Kolumne – Ramski Vjesnik

PRIJE NEGO ŠTO ZAPALI KAFANU: Vrijeme je da Dodik plati svoj račun

Uredništvo — Wed, 12 Nov 2025 08:47:26 +0000

Milorad Dodik je tijekom svog govora u Istočnom Sarajevu počinio krivično djelo izazivanja nacionalne, rasne ili vjerske mržnje, raspirivanja razdora i netrpeljivosti među konstitutivnim narodima i ostalima, za što je predviđena kazna zatvora od tri mjeseca do tri godine. Ne želim ponavljati šta je sve rekao na tom skupu, ne samo zato što mi se to gadi, nego i zbog toga što nije rekao ništa novo – samo je ponovio gadosti koje su prije njega izgovarali brojni osuđeni ratni zločinci.

Piše: Salvedin Avdić/Žurnal

Probuđena marioneta

Samo prema preciznom “slovu zakona” treba tretirati njegov šovinistički ispad. Ne treba procjenjivati kome to i kako pogoduje, niti analizirati šta to znači u svjetskim geopolitičkim događanjima. Nikada ga nismo smjeli ni doživljavati kao ozbiljnog političara, nije mu se smjelo dozvoliti da ispred sebe istura čitav narod. Morao je do sada biti osuđen za brojne afere, šibicarska mešetarenja u kojima je gledao samo svoj vlastiti prizemni interes – “u se, na se, i poda se”. To mu je bila glavna deviza tokom cijele, ufol, političke karijere, gdje je balansirao između jačih od sebe samo da bi zaštitio nagomilane milijune.

Danas je on opasniji nego ikada, jer, kao i svaki uspješan ratni švercer, predosjeća opasnost, a ovu je sam uzrokovao. Možda Siniša Karan sasvim uvjerljivo glumata marionetu dok ga Dodik vodi po predizbornim skupovima. Ali, on nije ništa manje ambiciozan i beskrupulozan nego njegov trenutni gazda. Najbolji dokaz je to što je, zbog partijske discipline, sebi dozvolio ovakvo ponižavanje tokom predizborne kampanje. Ipak, ne treba zaboraviti da se radi o iskusnom političaru, pravniku, dugogodišnjem policajcu koji je sa različitih pozicija upoznao funkcioniranje Republike Srpske. Karan točno zna kako funkcioniše piramida straha koju je uspostavio Dodik, lako bi mogao sam njom upravljati. Ako on dobije mjesto entitetskog predsjednika, zašto bi tu moć dijelio s nekim? Zašto, ako je za nju žrtvovao dostojanstvo i tko zna šta još? Siguran sam da je Dodik svjestan te opasnosti, da bolje od mene zna da se svakom diktatoru bliži kraj kada izvršnu moć preda nekom drugom.

Taktika lisice

Lovci tvrde da lisica koristi dvije taktike kada želi izbjeći hvatanje. Prema prvoj, ona glumi da je mrtva, sve dok ne popusti pažnja lovaca, a onda naglo “oživi” i pobjegne. Druga taktika je radikalna – kada je uhvaćena u “gvožđe”, lisica je spremna odgristi vlastitu šapu da bi se dočepala slobode.

Dodik je do sada najčešće koristio prvu taktiku – kada god je bio pritjeran uz zid, pravio se “mrtav”, glumio toleranciju i kooperativnost sve dok se pažnja progonitelja ne skrene na drugu metu. Ali, prečesto je koristio tu taktiku, više mu nitko ne vjeruje. Zbog toga je prinuđen koristiti drugu. Ali, nikada on nije bio spreman na vlastitu žrtvu, zbog toga panično traži tuđu nogu da je odgrize. Još jedna osobina ga povezuje sa lisičjom prirodom – okrutnost i nezajažljivost. Lisica je spremna da zauzme tuđi brlog i brani ga kao svoj. Također, ako lisica uđe u kokošinjac pobit će sve kokoške, iako samo jednu može ponijeti sa sobom do dolaska domaćina.

Požar u kafani

Izvinjavam se lisičjem rodu zbog prethodnih redova, nisam ih smio vrijeđati s ovakvim poređenjima, jer ovdje se ipak radi samo o provincijskom kabadahiji. Dodik je tijekom cijele karijere Bosnu i Hercegovinu tretirao kao kafanu uz magistralu, u koju rijetko zalazi policija, gdje može da loče i ždere na beskonačnu “crtu”, a orkestar mora svirati samo njegove omiljene pjesme. Kad ga hrabra konobarica upozori na ponašanje, nasilnik nije sposoban podnijeti to poniženje, spreman je zapaliti cijelu kafanu kako bi povratio samopouzdanje. Da je gazda od početka insistirao da kabadahija, bez obzira na njegove izljeve bijesa, uredno plaća svaki račun, ne bi se poslije plašio požara.

Vrijeme je da Dodik plati svoj račun.

Zurnal.info

Objava PRIJE NEGO ŠTO ZAPALI KAFANU: Vrijeme je da Dodik plati svoj račun pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Migracije bi mogle dovesti do velikih previranja u Europi

Uredništvo — Thu, 25 Sep 2025 16:39:49 +0000

Da je politika u Njemačkoj i nekim europskim zemljama pozorno slušala poruke muslimanskih intelektualaca, migranata iz azijskih i afričkih zemalja, ne bi se danas našla u gotovo nerješivim problemima.

Piše: dr. fra Luka Marković, Katolički tjednik

Iako nemam isti pogled na previranja u Crkvi kao kardinal Gerhard Müller, jer zastupam mišljenje da je religijama, pa i kršćanskoj, potrebno pročišćavanje tradicije u skladu sa znanstvenim spoznajama, moram priznati da dobrim dijelom ima pravo u odnosu na ono što se danas događa u Europi, pogotovo u Njemačkoj. Njegova tvrdnja u razgovoru s novinarkom Diane Monagne kako kršćanstvo prestaje biti dominantnom religijom u Njemačkoj, pa i drugim zapadnim zemljama, odgovara stvarnom stanju u društvu. Uzrok sve manjeg zanimanja Europljana za kršćansku religiju treba tražiti prije svega u prosvjetiteljstvu, znanosti, ali i nesposobnosti dijela klera da evanđeosku poruku prilagodi vremenu u kojem se Bibliji pristupa s pozicije povijesno-kritičke metode istraživanja. Uostalom, osobna vjera uključuje sustavno traganje za novim odgovorima na stara pitanja.

Potraga za religioznim

To da su se mnogi kršćani udaljili od Katoličke Crkve, ne znači da su postali ateisti. Čovjek je takvo stvorenje – na to upućuje čitava ljudska povijest – da ne može biti potpuni nevjernik. Pitanje smisla života, kao i onoga što se događa poslije smrti, ne ostavlja nikoga ravnodušnim. Čak je i jedan Nietzsche, koji je s prezirom govorio o kršćanstvu i vječnom životu, pri kraju svojih životnih dana bio, na svoj način, zagovornikom besmrtnosti. Uostalom, jedno vrijeme je, očito psihički razoren, mislio da je sam bog. Da čovjek ne može živjeti bez nade u vječnost, ukazuje i pokušaj „modernog europskog nevjernika“ da potraži odgovor na bitna životna pitanja u nekoj drugoj religiji. Zadnjih desetljeća to je uglavnom bio budizam.

Islam kao privlačna religija?

Danas, kako pokazuju statistički podaci jedan dio Europljana traži odgovor na pitanje o smisla života u islamu. Iako je riječ uglavnom o ženama koje prihvaćaju vjeru bračnog partnera, nije zanemariv niti broj onih koji iz drugih razloga prelaze na islam. U jednoj znanstvenoj studiji prije nekoliko godina izneseni su podaci da jedan dio mladih ljudi u Njemačkoj, koji nije doživio obiteljsku atmosferu (raspadi brakova), s velikim oduševljenjem gleda na „obiteljski sklad“ unutar islama. Riječ je o onom površnom doživljaju skladnosti obitelji iza kojega se za „njihove oči“ kriju mnogobrojni nevidljivi problemi.

Da tu nije na djelu idealni obiteljski sklad, kako misle ti mladi ljudi, upućuju statistički podaci koji govore da je u Njemačkoj daleko veći broj muslimanki koje izvršavaju samoubojstvo nego je to slučaj kod kršćana ili ateista. Činjenica jest – u tome se čovjek mora složiti s kardinalom Müllerom – da islam kao religija, unatoč vrlo upitnim pogledima na zapadne civilizacijske norme, brojčano raste u Europi, dok se istovremeno broj pristalica kršćanstva smanjuje.

Liberalni krugovi šute

Problem nije u samom broju, jer je izbor religije privatna stvar svakog pojedinca, nego u tome koliko se pojedine religije mogu uklopiti u moderna stremljenja zapadnog društva, u kojem je zajamčena ravnopravnost žene i onih koji drugačije misle i žive. Nažalost, veliki dio pridošlih muslimana u Europu ima vrlo tradicionalan pogled na vjeru, bez ikakva dodira s prosvjetiteljstvom i znanošću. Kad se govori o migracijama, treba uvijek razlikovati školovane muslimane koji se vrlo brzo integriraju u zapadna društva od onih koji iz neznanja promatraju islam kao nadmoćnu religiju.

Zanimljivo je da pojedini ekstremni muslimanski krugovi u Europi, među kojima je i povelik broj mladih ljudi, koji preferiraju šerijatski zakon, ne nailaze na kritiku liberalnih krugova. Jačanje radikalnog islama moglo bi se razbiti o glavu onima koji su, poput pristalica vokeizam i Antife, svoju ideologiju usmjerili uglavnom protiv tradicionalnih zapadnih vrijednosti i kršćanstva, ne primjećujući probleme s kojima se sučeljava europsko društvo u odnosu na uvezeni konzervativni islam.

Ne shvaćaju ih ozbiljno niti političari. Da shvaćaju poodavno bi poduzeli određene mjere kako ne bi došlo do sukoba u društvu. Jačanje AfD-a, koji je prema nekim zadnjim istraživanjima najjača stranka u Njemačkoj, može se pripisati upravo tom političkom nesnalaženju.

Radikalizacija Europe kao posljedica

Ukoliko u politici ne dođe do ozbiljnog kritičkog odnosa prema konzervativnom, uvezenom, azijskom i afričkom islamu – koji umjesto za integriranje više interesa pokazuje za promjene zapadnog društva, njegovo prilagođavanje islamskoj tradiciji – radikalne europske stranke će imati sve više pristalice. Dogodit će se ono što sam predvidio u svojoj povijesnoj knjizi od prije nekoliko godina (Treći sukob ili susret islama i kršćanske civilizacije), da ćemo umjesto europskog islama dobiti islamsku Europu. Pri tome nisam mislio na brojčanu nadmoć muslimana, nego na to da ćemo dobiti u Europi ono problematično, kaotično društveno stanje kakvo imamo u konzervativnim islamskim zemljama. Ukoliko politika želi izbjeći stanje društvenih nemira, sukob radikalnog islama i desnice, mora učiniti sve da opasne stranke ne postanu nositelji vlasti. A da bi do toga došlo, nije dovoljno samo kritizirati birače AfD-a i drugih radikalnih europskih stranaka, nego se ozbiljno pozabaviti sve jačim utjecajem konzervativnog, azijskog i afričkog islama na oblikovanje društva. Da je politika u Njemačkoj i nekim europskim zemljama pozorno slušala poruke muslimanskih intelektualaca, migranata iz azijskih i afričkih zemalja, ne bi se danas našla u gotovo nerješivim problemima.

Objava Migracije bi mogle dovesti do velikih previranja u Europi pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Može li škola (još uvijek) biti prostor nade

Uredništvo — Thu, 25 Sep 2025 07:03:15 +0000

Učenici danas često znaju više o temama koje ih zanimaju nego njihovi nastavnici. I sve više doživljavaju školu kao mjesto gdje gube vrijeme. Istodobno, tjeramo ih da uče ono što neće koristiti, pod pritiskom ocjena, želja, strahova i natjecanja. Ako nisu najbolji, ne vrijede. Ako su prosječni, gotovo da su izbrisani.

Dok se nova školska godina polako zahuktava, u zrak se ucrtavaju stari obrasci. Novi izazovi. Novi okidači. Nove frustracije. Naizgled pred svima, a najviše pred onima koji su najumorniji: nastavnicima i roditeljima. A manje pred onima koji na sve to šute i nose u sebi: učenicima.

Učenici su ti koji preuzimaju skrivene trauma svojih roditelja, školskih sustava i društava. Svake godine raste broj djece i mladih s problemima mentalnog zdravlja. Dobna granica sve je niža. Statistika upozorava: više djevojčica je u terapijskom sustavu, ali i dječaci čine četiri puta više kobnih ishoda suicida.

U isto vrijeme, svi pokazuju prstom: u roditelje. U medije. U društvene mreže. A nastavnici? Oni su između svih tih linija, sve češće poput glinenih golubova. Između sustava koji ne poznaje fleksibilnost, inspekcija koje ne poznaju pedagogiju, roditelja koji su pod vlastitim pritiscima.

Broj nastavnika s dijagnozama burnouta, autoimunih bolesti i onkoloških dijagnoza raste. Ne zato što ne znaju predavati, već zato što ih sustav ne pusti da vide dijete. Planovi, programi, nastavne jedinice, norme, ishodi – sve je tu, osim prostora za odnos.

Gdje je tu učenik?

Učenik koje je postao mali potrošač. Konzument informacija. Ispunjivač tuđih ambicija. Nositelj “uspjeha”. A zapravo: biće koje uči. I uči najbolje onda kad se osjeća viđeno.

Paradoksalno, u doba “prenošenja znanja”, učenje pati. Učenici danas često znaju više o temama koje ih zanimaju nego njihovi nastavnici. I sve više doživljavaju školu kao mjesto gdje gube vrijeme. Istodobno, tjeramo ih da uče ono što neće koristiti, pod pritiskom ocjena, želja, strahova i natjecanja. Ako nisu najbolji, ne vrijede. Ako su prosječni, gotovo da su izbrisani. Kad je prosječnost postala sramota?

Tko uči iz djetetovog ponašanja?

Dijete je simptom sustava. Ponašanje djece govori što nastavnici i roditelji još nisu imali priliku integrirati.

Kad nastavnik stane pred razred, on ne stane samo pred 22 učenika. On stane pred 22 obiteljska sustava, i pred vlastiti. Njegova ranjivost, njegova sjena, njegov životni kontekst ne ostaju kod kuće. Isti je slučaj s roditeljem. Roditelji koji ne mogu vidjeti svoje dijete, često ne mogu vidjeti ni vlastitu bol, sram, strah, krivnju. I to nije osuda. To je poziv da im pomognemo.

Može li škola biti korektivna?

U vremenima kolektivne traume, škola bi trebala biti kulturno i socijalno korektivna. Ne samo prostor znanja, već prostor odnosa, osluškivanja, rasta. Danas često nije. Ali može postati. Ako nastavnicima damo prostora da budu ljudi. Ako roditeljima damo prostora da ne moraju biti savršeni. Ako djeci damo dozvolu da budu više od uspjeha.

Možda ćemo krenuti u promjene tek kad se prestanemo pitati „čija je krivnja?“ i počnemo pitati „što treba biti viđeno?“.

Jer dijete ne čeka da mi budemo gotovi. Ono već jest tu. I pokazuje nam sve što trebamo znati – ako smo spremni gledati.

Serije, dokumentarni filmovi i svakodnevni izvještaji o mentalnom zdravlju mladih postavljaju bolno pitanje: možemo li kao društvo zaista zaštititi djecu? U porastu su anksioznosti, samoozljeđivanja, ovisnosti, a roditelji, ma koliko borbeni bili, često su nemoćni. Nastavnici su preopterećeni. Sustav je umoran. Djeca šute.

U toj tišini, pitamo se: gdje je pedagoška misao? Što bi o svemu tome rekao Johann Friedrich Herbart utemeljitelj pedagogije?

Herbart je smatrao da je svrha odgoja oblikovanje moralne volje. Dijete nije pasivan primatelj informacija, niti samo problem koji treba “rješavati”. Dijete je slobodno biće u razvoju, koje oblikuje volju kroz odnos s odgojiteljem.

Danas bi Herbart rekao: “Dijete koje pati, koje se povlači, koje provocira, koje se ruši pred nama, nije defektno – nego nam pokazuje gdje sustav nije sposoban odgajati.”

Mentalno zdravlje djeteta, u tom kontekstu, nije izvanpedagoško pitanje, već središnji pedagoški zadatak.

Herbart ne bi svaljivao krivnju na roditelje. Naprotiv, on bi istaknuo: roditelji koji nemaju alate, koji nisu podržani, koji su i sami ranjeni, ne mogu djelovati iz slobode. Oni ili djeluju ili se zatvaraju u strah, sram, krivnju pa reagiraju ili agresijom ili povlačenjem.

Zato bi, u duhu pedagogije savjetovanja, zagovarao odgojno-pedagošku podršku roditeljima, a ne moralizaciju. Roditeljska odgovornost nije dovoljna bez pedagoške pismenosti.

Herbart bi s tugom gledao na škole koje nastavnicima ne dopuštaju da budu odgojitelji. U njegovu modelu, nastavnik je onaj koji povezuje znanje i moralni razvoj. Danas je, međutim, nastavnik birokrat znanja, opterećen normama, ciljevima i ishodima, bez prostora za odnos.

On bi rekao: “Nastavnik koji ne može djelovati na volju učenika, već samo mjeri performanse, gubi svoju pedagošku funkciju.”

Nije bio protiv znanja – naprotiv, inzistirao je na povezanom, zanimljivom, oblikovno djelotvornom znanju. Učenje bez smisla, koje nije povezano s životnim pitanjima, smatrao je štetnim.

U tom smislu bi danas postavio pitanje: “Kakav karakter i volju oblikuje ono što učenici uče?”, ako je odgovor: frustriran, indiferentan, natjecateljski, onda bi rekao da je pedagoški cilj promašen.

Herbart bi nas podsjetio da odgoj nije prijenos, nego oblikovanje. Ne može ga nositi ni algoritam, ni kurikulum, ni “smart” ploča. Može ga nositi samo čovjek.

U vremenu sve većih rana, trebamo se vratiti odgoju kao mjestu susreta, oblikovanja volje i prepoznavanja unutarnje orijentacije. Jer ako ne znamo što činimo s djecom, sustav koji održavamo postaje tek formalna maska za kolektivnu nebrigu.

Herbart nam ostavlja zahtjevan poziv: “Voditi slobodno biće prema slobodi. To je zadaća odgoja. Sve drugo je dresura.”

Lucija Sabolić, polis.ba

Objava Može li škola (još uvijek) biti prostor nade pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Kako su SNSD, HDZ i “Trojka” (SDP, NiP, NS) ukrali budućnost stanovnicima BiH

Uredništvo — Thu, 18 Sep 2025 09:37:06 +0000

Iole dobra, odnosno pozitivna vijest koja dolazi od strane bh. politike toliko je rijetka da ju je u današnjoj poplavi informacija gotovo nemoguće i pronaći. A sve je skočilo ‘na n-tu’ dolaskom na vlast koalicije SNSD-a, HDZ-a BiH i opskurne, ali zato do bola nesposobne sarajevske ‘trojke’ (SDP, NiP, NS) kada se čak i za bh. prigode politika pretvorila u gađenje.

Piše: Dragan Bradvica, Dnevni.ba

Osim populističkih fraza i beskrupuloznih laži ova koalicija nije ponudila apsolutno ništa što bi poboljšalo standard bh. žitelja, uspostavilo ekonomsku i pravnu sigurnost, te ubrzalo put ka EU-a. A novi šamar svima su nam udarili u srijedu.

Gubimo novac

Tog dana je održana još jedna sramotna sjednica Vijeća ministra BiH na kojoj se pokazalo kako opskurne likove u vlasti ne zanima apsolutno ništa osim vlastitih fotelja. Naime, na sjednici se glasalo i o Reformskoj agendi, a SNSD je opet oborio ovu agendu vezanu za Plan rasta.

Konkretnije, na sjednici održanoj u srijedu prisustvovao je samo ministar vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH Staša Košarac (SNSD) koji je glasao protiv ove odluke, ministar financija i trezora BiH Srđan Amidžić (SNSD) nije se ni pojavio na sjednici Svi ostali ministri su bili za.

Podsjećanja radi, prošlog tjedna na izvanrednoj telefonskoj sjednici ministri iz reda SNSD-a odbili su glasati o ovoj, tada jedinoj točki dnevnog reda.

A kako je ponovno propalo usvajanje nužne agende, našoj državi prijeti novo umanjenje sredstava od prvobitno planiranih 1. 085 milijardi maraka koliko nam je bilo namijenjeno.

Zbog kašnjenja u dostavljanju ovog dokumenta ta sredstva već su umanjena za 10 posto i sada iznose 976,6 milijuna maraka. A ukoliko do kraja rujna ne dođe do usvajanja reformi, BiH bi mogla ostati bez dodatnih 108 milijuna maraka iz ovog financijskog programa. Naravno, u tom scenariju prostoji veliki rizik da u potpunosti budemo isključeni iz ovog projekta dodjela sredstava iz EU.

Andrić još na čekanju

Uz ovu, na dnevnom redu bilo je i imenovanje zamjenika ravnatelja SIPA-e Dragana Andrića. Već mjesecima HDZ BiH pokušava da ova točka ostane na dnevnom redu, te se glasa o imenovanju Dragana Andrića na ovu poziciju, ali su do sada protiv toga bili iz stranaka ‘trojke’ No, na sjednici održanoj u srijedu ministri iz ‘trojke’, Elmedin Konaković, Edin Forto, Zukan Helez ali niti Sevlid Hurtić nisu podržali Andrićevo imenovanje.

Podsjećamo, Andrić je inspektor u SIPA-i i prvorangirani je kandidat na rang listi koju je Neovisni odbor PS BiH utvrdio još u maju ove godine i proslijedio je zamjeniku ministra sigurnosti BiH Ivici Bošnjaku (HDZ BiH). Međutim, oko ovog pitanja trvenja traju već mjesecima jer HDZ BiH što prije želi da se okonča ovo imenovanje, a iz SNSD-a pokušavaju da uz imenovanje zamjenika ravnatelja SIPA-e ‘gurnu’ i imenovanje ravnatelja Agencije, Darka Ćuluma.

Infantilni ‘trojkaši’ vjerojatno ni sami ne znaju što žele, ali u javnosti plasiraju teze kako za SNSD-ove kadrove ni pod koju cijenu ne žele više dizati ruke dok od HDZ-a BiH traže jasno distanciranje od SNSD-a i Milorada Dodika.

Objava Kako su SNSD, HDZ i “Trojka” (SDP, NiP, NS) ukrali budućnost stanovnicima BiH pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Franjevačka teologija u Sarajevu – ugašena ili ugušena

Uredništvo — Mon, 28 Jul 2025 14:11:30 +0000

U javnost se gotovo stidljivo s društvenih mreža prije nekoliko dana proširila vijest da je prestala postojati Franjevačka teologija u Sarajevu, najviša i najvažnija obrazovna institucija bosanskih franjevaca koji u Bosni kontinuirano djeluju preko sedam stoljeća.

Nekoliko povijesnih crtica

Tijekom 19. stoljeća u pojedinim samostanima (i u Mađarskoj, i u Đakovu i nešto u Italiji) Franjevačke provincije Bosne Srebrene fratri su studirali teologiju i filozofiju. Godine 1851. u Fojnici i Kraljevoj Sutjesci je otvoren redoviti studij teologije i filozofije i ta se godina može smatrati početkom visokog školstva u BiH. Početkom 20. st. u Livnu se objedinjava teološki studij za cijelu Bosnu Srebrenu (1905). To je bio početak Franjevačke teologije koja će se četiri godine kasnije (1909) preseliti u Sarajevo, na Bistrik. Godine 1942. u sarajevskoj četvrti Kovačići podignuta je nova zgrada Teologije. Dvije godine kasnije (1944) Teologija je izdignuta na rang fakulteta. No, već 1947. komunistička vlast je novopodignutu zgradu, nakon samo pet godina od izgradnje, oduzela franjevcima i u njoj smjestila Poljoprivredni pa Šumarski fakultet. Od tada pa kroz slijedećih dvadeset godina Teologija je ponovno djelovala u samostanu Sv. Ante na Bistriku, a potom kasnih 1960-ih premjestila se u novoizgrađenu zgradu Teologije u sarajevsko naselje Nedžarići gdje je ostala do danas – izuzev pet ratnih samoborskih godina (1992-1997) kada su fratri bili protjerani, a samostan opustošen i zauzet od strane vojske RS-a.

Valja također spomenuti da su bosanski franjevci gotovo od samih početaka, od 14. stoljeća, imali svoje teološke škole. Do osmanskog osvajanja Bosne pojedini samostani su imali organizirana učilišta na kojima su se fratri školovali. U osmanskom periodu ostali su jedini predstavnici Katoličke crkve u Bosni, a samostani su u to vrijeme bili vjerski centri i škole. Posebno povijesno značenje od Bečkog rata (1699) na ovamo imaju samostani u Kraljevoj Sutjesci, Kreševu i Fojnici. Fratri su se u to vrijeme često školovali u Italiji te Austriji ili Mađarskoj. Unatoč izrazito teškim okolnostima koje su ih stoljećima pratile, uspjeli su kroz cijelo ovo razdoblje biti ne samo pastoralni opslužitelji katolika nego i pioniri prosvjetiteljstva, začetnici kulturnog života, kroničari vremena. Ukratko, povijest ih je prepoznala kao nositelje kulturnog i društvenog napretka. Možemo spomenuti samo neke ličnosti čije poznavanje je stvar opće kulture u BiH, poput recimo fra Anđela Zvizdovića, fra Matije Divkovića, fra Lovre Šitovića, fra Filipa Lastrića, fra Ivana Fane Jukića, fra Grge Martića, fra Lovre Karaule, fra Josipa Markušića i mnogih drugih.

Vjera i razum

U tom dugom povijesnom razdoblju franjevci su se suočavali s različitim iskušenjima, ponekad su čak opstajali u gotovo beznadnoj i bezizlaznoj situaciji (početak 18. stoljeća). Njihovo je preživljavanje nekada nadilazilo granice razumskog poimanja i teško ga je razumjeti bez uvažavanja njihove vjere u Isusovu Radosnu vijest, vjere u svoje poslanje te ljubavi (koja je, naravno, podrazumijevala ozbiljnu žrtvu) prema ljudima kojima su služili. U svemu tome, ozbiljno obrazovanje doživljavano je jednim od glavnih prioriteta te stoga nerijetko susrećemo fratre, poput recimo fra Marijana Šunjića (1798-1860), koji su govorili i desetak stranih jezika.

Duhovni biser

Tekuća 2025. godina ostat će zapamćena kao ona u kojoj su franjevci u Bosni ostali bez visokoškolske ustanove, u mirnodopskom razdoblju, bez presudnih vanjskih ugroza. I oni koji to izvana sa žaljenjem promatraju, znaju da se to nije dogodilo onako, „na čistu miru“. Odlazak ili protjerivanje katoličkog življa iz velikih dijelova Bosne, poslijeratne značajne emigracije, koje su se produžile do danas, u zemlje koje nude bolje materijalne mogućnosti te sve manja privlačnost franjevačkog poziva učinili su da je rapidno smanjio broj studenata. Upravo se taj deficit navodi kao glavni razlog gašenja Teologije.

Franjevačka teologija dugo je utjelovljivala onaj izvorni duh franjevačke duhovnosti koji njeguje bratski pristup i otvorene ruke prema svima, bila je mjesto susreta i dijaloga, institucija koju su voljeli i smatrali svojom ne samo katolici. Na Teologiji se učilo da je glavno obilježje duha sloboda, a glavni princip djelovanja – iznad svih zakona i propisa – ljubav. Mnogima je često izgledala kao pravo čudo. I ovih dana se moglo čitati u komentarima pojedinih teologa i drugih ljudi iz Hrvatske da im je otkriće Franjevačke teologije bilo poput pronalaska neprocjenjivog duhovnog bisera iz mitskih priča za koji se vjerovalo da više ne postoji i izgledalo im je poput čuda da ima nešto tako dobro, tako kršćansko, tako ljudsko, tako blisko Evanđelju. Nešto što je blisko Evanđelju, svaki ga čovjek, očito, prepoznaje i sebi bliskim.

Nije Teologija, naravno, bila skup ljudi koji isto misle niti neka savršena institucija, ali se kao rijetko gdje njegovao prostor slobode u kojem je bilo mjesta za različito mišljenje. Bio je to studij otvoren za susret s drugim vjerama, kulturama, posebno otvoren za književnost, dramu i muziku, za društveni angažman (ovdje je svoj izražajni oblik dobila politička teologija bosanskih franjevaca, posebno utjelovljena u profesoru fra Luki Markešiću i nekim drugim franjevcima).

Gušenje ili gašenje?

Takvu Teologiju, blisku Evanđelju, otvorenu, društveno angažiranu nisu mogli svi podnijeti, pa ni oni u Crkvi, ali ni Provinciji. Koji su malo bolje pratili događanja zadnja dva desetljeća već su „oplakali“ Teologiju. U ovom su razdoblju Uprava Provincije i antiteološki duh koji je zavladao u Provinciji doista gušili Teologiju. I neki profesori s Teologije blokirali su nužne promjene, kako na Teologiji tako i u Provinciji. Uprava se stavila u službu onih kojima je bilo stalo Teologiju i one bosanske franjevce, čiji se glas tada čuo kroz Svjetlo riječi, skinuti s duhovne i društvene scene. I na samoj Teologiji, kako je rečeno, kod pojedinih profesora počeo je prevladavati duh koji je zamračivao temeljno poslanje a u prvi plan stavljao nešto drugo. Duhovni i ljudski kriteriji su se počeli urušavati i to će postati, brzo će se pokazati, nezaustavljivo. Kao da je kod mnogih prestala borba s u čovjeku uvijek prisutnim duhovnim manama koje će onda polako ovladavati i početi preuzimati primat.

Kao prijelomna točka, kulminacija gušenja duha na Teologiji najbolje se očituje u protjerivanju fra Drage Bojića iz ove institucije zbog slobodno izrečenog mišljenja, a nastavilo se kažnjavanjem studenata koji su smatrali da su sloboda mišljenja i govora te vjernost Evanđelju temeljne duhove vrednote. Kratkovidnost i nesposobnost onih koji su tada vodili provinciju i Teologiju, negativna selekcija, srozavanje kriterija, učinili su da Teologija tada u suštini prestane postojati, a ovih dana je javnost poluglasno obavještena onako baš kako se nije primjećivalo da su stvari unutar Bosne Srebrene i Franjevačke teologije krenule u smjeru urušavanja. Naravno, pod drugim izgovorima i objašnjenjima, jer gdje se ugasio duh, tu je naivno očekivati samokritičnost i preuzimanje odgovornosti.

Sve u svemu, onaj tko je doživio Franjevačku teologiju u njezinim najboljim godinama, njezin za društvo i poslanje dinamični i odgovorni duh, taj duh će u njemu živjeti do kraja života i širit će se preko tih ljudi i na druge te će možda na nekom drugom mjestu i u nekoj drugoj formi pronaći svoj izražajni oblik i donositi slične plodove, a možda ponovno, nadamo se, u neko drugo vrijeme i u preporođenoj provinciji Bosni Srebrenoj.

Jozo Šarčević, polis.ba

Objava Franjevačka teologija u Sarajevu – ugašena ili ugušena pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Hadezodus Hrvata iz Rame

Uredništvo — Thu, 24 Jul 2025 19:42:58 +0000

Ovih mjeseci dvije ramske podružnice bosanskohercegovačkog ogranka političkog, ideološkog i, povrh svega, profitabilnog pokreta zvanog Hrvatska demokratska zajednica (HDZ), koji je u matičnoj Republici Hrvatskoj osuđen (i to dok je bio na vlasti!), napadaju verbalno i pismeno legalno izabranu vlast u Općini Prozor-Rama na čelu s legitimnim načelnikom Jozom Ivančevićem. Trenutna financijska kriza u isplati plaća zaposlenicima u Općini Prozor-Rama i onih koji su u općinskim jaslama u obliku raznih udruga i klubova, ramskim hadezetovima je najava novog egzodusa „ramskog naroda“ (očigledno nova etnička zajednica u Bosni i Hercegovini koju ne treba brkati s romskim narodom), a krivac bi trebali biti načelnik Ivančević i njegova regionalna Ramska narodna stranka na vlasti. Tu riječ egzodus žešće zvuči od hrvatske riječi iseljavanje. Pa da vidimo o kakvim je egzodusima dosad bilo riječ.

https://www.rama-prozor.info/clanak/nacelnik-ivancevic-najavio-otkaze/97438

Egzodus ramskih Hrvata kroz povijest

Hrvati u Rami su tijekom povijesti doživjeli nekoliko egzodusa, češće nego u drugim dijelovima Bosne i Hercegovine. Jedan davni, imenom poznati iseljenik je Radivoj Ilić koji je umro na Livanjskom polju polovicom 15. stoljeća, a na njegovom je nadgrobnom spomeniku u Lipi pod Dinarom osim imena i prezimena napisano da je iz Rame, Kovačpoljanin. Što je njega dovelo do Lipe gdje je umro nije poznato.

Turskim osmanskim osvajanjem grada Prozora i Rame došlo je do egzodusa Hrvata katolika u nekoliko valova. Broj katolika u Prozoru se počeo smanjivati, a broj muslimana povećavati. Tako je u franjevačkom nekrologiju za 1557. zabilježeno: „U Rami, Bosni Srebrenoj, šest blaženih mučenika koje su zbog Krista pobili razjareni Turci.“ To je sigurno dovelo do velikog straha katolika i njihovog egzodusa iz Rame. Broj katolika se počeo jako smanjivati, ali nisu nikad nestali. Tako je makarski biskup fra Bartol Kačić je u Rami 1634. krizmao 640, a ispovjedio 1554. katolika. Bosanski biskup fra Nikola Ogramić Olovčić je 1672. u Rami zatekao 860 katolika, a krizmao njih 709. Biološki porast katoličkog stanovništva onemogućen je stalnom islamizacijom, ali i svojevoljnim nasiljem pojedinih muslimana što je dovelo do daljnjeg iseljavanja katoličkog stanovništva.

Najveći egzodus katolika iz Rame dogodio se 1687. kada je područje Livna, Duvna i Rame opustošio uskok Stojan Janković. strahujući pred osmanskom odmazdom. Oko 5000 katolika s tog područja predvođeni franjevcima u Rami napustili su to područje i naselili se u Cetinsku krajinu. Katolici koji su ostali počeli su se polako demografski oporavljati. Makarski biskup Stjepan Blašković je 1735. pohodio katolike u Rami i tada je krizmao 4000 odraslih ljudi u Rami i Uskoplju. To jasno svjedoči o demografskom oporavku katolika. Do polovice 19. stoljeća su se katolici u Rami oporavili do te mjere da su franjevci ponovno izgradili svoj samostan.

Tijekom Drugog svjetskog rata u različitim vojskama po gruboj procjeni poginulo oko 500 Hrvata iz Rame. Zatim su 8. i 9. listopada 1942. istočnohercegovački srpski četnici izvršili pokolj oko 950 katolika i muslimana u Rami. To je bio egzodus ljudi, ali ispod površine zemlje.

U komunističkoj Jugoslaviji došlo je do ogromnog egzodusa stanovnika Rame, kako Hrvata katolika tako i Bošnjaka-muslimana. Od 1964. do 1968. potopljen je velik dio Rame u akumulacijsko jezero za potrebe hidrocentrale. Tom su se prilikom zauvijek iselila 752 hrvatska domaćinstva s 3355 ljudi, uglavnom na područje Republike Hrvatske.

Rama cijelu Republiku Hrvatsku naseli, ali sebe ne raseli

Prema popisu stanovništva iz 1961. u Općini Prozor je živjelo 11.588 (67,08%), a na popisu stanovništva iz 1971. živjelo je 11.792 (ili 65,64%) Hrvata. To znači da je broj Hrvata do 1968. bio jako porastao, ali da je zbog masovnog egzodusa, 1971. ostao približno isti ili svega malo veći nego deset godina ranije.

Na popisu stanovništva 1991. uoči rata, u Općini Prozor-Rama živjelo je 12.259 (ili 62,03%) Hrvata, dok ih je na popisu stanovništva iz 2013. živjelo 10.702 (ili 74,94%). Povećani postotak Hrvata u odnosu na ukupno stanovništvo vezan je za egzodus Bošnjaka-muslimana u ratu, ali pad broja Hrvata poslije rata vezan je isključivo za politiku HDZ BiH, a zatim i HDZ 1990. koji su se takmičili za vlast. Glavni razlog egzodusa Hrvata iz Rame od završetka rata je nezaposlenost, a glavni razlog nezaposlenosti je – kao i svuda u Hrvatskoj i većinskim hrvatskim općinama – privatizacija državne imovine koju je izvršio HDZ. U Prozoru je postojala državna tvrtka UNIS s dvije tvornice i zaposlenih 400 radnika u Prozoru i oko 60 radnika na Šćitu. To znači isto toliko obitelji. Tu su tvrtku ugasili, a njezino su vlasništvo (skupe moderne strojeve) iznijeli i prodali prozorski Hadezetovci. Još su postojale tvrtke Dekorativa, Vitex, Gradina, Prony s ukupno još nekoliko stotina zaposlenih. Sve su te tvrtke uništene privatizacijom koju je vodio „zna se“.

https://ramski-vjesnik.ba/clanak/unis-kalesija-ili-kako-je-moglo-biti-unis-prozor-rama/43817/

https://www.prometej.ba/clanak/vijesti/tko-je-odgovoran-za-propast-unis-a-144

Upravo je zbog toga poslije rata došlo do masovnog egzodusa Hrvata iz Rame, cijele Bosne i Hercegovine te Republike Hrvatske u zapadnu Europu i dalje u svijet. Tek je izbor Joze Ivančevića za načelnika i neovisnih zastupnika u Općini Prozor-Rama počeo zaustavljati te negativne, za HDZ normalne trendove. Od 2013. nije bilo popisa stanovništva u Bosni i Hercegovini tako da točan broj kućanstava preko godine zna samo Elektroprivreda. Sigurno se u proteklih 12 godina broj stanovnika u Općini Prozor-Rama smanjio, a bio bi još manji da načelnik Ivančević nije svojom političkom strategijom motivirao mlade obrazovane ljude i bračne parove s malom djecom da se vrate i ostanu (otvaranje udobnog vrtića za djecu sa simboličnim cijenama, osnivanje udruga i klubova u koje su zaposleni akademski obrazovani mladi). Općina Prozor-Rama je sudjelovala u gradnji Doma za stare i nemoćne na Šćitu, ali u aranžmanu sa šćitskim franjevcima. S obzirom na to da je The Guardian sa Šćita dopisnik i duhovni sljedbenik hrvatskog Mesije u Mostaru, taj dom ni poslije deset godina nakon izgradnje nije otvoren za svoju funkciju. Tako je došlo do novog egzodusa obrazovanih i osposobljenih zaposlenika iz zemlje kao i klijenata i štićenika pod zemlju.

Verbalni napadi su najbolja obrana, posebno nesposobnih govornika

Članovi Vijeća u Općini Rama-Prozor iz redova čak dva HDZ-a usmeno i pismeno kritiziraju i napadaju legalno i legitimno izabranog načelnika Jozu Ivančevića i njegovu upravu. Njihov ili njima naklonjeni portal Rama-Prozor.info nije objavio nikad ništa pozitivno o razdoblju načelnika Joze Ivančevića, a nije da ga se nema čime pohvaliti. Za razliku od njih, članovi bošnjačkih stranaka daju povjerenje upravo Ivančeviću. Ivančević kao načelnik nije nikad pravio razliku između katoličke i muslimanske vjerske zajednice u Prozoru i cijeloj Rami tako da, kada bi to kao nešto pozitivno objavila Rama-Prozor.info morala bi se preimenovati u Ramallah.info.

Na stranu što za razliku od Ivančevića, Mesija iz HDZ BiH nije ništa konkretno pozitivno učinio za Hrvate u Rami. Fizički ne stiže, jer njegovo je mesijanstvo usmjereno na sve Hrvate u Bosni i Hercegovini tako uspješno da je taj narod s oko pola milijuna poslije posljednjeg rata spao na oko 250.000 u najboljem slučaju. Stvar je u tome što oba HDZ-a u Rami samo kritiziraju, napadaju i opstruiraju rad Ivančevića, a da sami ništa ne poduzimaju za opće dobro i napredak svoje općine. Recimo, ne poduzimaju ništa protiv nelegalne eksploatacije prirodnih bogatstava. Je li sami sebe sprječavaju u tome? Ne pokreću projekte koji se financiraju iz fondova Europske unije, a u Europskom parlamentu u Bruxellesu sjede predstavnici HDZ-a, od toga jedna želja Čovićeva kao grlo bosanskohercegovačkih Hrvata. Možda se ramski hadezetovci boje pokrenuti te projekte, jer se dosad pokazalo da je financiranje iz fondova EU za kleptomanske hadezetovce kao igranje djece s upaljačem ili šibicama u blizini benzina. Ne pokreću ramski hadezetovci ni projekte prekogranične suradnje s Republikom Hrvatskom kojima bi, uz pomoć starijeg i većeg HDZ brata, povukli sredstva za financiranje kulturnih manifestacija i turističkih destinacija u Rami. Mogli su otvoriti Dom za stare i nemoćne na Šćitu. Da sve to ramski hadezetovci čine mogli bi se takmičiti s Ramskom strankom na čelu s Jozom Ivančevićem i podići si ugled kod birača ili glasača. I, ako su bolji, pobijediti na lokalnim izborima.

O kvaliteti vlasti Općine Prozor-Rama na čelu s Jozom Ivančevićem svjedoči gradnja i otvaranje privatne tvornice „GS-RAMA“ s oko 250 radnih mjesta. Dok je HDZ BiH privatizirao i uništavao državne tvornice, Ramska stranka potiče gradnju privatnih tvornica. Inozemna ulaganja u gradnje privatnih tvornica su u postkomunističkoj Bosni i Hercegovini rijetkost zbog korupcije lokalnih i regionalnih političkih (sve)moćnika. To jasno svjedoči o povoljnoj poslovnoj klimi za ljude iz inozemstva u Općini Prozor-Rama na čelu s Jozom Ivančevićem.

https://prozor-rama.org/press-centar/obavijesti/svecano-otvorena-tvornica-gs-rama/1150

Ne treba biti prorok pa predvidjeti da će, ako hadezetovci u Općini Prozor-Rama dođu na vlast, ta nova tvornica doživjeti sudbinu mostarskog Aluminija i mnogih drugih tvornica i tvrtki.

https://www.prometej.ba/clanak/osvrti/hdz-bih-kratka-povijest-jednog-bescasca-1719

Ramski hadezetovci u svome napadu na načelnika Ivančevića ne postavljaju pitanje gdje je problem u trenutnom nedostatku novca u njihovoj općini. Je li u javne radove za opće dobro potrošeno više novca nego što je trebalo ili je novac zamračen? Ako je ovo posljednje u pitanju neka to sami rasvijetle. Je li se problem u nedostatku novca za plaće krije u nepodmirivanju obveza prema Općini Prozor-Rama od strane Hercegovačko-neretvanskog kantona sa sjedištem u Mostaru? Ako je tu problem, netko mora da ima faraonske ovlasti i veliko bogatstvo za isplatu kamata dok je u stanju kočiti podmirivanje tih obveza.

Rama – političko brvno, Duvno – političko guvno

Iako se pravi kao da je sve u redu, najvećeg sina Hrvatskog narodnog sabora u Bosni i Hercegovini i-te-kako muči što je Ivančević od 2008. godine pet puta zaredom pobijedio na lokalnim izborima u Općini Prozor-Rama, što ne prima u općinsku koaliciju HDZ BiH kao drugom strankom, i što novac dobiven od proizvodnje struje od Ramskog jezera ostaje Općini Prozor-Rama, odnosno njime ne raspolaže „Onaj čije se ime ne smije izgovoriti“.

Zanimljivo je i znakovito da Dragan Čović ne nastupa agresivno protiv Ivana Vukadina, nekadašnjeg predsjednika Općine Tomislavgrad iz reda HDZ BiH. Taj je sirovi duvanjski političar preko noći okrenuo leđa Čoviću, osnovao vlastitu stranku Hrvatski nacionalni pomak (pomak u što? u još veći lopovluk?) i preuzeo vlast u Hercegbosanskom kantonu.

U Hercegbosanskom kantonu je akumulacijsko Buško jezero znatno veće površine od Ramskoga, ali Čović ne žali za izgubljenom strujom. Vodu iz Buškog jezera crpi hidrocentrala Orlovac u Republici Hrvatske, a čudnim ugovorima Bosni i Hercegovini dolazi tako mala nadoknada da Općina Livno nekad ne može sanirati ponore kroz koje ispod Kamešnice istječe voda iz akumulacijskog jezera. I onda Republika Hrvatska kao financira Hrvate u Bosni i Hercegovini. Vjerojatno neke Hrvate na način soljenja mora.

Otkad je Vukadin predsjednik Općine Tomislavgradić i predsjednik Vlade Hercegbosanskog kantona (kojeg je u međuvremenu pretvorio u kantu za smeće), duvanjski je kraj ekonomski i demografski potpuno zamro. Ali zato Vukadin razvija taj kraj gradnjama vjetrenjača na svakom brdu. Već sada ima više vjetrenjača nego što duvanjski Hrvati imaju krava. O usporedbi solarnih panela u duvanjskom kraju s brojem ovaca – koje su postale rijetka i zaštićena vrsta, gotovo endemi – ne treba ni govoriti.

Kada su se i Čović i Vukadin ostvarili kao svemoćni političari na red su došla ostvarenja njihovih snobovskih akademskih želja i snova. Osim dobivanja počasnog doktorata zagrebačkog sveučilišta, osmišljavanja svoga „plemićkog“ grba i izrade biste na kojoj je on prikazan poput Voltaira i Rousseaua, Čović je kao nekakav doktor nekakve tehničke znanosti poželio postati ni više ni manje nego akademik.

https://www.gerila.info/porodicni-grb-dragana-covica-pokusaj-sticanja-simbolickog-kapitala/

https://www.index.hr/vijesti/clanak/hercegovacki-umjetnik-izradio-bistu-hrvatskog-velikana-dragana-covica/2301012.aspx

S obzirom na to da je Čovićev znanstveni opus bio (i ostao) upitan, a Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine drži do svoga ugleda, a Hrvatsko društvo za znanost i umjetnost je također u Sarajevu, Čoviću nije preostalo ništa drugo nego da u svome dvorištu osnuje Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti Bosne i Hercegovine sa sjedištem u Mostaru (dobro rješenje za slične slučajeve u drugim državama trećeg svijeta) i da postane jedan od prvih članova. To je bio veliki korak za Čovića, ali beznačajan za čovječanstvo čak u Hercegovini pa nije čudno da je taj čin naišao na satiru. Kao što je Čović dobro znao da su neki suosnivači te akademije za njega previše dobro društvo, tako su i oni trebali znati da vrijedi obratno.

https://poskok.info/suvremena-basna-sest-akademika-i-slon/

Vrhunac je bio izbor Čovića i njegovog pobočnika Zorana Tomića za redovite članove Europske akademije znanosti i umjetnosti. U natuknici o Europskoj akademiji znanosti i umjetnosti jasno piše: „Članovi su nominirani i izabrani od strane Senata Akademije, primjerice zbog zasluga na području znanstvenih istraživanja i drugih postignuća.“

https://www.jabuka.tv/tomic-i-covic-primljeni-u-europsku-akademiju-znanosti-i-umjetnosti/

https://hr.wikipedia.org/wiki/Europska_akademija_znanosti_i_umjetnosti

Navod „druga postignuća“ jako je rastezljiv i u njega se može svašta utrpati. Tako je poslije Čovića i Tomića za člana Europske akademije znanosti i umjetnosti izabran Franjo Topić, predsjednik Hrvatskog kulturnog društva Napredak. S obzirom da za njega, kao i za prethodnu dvojicu slabo vrijedi ono „primjerice zbog zasluga na području znanstvenih istraživanja“, očigledno je riječ o „drugim postignućima“. To postignuće, recimo, može biti kada je netko na čelu jednog naroda ili institucija 20 godina.

Za razliku od Carissime Covitiusa, Ioannes Lupinus samom činjenicom da je iz Mandinog Sela ne može osmisliti svoj plemićki grb. Ne može osmisliti ni gorštački grb po slavnom duvanjskom hajduku Mijatu Tomiću, jer je Mijat za razliku od Vukadina uzimao od bogatih da bi davao siromašnima. Ali je zato Vukadin jednog trenutka, da bi se takmičio s Čovićem, poželio postati doktor znanosti. To je ostvario tako što mu je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u (zapadnom) Mostaru udijeljen „politički“ doktorat.

https://ramski-vjesnik.ba/clanak/politicki-dizajn-multietnicki-inkluzivnog-hercegbosanskog-kantona/243491/#google_vignette

Vukadinu je doktorska titula na Sveučilištu u (zapadnom) Mostaru bila dodatni prestiž jer su upravo te 2022. godine jedna kanadska banka i jedna američka tržnica izdale certifikate da su to sveučilište i njegov rektor Zoran Tomić proglašeni najboljima na cijelom bijelom svijetu. To je onaj rektor koji je svečano poltronski uručio svoje rektorsko (ili rektumsko?) žezlo Čoviću. Jasno je da Vukadin ne bi nikad mogao doktorirati na Sveučilištu u Zapadnom Mostaru da to Čović nije dopustio. Sve je to njihova obična farsa; predstava za običan puk na razini „Predstave Hamleta u Mrduši Donjoj“.

Sve u svemu, Vukadin i Čović se svojim ponašanjem međusobno odnose kao u onoj narodnoj poslovici: „Ja tebi vojvodo, a ti meni serdare…“ Preneseno na njihovo „znanstveničko“ tituliranje to bi glasilo: „Ja tebi akademiče, a ti meni doktore…“ Samo što u narodnoj poslovici ima i nastavak što to obojica („vojvoda“ i „serdar“) znaju. Za razliku od Čovića i Vukadina, Jozo Ivančević je doktor medicine, dakle ne medicinskih znanosti, ali je ipak specijalist za oftalmologiju. Njegov je doktorat najbolje došao do izražaja u posljednjem ratu kada je bio direktor ratne bolnice.

Poučak

Lako je voljeti nekoga dok teče med i mlijeko. Ili dječji rečeno kao u romanu i filmu „Vlak u snijegu“ od Mate Lovraka: „Bio sam s tobom dok je bilo bombona.“ Ali u problemima i mukama se najlakše i najbolje ogledaju ljudi, njihova iskrenost, odanost i strpljivost. Tako je i s odnosom stanovnika Općine Prozor-Rama, posebno zaposlenika u javnom sektoru, prema svome načelniku Ivančeviću.

Kao što je Rama prošla kroz teže situacije u svojoj povijesti, tako će prebroditi i ovogodišnju financijsku krizu koja je umjetno stvorena sa strane. Ta će kriza ostati u sjećanju i biti zapisana kao ružna epizoda pokornosti i poklonstva ramskih hadezetovaca mostarskom faraonu bez obzira što se oni nalaze na samom dnu njegove političke piramide.

Aktivisti za dekontaminaciju političkog i društvenog života u Bosni i Hercegovini

Objava Hadezodus Hrvata iz Rame pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Franjo Šarčević ili kako neprimijećeno biti prognan iz Sarajeva u Hrvatsku

Uredništvo — Wed, 23 Jul 2025 07:08:42 +0000

Franjo Šarčević (1991.), doktor matematike, kao docent na Prirodno matematičkom fakultetu protjeran je iz Sarajeva. Jednako kao i prigodom ratnih protjerivanja iz gradova i sela širom Bosne i Hercegovine, protjerivanje Franje Šarčevića iz Sarajeva podrazumijevalo je takav niz uvreda i čovjekova nepomirljivog obezljuđivanja s kakvim se ne računa na mogućnost isprike, oprosta ili razjašnjenja.

Piše: Miljenko Jergović

Također, kao i prigodom ratnih protjerivanja, Šarčeviću se prijetilo smrću, ugrožavana je sigurnost njegove obitelji, boravak u tom gradu činio mu se nemogućim. U magazinu Stav, neformalnom glasilu SDA, financiranom od Erdoganovih vlasti i godinama zabavljenom čišćenjem preostataka uglednijih građana hrvatske ili srpske etničke pripadnosti, kao i nepodobnih Bošnjaka, s teritorija koji smatraju svojim, o portalu Prometej, a ustvari o Šarčeviću i njegovoj supruzi Lejli, pisano je ovako: “Obveza je nadgledati karcinome i raditi sve na sprečavanju njihove metastaze. Posebno one karcinome koji se zovu medijima.” O Šarčeviću sarajevski su mediji pisali kao o hobi matematičaru, kao o ustaši i ustaškom koljaču, koji bi “Bošnjake stjerao u stočarski tor”. Povod kampanji, koja je nesmiljenom žestinom trajala mjesecima, premda je i prethodnih godina Šarčević bio sumnjičen i vrijeđan, ali u mjeri koja je u ovim krajevima prihvatljiva za angažiranog intelektualca, bio je insistiranje njegovo na konstitutivnosti naroda u Bosni i Hercegovini te na pravu Hrvata na to da imaju utjecaj na izbor trećega člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine.

Listu uvreda na račun Franje Šarčevića, kao i niz imena koja su pod tim uvredama potpisana, koje sam neko vrijeme prikupljao pa odustao, nije ni nužno predočavati. Nije nužno spominjati ni ime lokalnog političara koji je Šarčeviću prijetio smrću, kao ni navoditi reakcije općeg pasivnog odobravanja koje su zatim uslijedile. Sve to može biti važno samo ako netko ima problem s uspoređivanjem mirnodopskog i ratnih protjerivanja.

Istina je, razlika bitna postoji: u ratu su iz naših gradova ljudi u pravilu protjerivani tako što im se ne bi ostavilo vremena da pokupe svoje stvari. Ne bi im se, tako da kažemo, ostavilo vremena za Selidbu, onu i onakvu kakvu opisujem u istoimenoj svojoj knjizi. U jednom trenutku hajke koja je protiv njega vođena – je li to bio trenutak kada je bosanskohercegovački PEN centar odbio reagirati na njegov progon? – Franjo Šarčević na svom je Facebook profilu bio objavio: Gotovo je, mi odlazimo! Nije to rekao baš tim riječima, ali je rekao upravo tako.

Od tog je dana hajka jenjala, utišala se, jer je mirnodopskim hajkačima i njihovim visokim političkim pokroviteljima u interesu da iseljenje bude obavljeno, ali da žrtva ostane uskraćena za puni njegov smisao i sadržaj. Stalo im je do toga da čovjek bude prognan, ali da onoj slijepoj i gluhoj publici, koja čini obamrlu građansku većinu u našim gradovima, to do kraja ne bude jasno. Progoniteljima je stalo do toga da čovjek bude prognan bez očiglednih posljedica po njih same. I tako je Franji Šarčeviću i njegovoj maloj lijepoj obitelji ostavljeno nekoliko mjeseci, skoro i cijela godina, da Franjo nađe posao u svojoj, kako to bošnjački nacionalisti i fašisti vole reći – “rezervnoj domovini”. Postao je docent na Građevinskom fakultetu u Rijeci, i otišao tiho, baš kao da odlazi svojom voljom.

Rođen u Rami, na samom početku naših ratova, u jednoj velikoj, vrlo brojnoj hrvatskoj i katoličkoj obitelji, te u jednom od upečatljivijih naših plemena. U Sarajevu je prošao većinu visokih škola, zavolio je taj grad preko granica opreza, otvoreno i neustrašivo, kao što se otvoreno i neustrašivo ponio i prema vlastitom zavičajnom, kulturno-povijesnom i tradicijskom naslijeđu. Uz matematiku se otpočetka bavio društvenim radom. Podigao je portal Prometej, i na njemu, sa skupinom sumišljenika, uglavnom mladih žena i muškaraca, raznih vjera i nacija, vodio neku svoju autoemancipativnu misiju. Prometej je, uz Polis i banjalučku Buku, bio i ostao jedno od dva-tri mjesta na kojima se stvarala neka drukčija Bosna i Hercegovina, ali i na kojima su autori i urednici stvarajući javnost u svojoj zemlji u velikoj mjeri stvarali i sami sebe. Bio je to velik i građanski hrabar intelektualni posao, vrijedan svakog poštovanja, koji se od takozvanih opozicijskih i multietničkih sarajevskih medija iz vremena rata razlikovao po jednoj vrlo važnoj stavci. U vrijeme rata i za prvog poslijeratnog desetljeća, stranci su obilato financirali takve projekte. Kada je nestalo financija, njihovi su se tvorci mahom izrodili u bošnjačke nacionaliste pa i fašiste, progonitelje, te je nestalo svih tih multi-kulti slikovnica. Prometej, Polis, Buku, kao, recimo, i zenički Žurnal, ne financiraju veliki zapadni dobrotvori i borci za multietničku Bosnu.

Bijes s kojim su se progonitelji okomili na Franju Šarčevića bio je nesmiljen, ali ne i originalan

Originalno nije bilo ni to što su u njegovom progonu jednako strasno sudjelovali bošnjački nacionalisti iz magazina Stav i iz ostalih bošnjačkih nacionalističkih glasila, kao i tobožnje gradžanlije, te, pasivno ili aktivno, institucije poput PEN centra u Bosni i Hercegovini. Ali ono što je svaki put u ovakvim hajkama zanimljivo jest da je naciljan netko tko po svemu pripada onoj emancipativnoj, liberalnoj, konviventnoj, na svaki način inkluzivnoj političkoj i kulturnoj struji među Hrvatima, te je od ljudi koji bi takozvanome Drugom, bio on Bošnjak ili Srbin, uvijek dali više nego što bi za sebe sa stola uzeli. Franjo Šarčević od onih je koji će frustraciji i traumi Drugoga uvijek dati popust, imat će prema njoj mnogo veće razumijevanje nego prema frustraciji i traumi nekoga svog. Međutim, u Sarajevu je princip, među bošnjačkim nacionalistima je princip, da se upravo ovakvi istjeruju iz Sarajeva, ili da ih se nastavlja na daljinu progoniti i kada odu. Sve dok jednoga dana ne prestanu spominjati i Bosnu, i Sarajevo. Istodobno u Sarajevu nekim mirnim i tihim životom može čovjek živjeti i kao hadezeovac, i kao onaj tko prezire islam i muslimane, i tko prema njima gaji sav najširi repertoar predrasuda. Istodobno u Sarajevu može živjeti, i poštovan biti, onaj tko je recimo – ustaša. (To je, recimo, objašnjenje i zašto je Željko Komšić za svoga prvog mandata u Predsjedništvu držao u kancelariji fotografiju Blaža Kraljevića.) Važno je, međutim, protjerati Franju Šarčevića, ili ušutkati onoga jednog velikog hrvatskog i bosanskog pisca koji u Sarajevu živi, a pisac je “sve Bosne”. Ta mržnja bošnjačkih nacionalista prema svim bosanskohercegovačkim Hrvatima i Srbima koji ne gaje distancu, mržnju, prijezir prema muslimanima, islamu, Bošnjacima, jedan je od konstitutivnih elemenata njihova djelovanja. I tu se s hrvatskim nacionalistima oni nalaze kao jin i jang, kao noć i dan, kao crno i bijelo, kao govno i tariguz.

U vrijeme najžešće hajke protiv Franje Šarčevića, kada su se u podršku progoniteljima dizali pojedini sarajevski tobožnji kulturni radnici, pjesnici i intelektualci, koji će nas kasnije, u Zagrebu, častiti svojim nastupima u Lisinskom, u obranu svoga suborca za zdravu i normalnu Bosnu i za višenacionalno Sarajevo dizala se neka dobra i brojna, mlada i multietnička ekipa, većinskih muslimanskih imena i prezimena, spremna da Franju dušom i srcem obrani, i da gine braneći Franjino pravo na dom i svijet. To je, naravno, bilo važno, mnogo važnije od toga što je ono PENdžijsko, oslobođenjovsko, gradžanlijsko Sarajevo bacilo Franju u progonstvo, ono i onakvo, u kakvo se odlazilo i tokom rata, iz Banje Luke, recimo, ili iz Stoca, Mostara.

Čim je iz Sarajeva otišao, Franjo Šarčević je iz Sarajeva i nestao

Progonitelji ga više spomenut neće, jer Franjo nije ni pisac, ni ličnost koja bi se vrzmala po regiji. Ono na što se sad u tom Sarajevu čeka jest da Franjo postane netko iz Rijeke i iz Hrvatske, i da oni izgube svaku obavezu prema činjenici da su ga protjerali.

Slučaj, taj vječiti vražićak koji nas na dragoga Boga spominje, htio je da se otprilike u isto vrijeme u Hrvatskoj nađu i ona dvojica koji su se Franjinim progonstvom aktivno bavili. Erdogan je, čini se, smanjio dotacije. Na plaći su, i na dobrom honoraru, u nekakvom govnjivom manjinskom uredu Andreja Plenkovića danas ta dvojica STAV-ovaca, koji su napisali ono o Franji i karcinomu. Andrej Plenković ih financira onako kako bi nekakav sarajevski bošnjački ured financirao ustaše u Sarajevu, e kad bi se takvi pojavili da od vlasti traže nekakve novce za svoje djelovanje. Nije li zanimljiv taj Plenkovićev i HDZ-ov model brige za prava nacionalnih manjina u Hrvatskoj?

Franjo Šarčević, koliko god bio povrijeđen činjenicom progonstva, bosanskohercegovački je domoljub, čuvar svoga ramskog zavičaja, i rodoljub hrvatski, kojim i zemlja hrvatska dobiva nešto što je na drugoj strani izgubila. Na onom što je on radio, i što je uzrok njegova progonstva iz Sarajeva, kao i na onom što će on raditi u Rijeci i u Hrvatskoj, neka će buduća pokoljenja stvarati svoje domovine i zavičaje. Na onom što danas u Bosni i Hrvatskoj stvaraju Franjo Šarčević, i ljudi bliski njemu, stasat će neka druga, bolja mladost. Bez takvih, ovo će biti Gaza resort. Hrvatska, koliko i Bosna. Iz Franjinog sam slučaja naučio čemu služi matematika.

Objava Franjo Šarčević ili kako neprimijećeno biti prognan iz Sarajeva u Hrvatsku pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

MIT I STVARNOST: Diva Grabovčeva

Uredništvo — Thu, 10 Jul 2025 08:35:47 +0000

S Truhelkinom književnom fikcijom počelo je moderno re-dizajniranje legende o djevojačkom grobu i o djevojci-mučenici. A znanstvenik, koji se isprva opirao prijedlogu da „znanošću ovjerovi legendu“, sasvim paradoksalno postade glavnim inspiratorom toga re-dizajniranja, koje je pravoga maha uzelo od 1990-ih godina, prenosi Prometej.

“U ljeto godine 2008. bâzali smo Josip i ja po ikavskoj Bosni, pa su opisi tih dana i pripadajuće im fotografije izašli slijedeće godine u knjizi Sedam dana po Bosni u kolovozu godine 2008. Put nas je svojom unutarnjom logikom doveo i na Blidinje, među mramorje, odatle na Kedžaru, s Kedžare niz Vran, u Ramu. Već tada, prije sedamnaest godina, udruženim naporima Crkve i politike, dan Kedžare i Dive Grabovčeve bio je ideološki čvrsto dizajniran, i uveden kao nezaobilazan datum u etnoreligijski hrvatsko-katolički godišnji kalendar”, piše Ivan Lovrenović.

Evo odlomka o Kedžari i Divi Grabovčevoj iz spomenute knjige

Dok sunce ne počne naginjati na zapad, nad Vran, imamo dovoljno vremena da potražimo Kedžaru (da nam je znati: što znači riječ Kedžara?) i na njoj grob Dive Grabovčeve, čiji kult posljednjih godina postaje sve konkurentniji na mapi novih ili inoviranih pučkih vjersko-nacionalnih okupljališta. Ujedno, provjerit ćemo i kakav je put priko Vrana, kojim smo namjerili sutra u Ramu.

Dok još nije postala masovan ritual, priča o djevojačkom grobu u planini pripadala je intimnom, skoro skrivenom običaju djevojaka i žena iz Rame. Nitko ne zna otkada, one su odlazile u Vran-planinu na Kedžaru, četiri-pet sati napornoga pješačenja, vjerujući u pomoć anonimne pokojnice u raznim nevoljama. Većinom su to činile ramske katolikinje, ali pamti se da su išle i muslimanke. Na taj običaj stari su ramski franjevci dugo gledali s mrzovoljom kao i na sve pučke praznovjerice i folklorne „besposlice“, a o djevojačkom grobu u planini i o djevojci-mučenici mûkom múče svi franjevački ljetopisni i nekrologijski zapisi. O tom fratarskom stavu dobro govori istinita anegdota, kad mlada žena govori fra Jerki (Vladiću), znamenitom ramskom piscu, kako se sprema na Kedžaru jer je nešto boli glava, pa se nada pomoći, a fratar joj se podsmjehuje: „Samo ti hajde, a kad se vratiš, bolit će te i noge i glava!“

Tako se i dogodilo da su ramski franjevci negdje početkom 20. stoljeća pozvali velikoga arheologa i polihistora, šefa Zemaljskog muzeja dr. Ćiru Truhelku, da istraži grob na Kedžari. Njemu je bilo jasno da znanost tu nema što tražiti, pa se odazvao nevoljko, tek za ljubav starih prijatelja među franjevcima. Odjahali su u planinu, otkopali mjesto ženskoga hodočašća i u njemu doista pronašli ljudski skelet. Proučivši oblik lubanje, Truhelka je zaključio da bi se uistinu moglo raditi o mladoj djevojci izvanredne pravilnosti i ljepote lica. To je bilo sve, grob su zatrpali, i ekspedicija se vratila u Ramu. Mnogo godina kasnije on je napisao i objavio pripovijest Djevojački grob, u kojoj svoje sjećanje na obilazak groba u planini vješto kombinira s fikcionalnim oživljavanjem legendarnoga materijala, koji je u različitim verzijama čuo u Rami, o djevojci pokopanoj u Vran-planini, identificirajući je za potrebe svoje književne fabulacije kao Divu, kćer Luke Grabovca, te smjestivši radnju u polovicu XIX stoljeća. Tada i tako je, s Truhelkinom književnom fikcijom, zapravo počelo moderno re-dizajniranje legende o djevojačkom grobu i o djevojci-mučenici. A znanstvenik, koji se isprva opirao prijedlogu da „znanošću ovjerovi legendu“ i koji svojemu sugovorniku fra Jerki skeptično tvrdi da su „znanost i vjera dvije smjernice, koje do vječnosti teku uporedo a nikad se ne će sastati“, sasvim paradoksalno postade glavnim inspiratorom toga re-dizajniranja, koje je pravoga maha uzelo od 90-ih godina prošloga stoljeća.

Truhelkina pripovijest stavljena je okvirno u kontekst muslimansko-kršćanskoga antagonizma: mladi Tahir-beg Kopčić, do tada neobuzdani erotski hedonist, beznadno se zagleda u Divu, Grabovčevu kćer nadzemaljske ljepote, koja ga uporno odbija. Siguran da mu bez nje života nema, natjera oca, staroga Džafer-bega Kopčića, da ju zaprosi. (Zanimljiva se omaška ponavlja u svim izdanjima, očevidno još iz Truhelkina prvotiska: za staroga Džafer-bega u tekstu stoji pogrešno prezime: Kulenović!? Pomišljam, ali samo pomišljam, sasvim proizvoljno: da nije tu grešku, možda, proizvela jaka klangasocijacija na ime Džafer-bega Kulenovića, koji je u vrijeme pisanja Truhelkine pripovijesti vrlo poznat i u javnosti prisutan muslimanski političar iz Bosne?) Stari Grabovac prosce ponosno i energično odbija, i tada tragični rasplet postaje neizbježan: u klasičnom zločinu iz strasti mladi Kopčić Divu ubija, a njegovi pomagači je ukopaju u planini.

Za Truhelkin književno-ideološki postupak i svjetonazor, mnogo suptilniji i slojevitiji od današnjega plošnog prikazivanja muslimansko-kršćanskog antagonizma, od krucijalne važnosti je nekoliko momenata. Tu je, najprije, podatak da narator ne navodi da je „zgode po kojima je napisao ovu priču“ čuo iz kršćanskih usta, nego od pripovjedača-muslimana, staroga Arslan-age Zukića. Zatim, Tahir-begovu zaluđenost Divinom ljepotom Truhelka ne oblikuje stereotipno kao sirovu seksualnu pohotu bešćutnoga bega-gospodara, nego inzistira na dubokoj mladićevoj unutarnjoj preobrazbi u doživljaju velike i istinske ljubavi, te na toj osnovi gradi šekspirijanski motiviranu neminovnost tragičnoga završetka. Napokon, indikativan je i odgođeni, drugi kraj pripovijesti. Naime, kada je već pao zastor na glavne događaje, a autor-slušač se sprema na odlazak, pripovjedač Arslan-aga mu saopćava ključ cijele te krvave historije. U tehnici rašomona, on vraća priču natrag, i pripovijeda kako je sam, lično, uoči tragičnoga događaja hitio u Vran-planinu sluteći zlo. Stigao je samo da izdaleka svjedoči Divinoj pogibiji, ne uzmogavši ju spasiti. Potresen, odlučuje da ju osveti: postavlja Tahir-begu zasjedu u planinskom klancu, i ubija ga. Jer: Arslanaga je s Grabovcima u šišanom kumstvu, a to je u svijetu običajnih odnosa – hoće da nam kaže autor – svetinja veća od svih drugih. I još jedan znakovit detalj: pomagači Tahir-begovi, koji ga zapravo svojom divljačnošću i navode na zlo, Kopčića su kmetovi s Vukovskoga, pravoslavci.

U okviru i „tlocrtu“ Truhelkine pripovijesti sasvim jasno prepoznaju se elementi književne i političke ideologije klasičnoga starčevićanskog pravaštva primijenjenoga na Bosnu, njezinu historiju i shvaćanje njezinih naroda i odnosa među njima. To je i najveća njezina politička i književna slabost, a među slabosti spada i oblikovanje glavne junakinje Dive kao androidski savršenoga, potpuno beživotnoga lika. Književno i životno su u ovoj pripovijesti, pak, najuspjeliji likovi Tahir-bega, njegova oca, te zlih kmetova s Vukovskoga. To je paradoks koji je u književnosti čest i poznat oduvijek.

U pozadini ove legende i svih njezinih dosadašnjih obrada (sve do idiotskih stihova u pjesmuljku Marka Perkovića Thompsona) leži neiskazan a živo prisutan i neuklonjiv okrutni svijet i kontekst tradicijskoga patrijarhata, opsjednut a istovremeno nemilosrdan prema ženskoj ljepoti i ženskom tijelu, kao objektu požude i užitka, i u isto vrijeme izvoru grijeha i srama. Neodoljivo mi se javlja Ivo Andrić iz Razgovora s Gojom: „Oko lepote uvek je sjaj ljudske krvi ili mrak ljudske sudbine“. Na tisuću turobnih načina i u hiljadu beznadnih varijanata taj motiv živi u našim pučkim predajama, recimo, od one Marte s početka ovoga putopisa koja je svojom pogibijom u Uni dala ime mjestu Martin Brod, do bezimene djevojke čija nesreća i hrabrost stoje u središtu kulta Brateljevačke pećine kod Kladnja, i koja se u islamskom ključu, slično kao Diva Grabovčeva na Kedžari u katoličkom, u naše dane sve više reartikulira u etnički i konfesionalno očišćenom smislu.

Na Kedžari žene mole i pale žiške u plastičnim posudama protiv vjetra, sjaji se žalosno plastično cvijeće u plastičnim posudama, a ja pokušavam zamisliti kako je to moralo izgledati u izvornom obliku, kada su Ramkinje ovamo dolazile bez ikakve ceremonije, na svoju ruku i za svoju dušu. Lako je to oživjeti: kad apstrahiraš sav današnji namještaj, ostaje prekrasan proplanak usred planine, blago nagnut, okružen visokim drvećem – kao stvoren da bude hram u prirodi. Samo poduzeće dolaska ovamo kroz mrku planinu, potpuno nesvakodnevni trenuci prepuštanja začaranosti ovoga mjesta, humanizirani i pojačani djevojačkom legendom, potom silazak natrag u svakodnevnicu – sve je to moralo samo po sebi imati najviši psihološko-simbolički katarzični učinak. O tome je u franjevačkoj reviji Svjetlo riječi lijepo pisao Ivo Lučić, zatočnik špilje Vjetrenice i emancipirani zagovornik ekologije, primjećujući kako se u ideologiziranom čitanju Truhelkine priče olako previđa njegovo isticanje vrijednosti prirode: „Kud god bi oko pogledalo po Čvrsnici (…) postaje slika čarobnija. Gledajući tu krasotu, ote mi se usklik: Lijepa li je naša zemlja, na daleko joj nema ravne!“ Ta Truhelkina reakcija, piše Lučić, „može biti iznenađenje samo neupućenima. Mnogi vrsni biolozi, među kojima i Truhelkini kolege iz Zemaljskog muzeja, proveli su dane i noći na ovim planinama, te sakupili mnoštvo informacija o božanskoj vrijednosti ovdašnje flore… Ali do javnosti, koja je zasićena mitovima i estradnim komercijalnim legendama, još nije stiglo dovoljno informacija o pravim vrijednostima tih planina.“
Hvale je vrijedan trud ramskih franjevaca, koji su napustili skeptičnost svojih prethodnika pa danas aktivno opslužuju Kedžaru i promiču glas o njoj, da ovo mjesto opreme svime potrebnim kako bi uistinu bilo grob i crkva i mučenička uspomena, a da u isto vrijeme s time ne pretjeraju i ne oskvrnu element prirodne svetosti. Taj trud svjedoči da su svjesni opasnosti od „estradnih komercijalnih legendi“. Bojat se, međutim, da je to nemoguć zadatak, jer u ovoj stvari kompromis naprosto nije moguć. Hoćeš-nećeš, element oskvrnuća već je i sama nova, široka cesta koja prolazi neposredno ispod svetišta, i koja iz korijena mijenja, poništava hodočasnički smisao cijeloga ovog običaja. Nema li elemenata oskvrnuća, pa i svojevrsnoga slučaja damnatio memoriae, u postavljanju umjetničke skulpture (Kuzma Kovačić, Diva Grabovčeva, bronca) u ovaj ambijent, te osobito u navlačenju nekoga starog stećka^[1] na grobno mjesto djevojke iz legende? Da se i ne govori o brojnim aktualnim interpretacijama legende, mahom religijsko-ideološkim, koje su sve redom daleko ispod standarda što ih je u svojoj pripovijesti zadao Truhelka prije skoro cijeloga stoljeća, a i on sam – vidjeli smo – nije bio imun na ideološke stereotipe.

[1] Ramljaci će vam, doduše, vrlo zauzeto objasniti da se radi o nedovršenom stećku koji je pronađen na mjestu obrade a nije dignut s nekog postojećega groba, te da im je i sama Marion Wenzel, pokojna stručnjakinja za stećke, dala mišljenje da se takav stećak slobodno može maknuti. To su, međutim, dva potpuno različita plana, ono što je ovdje suspektno, to je arbitrarno značenjsko i simboličko prekalemljivanje elemenata iz tradicije s određenim ciljem, koji tu tradiciju siromaši i reducira.

Izvor: ivanlovrenovic.com

Objava MIT I STVARNOST: Diva Grabovčeva pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Što više očekivati od Donalda Trumpa

Uredništvo — Sun, 29 Jun 2025 20:38:48 +0000

Moram priznati, pišem u strepnji da će ovaj tekst čak prije svoga izlaska postati zastario. Toliko su se brzo odvili događaji vezani uz Iran i Izrael da je jednostavno teško pratiti i shvatiti što se zapravo dogodilo.

U jednom trenutku dana bili smo na rubu Trećega svjetskog rata, zatim smo za nekoliko sati došli do primirja, za manje od sat vremena nakon toga primirje je prekršeno – i sada se čini kao da je Trump izigrao sve strane. S vremenom će nam biti jasnije što se zapravo dogodilo, ali neke faktore ovih dramatičnih dana vjerojatno nikada nećemo otkriti. Svakako valja progovoriti o onome što su nam ovi dani razotkrili, jer nam ti uvidi mogu pružiti jasniji pogled na ono što nas čeka u nadolazećim mjesecima.

Trump – čovjek čije riječi više ništa ne znače

Već se dugo govori kako američka garancija ne znači mnogo. S Amerikom uvijek treba biti oprezan, jer je svaki sukob otkrio dublje interese zbog kojih je ovaj svjetski hegemon bio spreman u pravom trenutku zabiti nož u leđa kako bi se dočepao onoga što traži. Trumpova kampanja bila je obilježena pozivanjem na dosljednost i odgovornost, ali minuli događaji uzdrmali su takav dojam. Od obećanja o povlačenju SAD-a iz bespotrebnih sukoba, preko premišljanja o pomoći Izraelu, zatim bombardiranja Irana pa do zaključivanja primirja u kojem su i Iran i Izrael dovedeni u neugodan položaj.

Mnogi svjetski komentatori tvrde da se zapravo radilo o dobro promišljenom planu – o Trumpovu „4D šahu“. Iako to može biti istina (arhivska građa to bi tek mogla potvrditi), ostaje gorak okus i nejasan dojam. U jeku domaćih nemira izgledalo je da će se Trump okrenuti protiv vlastite biračke baze i pokrenuti još jedan beskrajan rat. Istodobno, postavlja se pitanje kako će se saveznici odnositi prema Trumpu koji djeluje kao da odlučuje prema trenutnom hiru. Nedavni NATO sastanak pokazuje kako su se tradicionalni američki saveznici podložili – jer preopasno je provocirati Trumpa, osobito kad mu se ne može uzvratiti istom mjerom.

Gdje će Bibi sada?

Jasno je da je politička pozicija Benjamina Netanyahua bila ozbiljno uzdrmana i prije ovog iranskog poglavlja. Mnogi su u ovom sukobu vidjeli njegov pokušaj da ostane na vlasti. Krizna situacija mogla bi zaustaviti istrage i suđenja protiv njega, a za takve pothvate uvijek može računati na podršku SAD-a.

No poznato je i da su odnosi između Trumpa i Bibija bili napeti, pa se stalno postavljalo pitanje koliko će SAD uistinu pomagati Izraelu u njegovim potezima. Kršenje primirja pokazalo je Netanyahuovu nezasitnu ambiciju i spremnost da prelazi crvene linije vjerujući da će Amerikanci to tolerirati. Trumpova reakcija – njegov poznati „WTF“ ispad – možda upućuje na to da se Netanyahu približava svom kraju. No, njegove kasnije izjave potpore Netanyahuovu pravosudnom procesu dodatno zamagljuju stvarni odnos između dvojice čelnika.

Ono što je ova epizoda svakako potaknula jest otvorenije propitivanje izraelske politike. Kritike koje su se ranije svodile na ljevičarsku retoriku ili desničarske teorije zavjere sada sve više dolaze iz mainstreama. Negativni aspekti izraelskih postupaka sve su vidljiviji, a s njima su „raskrinkani“ i mnogi njihovi dosadašnji bezuvjetni branitelji.

Raskrinkavanje neokonzervativnog lobija

Teško je reći da se dogodilo pravo raskrinkavanje – jer stvarna priroda američkih neokonzervativaca odavno je poznata. No začuđuje radost i uzbuđenje s kojom su prigrlili najnoviji razvoj događaja. Primjer Teda Cruza, o kojem sam pisao u prethodnom tekstu, ilustrira taj dio političke scene spreman gurnuti SAD u novi rat – uz potporu AIPAC-a i pro-izraelskog lobija.

Naivnost i oduševljenje s kojima su takvi akteri pozdravili intervenciju, pozivajući se čak na „biblijsku obvezu“ obrane Izraela, zapanjili su dio javnosti. Pokušaji distanciranja od tih istupa postali su gotovo nemogući. Time su se, barem zasad, izolirali unutar MAGA pokreta – iako je pitanje koliko će to trajati.

Što slijedi u Trumpovu mandatu

Ova kriza sugerira da bi se Trump u nastavku mandata mogao više posvetiti unutarnjim pitanjima. Trenutačno izgleda da će održati obećanje o neuvlačenju SAD-a u nove ratove. Ipak, treba pažljivo pratiti daljnji razvoj događaja.

Mnoge njegove ranije najave ostale su nerealizirane ili zaboravljene u medijskom ciklusu – poput okončanja rata u Ukrajini ili uvođenja carina koje bi promijenile globalno gospodarstvo u korist SAD-a.

Stalne promjene stava tijekom sukoba između Izraela i Irana dodatno su oslabile vjerodostojnost njegovih riječi. Ono po čemu ga možemo suditi bit će isključivo njegova djela – a tek će mjeseci pred nama pokazati radi li se o genijalno osmišljenoj strategiji ili o paničnoj reakciji na mogući gubitak potpore birača uoči izbora.

U svakom slučaju, svijet se nalazi u trenutku koji zahtijeva apsolutnu pažnju i oprez – jer uistinu živimo u zanimljivim vremenima.

Izvor: Hercegovina.info

Objava Što više očekivati od Donalda Trumpa pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

OTROVNA POLITIKA: ‘Srbi bojkotiraju Vlade, Hrvati dućane’

Uredništvo — Fri, 31 Jan 2025 07:47:59 +0000

Ne samo što su AP i njegovi odabranici stali u obranu standarda hrvatskih građana priključivši se bojkotu, nego su usput oprali ruke od svake odgovornost za nastalo stanje. Kao u lošem vicu, kada lopov viče: držite lopova!

Piše: Zrinka Vrabec Mojzeš

Kakav skriveni talent za manipulacije masama ima ministar gospodarstva Antoinette Šušnjar, koji se proslavio legendarnom preporukom osiromašenom rvackom puku da si „kuha kruh“ i doma peče kiflice ako mu je skupo kupovati u dućanu. Jest da je zbog tih gluparija bio izvrgnut sprdnji i postao zvijezda urnebesnih memova, ali vridilo je! I sad je Šušnjar, kako skromno priznaje, ponosan na samoga sebe. Udruge potrošača i narodne mase s određenim vremenskim odmakom prepoznale su njegovu mudrost i savjet da uzmu stvar u svoje ruke, pa umjesto da pokrenu generalni štrajk i prosvjede protiv AP-ove treće vlade koja nije u stanju zaustaviti inflaciju, odlučili su kazniti trgovačke lance. Kakav maestralni preokret! I tako se od omraženog ministra iz Imovinskog pokreta koji podcjenjuje inteligenciju građana, Antoinette preobratio u Matiju Gupca i Robina Hooda u jednoj osobi.

Daleko od toga da cijene u dućanima nisu bezobrazno skočile u nebo ili da neki proizvodi u Sloveniji, Austriji ili Italiji ne koštaju duplo manje, zbog čega prosječni Rvat jedva spaja kraj s krajem. I to usprkos senzacionalnom rastu plaća, penzija i socijalnih davanja, o čemu AP ne prestaje bajati u svakoj prilici, ma gdje se našao. I da, sjajno je što su građani Republike Hrvatske konačno pokazali solidarnost i masovno se suzdržali od suludog konzumerizma i trpanja svega i svačega u košarice i kolica, zbog čega je promet tog famoznog petka pao 50, a broj naplaćenih računa 47 posto. Gdje bi nam bio kraj da se takva apstinencija događa redovito pa od svega na kraju vidimo i neki rezultat.

Problem je jedino u tome što je bojkot podržala i Vlada, od premijera do ministara i saborskih zastupnika iz redova pozicije i opozicije koji su stali uz svoj napaćeni narod. Da se naježiš od tolike požrtvovnosti. Svi odreda kleli su se da toga dana neće u kupovinu ni mrtvi, kao da inače petkom idu po špeceraj, šekret-papir i deterdžent za veš. Poznato je da, recimo, Antoinette Šušnjar odmah nakon sjednice užeg kabineta hita u supermarket i kupuje tjedne zalihe kako ga žena, koja se, kako je onomad objasnio svekolikoj javnosti, uglavnom bavi djecom i kuhanjem, ne bi zatukla. Ali tog petka ministar gospodarstva i energetike rekao je odlučno NE! I ministar od demografije i useljeništva Ivan Šipić znakovito je poručio da neće nogom kročiti u dućan, baš kao i ministar financija Mario Primorac, uz napomenu da to čini kao građanin, a ne ministar. Jer, zamislite, i ministri su samo ljudi. I oni na svojim crkavicama osjete kada im prokleti trgovci otkidaju od usta.

Doduše, nije da vladajući nisu mogli određenim mjerama, koje nisu samo famozno zamrzavanje cijena 50 proizvoda, olakšati život voljenom narodu. Naprimjer, porezima na ekstraprofite pohlepnih banaka i telekomunikacijskog sektora, koji se, usprkos inflaciji, svake godine sve beskrupuloznije bogate. Ali iz nekog čudnog razloga, ni treća HDZ-tova vlada pod vodstvom najvećeg Europćanina u regionu AP-a nije se toga sjetila. Tko zna zašto. Možda zato što ruka ruku mije, a i da im se ne bi zamjerila, kao ni uvoznim lobijima zbog kojih domaća proizvodnja hrane odavno nije konkurentna niti je Hrvatska samodostatna. Ali to je već druga priča.

I tako, ne samo što su AP i njegovi odabranici stali u obranu standarda rvackih građana priključivši se bojkotu, nego su usput oprali ruke od svake odgovornost za nastalo stanje. Kao u lošem vicu, kada lopov viče: držite lopova! A mediji su u transu obilazili prazne supermarkete i naslađivali se gubicima pohlepnih trgovaca te tako nesvjesno odradili posao za vladajuće, kojima je ova operacija došla ko naručena. Što se dokazalo i pojavom lažne stranice „Halo, inspektore“ na Facebooku, koju ju preuzela stranica nedavno angažirana kao podrška počasnom generalu Draganu. A sada, po svemu sudeći, oni koji stoje iza toga žele profitirati na tuđim zaslugama i politički kompromitirati platformu „Halo, inspektore“ na čelu sa Željkom Kelemenom, inicijatorom građanskog bojkota.

Jedan od rijetkih koji su prepoznali da će od ove građanske akcije najviše profitirati AP i njegova vlada, bio je Milivoj Špika, predsjednik Bloka umirovljenici zajedno, koji je zdravorazumski zaključio da od toga neće biti nikakve vajde za potrošače, ali hoće za vladajuće. I zato je najavio novi prosvjed protiv siromaštva, korupcije i kriminala za 1. ožujka na Trgu bana Jelačića u Zagrebu, s ciljem poticanja trgovačkih lanaca na spuštanje cijena osnovnih proizvoda, kao i 30-dnevni bojkot trgovina koje to ne učine. Pitanje je samo koliko će se građana odazvati prosvjedu. Jer sudeći po dosadašnjim iskustvima, bit će to prilično skromno. Osobito ako vremenski uvjeti ne budu bogznakakvi.

Osim toga, ta je priča baš zgodno došla da se zaboravi na bećara Josipa Dabru, koji nije samo pucao iz pištolja kroz prozor jurećeg automobila uz sada već viralne stihove pjesme „Karanfil se na put sprema“ mega-popularne Zehre Bajraktarević, već se voli i igrati kalašnjikovom te svoja znanja i vještine rafalne paljbe prenositi maloljetnicima. Zbog čega je USKOK izvršio premetačinu njegove kuće, a mogao bi podići i kaznenu prijavu za ilegalno posjedovanje automatskog oružja i povredu djetetovih prava prije negoli mu počne teći saborski imunitet. Jer se, dakako, ovaj zaslužni i kompetentni političar vraća u saborske klupe, a mi ćemo mu plaćati skoro pet tisuća eura mjesečno za utjehu što više nije ministar.

No vratimo se općenarodnom bojkotu na čelu s Vladom, protiv koje su, da je sloge i zdravog razuma, potrošači zapravo trebali ustati, ali eto, nisu. Već su, na veliko veselje socijalno osviještenog premijera, ustali protiv trgovačkih lanaca kao da oni kroje pravila u ovoj državi. Što bi se reklo, omanuli su ceo fudbal i usmjerili bojkot na krivu adresu. Nažalost, čini se da su građani ove zemlje, čuveni po rvackoj šutnji, u stanju pokazati kičmu jedino kada se ne moraju previše inkomodirati i kada je u pitanju udarac po džepu. Što se ostalog tiče, od korupcije do zarobljenog pravosuđa, ugroženih medija i poharanog zdravstvenog sustava, AP i njegovi jarani mogu ih gaziti do besvijesti.

Za razliku od stotina tisuća studenata, profesora, liječnika, odvjetnika, novinara, glumaca i sudaca u Srbiji, koji iz dana u dan već dva mjeseca prosvjeduju protiv vlasti zbog tragične pogibije petnaestero ljudi u Novom Sadu uslijed rušenja nadstrešnice na autobusnom kolodvoru. No to je bio samo okidač za eksploziju općeg nezadovoljstva autokracijom četnika-početnika, srpskog vožda Aleksandra Vučića, koji u Jagodini organizira protuprosvjede sa svojom zaslijepljenom sljedbom.

I za razliku od Rvata, koji su svoj bijes usmjerili prema supermarketima, sve brojniji srpski prosvjednici nisu toliko naivni. Oni ne bojkotiraju kineski konzorcij koji je radio rekonstrukciju autobusnog kolodvora u Novom Sadu niti prosvjeduju protiv onih koji su im dali građevinsku dozvolu, već blokiraju glavne prometnice i bune se protiv Vučkove toksične svevlasti. Dakle, demonstriraju protiv glave koruptivne hobotnice i najodgovornijeg za urušavanje države i svih njenih institucija.

Nisu se studenti koji su pokrenuli masovne demonstracije zadovoljili ni ostavkom i uhićenjem ministra graditeljstva Gorana Vesića s još dvanaestero ljudi, već na ulicama traže Vučkovu glavu. Dakako, figurativno. Usprkos nasilju, namjernom gaženju studentica i brutalnosti policije, njima se priključuje sve više običnih građana u sve više gradova i okupljanja prerastaju u generalni štrajk s jednim ciljem – rušenjem četnika-početnika i njegove kamarile s trona.

Tako nešto u Hrvatskoj, otkad je samostalna i nezavisna, nismo vidjeli. Zapravo, nakon povijesnog skupa za spas Stojedinice 1996., masovnih demonstracija u obranu demokratskih vrijednosti nije bilo.

A nije da se nisu trudili – i sindikati, i prosvjetari, i liječnici, i zdravstveni djelatnici, i umirovljenici. No broj osviještenih građana koji su im se pridružili u prosvjedima bio je prilično zanemariv. Jer Rvati se, poslovično, ne bi šteli mešati. I dok je tako, AP može mirno spavati, prodavati maglu i podržavati bojkot supermarketa.

Objava OTROVNA POLITIKA: ‘Srbi bojkotiraju Vlade, Hrvati dućane’ pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.