Kolumne – Ramski Vjesnik

ZAPOČELA KAMPANJA: Stara ispeglana lica se smješe s plakata dok država tone

Uredništvo — Sun, 06 Sep 2026 07:54:08 +0000

Dok se po Banjoj Luci, Mostaru, Sarajevu i brojnim drugim gradovima jutros lijepe novi plakati s ispeglanim licima starih političara, u bosanskohercegovačkoj javnosti se osjeća dobro poznata, teška tišina.

To nije tišina mira, već tišina rezignacije. Službenim početkom još jedne izborne kampanje politička scena u Bosni i Hercegovini ponovno je uronila u svoj omiljeni žanr – politički horor u kojem se građanima servira ista predvidljiva priča o apokalipsi, strahu od ‘onih drugih’, dok se u pozadini, daleko od očiju javnosti, pažljivo čuvaju ispražnjeni proračuni i dobro plaćene sinekure, piše Dnevni.ba

Gledajući kako se političari i kandidati ponašaju i slušajući što govore i kakve poruke šalju stanovnicima BiH, teško je oteti se dojmu da je bh politika zapela u vremenskoj petlji.

Strah, mržnja i digitalizirani rat

Modus operandi vodećih stranaka ostaje netaknut, bez obzira na ideološki predznak ili etnički korpus u čije ime nastupaju. Osnovna pogonska goriva ove kampanje nisu ni projekti, ni inovacije, ni reforme, već strah i mržnja.

Formula je prosta do bola – što je veći osjećaj ugroženosti kod vlastitog naroda, to je manja vjerojatnoća da će taj isti narod postaviti nezgodna pitanja o korupciji, inflaciji, odlasku mladih, ali i starih, katastrofalnim radnim uvjetima, užasno lošem životnom standardu itd.

U zemljama s funkcionalnim demokracijama izbori služe kao tržnica ideja — mjesto gdje se natječu različiti ekonomski modeli, porezne politike i vizije razvoja. U Bosni i Hercegovini, međutim, izbori su svedeni na moralnu ucjenu i provjereni ratni rekvizitarij iz devedesetih, presvučen u suvremeni digitalni marketing.

Kandidati se ne natječu u tome tko će ponuditi bolju fiskalnu strategiju za amortizaciju rasta cijena osnovnih životnih namirnica, već tko će glasnije i kreativnije optužiti drugu stranu za pripremanje novog sukoba ili nestanka države.

Ta jalovost političke ponude najviše pogađa ekonomsku stvarnost običnog čovjeka. Dok statistike pokazuju neumoljiv rast troškova života, a lokalne prodavaonice postaju luksuz za umirovljenike, ekonomska politika je svedena na jeftini populizam i jednokratnu predizbornu milostinju.

Ne nude ništa

Nijedna od dominantnih stranaka ne nudi održiv plan za zadržavanje radne snage, reformu javnog sektora koji guši privredu, niti privlačenje ozbiljnih, visokotehnoloških investicija. Umjesto konkretnih mjera za oporavak posrnulog zdravstvenog i obrazovnog sistema, građanima se nude apstraktne prijetnje o tome “šta će nam se desiti ako ‘oni’ pobijede”.

Nema umjerene opcije

Posebnu dimenziju ove političke pustoši predstavlja potpuni nedostatak normalne, umjerene opcije koja bi artikulirala svakodnevne potrebe građana. Politički spektar u BiH je polariziran do točke pucanja, a svaki pokušaj stvaranja trećeg puta, građanske alternative ili tehnokratskog saveza fokusiranog isključivo na kvalitetu života, ili bude usisan u uske nacionalne agende, ili biva brutalno samljeven u medijskom blatu koje kontroliraju klijentelističke mreže.

Umjereni glasovi, oni koji govore o redu, radu, čistom zraku, digitalizaciji i vladavini prava, zvuče kao tuđa i nepoznata melodija u buci ratnih bubnjeva.

Zašto se ništa ne mijenja? Odgovor je banalan i leži u matematici moći. Fotelje u javnim poduzećima, ministarstvima i parlamentarnim klupama u BiH nisu samo mjesta za rad — one su sredstvo za biološki i ekonomski opstanak cijelih partijskih klijentelističkih struktura.

Kolektivna glupoća

Izgubiti vlast znači izgubiti pristup javnim tenderima, subvencijama i zapošljavanju po rođačkoj liniji. Zato su političke elite spremne na sve: na blokade institucija, dizanje tenzija do ruba incidenta, pa čak i na potpuno urušavanje društvenog tkiva, samo da bi zadržale status quo. Za njih politički poraz nije demokratska smjena, već egzistencijalna katastrofa.

Kampanja starta danas, iako se može reći da ona u BiH u biti nikada i ne prestaje, građani BiH ponovo stoje pred istim izlogom s pokvarenom robom. Šta god da izaberu, teško da će biti bolje.

S jedne strane im se nudi nacionalna homogenizacija kao štit od “neprijatelja”, a s druge strane floskule o europskom putu bez ikakvih unutarnjih reformi. Između te dvije laži prostor za normalan život i ekonomski napredak sve je uži. Glasači će, po običaju, morati birati između lošeg i goreg, dok stvarni problemi ostaju zaključani u ladicama, čekajući neka bolja vremena koja u ovoj političkoj geometriji nemaju svog datuma u kalendaru.

Politička septička jama duboka je i može biti još dublja, a to stanje može trajati još dugo i politički lideri itekako mogu biti još gori nego sada. BiH itekako može postati puno gore mjesto za život, jer jednostavno njome vladaju mafijaške elite spremne na sve, ‘političari’ bez grama mozga čija je vodilja ‘use, nase, podase’, a najveća tragedija je što ih građani BiH u velikoj mjeri podržavaju, što je samo odraz kolektivne tupoće društva u kojem živimo.

Da. L.

Objava ZAPOČELA KAMPANJA: Stara ispeglana lica se smješe s plakata dok država tone pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

NEVJEROJATNO: Već sad se rezerviraju sale za pričest ili krizmu još nerođenog djeteta

Uredništvo — Fri, 24 Apr 2026 06:24:45 +0000

Postoje prizori koji ne traže posebnu pozornost, a ipak ostaju duboko urezani u pamćenju, jer u sebi nose tihu istinu o vremenu u kojem živimo. Jedan od takvih prizora događa se gotovo svakodnevno: čovjek ulazi u tramvaj, oslanjajući se na štaku, i zastaje pokraj mjesta koja su jasno označena za osobe s invaliditetom.

Ne traži ništa što mu ne pripada, niti želi izazivati pozornost, nego jednostavno očekuje ono što bi trebalo biti prirodno – da ga netko primijeti i ustupi mu mjesto.

No ono što slijedi nije ni riječ ni gesta, nego tišina ispunjena ravnodušnošću. Ljudi ne ustaju, ne zato što ne mogu, nego zato što ne vide. I u toj maloj, gotovo neprimjetnoj situaciji otkriva se nešto mnogo dublje od obične neljubaznosti: gubitak osjetljivosti za drugoga.

Piše: Pater Anto Bobaš

Kad se ravnodušnost pretvori u naviku

Takva iskustva ne ostaju na razini jednoga događaja. Ona se ponavljaju, iz dana u dan, i polako oblikuju osjećaj da čovjek više ne pripada prostoru u kojem živi. U drugoj prilici isti taj čovjek mora moliti da mu se ustupi mjesto koje je već određeno za njega, i tada nailazi na odgovor koji više govori o stanju duha nego o konkretnoj situaciji: zašto baš ovdje, kada ima cijeli tramvaj. U tim riječima krije se logika koja slabost doživljava kao smetnju, a ne kao poziv na solidarnost.

Slična se slika ponavlja i izvan tramvaja, u svakodnevnim susretima u kojima bi se očekivala barem osnovna obazrivost. Dovoljno je sići niz stepenice i susresti osobu koja, zaokupljena vlastitim svijetom, prolazi kao da ispred sebe nema nikoga. Tada se događa nešto što ne bi smjelo biti uobičajeno: čovjek sa štakom povlači se kako bi propustio onoga koji ga nije ni primijetio.

I tako, korak po korak, svijet se mijenja, ne naglo i ne dramatično, nego tiho, ali dovoljno da čovjek počne osjećati kako više nije viđen.

Sustav bez lica

Ništa manje ne boli susret sa sustavom, koji bi trebao biti oslonac, a često postaje dodatno opterećenje. U jednoj naizgled banalnoj situaciji, kad osoba s invaliditetom dolazi obaviti jednostavnu administrativnu obvezu, postavlja pitanje o mogućoj prednosti u redu. Odgovor ne proizlazi iz razumijevanja, nego iz stroge formalnosti: pravo postoji samo ako se radi o vlastitoj potrebi, dok se u suprotnom gubi. Tako se čovjek, sa svim svojim iskustvom i potrebama, svodi na kategoriju koja vrijedi samo unutar uskog okvira pravila.

U takvim trenucima postaje jasno da problem nije samo u pojedinačnim postupcima, nego u dubljem načinu razmišljanja koji sve više udaljava čovjeka od čovjeka.

Kad slavlje nadvlada sakrament

Ono što dodatno zabrinjava jest činjenica da se taj isti obrazac prenosi i na područje koje bi trebalo ostati netaknuto – na prostor vjere i sakramenata.

Danas se sve češće susrećemo s praksom da se za krštenja, prve pričesti i krizme unaprijed planiraju i organiziraju slavlja koja u svojoj raskoši nerijetko zasjenjuju sam događaj. Organizacija sama po sebi nije problem, jer čovjek želi podijeliti radost s drugima, no granica se prelazi onoga trenutka kada forma počne nadvladavati sadržaj, a slavlje postane važnije od onoga što se slavi.

U tom kontekstu pojavljuje se i podatak koji na prvi pogled djeluje gotovo nevjerojatno, a ipak je stvaran: sale se rezerviraju za pričest ili krizmu djeteta koje još nije ni rođeno. Ta činjenica ne govori samo o pretjeranoj organiziranosti, nego otkriva duboku promjenu u shvaćanju stvarnosti, u kojoj događaj prethodi životu, a ono izvanjsko postaje važnije od unutarnjeg. U takvom poretku vrijednosti stola dolaze prije oltara, a priprema slavlja prije susreta s Bogom.

Sakramenti, međutim, ne pripadaju logici spektakla, nego logici milosti. Krštenje nije društveni događaj, nego početak novoga života u Bogu; prva pričest nije svečanost u kojoj dijete prima darove, nego trenutak u kojem prvi put prima Krista; krizma nije završetak jednoga razdoblja, nego početak zrelijega života u vjeri. Kada se taj redoslijed izgubi, sve može ostati izvana besprijekorno uređeno, a ipak iznutra prazno.

Gubitak osjetljivosti – i tiha nada

Kada se sve ove slike stave zajedno – prizori iz tramvaja, iskustva s birokracijom i pretjerana usmjerenost na vanjsko u slavljenju sakramenata – pred nama se pojavljuje slika društva koje postupno gubi osjetljivost. U središtu više nije čovjek, a često ni Bog, nego vlastita udobnost i potreba da se ostavi dojam.

Ipak, unatoč svemu, ne smijemo previdjeti ono što još uvijek tinja ispod površine. Postoje susreti koji vraćaju vjeru u čovjeka, postoje mladi koji traže istinu i postoji jednostavnost koja se ne može kupiti ni organizirati. Nada nije nestala, nego je postala tiša, skrivenija, ali upravo zato i dragocjenija.

Pitanje koje ne možemo izbjeći

Možda danas nije najveći problem u tome što ljudi ne ustaju u tramvaju. Možda je veći problem u tome što više ne prepoznaju trenutak kada bi trebali ustati. Tu počinje prostor odgovornosti svakoga od nas, jer promjena ne dolazi iz velikih sustava, nego iz malih, ali stvarnih gesta koje vraćaju dostojanstvo drugome.

Ako smo već došli do toga da unaprijed rezerviramo sale za sakramente djece koja još nisu ni rođena, onda je pravo pitanje koje si trebamo postaviti jednostavno, ali zahtjevno: jesmo li uopće ostavili prostor za Boga u vlastitom životu? Jer bez Njega sve može biti savršeno pripremljeno, a ipak će nedostajati ono najvažnije – smisao koji daje život svemu što činimo.

Izvor: Vjerujem.hr

Objava NEVJEROJATNO: Već sad se rezerviraju sale za pričest ili krizmu još nerođenog djeteta pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

DADO MILAS: “Što su im usta punija domovine, to su im ruke dublje u zajedničkom džepu”

Uredništvo — Thu, 16 Apr 2026 11:22:56 +0000

Nedavno se u programu BHRT-a odigrao prizor dostojan ove zemlje: voditelj Zvonko Komšić uporno je od Nebojše Vukanovića tražio odgovor na pitanje hoće li na predstojećem prvenstvu navijati za Bosnu i Hercegovinu.

Piše: Dado Milas/Večernji list

Vukanović je, u svom standardnom spoju inata, improvizacije i samodopadnog monologa, priznao da navija za Srbiju i Zvezdu, dodavši kako se “neće ne radovati” uspjehu BiH, nakon čega je razgovor, od početka vođen kao test lojalnosti, skliznuo u otvoreni incident: “Nije ovo vaša zemlja.”

Komšić ga je na kraju “ugasio” rečenicom koja je imala smisla, ali ne i snagu da popravi već učinjenu štetu: “Ovo je zemlja svih građana Bosne i Hercegovine.” Naizgled, još jedna televizijska prepirka za društvene mreže. U stvarnosti, svjedočili smo trenutku u kojem nogomet postaje morbidni detektor izdaje, a voditelj jutarnjeg programa mali, kafanski inkvizitor.

Jer ovdje se patriotizam i dalje mjeri najjeftinijim mogućim instrumentima: zastavom, navijanjem i pravilnim rasporedom emocija tijekom devedeset minuta utakmice. Kao da je dovoljno pravilno navijati pa da ti se oprosti sve ostalo.

Ljudi na ovim prostorima uporno brkaju državu i domovinu. Domovina je miris kraja iz kojeg si potekao, rijeka koju pamtiš, grad koji nosiš u hodu i kad odavno više ne živiš u njemu. Ona se ne objašnjava; ona te prati, čak i onda kad misliš da si od nje otišao. Država je tek aparat: od sitnih šaltera i beskrajnih uredbi, preko poreza i natječaja, pa sve do moćnih institucija i birokrata koji drže pečat u rukama. Domovina pripada osjećaju. Država pripada razumu. I dok se domovina jednostavno nosi u sebi, država se mora mjeriti, propitivati i na kraju zaslužiti našu lojalnost.

I ljubav i gađenje

Zato nije nikakvo proturječje voljeti Bosnu i Hercegovinu, a istodobno osjećati duboko nepovjerenje, pa i gađenje, prema korumpiranom aparatu koji se hrani narodima, a rijetko im služi. Dapače, tek onaj tko razlikuje to dvoje ima šansu ostati pošten i prema zemlji i prema sebi. Jer domovina ne traži poslušnost, nego pripadnost. Država, naprotiv, mora položiti račun. I upravo tu, u toj razlici koju ovdašnji bukači uporno brišu, počinje elementarna politička pristojnost.

Groteskno je što upravo oni koji državu najmanje poštuju najglasnije govore o ljubavi prema njoj. Mašu zastavom, a varaju čim im se pruži prilika. Kunu se u narod, a od zakona bježe čim im stane na put. Njima patriotizam nije vrlina, nego korisna kulisa.

Što su im usta punija domovine, to su im ruke dublje u zajedničkom džepu. S druge strane stoje ljudi kojima država ne znači mnogo više od prepreke koju treba istrpjeti: njezine prenapučene institucije, njezine procedure, njezina ravnodušnost. Pa ipak, oni rade, plaćaju poreze, tiho i bez zastava.

Popravljaju tuđe zube, uče našu djecu, spašavaju živote i popravljaju motore, kopaju ugljen da bi drugi imali svjetlo. Država im je rijetko razlog za privrženost, ali domovina ostaje ono malo parče svijeta u kojem su se rodili, zaljubili, posvađali i pomirili. Možda i ne navijaju ni za koga. Možda ih nogomet uopće ne zanima. Ali teško je izdajnicima nazvati ljude koji svakodnevno drže na ramenima ono što drugi samo glasno prisvajaju.

Pravo pitanje, dakle, nije za koga tko navija, nego komu zapravo služi. Građanima ili partiji.

Zajedničkom dobru ili vlastitom džepu. Navijanje je jeftino, gotovo besplatno; pravi patriotizam, naprotiv, uvijek je pomalo dosadan. Sastoji se od poreza, zakona i one elementarne pristojnosti da se nešto ne “sredi” mimo pravila samo zato što se može. Bosna i Hercegovina neće propasti zato što jedan političar navija za Srbiju. Propada onda kad se pripadnost pretvori u zamjenu za poštenje, a navijački refleks u zamjenu za istinu. Pripadnost, ako išta vrijedi, ne živi od buke nego od odgovornosti. Sve dok domoljublje budemo mjerili grlom, a ne savješću, ostat ćemo taoci vlastite buke.

Izvor: Istina.media

Objava DADO MILAS: “Što su im usta punija domovine, to su im ruke dublje u zajedničkom džepu” pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

BOSNA I HERCEGOVINA IZMEĐU OPSTANKA I PRAZNINE

Uredništvo — Sun, 01 Mar 2026 13:20:55 +0000

MALO NAS JE JER NAS NEMA

1. Država koja se prazni

Bosna i Hercegovina 2026. godine više nije država u tranziciji. Ona je država u fazi tihog raslojavanja i demografskog pražnjenja. Dok se političke elite već tri desetljeća transformiraju – iz komunističkih u demokratske, iz socijalističke retorike u nacionalne narative – suština zemlje, njezini ljudi, ubrzano nestaju.

Piše: Prof. dr. sc. Božo Vukoja

Ostaje institucionalna konstrukcija koja formalno postoji, ali se sve teže puni stvarnim životom, energijom i perspektivom.

Od predratnih 4,3 milijuna stanovnika, BiH je danas spala na procijenjenih oko 2,5 milijuna. No broj nije najdramatičniji dio priče. Struktura tog pada je ono što zabrinjava: odlaze mladi, obrazovani i radno sposobni. Odlaze oni koji bi trebali nositi gospodarstvo, puniti proračune i stvarati obitelji.

Ovo nije samo ekonomska migracija.

Ovo je egzodus povjerenja.

Ljudi ne odlaze samo zbog plaće. Odlaze jer ne vjeruju da se trud, znanje i rad mogu pretvoriti u sigurnost i dostojanstvo. Odlaze jer ne vide vezu između odgovornosti i uspjeha, između pravde i institucija.

Pitanje više nije koliko nas ima.

Pitanje je tko ostaje – i s kakvom perspektivom.

2. Nestanak srednjeg sloja – tiha društvena katastrofa

Svaka stabilna država počiva na snažnom srednjem sloju. To su nastavnici, profesori, liječnici, medicinske sestre, inženjeri, sigurnosne službe, carinici, porezna uprava, državni namještenici, novinari, diplomirani studenti, obrazovana inteligencija.

To su ljudi koji nose sustav.

U Bosni i Hercegovini taj sloj je ili nestao – ili je pretvoren u potcijenjeni, potplaćeni i trajno ugroženi niži sloj.

Društvo u kojem nastavnik jedva preživljava, liječnik masovno daje otkaz, novinar radi pod pritiskom, a stručnjak odlazi u inozemstvo – to je društvo koje razara vlastite temelje.

Srednji sloj je bio amortizer kriza. Bio je nositelj stabilnosti, racionalnosti i profesionalnih standarda. Danas je potisnut podobnošću, klijentelizmom i generacijom „tatinih i maminih sinova“ kojima su vrata sustava otvorena bez obzira na kompetencije.

Kada se znanje zamijeni vezom, a profesionalizam lojalnošću, rezultat je dugoročno razaranje institucija.

Nestanak srednjeg sloja nije samo socijalni problem.

To je sigurnosni, ekonomski i civilizacijski problem.

3. Zapadnohercegovačka županija – simptom dublje bolesti

Najnovija događanja u Zapadnohercegovačkoj županiji, prostoru koji jedva broji oko 100.000 stanovnika, dramatičan su primjer sistemskog sloma prioriteta.

Kada pola – ili više – liječnika podnese ostavku, to nije sindikalna epizoda. To je alarm.

Ako političke elite istodobno tvrde da nije moguće povećati plaće liječnicima za 30%, a istodobno je proračun rastao 150%, tada je pitanje elementarne logike:

Tko je tu lud?

Tko zbunjen?

A tko normalan?

Radi li se o nedostatku novca – ili o nedostatku prioriteta?

Liječnici u Hercegovačko-neretvanskoj i Hercegbosanskoj županiji/kantonu nalaze se u vrlo sličnoj situaciji. Sustav već pokazuje znakove pucanja.

Danas su to liječnici.

Sutra će to biti profesori.

Prekosutra carinici, porezna uprava, državni namještenici.

Kada administracija koja puni proračun postane nezadovoljna i demotivirana, urušavanje više nije hipotetsko – ono postaje operativno.

U takvoj situaciji postavlja se ključno pitanje odgovornosti.

Tko je odgovoran?

Talijani? Rumunji? Netko treći?

Vlast sigurno nije – barem ako slušamo njihovu retoriku.

No odgovornost se ne može trajno delegirati. Ona ima ime i funkciju.

4. Demografija, ekonomija i matematička stvarnost

Demografski pad i nestanak srednjeg sloja izravno pogađaju održivost sustava.

Model generacijske solidarnosti pretpostavlja da široka baza zaposlenih financira manji broj umirovljenika i javnih usluga. U BiH se ta piramida okreće naopako.

Ako liječnici odlaze, tko će liječiti?

Ako profesori odu, tko će obrazovati?

Ako porezna uprava postane demotivirana, tko će puniti proračun?

Bez srednjeg sloja nema funkcionalne države.

Ako se trend nastavi:

• mirovine će se financirati zaduživanjem

• zdravstveni sustav postat će kronično podkapacitiran

• porezni teret na preostale radnike će rasti

• kvaliteta javnih usluga će padati

Država bez radne i obrazovane jezgre nije samo siromašnija. Ona je institucionalno krhkija.

To više nije pitanje ideologije.

To je pitanje opstanka.

5. Što ostaje ako se ništa ne promijeni?

Ako mladi odlaze, a srednji sloj se raspada, društvo ulazi u fazu ubrzanog starenja i institucionalne erozije.

Sela se prazne.

Gradovi se smanjuju.

Škole se zatvaraju.

Bolnice ostaju bez kadra.

Najveća tragedija Bosne i Hercegovine nije to što je podijeljena ili siromašna.

Najveća tragedija je to što oni koji znaju, mogu i žele raditi – više ne vjeruju da se isplati ostati.

Država nije teritorij.

Država je odnos između generacija i odnos prema znanju.

Ako znanje ode, a podobnost ostane – rezultat nije stagnacija.

Rezultat je tiho gašenje.

MANIFEST OPSTANKA

Minimum bez kojeg nema održive budućnosti

Ovo nije ideološki program.

Ovo je minimum bez kojeg nema opstanka.

1. Nulta tolerancija na krađu javnog novca

Potpuna transparentnost ugovora, tendera i proračuna. Oduzimanje imovine bez pokrića.

2. Pravosuđe koje mjeri rezultate

Javne metrike rada sudova i tužiteljstava. Odgovornost mora biti mjerljiva.

3. Porezna reforma u korist rada

Rasterećenje zapošljavanja mladih i stručnjaka. Veće oporezivanje privilegiranih struktura.

4. Dostojanstvo srednjeg sloja

Plaće liječnika, profesora, sigurnosnih službi i stručnjaka moraju biti prioritet, a ne trošak.

Bez njih nema države.

5. Meritokracija umjesto podobnosti

Transparentni konkursi i javne rang-liste. Veza ne smije biti valuta.

6. Rezanje birokracije

Brza registracija poduzeća i ukidanje parafiskalnih nameta.

7. Fokus na proizvodnju i izvoz

IT, metalna i drvna industrija, agro-prerada, energija i turizam.

8. Stabilizacija mirovinskog i zdravstvenog sustava

Borba protiv sive ekonomije, poticaji za povratak dijaspore i racionalna kadrovska politika.

9. Lokalni centri odgovornosti

Županije i općine moraju pokazati da znaju upravljati proračunom i ljudima.

10. Aktivni građani

Država se ne mijenja šutnjom.

Bosna i Hercegovina neće nestati zbog granica. Nestati će ako izgubi srednji sloj, radnike, djecu i povjerenje. Ako liječnici masovno odlaze, a proračuni rastu – problem nije u ekonomiji. Problem je u prioritetima.

Ako sutra odu profesori, carinici i porezna uprava – nitko više neće moći reći da je iznenađen.

Pitanje više nije tko je kriv u povijesnom smislu.

Pitanje je tko je danas odgovoran.

Jer država bez srednjeg sloja nije projekt u krizi.

To je projekt u gašenju.

A gašenje ne dolazi eksplozijom.

Dolazi tišinom – kada oni koji nose sustav jednostavno odu.

Ne sutra.

Sada je trenutak za odluku.

Objava BOSNA I HERCEGOVINA IZMEĐU OPSTANKA I PRAZNINE pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Da je bilo lustracije, manje bi bilo onih desnih naivaca koji daju prednost emocijama pred razumom

Uredništvo — Sat, 28 Feb 2026 10:43:27 +0000

Vrijeme je da pojedini hrvatski emotivci počnu davati prednost razumu pred emocijama, da shvate kako svojim nerazumnim potezima štete vlastitom narodu.

Piše: Dr. fra Luka Marković, Katolički tjednik

Glupo je pričati o domoljublju, a istovremeno povlačiti poteze koji su u suprotnosti s interesima vlastitog naroda. Kako može govoriti o domoljublju onaj koji čini ono što hrvatski narod na globalnoj razini ocrnjuje. Istina, malo je onih među Hrvatima koji žale za Pavelićevim vremenima, ali ih zato ima određeni broj koji koriste svaku priliku da naštete vlastitom narodu nerazumnim istupima ili pjesmama. Vrijeme je da takvi shvate kako iza svakog žbuna čuče jugonostalgičari koji s nestrpljenjem čekaju na njihove ispade.

Razum i emocije

Upravo bi ti pojedinci trebali uvažiti Freudovu misao koja upozorava da bi kočijom trebali upravljati kočijaši a ne konji, drugima riječima razum a ne emocije. Onaj tko čini sve kako bi dao argumente jugonostalgičarima, nema pravo nazivati se domoljubom, pa makar bio i dobrovoljac Domovinskoga rata, jer Domovina ne se stvara samo za jednu generaciju, nego za budućnost mnogih. Utoliko se može reći da nitko nema pravo uvijek iznova davati priliku onima koji tako rado stavljaju današnju demokratsku Hrvatsku pod upitnik. Zar se to nije dogodilo nedavno na nekim čudnim demonstracijama na kojima se mahalo jugoslavenskim zastavama i nostalgičnim urlanjem za nekom novom balkanskom tvorevinom bez granica? Zar se ne govori u lijevim krugovima o ustašizaciji Hrvatske? Zar se takvim predstavljanjem Hrvatske ne raduju ljudi u Srbiji, i to napose oni koji se kite četništvom? Očito je da niti na ljevici nema one iskrene ljubavi prema vlastitoj zemlji, inače ne bi je sramotili izmišljenim pričama o ustašizaciji. Umjesto nerazumnih pjesma treba se okrenuti borbi za prosperitetnu Hrvatsku, koja može biti od pomoći mladim generacijama i Hrvatima u BiH, koji su razapeti između sve agresivnijeg srpskog secesionizma i bošnjačkog unitarizma. Umjesto davanja prilika jugonostalgičarima da upozoravaju svijet kako je uskrsnula „ustaška zmija“, što je nekorektno i apsurdno, treba se razumnim postupcima suprotstaviti njihovim snovima o vječitoj vladavini komunizma, upakiranom u lažni socijalizam i antifašizam. Vrijeme je za više pameti, ali i opreza. Tko zna za koga rade poneki od onih koji svojim ispadima nanose štetu hrvatskom narodu.

„Opasni su i jedni i drugi“

To da je antifašizam pozitivan pojam u ljudskoj povijesti, ne znači da ga je bilo u komunizmu, pogotovo ne u onom Staljinovom i Titovom. Jedno od bitnih pitanja upućeno titoistima, kojih ima jako punio u redovima ljevice, moglo bi glasiti: Da li bi se Tito okrenuo protiv fašizma da se Staljin nije razišao s Hitlerom? Ili što bi bilo da se Pavelić služio više razumom a manje emocijama, te s priklonio „Saveznicima“ u borbi protiv Hitlera? A tu su i bezbrojna pitanja o stradanjima hrvatskog naroda od strane partizana, koji su se tako rado kitili perjem antifašizma. Uostalom, umjesto pojedinih nerazumnih ispada, poput Dabrinih, bio bi puno pametnije govoriti o tome da današnja ljevica u Hrvatskoj uživa sva prava kao i druge opcije, dok su u vrijeme Tita njihovi uzori, komunisti, držali vlast desetljećima, bez ikakvih demokratskih izbora. Protiv nasljednika komunističke ideologije se ne može boriti drugim promašenim ideologijama, nego iskrenim zauzimanjem za demokraciju, u kojoj svi imaju pravo na svoje mišljenje. Naravno da se to ne odnosi na one koji blate svoj narod na vidjevši na svakom koraku „ustašku zmiju“. Prema takvim se hrvatsko društvo treba odnositi na isti način kao i prema onim naivnim desničarima koji misle da mogu pjevati i govoriti što žele. Opasni su i jedni i drugi. Ljevičari su ipak opasniji, jer ih je puno više. Dok njihovom kočijom upravlja razum, i to onaj ideološki, kod desničara se radi o onima koji često i ne znaju što hvale i pjevaju. I jednim i drugim treba jasno dati do znanja da demokracija uključuje slobodu svakog pojedinca, pa i onu ideološku, ali ne i difamiranje vlastitog naroda. Vrijeme je da i jedni i drugi shvate da hrvatski narod u ogromnoj većini ne želi više ni Titovu ni Pavelićevu državu. Dovoljna mu je ona za koju se krvlju izborio, ona u kojoj nitko nije diskriminiran. To je jedina koja nudi budućnost mladim naraštajima.

Objava Da je bilo lustracije, manje bi bilo onih desnih naivaca koji daju prednost emocijama pred razumom pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

PRIJE NEGO ŠTO ZAPALI KAFANU: Vrijeme je da Dodik plati svoj račun

Uredništvo — Wed, 12 Nov 2025 08:47:26 +0000

Milorad Dodik je tijekom svog govora u Istočnom Sarajevu počinio krivično djelo izazivanja nacionalne, rasne ili vjerske mržnje, raspirivanja razdora i netrpeljivosti među konstitutivnim narodima i ostalima, za što je predviđena kazna zatvora od tri mjeseca do tri godine. Ne želim ponavljati šta je sve rekao na tom skupu, ne samo zato što mi se to gadi, nego i zbog toga što nije rekao ništa novo – samo je ponovio gadosti koje su prije njega izgovarali brojni osuđeni ratni zločinci.

Piše: Salvedin Avdić/Žurnal

Probuđena marioneta

Samo prema preciznom “slovu zakona” treba tretirati njegov šovinistički ispad. Ne treba procjenjivati kome to i kako pogoduje, niti analizirati šta to znači u svjetskim geopolitičkim događanjima. Nikada ga nismo smjeli ni doživljavati kao ozbiljnog političara, nije mu se smjelo dozvoliti da ispred sebe istura čitav narod. Morao je do sada biti osuđen za brojne afere, šibicarska mešetarenja u kojima je gledao samo svoj vlastiti prizemni interes – “u se, na se, i poda se”. To mu je bila glavna deviza tokom cijele, ufol, političke karijere, gdje je balansirao između jačih od sebe samo da bi zaštitio nagomilane milijune.

Danas je on opasniji nego ikada, jer, kao i svaki uspješan ratni švercer, predosjeća opasnost, a ovu je sam uzrokovao. Možda Siniša Karan sasvim uvjerljivo glumata marionetu dok ga Dodik vodi po predizbornim skupovima. Ali, on nije ništa manje ambiciozan i beskrupulozan nego njegov trenutni gazda. Najbolji dokaz je to što je, zbog partijske discipline, sebi dozvolio ovakvo ponižavanje tokom predizborne kampanje. Ipak, ne treba zaboraviti da se radi o iskusnom političaru, pravniku, dugogodišnjem policajcu koji je sa različitih pozicija upoznao funkcioniranje Republike Srpske. Karan točno zna kako funkcioniše piramida straha koju je uspostavio Dodik, lako bi mogao sam njom upravljati. Ako on dobije mjesto entitetskog predsjednika, zašto bi tu moć dijelio s nekim? Zašto, ako je za nju žrtvovao dostojanstvo i tko zna šta još? Siguran sam da je Dodik svjestan te opasnosti, da bolje od mene zna da se svakom diktatoru bliži kraj kada izvršnu moć preda nekom drugom.

Taktika lisice

Lovci tvrde da lisica koristi dvije taktike kada želi izbjeći hvatanje. Prema prvoj, ona glumi da je mrtva, sve dok ne popusti pažnja lovaca, a onda naglo “oživi” i pobjegne. Druga taktika je radikalna – kada je uhvaćena u “gvožđe”, lisica je spremna odgristi vlastitu šapu da bi se dočepala slobode.

Dodik je do sada najčešće koristio prvu taktiku – kada god je bio pritjeran uz zid, pravio se “mrtav”, glumio toleranciju i kooperativnost sve dok se pažnja progonitelja ne skrene na drugu metu. Ali, prečesto je koristio tu taktiku, više mu nitko ne vjeruje. Zbog toga je prinuđen koristiti drugu. Ali, nikada on nije bio spreman na vlastitu žrtvu, zbog toga panično traži tuđu nogu da je odgrize. Još jedna osobina ga povezuje sa lisičjom prirodom – okrutnost i nezajažljivost. Lisica je spremna da zauzme tuđi brlog i brani ga kao svoj. Također, ako lisica uđe u kokošinjac pobit će sve kokoške, iako samo jednu može ponijeti sa sobom do dolaska domaćina.

Požar u kafani

Izvinjavam se lisičjem rodu zbog prethodnih redova, nisam ih smio vrijeđati s ovakvim poređenjima, jer ovdje se ipak radi samo o provincijskom kabadahiji. Dodik je tijekom cijele karijere Bosnu i Hercegovinu tretirao kao kafanu uz magistralu, u koju rijetko zalazi policija, gdje može da loče i ždere na beskonačnu “crtu”, a orkestar mora svirati samo njegove omiljene pjesme. Kad ga hrabra konobarica upozori na ponašanje, nasilnik nije sposoban podnijeti to poniženje, spreman je zapaliti cijelu kafanu kako bi povratio samopouzdanje. Da je gazda od početka insistirao da kabadahija, bez obzira na njegove izljeve bijesa, uredno plaća svaki račun, ne bi se poslije plašio požara.

Vrijeme je da Dodik plati svoj račun.

Zurnal.info

Objava PRIJE NEGO ŠTO ZAPALI KAFANU: Vrijeme je da Dodik plati svoj račun pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Migracije bi mogle dovesti do velikih previranja u Europi

Uredništvo — Thu, 25 Sep 2025 16:39:49 +0000

Da je politika u Njemačkoj i nekim europskim zemljama pozorno slušala poruke muslimanskih intelektualaca, migranata iz azijskih i afričkih zemalja, ne bi se danas našla u gotovo nerješivim problemima.

Piše: dr. fra Luka Marković, Katolički tjednik

Iako nemam isti pogled na previranja u Crkvi kao kardinal Gerhard Müller, jer zastupam mišljenje da je religijama, pa i kršćanskoj, potrebno pročišćavanje tradicije u skladu sa znanstvenim spoznajama, moram priznati da dobrim dijelom ima pravo u odnosu na ono što se danas događa u Europi, pogotovo u Njemačkoj. Njegova tvrdnja u razgovoru s novinarkom Diane Monagne kako kršćanstvo prestaje biti dominantnom religijom u Njemačkoj, pa i drugim zapadnim zemljama, odgovara stvarnom stanju u društvu. Uzrok sve manjeg zanimanja Europljana za kršćansku religiju treba tražiti prije svega u prosvjetiteljstvu, znanosti, ali i nesposobnosti dijela klera da evanđeosku poruku prilagodi vremenu u kojem se Bibliji pristupa s pozicije povijesno-kritičke metode istraživanja. Uostalom, osobna vjera uključuje sustavno traganje za novim odgovorima na stara pitanja.

Potraga za religioznim

To da su se mnogi kršćani udaljili od Katoličke Crkve, ne znači da su postali ateisti. Čovjek je takvo stvorenje – na to upućuje čitava ljudska povijest – da ne može biti potpuni nevjernik. Pitanje smisla života, kao i onoga što se događa poslije smrti, ne ostavlja nikoga ravnodušnim. Čak je i jedan Nietzsche, koji je s prezirom govorio o kršćanstvu i vječnom životu, pri kraju svojih životnih dana bio, na svoj način, zagovornikom besmrtnosti. Uostalom, jedno vrijeme je, očito psihički razoren, mislio da je sam bog. Da čovjek ne može živjeti bez nade u vječnost, ukazuje i pokušaj „modernog europskog nevjernika“ da potraži odgovor na bitna životna pitanja u nekoj drugoj religiji. Zadnjih desetljeća to je uglavnom bio budizam.

Islam kao privlačna religija?

Danas, kako pokazuju statistički podaci jedan dio Europljana traži odgovor na pitanje o smisla života u islamu. Iako je riječ uglavnom o ženama koje prihvaćaju vjeru bračnog partnera, nije zanemariv niti broj onih koji iz drugih razloga prelaze na islam. U jednoj znanstvenoj studiji prije nekoliko godina izneseni su podaci da jedan dio mladih ljudi u Njemačkoj, koji nije doživio obiteljsku atmosferu (raspadi brakova), s velikim oduševljenjem gleda na „obiteljski sklad“ unutar islama. Riječ je o onom površnom doživljaju skladnosti obitelji iza kojega se za „njihove oči“ kriju mnogobrojni nevidljivi problemi.

Da tu nije na djelu idealni obiteljski sklad, kako misle ti mladi ljudi, upućuju statistički podaci koji govore da je u Njemačkoj daleko veći broj muslimanki koje izvršavaju samoubojstvo nego je to slučaj kod kršćana ili ateista. Činjenica jest – u tome se čovjek mora složiti s kardinalom Müllerom – da islam kao religija, unatoč vrlo upitnim pogledima na zapadne civilizacijske norme, brojčano raste u Europi, dok se istovremeno broj pristalica kršćanstva smanjuje.

Liberalni krugovi šute

Problem nije u samom broju, jer je izbor religije privatna stvar svakog pojedinca, nego u tome koliko se pojedine religije mogu uklopiti u moderna stremljenja zapadnog društva, u kojem je zajamčena ravnopravnost žene i onih koji drugačije misle i žive. Nažalost, veliki dio pridošlih muslimana u Europu ima vrlo tradicionalan pogled na vjeru, bez ikakva dodira s prosvjetiteljstvom i znanošću. Kad se govori o migracijama, treba uvijek razlikovati školovane muslimane koji se vrlo brzo integriraju u zapadna društva od onih koji iz neznanja promatraju islam kao nadmoćnu religiju.

Zanimljivo je da pojedini ekstremni muslimanski krugovi u Europi, među kojima je i povelik broj mladih ljudi, koji preferiraju šerijatski zakon, ne nailaze na kritiku liberalnih krugova. Jačanje radikalnog islama moglo bi se razbiti o glavu onima koji su, poput pristalica vokeizam i Antife, svoju ideologiju usmjerili uglavnom protiv tradicionalnih zapadnih vrijednosti i kršćanstva, ne primjećujući probleme s kojima se sučeljava europsko društvo u odnosu na uvezeni konzervativni islam.

Ne shvaćaju ih ozbiljno niti političari. Da shvaćaju poodavno bi poduzeli određene mjere kako ne bi došlo do sukoba u društvu. Jačanje AfD-a, koji je prema nekim zadnjim istraživanjima najjača stranka u Njemačkoj, može se pripisati upravo tom političkom nesnalaženju.

Radikalizacija Europe kao posljedica

Ukoliko u politici ne dođe do ozbiljnog kritičkog odnosa prema konzervativnom, uvezenom, azijskom i afričkom islamu – koji umjesto za integriranje više interesa pokazuje za promjene zapadnog društva, njegovo prilagođavanje islamskoj tradiciji – radikalne europske stranke će imati sve više pristalice. Dogodit će se ono što sam predvidio u svojoj povijesnoj knjizi od prije nekoliko godina (Treći sukob ili susret islama i kršćanske civilizacije), da ćemo umjesto europskog islama dobiti islamsku Europu. Pri tome nisam mislio na brojčanu nadmoć muslimana, nego na to da ćemo dobiti u Europi ono problematično, kaotično društveno stanje kakvo imamo u konzervativnim islamskim zemljama. Ukoliko politika želi izbjeći stanje društvenih nemira, sukob radikalnog islama i desnice, mora učiniti sve da opasne stranke ne postanu nositelji vlasti. A da bi do toga došlo, nije dovoljno samo kritizirati birače AfD-a i drugih radikalnih europskih stranaka, nego se ozbiljno pozabaviti sve jačim utjecajem konzervativnog, azijskog i afričkog islama na oblikovanje društva. Da je politika u Njemačkoj i nekim europskim zemljama pozorno slušala poruke muslimanskih intelektualaca, migranata iz azijskih i afričkih zemalja, ne bi se danas našla u gotovo nerješivim problemima.

Objava Migracije bi mogle dovesti do velikih previranja u Europi pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Može li škola (još uvijek) biti prostor nade

Uredništvo — Thu, 25 Sep 2025 07:03:15 +0000

Učenici danas često znaju više o temama koje ih zanimaju nego njihovi nastavnici. I sve više doživljavaju školu kao mjesto gdje gube vrijeme. Istodobno, tjeramo ih da uče ono što neće koristiti, pod pritiskom ocjena, želja, strahova i natjecanja. Ako nisu najbolji, ne vrijede. Ako su prosječni, gotovo da su izbrisani.

Dok se nova školska godina polako zahuktava, u zrak se ucrtavaju stari obrasci. Novi izazovi. Novi okidači. Nove frustracije. Naizgled pred svima, a najviše pred onima koji su najumorniji: nastavnicima i roditeljima. A manje pred onima koji na sve to šute i nose u sebi: učenicima.

Učenici su ti koji preuzimaju skrivene trauma svojih roditelja, školskih sustava i društava. Svake godine raste broj djece i mladih s problemima mentalnog zdravlja. Dobna granica sve je niža. Statistika upozorava: više djevojčica je u terapijskom sustavu, ali i dječaci čine četiri puta više kobnih ishoda suicida.

U isto vrijeme, svi pokazuju prstom: u roditelje. U medije. U društvene mreže. A nastavnici? Oni su između svih tih linija, sve češće poput glinenih golubova. Između sustava koji ne poznaje fleksibilnost, inspekcija koje ne poznaju pedagogiju, roditelja koji su pod vlastitim pritiscima.

Broj nastavnika s dijagnozama burnouta, autoimunih bolesti i onkoloških dijagnoza raste. Ne zato što ne znaju predavati, već zato što ih sustav ne pusti da vide dijete. Planovi, programi, nastavne jedinice, norme, ishodi – sve je tu, osim prostora za odnos.

Gdje je tu učenik?

Učenik koje je postao mali potrošač. Konzument informacija. Ispunjivač tuđih ambicija. Nositelj “uspjeha”. A zapravo: biće koje uči. I uči najbolje onda kad se osjeća viđeno.

Paradoksalno, u doba “prenošenja znanja”, učenje pati. Učenici danas često znaju više o temama koje ih zanimaju nego njihovi nastavnici. I sve više doživljavaju školu kao mjesto gdje gube vrijeme. Istodobno, tjeramo ih da uče ono što neće koristiti, pod pritiskom ocjena, želja, strahova i natjecanja. Ako nisu najbolji, ne vrijede. Ako su prosječni, gotovo da su izbrisani. Kad je prosječnost postala sramota?

Tko uči iz djetetovog ponašanja?

Dijete je simptom sustava. Ponašanje djece govori što nastavnici i roditelji još nisu imali priliku integrirati.

Kad nastavnik stane pred razred, on ne stane samo pred 22 učenika. On stane pred 22 obiteljska sustava, i pred vlastiti. Njegova ranjivost, njegova sjena, njegov životni kontekst ne ostaju kod kuće. Isti je slučaj s roditeljem. Roditelji koji ne mogu vidjeti svoje dijete, često ne mogu vidjeti ni vlastitu bol, sram, strah, krivnju. I to nije osuda. To je poziv da im pomognemo.

Može li škola biti korektivna?

U vremenima kolektivne traume, škola bi trebala biti kulturno i socijalno korektivna. Ne samo prostor znanja, već prostor odnosa, osluškivanja, rasta. Danas često nije. Ali može postati. Ako nastavnicima damo prostora da budu ljudi. Ako roditeljima damo prostora da ne moraju biti savršeni. Ako djeci damo dozvolu da budu više od uspjeha.

Možda ćemo krenuti u promjene tek kad se prestanemo pitati „čija je krivnja?“ i počnemo pitati „što treba biti viđeno?“.

Jer dijete ne čeka da mi budemo gotovi. Ono već jest tu. I pokazuje nam sve što trebamo znati – ako smo spremni gledati.

Serije, dokumentarni filmovi i svakodnevni izvještaji o mentalnom zdravlju mladih postavljaju bolno pitanje: možemo li kao društvo zaista zaštititi djecu? U porastu su anksioznosti, samoozljeđivanja, ovisnosti, a roditelji, ma koliko borbeni bili, često su nemoćni. Nastavnici su preopterećeni. Sustav je umoran. Djeca šute.

U toj tišini, pitamo se: gdje je pedagoška misao? Što bi o svemu tome rekao Johann Friedrich Herbart utemeljitelj pedagogije?

Herbart je smatrao da je svrha odgoja oblikovanje moralne volje. Dijete nije pasivan primatelj informacija, niti samo problem koji treba “rješavati”. Dijete je slobodno biće u razvoju, koje oblikuje volju kroz odnos s odgojiteljem.

Danas bi Herbart rekao: “Dijete koje pati, koje se povlači, koje provocira, koje se ruši pred nama, nije defektno – nego nam pokazuje gdje sustav nije sposoban odgajati.”

Mentalno zdravlje djeteta, u tom kontekstu, nije izvanpedagoško pitanje, već središnji pedagoški zadatak.

Herbart ne bi svaljivao krivnju na roditelje. Naprotiv, on bi istaknuo: roditelji koji nemaju alate, koji nisu podržani, koji su i sami ranjeni, ne mogu djelovati iz slobode. Oni ili djeluju ili se zatvaraju u strah, sram, krivnju pa reagiraju ili agresijom ili povlačenjem.

Zato bi, u duhu pedagogije savjetovanja, zagovarao odgojno-pedagošku podršku roditeljima, a ne moralizaciju. Roditeljska odgovornost nije dovoljna bez pedagoške pismenosti.

Herbart bi s tugom gledao na škole koje nastavnicima ne dopuštaju da budu odgojitelji. U njegovu modelu, nastavnik je onaj koji povezuje znanje i moralni razvoj. Danas je, međutim, nastavnik birokrat znanja, opterećen normama, ciljevima i ishodima, bez prostora za odnos.

On bi rekao: “Nastavnik koji ne može djelovati na volju učenika, već samo mjeri performanse, gubi svoju pedagošku funkciju.”

Nije bio protiv znanja – naprotiv, inzistirao je na povezanom, zanimljivom, oblikovno djelotvornom znanju. Učenje bez smisla, koje nije povezano s životnim pitanjima, smatrao je štetnim.

U tom smislu bi danas postavio pitanje: “Kakav karakter i volju oblikuje ono što učenici uče?”, ako je odgovor: frustriran, indiferentan, natjecateljski, onda bi rekao da je pedagoški cilj promašen.

Herbart bi nas podsjetio da odgoj nije prijenos, nego oblikovanje. Ne može ga nositi ni algoritam, ni kurikulum, ni “smart” ploča. Može ga nositi samo čovjek.

U vremenu sve većih rana, trebamo se vratiti odgoju kao mjestu susreta, oblikovanja volje i prepoznavanja unutarnje orijentacije. Jer ako ne znamo što činimo s djecom, sustav koji održavamo postaje tek formalna maska za kolektivnu nebrigu.

Herbart nam ostavlja zahtjevan poziv: “Voditi slobodno biće prema slobodi. To je zadaća odgoja. Sve drugo je dresura.”

Lucija Sabolić, polis.ba

Objava Može li škola (još uvijek) biti prostor nade pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Kako su SNSD, HDZ i “Trojka” (SDP, NiP, NS) ukrali budućnost stanovnicima BiH

Uredništvo — Thu, 18 Sep 2025 09:37:06 +0000

Iole dobra, odnosno pozitivna vijest koja dolazi od strane bh. politike toliko je rijetka da ju je u današnjoj poplavi informacija gotovo nemoguće i pronaći. A sve je skočilo ‘na n-tu’ dolaskom na vlast koalicije SNSD-a, HDZ-a BiH i opskurne, ali zato do bola nesposobne sarajevske ‘trojke’ (SDP, NiP, NS) kada se čak i za bh. prigode politika pretvorila u gađenje.

Piše: Dragan Bradvica, Dnevni.ba

Osim populističkih fraza i beskrupuloznih laži ova koalicija nije ponudila apsolutno ništa što bi poboljšalo standard bh. žitelja, uspostavilo ekonomsku i pravnu sigurnost, te ubrzalo put ka EU-a. A novi šamar svima su nam udarili u srijedu.

Gubimo novac

Tog dana je održana još jedna sramotna sjednica Vijeća ministra BiH na kojoj se pokazalo kako opskurne likove u vlasti ne zanima apsolutno ništa osim vlastitih fotelja. Naime, na sjednici se glasalo i o Reformskoj agendi, a SNSD je opet oborio ovu agendu vezanu za Plan rasta.

Konkretnije, na sjednici održanoj u srijedu prisustvovao je samo ministar vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH Staša Košarac (SNSD) koji je glasao protiv ove odluke, ministar financija i trezora BiH Srđan Amidžić (SNSD) nije se ni pojavio na sjednici Svi ostali ministri su bili za.

Podsjećanja radi, prošlog tjedna na izvanrednoj telefonskoj sjednici ministri iz reda SNSD-a odbili su glasati o ovoj, tada jedinoj točki dnevnog reda.

A kako je ponovno propalo usvajanje nužne agende, našoj državi prijeti novo umanjenje sredstava od prvobitno planiranih 1. 085 milijardi maraka koliko nam je bilo namijenjeno.

Zbog kašnjenja u dostavljanju ovog dokumenta ta sredstva već su umanjena za 10 posto i sada iznose 976,6 milijuna maraka. A ukoliko do kraja rujna ne dođe do usvajanja reformi, BiH bi mogla ostati bez dodatnih 108 milijuna maraka iz ovog financijskog programa. Naravno, u tom scenariju prostoji veliki rizik da u potpunosti budemo isključeni iz ovog projekta dodjela sredstava iz EU.

Andrić još na čekanju

Uz ovu, na dnevnom redu bilo je i imenovanje zamjenika ravnatelja SIPA-e Dragana Andrića. Već mjesecima HDZ BiH pokušava da ova točka ostane na dnevnom redu, te se glasa o imenovanju Dragana Andrića na ovu poziciju, ali su do sada protiv toga bili iz stranaka ‘trojke’ No, na sjednici održanoj u srijedu ministri iz ‘trojke’, Elmedin Konaković, Edin Forto, Zukan Helez ali niti Sevlid Hurtić nisu podržali Andrićevo imenovanje.

Podsjećamo, Andrić je inspektor u SIPA-i i prvorangirani je kandidat na rang listi koju je Neovisni odbor PS BiH utvrdio još u maju ove godine i proslijedio je zamjeniku ministra sigurnosti BiH Ivici Bošnjaku (HDZ BiH). Međutim, oko ovog pitanja trvenja traju već mjesecima jer HDZ BiH što prije želi da se okonča ovo imenovanje, a iz SNSD-a pokušavaju da uz imenovanje zamjenika ravnatelja SIPA-e ‘gurnu’ i imenovanje ravnatelja Agencije, Darka Ćuluma.

Infantilni ‘trojkaši’ vjerojatno ni sami ne znaju što žele, ali u javnosti plasiraju teze kako za SNSD-ove kadrove ni pod koju cijenu ne žele više dizati ruke dok od HDZ-a BiH traže jasno distanciranje od SNSD-a i Milorada Dodika.

Objava Kako su SNSD, HDZ i “Trojka” (SDP, NiP, NS) ukrali budućnost stanovnicima BiH pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Franjevačka teologija u Sarajevu – ugašena ili ugušena

Uredništvo — Mon, 28 Jul 2025 14:11:30 +0000

U javnost se gotovo stidljivo s društvenih mreža prije nekoliko dana proširila vijest da je prestala postojati Franjevačka teologija u Sarajevu, najviša i najvažnija obrazovna institucija bosanskih franjevaca koji u Bosni kontinuirano djeluju preko sedam stoljeća.

Nekoliko povijesnih crtica

Tijekom 19. stoljeća u pojedinim samostanima (i u Mađarskoj, i u Đakovu i nešto u Italiji) Franjevačke provincije Bosne Srebrene fratri su studirali teologiju i filozofiju. Godine 1851. u Fojnici i Kraljevoj Sutjesci je otvoren redoviti studij teologije i filozofije i ta se godina može smatrati početkom visokog školstva u BiH. Početkom 20. st. u Livnu se objedinjava teološki studij za cijelu Bosnu Srebrenu (1905). To je bio početak Franjevačke teologije koja će se četiri godine kasnije (1909) preseliti u Sarajevo, na Bistrik. Godine 1942. u sarajevskoj četvrti Kovačići podignuta je nova zgrada Teologije. Dvije godine kasnije (1944) Teologija je izdignuta na rang fakulteta. No, već 1947. komunistička vlast je novopodignutu zgradu, nakon samo pet godina od izgradnje, oduzela franjevcima i u njoj smjestila Poljoprivredni pa Šumarski fakultet. Od tada pa kroz slijedećih dvadeset godina Teologija je ponovno djelovala u samostanu Sv. Ante na Bistriku, a potom kasnih 1960-ih premjestila se u novoizgrađenu zgradu Teologije u sarajevsko naselje Nedžarići gdje je ostala do danas – izuzev pet ratnih samoborskih godina (1992-1997) kada su fratri bili protjerani, a samostan opustošen i zauzet od strane vojske RS-a.

Valja također spomenuti da su bosanski franjevci gotovo od samih početaka, od 14. stoljeća, imali svoje teološke škole. Do osmanskog osvajanja Bosne pojedini samostani su imali organizirana učilišta na kojima su se fratri školovali. U osmanskom periodu ostali su jedini predstavnici Katoličke crkve u Bosni, a samostani su u to vrijeme bili vjerski centri i škole. Posebno povijesno značenje od Bečkog rata (1699) na ovamo imaju samostani u Kraljevoj Sutjesci, Kreševu i Fojnici. Fratri su se u to vrijeme često školovali u Italiji te Austriji ili Mađarskoj. Unatoč izrazito teškim okolnostima koje su ih stoljećima pratile, uspjeli su kroz cijelo ovo razdoblje biti ne samo pastoralni opslužitelji katolika nego i pioniri prosvjetiteljstva, začetnici kulturnog života, kroničari vremena. Ukratko, povijest ih je prepoznala kao nositelje kulturnog i društvenog napretka. Možemo spomenuti samo neke ličnosti čije poznavanje je stvar opće kulture u BiH, poput recimo fra Anđela Zvizdovića, fra Matije Divkovića, fra Lovre Šitovića, fra Filipa Lastrića, fra Ivana Fane Jukića, fra Grge Martića, fra Lovre Karaule, fra Josipa Markušića i mnogih drugih.

Vjera i razum

U tom dugom povijesnom razdoblju franjevci su se suočavali s različitim iskušenjima, ponekad su čak opstajali u gotovo beznadnoj i bezizlaznoj situaciji (početak 18. stoljeća). Njihovo je preživljavanje nekada nadilazilo granice razumskog poimanja i teško ga je razumjeti bez uvažavanja njihove vjere u Isusovu Radosnu vijest, vjere u svoje poslanje te ljubavi (koja je, naravno, podrazumijevala ozbiljnu žrtvu) prema ljudima kojima su služili. U svemu tome, ozbiljno obrazovanje doživljavano je jednim od glavnih prioriteta te stoga nerijetko susrećemo fratre, poput recimo fra Marijana Šunjića (1798-1860), koji su govorili i desetak stranih jezika.

Duhovni biser

Tekuća 2025. godina ostat će zapamćena kao ona u kojoj su franjevci u Bosni ostali bez visokoškolske ustanove, u mirnodopskom razdoblju, bez presudnih vanjskih ugroza. I oni koji to izvana sa žaljenjem promatraju, znaju da se to nije dogodilo onako, „na čistu miru“. Odlazak ili protjerivanje katoličkog življa iz velikih dijelova Bosne, poslijeratne značajne emigracije, koje su se produžile do danas, u zemlje koje nude bolje materijalne mogućnosti te sve manja privlačnost franjevačkog poziva učinili su da je rapidno smanjio broj studenata. Upravo se taj deficit navodi kao glavni razlog gašenja Teologije.

Franjevačka teologija dugo je utjelovljivala onaj izvorni duh franjevačke duhovnosti koji njeguje bratski pristup i otvorene ruke prema svima, bila je mjesto susreta i dijaloga, institucija koju su voljeli i smatrali svojom ne samo katolici. Na Teologiji se učilo da je glavno obilježje duha sloboda, a glavni princip djelovanja – iznad svih zakona i propisa – ljubav. Mnogima je često izgledala kao pravo čudo. I ovih dana se moglo čitati u komentarima pojedinih teologa i drugih ljudi iz Hrvatske da im je otkriće Franjevačke teologije bilo poput pronalaska neprocjenjivog duhovnog bisera iz mitskih priča za koji se vjerovalo da više ne postoji i izgledalo im je poput čuda da ima nešto tako dobro, tako kršćansko, tako ljudsko, tako blisko Evanđelju. Nešto što je blisko Evanđelju, svaki ga čovjek, očito, prepoznaje i sebi bliskim.

Nije Teologija, naravno, bila skup ljudi koji isto misle niti neka savršena institucija, ali se kao rijetko gdje njegovao prostor slobode u kojem je bilo mjesta za različito mišljenje. Bio je to studij otvoren za susret s drugim vjerama, kulturama, posebno otvoren za književnost, dramu i muziku, za društveni angažman (ovdje je svoj izražajni oblik dobila politička teologija bosanskih franjevaca, posebno utjelovljena u profesoru fra Luki Markešiću i nekim drugim franjevcima).

Gušenje ili gašenje?

Takvu Teologiju, blisku Evanđelju, otvorenu, društveno angažiranu nisu mogli svi podnijeti, pa ni oni u Crkvi, ali ni Provinciji. Koji su malo bolje pratili događanja zadnja dva desetljeća već su „oplakali“ Teologiju. U ovom su razdoblju Uprava Provincije i antiteološki duh koji je zavladao u Provinciji doista gušili Teologiju. I neki profesori s Teologije blokirali su nužne promjene, kako na Teologiji tako i u Provinciji. Uprava se stavila u službu onih kojima je bilo stalo Teologiju i one bosanske franjevce, čiji se glas tada čuo kroz Svjetlo riječi, skinuti s duhovne i društvene scene. I na samoj Teologiji, kako je rečeno, kod pojedinih profesora počeo je prevladavati duh koji je zamračivao temeljno poslanje a u prvi plan stavljao nešto drugo. Duhovni i ljudski kriteriji su se počeli urušavati i to će postati, brzo će se pokazati, nezaustavljivo. Kao da je kod mnogih prestala borba s u čovjeku uvijek prisutnim duhovnim manama koje će onda polako ovladavati i početi preuzimati primat.

Kao prijelomna točka, kulminacija gušenja duha na Teologiji najbolje se očituje u protjerivanju fra Drage Bojića iz ove institucije zbog slobodno izrečenog mišljenja, a nastavilo se kažnjavanjem studenata koji su smatrali da su sloboda mišljenja i govora te vjernost Evanđelju temeljne duhove vrednote. Kratkovidnost i nesposobnost onih koji su tada vodili provinciju i Teologiju, negativna selekcija, srozavanje kriterija, učinili su da Teologija tada u suštini prestane postojati, a ovih dana je javnost poluglasno obavještena onako baš kako se nije primjećivalo da su stvari unutar Bosne Srebrene i Franjevačke teologije krenule u smjeru urušavanja. Naravno, pod drugim izgovorima i objašnjenjima, jer gdje se ugasio duh, tu je naivno očekivati samokritičnost i preuzimanje odgovornosti.

Sve u svemu, onaj tko je doživio Franjevačku teologiju u njezinim najboljim godinama, njezin za društvo i poslanje dinamični i odgovorni duh, taj duh će u njemu živjeti do kraja života i širit će se preko tih ljudi i na druge te će možda na nekom drugom mjestu i u nekoj drugoj formi pronaći svoj izražajni oblik i donositi slične plodove, a možda ponovno, nadamo se, u neko drugo vrijeme i u preporođenoj provinciji Bosni Srebrenoj.

Jozo Šarčević, polis.ba

Objava Franjevačka teologija u Sarajevu – ugašena ili ugušena pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.