Carmen u Bugojnu

Objava NAJAVA: Glazbeno scenski događaji u Bugojnu pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Od 1906. godine učenik je slikarske škole B. Čikoša Sesije i M. C. Crnčića, a već 1907. s „Napretkovom“ potporom, upisuje Privremenu višu školu za umjetnost i umjetni obrt u Zagrebu. 1908. godine upisuje Akademiju likovnih umjetnosti u Beču gdje je primljen u 4. godište slikarskog odjela. U specijalnoj školi K. Pochwalskoga, od 1909. do 1911. na ALU u Beču, posvetio se „studiju umjetnosti bosanske historije“. Njegova slika „Bukova šuma“ izložena je na proljetnoj izložbi bečke secesije 1911. Te se godine stalno nastanio u Sarajevu i već je u jesen priredio veliku samostalnu izložbu u Sarajevu i Zagrebu. Spomenutom izložbom mladi umjetnik stekao je ugled priznatoga slikara i dobio dvije osobite narudžbe – „Grad Jajce“ za novu Sveučilišnu knjižnicu u Zagrebu i „Prvo otvorenje Bosansko-hercegovačkog sabora“ za glavnu dvoranu nove Saborske palače u Sarajevu.  Veliku sliku Bosanski sabor, naručila je Zemaljska vlada Bosne i Hercegovine. No ta slika nikada nije bila završena (iako je slikar napravio čak i studije u ulju) jer kada je Jurkić 1915. zbog ratnih prilika zamolio za produženje roka za izradu slike, bio je kategorički odbijen.

1922. godine u Salonu Ulrich izložio je ciklus „Zima“ s namjerom da pokaže „koje je bogatstvo boja i koliko je varijacija u naoko jednostavnoj bjelini zimskoj.“ Drugi svoj opsežan ciklus, ciklus „Večeri“ na kojem je dugo radio, predstavio je u Ulrichovu salonu 1934. godine. Poslije te izložbe koju kritika tada nije najbolje ocijenila, Jurkić se polako povlačio iz javnosti i živio samozatajno radeći na svojoj omiljenoj temi „bosanskog pejzaža četiriju godišnjih doba“.

U svom dugogodišnjem umjetničkom radu, izlagao je na nekoliko samostalnih i skupnih izložbi, pisao o umjetnosti, pomalo se bavio restauracijom i radio na ilustracijama za knjige i časopise uglavnom religioznog sadržaja. Zbog slabog vida prestao je slikati oko 1966. godine. 1970. nagrađen je Zlatnom plaketom Udruženja likovnih umjetnika BiH kao jedan od petorice doajena bosanskohercegovačkih umjetnika. Njegova slika „Visoravan u cvatu“ iz 1914., uvrštena je u stalni postav Umjetničke galerije Bosne i Hercegovine (Umjetnost BiH od kraja XIX. stoljeća do 1941.).

Nakon Drugoga svjetskog rata, umjetnik i slikar Gabriel Jurkić bio je u nezavidnu položaju te je, po pričanju nekih svećenika, povremeno boravio u pojedinim župnim uredima. Kao zahvalu za gostoprimstvo slikao bi i župnicima darivao umjetnička djela. Za vrijeme boravka u župi Komušini naslikao je tako sliku Gospa Kondžilska koju su vjernici zvali Mala slika, u odnosu na zavjetnu sliku Gospe Kondžilske iz 16. stoljeća. Tu sliku nosili bi u procesiji tijekom svibanjskoga hodočašća mladih na Kondžilo. Nažalost,  ista je otuđena u Domovinskom ratu. Među drugim prikazima Blažene Djevice Marije koji se danas čuvaju u crkvama i marijanskim svetištima, ističu se još Jurkićeve slike u Olovu i Osovi kod Žepča koje se danas nose u procesijama uz marijanske svetkovine.

Jurkić kontinuirano dolazi i u Dubrovnik od 1910. do 1953. godine, a uz slikarske motive na dubrovačkom području, kako se može saznati iz znanstvenog rada Dubrovačka arkadija Gabrijela Jurkića, pronašao je brojne prijatelje i pokrovitelje. Prava Crvena Hrvatska navodi Jurkićev boravak u Dubrovniku tijekom srpnja i kolovoza 1910. godine posvećujući mu nekoliko dužih članaka. Jedan članak tako spominje i Bukovčevu ocjenu Jurkićevih radova koji je, vidjevši njegovu studiju portreta izvedenu pastelom, rekao: “Jurkiću proričem sjajnu budućnost, ja mu se od srca radujem i kličem mu: Samo naprijed. Žao mi je da ga lično nijesam upoznao… Meni je dosta ovo vidjeti, da proglasim Jurkića talentom; ta to je radnja profesora, a ne učenika.“ Kontinuirani dolasci i ljeta provedena u dubrovačkim krajolicima na slikarskim sesijama, kako se ističe, rezultiraju značajnim fundusom dosad nepoznatih Jurkićevih djela u javnim, crkvenim i privatnim zbirkama Dubrovnika i okolice.

Poznavatelji njegova djela ističu kako se od početka Jurkićevo djelo, u kontinuitetu prožeto blagošću i poetičnošću njegove prirode. Njegovo prvo slikarsko razdoblje nakon studija ispunjeno je romantičarskim raspoloženjem, inspiriran je krajolicima. Od dvadesetih godina Jurkić se oslobađa akademskog usmjerenja, postaje  impresionistički slobodan, uvodi više svjetla na platno, otvarajući širok spektar boja. U svojoj trećoj slikarskoj fazi, Gabrijel slika bosanske krajolike, uspijevajući dočarati atmosferu određenog trenutka, na bezvremenski način. Religioznost u njegovom djelu odražava se upravo kroz slikanje prirode, a ne kroz religijske motive. Bio je prvi školovani slikar iz Bosne i Hercegovine, koji je slikao pod utjecajima secesije i poentilizma. Bio je jedan od najplodnijih hrvatskih i bosanskohercegovačkih umjetnika – iza njega je ostao veliki opus, a obzirom da je tijekom života uspio prodati veliki broj slika, danas se Jurkićeva djela mogu pronaći u brojnim muzejskim  institucijama, samostanskim zbirkama i privatnim kolekcijama u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj.

Poznato je da je Jurkić svoje slike oporučno ostavio franjevačkom samostanu, u kojemu je 1995. otvorena galerija sa stalnim postavom njegovih slika, prema odabiru slikara Šiška i uz podršku Ministarstva kulture Republike Hrvatske. Franjevački muzeji i galerija Gorica ima u svom posjedu također i veliki broj privatnih predmeta Gabrijela Jurkića: njegove dokumente, fotografije, štafelaj, palete, kistove, naočale, pisma…

Zanimljiv dio njegova života je i vrijeme kada je iznenada u Sarajevu postao praktično nepoželjna osoba. Te 1953. izbačen je iz stana i ateljea, prokazan kao politički grešnik i brzinom svjetlosti uklonjen sa umjetničke scene. Jedino mjesto gdje je Jurkić, nakon što se tri godine povukao iz javnog života, uspio pronaći sklonište, smještaj i utjehu bio je franjevački samostan Gorica u njegovom rodnom Livnu. Franjevci čine presedan i pozivaju slikara da se sa suprugom Štefom, književnicom i profesoricom francuskog jezika, useli u njihov samostan 1956.  Da bi se poštovala klauzura, izolirali su južno krilo samostana i za svoje nove sustanare uredili apartman. Jurkić je u samostanu stvarao sve dok su ga služile ruke i oči, a u znak zahvalnosti ostavio im je više 200 ulja i 6000 crteža.

Povjesničari umjetnosti ne znaju točno čime se to Jurkić zamjerio tadašnjim vlastima u Sarajevu. Je li ga iz Sarajeva u samostan otjeralo to što je ustrajavao na slikanju religijskih motiva što vlastima tog vremena nikako nije godilo i da njegova djela nisu bila upotrebljiva u dnevnopolitičke svrhe. Prema nekoliko izvora postoji anegdota da je tih olovnih godina odbio slikati komunističkog diktatora i doživotnog predsjednika Jugoslavije Josipa Broza Tita, a kad su ga pitali zašto, navodno je odgovorio: “Ja slikam samo svece.” Ako priča i nije istinita svakako je ilustrativna za vrijeme i političko ozračje u kojem je Jurkić stvarao i kasnije stradao. Jer iz njegovih pisama i intervjua više je nego očito kako mu je vjera bila vrlo važna u umjetničkom djelovanju.

Nepravdu je Jurkić iskusio i dvadesetak godina prije. O tome je u Matici hrvatskoj, kako je 2016. pisao Večernji list, na obilježavanju 130. obljetnice rođenja Gabriela Jurkića (24. ožujka 1886. – 25. veljače 1974.), govorila povjesničarka umjetnosti dr. Ivanka Reberski, velika poznavateljica Jurkićeva slikarstva. Kako bi rekonstruirala i valorizirala Jurkićev golemi opus, ona je godinama tragala za slikama raspršenima po privatnim kolekcijama, galerijama i muzejima te skupila više od 500 djela i uvrstila ih u veliku retrospektivu u Klovićevim dvorima (2005.) i poslije u monografiju (2008.).   A Zagreb kao kulturno središte u Hrvata, dugo mu nije iskazao pravo priznanje, sve do retrospektivne izložbe i tiskanja monografije.

Livno mu se odužilo 2020. kada je otkriveno spomen-obilježje, odajući mu na taj način počast kao velikom čovjeku i umjetniku i kao jednom od najznačajnijih predstavnika simbolizma i secesije u bosanskohercegovačkom, kao i hrvatskom slikarstvu. Spomen obilježje nalikuje Jurkićevoj slici “Put u vječnost” iz 1918. godine koja predstavlja alegoriju smrti. Spomenik je u obliku anđela, koji bdije nad križem uglednog kipara Ante Jurkića na groblju sv. Mihovila u Livnu, gdje se nalazi grobnica Jurkićevih. Gvardijan Franjevačkog samostana u Livnu fra Pere Kuliš istaknuo je tom prigodom kako je Livno dobilo vrijedno spomen-obilježje i da se potvrđuje kako je taj grad bio i ostao strateško, kulturno, političko i vjersko središte ovoga dijela Bosne i Hercegovine’, kojemu su poseban pečat dali upravo livanjski umjetnici.

U Sarajevu gdje se školovao, stvarao i živio, Gabrijel Jurkić nema ulicu, spomenik ili trg. U Mostaru Srednja škola likovnih umjetnosti nosi njegovo ime. Godine 2003. upriličena je velika izložbe sa čak stotinjak ulja i crteža prvog bosanskohercegovačkoga akademskog slikara Gabriela Jurkića. Izložbu je Mostar dobio zahvaljujući prije svega tadašnjem vlasniku galerije „Martino“ Branimiru Martincu. U Mostar je za tu prigodu dopremljeno stotinjak vrijednih slika pa i neke koje dotad nisu viđene. Iskazali su se nasljednici, ali ne i franjevački samostan iz Livna koji nije htio poslati Jurkićeve slike na mostarsku izložbu u Hrvatskom domu hercega Stjepana Kosače. Bivši rektor Zagrebačkoga sveučilišta Marijan Šunjić ustupio je dvanaest slika, koliko i obitelj bivše hrvatske ministrice kulture Vesne Girardi-Jurkić. Šest slika ustupila je i Franjevačka galerija sa Širokog Brijega, a čak četrdesetak slika, među njima i nekoliko remek-djela poput “Čempresa” ili restaurirane slike “Visoravan u cvatu”, u Mostar je poslala Umjetnička galerija iz Sarajeva.

Ostao je zabilježen tada emotivni govor dr. Vesne Girardi-Jurkić, bivše ministrice prosvjete, kulture i športa u Vladi Republike Hrvatske koja je tom prigodom naglasila kako je Jurkić ostavio ogroman opus, tisuću slika, ali i na tisuće crteža te kako njegovo djelo vapi za valorizacijom.

– Okončao je život kao čovjek koji nije bio razočaran. Bio je kontempliran. Nije htio operirati mrenu. Prepustio se sljepoći. Nikada iza sebe nije imao ni političare, ni mecene”, rekla je Vesna Girardi-Jurkić. Treba podsjetiti i na činjenicu kako je Gabrije Jurkić 1970. nagrađen Zlatnom plaketom Udruženja likovnih umjetnika BiH kao jedan od petorice doajena bosanskohercegovačkih umjetnika. Njegova slika „Visoravan u cvatu“ iz 1914., uvrštena je u stalni postav Umjetničke galerije Bosne i Hercegovine (Umjetnost BiH od kraja XIX. stoljeća do 1941.), a 1973. izložena je na izložbi „Počeci jugoslavenskog modernoga slikarstva 1900. – 1920. “ u Muzeju suvremene umjetnosti u Beogradu. Umro je 25. veljače 1974. godine u Franjevačkom samostanu Gorica u Livnu.

Miroslav Landeka

Objava Na današnji dan rođen Gabrijel Jurkić, veliki hrvatski i bosanskohercegovački umjetnik pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Dubioza kolektiv, Zoster, Grše, Devito, Galija, Brkovi, Mayales, Elena Kitić, Inas, Hadži prodane duše, Shizif, D Diplinzi, čine najjači lineup dosad najjačeg festivalskog izdanja.

”Trudili smo se biti aktualni i napraviti presjek najboljeg od muzike što regija nudi. Pritom su želje publike bile glavni orijentir kod bukiranja ovogodišnjeg lineupa.”, istaknula je Snježana Pandža, PR festivala.

Lineup predvodi neponovljiva Dubioza kolektiv, najznačajnije regionalno muzičko ime u europskim okvirima. ”Pored Dubioze kolektiv koja je svojevrsna ekskluziva, jer je ovo njihov premijerni nastup na Mostar Summer Festu, tu su i trenutno najtraženija imena regije: Zoster, Grše i Devito, potom mnoga nova rock i trap imena, da bi lineup na kraju bio podvučen evergreen imenom stare rock škole – Galijom.”, istaknuli su organizatori.

Muzika je u zraku, u tebi, na festu. Tri dana (2.-4.7.) euforije i vrhunske muzike obećavaju Mostar Summer Fest za sporo uživanje i dugo pamćenje.

Prvi kontingent Blind Tickets ulaznica za najvjernije ranograbilice po najpovoljnijim cijenama rasprodan je u rekordnom roku. Super Early Bird ulaznice po promo cijeni od 79 KM od danas su u prodaji na mostarsummerfest.com. Količina ulaznica je ograničena, a ponuda traje 7 dana ili do isteka zaliha. Budite super brzi jer kupovinom ovih ulaznica štedite čak 47%.

Zabilježi datume u svoj kalendar, osiguraj ulaznice na vrijeme i Mostar Summer Festom započni svoje ljeto, jer ti si fest.

Sve detaljne informacije prati na službenoj stranici festivala te FACEBOOK i INSTAGRAM kanalima festivala.

Objava Na Mostar Summer Fest 2026 dolaze najvruća imena regije pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Isprva je Tvrtko bio bosanski ban, a 1377. godine okrunio se za kralja

Tvrtko I. je rođen oko 1338., a već sa samo 15 godina postao je bosanski ban. Nakon što je smirio pobunu domaćeg plemstva te uredio odnose s hrvatsko-ugarskim kraljem Ludovikom I., Tvrtko je 1377. okrunjen za kralja. Tijekom vladavine uvelike je proširio teritorij svoje države, tako da je ona obuhvatila i mnoge krajeve koji danas pripadaju Republici Hrvatskoj (primjerice, gradove Split, Trogir i Šibenik te otoke  Brač, Hvar i Korčulu). Nazivao se kraljem Raške, Bosne, Dalmacije, Hrvatske, Primorja itd.

Za vrijeme Tvrtkove vladavine ostvarena je politička stabilnost te značajan kulturni i duhovni napredak, što ga je učinilo najjačim vladarom u povijesti srednjovjekovne Bosne.

Umro je u dobi od oko 53 godine 1391. u utvrdi Bobovac, a naslijedio ga je polubrat Stjepan Dabiša.

Foto: Spomenik u općini Prozor-Rama

U srpnju 2021. godine u Prozoru je postavljena skulptura kralja Tvrtka

Tvrtko sjedi na vladarskoj stolici, s krunom na glavi, u desnoj ruci mu je kraljevski znak – stilizirana «kraljevska jabuka» (zemlja/globus i križ na njoj), a u lijevoj ruci drži povelju kojom nagrađuje posjedima oko Sokola i Jajca svoga vjernoga vojvodu, plemića Vukca Hrvatinića za njegove zasluge u borbi protiv Ugara. Tu mu je povelju Tvrtko – u to vrijeme bosanski ban – napisao/uručio upravo “pod Prozorom u Rami”, 11. kolovoza 1366.

U predvorju nove zgrade općine nalazi se u kamenu uklesan čitav tekst ove Tvrtkove povelja na bosančici koja je svjedočanstvo prvog spominjanja Prozora kao vladarske rezidencije.

U ime Oca i Sina i Duha Svetoga, Amin. Ja rab [sluga] Božji i svetoga Grgura [zaštitnika bosanskih vladara] zvan gospodin [vladar] ban Tvrtko, sin gospodina [vladara] kneza Vladislava, a sinovac velikoga i slavnoga bana Stipana [Stipan II. Kotromanić ban 1326.-1353.], milošću Božjom gospodin [vlada] mnogim zemljama: Bosni i Soli i Usori i Donjim Krajevima i Podrinju i Humski [kasnija Hercegovina] gospodin [vladar], stvorih milost svoju gospodsku [svojom vladarskom milošću] svojemu virnu sluzi imenom vojvodi Vukcu Hrvatiniću za njegovu virnu službu u ono vrime kada se podiže na me ugarski kralj imenom Ludovik i prihodi u Plivu pod Sokol. I onda mi vojvoda Vukac virno posluži i za njegovu virnu službu dah mu grad u Plivi imenom Sokol sa svom Plivom od meje do meje, od Uskoplja po Krtovu Jelu, od Dlamoča po Vitoraju [Vitorogu], a od Lužca po Račeve, a od Luke po (znanom). To dasmo grad Sokol sa svom Plivom vojvodi Vukcu za plemenito njemu i njegovu poslidnjemu [baštinu njemu i potomstvu] u vike amin, bez svakoga gospodskoga dohotka [bez ikakvog poreza vladaru], a tomu su svidoci dobri [plemeniti] Bošnjani: knez Vlaj Dobrovojević s bratijom [braćom, rodbinom], kaznac [vojni zapovjednik] Sanko s bratijom, župan Crnug s bratijom, župan Branko Pribinić s bratijom, tepčija [dvorski službenik] Vučihna s bratijom, knez Vlatko Obrinović s bratijom, tepčija Milat s bratijom. A od Usore vojvoda Tvrtko s bratijom, kaznac Stipoje Čelničić s bratijom, tepčija Sladoje Divošević s bratijom, a od Lužaca su svidoci župan Stipko Vuković s bratijom, župan Mil(a)tin Hrvatinić s bratijom. A tomu (je) pristav [sudac] Bogdan Bilhanić od dvora, a od vladanja pristav je Dragoš Šantić.

A tko će ovo poreći ili pritvoriti od nas ili od naših poslidnih surodnikov [banovog potomstva] (ili) inoplemenika, da je proklet od Oca, Sina i Svetoga Duha i od Matere Božje i četiri evanđelista i od dvanaest apostola i sedamdeset i sedam izabranim Božjim i svim Bogu ugodnišim u svi vik i u pridušti [Bogu ugodnim u vijeke] amin. I da je pričestnik [sudionik] i Judi Skariotskom koji prida sina Božji na raspetje za 30 srebrenih pinezi i koji izliha u(rla)še „propni, propni, krv na nema čedih“ [propni, propni, krv njegova na nas i na našu djecu].

Ovo pisa Dražeslav dijak o poro(d)jenja Božja lita 1366. i našemu gospodstvu trinaesto lito [trinaeste godine vladanja]. Miseca augusta po knjizi jedanaestog, pod Prozorom u Rami.

Transliterirani tekst sačinjen prema transliteraciji Milke Brkovića, Ante Ivića i Lejle Nakaš.

Objava Tvrtko I. Kotromanić – prvi i najmoćniji bosanski kralj (1391.) pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Neočekivani televizijski projekt utemeljen na crowdfundingu (financiranje projekta ili pothvata prikupljanjem novčanih priloga od neodređene skupine ljudi) i kršćanstvu dosegao je prekretnicu s kojom se malo koji globalni medijski div može mjeriti. Naime, američku seriju koja dramatizira život Isusa i njegovih prvih sljedbenika, službeno je, po drugi put, Guinnessova knjiga rekorda priznala kao najprevođeniju televizijsku seriju u povijesti, prenosi zenit.org.

Samo prva sezona sada je dostupna na 125 jezika, što je brojka koja je stavlja daleko izvan dosega konvencionalnih međunarodnih modela distribucije. Vijest o premašenom rekordu objavljena je tijekom ChosenCona, međunarodne konvencije održane od 19. do 21. veljače koja je okupila tisuće obožavatelja, članova glumačke ekipe i kreatora kako bi razmislili o rastućem globalnom utjecaju serije. Bio je to više od događaja za obožavatelje jer se raspravljalo o kulturnom fenomenu koji je preoblikovao način na koji religijski sadržaj cirkulira preko granica. Sudionicima su ponuđene ekskluzivne najave, detaljne panel rasprave i pristup iza kulisa produkcijskom procesu koji održava seriju gotovo desetljeće.

U središtu je bila sama serija Izabrani, koja se općenito smatra prvom višesezonskim TV serijalom posvećenom u potpunosti životu Isusa i njegovih apostola.

Od svog prvog prikazivanja 2017. dosegnula je publiku u 175 zemalja i premašila 280 milijuna gledatelja diljem svijeta putem streaming platformi i partnera za emitiranje.

Njezin međunarodni doseg nije nusprodukt marketinškog stroja velikog studija, nego namjerne strategije uklanjanja jezičnih barijera kao primarne prepreke pristupu. „Ovo nije posljednji prevoditeljski rekord koji ćemo oboriti“, rekao je Dallas Jenkins, tvorac i redatelj serije, govoreći na događaju. Postignuće je pripisao globalnoj mreži koja podržava projekt i kontinuiranom radu svojih prevoditeljskih partnera, sugerirajući kako je jezično širenje serije daleko od završetka.

Tu ambiciju najjasnije artikulira Come and See, neprofitna organizacija odgovorna za nadzor produkcije i globalne distribucije serije. Njezin glavni izvršni direktor James Barnett, iskoristio je prigodu kako bi naglasio cilj koji bi se prije samo nekoliko godina činio nemogućim: prevođenje i sinkronizacija na 600 jezika. Razlog, objasnio je, nije samo numerički doseg, nego intimnost. Kako je kazao, ljudi se trebaju susresti s pričom o Isusu na jeziku na kojem misle, sanjaju i mole.

Ono što ovaj napor razlikuje od standardnih praksi lokalizacije jest njegov opseg i metoda. Više od 200 stručnjaka – lingvista, teologa, svećenika i bibličara, uključeno je u prilagodbu serije različitim kulturnim i crkvenim kontekstima. Njihov zadatak nadilazi doslovni prijevod. Uključuje teološku preciznost, osjetljivost na lokalne idiome i svijest o tome kako se biblijski narativi prihvaćaju u zajednicama u kojima kršćanstvo može biti manjinska vjera ili tek prihvaćena tradicija.

Novo Guinnessovo priznanje nadmašuje prethodni rekord postavljen u rujnu 2025., kada je prva sezona bila dostupna na 86 jezika. U samo nekoliko mjeseci taj se broj povećao za gotovo 40, što ilustrira ubrzanje koje odražava rastuću potražnju za lokaliziranim vjerskim sadržajem u digitalnom dobu. Za razliku od tradicionalnih misionarskih modela, koji su često ovisili o tiskanim ili institucionalnim strukturama, širenje serije oslanja se na digitalne platforme, volonterske mreže i partnerstva koja omogućuju brzo širenje bez centralizirane kontrole.

Za promatrače globalnog kršćanstva, značaj ne leži samo u brojkama, nego i u onomu što otkrivaju o suvremenoj religijskoj komunikaciji. Serija producirana izvan tradicionalnog studijskog sustava postala je jedna od jezično najpristupačnijih audiovizualnih narativa u povijesti. Time je pokazala da pripovijedanje temeljeno na vjeri, u kombinaciji s novim modelima distribucije i održivom podrškom građana, može postići doseg koji je nekoć bio rezerviran za najveće zabavne franšize.

Objava „Izabrani“ je najprevođenija serija u povijesti pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Ulaz je 5 KM

Mjuzikl Annie donosi dirljivu i inspirativnu priču o hrabroj djevojčici Annie koja, unatoč teškom životu u sirotištu, ne prestaje vjerovati da je negdje čeka bolji život. S puno optimizma, pjesme i humora, Annie uz svoje prijatelje pronalazi put prema sretnijoj budućnosti. Ova bezvremenska priča govori o nadi, obitelji i vjeri da sunce uvijek dolazi nakon kiše.

“Dođite i podržite mlade glumce i glumice našeg grada u ovoj zanimljivoj kazališnoj večeri. Dobro došli!”, poručili su iz KSC-a.

Objava NAJAVA: Mjuzikl Annie u Domu kulture u Prozoru pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Obično na čelu kolone, u jarko crvenoj boji, donose mladost i ljepotu, raduju se svakom nastupu. Kroz 14 godina rada bilo je trenutaka ponosa, ali i teških poraza kažu, tako da i ove godine ne slave samo svoje postojanje nego i napredak, cijelog kolektiva, ali i pojedinačnih mažoretkinja.

Klub danas broji 90 članica koje su raspoređene u dobne sastave: Kikice, Jagodice, Kadetkinje i Juniorke

Klub vode licencirane trenerice Marta Malekinušić i Ivana Topić. Također, u stručnom vodstvu mažoretkinja Rama je i članica Ana Markešić kao pomoćna trenerica. Klub odlikuje i velika razina organizacije, posebne stilske vještine koreografiranja i izvođenja. Mažoretkinje Rama sudjelovale su na brojnim europskim i državnim natjecanjima, kao i na plesnim manifestacijama diljem Bosne i Hercegovine i šire.

Kroz klub je u 14 godina prošlo više od 250 djevojaka. Zajedno s mažoretkinjama iz Kiseljaka i Novog Travnika pokrenule su Mažoret festival “KiNoRa”.

MAŽORETKINJE RAMA: “Sve što radimo, radimo iz ljubavi”

Samo neki od događaja na kojima su mažoretkinje neizostavan detalj je defile povodom obilježavanja Dana brigade “Rama”, potom obilježavanje Dana općine Prozor-Rama početkom rujna, dio su Sajma poljoprivrede, prehrane i turizma, točnije 16. “Dani šljive”. Sudjeluju u humanitarnim akcijama, rade s djecom s poteškoćama u razvoju.

Ono po čemu su postale najpoznatije u ramskom kraju jest događaj koji je iz godine u godinu jedan od najposjećenijih u Domu kulture u Prozoru. Za njihovu prerano preminulu članicu Katarinu prošle su godine organizirale petu humanitarnu Božićnu bajku.

KATARININA BOŽIĆNA BAJKA: Mažoretkinje Rama i Udruga “Srce za djecu” podsjetili na snagu dobrote i vjeru u čuda

Mažoretkinje Rama osnovane su u ožujku sada već davne 2012. godine, u početku kao dio Kulturno-umjetničkog društva “Hrvatska sloga”, a potom od 2015. godine djeluju pri Kulturno-sportskom centru Prozor-Rama.

Objava RAMSKE MAŽORETKINJE PROSLAVILE 14. ROĐENDAN: “Godine brojimo u zajedništvu” pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Prijave na broj 063480505 do 7. ožujka 2026.

Objava NAJAVA: Radionica tradicionalnog šaranja uskrnih jaja pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Organizator je Kulturno-sportski centar Prozor-Rama, a cijena je 30 KM.

“Žene, proslavite vaš dan s kistom u ruci i s čašom vina na jedan kreativan i zabavan način!”, poručili su iz KSC-a.

Prijave i informacije: 063-828-604

Objava NAJAVA: Art&Wine radionica slikanja povodom Svjetskog dana žena pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Gimnaziju je završio 1964. godine u Mostaru, a Pedagošku akademiju 1968. u Dubrovniku. Od 1972. bio je zaposlen na TV Sarajevo kao novinar i urednik, potom i kao savjetnik za program.  Radio je i na BHRT-u, TVSA i FTV. Vodio je emisiju “Kažiprst”. Napisao je scenarij za kratki film “Akumulator”, koji je režirao Aleš Kurt. Pjesmama, kratkim pričama, esejima, književnim i kazališnim kritikama ponajviše je surađivao u sarajevskim časopisima Lica, Život i Oslobođenje – kolumna (Ne)datirani zapisi – mostarskoj Slobodi i Motrištima te u Dubrovniku, Kolu, Novoj Istri, Politici (Beograd), Savremenosti (Novi Sad), Vidicima i Telegramu.

Već je u prvoj pjesničkoj zbirci (Rumen, 1964.) najavio središnje teme svoje lirike – Mediteran i kulturu zavičaja. U njegovoj je bibliografiji dvanaest zbirki poezije i knjiga eseja nastalih u razdoblju od 1964. do 2004. godine. Književna je kritika poeziju Ivana Kordića prepoznala i ocijenila kao jedan od najoriginalnijih i najautentičnijih pjesničkih glasova. Sastavio je i Antologiju poslijeratne bosanskohercegovačke poezije.

Autor je većeg broja zapaženih književnih djela i dobitnik prestižnih književnih nagrada, između ostalih: Šestoaprilska nagrada Grada Sarajeva, nagrada za životno djelo Međunarodnog sajma knjiga u Sarajevu, Bosanski stećak, godišnje nagrade Društva pisaca BiH za najbolju knjigu, nagrade “Skender Kulenović”…

Šesti “Šopovi dani na Plivi”, održani 2008. godine u organizaciji HKD Napredak Podružnice Jajce, bili su posvećeni stvaralaštvu Ivana Kordića o kojem su govorili Mile Stojić i Jasmina Musabegović. Ivan Kordić tada je čitao izvode iz objavljenih i neobjavljenih knjiga, a u okviru manifestacije “Šopovi dani na Plivi” upriličen je okrugli stol o djelu Ivana Kordića. Umro je 18. 1. 2023. u 77. godini života u Sarajevu.

Objava Ivan Kordić, pjesnik, scenarist, publicist i novinar rodio se na današnji dan 1945. godine pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.