Rama Sun Fest 2026 seli na atraktivnu lokaciju Beach Bara Mirakul na obali Ramskog jezera, gdje će 13. kolovoza posjetitelje očekivati večer ispunjena vrhunskom glazbom, pozitivnom energijom i nezaboravnom festivalskom atmosferom.

Za odličan glazbeni program pobrinut će se Deminutiv, Kentra i DJ Pettrov, koji će publiku voditi kroz večer ispunjenu rockom, modernim hitovima i plesnim ritmovima do kasno u noć.

Ulaznice će uskoro biti dostupne u Caffe Baru Mammals i Beach Baru Mirakul po cijeni od 8 KM, a moći će se kupiti i na sam dan festivala na ulazu.

Rama Sun Fest i ove godine donosi ono najvažnije – dobru glazbu, odličnu zabavu, vrhunsku atmosferu i druženje na jednoj od najljepših lokacija u Bosni i Hercegovini. Spoj ljetne večeri, Ramskog jezera i kvalitetnog glazbenog programa jamstvo je događaja koji se ne propušta.

Rezervirajte 13. kolovoza za najbolji ljetni provod i budite dio nove festivalske priče na Ramskom jezeru. Vidimo se na Rama Sun Festu 2026!

Objava Rama Sun Fest seli na obalu Ramskog jezera – ljeto, glazba i odlična atmosfera! pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Na skupu je sudjelovalo 29 znanstvenika iz osam država, osvjetljujući ne samo nju, nego i vrijeme koje ju je obilježilo dajući joj nadnacionalni značaj kojim će se baviti plejada znanstvenika kroz stoljeća do suvremenog doba. Veoma je mali broj znanstvenika povjesničara koji su se bavili srednjovjekovljem da nisu u okviru svojih radova izravno ili neizravno tretirali njenu ulogu. Interesantno lijep broj pripada germanskom, talijanskom, francuskom, mađarskom i hrvatskom kulturno povijesnom krugu.

U općoj percepciji neki događaji i osobe vremenom steknu atribuciju legende, oni su zaista postojali ali najčešće su vrela oskudna i vremenom kroz samu obradu i narodnu tradiciju ishode pozitivan ili negativan status legende. Međutim, u slučaju Katarine Kosače znanstvena vrela su izdašna i vjerodostojna i ima ih toliko mnogo da je gotovo pisano potvrđen svaki njen korak od odrastanja do smrti i života post mortem. Pa ipak ona je ušla u legendu, narodnu tradiciju i sačuvala oreol visoko moralne osobe, vjerodostojne državice i konačno neobične duhovnosti po kome se može svrstati u najodličnije osobe svoga pa i sadašnjeg vremena.

Podsjetimo se na osnovne činjenice iz životopisa kraljice Katarine. Povjesničari iznose dvije moguće godine rođenja i to 1424. i 1425. Rodila se u utvrđenom gradu Kosača Sokolu u međuriječju Pive i Tare ili moguće u Blagaju na Buni.

Kći hercega Stjepana Vukčića Kosače i Jelene Balšić, kćeri posljednjega zetskog gospodara Balše III. Balšića te sestra Vlatko Hercegovića, Vladislava Hercegovića, Mare i Stjepana Hercegovića, koji je, prešavši na islam, uzeo ime Ahmed-paša Hercegović. Majka Katarine Kosače, Jelena Topija Balšić (1407 – 1453) bila je kći Balše III. Balšića (1386 – 1421) gospodara Zete, i albanske plemkinje katolkinje Mare Topije, kćeri Nikete Topija (1388 – 1415), gospodara Kruje i Drača u srednjoj Albaniji. Naime, Balša III., otac Jelene Topija Balšić, bio je sin Jelene Hrebljanović Lazarević, i kneginje Milice.

Preko srpskih dinastičkih veza i veza gospodara Zete i plemića Albanije tvrdi se da je bila jedan od daljih potomaka velikog bizantijskog cara Konstantina. Bila je svjesna koliku plemićku aristokratsku lozu nosi koje seže duboko u povijest i suvremenost. U dokumentima se prvi put spominje 25. XI. 1442. u oporuci svoje prabake Jelene Lazarević, kćeri srpskog kneza Lazara. Od svibnja 1446. bila je udana za bosanskog kralja Stjepana Tomaša s kojim je imala sina Sigismunda.

O njezinu životu između 1461. i 1463. znamo tek da ju je njezin posinak Stjepan Tomašević po stupanju na prijestolje priznao za kraljicu majku, da se za osmanskog pohoda na Bosnu u svibnju 1463. vrlo vjerojatno zatekla u Kozogradu, gdje se našla pod osman. opsadom iz koje se spasila lukavstvom, te da su Osmanlije u plemićkome gradu Zvečaju na Vrbasu nedaleko od Banja Luke zarobile njezina sina Sigismunda i kćer Katarinu.

Nakon bijega iz Kozograda boravila je, od lipnja 1463., na području Dubrovačke Republike, a od listopada iste godine na posjedima svoga brata Vladislava Hercegovića Kosače u južnoj Bosni, a potom neko vrijeme i na šibenskom području, odakle se sa svojim dvorjanicima tijekom rujna ili listopada 1467. brodom prebacila u Italiju.

Po dolasku u Rim živjela je u kući rimskog građanina Jakoba Mentebona, a od 1. X. 1469. u kući u rimskoj četvrti Pigna, nedaleko crkve svetog Marka, gdje je 25. X. 1478. umrla.

Neposredno pred smrt posjetio ju je bos. kralj Nikola Iločki, koji joj je ponudio da prenese svoja zakonita kraljevska prava na njega, što je ona odbila te oporučno ostavila pravo na Bosansko Kraljevstvo papama, koji su je za boravka u Rimu novčano pomagali.

Kralj Tomaš je sa humskim velikašima poput Radivojevića, Klešića, Kovačevića, Vojsalića zaratiti 1444. sa Stjepanom Kosačom, njenim ocem, koji će završiti primirjem i tada kao znak izmirenja zaprosio njegovu kćer Katarinu i vjenčao se u Milodražu uz prethodno obraćenje na katoličku vjeru, pošto je njeno otac vjerojatno bio pripadnik Crkve bosanske.

Naravno, kao vješt humski velikaš na njihovom dvoru su bili predstavnici, savjetnici i dvorski službenici pravoslavlja, Crkve bosanske i katolika. Možemo zamisliti kakva je to duhovna trauma udati se za doskorašnjeg neprijatelja svoga oca, a u isto vrijeme imati krvni odnos sa pravoslavljem i Crkvom bosanskom.

Odgojena i porijeklom te utjecajem svih onodobnih vjerskih denominacija odjednom se našla u funkciji kraljice katoličkog kraljevstva njenog muža te prihvatila tu ulogu dostojanstveno i iskreno iako se nad njim nadvijala prijetnja potpuno novog političko vjerskog svjetonazora u ulozi Osmanske države i islamske vjeroispovijesti. Od tada će ona postati gorljiva katolkinja i voditi kraljevstvo zajedno sa mužem Tomašom pa potom sama po europskom katoličkom uzoru da bi završila život i pokopana u samom centru katoličanstva u Rimu.

Tijekom boravka u Rimu bilo je iznalaženje načina kako osloboditi svoju djecu iz osmanskog sužanjstva. U nastojanju da pronađe posrednika preko kojeg bi mogla stupiti u pregovore s Portom, kao i potrebita sredstva za otkup, ona se 1470. obratila mantovskom markgrofu Ludoviku Gonzagi, a 1474. i milanskome vojvodi Gian Galeazzo Maria Sforzi.

Nakon što su propali svi pokušaj oslobađanja djece, ona se pridružila bratstvu Trećeg reda sv. Franje i u društvu Blažene Djevice Marije. Shrvana bolešću, 25. listopada 1478. preminula u pedeset četvrtoj godini života. Pokopana je u franjevačkoj crkvi Aracoeli, a njezin grob bio je do 1590. zapečaćen nadgrobnom pločom urešenom njezinim likom, grbovima Kosača i Kotromanića, te prigodnim epitafom. Čini se da je pobožnost koju je kraljica Katarina iskazivala tijekom posljednjih godina svoga života ostavile snažan dojam na njezine franjevačke suvremenike, jer se već u djelu Martyrologium Franciscanum iz 1638. spominje kao blaženica.

O djelatnosti Katarine kao bosanske kraljice svjedoče nam i ostatci crkve Presvetog Trojstva koju je dala sagraditi u Vrilima na Kupresu, kao i pismo pape Nikole V. od 18. lipnja 1447. u kojem papa daje oprost za, među ostalim, spomenutu crkvu na Kupresu i za crkvu sv. Katarine u Jajcu koju je također dala podignuti. U BiH je i danas jako štovana, osobito na područjima većinski nastanjenima Hrvatima. Tragični je lik kraljice i hrvatske sudbine.

Oporuka

Sačuvana je Oporuka koju je sastavila 20. listopada 1478. godine. Oporuku je sastavio ovlašteni notar Antun Georgii (Jurjev) pet dana prije smrti po pravilima koji stilski, jezički i juridički sadrže sve formalne elemente vjerodostojnog dokumenta. Kao svjedoci se upisuju rapski arhiđakon u službi kardinala Marka Babi i potom šest franjevaca iz samostana Aracoeli.

Pored uobičajenih odredbi o raspodjeli veoma skromne imovine mjesta i protokola sahrane nalaze se formulacije o nasljeđu bosanske krune.

Po tom testamentu ona pripada njenom sinu ako se vrati iz osmanskog sužanjstva i prihvati katoličku vjeru u protivnom Bosansko kraljevstvo pripada papama, pa znajući da to neće biti uskoro i da se kao jedini simbol vlasti papi predaju kraljevski mač i ostrige.

Uskoro po sahrani papi i kardinalskom zboru u audijeniciji su odnijeli oporuku, vjerojatno Mata Ragnina i Radič Klešić koji ih je rado primio te zaželio da ih uzme svaki kardinal po redu te zapovjedio da se oporuka i odredba o prihvaćanju kraljevstva pohrane u Apostolski arhiv.

Ovakva gesta govori o rangu koji je uživala kod pape iako bez kraljevstva i imutka, jer je čitavo vrijeme u Rimu djelomično izdržavala dvor od donacija pape. Taj čin i dan danas ima simbolično značenje kada se radi o Bosanskom kraljevstvu ili preneseno na suvremeno doba na Bosnu i Hercegovinu kao modernu sekularnu državu. I u njeno doba Bosna je bila suvremena europska država sastavljena od kraljevskih zemalja i zemalja humskih velikaša i njihovih posjeda koji su imali visoku autonomiju u odnosu na kralja kao nositelja suvereniteta, ali su ga priznavali i birali na Saboru koji se zvao Stanak.

Humski velikaši su počesto bili u prijeporu sa kraljem pa čak i ratovali poput Stjepana Kosače, ali postojala je država. Ta država je imala više svjetonazorskih denominacija od katolika, pripadnika Crkve bosanske, pravoslavaca, vlaha i cincara, ali svi su priznavali vlast suverena koji je varirao između pripadnosti Crkvi bosanskoj i katoličanstvu da pretposljednji kralj Tomaš i njegova kraljica definitivno prihvatili katoličanstvo kakvo je bilo tretirano u svim zemljama zapadno europskog okruženja čije države su bile u duhovnoj i političkoj krizi i nisu imali snage pružiti snažniji otpor vodećoj onodobnoj osmanskoj državi.

Čini se da i sadašnja država BiH boluje od istog sindroma razjedinjenosti njenih etničkih sastavnica i nemoći suvremene Europe da utječe na političke subjekte u nalaženju optimalnog pravednog rješenja.

Duhovni obzor kraljice Katarine

Iako podrijetlom iz više kršćanskih denominacija odgojena na dvoru svoga oca Stjepana Kosače ona je udajom za kralja Stjepana Tomaša prihvatila katoličanstvo kao logiku novog smjera kraljevine prema Europi i neospornom autoritetu Papi. To nije bilo puko provjeravanje zbog uloge koju je prihvatila udavši se za kralja katolika, već zbog osobnog duhovnog uvjerenja u misterij i praksi te vjere.

Za života u Bosni je pomagala izgradnju samostana i crkava, a nakon dolaska u Rim postala je članica svjetovnog trećeg reda sv. Franje i u Rimu je u svečanim prilikama nosila habit kao vidljiv znak pripadnosti katoličkoj vjeri.

Odlučila se sahraniti u crkvi sv. Marije in Aracoeli u oltarskom prostoru kako pripada kraljici. Njen duhovni profil će živjeti od tada do suvremenog doba i predstavlja nezaobilazni primjer nad konfesionalnog i nad nacionalnog čovjekoljublja i bogoljublja, ako to možemo prenijeti iz onog vremena na današnje. Stoga su je sljedbenici sv. Franje već u sljedećem stoljeću tretirali kao blaženicu.

Prostor koji su nastanjivali katolici Hrvati kao narod kroz povijest je imao dva kraljevstva i to hrvatsko i bosansko. Hrvatsko je nestalo 1102. godine nakon smrti kralja Zvonimira kada su nastale dinastičke borbe za nasljeđe i tu priliku su iskoristili mađari i kralj Koloman je sklopio ugovor sa dvanaest hrvatskih plemena i time ga prihvatili za kralja.

Ovaj dokument u povijesti je poznat kao Pacta Conventa. I pored toga Hrvati su nastavili raditi na svojim autonomnim narodnim pravima pa će u doba nacionalnog buđenja i Ilirskog pokreta 1848. se probuditi ideja hrvatskog suvereniteta i rasplamsati polemike između mađarskih i hrvatskih povjesničara po kome su ovi osporavali tezu o dobrovoljnom ulasku Hrvata u sastav mađarske države već da se to desilo silom i potpunim preuzimanjem teritorija.

Od tada do danas traju bezbrojne polemike o tom dokumentu među povjesničarima pa i suvremenim političarima obje zemlje. Nestankom hrvatskog kraljevstva feudalno društvo u Bosni dozrijeva i formira se najprije mlada Banovina pa potom kraljevstvo koje će službeno prestati postojati 1463. odlaskom kraljice Katarine i padom Bobovca.

Dakle, Bosansko kraljevstvo katoličkog naroda i drugih će trajati 351 godinu duže od hrvatskog jer ono ima nevjerojatan broj sačuvanih dokumenata, pisanih tragova i artefakata za razliku od hrvatskog koje je zaista postojalo ali povijesna vrela su mnogo skromnija.

Nadgrobne ploče, epitafi i slike

Po vlastitoj oporučnoj želji pokopana je ispred glavnog oltara Aracoeli sa ćiriličnim epitafom. Već 1590. godine franjevci su pomjerali glavni oltar i pomaknuli ga unaprijed pa su grob i nadgrobna ploča izmješteni te će kraljičin lik sa plaštom, krunom i knjigom (molitvenik) biti ugrađeni u pilastar u vertikalnoj formi. Na ploči se nalazi natpis o kraljici Katarini kao kraljici Bosne.

Pošto se tvrdilo da je genetski povezana sa bizantskim carem Konstantinom dubrovački povjesničar Jakov Lucgarija tvrdi 1605. godine u svom djelu da su u Rimu u Konstantinovoj dvorani gdje su oslikani mnogi carevi pa i kraljica Katarina iako do sada to nitko nije prepoznao.

Na temelju te izjave Ivan Kukuljević Sacinski 1856.zaključuje da se u kapitolinskoj dvorani nalazi slika kraljice Katarine i pripisuje velikom slikaru Belliniju. Godine 1874. Ferdo Quiqurez je izradio sliku koja je masovno prihvaćena. Prema ikonografskoj analizi i stilskim karakteristikama djela te kraljičinoj biografiji i recentnoj literaturi 1936. godine ravnatelj Strossmayerove galerije Artur Schneider tvrdi da djevojka na kapitolinskoj slici nikako ne može biti Katarina Kosača, nit se slika može pripisati Belliniju.

U jeku nacionalnog buđenja Hrvata polovinom XIX. stoljeća javlja se potreba i romantičarski zamah izrade slika i skulptura neprijepornih Hrvata pogotovu plemićke i duhovne snage pa su mnogi likovnjaci, bili skulptori ili slikari prikazivali lik glasovite kraljice.

Pošto je općeprihvaćen lik sa navodne slike djevojke jako upitan, tim više što na slici nema nikakvih kraljevskih insignija te sjajne osobe još uvijek nemamo približno vjerodostojnu sliku. Akademski kipar Boris Jovanović je izradio novi tip slike (akrilik na platnu) koji je zaplijenio pažnju mnogih koji su je vidjeli. Umjetnik je vjerojatno promatrao mnoga kiparska i likovna djela te izradio imaginarij kraljice sa jasnim crtama lica, pogledom u budućnost, osebujnim izrazom lica, sa otmjenim i dostojanstvenim stavom.

Čini se da je osjetio bio vremena u kome je živjela i današnju potrebu gledatelja željnog identifikacije sa neospornim autoritetom, a što se uklapa u nevjerojatnu vizualizaciju digitalnog suvremenog svijeta (trend). Izgleda da je umjetnik uspio u svojoj umjetničkoj viziji probiti tvrdu opnu prolaska u kontekst vremena, povezujući prošlost sa sadašnjošću što može samo prava umjetnost.

Na kraju treba istaknuti izuzetne priloge svih autora simpozija, a posebno ističem referat prof. dr. sc. Petra Vrankića, povjesničara sa Teološkog sveučilišta u Ausburgu. U svom radu objavljenom u Zborniku gotovo proročanski poručuje: „Moramo potvrditi da su bosansko-humska vlastela i bosanski kraljevi jednako krivi za propast Bosne i Huma.

Mi današnji nasljednici naših predaka iz XV. stoljeća u Bosni i Humu, mi sinovi i kćeri iz XX. i XXI. stoljeća, mi Bošnjaci, Hrvati, Srbi, Jugosloveni, Židovi i Pridošli, moramo se danas priupitati, jesmo li mi danas bolji čuvari i veći ljubitelji svoje domovine i revniji poštovaoci svojih susjeda nego što su to bili naši davni preci iz XV. stoljeća?

Vrijedi li i ovdje ona biblijska mudrost: Perditio tua exte Israel – Propast je tvoja iz tebe Izraele! (Usp. Hoš 13,9 – Vulgata) ili drugim riječima: Perditio tua exte, Bosnia et Chulmia, propast je tvoja iz tebe, Bosno i Hume“! U tom članku on kao jedan od rijetkih povjesničara propituje poteze i odluke kralja Tomaša pa potom kraljice Katarine iznoseći hipotetičke alternative mogućnosti da se spasi Bosansko kraljevstvo od požara budućih događaja.

Preporučujem Zbornik širem čitateljskom krugu, a prilog prof. Petra Vrankića bi se mogao tiskati izdvojeno u veoma velikom broju primjeraka te besplatno dijeliti đacima i studentima te svima onima koji se zabrinjavaju za ovu državu i njenu budućnost.

Ponovno valja uputiti posebnu zahvalnost HKD Napredak, Glavna podružnica Mostar što je uspjela uvjeriti toliki broj povjesničara da na poseban način govore o ovoj zemlji.

Na naslovnici Zbornika nalazi se nova slika kraljice Katarine rad akademskog slikara Borisa Jovanovića iz Mostara.

Objava Što nam danas poručuje kraljica Katarina? Novi zbornik otvara pitanja koja su i dalje aktualna pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

U organizaciji Hrvatskog kulturno-sportskog društva Kornica ovogodišnje izdanje Simpozija okupit će osam afirmiranih umjetnika iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Slovenije i Srbije. Sudjeluju Borjana Mrđa, Boštjan Kavčič, Fedor Vučemilović, Ilija Kegelj, Marko Lađušić, Nedim Hadžiahmetović, Željko Koren i Boris Orenčuk, čiji su radovi predstavljani na brojnim međunarodnim izložbama, kolonijama i umjetničkim projektima.

Rad na skulpturama započinje 25. srpnja i trajat će do 1. kolovoza, a posjetitelji će tijekom cijelog Simpozija moći iz neposredne blizine pratiti nastanak novih umjetničkih djela u otvorenom prostoru. Službeno otvorenje predviđeno je za 26. srpnja, dok će završna izložba i zatvaranje manifestacije biti održani 2. kolovoza.

Posebnost ovogodišnjeg programa je Majstorska radionica, edukativni projekt namijenjen studentima koji će imati priliku učiti od afirmiranih umjetnika, razmjenjivati iskustva i upoznati suvremene umjetničke prakse.

Organizatori ističu kako je tijekom proteklog desetljeća Kornica zahvaljujući Simpoziju izrasla u prepoznatljivo mjesto susreta umjetnosti, kulture i međunarodne suradnje. Skulpture nastale na prethodnim izdanjima trajno su obogatile javni prostor i stvorile jedinstvenu galeriju na otvorenom.

Hrvatsko kulturno-sportsko društvo Kornica pozvalo je građane, ljubitelje umjetnosti i predstavnike medija da posjete ovogodišnji Simpozij i budu dio manifestacije koja nastavlja promicati umjetničko stvaralaštvo i kulturni dijalog u srcu Posavine.

Objava Osam renomiranih umjetnika iz četiri države stiže u Kornicu pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Ono što je nekada nježno držala u rukama

njena tišina postala je moja pjesma,

njezin nježni dodir je tok redaka,

dubok, dušan zvuk,

poput poznatog iskrenog pozdrava.

Kad moje pero dotakne stranicu,

njezino svjetlo vodi moju ruku,

dok se ne osjeti drevno iscjeljenje,

koje sada ona kroz mene daruje svijetu.

Ne pišem samo, već tkam vezu,

koja spaja nebo i zemlju,

držanu duhovnom rukom,

dok svaka tama ne postane svijetla.

——————————————–

Ples boja

Vrt što u svjetlu podrhtava,

Gdje svaki potez kista još spava.

U plavo uronjen, u crvenom usplamtio,

Strani, a ipak bliski kraj, što nas je zagrlio.

Poput plamena stabla se uzdižu,

U divljem trku do neba stižu.

Zastoja nema, samo tok što teče,

Topli pljusak boja što dušu peče.

Gledamo u njih i osjećamo širinu,

Zaboravljamo nakratko sivu tišinu.

Dvije duše što se u slici spajaju,

Gdje se svjetovi nježno prepoznaju.

Gdje ruka stane, tu misao kreće,
U vrtlogu što se pred očima okreće.
Između platna i nijemog krika,
Rađa se nova, čudesna slika.

Svijet u tom trenu gubi sve sjene,
Dok tople boje teku kroz vene.
I sve dok traje taj zanosni let,
Mi u tom plesu stvaramo svijet.

Ples boja na Olimpu

Štit mi je ljubav,
na olovci galopiram državom Olimp.
Čitaju me ribe, ne voli bijeli papir –
pa kako onda prestati pisati poeziju?
Greškom u moje riječi podmetnu požar.

Kažu, previše nas je na Zemlji,
crtaju hladne granice i broje tijela.
A ja ne vjerujem.
Vrt što u svjetlu podrhtava,
u plavo uronjen, u crvenom usplamtio,
bliski kraj što nas je zagrlio.

Poput plamena stabla se uzdižu,
dok divlje rijeke teku kroz tišinu.
Zastoja nema, samo topli pljusak boja.
Dvije duše što se u slici spajaju,
gdje ruka stane, tu misao kreće,
između platna i nijemog krika.

Svijet u tom trenu gubi sve sjene,
dok bijele ptice traže svoje grane.
I sve dok traje taj zanosni let,
mi u tom plesu stvaramo svijet.

Ovdje ima mjesta za moj stih,
dok me ne zamrači Sunce
snažnije od mene.

Moja sjena

Moja sjena na zidu drijema,
pije sunce i mudro šuti.
kao da tamo nikoga nema,

Ne prati ona korake moje,
u zlatnom snu nepomično stoji.

Dok ja u oblacima tražim boje,
moje srce godine sudbine broji,
čeznući za životom bez kraja

 ————————————————————–

Naslijeđene zidine

To su nam od rođenja gradili,
u naše dječje glave tuđe strahove usadili.
Nismo birali cigle, nismo birali tmušu,
samo smo dobili kavez za svoju dušu.

Nosila sam ga kao svoje, desetljećima dugo,
ne znajući da sloboda izgleda potpuno drugo.
Ali danas taj kavez više ne drži sjenu,
rušim sve što su mi dali u onom prvom trenu.

Spomenka Mišić Krebs

Objava Pročitajte pjesme naše čitateljice Spomenke Mišić Krebs pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Istaknuta austrijska arheologinja i članica Austrijske akademije znanosti, prof. dr. Renate Pillinger, posjetila je u subotu, 11. srpnja, arheološki lokalitet Gradac u mjestu Ljubunci (općina Prozor-Rama). Posjet je upriličen u sklopu njezina studijskog putovanja Bosnom i Hercegovinom, čiji je glavni cilj obilazak ranokršćanskih bazilika na ovim prostorima.

Arheološka istraživanja na lokalitetu Gradac započela su 2017. godine. Od tada su na ovom povijesno bogatom nalazištu otkrivene rimska čatrnja, jedinstvena ranokršćanska crkva te brojni prapovijesni nalazi.

FOTO/VIDEO Uređenje arheološkog nalazišta Gradac

Oduševljenje stanjem lokaliteta i najava suradnje

Iako je posjet pratila jaka ljetna kiša, austrijska akademkinja nije skrivala oduševljenje viđenim, pohvalivši trud lokalne zajednice u očuvanju baštine.

„Vrlo sam ugodno iznenađena time koliko je nalazište dobro održavano, iako lokacija nije lako dostupna. Samo mjesto je u izvrsnom stanju, što ne viđamo uvijek čak ni u Austriji. Svaka čast svima koji su odgovorni za njegovo održavanje. U našim se dosadašnjim razgovorima već otvorila prilika za buduću suradnju na ovom lokalitetu“, izjavila je prof. dr. Renate Pillinger.

Profesorica Pillinger, koja je tijekom karijere istraživala kasnoantičku baštinu diljem Balkana, naglasila je znanstvenu specifičnost i važnost Gradca: „Na prvi pogled, riječ je o relativno velikoj, jednobrodnoj crkvi s krstionicom. To nam govori da su se ovdje obavljala krštenja i da je na ovom području morao djelovati barem jedan putujući biskup. Ono što je iznenađujuće i prilično zanimljivo jest to da unutra nema klupe za svećenstvo, što predstavlja određeno odstupanje od uobičajenih struktura. Ovdje bi svakako bio potreban manji tim koji bi barem jednom godišnje nastavio istraživanja i proširio iskapanja kako bismo saznali više o ljudima koji su ovdje slavili liturgiju.“

Profesorica je posebne zasluge za organizaciju putovanja pripisala svojoj kolegici i bivšoj studentici Ameli Veledar, izrazivši nadu u razvoj čvrste znanstvene suradnje s Bosnom i Hercegovinom.

Gradac kao ključni ranokršćanski centar regije

Organizatorica ovog studijskog putovanja, magistrica klasične arheologije Amela Veledar, pojasnila je zašto je lokalitet u općini Prozor-Rama toliko važan za arheološku struku.

„U Bosni i Hercegovini postoje mnogi lokaliteti s ranokršćanskim crkvama, no uz većinu tih bazilika nisu otkriveni baptisteriji, odnosno krstionice. Specifičnost lokaliteta Gradac upravo je kasnoantička ili ranokršćanska crkva koja uz sebe ima i krstionicu. To jasno upućuje na činjenicu da su se ljudi ovdje u prošlosti krstili i da je postojala važna crkvena ličnost koja je predvodila te obrede“, istaknula je Veledar.

Dodala je kako pronalazak rimske cisterne dokazuje da su ljudi na ovom uzvišenju boravili češće te da crkva nije imala sporedan značaj, unatoč nepristupačnom terenu.

„Mnoge bazilike koje smo dosad obišli zasigurno su imale svoj značaj u širenju kršćanstva tokom kasne antike. Ipak, na osnovu vanjskih karakteristika, čini se da nisu sve imale vjersku važnost, svakodnevnu ili povremenu praksu kao što ju je, pretpostavljamo na prvi pogled, imala crkva u Gracu.“, zaključila je Veledar.

U ovom zanimljivom studijskom putovanju na karti obilaska su još Posuški gradac, Vitina kod Ljubuškog, Mogorjelo kod Čapljine, Cim kod Mostara i Istočna Hercegovina.

O prof. dr. Renate Pillinger

Prof. dr. Renate Pillinger (rođena 1951. u Beču) jedna je od vodećih europskih stručnjakinja u području ranokršćanske arheologije i klasičnih studija. Tijekom dugogodišnje karijere na Sveučilištu u Beču vodila je Odjel za ranokršćansku arheologiju i rukovodila važnim međunarodnim iskapanjima, uključujući ona na poznatom kasnoantičkom lokalitetu Teurnia u Austriji te u Bugarskoj. Redovita je članica Filozofsko-povijesnoga razreda Austrijske akademije znanosti (ÖAW).

Objava Austrijska akademkinja i arheologinja prof. dr. Renate Pillinger sa suradnicima posjetila lokalitet Gradac u općini Prozor-Rama pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Ljubitelje glazbe dočekao je raznolik program mališana koji su se predstavili glazbeno-scenskim i pjevačkim točkama. Od ozbiljnih skladbi poput Duvernoyeve etide ili Arabesque, preko domaćih pjesama Olivera Dragojevića, Thompsona i Parnog Valjka do stranih pjesama poput Lovely genijalne Billie Eilish.

Kao i proteklih godina posebnu atmosferu donijeli su oni najmlađi koji su na sceni izveli poznate dječje pjesmice, a neki od njih po prvi put pred publikom. Rama je još jednom slavila glazbu, univerzalni jezik svijeta koji nas sve povezuje.

“Večeras smo imali priliku uživati u nastupima mojih učenica klavira, od onih najmlađih koje tek prave svoje prve glazbene korake, pa sve do starijih djevojčica koje već izvode zahtjevnije skladbe, kako klasične tako i zabavne. Program je bio raznolik i pokazao je koliko djeca mogu napredovati kada rade s ljubavlju, trudom i upornošću. Ovakvi nastupi jako su važni za djecu jer kroz njih razvijaju samopouzdanje, odgovornost i hrabrost da svoje znanje podijele s publikom. Glazba nije samo učenje nota i sviranja, nego i jedan poseban način odrastanja i izražavanja. Posebno me raduje što u našoj općini iz godine u godinu raste interes za sate klavira i što imam sve više upita za upis. To mi pokazuje da djeca i roditelji prepoznaju vrijednost glazbenog obrazovanja i koliko ono obogaćuje dječji razvoj”, kazala je Ana za Ramski Vjesnik.

Anina glazbaonica

Ana već tri godine vodi sate klavira, a posebno je sretna što je upravo ove godine uredila svoj vlastiti prostor pod nazivom “Anina glazbaonica”.

“Time smo dobili jedno posebno mjesto za učenje, stvaranje i razvijanje ljubavi prema glazbi u toplom i poticajnom okruženju. Uz individualne sate klavira, ove godine uvela sam i grupne glazbene radionice koje djeci omogućuju zajedničko muziciranje, druženje i razvijanje osjećaja zajedništva kroz glazbu. Iako ove godine zbog različitih obveza nismo uspjeli ostvariti zajednički grupni nastup, vjerujem da ćemo to uspješno realizirati već sljedeće školske godine. Jako sam ponosna na svako dijete, na njihov trud, upornost i napredak koji su pokazali tijekom cijele godine. Večerašnji koncert samo je potvrda svega onoga na čemu smo zajedno radili. Već se veselim novoj školskoj godini, novim učenicima, novim skladbama i novim glazbenim uspomenama koje ćemo zajedno stvarati”, kaže nam Ana te dodajer: “Posebnu zahvalnost želim uputiti roditeljima, koji svojom podrškom, strpljenjem i povjerenjem imaju neizmjerno važnu ulogu u svakom dječjem napretku, jer bez njihove pomoći i ohrabrenja ovaj put ne bi bio moguć.”

Nastupile su:

Marija Šakota – Blistaj blistaj zvijezdo mala
Paula Ćališ – U šumici zeko
Ema Franjić – Bratec Martin
Gabriela Džolan – Dom
Mia Pavličević – Kukavica

Iva Bešker – Etida 4 Duvernoy op. 176 i Indijanska ratna igra (Završen prvi razred glazbene škole)
Diva Mišura – Pismo moja (Oliver Dragojević)
Maria Franjić – Ljubavna (Parni valjak)
(Obje dogodine upisuju prvi razred glazbene škole)

Eva Mendeš – Arabesque
Ines Markešić – Lovely (Billie Eilish)
Ivana Matešić – Samo je ljubav tajna dvaju svjetova (Thompson)
Antonija Babić – Cesarica (Oliver Dragojević)
Nikolina Džalto – Malo mi za sriću triba (Doris Dragović)
Nataša Beljo pratnja na klaviru, pjeva Nikolina Džalto – Neka ljudi govore (Vesna Pisarović)

Objava Svjetski dan glazbe obilježen u Domu kulture u Prozoru pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Sve ljubitelje glazbe očekuje raznolik program mališana koji će se predstaviti glazbeno-scenskim i pjevačkim točkama. Od ozbiljnih skladbi poput Duvernoyeve etide ili Arabesque, preko domaćih pjesama Olivera Dragojevića, Thompsona i Parnog Valjka do stranih pjesama poput Lovely genijalne Billie Eilish.

Kao i proteklih godina posebnu atmosferu donose oni najmlađi koji će na sceni izvesti poznate dječje pjesmice, neki po prvi put pred publikom. Rama će na ovaj način još jednom slaviti glazbu, univerzalni jezik svijeta koji nas sve povezuje.

Objava NAJAVA: Svjetski dan glazbe u Domu kulture u Prozoru pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Drugo mjesto je zauzela Rita Ivančević s pjesmom Žena pod križem, dok je treće pripalo Mariji Franjić za izvedbu pjesme Oči u oči.

Na ovogodišnjem festivalu nastupilo je 15 natjecateljica, a žiri u sastavu; Katarina Zadro, Anita Brizar, Valentina Galić, nije imao lagan posao u ocjenjivanju nastupa mladih izvođačica pred publikom okupljenoj u župnoj crkvi.

Nakon dodjele nagrada i diploma za prva tri mjesta, svim učesnicima je kapelan don Dino Mustafi uručio spomen-diplome i prigodan poklon u znak sjećanja na današnje nastupe. Program su vodile Ivona Tomić i Tea Babić.

Festival je, nakon pozdravnog govora župnika don Marka Tomića, otvorila prošlogodišnja pobjednica Maja Krešo s pjesmom “Ti si svjetlo svijeta” uz glazbenu pratnju Mile Kreše. Djeca su se za nastupe pripremala sa sestrom Anđelinom, a sve nastupe su na klaviru pratili mladi ramski glazbenici Ružica Zadrić, Mile Krešo, Josipa Bošnjak Šudić i Manuela Ćurić.

“Svi mi imamo neke glazbene ukuse, imamo nešto što nam se sviđa, što ne sviđa, makar bilo i perfektno izvedeno. Kad je ozbiljna glazba, kad je ono nešto što svima ide na živce i pojačano do kraja. Ali, djeca kad pjevaju onda je to nešto sasvim drugo, nisu važne note, nije važna ni korektnost, kad dječje srce pjeva i slavi Isusa”, kazao je don Marko na početku jubilarnog 20. festivala.

Nastup su danas upisale:

1. Sara Bošnjak – Silan Bog
2. Antonija Galić – Svoja ću koljena
3. Marija Franjić – Oči u oči
4. Marija Brekalo – Gospode, trebam te
5. Josipa Kapčević – Prva ljubav te zove
6. Nikol Baketarić – Naš Bog je velik
7. Karla Novaković – Srce predajem ti
8. Matea Sabljo – V’jek hvaljen budi
9. Rita Ivančević – Žena pod križem
10. Ines Markešić – Dubine
11. Antonija Babić – Za tebe ću ja živjeti
12. Petra Krešo – Jeshua
13. Marija Miličević – Gledaj, On te gleda
14. Iva Bešker – Ispred bijele hostije
15. Antea Jukić – Crveni plašt

Objava Petra Krešo pobjednica festivala duhovne glazbe “Djeca pjevaju Isusu” u Prozoru pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Cilj Memoranduma je jačanje međusobnih veza te razvoj zajedničkih projekata i aktivnosti, prenosi Bljesak.info

Memorandum su potpisali predsjednik HKD Napredak Dubrovnik izv. prof. dr. sc. Marinko Marić, član Uprave HKD Napredak Split Jerko Rošin, koji je zastupao predsjednicu Vinku Bratulić, te predsjednica HKD Napredak, Glavna podružnica Mostar, Željka Obradović.

Suradnja triju gradova

Kako je priopćeno iz mostarske podružnice Napretka, sporazum je rezultat nastojanja da se dodatno povežu hrvatske kulturne i znanstvene institucije u Bosni i Hercegovini i Republici Hrvatskoj.

Memorandumom se želi osnažiti suradnja između triju gradova koji imaju važnu ulogu u očuvanju i promicanju hrvatske kulturne, znanstvene i umjetničke baštine.

Dokument predviđa suradnju na povezivanju umjetnika, znanstvenika i kulturnih djelatnika, razmjeni kulturnih, znanstvenih i obrazovnih sadržaja, promicanju kulturne i znanstvene baštine, očuvanju hrvatskog kulturnog identiteta te razvoju zajedničkih projekata u području kulture, znanosti i obrazovanja.

Izložbe, koncerti i zajednički projekti

Suradnja će se, među ostalim, ostvarivati kroz organizaciju izložbi, koncerata, predstava i drugih kulturnih manifestacija, održavanje predavanja, tribina i znanstvenih skupova, pokretanje zajedničkih nakladničkih projekata, razmjenu stručnih iskustava te zajedničke prijave na nacionalne i međunarodne fondove, uključujući fondove Europske unije.

Potpisnice Memoranduma najavile su i suradnju na projektima digitalizacije i zaštite kulturne baštine te poticanju suradnje među mladima, studentima i istraživačima.

Prilikom potpisivanja Memoranduma dogovoren je i prvi zajednički projekt iz područja izdavaštva, priopćeno je iz HKD-a Napredak, Glavna podružnica Mostar.

Objava Napredak iz Mostara, Dubrovnika i Splita najavio zajedničke kulturne projekte pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Predstavljanje se odvijalo u ozračju priprema za proslavu blagdana svetog Ante Padovanskog te je bilo nakon mise priprave za ovaj blagdan. Misu je predvodio fra Mario Katušić, gvardijan samostana u Fojnici koji je rodom iz uskopaljskog kraja, odnosno iz Ždrimaca.

Proces prikupljanja materijala bio je izuzetno zahtjevan.  Dosta zanimljivog materijala moglo se pronaći ne samo u samostanu nego i u Arhivu Bosne i Hercegovine, posebice iz razdoblja austro-ugarske vlasti.

Knjiga obuhvaća detaljne životopise 241 franjevca, a fra Janko kroz njih izražava osobnu zahvalnost za njihov doprinos opstanku katoličke vjere i hrvatskog identiteta.

„Dok sam pisao ovu knjigu, dok sam pisivao životopise dvjesto četrdeset jednog franjevca, ja sam doživio osobnu zahvalnost prema ovim ljudima. Zaista da ih nije bilo, ja ne znam kako bi danas izgledala katolička vjera. Ne znam  na kojem bi nivo Hrvati bili u kulturi, u znanosti i pismenosti. Franjevci su jednostavno, nažalost, kažem, na žalost, jedini tada bili pismeni, ali su tu pismenost nesebično dijelili. Pisali su, zapisivali,  liječili ljude, donosili… Oni su se školovali na Zapadu. Sve tamo što su dobro vidjeli to je dolazilo ovdje u Bosnu i počevši od fra Anđele Zvizdovića. Jedan je bio ozbiljan povjesničar, rekao je što, ovo zvuči nevjerojatno, ali tako je bio rekao. Da nije fra Anđeo Zvizdović uradio to što je uradio, pitanje je bi li u Zagrebu danas bilo Hrvata, a ne samo ovdje u Bosni i Hercegovini“, riječi su fra Janka Ljubosa o ulozi fratara.

Uspoređujući prošlost s današnjicom, fra Janko primjećuje da, iako su moderna vremena objektivno lakša, “franjevački duh” ostaje neophodan za stabilnost Bosne i Hercegovine.

„Danas je mogu vam kazati  bolje, ali onaj franjevački duh, ono što je u Bosni i Hercegovini jako važno, duh tolerancije, duh dijaloga, duh dogovora, duh uvažavanja, ostaje neophodan.Kad bi se ovo poštivalo, život bi u našoj Bosni i Hercegovini bio puno ljepši, a ja se nadam da će taj duh prevladati i da će nam život biti ljepši“, zaključio je fra Janko Ljubos.

Fra Mario Katušić je nakon predstavljanja u izjavi istaknuo kako je Franjevački samostan u Fojnici  bio važan u katoličkoj povijesti. Fratri su prije svega pastoralno djelovali. Bavili se onim poslom u kojem su bili i poslani.

„Daleko su naši fratri odlazili. To je bilo i do  Bihać, a  ti krajevi koji danas nama s autom izgledaju jako daleko, a u ono vrijeme su još bili dalji. Fratri su kroz povijest radili na opismenjavanju ljudi. Važno je bilo da ljudi počnu pomalo čitati da bi više saznavali, a jedan od njih je važan fra Ivan Badulavić, koji je suvremenik Divkovićev i počeo je pisati latinicom hrvatski jezik, a do tada se pisalo bosančicom.  Fratri su radili puno s ljudima na opstanaku.  Bila su to nekada teška vremena, nekada su bila i lagana jer su se ljudi vraćali u Osmansko carstvo, ali fratri su ih pratili kroz sva ta vremena“, kazao je Katušić

Na predstavljanju je kratki povijesni pregled od dolaska franjevaca u Bosnu pa sve do naših vremena napravio fra Zvonimir Batista, žuni vikar u Uskoplju, rodom iz Busovače.

„Bogu je važna prisutnost katolika, pastira, franjevaca ili nekih drugih pastira, na svakom mjestu. Pa tako i u našem slučaju, važna je prisutnost franjevaca u Bosni. Nekako tako ja gledam i zbog toga jesu ostali, ne samo zbog toga što je na svoj način  Bosna svetinja, nego zbog toga što smatraju da je potrebno na tom mjestu biti katolik, odnosno pastir koji je u prošlosti,  danas ili  sutra će širiti katoličku vjeru“, kazao je fra Zvonimir Batista.

Knjiga fra Janka Ljubosa i Sandre Biletić nije samo povijesni zapis, nego i moralni putokaz. Ona podsjeća na to da su obrazovanje i dijalog bili ključni za opstanak naroda u najtežim vremenima.

Objava Knjiga o fratrima fojničkog samostana fra Janka Ljubosa i Sandre Biletić predstavljena u Uskoplju pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.