Marija Maračić je podrijetlom iz Kraljeve Sutjeske, no, zbog rata s obitelji se preselila najprije u Njemačku, a potom u SAD. Kao mala sa sobom je ponijela određena pamćenja.  Iz  Amerike je stigla 2019. godine kako bi istraživala o sicanju koje joj je ostalo u sjećanju preko svojih baka.

U Rami joj se pridružila Josipa Karača iz Donje Vasti sa studijem, a potom i  poslom u Innsbrucku.

Pored autorica na predstavljanju su govorili dr.sc. don Branko Jurić koji se dotakao teološkog aspekta sicanja.

Na predstavljanju je govorio prof. dr. sc. Šimun Novaković koji je između ostalog kazao da sicanje simbolikom se može povezati  s Vučedolskom kulturom. Također je istaknuo važnost knjige zbog jezičnog aspekta.

Tijekom večeri na predstavljanju su zapjevali HKUD “Uzdol” i Etno skupina „Čuvarice“.

Na kraju predstavljanja autorice su uručile knjige ženama s kojima su razgovarale ili njihovim obiteljima.

Objava Predstavljena knjiga „Sicanje“ u Prozoru pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Riječ je o pro-life slikovnici koja kroz nježne ilustracije, jednostavan dječji jezik te spoj znanosti, vjere i ljubavi prati put jednog djeteta od začeća do rođenja. Autorica je istaknula kako je slikovnica u početku nastala za njezinu djecu, kojima je željela na jednostavan i nježan način ispričati priču o njihovu dolasku na svijet.

“Imamo jako puno slikovnica i uvijek nekako dijete donese roda. Nikada još nisam vidjela slikovnicu u kojoj se dijete rodi nakon što dođe od Boga, tako da sam htjela ostaviti jednu baštinu iza sebe svojoj djeci i budućim generacijama. Htjela sam im, prije svega, ostaviti jednu istinu, a istina je da nas Bog šalje sa svoga dlana u majčinu utrobu, i mi se rađamo, živimo i njemu se vraćamo”, kazala je Marijana na promociji.

Naslov koji spominje Badnjak nije slučajan, autorica je htjela povezati rođenje Isusa, za koje kaže da se često komercijalizira.

“Rođenje malenoga Isusa postaje sve samo ne rođenje jednog malog Boga, Božića. Zašto Isus dolazi na Badnjak i zašto baš dolazi kao beba. Pa tko se boji bebe? Nitko se bebe ne boji, svi je ljubimo, svi je gledamo”, pojasnila je Marijana.

“Ova beba je došla na Badnjak, upravo kao i Isus, upravo zato da nam pokaže da je svako dijete Betlehem i svako dijete koje Bog šalje je jedan mali Presveti oltarski sakrament smješten u majčinoj utrobi. Htjela sam poslati jednu pro-life poruku bez da ulazim u tešku tematiku pobačaja, a to je da je dijete željno i voljeno da dođe na Badnjak u jednoj obitelji baš kao maleni Isus”, dodala je.

Promocija u Prozoru bila je prigoda da se predstavi slikovnica koja je istodobno namijenjena djeci i roditeljima, ali i da se otvori prostor za razgovor o važnim životnim pitanjima na način primjeren najmlađima

U glazbenom dijelu programa nastupali su Marija Franjić, Petra Krešo, Iva Bešker, Josipa Bošnjak Šudić, Ana Bešker i Luka Lovrić, a promociju je moderirala Mirjana Bešker.

Slikovnica spaja vjeru i znanost

„Dolazim na Badnjak“ donosi priču koja nastoji povezati ono što se često promatra odvojeno, vjeru i znanost. Uz toplu priču prilagođenu najmlađima, svaka stranica donosi i kratku znanstvenu činjenicu koja roditeljima može poslužiti kao poticaj za razgovor s djecom o nastanku i vrijednosti života.

Autorica u slikovnici posebno naglašava vrijednost svakog čovjeka od samoga začeća, nastojeći djeci približiti poruku da je svaki život vrijedan i poseban.

„Postoje knjige koje djecu uče bojama, brojevima i slovima, a postoje i one koje ih uče koliko su vrijedna“, poruka je koja prati ovu slikovnicu.

Marijana je za kraj uputila i poruku mladim roditeljima ili onima koji to žele ili će uskoro postati.

“Djetetu, sad će zvučati kao floskula, ne trebaju tenisice, skupi vrtić, automobil, trebate mu samo vi, da ga zagrlite i budete njegova emocionalna regulacija dok ono samo ne nauči regulirati svoje emocije”, poručila je Marijana.

Danas u svijetu koji nas okružuje dovoljno ljudi djeci govori ružne stvari, zato roditelji moraju biti tu da djecu podržavaju. Dovoljan je stisak ruke i zagrljaj.

Mladen Topić/Ramski Vjesnik 

Objava Predstavljena slikovnica “Dolazim na Badnjak” autorice Marijane Grgić pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Evo što nam o tome kaže:

– Ideja za zbirku imena naših dalekih predaka iz Bosne i posebno tadašnjeg Huma, odnosno današnje Hercegovine, nastala je u dalekoj zemlji u kojoj danas živim i radim. To je drevni teritorij plemena Mississauga, Anishnabeg, Chippewa, Haudenosaunee i Wendat, danas poznatiji kao grad Toronto u Kanadi. Knjiga je nastala iz znatiželje, a toj radoznalosti plaćen je danak u obliku trogodišnjeg intenzivnog skupljanja, tumačenja i analize imena.

Sve je počelo prve godine pandemije koronavirusa koji nas je zatvorio kod kuće i dao nam malo više vremena:

– Zainteresirala me ta naša srednjovjekovna povijest i čitajući razne članke preda me su počela iskakati ta neobična imena koja su me fascinirala – zvučala su tako naša, a opet tako drugačija, kao da smo to mi, ali u nekoj drugoj vremenskoj dimenziji. Bila su lijepa, neobična i poetična.

‘Leksikon srednjovjekovnih bosanskih imena‘ nedavno je predstavljen u Mostaru

 ‘dram Radosti‘/

Poželjela ih je Minja zapisati, analizirati, naučiti nešto o njima, vidjeti koliko ih može pronaći, dokle će stići sa zbirkom i što će joj ona reći o imenima, ali i o nama kao ljudima, osobito iz onoga doba. Posebno jer joj se učinilo da slične knjige, barem takve kakvu je zamislila – nije bilo.

– Zadatak je nekako bio po mjeri: radim kao analitičarka u financijskom sektoru pa stalno stvaram baze podataka i analiziram, a kako sam studirala filologiju u Moskvi, nekako sam spojila ljubav prema jeziku s analitičkim iskustvom.

Prosijala je više od 430 izvora, listom knjiga i članaka koje su pisali povjesničari od Drugog svjetskog rata, a ponajviše u posljednjih četrdeset godina, tako da su sva čitanja imena zapravo njihova:

– Leksikon je na jedan način omaž njima, oni su radili s originalima i izlagali moguća tumačenja, odnosno nisam ja izravno proučavala stare listine i dokumente koji su sadržavali ta stara imena.

‘Leksikon srednjovjekovnih bosanskih imena‘ donosi šest tisuća starih osobnih imena

 ‘dram Radosti‘/

U knjizi je oko 6000 imena na preko 600 stranica: 90 posto zbirke čine muška, dok ženskih ima tek oko 550. Ne zato što bi žena bilo manje u to vrijeme, već su se ženska imena manje popisivala, žene su manje sudjelovale u javnom životu.

– Tijekom istraživačkog procesa naučila sam dosta o našim precima, starom jeziku kojim su govorili i ćiriličnom pismu kojim su pisali, načinu života, a najviše – da su bili ljudi kakvi smo mi danas, samo smješteni u okvire nekog svog vremena kada je bilo teže otići iz stvarnosti. Možda su živjeli u gradovima koji su u međuvremenu nestali – takvi su Drijeva na ušću Neretve, Vidoški na području današnjeg Stoca, ili kraljevski Bobovac, između Kaknja i Vareša – nosili su mač, luk i strijele, zapravo sav svoj život o pojasu, kao mi danas u mobitelu, ali su isto tako sanjali o boljem životu i većoj sigurnosti za sebe i svoju obitelj.

Služili su, veli Minja, jače i bogatije od sebe, bježali od nedaće, poput kolone izbjeglica pred dubrovačkim vratima ili na brodovima za Italiju, razlikovali pravdu od nepravde, dobro od zla, maštali o slobodi, i, najvažnije, nastojali upravljati svojim životima. Željeli su učiti i usavršavati se, htjeli su da im djeca budu bolji ljudi od njih samih i da žive bolje od svojih roditelja.

Zar je danas drugačije?!

Glavni izvor bio joj je Dubrovački arhiv, jedan od najbolje očuvanih u Europi, zatim imena iz osmanskog popisa osvojenog dijela Huma koji je završen 1477. godine, te stare povelje, pisma i dokumenti, najčešće pisani starom ćirilicom.

Leksikon srednjovjekovnih bosanskih imena

 ‘dram Radosti‘/

Nešto se skupilo i sa stećaka, iako je na njima zapravo najmanje imena, a postoji i peti, relativno skroman, ali vrlo zanimljiv izvor: radi se o dokumentima iz katalonskog arhiva koji su otkriveni osamdesetih godina prošlog stoljeća i koji sadrže određen broj imena robova i robinja iz Bosne, odvedenih na Pirinejski poluotok.

– Leksikon je i presjek tadašnjeg društva. Uza svako ime, prezime i patronimik stoji i godina te okolnosti u kojima se osoba spominje. Imena izlaze iz okvira običnog popisa i postaju svjedočanstva života stvarnih ljudi. Ja sam skupljačica starih imena. Čudesni su putovi kojima su ta imena stigla u naše dane. Neki seljak, ni kriv ni dužan, pošao je u veliki grad prodati magarca, kako je radio mnogo puta prije, ali taj put je transakcija bila negdje zapisana…

Naprimjer:

– Antonije Dabeljić iz Drijeva, sklopio je 1403. ugovor o trogodišnjem služenju kod Antonija Spata iz Venecije

– Vojna i njen sin Aradica, kao robovi iz Bosne, borave u Barceloni 1399. godine

– Bjeloju Purčiću iz Zagorja, otete su 1325. godine čizme u Župi

– Dragić Lupčinović kupio je 1399. robinje iz Lašve, patarenku Bjelosavu i Tvrdisavu

– Maroje Puljković, carinik u Drijevima, optužen je za otuđenje carinskih knjiga

– Aradica, robinja iz Bosne u Kataloniji, prodana je 1400. gostioničaru iz Saragose

– Radman Milićević 1469. godine otet i prodan Turcima, zajedno s rodbinom

Ima ih još:

– Latica, sestra Gruboja Beršovića, Vlahinja iz okoline Dubrovnika, 1285. odbila vratiti pojas koji nije platila

– Marin Peženić, 1281. oslobodio robinju Dobrost pod uvjetom da prodaje njegovo vino

– Gojna, robinja iz Usore, kupljena od Hvalca iz Bosne, dobila u Dubrovniku novo ime Simona 1397. godine

– Stanula, sestra Pribisava Nikolića, 1466. oteta od robaca

– Bogmio Kresojević 1465. optužen da je robac

leksikon bosanskih imena

 Anthony Maccari/Anthony Maccari

Robci su razbojnici, često domaći ljudi, silom su hvatali ljude, žene i djecu da ih prodaju u roblje. Taj se posao, po svemu sudeći, posebno rasplamsao u vrijeme osmanskih prodora. Izraz robac ušao je i u latinsku terminologiju dubrovačke kancelarije, tumači Minja Pješčić.

Slavensko podrijetlo ima oko dvije trećine imena koje je autorica sabrala u knjigu, 22 posto su neslavenska, a za oko 12 posto podrijetlo je neodređeno. Stranih imena, preuzetih u postojećem obliku, tek je oko pet posto.

– Najčešće ime, čini se, bilo je Radoslav ili Radonja. Bilo ih je toliko da ih nisam mogla sve popisati, a takav su dojam stekli i brojni povjesničari koji su tu građu proučavali prije mene.

Najraznovrsnija muška osobna imena počinju slovima “B”,”M”, “V”,”R” i “D”, vjerojatno zbog onodobne popularnosti osnova BOG-, MIL-, VUK-, RAD- i DOBR-. Polovica imenskog korpusa iz Leksikona koncentrirana je u tim slovima.

– U ta doba nije još bilo tipičnih prezimena. Muškarci su se zvali po ocu, odnosno nosili su patronimike. Naprimjer: Ratko Radovčić i Pribislav Radmilović dva su sina majke Bogne koji su imali različite očeve. Žene su se nazivale imenom oca ili supruga: Katarina Sandaljevica, Ljuba Vuksanovica, Ljubica Vlatkovica, Stana Đurenovica ili Veselica Perovica.

Sudski arhivski dokumenti, optužnice i presude za krađu i pljačku, pokazali su se kao izdašan izvor imena u Minjinu Leksikonu. Evo nekih primjera:

leksikon bosanskih imena

 Anthony Maccari/Anthony Maccari

– Berislav Umnenović, oteo robu u Gabeli

– Mirosav, čovjek vojvode Stjepana Vukčića Kosače, iz Borča, optužen da je oteo konja

– Gojčin, sluga Vlatka Bogdanovića, opljačkan dok je čuvao konje

– Jurag Ljubišić, sklopio sporazum s dubrovačkim vlastelinom Stjepanom Crijevićem za razrješenje štete nastale u karavani opljačkanoj na putu u Bosni

– Milten Hvališić, opljačkan u Žapskoj kad se vraćao iz Neretve

– Petko Pipun iz Ljubomira, opljačkani pčelar

Najzastupljeniji slavenski morfemi u Leksikonu su RAD-, MIL-, BRAT-, VUK-, BOG-, DOBR- i neki drugi. To pokazuje da su srednjovjekovni ljudi najviše cijenili radost, milost, bratstvo, dobrotu, božansku zaštitu i snagu koju je simbolizirao vuk, kaže naša sugovornica:

– Po brojnosti daleko prednjači RAD- s brojnim varijantama. Ukupno sam pronašla 322 različita primjera. Zanimljivo, ta osnova ne dolazi od riječi “rad”, u značenju obavljanja posla, odnosno rada, već ima veze sa starijom slavenskom osnovom koja znači radostan, drag, mio, voljan, što mene posebno fascinira jer mi govori da su naši preci baš u tome vidjeli najveću potrebu i poantu. Primjeri su: Rac, Raič, Rako, Rada, Radač, Rade, Radica, Radko, Raduj, Radovan, Radigost, Dragorad, Tihorad, Radoslav…

Progon i izbjeglištvo nisu ni u naše doba neobična pojava pa joj se ne treba čuditi ni u Srednjem vijeku. Minjina zbirka drevnih bosanskih i humskih imena donosi i niz izbjegličkih primjera:

– Ana, udovica Pavla Klešića, izbjegla u Zadar 1463. godine po padu Bosne

– Dominik, sin vojvode Radoša Pavlovića, izbjegao u papinsku državu nakon osmanskog osvajanja Bosne

– knez Vjanko, dvorski službenik, pratitelj kneza Radiča, brata kralja Stjepana Tomaševića, nakon osmanskog osvajanja u izbjeglištvu na otoku Krku, umro u zatočeništvu i mukama kod kneza Ivana Frankopana

– Radič Klešić, upravitelj dvora bosanske kraljice Katarine Kosače, izbjegao s kraljicom u Rim, 1470. godine

– Pribjeg Pićević iz Dabra, optužen za otmicu dječaka Gojka 1406. godine

leksikon bosanskih imena

 Anthony Maccari/Anthony Maccari

Prezimena, općenito govoreći – ističe naša sugovornica – čuvaju u sebi ime rodonačelnika, čak i kada ne završavaju na -IĆ. Zato će dosta čitatelja u njezinu Leksikonu srednjovjekovnih imena pronaći svoja današnja prezimena, odnosno indikaciju kako se zvao njihov daleki rodonačelnik. Naprimjer: Rađa, Korać, Divac, Rudan, Zubac, Ukraden…

Prema Minjinim riječima, smatra se da su najstarija imena složenice, to jest imena sastavljena od dviju osnova najčešće povezanih veznikom. Takva imena su imali i drugi narodi. Recimo: Vukmil, Altoman, Virovuk, Vitomir, Vukobrat ili Miobrat.

Nađe se među leksikonskim imenima i zabavnih. Zabilježen je tako i Zagor iz Gacka: moguće da ima veze sa Zagorom ili Zagorjem. Ime dolazi iz osmanskog hercegovačkog popisa. Postoji i jedan Regan čije moguće podrijetlo je vlaško. Ukraden i Prodan, mogli bi biti povezani s nestankom, krađom i prodajom djece.

A koja imena su nosili oni iz viših društvenih slojeva, velmože i plemići, vladari. Evo nekih:

– Beljak Sanković, župan u Popovu, sin Sanka Miltenovića, vojvoda i svjedok na Tvrtkovoj povelji, prodao Konavle Dubrovčanima

– Bogavac Čemerović, knez, svjedok iz Zemunika u povelji hercega Hrvoja Vukčića Hrvatinića

– Brailo Tezalović, trebinjski knez, carinik, diplomat

– Branoš Čeprnić (Čeprnjić), predstavnik zemlje Usore

– Budonja iz plemena Kolunića, spomenut u povelji kneza Vukoslava Hrvatinića

– Crijep Rogatić, sin Ostoje Rogata, službenik Vuka (Vukića), brata bana Tvrtka

– Damjan, magistar iz Donjih Kraja

– Gašpar Danijašević (Dijanišević) iz Sane, potpisnik povelje vojvode Hrvoja

– Grdanac, svjedok na povelji vojvode Stjepana Kosače

– Grgur Vukosalić koji poveljom ukida carinu pred Stonom

– Hegen Dragoslalić, knez, svjedok na povelji kralja Tvrtka

– Hlap, čelnik i predstavnik zemlje Soli

– Hranislav Prvoslavić, svjedok na povelji

– Divoš Tihoradić, knez, naručitelj rukopisa “Divoševo Jevanđelje”

leksikon bosanskih imena

 Anthony Maccari/Anthony Maccari

leksikon bosanskih imena

 Anthony Maccari/Anthony Maccari

leksikon bosanskih imena

 Anthony Maccari/Anthony Maccari

Najveću skupinu neslavenskih imena – navodi autorica knjige – čine svetačka, odnosno kalendarska imena koja su na naše prostore došla s kršćanstvom i kultovima svetaca. Mogu biti u latinskim i grčkim, odnosno zapadnim i istočnim varijantama, a izvorno su vjerojatno hebrejska. Primjeri su: Martin, Marin, Petar, Sava, Ivan, Jovan, Stevan, Stefan, Stjepan, Mihajlo, Mihovil…

– Ušavši jednom u narodni jezik, ta su se imena počela ponašati kao domaća slavenska i u raznim varijacijama, pa su od Petra, naprimjer, nastali: Pešimir, Petak, Petan, Petašin, Petko, Petrica, Petrin, Petrun, Pejo, Perica, Periša, Peko…

Slično se dogodilo i s imenom Stefan (Stefanos, okrunjen), od kojeg su nastali: Stjepan, Stipan, Stepan, Stipko, Stepanko, Stepko, Stjepoš, Stifan ili Štipan.

Tragove staroslavenskih vjerovanja možda čuvaju Radogost, Radigosta i Perunca, dok bi Svetko, Sveto i Svetuš mogli biti povezani sa Svetovidom. Religijski utjecaj vidi se i u imenima Gost, Pop i Kaluđer. Kršćanska su jasna, najčešće Krsto, Križan ili Krstan.

Zanimljiva su i imena nastala po svemu sudeći od etničkih i geografskih oznaka ili elemenata: Bosna, Bošnjak, Bošnjanin, Cigan, Grkoje, Grkuš, Latin, Moravac, Tatar, Ugrin, Vugrin, kao i imena nastala na morfemima SRB- i HRV-: Srbić, Srbin, Srbišin, Sorban, Hrva, Hrvaš, Hrvat, Hrvatin i Hrvoje.

leksikon bosanskih imena

 Anthony Maccari/Anthony Maccari

leksikon bosanskih imena

 Anthony Maccari/Anthony Maccari

leksikon bosanskih imena

 Anthony Maccari/Anthony Maccari

Imena preuzetih od životinja nije manjkalo. Najčešća su ona čija je osnova VUK-: Vuk, Vuka, Vukac, Vuko, Vuksan, Vukašin, Vukmir, Vukoslav, Dobrovuk, odnosno stariji Vlkan, Vlkoslav ili Volko.

Od drugih divljih životinja nalazimo Medved, Medvjed, Medo, vlaška imena Orso, Ursul, Ursacije, te domaće oblike Vrsajko i Vrsan. Tu su i Jež, Zec, Zečinja, Zekan, Zmijan, Žaban, Vidra, možda i Glodavac.

Domaće životinje dale su osobna imena Kobila, Konja, Muško, što dolazi od magarca, ne od muškarca, pa Đogo, Ovan i Ovčina. Čak su i insekti dali ljudima neka imena: Čelan, Čelić, Mravac, Muhoje.

I priroda je bila neiscrpan izvor srednjovjekovnih imena Bosne i Huma, a ne manjka ih ni u drugim krajevima i zemljama Slavena. Breza, Bukva, Drenov, Zovika. Hrast u mnogim varijacijama: Hrasto, Hrastić, Hraste, Rastko, Rastina, Raško. Ili s osnovom DUB-: Dubac, Dubo, Dubović, Dubravac, Dubravec, Dubravko… a može i na CER-: Ceroje i Cerovac.

Drveće, razno bilje i voće: Jablan, Jagoda, Kruša, Krušo, Bosiljak, Kovilj, Smiljko, Smiljana, Cvitan, Cvitko, Cvetko ili Cvitomir.

Minja Pješčić

 Anthony Maccari

– Po raznim fizičkim i karakternim osobinama, naši preci nosili su i ovakva imena: Uško, Vratko, Zubac, Zuban, Štrbac, Krnje, Gubac. Netko je bio Velimir ili Veljko, a poneko Hrabren, Tihomil, Tiha, Mladen, Mladić, Krasoje, Mišljen, Radosan, Veseljko, Umko…

Postoji i niska takozvanih ružnih imena: Grbo, Grban, Grbac, Grbač, Grban, Grbić, Grbiša, Grub, Grubač, Gruban, Grubeša, Grubiša. Tu su i Tvrd, Tvrda, Tvrdac, Tvrdak, Tvrdalj, Tvrdan, Tvrtko, Tvrdo, Tvrdoš, pa Zavida, Mrza ili Mrzo, a ima i Zlobud.

– Praksa davanja ružnih imena postoji kod brojnih naroda, pa i u dalekom kineskom, ali s istom nadom da zle sile neće obratiti pažnju na nekog s tako ružnim imenom, tumači Minja Pješčić, autorica Leksikona.

Objava Šest tisuća imena iz srednjovjekovne Bosne prikupila je Minja Pješčić pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Marija Maračić, podrijetlom iz Kraljeve Sutjeske kod Kaknja, danas živi u Clevelandu u Sjedinjenim Američkim Državama. Tijekom rata s obitelji je izbjegla u Njemačku, a 1999. godine preselila se u SAD. Magistrirala je povijest, sa specijalizacijom iz povijesti umjetnosti, na Cleveland State Universityju.

Ističe kako joj nije bio cilj samo objaviti knjigu, nego sačuvati glasove žena koje su stoljećima bile nositeljice ove tradicije.

„Moja je najveća predanost stvaranju prostora za žene čije priče nikada ne bi smjele biti zaboravljene. Za žene koje su ovu tradiciju održavale živom u tihim, svakodnevnim trenucima, premda ih povijest rijetko spominje imenom“, kaže Maračić.

Prema njezinim riječima, ideja za knjigu proizašla je iz potrebe da se zabilježe svjedočanstva iz prve ruke.

„Njihovo je znanje živjelo kroz njihove ruke, običaje i bliskost među ljudima, ali njihovi su glasovi često izostajali iz pisanoga povijesnog pamćenja. Ova knjiga nije nastala iz želje da se stvori nešto novo, nego iz potrebe da se učini vidljivim ono što je oduvijek postojalo“, ističe.

Druga autorica, Josipa Karača, rođena je u Donjoj Vasti na području Prozora-Rame. Od 1990. godine živi u Austriji, gdje je na Sveučilištu u Innsbrucku diplomirala pedagogiju. Danas radi kao trenerica u obrazovnom centru za gluhe i nagluhe osobe.

Karača kaže kako su njezino odrastanje između više jezika i kultura, kao i povezanost s krajem iz kojeg potječe, snažno utjecali na njezin rad.

Posebno je zanimaju osobne priče, lokalne tradicije i kulturna baština koje često ostaju izvan šireg interesa javnosti.

Knjiga na hrvatskom, engleskom i njemačkom jeziku

„Sicanje“ je pripremljeno na hrvatskom, engleskom i njemačkom jeziku, što autorice smatraju osobito važnim za potomke iseljenika koji su zadržali vezu s obiteljskim podrijetlom, ali više ne govore hrvatski jezik jednako dobro kao njihovi roditelji ili bake i djedovi.

Svjedočanstva su zabilježena i u govoru žena koje ih pripovijedaju, čime se, uz osobne priče, nastoji sačuvati i dio lokalnog jezičnog nasljeđa.

Autorice smatraju kako bi knjiga posebno mogla privući hrvatsko iseljeništvo u Austriji, Njemačkoj, Sjedinjenim Američkim Državama i Kanadi, gdje žive brojne obitelji podrijetlom iz krajeva u kojima je tradicija sicanja bila prisutna.

Knjiga će biti dostupna i zainteresiranima izvan Bosne i Hercegovine. Prema najavi autora, cijena za BiH iznosit će 45 KM, za zemlje Europske unije 45 eura, a za SAD i Kanadu 45 američkih dolara.

Autorice najavljuju kako promocijom u Prozoru njihov rad na očuvanju priča o sicanju neće završiti. Planiraju nova književna predstavljanja, javna čitanja i projekte posvećene kulturnoj baštini i bilježenju osobnih životnih priča.

Objava NAJAVA: Promocija knjige o “sicanju” Marije Maračić i Josipe Karača pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Slikovnice na djeci blizak način opisuju svakodnevne situacije i događaje koji ih prate kroz odrastanje. “Velike zavrzlame malenih junaka” serija je od četiri slikovnice i to: „Nezgoda puža Srećka“, „Priča o dabru Janku i velikoj poplavi“, „Zubobolja zmaja Lea“ i „Sramežljivi zec Uško“, a tu je i bojanka „Bojaj svoj dan – šarena bojanka dnevne rutine, aktivnosti, sati i dana!“.

Najveća posebnost ovih slikovnica jest to što ih ilustrira Anitina kćer Rita. Aniti i Riti preostalo je objaviti još jednu, a i ona će biti obogaćena Ritinim ilustracijama koje su pune boja, detalja i emocija te na vrlo zanimljiv način oživljavaju priče.

Kroz njihove slikovnice djeca uče o odgovornosti, radu, prijateljstvu, odlasku zubaru, kako učiti na greškama ili pak razviti suosjećanje. Anitu je upravo roditeljstvo i rad s djetetom potaknulo na stvaranje slikovnica i bojanki.

Slikovnice ovog kreativnog dvojca mogu se pronaći u knjižnicama u Zaprešiću, Zagrebu, Splitu i Rami, a Rita će uskoro u Zaprešiću imati i izložbu crteža.

“Sve ovo je više nego što smo mi ikada očekivale. Primarni cilj nam je bio imati slikovnicu koja bi obilježila jedno lijepo obiteljsko razdoblje, ali priča se proširila. I dalje tvrdim da je ovo naša igra, ne samo pravljenje slikovnica, ovo pokazuje što sve igra s djetetom može donijeti”, kazala je Anita na promociji slikovnica te istaknula veliku ulogu kćeri Rite.

“Rita se zbilja dobro izražava na tom području, rekla bih, svoje emocije, ono kako se osjeća, i na koji način vidi stvari”, dodala je Anita.

Bojaj svoj dan!

Osim četiri slikovnice ove dvije kreativke imaju i svoju edukativnu bojanku nazvanu “Bojaj svoj dan – šarena bojanka dnevne rutine, aktivnosti, sati i dana!”. ‘Bojaj svoj dan’ osmišljena je kako bi djeci na zabavan način približila dnevne rutine, aktivnosti tijekom dana, raspored sati i dane u tjednu. Svaka stranica pruža priliku za učenje kroz igru – od jutarnjeg ustajanja, doručka i odlaska u školu, do igre, obaveza i spremanja na spavanje.

Nakon promocije slikovnica i bojanke, održana je radionica za djecu od 3 do 15 godina, a za koju su mjesta bila popunjena u rekordnom roku, tako da su iz Kulturno-sportskog centra najavili novi termin na jesen.

Motorika – Od dinosaura do igle i konca

Edukativno-kreativna radionica „Ruke i um – Montessori radionica za igru i učenje“ sastoji se od  izrada fosila dinosaura od glinamola, oslikavanje na staklu, vježbanje motorike i izradjivanje rukotvorina uz pomoć igle i konca.

Organizator današnjeg događaja je Kulturno-sportski centar, a pokrovitelj Općina Prozor-Rama. Program je vodila Mirjana Bešker, dok su u glazbenom dijelu nastupile Josipa Bošnjak-Šudić, Iva Bešker i Petra Krešo.

Mladen Topić/Ramski Vjesnik

U povodu današnje promocije razgovarali smo s Anitom, a razgovor pročitajte u nastavku:

Anita i Rita u Ramu donose svijet malenih junaka, kroz slikovnice stvaraju čaroliju za djecu

Objava Anita i Rita predstavile „Velike zavrzlame malenih junaka“, Srećko, Janko, Leo i Uško osvojili najmlađe pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Godinama ranije ova predstava Mire Gavrana, premijerno se izvodila od Hrvatske, Austrije i Slovačke pa do daleke Indije, nailazeći na pozitivne kritike publike. U Prozoru su je izveli glumci Hrvatskog kazališta Travnik u organizaciji Kulturno-sportskog centra Prozor-Rama.

Mladić pokušava postati profesionalni glumac, dolazi na poduku kod profesora glume, gdje se neobična bliskost s profesorom pretvara u nemilosrdno nadmetanje. Komedija praizvedena u Kazalištu Epilog u Zagrebu 1997. godine. Prevedena je na pet jezika. Na scenu je u Prozoru donose Ante Bilić i Matej Baškarad.

Objava NAJAVA: Predstva “Zaboravi Hollywood” u Domu kulture u Prozoru pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Riječ je o pro-life slikovnici autorice psihologinje koja dolazi iz Rame.

Postoje knjige koje djecu uče bojama, brojevima i slovima, a postoje i one koje ih uče koliko su vrijedna. Kroz nježne ilustracije, jednostavan dječji jezik te spoj znanosti, vjere i ljubavi, ova slikovnica prati put jednog djeteta od začeća do rođenja.

“Ovu slikovnicu napisala sam najprije za svoju djecu. Željela sam im na jednostavan i nježan način ispričati priču o njihovu dolasku na svijet. Tko ih je stvorio, kako započinje život i koliko je svaki čovjek dragocjen od samoga začeća. Dok sam pisala, shvatila sam da ta priča ne pripada samo mojoj djeci. Pripada svakom djetetu koje će se jednoga dana zapitati: ‘Odakle sam došao?'”, piše autorica na službenoj Instagram stranici.

Slikovnica spaja ono što često razdvajamo, vjeru i znanost

Svaka stranica donosi toplu priču prilagođenu djeci, ali i kratku znanstvenu činjenicu koja roditeljima može biti poticaj za razgovor s djecom.

“Vjerujem da upravo takvi razgovori ostaju u srcu cijeli život. Hvala svima koji su vjerovali u ovu ideju, pomagali mi i podržali me na ovom putu. Vi znate tko ste. Nadam se da će ova slikovnica pronaći put do mnogih domova i da će djeci pomoći da od najranije dobi znaju jednu važnu istinu. Svaki život je dar. Tvoj život je dar. Poslan si s božjeg dlana. On te ljubi”, piše autorica.

U glazbenom dijelu programa nastupaju Marija Franjić, Petra Krešo, Iva Bešker, Josipa Bošnjak Šudić, Ana Bešker i Luka Lovrić.

Objava NAJAVA: Promocija slikovnice “Dolazim na Badnjak” u Domu kulture u Prozoru pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Projektom vrijednim je 460.000 KM će se na suvremen način predstaviti nekropola stećaka Maculje, lokalitet koji je dio UNESCO-ve svjetske baštine.

U okviru projekta u zgradi Doma kulture bit će uređen jedinstveni interaktivni izložbeni prostor “Maculje: Kameni svjedoci vremena“.

Potpuno obnovljeni galerijsko-muzejski prostor bit će opremljen suvremenom multimedijskom tehnologijom, koja će posjetiteljima omogućiti potpuno novo iskustvo upoznavanja srednjovjekovne baštine.

Gradonačelnik Stjepan Dujo istaknuo je kako je riječ o važnom iskoraku za Grad Novi Travnik.

“Ovo je za nas novi početak, ujedno i izazov. Sam proces bio je drukčiji od naših dosadašnjih aplikacija i javnih poziva, ali svladali smo i tu prepreku te već intenzivno radimo na pripremi realizacije projekta. Ponudit ćemo sadržaj kakav trenutno ne postoji u Županiji Središnja Bosna, koji će biti zanimljiv kako domaćem stanovništvu, tako i turistima te svima koji žele saznati više o Maculjama, jer projekt spaja povijest ovog lokaliteta i suvremeni tehnološki pristup”, kazao je Dujo.

Partneri na projektu su Općina Andrijaševci iz Republike Hrvatske i Turistička zajednica Podgorice iz Crne Gore.

Projekt HERITAGE usmjeren je na bolju valorizaciju srednjovjekovne kulturne baštine u prekograničnom području Vukovarsko-srijemske županije, Županije Središnja Bosna i Podgorice, s ciljem uključivanja vrijednih lokaliteta u suvremene turističke tokove i stvaranja novih kulturno-turističkih sadržaja.

Objava EU financira valorizaciju nekropole stećaka kod Novog Travnika pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Kornica je i ove godine postala mjesto susreta umjetnika, profesora, studenata, kulturnih djelatnika i brojnih posjetitelja iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Slovenije, Srbije i drugih zemalja regije, potvrđujući svoj status jedne od najznačajnijih umjetničkih manifestacija u Bosni i Hercegovini.

Organizator Simpozija, Hrvatsko kulturno sportsko društvo Kornica, već deset godina predano razvija ovu međunarodnu manifestaciju s ciljem promicanja suvremene umjetnosti, međunarodne kulturne suradnje te stvaranja trajne umjetničke baštine u Bosanskoj Posavini. Ono što je započelo kao ideja nekolicine entuzijasta danas je preraslo u prepoznatljiv kulturni projekt koji okuplja umjetnike iz različitih zemalja i ostavlja trajan trag u prostoru kroz Park suvremenih skulptura i galerijsku zbirku umjetničkih djela.

Tijekom cijelog trajanja Simpozija umjetnici su svakodnevno stvarali svoja umjetnička djela, dok su u poslijepodnevnim i večernjim satima sudjelovali u bogatom popratnom programu koji je uključivao stručna predavanja, panel-rasprave, kulturne sadržaje, studijske posjete i druge aktivnosti.

Na ovogodišnjem Simpoziju sudjelovalo je osam renomiranih umjetnika iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Slovenije i Srbije – Borjana Mrđa, Boštjan Kavčič, Fedor Vučemilović, Ilija Kegelj, Marko Lađušić, Nedim Hadžiahmetović, Željko Koren i Boris Orenčuk.

Tijekom osam radnih dana umjetnici su stvarali u različitim medijima i materijalima, od kamena, metala i drva do slikarskih platna i suvremenih likovnih pristupa. Svaki autor donio je vlastiti umjetnički izraz i osobnu poetiku, čime je ovogodišnji Simpozij još jednom pokazao otvorenost prema različitim likovnim konceptima i suvremenim umjetničkim praksama.

Posjetitelji su tijekom cijelog tjedna imali priliku iz neposredne blizine pratiti nastanak umjetničkih djela, razgovarati s umjetnicima i upoznati proces stvaranja koji je često jednako zanimljiv kao i samo završno djelo. Upravo ta neposredna komunikacija između umjetnika i publike jedna je od posebnosti Međunarodnog kiparskog simpozija Kornica.

Skulpture nastale tijekom Simpozija trajno ostaju u Kornici kao dio budućeg Parka suvremenih skulptura, dok će slike i skulpture manjeg formata obogatiti galerijsku zbirku Simpozija. Time se iz godine u godinu stvara vrijedna umjetnička baština koja ostaje trajno dostupna lokalnoj zajednici i posjetiteljima.

Majstorska radionica – novo poglavlje Simpozija

Posebna novost jubilarnog desetog izdanja bila je Majstorska radionica, edukativni program namijenjen studentima umjetničkih akademija iz regije. Organizatori su ovim projektom željeli otvoriti prostor u kojem će mladi umjetnici imati priliku učiti izravno od afirmiranih kipara i profesora te steći iskustva koja nadopunjuju formalno akademsko obrazovanje.

Tijekom cijelog Simpozija studenti su svakodnevno radili uz umjetnike, pratili njihove procese rada, sudjelovali u razgovorima o umjetnosti te razmjenjivali iskustva s profesorima i kolegama iz drugih zemalja. Upravo takav neposredan prijenos znanja jedna je od najvećih vrijednosti radionice.

Majstorska radionica nije zamišljena kao jednokratni projekt, nego kao trajni dio programa Međunarodnog kiparskog simpozija Kornica. Plan organizatora je da se svake godine radionica održava u drugom umjetničkom mediju, uz sudjelovanje novih mentora i studenata s umjetničkih akademija iz regije i svijeta.

Pokretanjem ovog programa Simpozij je napravio značajan iskorak prema obrazovanju mladih umjetnika te dodatno učvrstio suradnju s akademskim institucijama i kulturnim ustanovama.

Panel „Međunarodni kiparski simpozij Kornica – sadašnjost i budućnost“

Trećega dana Simpozija održan je panel pod nazivom „Međunarodni kiparski simpozij Kornica – sadašnjost i budućnost“, kojim je obilježeno deset godina djelovanja ove međunarodne umjetničke manifestacije.

Panel je moderirala dr. sc. Mirha Šabanović, povjesničarka umjetnosti, a okupio je umjetnike, predstavnike kulturnih institucija i akademske zajednice koji su kroz četiri tematska ciklusa razgovarali o razvoju Simpozija, njegovoj ulozi u suvremenoj umjetnosti i mogućnostima budućeg razvoja.

Poseban naglasak stavljen je na slobodu umjetničkog stvaranja, međunarodnu suradnju te važnost činjenice da skulpture nastale u Kornici trajno ostaju u prostoru u kojem su nastale, oblikujući jedinstveni identitet mjesta i budući Park suvremenih skulptura. Sudionici su istaknuli kako upravo ljudskost, otvorenost i zajedništvo organizatora predstavljaju razlog zbog kojeg se brojni umjetnici godinama vraćaju u Kornicu.

Panel je zaključio kako Međunarodni kiparski simpozij Kornica danas predstavlja mnogo više od umjetničke kolonije – riječ je o međunarodnoj platformi koja povezuje umjetnike, studente, profesore i kulturne institucije te stvara temelje za budući razvoj suvremene umjetnosti u Bosni i Hercegovini.

Posjet Ljevaonici Jurkić – spoj umjetnosti, tradicije i znanja

Jedan od tradicionalnih sadržaja Međunarodnog kiparskog simpozija Kornica bio je i ovogodišnji posjet Ljevaonici Jurkić, dugogodišnjem partneru Simpozija i jednoj od rijetkih umjetničkih ljevaonica u regiji specijaliziranih za lijevanje skulptura.

Tijekom stručnog obilaska umjetnici, studenti i sudionici Majstorske radionice imali su priliku upoznati različite tehnike lijevanja skulptura te cjelokupan proces njihova nastanka – od izrade modela i kalupa, preko lijevanja u bronci, pa sve do završne obrade, patiniranja i konačnog izgleda umjetničkog djela. Posebnu pozornost privukla je tradicionalna tehnika izgubljenog voska, koja se i danas smatra jednom od najsloženijih i najvrjednijih metoda umjetničkog lijevanja.

Posjet Ljevaonici Jurkić nije bio samo prilika za stručno usavršavanje, nego i za razmjenu iskustava između umjetnika različitih generacija i umjetničkih usmjerenja. Nakon obilaska domaćini su za sudionike pripremili zajedničko druženje uz zakusku, potvrđujući dugogodišnje prijateljstvo i suradnju koja traje od samih početaka Simpozija.

Ovakvi sadržaji dodatno obogaćuju program Međunarodnog kiparskog simpozija Kornica jer umjetnicima omogućuju upoznavanje cjelokupnog procesa nastanka brončanih skulptura te stvaraju prostor za nova stručna poznanstva i buduće suradnje.

Posjet Muzeju „Vrata Bosne“

Kulturni program Simpozija nastavljen je posjetom Muzeju „Vrata Bosne“ pri Franjevačkom samostanu u Tolisi, jednoj od najznačajnijih kulturnih ustanova Bosanske Posavine.

Sudionici su kroz stručno vodstvo upoznali bogatu kulturnu, povijesnu i sakralnu baštinu ovoga kraja. Razgledali su arheološke zbirke, etnografsku građu, umjetnička djela i stalni muzejski postav koji svjedoči o višestoljetnoj povijesti Posavine i njezinih stanovnika.

Posjet muzeju imao je posebnu vrijednost jer je umjetnicima omogućio bolje upoznavanje prostora u kojem stvaraju. Organizatori vjeruju kako upravo upoznavanje kulturne baštine, povijesti i identiteta mjesta može biti važan izvor inspiracije te dodatno obogatiti umjetnički proces.

Ovakvi sadržaji potvrđuju da Međunarodni kiparski simpozij Kornica nije usmjeren samo na nastanak novih umjetničkih djela, nego i na promicanje kulturne baštine, međusobno upoznavanje i povezivanje umjetnika s lokalnom zajednicom.

Stručni rezime Simpozija

Posljednjeg radnog dana održan je stručni rezime Međunarodnog kiparskog simpozija Kornica koji je vodila dr. sc. Mirha Šabanović, povjesničarka umjetnosti.

Za razliku od klasičnih likovnih osvrta koji nastaju tek nakon završetka umjetničkog rada, Mirha Šabanović tijekom cijelog je Simpozija svakodnevno pratila umjetnike, razgovarala s njima o njihovim idejama, konceptima i procesu stvaranja te iz neposredne blizine promatrala razvoj svakog umjetničkog djela.

Na završnom predstavljanju dala je stručni osvrt na sva nastala djela, analizirajući njihove likovne vrijednosti, različite umjetničke poetike i suvremene pristupe kojima su umjetnici oblikovali ovogodišnji Simpozij. Posebno je naglasila kako raznolikost autorskih izričaja, sloboda umjetničkog stvaranja i otvoreni dijalog među umjetnicima predstavljaju jednu od najvećih vrijednosti Međunarodnog kiparskog simpozija Kornica.

Stručni rezime još je jednom potvrdio kako Kornica nije samo mjesto nastanka umjetničkih djela, nego i prostor stručnog promišljanja suvremene umjetnosti, razmjene znanja i povezivanja umjetnika, studenata i stručne javnosti.

Svečano zatvaranje Simpozija

Nakon deset dana intenzivnog umjetničkog rada, druženja i razmjene iskustava, održano je svečano zatvaranje Međunarodnog kiparskog simpozija Kornica.

Tom je prigodom otvorena izložba umjetničkih djela nastalih tijekom ovogodišnjeg Simpozija, a umjetnicima su uručeni certifikati o sudjelovanju kao znak zahvalnosti za njihov doprinos razvoju ove međunarodne umjetničke manifestacije. Brojni posjetitelji imali su priliku razgledati novonastala djela i razgovarati s umjetnicima o njihovim idejama i procesu rada.

Zatvaranje Simpozija bilo je i prilika za zahvalu svim partnerima, pokroviteljima, ustanovama, volonterima, članovima Hrvatskog kulturno sportskog društva Kornica, obiteljima iz Kornice i okolice te brojnim prijateljima Simpozija koji su svojim radom i podrškom omogućili realizaciju ovog zahtjevnog projekta.

Deset godina umjetnosti, zajedništva i vizije

Deseto izdanje Međunarodnog kiparskog simpozija Kornica još je jednom pokazalo kako umjetnost može biti pokretač razvoja jedne zajednice. Tijekom proteklog desetljeća Kornica je od maloga povratničkog mjesta izrasla u prepoznatljivo odredište suvremene umjetnosti, mjesto susreta umjetnika, profesora, studenata i ljubitelja kulture.

U proteklih deset godina na Simpoziju su sudjelovali umjetnici iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije, Slovenije, Crne Gore, Sjeverne Makedonije i Kine. Nastalo je više od trideset skulptura te brojna umjetnička djela koja danas čine vrijednu galerijsku zbirku i temelje budućeg Parka suvremenih skulptura.

Međunarodni kiparski simpozij Kornica danas je član Međunarodne alijanse kiparskih simpozija (ISSA), a prošle je godine imao čast ugostiti i predsjednika Svjetske alijanse kiparskih simpozija, kineskog umjetnika Liu Yunga, čime je dodatno potvrđen njegov međunarodni ugled.

Ono što ovu manifestaciju čini posebnom nisu samo umjetnička djela, nego prije svega ljudi. Deseci volontera, članova Hrvatskog kulturno sportskog društva Kornica, obitelji iz Kornice i okolice, partneri, prijatelji Simpozija i župna zajednica svake godine ulažu svoje vrijeme, znanje i ljubav kako bi Kornica na deset dana postala mjesto umjetnosti, susreta i zajedništva.

Međunarodni kiparski simpozij Kornica 2026. završio je još jednim uspješnim izdanjem, ali i otvorio novo poglavlje svoga razvoja. Pokretanjem Majstorske radionice, jačanjem međunarodnih partnerstava i nastavkom izgradnje Parka suvremenih skulptura, organizatori su još jednom potvrdili da je pred ovim projektom svijetla budućnost te da će Kornica i u godinama koje dolaze ostati mjesto u kojem umjetnost ne dolazi samo u goste – nego trajno ostaje živjeti.

Objava Međunarodni kiparski simpozij Kornica još jednom potvrdio međunarodni ugled i umjetničku vrijednost pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Anita, po struci pedagoginja, svoje je stručno usavršavanje za Montessori pedagogiju nastavila na Institutu za Montessori pedagogiju u Zagrebu, Montessori-Vereinigung Steiermark, Graz.

“Nakon stečene diplome aktivno se bavim Montessori pedagogijom u praksi kroz radionice provedene u našoj Dječjoj kući Maglica i kroz edukacije koje provodimo za roditelje i odgajatelje. Naše slikovnice nastale su prije toga, tako da nemaju elemente povezane s Montessori pedagogijom. Ali se mogu povezati s događajima koji prate djecu kroz odrastanje”, pojašnjava Anita za Ramski Vjesnik.

Anita i Rita su kroz zajednički kreativni rad za širu publiku zajedno stvorile čak četiri slikovnice u sklopu serijala “Velike zavrzlame malenih junaka” i to: „Nezgoda puža Srećka“, „Priča o dabru Janku i velikoj poplavi“, „Zubobolja zmaja Lea“ i „Sramežljivi zec Uško“ te bojanku „Bojaj svoj dan – šarena bojanka dnevne rutine, aktivnosti, sati i dana!“.

Odgovornost, prijateljstvo, učenje na greškama, suosjećanje

Serijal “Velike zavrzlame malenih junaka” sastojat će se od pet slikovnica, a Aniti i Riti je preostalo objaviti još jednu, a i ona će biti obogaćena Ritinim ilustracijama koje su pune boja, detalja i emocija te na vrlo zanimljiv način oživljavaju priče.

Kroz njihove slikovnice djeca uče o odgovornosti, radu, prijateljstvu, odlasku zubaru, kako učiti na greškama ili pak razviti suosjećanja, Stoga smo Anitu pitali koliko je važno da djeca u najranijoj dobi usvajaju te vrijednosti i koliko je to moguće kroz slikovnice

Anitu je roditeljstvo i rad s djetetom potaknulo na stvaranje slikovnica i bojanki, a pitamo je kako je nastala ideja za serijal slikovnica “Velike zavrzlame malenih junaka” i kako se odlučila pisati baš za djecu. Slikovnice imaju svoja audio izdanja i upravo toga se dotakla Anita.

Kreativnost bojama

Osim četiri slikovnice ove dvije kreativke imaju i svoju edukativnu bojanku nazvanu “Bojaj svoj dan – šarena bojanka dnevne rutine, aktivnosti, sati i dana!”‘

‘Bojaj svoj dan’ osmišljena je kako bi djeci na zabavan način približila dnevne rutine, aktivnosti tijekom dana, raspored sati i dane u tjednu. Svaka stranica pruža priliku za učenje kroz igru – od jutarnjeg ustajanja, doručka i odlaska u školu, do igre, obaveza i spremanja na spavanje.

Objava Anita i Rita u Ramu donose svijet malenih junaka, kroz slikovnice stvaraju čaroliju za djecu pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.