Na lokalitetu Gradac u tijeku radovi na konzervaciji novootkrivenih objekata

Istraživanja na Gracu provode se  od 2017. godine. Voditeljica istraživanja je prof. dr. Snježana Vasilj.  Ovaj lokalitet ponudio je zanimljiv presjek življenja na ovom području tako da su pronađeni tragovi života od prije više od tri tisuće godine pa preko Rimskog carstva  do početka Srednje vijeka. Pronađena je rimska cisterna (čatrnja), zatim crkva s krstionicom iz 5 ili 6 stoljeća te mnoštvo drugih arheoloških dokaza života na Gacu i okolici.

Cjelokupna istraživanja financira Općina Prozor-Rama uz manje podrške kroz projekte Via Dinarica i Caritasa Švicarske.

Upravo ta istraživanja bila su povod da se po prvi put postavi arheološka izložba dijela pronalazaka na Gracu, ali i s drugih lokaliteta u Rami kao što su Varvara i Klek te sam Prozor.

Dio pronalazaka je pripremio i izložbu postavio prof. dr. Darko Periša uz stručnu pomoć prof. dr. Snježane Vasilj.

„Na stalnoj izložbi postavljen je uski izbor atraktivnijih arheoloških nalaza s Graca, ali i nekoliko drugih nalazišta u Rami. Zbog ograničenosti prostora i izložba je ograničena, ali treba imati u vidu da je to prva izložba te vrste u Prozoru. Ona na prvom mjestu ima cilj predstaviti stanovnicima Prozora i cijele Rame dio rezultata arheoloških iskopavanja koja je njihova Općina Prozor-Rama financirala vlastitim sredstvima uz ograničenu pomoć Međunarodne zajednice. To je također edukativna izložba koja ima cilj podučiti ljude o prošlosti njihovog zavičaja“, kazao je autor izložbe prof. dr. Darko Periša.

Uz postavljenu izložbe pripremljen je i video materijal o tijeku istraživanja na brdu Gradac.

Svi koji dođu poslom, ali i ciljano u zgradu Općine mogu pogledati izložbu svakim radnim danom od 8 do 16 sati.

Pokrovitelj izložbe su Općina Prozor-Rama i Caritas Švicarske.

Objava Izložba: „Nova arheološka istraživanja u Rami“ pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Arheološko nalazište Tres Tabernae uz Via Appia (Apijski put), nedaleko od Cisterne, i dalje pruža iznenađenja. S novom kampanjom iskapanja koja je u tijeku, pokušava se otkriti nalaz velike arheološke vrijednosti – starokršćanska crkva, među najstarijima u Pontinskoj provinciji.

Prva arheološka kampanja iskapanja pod vodstvom Papinskog instituta za kršćansku arheologiju (PIAC), započela je na lokalitetu Tres Tabernae, na području Cisterne di Latina. Na iskapanju starokršćanske crkve na mjestu gdje je sveti Pavao kao zatvorenik prošao prilikom dolaska u Rim sudjeluje i povjesničar iz Rame, mag. hist. Antun Kovčalija, trenutno na specijalizaciji iz kršćanske arheologije na Papinskom institutu.

Istraživanja, kojima na terenu upravlja prof. Alessandro Vella, a pod znanstvenim vodstvom prof. Vincenza Fiocchija Nicolaija, uključuju studente Instituta koji se bave dokumentiranjem konteksta naselja uz Via Appia, povijesno povezanog s prolaskom apostola Pavla.

“Tres Tabernae ima vrlo bogatu povijest koju konačno možemo dotaknuti rukom”, kazao je Vella na nalazištu.

Planirane aktivnosti, provedene u suradnji s Nadzorništvom za arheologiju, likovne umjetnosti i krajobraz za pokrajine Frosinone i Latina, dio su većeg projekta posvećenog mjestima i monumentalnim svjedočanstvima drevnog kršćanstva na području južnog Lacija između kasne antike i ranog srednjeg vijeka.

“Imamo precizne indikacije, mislimo da ćemo pronaći građevinu kršćanskog bogoslužja. To bi bila prva crkva koju sa sigurnošću dokumentiramo na ovom mjestu”, kazao je Fiocchija Nicolaija.

Kovčalija ističe da je kao student Papinskog istituta za kršćansku arheologiju izabran od strane profesora u tim koji sudjeluje u arheološkom istraživanju na ovom nalazištu.

“Zajedno s ostalim kolegama i timom arheologa nastavljamo istraživanje ambijenta starokršćanske crkve koji je u kompleksu građevina iz različitih perioda. Osobito zadovoljstvo i čast je iskapati na nalazištu koje je, može se reći, i biblijsko, spomenuto u Djelima apostolskim kao mjesto susreta svetog Pavla i rimskih kršćana. Ovo mjesto je potvrđeno, između ostalog, i na putnom itineraru Tabula Peutingeriana. Kao zanimljivost bih istaknuo da se na tom istom itineraru nalazi zabilježen i naš ramski prostor, što i nije veliko iznenađenje, rimske ceste su povezivale čitav tadašnji rimski svijet”, kazao je Kovčalija za Ramski Vjesnik iz Rima.

SVETI PAVAO JE PROŠAO KROZ TRES TABERNAE

Stanica Tres Tabernae, smještena na XXXIII. milji Via Appia (Apijskom putu), na raskrižju koje je konzularni put tvorio s Via Ninfinom, bila je važno mjesto zaustavljanja u starom Rimu, posebno za one koji su putovali između Rima i luke Terracina.

Arheološka istraživanja koja je provodila Superintendancija od 1993. nadalje, omogućila su razumno utvrđivanje položaja mansija (mjesta odmora), koji je danas vidljiv uz desnu stranu današnje državne ceste Apijevog puta koja prati drevni put.

Iskapanja su pokazala da je konzularna cesta na ovom dijelu bila karakterizirana prisutnošću popločanih odmorišta, oko kojih su izgrađene kolodvorske građevine, datirane oko sredine 1. stoljeća poslije Krista zahvaljujući prisutnim zidovima i freskama.

Tijekom iskapanja otkrivene su i građevine povezane s termalnim kompleksom, s bogato ukrašenim mozaičnim podovima, od kojih su neke prvi put zabilježene na ovim područjima.

Prema onome što se navodi u svetim spisima, u Tres Tabernae u proljeće 61. godine vjerojatno se dogodio susret između nekih kršćana iz Rima i svetog Pavla, zarobljenika carstva na putu prema Rimu.

Neki historiografski izvori također izvještavaju da su na ovom mjestu Maksencije i Maksimijan zatočili bivšeg cara Flavija Valerija Severa prije nego što je ubijen. Tres Tabernae bilo je sjedište biskupa od 4. stoljeća do otprilike 9. stoljeća, kada je područje počelo postupno napuštati i zbog progresivnog močvarnog područja.

U POTRAZI ZA IZGUBLJENOM CRKVOM NA VIA APPIA

Elementi koji su se pojavili u najnovijim arheološkim istraživanjima navode arheologe na pomisao da se ispod trenutnog sloja koji se pojavio nalazi jedna od najstarijih crkava u pokrajini Latina. Iskapanja će sada imati za cilj pronaći njezine ostatke.

Nova kampanja započela je zahvaljujući suradnji Općine Cisterna i Zaklade Caetani u Tortre Ponti, a provodi je Papinski institut za kršćansku arheologiju u suradnji s Nadzorništvom za arheologiju, likovne umjetnosti i krajobraz za pokrajine Frosinone i biskupije Latina.

Općine Cisterna već dugi niz godina planira otvoriti arheološki muzej s rezultatima istraživanja provedenih u ovih trideset godina.

Mladen Topić / Bruno Fabbri / Stefano Cortelleti

Objava Tajanstvena crkva ispod Apijskog puta: Započela nova iskapanja na lokalitetu Tres Tabernae gdje je boravio sveti Pavao pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Istraživanje putnih pravaca motivirano je mogućnošću da se rimski municipij ili upravna jedinica Bistue nalazi upravo u Rami. Bistue su iz povijesnih izvora smještene u rimsku provinciju Dalmaciju, a upravna jedinica je obuhvaćala izrazito veliki prostor od današnje Rame, preko Povrbasja, pa sve do doline Lašve.

Bistue Stare

“Bistue Vetus (hrv. Bistue Stare) i Bistue Nova (hrv. Bistue Nove) su dva rimska grada po kojima je municipij dobio ime. Ubikacija antičkih naselja i gradova je povjesničarima i arheolozima važna jer može dovesti do novih spoznaja i razumijevanja prostora u antičko doba. To je osobito zanimljivo i važno kada govorimo o prostoru u unutrašnjosti rimske provincije Dalmacije. Naime, stupanj istraženosti i poznavanja naselja i gradova u antičko doba je daleko manji u unutrašnjosti provincije Dalmacije nego primjerice na obali”, pojašnjava mag. hist. Antun Kovčalija, predsjednik udruge HEREDITAS, za Ramski Vjesnik.

Dosadašnja historiografija nudi nekoliko teorija o lokaciji Bistue Vetus

“Prilikom obilaska prostora Donje Rame s Josipom Soldom u ljeto prošle godine na dionici jednog starog puta uočena je konstrukcija koja svojim izgledom podsjeća na staru rimsku cestu”, kazao je Kovčalija za Ramski Vjesnik.

Upravo su brojni topografski elementi ti koju upućuju na starost ove komunikacije. Neki od njih su  kasnosrednjovjekovno groblje sa stećcima, staro muslimansko groblje te brdo vrlo zanimljivog toponima koji se nalaze u neposrednoj blizini ove komunikacije. Šire područje oko mjesta pronalaska ceste također obiluje topografskim elementima koji upućuju na vrlo aktivan život tog prostora u prošlosti.

Pravi interes udruge HEREDITAS za ovu temu pojavio se angažmanom Kovčalije na arheološkom lokalitetu Gradac. Budući da se Gradac nalazi na strateškoj poziciji koja kontrolira prirodni prijelaz iz Rame u Povrbasje, nametnulo se i pitanje rimske ceste koja je možebitno prolazila u blizini Graca.

“Interpretacijom povijesnih izvora doista se može opravdano sumnjati da je jedna od rimskih magistralnih cesta  prošla kroz Ramu, a logično bi je bilo tražiti u blizini Graca. Međutim, cesta zbog koje vodimo ovaj razgovor se nalazi potpuno izvan logične rute magistralne rimske ceste i daleko od Graca, a pronađena je sasvim slučajno. Njezin pronalazak nam tako ne pomaže u ubikaciji Bistue Vetus. Ovaj pronalazak samo otvara prostor za neka nova otkrića – bilo da je riječ o rimskoj cesti ili ne”, kazao je Kovčalija.

Foto: Trasa ceste

“Nedavnim izlaskom na teren je utvrđeno da se uistinu radi o komunikaciji koja predstavlja cestu iz čije gradnje stoji sustavan plan, odnosno da se ne radi tek o običnom putu. Iako postoje elementi koji mogu upućivati na zaključak da se radi o rimskoj, za sada nema konačne potvrde da je riječ o rimskoj gradnji. U svakom slučaju nije riječ o takozvanoj rimskoj magistralnoj cesti kakva je, prema interpretaciji povijesnih izvora, prošla kroz Ramu”, pojašnjava Kovčalija za Ramski Vjesnik.

Foto: Ivičnjaci u profilu

Daljnja terenska i historiografska istraživanja pokazat će je li riječ o cesti građenoj u kasnosrednjovjekovno doba ili pak rimsko. Cesta je dokumentirana 12. kolovoza 2023. godine uz pomoć arheologa dr. sc. Darka Periše.

Svojom širinom od 3 do 3,2 metra ova cesta upućuje na rimsku cestu.

Kovčalija ističe kako kako ovaj pronalazak tek treba valorizirati dodatnim proučavanjem, jer za sada nema sigurne potvrdu o dobu kojem ovaj pronalazak pripada. Da je riječ o pravoj cesti, a ne običnom seoskom putu, to je sigurno.

Da bi se posve otklonila sumnja da bi moglo biti riječi o magistralnoj rimskoj cesti arheolog Darko Periša je za udrugu HEREDITAS i portal Ramski Vjesnik organizirao terenski obilazak još uvijek znatno očuvane magistralne rimske ceste u okolici Livna.

Jedna od najočuvanijih dionica rimske ceste u unutrašnjosti provincije Dalmacije

“Na dionici koju smo posjetili vidljivi su tragovi slivnika, kasetiranja te spurila za kotače kola. Sve su to elementi rimske magistralne ceste kakvih nema kod našeg pronalaska u Rami. Ova livanjska dionica ceste nije zabilježena u izvorima kroz karte i itinerare, ali se spaja, ili odvaja s jedne koja jest, a koja pripada sustavu Dolabellinih cesta u Dalmaciji”, prokomentirao je kratko dionicu Kovčalija.

Foto: Dio rimske magistralne ceste u okolici Livna

Posjet ovakvim lokacijama uvelike može pomoći u shvaćanju putnih pravaca, njihovim osobinama, kao i tome gdje ih smjestiti na području Rame. Bez obzira radilo se o magistralnoj cesti ili tek sporednom putu u Donjoj Rami, nakon istraživanja i potvrde vrijednosti pronalaska, ovakvi pronalasci mogu predstavljati doprinos turističkom potencijalu lokalne zajednice.

Očuvanje i promocija kulturne baštine

Kovčalija ističe kako je lokalna zajednica već pokazala zavidnu razinu brige o kulturnoj baštini, pa stoga ne sumnja da će biti učinjeno sve što je potrebno kako bi se bilo koji element kulturne baštine u općini Prozor-Rama očuvao.

“Tu je i udruga građana Hereditas koju vodim, a čija je misija očuvanje i promocija kulturne baštine. Pozivam građane da se jave ako posjeduju bilo kakve pronalaske u vidu arheoloških artefakata ili ako uoče ostatke starih gradnji i slično. Svaki i najmanji takav element nam je važan kako bismo bolje proučili i razumjeli prošlost našeg kraja. Tako je, u ovom slučaju, obični obilazak jednog zanimljivog toponima u Donjoj Rami doveo do možebitnih novih otkrića”, zaključio je Kovčalija za Ramski Vjesnik.

https://www.facebook.com/photo/?fbid=199095276493959&set=pcb.199096203160533

Objava Novo arheološko otkriće u Rami pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Tijekom posjeta održan je sastanak s pomoćnikom Načelnika općine Prozor-Rama Josipom Juričićem gdje se razgovaralo o stručnoj potpori i suradnji ne samo tijekom arheoloških iskapanja, nego i prilikom priprema i gradnje buduće muzejske zbirke u Prozoru. Inače dr. sc. Smiljan Glauščević ima vrijedna iskustva ne samo kao arheolog nego i kao ravnatelj Arheološkog muzeja u Zadru.

Razgovarali smo s ovim arheologom na samom lokalitetu Gradac tijekom posjeta.

“Snježana mi je uvijek pričala o Rami i o pronađenoj cisterni, crkvi i krstionici. Dogovarali smo se kako bi bilo lijepo posjetiti. Sve se sklopilo i dođošmo Ramu u ne prevrućem vremenu. Ovdje sve fantastično izgleda. Sve ove podatke koje sam dobio o ovome i okolnim nalazištima za koje treba vremena da se počne percipirati i razumijevati što bi to moglo biti. Ali, sve skupa je fantastično. Nikada nisam bio u ovom dijelu Bosne i Hercegovine i vizure su nevjerojatne. Potpuno drugačije nego što sam ja navikao cijeli život u Dalmaciji”, prvi su dojmovi koje je izdvojio dr. Smiljan.

Arheolozi su kao detektivi

O samom lokalitetu Gradac dr. Gluščević je kazao: „Sama pozicija govori zašto je dobila naziv Gradac, uvijek je to neki grad, gradina, mjesto gdje su ljudi obitavali. Međutim, zašto je ta crkva ovdje i zašto je ta ogromna cisterna, što su bili ovi okolni zidovi koje Snježana još istražuje, to je pitanje. Očito je bio neki veći lokalitet. Ta crkva je mogla primiti 50 ljudi ali je neko naselje gravitiralo njoj. Zašto je bilo tako velika cisterna i što je još bilo na ovom lokalitetu pokazuje da je arheologija zanimljiva, jer nikada ne znate što možete očekivati. To je kao kriminalistički roman. Netko je napravio neko razbojstvo, našli ste komad ovog ili onog da bi na kraju došli do toga tko je počinitelj. Arheolozi su kao detektivi koji na osnovi tih malih sitnica sastaviti sliku lokaliteta koji se istražuje.“

Gluščević je naglasio: “U arheologiji nema bagera, nego krampovi, lopate, metlice, strugalice i četkice. To ljudi doživljavaju ponekad loše, pa čak i posprdnu te sporo, a zapravo to ne možete raditi na kubik jer nije građevina. Za taj posao treba puno ruku. Sve to košta.”

Legende imaju svoje uporište u prošlosti

„Arheologija je skupa i tako je to svugdje. Ali uz razumijevanje općine i možda nekih ljudi koji su podrijetlom odavde, a koji to sebi mogu priuštiti, bez obzira žive li ovdje ili u Hrvatskoj, bilo bi lijepo da i ovaj i druge lokalitete podrže. Sve što se pronađe treba predstaviti javnosti. Ljudi su čuli za Gradac, Klečku stijenu i slično. Međutim kada imate na lokaciji nekakav tlocrt i nekakvu legendu uz to, onda je to sasvim drugačije. Tada će i lokalno stanovništvo početi drugačije gledati. Legendi svugdje ima i one su dobre. Uvijek imaju neko uporište u prošlosti. Što je u osnovi legende to će arheologija pokazati ili možda nikada. Lijepo je da se i te legende sačuvaju. Danas su zadnja vremena da ljudi koji imaju neke godine čuvaju neke priče. Kada nestane tih starih ljudi onda je gotovo. Mlade to uglavnom nažalost ne zanima”, kaže Gluščević.

Tko je dr.sc. Smiljan Gluščević

Smiljan Gluščević rođen je 1952. godine. Živeći u Metkoviću već je u ranom djetinjstvu bio inspiriran arheološkim lokalitetom Narona i proučavanjem povijesti. Po dolasku u Zadar, 1972. godine, na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu upisuje studij arheologije i povijesti.

Nakon diplome zapošljava se u Arheološkom muzeju u Zadru na mjestu podvodnog arheologa. Godinama je bio voditelj Odjela za podvodnu arheologiju, a kao muzejski savjetnik bio je ravnatelj Arheološkog muzeja u Zadru od 2010.-2014. godine. U zvanju znanstvenog savjetnika naslovni je docent na pomorskom odjelu Sveučilišta u Zadru.

Kao prvi službeno zaposlen podvodni arheolog od kraja sedamdesetih godina do danas aktivno je sudjelovao u brojnim rekognisciranjima i istraživanjima lokaliteta na Jadranu, te je i sam doprinio napretku podvodne arheologije uvođenjem stratigrafskog principa istraživanja i primjenom stereo-fotogrametrijskog snimanja digitalnim kamerama što je poslužilo kao osnova za izradu prve 3D slike naših pomorskih lokaliteta. Takav način rada omogućio je da istraživanja budu vrlo precizna što, osim dobrog uvida u sam podvodni teren, i budućim podvodnim arheolozima pruža mogućnost da jednostavno prate rezultate dosadašnjih istraživanja.

U svojstvu podvodnog arheologa sudjelovao je u podmorskim istraživanjima lokaliteta duž zadarskog akvatorija, u akvatoriju Malog mora i Malostonskog kanala, u umaškom akvatoriju, Sv Jurju kod Senja. Višegodišnja istraživanja bila su u helenističkoj luci u Resniku kod Trogira, antički brodolom kod Glavata na otoku Mljetu, Prožurska luka na otoku Mljetu, hrid Čavlin kod Murtera, kod plići Mijoke na otoku Murteru, na otoku Hvaru, luke antičke Isse, luka antičke Narone i antičkog Jadera, luke gospodarskog objekta u Mulinama na otoku Ugljanu, luke u Caskoj na otoku Pagu, luke u Savudriji, luke u Katoru kod Umaga, antičke luke u Novigradu istarskom, istraživanje na Palagruži, višegodišnja istraživanja u koritima rijeka Rude i Cetine u Sinjskom polju.

Spašavane blaga

Na jednom od većih podvodno-arheoloških lokaliteta u Zatonu kod Zadra, koji se sustavno istražuje od kraja 1960. tih godina, Smiljan Gluščević je vodio lokalitet čiji nalazi su predstavljeni velikom izložbom pod nazivom “Izgubljena luka” 2011. godine, gdje se, uz brojne izronjene predmete računalnom animacijom prikazala rekonstrukcija luke te profil svih istraženih slojeva lokaliteta.

Kao sugovornik sudjelovao je u šest polusatnih emisija koje je HTV pod nazivom „Spašavanje blaga” snimio o višegodišnjem podmorskom istraživanju na Silbi, što je prvi serijal o nekom arheološkom lokalitetu snimljen u Hrvatskoj.

Kada je slučajnim nalazom ronioca amatera 1996. godine kraj otočića Vele Orjule, na pješčanom dnu između dvije stijene na dubini od 45 metara uočena brončana statua antičkog atleta Apoksiomena, započelo je opsežno međunarodno podmorsko istraživanje na čijem čelu je bio Smiljan Gluščević. Uz iskusnu ekipu ronioca i uz pomoć tehnike i tehničkih inovacija statua je uspješno izvučena na površinu i danas se nalazi restaurirana i izložena u Muzeju Apoksiomena u Malom Lošinju.

Priloge o arheološkim terenima objavljivao je u glasilu Arheološkog muzeja Zadar „Diadora“ kojem je nekoliko godina bio glavni urednik.

Objava DR. SC. SMILJAN GLUŠČEVIĆ NA GRACU: “Arheolozi su kao detektivi” pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Otkrića u proteklom desetljeću- od brončanog doba do osmanskog perioda

Najstarija otkrića na ovoj listi datirana su u brončano i željezno doba, što znači da su ti nalazi stari više od tri tisuće godina. U pitanju su arheološki nalazi s lokaliteta Kopilo kod Zenice i ostava oružja, oruđa i nakita koja je otkrivena 2016. godine u Srebreniku.

Na listi je ukupno šest arheoloških otkrića iz rimskog i kasnoantičkog perioda. To su nalazi koji nam puno otkrivaju o urbanom načinu života tadašnjih stanovnika Bosne i Hercegovine poput pronalaska rimskog vodovoda u Gornjoj Tuzli, ostataka kasnoantičkog odnosno ranobizantskog naselja u Bakincima kod Laktaša te velike rimske vile u Skelanima kod Bratunca.

Ostaci Rimskog vodovoda u Gornjoj Tuzli otkriveni 2019. godine (Foto: Udruženje Bathinvs)

Uz to, zahvaljujući arheološkim nalazima iz posljednjeg desetljeća saznali smo više o religiji stanovništva današnje Bosne i Hercegovine u antičko doba. Tako su se na listi našli lokaliteti Gradac kod Prozora-Rame te lokalitet Đelilovac kod Travnika gdje su pronađeni prikazi ilirskog boga Silvana, odnosno tračkog konjanika.

Za antički period se veže i pojava kršćanstva na ovim prostorima pa zato ne čudi što se na listi našlo i važno otkriće ranokršćanske bazilike na lokalitetu Mramorak kod Osmaka u sjeveroistočnoj Bosni. Lista zasigurno ne bi bila potpuna bez vrijednih arheoloških otkrića iz srednjovjekovnog i osmanskog perioda.

Ranokršćanska bazilika i grobnica na svod iz Osmaka (Foto:Bathinvs)

Naime, u nekropoli u Kopošiću 2015. godine u blizini srednjovjekovnog grada Dubrovnika kod Ilijaša pronađen je skelet s brokatnim pogrebnim plaštom od teške svile protkane nitima zlata i srebra, za koji se pretpostavlja da je pripadao Mirku Radojeviću, ocu Velikog kneza bosanskog Batića, koji je bio knez bosanskog kralja Tvrtka I.

Ova ličnost je poznata iz povijesnih izvora iz 14. i 15. stoljeća. Prošle godine su arheolozi na širem području istog lokaliteta pronašli kopču s motivom ljiljana koja se može datirati u ranoosmanski period. Također, u izvornoj građi iz 16. stoljeća se spominje i katolička crkva sv. Petra iz sela Zavala na Popovom polju u Hercegovini, a arheolozi su 2020. godine pronašli kamenu reljefnu ploču s oltarske pregrade koja zasigurno predstavlja lijep primjer srednjovjekovne arhitekture”, ističe Šačić Beća.

Reljefna ploča iz sela Zavala, na Popovom polju u Hercegovini (Foto:Bathinvs)

Dalje, profesorica navodi kako se ova lista sigurno može proširiti i drugim značajnim istraživanjima.

“Naravno, ima prostora da se lista proširi rezultatima istraživanja iz Jajca, Visokog, Ljubuškog, Sokoca, Bivoljeg brda kod Čapljine. Kolege arheolozi zaista vrijedno rade i vjerujem da ćemo uskoro dobiti puno širu sliku o prapovijesnoj baštini, antičkoj prošlosti BiH te našem srednjovjekovnom naslijeđu”, govori Sačić Beća.

Profesorica Beća posebno ističe arheološka otkrića iz Skelana kod Bratunca. Naime, u antičkom periodu prostor istočne Bosne bio je u ekonomskom i urbanom smislu jedan od najrazvijenijih dijelova ovog dijela Europe te su istraživanja koja su vođena u proteklom desetljeću potvrdila visok stupanj civilizacije koja se očitovala kroz pronađene arhitektonske ostatke i epigrafske natpise.

“Nedavno otkrivena rimska vila iz trećeg ili četvrtog stoljeća s bogatom zidnom i podnom dekoracijom otkriva da su antički stanovnici prostora današnje BiH baštinili tekovine visokorazvijene rimske civilizacije. U Skelanima je između ostalog pronađen i najveći rimski mozaik u BiH”, navodi profesorica.

Istraživanja na lokalitetima još traju

Povijesna i arheološka otkrića zasigurno mijenjaju i samu percepciju gledanja na događaje u određenim historijskim periodima. Kada je u pitanju BiH, u našoj historiografiji period od 5. do 7. stoljeća slabo je istražen pa tako svako otkriće iz tog perioda otkriva nešto novo.

“Do 2019. godine i otkrića rimskog vodovoda nije bilo dokaza da je prostor Gornje Tuzle bio naseljen i u rimsko doba. Slično se može reći i za otkrića rimskog materijala na prostoru Visokog. U našoj historiografiji period 5-7 stoljeća je poprilično slabo istražen jer pisanih izvora gotovo da nema, pa stoga otkrića ranokršćanske bazilike iz Osmaka i ranobizantijskog grada kod Laktaša zasigurno predstavlja važne nalaze koji će nam pomoći da osvijetlimo to malo istraženo, nepoznato razdoblje u povijesti naše domovine”, navodi profesorica i ističe da se na većini lokaliteta na listi najvažnijih i dalje provode istraživanja.

“Posao arheologa se ne završava kada se nešto otkrije, faktički posao tek tada počinje jer se pristupa analizi i publiciranja nalaza. Treba podvući da značajan broj otkrića s ove liste još uvijek nije objavljen u referentnim znanstvenim publikacijama i za njih znamo uglavnom iz arheoloških izvještaja i medija. Neki lokaliteti će se istraživati godinama. Trenutno, kolege s Katedre za arheologiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu i Instituta za arheološka istraživanja aktivno istražuju srednjovjekovni grad Dubrovnik gdje je pronađen čuveni plašt srednjovjekovnog bosanskog velikana”, rekla je.

Kada je riječ o samim istraživanjima s liste, pored bosanskohercegovačkih stručnjaka, lokalitete su istraživali i arheolozi iz regije

“Pojedine lokalitete su istraživali samo domaći stručnjaci, npr. kasnoantičku baziliku u Mramorku kod Osmaka ili srednjovjekovnu nekropolu u Kopošiću kod Ilijaša. Ipak, puno veći broj otkrića je rezultat suradnje bosanskohercegovačkih i europskih arheologa. Neki od primjera su istraživanja rimskog vodovoda u Gornjoj Tuzli gdje su doprinos dali i stručnjaci iz Slovenije, na antičkom lokalitetu kod Prozora-Rame sudjelovali su hrvatski stručnjaci, a u Skelanima arheolozi iz susjedne Srbije”, naglašava.

“Bog” Silvan, Gradac, Prozor/Rama

Država znanost tretira kao neželjeno dijete

Svako istraživanje zahtijeva i određene pripremne radnje bez kojih je nemoguće početi cijeli proces. Kada je riječ o financijama i cijenama istraživanja, profesorica ističe kako ozbiljna istraživanja zahtijevaju desetine tisuća maraka, a upravo manjak financija predstavlja i najveći problem za arheologe u BiH.

“Financije zasigurno jesu glavna prepreka ozbiljnijem radu jer arheologija odavno nije utemeljena na korištenju samo krampa i lopate. Postoji čitav niz specijalizirane opreme koja se mora koristiti kako bi se pronađeni materijal što bolje proučio i kasnije konzervirao. Arheološka oprema je izuzetno skupa, kao i sam proces istraživanja, jer su lokaliteti obično udaljeni od znanstvenih institucija pa voditelj istraživanja mora osigurati novac za putne troškove i prehranu svog stručnog tima. Stoga ozbiljna istraživanja zahtijevaju desetine tisuća maraka”, rekla je Šačić Beća i posebno se osvrnula na odnos države prema arheološkim istraživanjima i znanosti općenito.

“U ovoj zemlji je teško govoriti o podršci vlasti bilo kojem segmentu znanosti pa tako i arheologiji. Država u kojoj se znanost tretira kao neželjeno dijete, kojoj se uvijek prvoj uskraćuje novac u trenucima krize, zasigurno nije dala veliku podršku istraživanjima koja su obilježila proteklo desetljeće. Uostalom, općepoznato je da se više novca izdvaja za financiranje političkih stranaka nego znanstvene projekte. Svijetli primjeri postoje na lokalnim razinama u kojima općine i županije u cilju njegovanja lokalne baštine pomažu kroz projekte sistematskih arheoloških istraživanja na svojoj teritoriji”, jasna je Šaćić Beća.

Mladi ljudi i dalje puni entuzijazma za arheologiju

Profesorica ističe kako je, i pored pada interesiranja za humanističku znanost, entuzijazam kod mladih arheologa i dalje vidljiv, a upravo su oni najzaslužniji za rezultate u proteklom desetljeću.

“Premda opada interes mladih za studiranje humanističkih znanosti u koje spada i arheologija, ipak sam stekla utisak da u tom kontekstu ova znanost još uvijek nije u krizi. Osjeti se entuzijazam kod mladih ljudi za istraživanje prošlosti. Zato ne čudi što veći dio istraživačkih ekipa čine studenti. Sva ova otkrića su bez sumnje rezultat rada mladih ljudi. Naime, prije rata u Bosni i Hercegovini nije postojao studij arheologije, a sada imamo dva specijalistička studija na Univerzitet u Sarajevu i Sveučilištu u Mostaru pa su prve generacije asistenata, profesora i studenata tih studija važni nositelji istraživanja. Naravno, ne treba zaboraviti i mlade stručnjake koji su se školovali u zemljama regije i vratili se da svoje znanje primijene u našoj zemlji”, naglašava Šačić Beća.

Kada je riječ o budućnosti arheologije u Bosni i Hercegovini, nije nemoguće da nas arheolozi iznenade i novim, značajnijim otkrićima

“U tom pogledu sam optimistična. Kroz rad s mladim ljudima spoznala sam da postoji velika želja za istraživanjima. S druge strane, naša zemlja je jedna od arheološki najmanje istraženih europskih država pa zato nije nerealno očekivati da će nas u budućnosti naši arheolozi obradovati još većim i značajnijim otkrićima”, zaključuje na kraju razgovora za Klix.ba Amra Šačić Beća.

Objava Lokalitet Gradac u općini Prozor-Rama na listi deset najvećih arheoloških otkrića u BiH u posljednjem desetljeću pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Na lokalitetu Velika gradina u Varvari izvršena su istraživanja u 1960., 1963., 1967., i Borivoj Čović 1978. Utvrđeno je nekoliko arheoloških slojeva. Prvi sloj pripada eneolitu i nalazi pokazuju da je dolina Rame bila prijelazna regija gdje su se susretale dvije bliske kulture, Ljubljanska, koja je dolazila preko Jadrana, i Vučedolska. Nalazi sa ovog lokaliteta pripadaju Srednjobosankoj kulturnoj skupini.

Gradina Varvara je također jedan od lokaliteta na kojem je pronađen metalurški pribor. Nađena su tri kalupa izrađeni od gline, ali veoma oštećeni. Za jedan je moguće pretpostaviti da je služio za izlivanje tankih bakrenih šipki. Pronađen je i jedan šuplji keramički predmet, vjerojatno sopalj ljevačkog mijeha

Pronađena posudica iz brončanog doba

Ovih dana dogodio se slučajni pronalazak ostataka keramike, posudice i jedna čitava posudica koja po pretpostavci datira iz brončanog doba. Ovaj pronalazak dogodio se na području Kleka. Zanimljivost je još veća ako povežemo da je lokalitet s lijeve strane kanjona Volujak, a da se odmah s druge strane u Donjoj Vasti nalazi drugi zanimljiv lokalitet s gradinom i keramičkim ostacima.

Prema neslužbenim razgovorima s arheolozima ovo područje je na svoj način posebnost. Pronalasci i lokaliteti upućuju da je riječ o jednoj vrsti mikrokulture na području Rame sa središtem na Gracu.  Ipak, ostavimo to stručnjacima i daljnjim službenim istraživanjima.

Ovo područje će zasigurno postati izazovno i za turističke posjete kako zbog arheoloških osobitosti, tako i zbog prirodnih osobitosti od Klečke stijene, kanjona Volujaka, špilja, fosilnih školjki u Donjoj Vasti, planinskih visova i prijevoja za uzbudljivo planinarenje te Ramsko i Jablaničko jezero…

Objava Foto: Nova arheološka otkrića u Rami iz brončanog doba pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Studija, objavljena u četvrtak u znanstvenom časopisu Nature, novi je dokaz da evolucija ljudi nije tako pravocrtna kao što se mislilo. Ona otvara i brojna pitanja, poput onih kako je vrsta stigla na otok i tko su joj preci. “Ovo izvanredno otkriće bez sumnje će izazvati živu znanstvenu raspravu idućih tjedana, mjeseci i godina”, rekao je Matthew Tocheri, profesor antropologije na kanadskom sveučilištu Lakehead, javlja Hina.

Stručnjaci iz Francuske, Filipina i Australije pronašli su ostatke u špilji Callo, gdje je još 2007. pronađena kost stara 67.000 godina. Tada nije bilo jasno kojoj ljudskoj vrsti kost pripada, no nedavno su istraživači otkrili sedam zuba i još pet kosti, starih između 50.000 i 67.000 godina. Kada su analizirali ostatke najmanje tri različite jedinke, mogli su reći da se radi o kostima dosad nepoznate ljudske vrste. “Otpočetka smo znali da se radi o neobičnim fosilima”, rekao je Florent Detroit, jedan od suautora studije. “Kada smo završili analize i usporedbe, pokazalo se da se radi o nečemu posebnom u odnosu na sve poznate vrste hominisa”, dodao je Detroit, paleoantropolog u francuskom muzeju Musee de l’Homme.

No, znanstvenici se sada pitaju kako je Homo luzonensis stigao na otok, budući da je za to trebao prijeći veliki komad mora, te tko im je predak među starijim ljudskim vrstama otkrivenima u fosilima u Africi. Teorija evolucije već dugo vremena se temelji na ideji da su se rane vrste Homo erectusa počele širiti iz Afrike prije 1,5 i dva milijuna godina, a da su neke ostale su u Africi gdje su naposljetku izumrle.

No, teoriju su dovela u pitanje nedavna otkrića vrsta koje, čini se, nisu potomci Homo erectusa, uključujući Homo floresiensisa ili tzv. “hobbita” otkrivenog 2004. na indonezijskom otoku. Otkriće Homo luzonensisa “pruža nove dolaze da Homo erectus možda nije bio jedini rani putujući čovjek”, rekao je Tocheri. Stručnjaci zasad vjeruju da je luzonensis hodao uspravno, a ne živio na drveću, a ostaci ukazuju da se radi o malenoj vrsti, vjerojatno nižoj od 1,2 metra. Jedna teorija kaže da bi osebujne karakteristike luzonensisa i njegova otočnog rođaka floresiensisa mogle biti rezultat njihova staništa, tako što su zbog jedinstvena i izoliranog okoliša razvili drugačije osobine od svojih drevnih predaka. No, konačne dokaze za to tek treba naći, a dosadašnji pokušaji da se iz ostataka izolira DNK bili su neuspješni. “Jedna je stvar sigurna,” kaže Tocheri. “Naša predodžba o evoluciji hominida u Africi upravo je postala još složenija i zanimljivija”, dodao je.

Objava Otkrivena nova rana ljudska vrsta pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

U nekadašnjim vremenima dok je vatra pucketala na ognjišću okupljeni su slušali neko starije čeljade kako pripovijeda o tim vremenima. Te priče su često započimale riječima: „Meni je moja did pričao kako je nekada ovdje živio neki narod… ili Meni je moja baba pričala da su ovda prolazila cesta kojom su išli Rimljani…“

Upravo tragajući za tim pričama o rimskim putovima i drugim sličnim usmenim predajama došlo se do senzacionalnih otkrića na brdu Gradac u Ljubuncima. Otkrića na Gracu potvrdila su predaju o gradu, rimskim putovima i crkvama.

Da podsjetimo, na Gracu je  istraživački tim pod vodstvom prof. Snježane Vasilj otkopao rimsku čatrnju, reljefni prikaz ilirskog boga Silvana, crkvu iz 5. stoljeća te brojnu keramiku, predmete i oružje. Ovom se mora dodati i otkriće ostataka građevine i posudica starih oko 4 tisuće godina.  To dovoljno govori o milenijskom životu na ovom prostoru. Nakon nedavno potresa često su se mogle čuti šale na račun tih iskapanja i pomjeranje Silvana kao kazni za ta kopanja i premještanja.

Uzimajući u obzir arheološka otkrića i narodnu predaju o rimskim putovima možemo pokušati složiti taj mozaik.

Prvi i najvažniji pokazatelj da je rimski put od Splita i Salone preko Delminiuma išao preko Barbare (Varvare), zatim Uzdola je otkriće Graca. Važna strateška kota sa već pobrojanim otkrićima je bila važna točka na putu prema rudnicima u Kreševu.

Put je prolazio u podnožju Graca i odatle dalje preko Uzdola u Staro selo, točnije u Banja Lučicu. U Banja Lučici se nalaze stope rimskog mosta preko kojeg se prelazilo rječicu Volijak kuju tvore Rika i Blazinka. Tu se sve do ovog rata nalazila kovačka radnja koja je sigurno jedan od znakova odmorište i vršenje potkivanja konja sa popravcima teretnih i putnih kola. Put je odatle nastavljao preko Dernečišća i Solakove kule na Bare gdje su temelji bazilike iz 6. stoljeća. Ta bazilika je još jedan čvrsti dokaz tog puta. Sa Bara se dalje išlo preko Dusine u Kreševo.

Tu je još nekoliko veoma važnih pokazatelja koji potvrđuju da je tim područjem prolazio važan rimski put, ali i u kasnijim vremenskim razdobljima sve do ovih novijih vremena kada je taj put potpuno zapostavljen. Lokalitetima kojima je prolazio put postoje nekropole stećaka, izvori pitke vode i naselja sa osobitim toponimima. Primjerice, područje od Komina sve do Banja Lučice zove se Staro selo a neki ga zovu i Gornja Vast.

U toj udolini okruženoj visokim brdima sve do ovog posljednjeg rata živjelo je više od 200 katoličkih domaćina u naseljima Škarice, Banja Lučica, Krstac, Šćipe, Liska, Ivanci, Pajići i Vratna gora sa brojnim zaseocima.

Kako je put zapostavljen tako su i ova naselja  potpuno srušena, oplljačkana i spaljena.

Država je potpuno zapostavila ovo područje. Međutim, ovim arheološkim otkrićima na Gracu koje je poduzela općina Prozor-Rama očekivati je da će se daljnjim aktivnostima naći mjesta za pridavanje značaja Rimskom putu i naseljima koja su bila uz njega. Stvorit će se i izletnička i turistička perspektiva. Država bi konačno morala omogućiti da oni koji žele obnove svoje domove.

Objava Na Rimskom putu pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Među dosadašnjim nalazima pronađenima na Dugom otoku su i ostaci “najstarijega Dalmatinca”, nazvanoga Šime, a u ovoj su arheološkoj kampanji istraživači, uz različite nalaze standardne za nalazišta toga vremena, iskopali i dva vrlo rijetka koštana harpuna te paleolitičku Veneru pa je tako Dugi otok nakon Šime dobio i svoju Lili, kako su je istraživači nazvali, potvrdio je Hini doc. dr. sc. Dario Vujević s Odjela za arheologiju Sveučilišta u Zadru.

Nalazište Vlakno omanja je pećina smještena po sredini Dugog otoka. Veliki ulaz s pogledom na otok Ravu i manja zaštićena galerija otvorena prema sunčanoj strani, uz izvor vode koji se u prošlosti nalazio u blizini, učinili su je idealnim mjestom za boravak manjih zajednica još od duboke prapovijesti.

Mate Parica / CROPIX

Arheološko nalazište na Dugom otoku u spilji Vlakno

Iz istog razloga privukla je i istraživače s Odjela za arheologiju Sveučilišta u Zadru, najprije pokojnog profesora Zdenka Brusića, a kasnije i njegove mlađe kolege Darija Vujevića i Matu Paricu.

Uz pomoć stručne ekipe u kojoj su se izmjenjivali studenti arheologije i znanstvenici s različitih europskih institucija, do danas je u pećini provedeno petnaestak istraživačkih kampanja u kojima je dosegnuta dubina od pet metara, s kulturnim slojevima koji se u kontinuitetu mogu pratiti sve do 19.500 godina starosti.

To je pećinu Vlakno smjestilo u krug malobrojnih nalazišta šireg jadranskog područja na kojem je moguće pratiti razvoj posljednjih faza starijeg kamenog doba i njegov postupni prelazak u kulturno razdoblje mezolitika.

“Nova istraživanja na svjetlo dana iznijela su niz nalaza gotovo jedinstvenih na ovom prostoru koji pokazuju da će pećina Vlakno još dugo imati važnu ulogu u tumačenju ponašanja ranih prapovijesnih zajednica. Trenutačno je fokus istraživanja usmjeren na slojeve iz razdoblja gornjeg paleolitika, na vrijeme neposredno prije velike vulkanske erupcije na Flegrejskim poljima u Napuljskom zaljevu koja se dogodila prije 14.900 godina, a koja je svoj trag na ovim prostorima ostavila u vidu desetak centimetara debelog sloja vulkanskog pepela nataloženog u pećini”, objašnjava Vujević.

Mate Parica / HANZA MEDIA

Arheološko nalazište na Dugom otoku u spilji Vlakno

Vrijeme je to, dodaje, neposredno nakon vrhunca posljednjeg ledenog doba, najhladnijeg razdoblja u novijoj klimatskoj povijesti, kada je cijeli Jadran izgledao drukčije nego danas. Zbog zadržavanja vode u ledenjacima na sjevernom dijelu hemisfere, morska razina pala je za više od 100 metara. Jadransko more bilo je svedeno na poluzatvoreni bazen, dok je sjeverni dio današnjeg mora bila prostrana dolina rijeke Po, kaže Vujević.

“Pećina se nalazila visoko iznad okolnog prostora, a cijeli Dugi otok imao je oblik grebena visokog od 100 do 400 metara iznad tadašnjih dolina. Unatoč hladnim uvjetima ledenog doba, prostrani krajolik okružen planinskim lancima Alpa i Dinarida i natapan vodom rijeke Po, predstavljao je zaštićenu zonu i pogodno područje kako za biljke i životinje, tako i za paleolitičke zajednice lovaca-skupljača”, ističe.

Mnogobrojni nalazi kostiju krupnih životinja, poput jelena, divljeg konja i divljeg goveda upućuju na to da je u starijem kamenom dobu lov bio glavni izvor prehrane stanovnika pećine Vlakno. O lovnim vještinama paleolitičkih stanovnika pećine, osim ostataka njihova ulova, svjedoče i brojni ostaci oružja za lov i oruđa za obradu ulovljenog plijena. To su  uspješni lovci koji koriste kako male projektile tako i velike kremene šiljke koji su pronađeni među tisućama komada kremenih izrađevina.

Koštani harpuni

Posebno mjesto u lovnom inventaru tih zajednica zauzimaju dva koštana harpuna, koja predstavljaju izniman nalaz. U južnoj i jugoistočnoj Europi harpuni su izrazito rijetki sve do mezolitika. Kod nas su pronađeni na lokalitetu Šandalja II kod Pule (10.800 godina prije sadašnjosti), a iz razdoblja kraja gornjeg paleolitika potječu i harpuni iz mlađih faza lokaliteta Badanj kod Stoca u BiH (od 12.500 do 10.500 godina prije sadašnjosti). Uz rijetkost ovakvih nalaza, starost harpuna iz Vlakna od 15.000 godina čini ih i najstarijim primjercima ove vrste oruđa na širem jadranskom području.

“Iako prvenstveno usmjerene na lov, paleolitičke zajednice nisu zanemarivale niti druge vidove života. Osobni ukrasi prate nalaze utilitarnog karaktera, a Vlakno se i u toj domeni ističe po broju i vrsti nalaza. I dok su u mezolitičkim slojevima glavni ukras predstavljali probušeni morski puževi, sada među nalazima ove vrste dominiraju probušeni zubi jelena te probušene školjke čaške, pa se može reći da stanovnici Vlakna prate trendove toga vremena. Nije tu riječ o modi, nego su osobni ukrasi tada bili odraz simbolizma koji je zajednički brojnim populacijama lovaca-skupljača”, otkriva Vujević.

U cijeloj paleti nalaza koji, osim estetskog vjerojatno imaju i izrazito simboličko značenje, posebno mjesto zauzima pronalazak antropomorfnog privjeska, dodaje. Iako nije sačuvan u cijelosti, sasvim je jasno da je riječ o stiliziranom prikazu ljudskog lika dodatno ukrašenog različitim šrafurama.

Lili – jedinstven nalaz

“Premda bez istaknutih obilježja kao kod poznatog primjerka iz Willendorfa u Austriji, predmeti ove vrste gotovo se isključivo opisuju kao ženski likovi i spadaju u kategoriju tzv. paleolitičkih Venera. Primjerci stiliziranih antropomorfnih privjesaka mogu se naći na drugim nalazištima iz ovog razdoblja kao što su, primjerice, Dolni Vestonice u Češkoj ili Mal’ta u Rusiji, a ukrasi, tj. šrafure koje ispunjavaju površinu privjeska neodoljivo podsjećaju na slične gravure s lokaliteta Predmosti u Češkoj. Vrijednost ovog nalaza može se sagledati u činjenici da su u Hrvatskoj, tek na lokalitetu Vela spila na otoku Korčuli, pronađeni ulomci životinjskih figura, čime smo i mi došli na popis zemalja u kojima su pronađeni tragovi paleolitičke umjetnosti”, kaže Vujević.

No, Venera iz pećine Vlakno, napominje, jedinstvena je jer prvi put imamo i prikaz ljudskog lika. A jedinstven nalaz zahtijevao je i ime.

“Nazvana je Lili u čast kolege koji već godinama aktivno sudjeluje u istraživanjima pećine. Sada je na konzervaciji, nakon čega joj slijedi znanstvena obrada, a poslije predstavljanja nije isključeno da njezin lik u budućnosti dobije širi značaj i postane jedan od prepoznatljivih suvenira Dugog otoka”, najavljuje istraživač Dario Vujević s Odjela za arheologiju Sveučilišta u Zadru.

Arheološka istraživanja pećine Vlakno ne bi bila moguća bez financiranja u sklopu projekta UIP-2014-09-1545 Hrvatske zaklade za znanost, ali i bez svestrane podrške Ministarstva kulture, Sveučilišta u Zadru i Općine Sali.

/Izvor: Jutarnji.hr/

Objava Na Dugom otoku pronađena Venera iz Ledenog doba pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

U prvoj fazi otkrivena je rimska čatranja sa brojnim fragmentima keramike iz brončanog doba pa sve do kasne antike. Nakon završetka ove faze bit će predstavljeni veoma zanimljivi nalazi što će dati posebnu vrijednost prije svega znanosti, ali i ovom kraju koji može postati zanimljiva turistička destinacija.   Radovi se odvijaju pod pokroviteljstvom općine Prozor-Rama u suradnji sa Odsjekom za arheologiju Sveučilišta u Mostaru, a sve to pod vodstvom prof. Snježane Vasilj i Zavodom za zaštitu spomenika HNŽ-a.

Objava Na Gracu arheološka istraživanja u punom jeku pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.