Od ranog djetinjstva bio sam opijen nogometnom igrom, uživao sam u izvedbama nogometnih majstora, divio se loptačkim znalcima na travnjaku i parketu. Stoga, nikad mi nije bilo teško prijeći stotine i tisuće kilometara, zbog takvog užitka, nikakva barijera nije me mogla omesti.

Put iz moje rodne Rame ili poslije iz Mostara, za vrijeme studentskih dana, te neprospavane noći zbog nogometa na mene nisu ostavljali traga niti bili smetnja u ispunjavanju svakodnevnih obveza. Između ostaloga, tako sam redovito bio promatrač završnice malonogometnog turnira Kutija šibica. Moji prijatelji, rodbina i kumovi bili su neizostavno sudionici tog prestižnog malonogometnog summita, okupljeni u momčadi Kaj, nazvanoj po kafiću iz ulice pjesnika Dragutina Domjanića, na Kvatriću. Voditelji Kaja bili su ing. Andrija Babić i Branko Babić, a za njih me vezalo čvrsto, neraskidivo, prijateljstvo i kumstvo.

PIŠE: Jure Burić, Sportske Jutarnji

Te 1978. godine zacrtali smo posebno velike ambicije, osvojiti Kutiju. Bio bi to “velik zalogaj”, biti prvi među 224 momčadi, koliko ih je sudjelovalo u okršajima na parketu te zime. Za ostvarenje tog cilja, zapravo sna, bilo je neophodno par kvalitetnih pojačanja, ali ni to ne bi bilo jamstvo.

Unatoč višekilometarskoj razdaljini živio sam s njima za Kutiju i “bio dušom i srcem u Zagrebu”… želio što i oni. Naslov!
Poznavao sam u to vrijeme Blaža Baku Sliškovića, tada jednu od najvećih i najtraženijih nogometnih zvijezda na prostoru bivše države. Baka, tada devetnaestogodišnjak, bio je obožavan gdje god se pojavio, posjedovao popularnost do neba, što zbog briljantnog baratanja loptom, što zbog neukrotivog i nepredvidivog duha izvan nogometnog igrališta. Mislio sam, “hmmm, otići u Zagreb na Kutiju s Bakom bilo bi to kao dobitak na lotu”.

Često sam bio gost u kući Sliškovića i jednom prigodom zamolio ga, onako stidljivo, za jednu veliku uslugu. Da odemo jedan vikend u Zagreb da bi on odigrao dvije utakmice za Kaj. Pristao je odmah, bez dodatnih nagovaranja. Njegov pokojni otac Vlado tada mu je rekao:

“Otiđite, obvezno! Ti Baka imaš u Zagrebu puno svojih navijača, obožavatelja, puno je našeg svijeta, iz Hercegovine i Mostara u Zagrebu, što zbog posla, škole, studiranja… Bit će im drago da se pojaviš na tom turniru.”

Na koncu se ispostavilo da mu je otac bio u pravu, mnogi su došli uživati u njegovoj igri na Kutiji šibica i bili neumorni navijači.
U to vrijeme bila je i zrakoplovna linija Mostar – Zagreb – Mostar, karte su odmah nabavljene za prvi mogući let, a mi spakirali stvari, radosti i volje nam svakako nije ni manjkalo… Međutim, iznenadna vijest, nimalo ugodna, “izula nas je iz cipela”. Odmah me je oblio hladni znoj. Naime, obavijestili su nas da je zbog silnog vjetra, poznate mostarske bure, let za Zagreb otkazan. Bio je petak navečer, a utakmica je bila na programu sutra, u subotu, ujutro u 9 sati. Predložio sam da putujemo taksijem iz Mostara do Banje Luke, a u međuvremenu bi moj prijatelj Andrija Babić došao iz Zagreba do Banje Luke i preuzeo nas.

Srećom, ponekad ćudljivi Baka složio se s mojom idejom i krenuli smo te večeri, na put dug oko 450 kilometara, na put bez sna. Zbog Kutije šibica! Usput, putujući morali smo paziti da nam vozač ne zakunja pa smo radili stanke u restoranima kroz Bosnu, kojih je bilo napretek uz cestu, gdje su goste zabavljali raznorazni orkestri, kapele i pjevači(ce). No, tada bi nastajali problemi jer su Baku redovito prepoznavali pa su nas htjeli silom zadržati na još kojoj cugi i mezi…

Foto: Ivica Šurjak i Blaž Slišković / Arhiv Slobodna Dalmacija Cropix

U Banju Luku, u hotel Bosna, stigli smo iza pola noći, tu su nas već čekali prijatelji iz Zagreba, Andrija i Branko Babić. Popili smo po jaku kavicu da nas san ne savlada jer je te noći putem do hrvatske metropole bila gusta magla, uvjeti za putovanje nenormalno teški.

Hvala Bogu, sretno smo stigli, sa svitanjem. Nekoliko sati smo odspavali, a u 9 sati na programu je bio dvoboj protiv Šparkase, za koju su igrali igrači tadašnjeg drugoligaša Trešnjevke. Kaj je u prepunoj “Kutiji šibica” dobio 3:0. Slišković je dvaput asistirao i jedanput poentirao, bio vrlo raspoložen za igru, prodavao finte, driblao, a potporu, uz bodrenje i pljesak imao je cijelo vrijeme. Bio je svoj na svome!

Drugi dvoboj bio je u Domu sportova, a sjećam se, tada je Vlatko Marković, tadašnji trener Dinama, želio porazgovarati s Bakom da ga privoli na dolazak u Dinamo, spustivši se do parketa, s tribina…

Uglavnom, i ta utakmica je pozitivno odrađena, opet je dvorana bila prepuna, tražila se karta više. Kaj je te godine ušao među osam najboljih na turniru.

Naša misija bila je sjajno odrađena, trebalo se vratiti obvezama. Izabrali smo put vlakom, Zagreb – Mostar. Putovanje je bilo cjelodnevno, od zore do sumraka, kroz Hrvatsku i gradove u BiH, ali zanimljivo društvo u našem kupeu olakšalo nam je teret putovanja i dolazak na posljednju postaju, u Mostar.

Blaž Slišković je, kažu statističari, prvi profesionalni nogometaš izvan Hrvatske koji je nastupio na Kutiji šibica. Kaže da se još uvijek sjeća tog “filmskog” putovanja i nastupa:

“Naravno, da se sjećam! Uistinu, putovanje je bilo kao u priči za film. Moj dobar prijatelj, zapravo naš obiteljski prijatelj, Jure Burić, pozvao me na taj turnir, da odigram nekoliko utakmica za prijatelje iz njegove rodne Rame. Kutija je bila u to vrijeme najrazvikaniji malonogometni turnir. Igrao sam ja mali nogomet, često na mostarskom Kantarevcu, isto poznatom po kvalitetnom nogometu i kvalitetnim igračima, ali nastup na Kutiji šibica bila je posebnost. Privilegij! Kutija je Kutija! Zato se nisam dvoumio ni trunke, što zbog prijatelja Jure Burića, što zbog izazova nastupa. Tada, a i danas mi je zbog toga drago”, pričao je Slišković te nastavio:

“Poslije sam opet dolazio igrati Kutiju s malonogometnom družinom Mostarske kiše, ali prvi susret s Kutijom je, ipak, nezaboravan… Usput, dva puta sam sudjelovao u osvajanju naslova u Kutiji šibica: 1979. s Mostarskim kišama i 1995. s MNK SEC Široki Brijeg. Mjesec dana prije mog prvog nastupa na Kutiji šibica, prosinac 1978., ostvario sam i prvi nastup za A reprezentaciju bivše države. Pozvao me Dražan Jerković, dobili smo u Skoplju Grčku 4:1. Eto, u svega mjesec dana, imao sam dvije velike premijere…”

Foto: Legendarni Blaž Slišković je prošao filmsko putovanje da zaigra na Kutiji šibica / Ivo Ravlić Cropix

Sjećanja mi nisu nestala, niti izblijedjela, štoviše! Nevjerojatno je koliko je Slišković izazvao zanimanje svojim dolaskom i nastupom tada u Kutiji. Primjerice, zagrebački sportski mediji dali su mu uzurpirajuće mnogo prostora. Pokojni Zvonimir Magdić Amigo, velemajstor pisane riječi i zaljubljenik nogometnih virtuoza, u Sportskim novostima 20. prosinca 1978., u uvodu intervjua ispod podnaslova “Blaž Slišković zabavlja se malim nogometom na zagrebačkom parketu” i naslova “Ima mladića kraj zelene Neretve…” napisao je:

“Jednom bradonji pljeskalo se, na parketu ‘Kutije šibica’, u Domu sportova. Od srca, spontano. Iskreno. Tko je taj mladić koji je dva dana ‘jeo’ loptu, koji je i malom nogometu ‘zavijenom’ na đon, dao onaj spektakularni ton? Tko? Blaž Slišković…”

Za voditelja ekipe Kaj, Branka Babića, dolazak Bake Sliškovića bio je kao da danas u Kutiju dovedete Messija… Tada su komunikacije bile teže izvodive i doći do takve zvijezde bio je rudarski posao…

Objava Slavni turnir puni 50 godina, a Baka je bio prvi nogometaš izvan Hrvatske koji je nastupio na njemu pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Samo sam jedanput bila u doktora, kad sam imala temperaturu 1937. godine, kaže nam Margarita Dorkin, koja ima 105 (slovima: stotinu i pet) godina.

Živi u Preku na otoku Ugljanu.

Vitalna starica žali se na reumu i mrenu na očima, ali kreće se bez ikakve pomoći, pamćenje je izvrsno služi, dobrog je apetita i stalno nasmijana. Bez problema može sama pospremiti svoj krevet i promijeniti posteljinu. Život ju, međutim, nije uvijek mazio.

Čim se rodila, umrli su joj otac i baka od španjolske gripe, a preživjela je, gotovo bez ogrebotine, bombardiranje kuće u kojoj je 1943. godine poginulo devetero ljudi.

Radila je kao lavandijera, odnosno pralja, za gospođe u gradu te kao kućna pomoćnica u jednoj obitelji, za čije članove kaže da su je voljeli i da je bila dio te familije. Iako je od toga prošlo više od 50 godina, pamti imena djece koja su tad imala tek nekoliko godina.

– Da mogu, pošla bih u Zadar posjetiti ih – kaže teta Rita.

Foto: Privatna arhiva/ PIXSELL

‘Njezin osmijeh teško je zaboraviti’

Nije trebalo dugo da u malom gradu pronađemo djecu koju je čuvala. Vijesti o teti Riti ganule su ih do suza.

– Sjećam se tete Rite, kako smo je ispraćali do barke kojom je odlazila na otok. Sjećam se da smo se igrali konjića kad sam imao tri godine. Ostala mi je u sjećanju kao vrlo draga i uvijek nasmijana teta – kazao nam je Mihael, a sestra mu Mira Vidić dodala je da je teta Rita za njih bila normalna pojava subotom.

– Bili smo mali, ali poštovali smo njen rad i prostor, radila je kao neka sjena i smijala se uvijek srdačno, to se teško zaboravlja – kaže Mira.

Čim okolnosti dopuste, posjetit će je na otoku. Znali su to činiti i kao djeca kad bi otišli na kupanje u Preko.

– Bila su to lijepa vremena – zaključuju.

Foto: Privatna arhiva/ PIXSELL

Nije bilo lako

Teta Rita sjeća se i onih malo manje lijepih.

– Ni bilo lako kupiti robu po gradu i prati je na vrulji kad bi bilo grubo vrime. Ni baš najbolji život, biti stalno u mokrini… Robu sam prala do Drugog svjetskog rata – kazuje nam starica, koja pamti pjesmice iz čitanke za drugi razred osnovne škole.

Izrecitirala nam je jednu o Velebitu.

Foto: Marko Dimic/PIXSELL

Od 1965. živjela sama

Nije se udavala i nije imala djece, pa je od 1965. godine, kad joj je umrla mati, živjela sama. Posljednjih 30 godina, od Domovinskog rata, živi s dalekim rođacima, povratnicima iz dijaspore, Vlatkom (73) i Julijom Dorkin (72).

– Bila sam u nevolji i potribi, a s njima sam dobila familiju, spasili su me – kaže teta Rita, kako je zovu u rodnome mjestu.

– Teta Rita je fenomen. Mozak joj radi bolje nego 20-godišnjakinji, a tri je godine mlađa od Titanica. A kad supruga i ja dobijemo gripu, ona ništa, a u istom smo kućanstvu. Ma ni glavobolju nikad nema! Možda je dobila imunitet kao trogodišnje dijete kad su joj ukućani imali španjolsku gripu jer je otporna na sve bolesti. Ne bih se iznenadio da se u Riti Dorkin krije ključ otpornosti na sve viruse – kaže Vlatko Dorkin.

/Izvor: 24sata.hr/

Objava Žena koja ima 105. godina, rođena u Austro-Ugarskoj i zadnji put bila kod liječnika 1937. godine pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Ne razmišljaj o budućnosti, ili o tome što se može dogoditi sutra.

Operi suđe.

Obriši prašinu.

Napiši pismo.

Napravi juhu.

Vidiš?

Napreduješ korak po korak.

Napravi korak i stani. Odmori malo. Pohvali sebe. Napravi još jedan korak. Onda još jedan. Nećeš ni primijetiti, ali tvoji koraci će rasti sve veći i veći. I onda će doći vrijeme kad ćeš moći pomisliti na budućnost bez da zaplačeš.”

Elena Mikhalkova

Izvor: Book.hr

Objava Napravi jedan korak i stani pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Moram priznati da sam bio stvarno ljutit svaki puta kada bi me dočekala vijest da sam dobio još jednog brata ili sestru jer, u našem slučaju, sirotinja je rađala sirotinju i svi smo ispaštali. Ispričao nam je to Antun Živković (68).

Antun je najstariji sin Eve Živković (90) iz Čepina kraj Osijeka, koja je rodila 22 djece. S unucima i praunucima obitelj Živković ima 99 članova. Većina njene djece, unučadi i praunučadi našla su se nedavno na velikoj proslavi bakinog 90. rođendana. Kažu da nisu brojali koliko ih je bilo. Još uvijek vitalna, malo slabijeg sluha i vida, baka Eva nije odoljela tamburašima pa je i zaplesala sa svojom djecom na proslavi.

Otac obitelji i Evin suprug Milan umro je 2012. godine. Zanimljivo je i da je Eva iste godine kad je rođen Antun rodila dva puta. Antuna u siječnju i Ivana u prosincu. Dvoje djece je umrlo ubrzo nakon rođenja, jedan sin nastradao je u prometnoj nesreći 90-tih.

Eva je rodila čak 15 sinova. Osim Antuna (68) i Ivana (68) tu su, redom, Emil (67), Matija (66), Josip (65), Vera (64), Vilim (62), Evald (61), Oto (60), Robert (58), Marija (57), Zvonko (55), Egon (53), Zdenko (52), Vlado (51), Tomislav (49), Ljilja (48), Suzana (46), Dalibor (44) i Katarina (43). Imena im je davala po članovima obitelji kako bih ih lakše zapamtila no, nakon nekog vremena ni to nije pomoglo.

Foto: Privatna arhiva/ PIXSELL

Obično bi dozvala sve prije nego je uspjela dozvati onog kojega doista treba. Nikada nije rodila blizance, a samo ih je dvoje rodila u bolnici. Sve druge rađala je uglavnom sama, kod kuće. Posljednju, Katarinu, rodila je kada joj je bilo 47 godina, a godinu dana ranije postala je baka jer je njezina Vera rodila kćerku.

– Tih godina već sam bio u Njemačkoj. Što god bih tamo zaradio slao sam kući roditeljima i braći. Jednom godišnje bih dolazio doma. Dođem prve godine, plače beba. Mama kaže ‘dobio si seku’. Dođem iduće godine, opet plače beba. Mama kaže ‘dobio si brata’. Treće godine opet isto. E onda sam poludio i rekao im ‘pa dosta je više’. Zaprijetio sam im da više nikada neću doći ako bude rodila još jedno. I tada je prestalo – kaže Antun. Dodaje da su naučili živjeti skromno, raditi teško, graditi život ni iz čega i nemati puno želja.

Foto: Privatna arhiva/ PIXSELL

Njihovi roditelji oženili su se 1957. Eva je tad imala 20 godina, a Milan 23. Prema obiteljskim pričama Eva nije voljela djecu kada je bila mlada. Ne daj Bože da bi ju netko zamolio da pričuva neko dijete. Govorila je kako se nikada neće ni udati. Obiteljski život nije ju privlačio jer je odrastala uz tri mlađa brata, o kojima se već kao djevojčica morala brinuti. Djeca kažu da je mama Eva bila psihički jaka žena te da joj je rađanje bilo prirodno, kao i sve drugo.

Nije se htjela udati

– U početku joj je neka od žena iz sela priskakala u pomoć kod poroda, a kasnije je sve sama. Zaključa se u špajzu, porodi se, prereže pupčanu vrpcu i izađe s bratom ili sestrom – prisjeća se najstarija kći Vera, koja je također odmalena morala sudjelovati u kuhanju i spremanju. Danas je upravo ona zadužena za svakodnevnu brigu o mami.

Foto: Privatna arhiva/ PIXSELL

– Svi smo odgojeni tako da sami vodimo računa o sebi. Imao sam pet godina kada sam počeo prati svoju odjeću, spremati si krevet, napraviti si jelo, pomoći čistiti po kući. Svi smo morali raditi. U školu smo išli sami. Nitko nam nije pomogao oko učenja, zadaće. Mama nije imala za to vremena. Ovi stariji nisu imali knjige pa su u školi morali sve zapisivati. Zato neki od nas nisu ni završili osnovnu, a samo su mlađi završili i srednju. Par puta se dogodilo da mi učiteljica u školi kaže ‘idi kući, dobio si bracu’, a ja ni ne znam da trebam dobiti brata. U školi nas je često bilo sramota reći koliko nas ima. Smijali su nam se, ali mi to nismo odveć tragično doživljavali. Ja sam 15. po redu i u svemu su mi pomagali stariji – prisjeća se Zdenko dodajući kako je mama u kući bila alfa i omega, o svemu je odlučivala. Prema njegovim riječima, nerijetko je bila stroga prema kćerima, od kojih je očekivala da je zamjene u kućanstvu.

Nije bilo puno maženja

– Nije bilo puno maženja kod nje pa se sva djeca osjećaju u tom pogledu zakinuto. Kad bi nešto skrivili, bili bi kažnjeni klečanjem na kukuruzu. Kad bi nas tata odlučio kazniti šibanjem po guzici, mi stariji bismo najviše fasovali jer bi se kod petog već umorio pa druge nije ni tukao – dodaje Antun.

Vera se sjeća kako je bila mala djevojčica a morala je mijesiti kruh za sve njih.

Ručak u velikom loncu

– Kod nas je kuća uvijek bila uredna i čista. Nikakav nered, nikakvo prljavo suđe. Svakodnevni život bio je organiziran. Spavali smo u krevetima na kat, na svakom katu po dvoje. Kao sardine. Ručak se kuhao u najvećem loncu. Mama ga stavi na stol, a onda tko što dohvati. Nekad su neki ostali i gladni. Svatko je imao jedan par hlača koje su dobivale sve više zakrpi, par majica, par cipela. Najgore je bilo po zimi. Stara kuća, grijanje na drva i ugalj, a drva nema. Imali smo na tavanu neke stare daske pa smo ih sve pokidali i položili. Nekad sam usred zime u 4 ujutro ustajao da idem na obližnje stovarište ugljena ukrasti jednu vreću. Valjda 1974. godine Vutex Vukovar nam je poklonio ambasador deke. Bilo je to nešto najmekše i najtoplije što smo probali u životu. Kada smo se udavali i ženili, roditelji su nam za vjenčanje davali po jednu tu deku, jer nisu imali što drugo dati – pričaju Antun i njegova braća.

/Izvor: 24sata.hr/

Objava Žena koja je rodila 22 djece proslavila 90. rođendan pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Ljubica Vuković: Muževi danas bolje paze svoje žene

Vrijeme za ljubav
Imam 40 unučadi, 66 praunučadi i četvero, kako mi to kažemo, bijelih pčela, odnosno šukununučadi – kaže Ljubica.
Ona se za pokojnog Marka udala davne 1949. godine.

Ja sam mislila, kad moj Marko ode, i ja ću brzo, ali eto, produžila sam 28 godina. A nisam se molila Bogu da on ide prvi niti da ja ostanem – počinje priču Ljubica.
Žene danas, veli, mnogo bolje žive, a i muževi ih mnogo bolje paze.

Sad gospodstvo spava, legne kad hoće, ustane kad hoće, a mi smo morali u tri sata ujutro dizati se, ići raditi pa onda kasnije opet drugom ići raditi za dnevnicu. I opet se zadovoljno bilo. Ali, gore je ženama prije bilo, svak’ ti bio tutor, udariti, zagalamiti, a sad, ako udariš, ona ode, neće te ni slušati. U jednu ruku bolje je sad. Muževi bolje paze svoje žene. A ne kao prije, nisu imali vremena niti mrziti ih ni voljeti – kaže baka.
Dodaje, ipak, i kako nije sve idealno s obzirom na to da se, za razliku do prijašnjih vremena, ne rađa toliko djece. Zašto, Ljubica ima odgovor.
Ne rađaju djecu zato što hoće da su svoj gospodar, a ja sam bila svezana za svoju djecu. Eto, zato ne rađaju mnogo djece. Prije se manje imalo, ali se bilo zadovoljno. Danas se sve pogospodilo, a svijet je nezadovoljan – dodaje.
Usprkos svemu, kaže, ne bi mijenjala život s današnjim ženama.

Mnogo se radilo
Ne bih se mijenjala, volim ja svoje odstojanje. Sad se modiraju, hoće ovo, hoće ono… Kod nas je bilo što imaš, otkaš, predeš i obučeš to što si ispreo. Ustaneš iza pola noći da možeš da se nagizdaš, a danas malo parica i nagizdaš se – govori Ljubica.
U njeno doba se, kaže, za Dan žena nije ni znalo.
Kakva slava, nije se ni znalo. Leti, radi, nisi imao kad čestito se ni nedjeljom odmoriti – kaže Ljubica.
Na pitanje što bi ženama poručila za 8. mart, kaže:

”Šta ću im poručit kad su one pametnije nego ja. One idu slaviti, a ja samo čula za 8. mart”.

/Izvor: Avaz.ba/

Objava Baka rekorderka: Što ova baka kaže za Dan žena pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Undan, kada se, kako se to u nas reče,  išlo trbuvon za kruvom , to je u Ercegovini bilo tako.  Meščinji, koda se to u nas nije ni prominilo, a i neće kako se čini. Opet, kuver u ruke i ajd u bili svit. Štaš, živit se mora!

   Pivac je zakukurika. Trgnu se Manda iz sna. Zora sviće i zna da je to znak da se triba dić iz postelje. Dvi-tri minute priporuči sebe i svoju čeljad u Božje ruke, iz lavora se zeru zapljusni po obrazin ladnon vodon, zamisi kruv da se kvasa, unda ode u pojatu, kako bi navakat namirila živo i pomuzla krave. Kad se vrnila iz pojate, odgorila je vatru, procidila mliko i metnila teću na šparet da se mliko uzvari. Sila je za stol. Skastila je, dok se mliko uzvari napisat Martinu pismo. On radi u Nimačkoj i jučer je od njega dobila pismo.

   -Dragi  naš Martine, dobili smo tvoje pismo,… počimlje Manda. Vala Bogu da si živ i zdrav. Ja i dica smo dobro i zdravo, košto i tebi želimo sve najbolje. A baba se ipte žali na kosti. Ja mislin da ta njina bolest nije opasna. Svaku večer pojide komad slanine i kruva, unda, posle posrče šolju mlake varenike i ode spavat. Zaspe ko dite.

   -Ja, ja od sikirancije pola noći ne spavan, reče za sebe, ali ne zapisa u pismo. Jopet nastavlja pisat.

   -Ono para šta si nan posla po Matiši; platila san ćaki misu tamo iza Petrovdana, babi kupila nove zepe, veći bronzin za puru, prominila verange u sobi, a nešto je ostalo za kosidbu i dici za školu. Baba, kako joj je likar kaza da oda, vazda iđe u crkvu, ijako je kosti bole kako veli, pa su joj se misne zepe beterisale.

   -Dica prilično uče. Uvik si besidjio da jin triba dat škole da jin život budne lašnji. Znaš, ovi Vrano Pilipov, naš komšija, iz Nimačke Mili je dotra onu, …ma, belaj je odnijo, kako se ono reče…., na vri mi je jezika,… ja, …onu taćku, pa Mila u njoj svašta goni. Vali se po cilon selu. A i dica jin se u njoj vozaju. Vidijo naš Stipe pa bi i on nako, a i meni, brte, dodijalo brime i burilo(vučija) na leđin, pa bi moga i ti naku jednu, ako nije vrlo skupa, dotrat da i mi imamo. Motiku ne ispušćan iz ruku. A  šta ću, znan da nima kruva brez motike. Kumpiri lipo restu, a i žito je lipo. Biće ambari puni, a i kruva i pure kobogda. Nije sramota jist, radit i Bogu se molit, uvik si tako besidijo.

   -Pišeš da ti je tamo ZERGUT. Mora da je to neki čestit i uman isan? Je li Švabo? Lipo je da imaš puno posla. Jopet, ti polako, neće posa uteć, e, nije zec. Svaku večer koji Očinaš molimo za te. Mari je Prva pričest prid Svetog Antu, pa ako moreš doć bilo bi nan drago.

   -Pita si ima li još piće u pojati, do nove. Vala Bogu piće ima. Budni brez brige. Pripeka je zvizdan i brzo će i kosidba.

   Dok je Manda pisala pismo, smetnila je na mliko. Iskipilo je po cilom šparetu. Skoči se Manda iza stola i nako golin rukan skide onu tećurinu sa špareta na pod. Spržila je dlanove. Kako je vrisnila, probudila je ćer Marinu.

   -Kud me ranije brudiš? Šta ti je, šta si kidisala? Pripala si me. Ustaje se mala i trlja oči.

   -Spržila san ruke. Ajder ćeri, ne dangubi, završi ćaći pismo i nosi u poštu. Ajde brže, ne joguni se, otiće poštar!

    Manda je brže umočila ruke u kovu punu ladne vode da ublaži bol na njima. Pogledala je na šparet s kojeg se još sosve dimilo zagoreno mliko, te reče sama sebi onu narodnu: Je jazuk, ali voda more oprat sve osim grija i crna obraza.

    Mala je dalje pisala šta joj je mater kazivala, zalipila kuvertu, atresirala i odnila u poštu. Ali, poslen,  Manda se sitila da nije Martinu napisala da je Šarava otelila lipa volu, pa trka za Marinom do pošte, a pošta malo podalje. Ta, nije bilo ni mercedesa, ni golfa, a ni televona, nego klapaj pišice.

   -Eeee, bidna ti ja, šta me snađe? Koda mi  manjka sikirancije  pa još i ovo. Znojila se od muke i od brige, dok je išla prema pošti.

   -Kako san mogla zaboravit telu, Gospe moja? Misliće Martin da se Šarava izjalovila. Brigo moja, priđi na drugoga. A šta ću, ta nisan akaste zaboravila, eee. Tišila je samu sebe.

   Bilo je kasno. Pismo je otišlo. Manda se dugi dvajest dana sikirala i čekala sve dok  nije od Martina dobila povratni odgovor. Pisala je, ali ovi put tela i Šarava su bili prva vist u pismu, a mliko je makla sa špareta.

   -Telcu je već više od misec dana i lipo je naresta,… Mogli bi ga ostavit za napritka, …slovkala je i pisala. Štaš, prišniji ajvan nego čeljad, promrmlja. Nadala se da se Martin neće idit zbog kasno prispile visti.

   -Strpljen, spašen, tako bi pokojni ćako kaza, rabrila je samu sebe dok je pisala. Povri svi sikirancija, pišući, i zapivala je, nako ponaški, nasuvo: Bani Martine kad ti se ne nadan, pa ćeš vidit kako ti se vladan. Iju, ju, iju ju, udri brigu na veselje.

   -Šta ti je bona nevista? Ali te uvatilo cigansko veselje? Baba je u čudu gleda iz ćoška di je sidila na drvenoj stolici s naslonjačem.

   -O sveti Ante, vaka stara čuje sve šta netriba! Po cili dan brezveze klapi. Baba, sikirancije, belaj ji odnijo, si-ki- rancije!

   -Ne znan kad san poslidnji put zapivala. Eee, da mi se s Martinom baren nabesidit. Da san tica, ili vitar, da mu odletin u Nimačku? Ali nisan. Miruj Mande tu di jesi. Zaklopi oči i zamisli Martina pored sebe.  Eeee…, težak vakat! Ma, jopet, nima vajde kukat, triba dušu čuvat. Ko bi prid pratra s velikin grijon na duši.

   -Je, je nevista, triba se isan uspet uz stepenice do neba. Baba se upliće u Mandina poluglasna razmišljanja.

   – Biće bolje, ali kad, Manda će. Nastavila je pisati.

   -Meščinji nevista da je lašnje donit brime drva nego čoviku napisat pismo, opet će baba.

   -Očiju mi i je. Nesmin ovi put ništa zaboravit napisat. E, đadru i priša!

   Koji dan poslen banijo je Martin nenadano, baš kako je Manda pivala, i zateka je kako u vrtlu vadi kumpire. Čežnja se pritvorila u susret i zagrljaj. Zamirisa vrime na čežnjom ispivanu pismu.

   Ne bi se Manda ni sitila da jin je toji dan bila dvajesta godišnjica braka da joj Martin ne spomeni.

Miljenka Koštro/HERCEGOVINA.info

Objava Mandine sikirancije pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Niko Kovač na Šćitu                                              Niko Kovač na Šćitu u društvu prijatelja Jure Burića

Niko Kovač je  već dvije godine trener  Eintrachta iz Frankfurta. Taj svoj posao obavlja sjajno, a zbog ostvarenih rezultatskih uspjeha postao je, jednostavno, ikona kluba. Prije par tjedana imao sam čast biti gost gospodina Kovača, inače mog vrlog i dragog prijatelja, kada sam nazočio i prvenstvenom okršaju između njegovog Eintrachta i Mainza, u kojem su domaćini slavili (3:0), nakon jedne briljantne izvedbe, pred 49.500 gledatelja. U tom dvoboju pobijedila je momčad, ali ako ćemo isticati pojedince onda ćemo istaknuti jedno ime, a to je Ante Rebić, asistent i strijelac, u toj velikoj pobjedi. Nakon toga odradili smo i intervju sa njim, za Sportske novosti, (objavljen, 20. ožujka 2018.),  gdje smo ga upitali i za mišljenje o njegovom novom suigraču. Želimo naglasiti, da ovog puta nije nam tema samo Niko Kovač ni Ante Rebić već Marijan Ćavar, naše gore list, koji je u zimskom prijelaznom roku pristupio Eintrachtu iz mostarskog Zrinjskog.

U dobrom društvu                                                      Kovač, Baka, Cico i Burić

– Za mnoge, koji su svakodnevno uz nogometna zbivanja, bilo je iznenađenje kad je osvanula vijest da ste uzeli Marijana Ćavara, a nakon što se u regionalnim i lokalnim medijima, naveliko pisalo kako taj nadareni mladic, iz Rame, “prelazi” u Maribor, Rijeku, …itd. Koliko ste ga, ustvari, pratili prije realiziranog transfera ?

Ne mogu sada točno reći, u dan, koliko je to sve trajalo, ali mišljenja sam da smo ga promatrali oko pola godine. Znali smo da je reprezentativac BiH, U-21, da je na pragu A vrste… Nakon toga došli smo do zaključka da je perspektivan, da ne trebamo čekati i krenuli smo u ostvarenje posla.

– Na koji način ste proveli to vaše “snimanje” zanimljivog igrača, Ćavara ?

Mi imamo nas scouting, zatim prijatelje osobne i prijatelje kluba, ne sam u našoj regiji već po cijelom svijetu. To su ljudi koji prate nadarene i zanimljive igrače, ili nogometaše profila koji su nam u tom trenutku potrebni i nakon toga upozore nas, daju nam signal za kvalitetnog igrača. Tako je bilo i sa Ćavarom. Zatim, putem video zapisa analizirali smo njegove igre; dobre i loše strane, pričali sa njegovim trenerom. Osobno sam se čuo sa Bakom Sliškovićem po pitanju Ćavara. Baka mi je kroz naš razgovor sve potvrdio što smo i mi vidjeli. Pored toga, saslušali smo i mišljenja pojedinih prijatelja, ljudi koji su dobro znali Ćavarove vrijednosti… Kad smo imali složenu sliku odlučili smo se za njega. Ništa nije bilo preko noći i “nabrzake”.

                  Marijan Ćavar

– Dosadašnji dojmovi, što ste sve vidjeli od kada je pod vašom komandom ?

Uz ogroman talenat, koji posjeduje, moram naglasiti i njegovu volju za radom, učenjem. Vrlo je marljiv, ništa mu nije teško… Kao osoba vrlo je pristojan! Dosad uočeno: sve to je za pohvalu!

– Kad će biti spreman za udarnu postavu, po vašoj procjeni ?

Još je to otvoreno, me smijemo i nećemo forsirati. Njemu je potrebno još vremena da se skroz uklopi, na terenu je još suzdržan iako je napredak uočljiv. Naravno, ne podcjenjujem nikoga, nijednu ligu, svi danas igraju nogomet, kako se ono kaže, ali Bundesliga je skroz jedna druga, veća dimenzija, u odnosu na ligu iz koje on dolazi. Zahtjevnija je, brzina, intenzitet, nogomet, …, sve je to na mnogo višoj razini. Nećemo dozvoliti da sagori! Polako, trebat će mu još malo vremena. Poruči; neka se Ramci ne sekiraju i budu strpljivi, Bože zdravlja sve će doći na svoje!

– Kako se sporazumijeva, je li krenuo sa učenjem jezika ?

Da, već pohađa tečaj jezika, što mu je nepohodno. Uostalom, znati  njemački, jedan od svjetskih jezika je ogromna stvar. Kako se ono veli: “Koliko jezika govoriš, za toliko ljudi vrijediš!”  Zarađivati kruh u jednoj zemlji, a ignorirati njihov jezik, ne naučiti da se bar sporazumijevaš nije za pohvaliti. Čak, što više ružno je! Nadam se, da se slažete sa mnom!

Sreća je za Marijana da u ekipi ima nekoliko suigrača koji govore hrvatski ili jezik njemu razumljiv, tako da neće za njega biti problema, po tom pitanju.

Kovač i Kapčević                                                             Niko i Ramkinja Andrea

– Nogometnom treneru, rodom iz Rame, Peri Kapčeviću, bili ste ne tako davno mentor, kod vas je odradio praktični dio za svoj diplomski rad. Što nam možete reći o njemu, vezano za njegovu završnu izobrazbu u Eintrachtu ?

Pero je za vrijeme boravka kod nas u Eintrachtu pokazao ogromnu volju i želju za učenjem ovog teškog zanata. Mogu vam reći da je pokazao dosta toga pozitivnog u odnosu prema zahtijevima nogometne igre, u današnje vrijeme.  Čitav je u nogometu i uvjeren sam da može dogurati daleko jer uz nogometno, hoću reći trenersko znanje, poštenje i profesionalan pristup temelj su uspješnosti. Naravno, potrebno je i da ga bar malo sreća pripazi…

Niko Kovač  na Šćitu                                                         Tri bivša izbornika: Kovač, Baka i Cico

Objava Prvi i ekskluzivni intervju trenera Eintracht Frankfurt i bivšeg hrvatskog izbornika Nike Kovača za neki od naših medija nakon odlaska sa izborničke klupe Vatrenih pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

foto: GSS

– Zvali smo bolnicu i rekli su nam da se dobro oporavlja. Dobila je odmah infuziju i nasreću nije teško ozlijeđena – rekli su nam hercegovački GSS-ovci.

Poziv da je žena nestala dobili su od policije. Baku je tražila obitelj, ali je nisu mogli pronaći. Prema prvim informacijama, žena ima slabi vid i problema s demencijom. Unatoč tome, sama bi često šetala oko sela. Sve puteve je dobro poznavala jer je ondje čuvala ovce sve dok je bila zdrava. Budući da je ostarjela, obitelj je prodala životinje te je Zorka ostala bez ovaca. GSS-ovci su u pretrazi pronašli njezin pulover, no njega je često ostavljala na putu kako ne bi sjela na hladan kamen. Ipak, pronašli su njezinu maramu i shvatili da bi mogla biti blizu.

foto: GSS

Ljudi su je našli 300 metara od izgubljene marame i 600 metara od sela. Izvukli su je iz rascjepa čije su stijene bile prilično izazovne i za školovane alpiniste i speleologe.

(izvor: 24sata.hr)

Objava Preživjela! Baka (75) zalutala, pala i dva dana provela u rupi pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Gotovo na rubu suza, gospođa Milka gledala je jučer uzbuđeno kako joj radnici tvrtke Hvaljen Budi na krov trošne kućice postavljaju solarne panele. Pomoću njih će njezin skromni dom napokon biti elektificiran. Milka je cijeli život u toj kući i nikad nije imala struju. Nekoliko je puta, priznaje, gotovo skupila novac da uvede struju, no morala ga je potrošiti kako bi pokopala članove obitelji.

foto: 24sata.hr

‘Najgore su bile zimske noći’

Skromna starica koja živi u kući koju je prije 86 godina sagradio njezin otac kaže kako će sad, ako ništa drugo, po noći moći ići na poljski zahod bez straha da će pasti.

– Najgore je bilo u dugim zimskim noćima kad na nebu nije bilo mjeseca ili kad je bilo oblačno. Znala sam pasti. Natukla sam si sva koljena. Jednom sam puzala dva sata kako bih došla od vrata do kauča – prisjeća se Milka.

foto: 24sata.hr

Iako presretna zbog struje, Milki najviše, priznaje, nedostaje društvo. Dok joj je sin bio živ, kaže bilo je još kako tako, ali danas je potpuno sama.

– Znam da su ljudi zaposleni i da nemaju vremena. Tu i tamo mi svrati netko. Malo popričamo i onda opet ostanem sama – govori nam starica koja, unatoč svim životnim nedaćama, zrači optimizmom.

‘Sad ću moći gledati TV’

foto: 24sata.hr

Iako živi od 1300 kuna mirovine i invalidnine, ne predaje se jer, kaže, život je borba.

– Ovo ti je život, ovo ti je sve. Isto kao kad se malo dijete rodi, pa ga svi ljube – razdragano je rekla baka Milka nakon što je upalila svjetlo u skromnoj sobici u kućici na kraju sela. Općina će joj pokloniti hladnjak i televizor.

foto: 24sata.hr

Radnici iz tvrtke Hvaljen Budi kažu kako će simpatična baka Milka sad cijelu godinu imati struju. Svoj rad nisu naplatili. Odlazeći od bake rekli su da će se vratiti za dva tjedna i donijet će joj radio.

Objava Baka Milka nakon 81 godine napokon dobila struju u kuću pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.