Objava Biskup Sudar predvodio misno slavlje u rodnom mjestu Bare, župa Solakova Kula, na patron sv. Petra i Pavla pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Objava Trostruka proslava u župi svetog Ilije proroka u Solakovoj kuli pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Nakon Komina, stigle su Kute, Šćipe, Ivanci pa Pajići dok su u dolini ostajala za prazna naselja Škarice i Banja lučica. Mirko Pajić iz Pajića je vodič koji zastade da bi barem malo pogledao svoje srušeno selo do temelja gdje se život vraća barem u onom malom, ali vrijednom obliku. Ivan Pajić Ćeko je već tu izgradio objekt kako bi mogao odmoriti nakon napornog rada oko farme Angus goveda.

Ovih dana započeli su radovi na izgradnji obiteljske kuće Mirka Pajića. Vjerujemo da će biti još onih koji će započeti gradnju na djedovini. Valjda će se država i Elektroprivreda BiH smilovati te im priključiti električnu energiju koju su davno prije rata sami izgradili. Nije to samo njihovo pravo, to je temeljno ljudsko pravo.

Na tom istom putu dolazimo do Rajiča gdje su Lovrići već ranije izgradili svoje objekte kako bi mogli dolaziti i udisati ovaj zrak

Na Solakovoj kuli tišina. Nema ljudi, a crkva svetog Ilije Proroka stoji ponosno kako bi prkosila vremena. Nekada su ovi krajevi imali više od četiri tisuće vjernika katolika, a danas ih se može nabrojati na prste. Tko je kriv tome neka se upitaju naši političari koji ovih dana kreću s obećanjima, kreću u pohod na mandate s „ljepotama i najboljim što imaju“.

Ostavimo se sada njih, jer ne zavrjeđuju toliku pozornost, a pogotovo u ovoj našoj foto-video patroli. Povod naše foto-video patrole je proslava Petrova na Barama i susret duhovnih zvanja župe Solakova kula.

Dok se spuštamo prema rijeci Neretvici regionalnom cestom R 418 b koja je jednim dijelom asfaltirana nismo mogli a ne zamijetiti kestene koji su na neki način zaštitni znak ovog kraja. Ipak nailazimo na neke zaseoke gdje se vidi barem malo života.

Nekada je na Solakovoj kuli bila osnovna škola, a sada nema nikoga. I na Krušćici iznad Kule je sve manje stanovnika, a kako kruže priče i to je djece malo ili nimalo.

Iako je suša Neretvica huči

Usput smo naišli na transparent boraca za zaštitu rijeke koji nedaju da se izgradi mini hidroelektrana jer žele da rijeka teče, a ne da je netko zatvori u velike cijevi.

Na jednom dijelu izvode se građevinski radovi  na proširenju i pripremi ceste za asfaltiranje. Ubrzo se odvajamo s ovog puta Buturović Polje – Fojnica te se uskom cestom penjemo prema Barama koje su naše odredište.

Pred starim,  obnovljenim i novim kućama brojni automobili. Osjeti se živost u samom selu i svi polako kreću do crkve kako bi sudjelovali na misnom slavlju koje predvodi biskup dr. Pero Sudar, sin ovog mjesta.

Okupio se dio vjernika u ovom zanimljivom kompleksu gdje je osim crkve izgrađen i jedan zanimljiv dom

Osobitost su ovdje temelji ranokršćanske bazilike s krstionicom koju je otkrio i zaštitio arheolog Pavao Anđelić. Baš ti temelji govore kako je ovo područje zanimljivo bilo i Rimljanima i da je ovdje bila jedna od postaja na putu od Salone do Kreševa i Fojnice. A povrh svega potvrda je to rane ukorijenjenosti kršćanstva na ovim prostorima. Odmah uz temelje bazilike nalazi se i jedan sačuvani stećak što je još jedna potvrda stalnog života na ovom prostoru.

Trajna želja vraćati se korijenima 

Prije svete mise moglo se razabrati da je ovo mjesto i vrijeme susreta rodbine i prijatelja. Ima onih koji su pristigli i nekoliko dana prije, a i onih koji s stigli ovog časa iz daleka kako bi bili dio ove svečanosti.  Jedan od takvih je i don Drago Škarica, svećenik salezijanac koji je rođen u ovim krajevima u selu Unčići pored Crnog Vrha ispod Zec planine koji je radio govorio o nekadašnjem životu ovdje.

„Na ovom području se živjelo tako da je svima bilo jednako. Jednako lijepo i jednako teško. Vodio se težak ratarski i stočarski život i od toga se živjelo. Gledano iz današnje perspektive bilo je teže nego što smo tada bili svjesni. To je očito tada bila neka snaga od Boga, da u onom trenutku kada trebaš živjeti zahtjevan život ne misliš na težinu nego je nosiš do kraja“, kazao je don Drago Škarica.

Kako je ugodno vidjeti s kojim žarom i radošću ljudi ovdje pričaju o svom kraju.  Dok se tražio hlad kako bi se lakše sudjelovalo u misnom slavlju koje predvodi biskup Pero Sudar, a propovijedat će don Slavko Rajić iz Pajića, u jednom malom razgovoru s dječakom Markom od četiri godine puno toga se vidi.

Na pitanje odakle je Marko, je li iz Zagreba, Slavonije, Austrije ili Njemačke, on reče: „Ja stanujem na Barama.“ Naravno, od roditelja saznajemo da su davno odselili u Ivankovo, ali su redovno na Barama. Tako se ukorjenjuje veza sa svojim precima.

Susreli smo i sestru Genovevu Rajić iz Studenčice koja reče: „Trenutno sam na službi u domu za starije i nemoćne osobe u Vitezu. Pripadam Družbi sestara Služavke malog Isusa. Danas sam ovdje i imam sreću udisati zrak svog rodnog kraja i rodne župe. Kad smo zajedno i sastanemo povezani smo poput rodbine.”

Tijekom mise prigodnu propovijed izrekao je don Slavko Rajič iz Pajića. On je na svoj osobit način povezao ulog svetog Petra i Pavla s današnjim vremenima i ulogama koje imaju biskupi, svećenici i svaki vjernik. Istaknuo je i važnost naših baka i djedova koji su nas naučili da molimo, radimo i volimo svoj kraj.

Trajna povezanost sa svojim krajem

Povezanost s ovim krajem ispod Zec planine potvrdio je i Zoran Tadić, rođenom svega stotinjak metara od ove crkve na Barama. On je ozarena lica, s velikim ushićenjem govorio o onome što ga veže za Bare i Neretvicu.

“Od 2002. godine živim u Njemačkoj. Redovno dolazim ovdje, uglavnom kada djeca imaju školski raspust. Ove godine je rani školski raspust u vrijeme Petrova, pa smo mogli doći. Iduće godine dolazimo opet. Djeca su mala, ali rado dolaze ovdje. Rođen sam ovdje, školu i studije završio, a najdraže je doći opet u ovaj kraj. Ovo je novo rođenje, a čini mi se da sam najbolesniji, ovdje bih opet bio najzdraviji. To sam upravo govorio i biskupu Peri. Koja je to radost, to svi ljudi i ne znaju”, kaže Zoran.

Lijepo je bilo slušati njegova sjećanja na djetinjstvo, priče o zrelim i sočnim kruškama jerbasmama, kestenima i svim drugim sočnim plodovima koje su mogli iznjedriti samo stabla iz ove plodne i vodom bogate zemlje. Njegov otac i majka ni u najgorim vremenima nisu se dali potjerati s Bara sve dok ih Bog nije smjestio u svoje odaje.

Kako bi na neki način još više povezali raseljene i protjerane te mjesto učinili trajnim za okupljanje, odmor i uživanje u ugodnom prirodnom okruženju skupina entuzijasta udružila se u udrugu „Prijatelji Bara“.

Ruža Blažević, rođena Majić jedna je od glavnih inicijatora i pokretača udruživanja je kazala: “Otišla sam prije 52 godine u Rovinj, ali dolazim svaku godinu za Petrov. Između rijetko dođem, jer je posao bio takav u ugostiteljstvu, pa nismo mogli. Ostali članovi obitelji također dolaze, trenutno su mi tu kćer i unuka. Tri sestre su također došle. Njima je lijepo da vide gdje im se mama rodila, kako je lijepo. Nema ljepšeg na svijetu, ovo nema nitko. Nas ima 11 djece. Podržavao sve ovo, sad smo osnovali udrugu Prijatelji Bara koja će se baviti održavanjem lokalnih putova, groblja i slično. U rad udruge se mogu uključiti svi ljudi koji žele i imaju dobru volju.“

Ovakva okupljanja su susreti obitelji i prijatelja

Niste mogli proći pored bilo koje skupine a da vas na neki način ne tjeraju da uzmete zaloga užine, bilo suhog mesa, bilo pite, janjetine i svega onoga što su uspjeli pripremiti ovdje.

Kad se tijelo okrijepilo nemoguće je bilo ne zapjevati poznati bećarac koji je odjekivao dolinom Neretvice.

Župnik je liječnik, poštar, učitelj i taksist

Bare pripadaju župi svetog Ilije Proroka Solakova kula u kojoj je svega 17 vjernika. Na Barama  se svake nedjelje slavi misa.

„U ovoj župi je većinom starija populacija, a misu u Barama imamo svake nedjelje u 11 i 30. Pozitivna je stvar u Barama, sedam novih kuća se obnavlja. Svi oni koji su otišli, još i prije posljednjeg rata u Mostar, Konjic, Njemačku i Austriju, u svoje umirovljeničke dane se vraćaju ovdje. Mogu slobodno reći da su u Barama župljani aktivni gotovo pola godine. To je razdoblje ljeti i jeseni, nešto malo zimi za božićne blagdane ili na Uskrs”, govori župnik Marin Marić.

“Na ovom mjestu na kojem se nalazimo postoji zaštićena bazilika i cijeli kompleks oko nje koji je uređen, a vodi ga Zaklada za mudrost i plemenitost. U njihovoj organizaciji su uređene i konzervirane zidine. Ljudi ovdje žive većinom od svojih mirovina, od poljoprivrede, od rodbine i djece koja su vani i pomažu im. Osim Bara, ljudi gravitiraju i selima kao što su Jasenik, Došćica, Vratna Gora, Požetva, Plavuzi, puno sela ima groblja. Mise se tijekom cijele godine održavaju na 36 grobalja u ovoj župi. Od mjeseca svibnja do rujna imamo mise na 24 groblja. To su ustaljeni termini nakon rata, kada su župljani još tada uskladili datume sa župnicima i to je u tradiciji ovog kraja. Jedan dio pripada i općini Prozor-Rama, a jedan općini Konjic”, pojašnjava župnik Marin. Župnik je ovdje liječnik, poštar, učitelj, taksist i onaj koji plaća račune.

Jednostavno, župnik ovdje daje socijalnu, duhovnu i materijalnu pomoć

“Ovo je jedna od rijetkih župa u našoj nadbiskupiji, a mogao bih reći i u Bosni i Hercegovini, koja okuplja duhovna zvanja. Ovo je meni kao mladom svećeniku prvi susret. Oko 20 svećenika i časnih sestara je rodom iz župe Solakova Kula, a danas ih je okupljeno 14. Prezadovoljni smo odazivom na današnji susret duhovnih zvanja”, kaže župnik Marin.

Kako tijekom mise tako i u obiteljskom i prijateljskom druženju osjeti se zajedništvo, neraskidiva veza kako rodbine, tako svakog pojedinca s Barama i cijelim ovim okruženjem.

Veze nisu samo unutar Neretvice, ovi ljudi su rodbinski i prijateljski povezani s Ramom, Kreševom, Fojnicom  pa čak i Dalmacijom, odnosno Poljicima. Ugodno je bilo susresti Poljičane koji s prijateljima uživaju u tom zajedništvu na Barama.

Milka Sudar i njezin Mato veći dio godine provode na Barama iako ih je život davno odveo daleko u svijet iz ekonomskih razloga. No, svoje dane mirovine najradije provode ovdje. Mato se s pravom hvali svojom rakijom šljivovicom koje je dobra skoro kao Ramska i svakako se da usporediti. Milkine ruke ukrašene tradicionalnim tetovažama. A Mato je zasigurno jedan od rijetkih primjera koji ukazuju da su na sličan način nekada bili tetovirani i muškarci.

Zanimljiva je činjenica da se Nikola Sudar sa svojom suprugom vratio na Bare još 2011. godine iz Velike Gorice. Prije šest mjeseci dogodio se još jedan povratak u Požetvu. Ovo zavrjeđuje posebnu priču o čemu ćemo rado pisati.

Dok su jedni pjevali i družili se drugi su odmjeravali snage na nogometnom terenu. Petrovska vrelina nije spriječile ni mlade ni stare kako bi trčali za loptom kao nekada.

Objava FOTO/VIDEO: Od Rame do Neretvice i podnožja Zec planine pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.