Milanović je ranije kazao da treba blokirati ulazak dviju nordijskih zemalja u NATO ako se prije toga ne reformira izborni sustav u BiH i onemogući brojnijim Bošnjacima da preglasaju Hrvate na izborima zakazanima za listopad, prenosi Hina.

“Hrvatsku kao članicu NATO-a i EU-a smeta i zabrinuta je zbog stanja u BiH. Ono sigurno može izmaknuti kontroli, ne totalnom ratu, ali kontroli. Nije li to opravdani sigurnosni interes? Ja mislim da to prijeti u ovom trenutku više nego što Rusija prijeti Finskoj. Ne da mislim, sto posto prijeti više”, kazao je Milanović novinarima.

Ponovio je da se problem izbora u BiH, bude li potrebno, treba riješiti blokadom Švedske i Finske i u tome očekuje podršku Plenkovića koji se još nije očitovao (na Milanovićev poziv da održe sjednicu Vijeća za nacionalnu sigurnost).

“Ja samo čekam da on krene provoditi ono što ja govorim da treba, ja ću se maknuti istog trena. Njemu će pljeskati u Livnu. Ali onda mu neće pljeskati u Bruxellesu jer on mora doći tamo i pokloniti se”, izjavio je Milanović.

Dodao je da je “ekstremna, krajnja varijanta” da se ostvare prijetnje Hrvata o proglašenju trećeg entiteta u BiH, ali će to “uz ovakvog jadnika od premijera morati podržati”.

“Ja ovo radim da se to izbjegne”, istaknuo je

Plenkovića je optužio i da ga je u četvrtak na donatorskoj konferenciji za Ukrajinu u Varšavi “ogovarao, pljuvao i proglašavao luđakom”, umjesto da postupi kao njemački kancelar Olaf Scholz koji je “uzeo u zaštitu svog predsjednika”. Kijev je odbio posjet njemačkog predsjednika Frank-Waltera Steinmeiera zbog navodne bliskosti s Rusima.

“Tako se ponaša Njemačka u ozbiljnim stvarima, a Plenković i HDZ se ponašaju kao obična balkanska banda sitnih izdajnika”, rekao je Milanović.

Obrušio se i na predsjednika Stranke demokratske akcije (SDA) Bakira Izetbegovića kojeg je optužio za oholost zbog izjave da Plenković ima veze i prijatelje u Bruxellesu pa sređuje dolazak visokih dužnosnika EU-a.

Milanović kaže da Izetbegoviću “netko drži leđa” ako može izjaviti da mu se “baš fućka što dolazi predsjednica Europske komisije (Ursula von der Leyen)”.

“Prvo, Plenković nema veze u Bruxellesu niti ja imam veze u Bruxellesu, Plenković je premijer punopravne članice Europske unije. Imamo status i taj status moramo koristiti i ja ću se žestoko, svim institucionalnim sredstvima, boriti da taj problem bude pred nosom, ali dovoljno izoštren svima u Europi i svijetu”, rekao je Milanović, dodavši da je prekasno za dolazak von der Leyen u BiH.

Objava Milanović ustraje da je BiH važnija od ulaska Finske i Švedske u NATO pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Piše: Mons. prof. dr. Franjo Topić

Nije lako mijenjati, ali dosta je promijenjeno dosada od Daytonskog sporazuma. I kreator ovog sporazuma američki diplomata Richard Hoolbrook je rekao da je Dayton 1 imao ulogu zaustaviti rat i to je veliki rezultat, a da bi se trebao održati Dayton 2 da se stvori bolje uređenje BiH. I to bi trebali uraditi zajednički slični akteri kao i Dayton 1.

Hrvatski koordinacijski odbor

Opisat ćemo širi kontekst jer se i inače bez konteksta ne mogu stvari pravilno razumjeti. Da se podsjetimo. Vodeća srpska stranka SDS se pobunila protiv neovisne Bosne i Hercegovine (referendum 1. ožujka 1992.) te su onda zajedno s krnjom Jugoslavijom (tj. Srbija i Crna Gora) započeli rat u BiH. Kao što je poznato, u travnju 1993. došlo je do sukoba Hrvatskog vijeća obrane i (bošnjačke) Armije.

Kako se situacija u Sarajevu i BiH sve više komplicirala i pogoršavala s opasnošću totalnog rata i nestanka BiH i bosanskih Hrvata, to su sarajevske hrvatske i katoličke organizacije radile na zaustavljanju sukoba barem u Sarajevu, a i na rješavanju mnogih otvorenih pitanja.

Bilo je paradoksalno i besmisleno da dvije žrtve agresije Hrvati i Muslimani (kasnije Bošnjaci) ratuju. Treba podsjetiti da je Sarajevo živjelo u potpunoj opsadi, da po pola godine nije imalo struje i vode, a da je 1993. humanitarna pomoć bila najčešće 200 grama riže tjedno. Barem dobre dvije godine uz različite oscilacije 1 kg riže je koštao 60 DEM, šećer 50 – 60 DEM, litar ulja 50 DEM, itd.

Tijekom kolovoza 1993. pristupilo se osnivanju koordinacijskog tijela predstavnika hrvatskih stranaka, najvažnijih crkvenih institucija u Sarajevu i HKD-a Napredak. Tako je nakon nekoliko sastanaka, 10. rujna 1993. utemeljen – ponajprije zbog sprječavanja mogućeg sukoba HVO i Armije i u Sarajevu – Hrvatski koordinacijdki odbor (HKO) kojeg su činile: Vrhbosanska nadbiskupija (vlč. Nikola Lovrić), Franjevačka provincija (fra Ljubo Lucić), Caritas (vlč. Franjo Tomić), Hrvatska demokratska zajednica grada Sarajeva (Tomo Obrdalj), Hrvatska seljačka stranka BiH (dr. Ivo Komšić), Hrvatsko vijeće obrane iz Sarajeva (Slavko Zelić), HKD Napredak (dr. Franjo Topić) i Napretkova Hrvatska gospodarska zbornica, a za predsjednika je izabran mr. Tvrtko Nevjestić, predsjednik Zbornice, dopredsjednik je bio autor ovih redaka, a tajnik Hrvoje Ištuk. HKO je bio stvarni i ovlašteni predstavnik svih članica.

Zasjedalo se često, a nekada svakodnevno u Vrhbosanskoj Bogosloviji i u Napretku koji je djelovao u Bogosloviji. Sve su odluke i priopćenja donošeni usuglašavanjem stavova, a nikada preglasavanjem, što je fenomen za šire proučavanje. Obavljeni su razgovori sa svim važnim domaćim i međunarodnim čimbenicima (T. Nevjestić, Isječak našeg vremena, u: Napretkov Hrvatski narodni godišnjak za 1997., 372-376).

HKO je, prema sudu sudionika i svjedoka toga teškog vremena, odlučujuće utjecao da ne dođe do sukoba Armije i HVO-a u Sarajevu, a neki su to željeli i radili na tomu na objema stranama. Da je došlo do sukoba, mnoge bi stvari bile teže i kompliciranije, pogotovo za Hrvate katolike, ne samo u Sarajevu kao glavnom gradu, nego i u cijeloj BiH.

Sabor Hrvata BiH

HKO je bio organizator, a Napredak logistički odrađivao, Sabora Hrvata BiH održanog u Sarajevu 6. veljače 1994., dan nakon stravičnog masakra (68 ubijenih) na sarajevskoj tržnici Markale. Na Saboru su usvojeni dokumenti koji su bili prezentirani i na Ženevskim pregovorima.

Na ovom saboru je izabrano Hrvatsko narodno vijeće (HNV), čiji je prvi predsjednik bio dr. Ivo Komšić, koje je nastavilo ostvarivati slične ciljeve i zadatke HKO-a, ali u kojem više nisu bile službeno ranije spomenute organizacije i institucije, nego pojedinci. Dr. Komšić u svojoj memoarskoj knjizi govori dosta o HKO-u, HNV-u i Saboru.

HKO je odigrao svoju važnu ulogu i, što se rijetko događa, sam sebe dokinuo. Napredak i Bogoslovija su osigurali većinu logistike za ovaj sabor. Treba reći da je Steve Bubalo osim što je došao iz Amerike sa suprugom, Perom Radielovićem i Valentinom Ivankovićem bio donator Sabora.

Na Saboru su sudjelovale mnoge ugledne osobe iz javnog života BiH i RH: Drago Stipac, legendarni HSS-ovac, Vlado Gotovac, Mika Tripalo, Stipe Mesić, Zvonimir Šeparović itd. Bio je Haris Silajdžić, tada predsjednik Vlade BiH, Ejup Ganić, član Predsjedništva BiH, Miro Lazović, predsjednik Skupštine BiH, Dobroslav Paraga, predsjednik HSP-a Hrvatske, akademik Božidar Matić, biskup Pero Sudar (nadbiskup Vinko Puljić je bio u inozemstvu), Mariofil Ljubić, potpredsjednik Skupštine BiH, Jure Pelivan, bivši predsjednik Vlade, predsjednik HKD-a Napredak Franjo Topić i nekoliko članova Središnje uprave, Ilija Šimić, vlč. Luka Brković, Željko Ivanković, fra Ljubo Lucić, fra Luka Markešić, Hrvoje Ištuk, Ivan Lovrenović… kako je netko napisao: mnogi od hrvatske inteligencije i umjetnika bili su prisutni. Saboru su prisustvovali različiti veleposlanici i međunarodni predstavnici na čelu s američkim veleposlanikom Victorom Jakovichem, francuskim Henrym Jacolinom, koji je bio posebno značajan jer je francuski UNPROFOR kontrolirao sarajevsku zračnu luku i uglavnom cijelo Sarajevo. Važnu ulogu je imao i Sergio de Mello, predstavnik Ujedinjenih naroda za bivšu državu, omogućivši dolazak stotinjak ljudi zrakoplovima UN-a iz Zagreba, Splita i Frankfurta, što je u to doba bio pravi pothvat jer nisu mogli ni ministri lako dobiti dopuštenje za te letove.

Plodovi Sabora

Prije su održani u Hrvatskoj sabori Hrvata Posavine, srednje i zapadne Bosne, pa je ovaj sabor bio zbirni rezultat ostalih sabora. Na njega i njegove rezultate s nestrpljenjem su čekali mnogi domaći i strani političari.
Osnovni prijedlog je bio da se BiH uredi prema švicarskom modelu s deset županija, tri hrvatske (posavska, travnička i hercegovačka), tri srpske i tri bošnjačke, a Sarajevo da bude distrikt.

Dokumenti i stavovi Sabora su bitno utjecali na zaustavljanje sukoba Armije i HVO-a, i na zaključivanje Washingtonskog sporazuma koji je definitivno okončao sukob Bošnjaka i Hrvata. Da nije bilo Sabora i da nisu prekinuti sukobi Hvo i Armije, u Lašvanskoj dolini bi bio vjerojatno pokolj velikih razmjera. Prema stranim promatračima, u opkoljenoj Lašvanskoj dolini je bilo oko 30.000 vojnika (bošnjačke) Armije.

Zagrebački političar i publicist Slavko Goldstein je napisao kako je ovaj sabor unio u hrvatsku javnost „dašak već gotovo zaboravljenog optimizma“ (Hrvatska poslije sporazuma, u: Erasmus 6./1994, 20. s.). A Vesna Pusić je navela kako je „inicijativa Sabora Hrvata Bosne i Hercegovine bila jednim od glavnih pokretača promjena koje su se (samo šest tjedana ranije) činile nemogućim i iluzornim i koje su možda početak kraja rata na ovim prostorima.“

Peter Galbraith, tadašnji američki veleposlanik u Hrvatskoj, ustvrdio je: „Također je važno bilo to što se pojavila skupina Hrvata koja je predložila drukčije ideje… Dakle, Sabor u Sarajevu bio je vrlo važan… Također za raspravu o zemljovidima, posebno su bile važne njihove ideje o tomu. Bili su osnova (za raspravu). Također su pridali značaj pitanju (Bosanske) Posavine, što u dotadašnjim raspravama nije bio slučaj“ (Erasmus 6/1994., 14-15.).

Deklaracija Sabora

Saborska deklaracija sadržavala je sljedeće točke:

1. državna cjelovitost BiH je vitalni interes hrvatskoga naroda;
2. žuran i apsolutan prestanak svih ratnih djelovanja;
3. u BiH se mora osigurati kontinuitet državotvornosti svih triju naroda i njihova jednakopravnost;
4. odbacuje se svako rješenje krize u BiH koje sankcionira etničke progone i omogućuje nastavak etničkog čišćenja;
5. zahtijeva se povratak svih prognanih i izbjeglih u njihove domove;
6. predlaže se federalno uređenje BiH na kantonalnoj osnovi.

Zar ne bi bilo i danas ovakvo uređenje bolje od ovoga što imamo? S dva entiteta BiH nema dobru i normalnu budućnost što se svakodnevno osvjedočujemo. I u aktualnim pregovorima dva su praktično suprotstavljena koncepta: jedan isključivo etnički, a drugi isključivo „građanski“. Loše je, bez obzira na ove nove prosvjede, da se hoće reformirati samo Federacija, a ne cijela BiH. Entiteti su praktično „neovisne“ državice i teško mogu solidno funkcionirati. Vidi se i po ovoj krizi.

Jedan od glavnih argumenata nekih iz međunarodne zajednice zašto ne treba reformirati RS jest da ona funkcionira. Funkcioniranje je vrlo važan argument, ali nije dovoljan niti jedini, pa i Sjeverna Koreja funkcionira – naravno da time ne uspoređujemo RS sa S. Korejom.

Kombinirana demokracija

BiH treba organizirati, po našem mišljenju, na principu „kombinirane demokracije“, tj. trebaju biti osigurana sva osobna i nacionalna prava. Ovdje će još dugo biti važan nacionalni element i od toga se ne smije bježati. Predsjedništvo i Dom naroda osiguravaju simbolički ravnopravnost na državnom nivou, a kantoni osiguravaju nacionalna prava na terenu: obrazovanje, kulturu itd. Kantonizaciju/regionalizaciju je predložila i Biskupska konferencija BiH.

Međunarodna zajednica je, domaći akteri to nisu htjeli a ni mogli, učinila najvažniju stvar kad je zaustavila rat. Ali to nije dovoljno, sad treba organizirati Dayton 2, da ponovimo, što je tražio i sam Holbrooke, da bi zemlja bila što funkcionalnija, pravednija i jeftinija. Jasno je da su domaći političari prije svega odgovorni i da bi trebali naći neko dobro. Uzaludna je isprika da to trebaju domaći političari uraditi, da su htjeli i mogli već bi učinili. Međunarodna zajednica je sudjelovala i zapravo stvorila Daytonski sporazum i suodgovorna je i za njegovo funkcioniranje i popravljanje.

BiH treba što prije u NATO

Prije će pomrijeti svi aktualni političari nego što se dogovore za ulazak BiH u Nato ili ispune uvjete za ulazak u Evropsku uniju. Dakle, trebaju zajedno raditi domaći i međunarodni lideri na čelu s OHR-om i SAD-om koje su bile glavni kreator Daytonskog sporazuma, uostalom u SAD-u je i načinjen. Naravno da to nije lako i da traži puno napora, ali to ne može biti isprika za nerad ni domaćim političarima ni međunarodnoj zajednici. Jer ovako će BiH biti stalno trusno područje. Nije valjda da netko želi da to stalno i bude?

Ako je tako, onda je to pitanje zloće i preuzimanja velike odgovornosti za moguće katastrofalne posljedice. Dobro je da su se SAD i EU ponovo angažirale da se sredi BiH. Od svega je najgori a i najskuplji rat. Ceterum censeo (uostalom smatram), najvažnije je nek’ se BiH učlani u NATO jer to je, ne samo vojna, nego i ekonomska i politička organizacija. Da ljudi barem budu sigurni da se neće više ginuti, a s NATO-om će biti bolje pojedincima i narodima u BiH.

Tijekom kolovoza 1993. pristupilo se osnivanju koordinacijskog tijela hrvatskih stranaka, crkvene institucije i HKD-a Napredak. Tako je nakon nekoliko sastanaka, 10. rujna 1993. utemeljen – ponajprije zbog opasanosti sukoba HVO i Armije i u Sarajevu – Hrvatski koordinacijski odbor (HKO) kojeg su činile: Nadbiskupija, Franjevačka provincija, Caritas, Hrvatska demokratska zajednica, Hrvatska seljačka stranka BiH, HVO iz Sarajeva, HKD Napredak i Napretkova Hrvatska gospodarska zbornica, a za predsjednika je izabran mr. Tvrtko Nevjestić, predsjednik Zbornice, dopredsjednik je bio autor ovih redaka, a tajnik Hrvoje Ištuk.

HKO je bio stvarni i ovlašteni predstavnik svih članica, što je fenomen za šire proučavanje. Zasjedalo se često, a nekada svakodnevno u Vrhbosanskoj Bogosloviji i u Napretku koji je djelovao u Bogosloviji.

Osnovni prijedlog je bio da se BiH uredi prema švicarskom modelu s deset županija, tri hrvatske (posavska, travnička i hercegovačka), tri srpske i tri bošnjačke, a Sarajevo da bude distrikt. Dokumenti i stavovi Sabora su bitno utjecali na zaustavljanje sukoba Armije i HVO-a, i na zaključivanje Washingtonskog sporazuma koji je definitivno okončao sukob Bošnjaka i Hrvata. Da nije bilo Sabora, u Lašvanskoj dolini bi bio pokolj neviđenih razmjera. Prema stranim promatračima, u opkoljenoj Lašvanskoj dolini je bilo oko 30.000 vojnika bošnjačke Armije.

Objava Prof. dr. Franjo Topić uz godišnjicu Daytonskog sporazuma: Švicarski model je ipak najbolji pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Čovjekova prisutnost na području današnje BiH seže čak u doba paleolitika: nalazišta mousterijenske (Kamen i Lonđa u Makljenovcu, Markovac i Zobište u Donjem Detlaku, Kadar u Donjem Svilaju i dr.), aurignacijenske (Luščić u Kulašima) i epigravetijenske kulture (u pećini Badanj kraj Stoca, nalazište poznato po gravurama urezanima u stijeni).

U neolitiku se naselja razvijaju u dolinama rijeke Bosne i njezinih pritoka te Neretve. Iz ranoga neolitika potječu naselja u Gornjoj Tuzli, Zelenoj pećini kraj Mostara i Obrima I kraj Kaknja; iz srednjega su neolitika Kakanj, Obre I i Arnautovići kraj Visokoga, a iz kasnoga neolitika Lisičići kraj Konjica, Peć Mlini kraj Tihaljine, Butmir, Okolište i Obre II, Gornja Tuzla, Varoš kraj Koraja i Kaloševac na Usori.

Na području BiH indoeuropska seoba dovršena je oko 1800. pr. Kr.

U razdoblju ranoga brončanoga doba (1800. pr. Kr. do 1550. pr. Kr.) stanovništvo naseljava brdske krajeve i podiže gradinska naselja, a pokojnike pokapa pod gomile (tumule), što se nastavlja i u srednjem brončanom dobu (1550. pr. Kr. do 1250. pr. Kr.), kada u donje Podrinje prodiru utjecaji srednjoeuropske kulture grobnih humaka. U kasno brončano doba (1250. pr. Kr. do 850. pr. Kr.) na područje sjeverne Bosne prodiru nositelji kulture polja sa žarama te podižu naselja i nekropole.

Nositelji kovinske tehnike ranoga željeznoga (halštatskog) doba bila su ilirske etničke skupine

Sjevernu Bosnu nastavali su Mezeji, Oserijati i Breuci, sjeverozapadnu Japodi, jugozapadnu Delmati, srednju Desidijati, jugoistočnu Autarijati a Hercegovinu Ardijejci i Daorsi. Ilirska su naselja pretežito smještena na vrhovima brežuljaka, kao Pod u Bugojnu i Gradina iznad Ošanića kraj Stoca.

Iz toga su doba otkrivena i sojenička naselja Gradina u Donjoj Dolini i Otoka u Ripču. Pokojnike su pokapali u zemljane ili kamene gomile (nekropole: Glasinac, Jezerane kraj Bihaća i Donja Dolina). Između 370. i 360. pr. Kr. nadiru sa sjevera keltska plemena donoseći mladu željeznodobnu (latensku) kulturu.

Ona se negdje miješaju s ilirskim narodima (Japodi), a negdje ih potiskuju iz njihovih starih naselja (Autarijati). Krajevi pak južno i jugoistočno od Neretve pod snažnim su utjecajem helenističkoga svijeta, osobito Daorsi, koji razvijaju pomorsku trgovinu s Grčkom i njezinim kolonijama u južnoj Italiji i nekim drugim, udaljenijim pokrajinama.

Pismenost je također na visokome stupnju (upotrebljava se grčko pismo)

Razvitak gospodarskih i društvenih odnosa među ilirskim etničkim skupinama rezultirao je u III. st. pr. Kr. stvaranjem saveza. U takvim se okolnostima Iliri suočavaju s osvajačkim nastojanjima Rimljana, koji 229. pr. Kr. započinju prvi rat protiv njih i utvrđuju se na istočnoj obali Jadranskoga mora. Otada traje razdoblje dugogodišnjih ratova što ih ilirske skupine (Ardijejci, Delmati, Daorsi, Japodi i dr.) vode protiv brojnih rimskih vojski.

Rimljani su ipak zavladali tim krajevima nakon pobjede nad kraljem Gencijem 167. pr. Kr., ali zemljom nisu potpuno zagospodarili

Najveći otpor pružali su im Delmati u jugozapadnoj BiH (pokorio ih je tek August posljednjih godina pr. Kr.). Veliki ilirski ustanak god. 6–9 (→ batonski rat) zahvatio je i područje BiH.

Nakon njegova sloma Rimljani su reorganizirali provinciju Ilirik osnivanjem dviju novih provincija, Dalmacije sa središtem u Saloni i Panonije sa središtem u Sirmiju. Tom je podjelom veći dio BiH pripao provinciji Dalmaciji, a manji provinciji Panoniji.

Obje se provincije smiruju, a rimska vlast u njima gradi utvrđene logore i utvrde (i u njih naseljava Italike i veterane), putove i vodovode te romanizira staro stanovništvo. Razvija se poljodjelstvo, obrt, a posebice se pozornost poklanja rudarstvu. Ti su procesi mnogo snažniji u primorju i uz ceste i rudnike nego u zabačenim planinskim krajevima.

Od početka IV. do kraja VI. st. na tim se prostorima zbivaju velike političke, društvene, gospodarske, kulturne i vjerske promjene, a izazivaju ih prodori germanskih i mongolskih naroda na područje Rimskoga Carstva.

Podjelom Rimskoga Carstva 395. na zapadni i istočni dio, Bosna je s Dalmacijom pripala zapadnomu dijelu

Područje BiH do 480. administrativno pripada uglavnom rimskoj provinciji Dalmaciji, zatim kratko državi germanskoga vojskovođe Odoakara, potom Teodorikovoj ostrogotskoj državi (489 – oko 540), a otada formalno Istočnorimskomu Carstvu.

Približno od polovice VI. st. počinju sve češći upadi Avara i Slavena na područje rimske Dalmacije i završavaju se oko 614. razaranjem Salone i njihovim trajnim naseljivanjem. God. 597. prodro je avarski kagan Bajan te osvojio glavnu utvrdu Bonke (Vonke) u današnjoj Bosni i razorio 40 utvrda.

Na području BiH dobro je očuvana rimska i predrimska toponomastika u imenima rijeka Save, Drine, Bosne, Neretve, Tare, Une, Vrbasa i Bune, te u imenima planina Prenja, Veleža, Majevice, Mosora, Botunja, Dinare, Romanije i dr. Avarsko-slavenskim doseljenjem započeo je dug i slabo poznat proces stabilizacije političkih, društvenih, gospodarskih i kulturnih prilika te stapanje doseljenoga sa zatečenim stanovništvom.

U procesu uspostave prvih oblika državno-političke organizacije ključna je uloga pripadala Avarima, koji su se Slavenima nametnuli za gospodare

Vladarski naslov ban u srednjovjekovnoj bosanskoj državi avarsko je političko naslijeđe, a na njihovu dugu prisutnost na području BiH podsjeća i 15 od 30 poznatih lokaliteta izvedenih iz korijena Obri i Obrov.

U rat protiv Avara Franci su uvukli i Hrvate, koji su u trogodišnjem ratu potkraj VIII. st. slomili avarsku vlast i zaposjeli njihovu zemlju, ali se hrvatsko ime nije uspjelo nametnuti čitavoj pokrajini. Bosnu (τὸ χωρίον Βόσωνα) prvi spominje bizantski car pisac Konstantin VII. Porfirogenet u polovici X. st. kao malenu zemlju s dva grada (Katera i Desnek) u sastavu srpske države. Tada se Bosna prostirala oko gornjeg i srednjeg toka rijeke Bosne, približno do Zavidovića.

U drugoj polovici X. st. Bosna je nakratko stekla samostalnost, a njezin je ban zaposjeo hrvatske županije Uskoplje, Luku i Plivu. Ipak, mnogo su bila duža razdoblja u kojima je prvotna Bosna do XI. st. pripadala susjednoj hrvatskoj, odnosno srpskoj državi. Nakon 1018. priznavala je vrhovnu vlast bizantskoga cara, a između 1081. i 1088. došla je pod vlast dukljanskoga kralja Bodina, koji joj je za upravitelja postavio kneza Stjepana.

Nakon Bodinove smrti (oko 1101) Bosna se politički osamostalila

Kada su početkom XII. st. Arpadovići ovladali hrvatskim zemljama do mora, i Bosna se našla u sferi njihova političkoga utjecaja i razvila se kao ugarska vazalna, polusamostalna država, pa je oko polovice XII. st. u njoj uklonjena domaća vladarska dinastija, a za bana postavljen slavonski velikaš Borič (1154–63), koji je kao ugarski vazal sudjelovao 1154. u ratu protiv Bizanta.

Kada je nakon kratkotrajne bizantske vlasti (1166–80) Bosnom zavladao ban Kulin (1180–1204), ona se razvila u zemlju s razvijenim gospodarstvom, osobito rudarstvom i trgovinom (1189. zaključen je ugovor o trgovini s Dubrovnikom) i imala je granice od Drine do Grmeča, obuhvaćajući srednju Bosnu, Usoru, Soli i Donje Kraje oko rijeke Sane.

Potkraj Kulinove vladavine (1199) javljaju se prve vijesti o dualističkome krivovjerju u Bosni, što je nakratko riješeno bilinopoljskom abjuracijom. Kulinovi nasljednici u XIII. st. (Matej Ninoslav i Prijezda I.) nastavljaju razvijati bosansku državu i braniti je od ugarskoga presezanja, koja su opravdavana borbom protiv krivovjerja. Rimska kurija šalje u Bosnu legate i istražitelje (Akoncije 1221., Jakov de Pecoraria, 1233), a Ugarska križarsku vojsku (1235–38).

U međuvremenu su u Bosni ojačala vlastela pa pokazuju samovolju (u sukobu s banom Matejom Ninoslavom, odbiju na njegov zahtjev vratiti županije i sela kojima su upravljala)

Matej Ninoslav (ban 1232–50) uspio je očuvati političku i državnu samostalnost Bosne, ali se pod prijetnjom novoga rata 1244. pokorio hrvatsko-ugarskomu kralju i priznao Katoličkoj crkvi prava na prije dobivene posjede. Unatoč tomu, bosanski biskup Ponsa (1238–68) napustio je zemlju i nastanio se u Đakovu, koje je od 1247. postalo stalnim sjedištem bosanskih katoličkih biskupa.

Nakon novoga rata 1253., kralj Bela IV. pokorio je i podijelio cijelu zemlju. U užoj Bosni i Donjim Krajima pod ugarskom zaštitom zavladao je ban Prijezda I. (1254 – nakon 1287), a Usora i Soli izdvojene su kao posebna banovina (povremeno spajana s Mačvom) pod izravnim ugarskim utjecajem. God. 1284. pripale su Usora i Soli bivšemu srpskomu kralju Dragutinu. Uz pristanak baruna i plemića, dao je Prijezda I. 1287. zetu Ladislavu Baboniću županiju Zemljanik, za koju kaže da su je držali i njegovi pređi.

Potkraj XIII. i u početku XIV. st. u bosanskom susjedstvu jača moć Bribirskih knezova, koji šire svoju vlast i na dijelove Bosne. Hrvatski ban Pavao I. naziva se 1299. »banom Hrvatske, Dalmacije i gospodarom Bosne«, a 1305. »gospodarom cijele Bosne«.

Njegov sin Mladin II. proširio je vlast na Hum pa se 1318. naziva hrvatskim i bosanskim banom i vrhovnim gospodarom Humske zemlje. Obje zemlje zadržao je do 1322. Vlast bosanskoga bana Stjepana I. (1290–1314) bila je potisnuta samo na skromno područje uz rijeku Drinu.

Smjena na bosanskom prijestolju 1314. obavljena je pod okriljem Mladina II. Kada je njegova moć počela slabjeti, napustio ga je i njegov štićenik, bosanski ban Stjepan II. Kotromanić (1314–53), koji je, uz ugarsku pomoć, potpuno ovladao Bosnom i proširio njezine granice. Do proljeća 1324. postao je gospodar Usore i Soli, a nakon teških borbi podložio je Duvno, Livno i Glamoč.

God. 1326. zauzeo je Krajinu od ušća Neretve do Omiša, srpskoj je državi te godine, pobjedom nad Branivojevićima, oduzeo velik dio Huma, a 1329. ratovao je u Polimlju, pa mu se država prostirala od Save do mora i od Cetine do Drine.

Stjepana II. naslijedio je njegov sinovac Tvrtko I. (1353–91), sin brata mu Vladislava i Jelene Bribirske. U početku njegove vladavine otpor su mu u zemlji pružala ojačala vlastela, ali i hrvatsko-ugarski kralj Ludovik I., koji ga je 1357. prisilio da mu ustupi Hum, a poticao je na odmetništvo i Hrvatiniće u Donjim Krajima, s kojima je razmijenio neke gradove.

God. 1363. aktualizirao je kralj Ludovik I. pitanje krivovjerja u Bosni pa je onamo uputio dvije vojske, koje su poražene pod gradom Sokolom na Plivi i u Usori, što je Tvrtko I. pokušao iskoristiti za učvršćenje svoje vlasti

Kada su se u zemlji uskoro ponovno pobunila vlastela (kaznac Sanko Miltenović, banov brat Vukić i dr.), bosanski se vladar morao miriti s kraljem Ludovikom I., pa se 1366. nazivao banom »po milosti Božjoj i gospodara našega kralja Ludovika«.

Punu vlast u zemlji uspostavio je tek 1369., nakon čega slijedi razdoblje novoga teritorijalnog širenja bosanske države: 1373. diobom zemalja župana Nikole Altomanovića stječe područje između Drine i Lima, a nekoliko godina poslije Trebinje, Konavle i Dračevicu. U jesen 1377. uzima kraljevsku krunu i postaje »kralj Srbljem i Bosni i Pomorju i Zapadnim Stranama«.

Nakon Ludovikove smrti 1382. aktivno sudjeluje u previranjima u Hrvatskoj, pa mu 1385. kraljice Elizabeta i Marija priznaju prava na grad Kotor. God. 1388. njegov je vojskovođa Vlatko Vuković suzbio kraj Bileće osmanske čete pod zapovjedništvom Šahin-paše, a 1389. bosanska je vojska pod istim vojskovođom sudjelovala u bitki na Kosovu. Nakon dugih borbi predali su mu se 1390. gradovi Split, Trogir i Šibenik, područje do Knina i Zemunika kraj Zadra te otoci Brač i Hvar.

Otada se Tvrtko I. stao nazivati “kraljem Raške, Bosne, Dalmacije, Hrvatske i Primorja”

Bosanska je država u XIV. st. bila teritorijalno najveća. Već od prvih širenja u doba bana Stjepana II. u njoj se našlo stanovništvo koje je u državno-političkom smislu dotad pripadalo pod vlast hrvatsko-ugarskoga kralja ili je priznavalo vlast srpskog vladara, a u vjerskom je smislu slijedilo nauk Katoličke i Pravoslavne crkve.

Već od prvih godina samostalne vlasti bana Stjepana II. u Bosni se pojavljuje institucionalno potpuno izgrađena Crkva bosanska, s vlastitom hijerarhijom i vrhovnim poglavarom, a u drugoj polovici XIV. st. djeluje njezino učilište u koje su dolazili heretici iz sjeverne Italije.

U crkvenim pitanjima ban se priklonio Katoličkoj crkvi, koja je osnutkom Bosanske franjevačke vikarije između 1340. i 1342. ponovno dobila institucionalni oblik djelovanja u zemlji, pa franjevci podižu samostane po Bosni i na njezinim rubovima radi suzbijanja bosanskoga krivovjerja, a tek je marginalno prisutna i Pravoslavna crkva.

U političkom pogledu svi se banovi podanici od doba bana Stjepana II. nazivaju Bošnjanima, bez obzira na to iz kojega dijela njegove teritorijalno uvećane države dolazili i kojoj vjeroispovijesti pripadali

U XIV. st. stvoreni su povoljni uvjeti za snažan gospodarski napredak zemlje. Novonastalo stanje osobito je pogodovalo napretku trgovine i rudarstva te pojavi obrta.

Istodobno nastaje velik broj gradova i gradskih naselja s trgovima i obrtničkim radionicama (Fojnica, Visoko, Deževica kraj Fojnice, Konjic, Srebrenica, Jeleč, Foča, Mostar, Livno, Janjići kraj Zenice, Vrbas, Soli [Tuzla], Mile [Arnautovići], Olovo, Goražde, Dobrun, Višegrad, Zvornik), trgovačkim kolonijama, napose Dubrovčana (Srebrenica, Ustikolina, Foča, Cernica kraj Gackog, Drijeva, Novi [Herceg Novi], Trebinje, Konjic, Visoko, Prača), te s carinarnicama (Ledenice kraj Brgata, Drijeva, Nerezine kraj Čapljine, Cernica kraj Gackog, Ustikolina, Goražde, Srebrenica, Olovo, Ostružnica kraj Fojnice, Konjic i Jajce).

Neka od gradskih naselja imala su svoju posebnu upravu na čelu s knezom. Tvrtko I. dijelio je posjede svojim zaslužnim podanicima (npr. 1380. podijelio je Hrvoju Vukčiću Hrvatiniću naslov velikoga bosanskog vojvode i darovao mu tri sela u župi Lašvi), a to je za posljedicu imalo jačanje moći pojedinih bosanskih rodova.

Uskoro nakon Tvrtkove smrti (proljeće 1391) Bosna počinje pokazivati znake unutarnjeg trvenja i slabljenja središnje vlasti.

Njegovi nasljednici Stjepan Dabiša (1391–95), Jelena Gruba (1395–98), Stjepan Ostoja (1398–1404, 1409–18) i Tvrtko II. (1404–09) podliježu utjecaju Osmanlija i Ugarske izvana i moćnim feudalnim gospodarima (Hrvoje Vukčić, Sandalj Hranić, Pavao Radinović) iznutra.

Zemlja ne izlazi iz kriza i ratova. Tvrtko II. počeo se oslanjati na Ugarsku (1425–27), a Osmanlijama je 1428. ustupio neke svoje gradove i pristao plaćati danak. God. 1435. preuzeo je vazalne obveze i prema hrvatsko-ugarskom kralju i prema sultanu, nakon čega su se Osmanlije učvrstili u središtu zemlje te zauzeli županiju Vrhbosnu i grad Hodidjed.

Novi kralj Stjepan Tomaš (1443–61) nagovijestio je sređivanje stanja u zemlji i odbijanje vanjske opasnosti. Uz kralja su pristajali knezovi Pavlovići, Kovačevići (Dinjičići) i Vojsalići, nasljednici vojvode Hrvoja Vukčića Hrvatinića, a od 1446. pomirio se i s Kosačom, što je učvrstio ženidbom s njegovom kćeri Katarinom.

Početni uspjesi pokazali su se kratkotrajnima, a unutarnje suprotnosti i neprijateljstva i dalje su ozbiljno narušavali stabilnost zemlje (područje kojim je upravljao herceg Stjepan Vukčić Kosača gotovo se potpuno osamostalilo), koja se nakon 1453. našla pod sve snažnijim osmanskim pritiskom.

Posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević (1461–63) suočio se s neizbježnom propašću svoje države pa se stao obraćati za pomoć kršćanskom svijetu protiv Osmanlija (već su držali neke krajeve u Bosni; Bosansko krajište).

U proljeće 1463. sultan je poveo vojsku protiv Bosne, koju je u nekoliko dana zauzeo, a kralja i mnogo plemstva zarobio i pogubio. Na to je kralj Matija u jesen te godine oduzeo Osmanlijama sjeverne krajeve bosanske države te od njih poslije stvorio Srebreničku i Jajačku banovinu.

Iako je 1463. uništio bosansku državu, sultan Mehmed II. nije tada osvojio cio njezin teritorij, nego su zemlje pod upravom hercega Stjepana Vukčića Kosače i njegovih nasljednika sačuvale samostalnost do 1482.

Nakon 1463. Osmanlije od osvojenih krajeva u BiH stvaraju svoju pograničnu pokrajinu Bosanski sandžak, odakle prodiru u svim smjerovima, najprije pustošeći a potom i trajnije osvajajući susjedne hrvatske zemlje između Drave i Jadranskoga mora

Nove vojne uspjehe pratila je uspostava vojno-upravne organizacije na terenu. Osvajanjem većega dijela Hercegovine, Osmanlije 1470. stvaraju Hercegovački sandžak, Zvornički sandžak stvaraju 1480/81., a prostorno ga proširuju zauzimanjem ostataka Srebreničke banovine 1512.

Novim osvajanjima u Dalmaciji, Slavoniji i Lici organizirani su Kliški sandžak 1537., Sandžak Začasna 1557 (→ čazmanski sandžak) i Krčko-lički sandžak oko 1580. Polovicom 1580. na području BiH i susjednih osvojenih krajeva uspostavljena je nova vojnopolitička i upravna jedinica Bosanski pašaluk, koji je gotovo do kraja XVII. st. obuhvaćao sandžake: Bosanski, Hercegovački, Zvornički, Kliški, Požeški, Krčko-lički, Cernički (Pakrački) i Bihaćki.

Osvajanjem Bihaća i Bihaćke krajine 1592. u sastavu Bosanskoga pašaluka našlo se cijelo područje današnje BiH. Osmanlije su na osvojenim područjima uvodili okupacijsku vlast i poredak. Pojedine su krajeve davali na upravu istaknutim vojnicima, obično begovima (zaimima), vodeći pritom računa i o zatečenome stanju. Ta manja ili veća područja nazivana su vilajetima.

Stalni sustav vlasti obilježavala je uspostava organa sudske vlasti, kadija

Najveća upravna jedinica u pašaluku bila je sandžak, na čelu sa sandžak-begom, a sandžak se dijelio na kadiluke (kaze). Tako je Bosna dobila isto društveno i upravno uređenje kao i ostale pokrajine Osmanskoga Carstva. Društveno-ekonomski poredak zasnivao se na sitnome feudalnom posjedu, poznatome kao timarski sustav, u kojem su timarnici ili spahije bili sitno vojno plemstvo, koje je imalo dužnost besprijekorno služiti sultanu u ratu i miru.

Zemlja je bila u vlasništvu države, prihodi s nje raspoređeni su u timare, zeamete i hasove

Prihodi s vojnih posjeda bili su razmjerno maleni, hasove su uživali upravitelji pokrajina i sandžaci, a zeamete i timare drugi činovnici. Potkraj XVI. st. u timarskom sustavu u Bosni nastaju krupne promjene: 1594. vojni posjedi postaju nasljedni obiteljski timari (odžakluk timari). Ta je promjena osobito važna jer je omogućila nastanak krvnoga plemstva i povećala broj vojnika.

S osmanskom vlašću stanovništvo u Bosni prima islam (→ islamizacija), a u zemlju prodire i tursko-bizantska civilizacija, koja se posebice očitovala u uređenju i životu njezinih gradova. Feudalna anarhija, koja je zahvatila i Bosnu nakon Sulejmanove smrti 1566., odrazuje se u sve težem položaju seljaka kmetova, u povećanome poreznom pritisku i javnoj nesigurnosti.

To je uzrokovalo hajdučiju, prve bune i ustanke potkraj XVI. i na početku XVII. st. U ratu 1683–99., kada su se Osmanlije povlačili iz Ugarske i Hrvatske, Bosanski pašaluk gubi područja u Dalmaciji, Lici i Slavoniji.

Budući da je Bosna po položaju bila pogranična pokrajina, u njoj je bio organiziran obrambeni sustav, poznat kao sustav kapetanija, koje su u početku stvorene samo na granici, a poslije su organizirane i u unutrašnjosti BiH.

Po kapetanijama se BiH razlikovala od drugih pokrajina Osmanskoga Carstva

Na čelu kapetanija bili su kapetani, koji su imali važnu ulogu u društveno-političkom životu zemlje. Od polovice XVIII. st. oni su potisnuli zastupnike središnje i pokrajinske vlasti – muteselime, zabite i dr. Organiziranjem kapetanija povećava se broj posadnika u utvrdama, a čine ih domaći ljudi.

U XVIII. st. Osmansko Carstvo vodi, s promjenljivom srećom i uspjehom, ratove protiv Austrije (1716–18., 1727–39. i 1788–91), kojih se teret osobito teško osjećao u Bosni. Osim toga, Carstvo potresaju gospodarske krize, a one za posljedicu imaju nezadovoljstvo vojnog staleža u Bosni pa zemlju sve više zahvaća feudalna anarhija i raste težnja za autonomijom u bosanskoga muslimanskog stanovništva. Zato se ono najviše odupire reformama u Carstvu, koje počinju za vladavine Selima III. (1789–1807).

Taj otpor ne prestaje sve do pobjede sultana Mahmuda II. nad Husein-begom Gradaščevićem (1832) i do pohoda Omer-paše Latasa (1850–51), kojim je slomljen posljednji oružani otpor bosanskih feudalaca.

Nemirno XIX. st. protječe u znaku buna: 1809. izbila je buna u Bosanskoj krajini, ali je bila brzo ugušena, a poslije su slijedile bune i ustanci u Hercegovini 1852–62. i Bosni 1834–58. Ti su pokreti imali ponajprije socijalno, potom oslobodilačko i nacionalno obilježje.

U XIX. st. bile su borbe i ustanci potpomagani prodiranjem europskoga kapitalizma u Bosnu, reformama u Carstvu (Hatišerif od Gülhane, 1839., Hatihumajun, 1856) i utjecajem što ga je europski kapitalizam imao u Osmanskome Carstvu nakon Krimskoga rata 1853–56.

Unutarnje reforme, koje je tada proveo Topal Osman-paša (1861–69), nisu učvrstile osmanski poredak u Bosni

Saferska naredba 1859. daje zakonsku osnovu čitlučkomu sustavu, pa se time pogoršavaju agrarni odnosi. To će biti društvenom pozadinom svim seljačkim ustancima u Bosni u XIX. st.

Prodiranjem kapitalističkih proizvodnih odnosa raste ekonomsko i političko značenje građanstva, koje će utjecati i na razvoj političkih, gospodarskih, kulturnih i nacionalnih prilika u BiH u drugoj polovici XIX. st. U takvim je prilikama izbio 1875. ustanak, koji se postupno širio iz Hercegovine na Bosansku krajinu i 1876. uvukao u rat Srbiju i Crnu Goru, a 1877. i Rusiju.

Mirom u San Stefanu (u veljači 1878) Porta je Bosni i Hercegovini morala priznati autonomiju. Kongres velikih sila u Berlinu revidirao je odredbe Sanstefanskoga mira i člankom 25. ugovora priznao Austro-Ugarskoj pravo da zaposjedne BiH i upravlja njome pridržavajući suverenitet sultanu. Gotovo jedino muslimansko stanovništvo (osobito feudalci) oduprlo se (1878) ulasku austrougarske vojske u BiH, koja je nakon četiri mjeseca slomila otpor.

Austro-Ugarska je vladala u BiH od 1878. do 1918. godine

Čim je zaposjela zemlju, uvela je svoju upravu i čvrsto je vezala uza se. Prodiranjem srednjoeuropskoga kapitala u Bosnu razara se (nakon 1878) kako stara feudalna ekonomija tako i društvo unatoč tomu što su u BiH, održavanjem na snazi odredaba Saferske naredbe iz 1859., zadržani stari feudalni odnosi na selu.

Širenje kapitalističkih proizvodnih odnosa za okupacije pobuđuje u BiH duboke društvene promjene: slabi položaj muslimanskih feudalaca, jača utjecaj stranoga kapitala, a oslanjajući se na njega raste, i po broju i po općem društvenom značenju, i ugled domaćega građanstva. S razvojem velikih industrijskih poduzeća, koja je izgradio srednjoeuropski kapital radi iskorištavanja sirovina, javlja se radništvo; raste broj domaćih školovanih ljudi, a seljaštvo je sve nezadovoljnije zbog nerješavanja agrarnoga pitanja.

Sva ta unutarnja društvena kretanja nakon 1878 (osobito za uprave B. Kállaya) pooštrit će nacionalne i socijalne suprotnosti, dovesti do ustanka u Hercegovini 1882., do borbe za vjersko-prosvjetnu autonomiju Srba 1896–1905. i Bošnjaka 1899–1909. Opći štrajk radnika 1906. i pokret seljaka 1910. upozoravali su na velika socijalna previranja, koja nije zaustavilo ni proglašenje aneksije 1908 (→ aneksija bosne i hercegovine).

God. 1910. Bosna i Hercegovina dobiva ustav, koji samo pooštrava unutarnje borbe

Za Balkanskih ratova 1912–13. u zemlji se uvodi izvanredno stanje, a počelo se osjećati pojačano djelovanje srpske nacionalističke propagande preko terorističke organizacije Mlade Bosne, čiji članovi poduzimaju niz atentata, kao što su npr. neuspjeli atentat Bogdana Žerajića na zemaljskog poglavara generala M. Varešanina 1910. i atentat Gavrila Principa na Franju Ferdinanda 1914.

Ovaj posljednji bio je uvod u I. svjetski rat (→ sarajevski atentat), u kojem je Bosna mnogo stradala. U pripremama za organiziranje nove države nakon raspada Austro-Ugarske sudjelovali su i bosanskohercegovački zastupnici.

Stvaranjem jugoslavenske države 1918. BiH se našla u sastavu nove državne zajednice (→ jugoslavija), u koju je ušla kao izrazito agrarna zemlja, u kojoj je gotovo 88% stanovništva živjelo od poljodjelstva i stočarstva. U agrarnim je odnosima još uvijek postojao jak utjecaj ostataka feudalnog sustava (koji je u nekim područjima čak prevladavao).

Popisi stanovništva (1921. i 1931) pokazuju da je BiH imala najvišu stopu prirasta u cijeloj državi (više od 20%), a to je uzrokovalo veliko siromaštvo stanovništva tih krajeva

U nemogućnosti da se zaposli izvan poljodjelstva, najveći broj novoga stanovništva ostajao je na selu, pa se broj poljodjelskog stanovništva u deset godina još i povećao.

S druge strane, u nedovoljno razvijenom rudarstvu, industriji, velikoj trgovini, bankarstvu i prometu, velik je udio imao inozemni kapital (a to je bila općejugoslavenska pojava): u Zemaljskoj banci za BiH sudjelovao je npr. njemački, austrijski, belgijski, madžarski, švicarski i talijanski kapital. U industrijskim granama u kojima su bila potrebna veća ulaganja inozemni je kapital prevladavao.

Nacionalna heterogenost, kojoj je u osnovi bila vjerska podijeljenost, produbljivala se vlasničkim odnosima. Pretežit broj posjednika koji su imali kmetove bili su Bošnjaci (91%). Među slobodnim seljacima opet je bilo najviše Bošnjaka, a kmetovi su pretežno bili katolički Hrvati i pravoslavni Srbi (Bošnjaka kmetova bilo je samo 4,5%).

Takvi odnosi u poljodjelstvu doveli su do toga da se nacionalno pitanje formalno poistovjećivalo s neriješenim seljačkim pitanjem. Rješavanje agrarnog pitanja često je bilo predmetom političkih spekulacija i ucjenjivanja, a to su prakticirali osobito vladajući srbijanski krugovi.

Pod zaštitom režima stvaran je državni aparat u kojem su glavnu riječ imali predstavnici bosanskohercegovačkoga srpskoga građanstva. U BiH su pristizali činovnici iz Srbije i zauzimali važne položaje u državnoj upravi.

Stranačko pregrupiranje izvedeno je pretežno na vjersko-nacionalnoj osnovi. Bošnjaci su u golemoj većini, bez obzira na socijalno podrijetlo, pristupili novoosnovanoj Jugoslavenskoj muslimanskoj organizaciji (JMO).

Tek je neznatan broj Bošnjaka pripadao srpskim ili hrvatskim građanskim strankama. U organiziranju i rukovođenju JMO-om presudan su utjecaj imali muslimanski feudalci. JMO je podupirao monarhijski oblik vladavine, ali se zauzimao za autonomiju BiH. Unatoč tomu povremeno je surađivao s centralističkim strankama i sudjelovao u vladama (s radikalima, demokratima i slovenskim klerikalcima).

JMO je glasovao i za centralistički Vidovdanski ustav, kada je dobio jamstvo da će se podjela na oblasti u BiH provesti unutar njezinih povijesnih granica, a to je prividno i dalje osiguralo cjelovitost bosanskohercegovačkog teritorija

Program JMO-a sadržavao je i zahtjev za očuvanje ekonomskih pozicija bogatijih Bošnjaka. Na svim skupštinskim izborima koji su se održavali do 1929. JMO je dobivao približno jednak broj glasova, od reda bošnjačkih, i bilo je neosporni predstavnik Bošnjaka.

Tvorac političke ideologije JMO-a bio je Mehmed Spaho. Srbi su pretežno pristupili Narodnoj radikalnoj stranci (NRS), a tek u manjoj mjeri Savezu težaka i Demokratskoj stranci. NRS je zapravo bio politički predstavnik Srba u BiH. Stranka je nastupala s izrazitim velikosrpskim programom i bila je nositelj srpskog nacionalizma.

Zbog toga se oštro sukobljivala s bosanskohercegovačkim Bošnjacima i Hrvatima. U političkoj borbi s protivnicima često je angažirala i ekstremne srpske nacionalističke organizacije. Bosanskohercegovačke radikale predvodio je Milan Srškić. Hrvati su u početku bili okupljeni u Hrvatskoj težačkoj stranci i Hrvatskoj pučkoj stranci, a poslije u Hrvatskoj (republikanskoj) seljačkoj stranci (HRSS), koja je započela politički prodor u BiH nakon skupštinskih izbora 1923.

U svojem je programu isticala zahtjev za federativnim uređenjem države, a glede BiH naglašavala je načelo samoodređenja

U svojim je organizacijama HRSS postupno okupio pretežan broj Hrvata u BiH, pa je s vremenom postao njihov glavni politički predstavnik, a istaknutiji hrvatski političari bili su N. Mandić i J. Šutej. Tako su u političkom životu BiH između dvaju svjetskih ratova glavnu ulogu imali JMO, NRS i HRSS odnosno, poslije, HSS.

Nastupom Šestosiječanjske diktature 1929. bio je zabranjen rad svim političkim strankama. U središtu političkog života zemlje, uz pitanje državnopravnog uređenja, bilo je i pitanje obnove stranačkoga djelovanja i vraćanja parlamentarizma.

Na politički razvoj BiH utjecala je nova administrativna podjela države kojom je uspostavljeno više banovina, a one su obuhvaćale i druga područja (izvan BiH), pa je tako razbijena prijašnja cjelovitost. Teritorij BiH pripao je Vrbaskoj, Drinskoj, Zetskoj i Primorskoj banovini, pa je jedino bivši JMO djelovao isključivo na teritoriju BiH.

Premda je okupljala samo muslimanski dio stanovništva, ta je politička stranka, mnogo više od ostalih, zastupala interese BiH u cijelosti, vraćajući se povremeno na svoj izvorni autonomistički program.

God. 1933. vodstvo bivšega JMO-a istupilo je sa »Sarajevskim punktacijama«, u kojima ističe zahtjev da se jugoslavenska država organizira na temelju povijesno-političkih jedinica, kako bi i Bosna i Hercegovina ponovno zadobile teritorijalnu cjelokupnost i zatim ostvarile autonomiju u jugoslavenskoj zajednici. Unatoč tako proklamiranomu stavu, JMO je 1935. stupio u novu režimsku stranku, Jugoslovensku radikalnu zajednicu (JRZ), postavši jednim od stupova Stojadinovićeve unitarističke politike.

Stojadinović je tada bio prisiljen na ustupke JMO-u u BiH, što je izazvalo negodovanje bosanskohercegovačkih Srba.

Sporazum Cvetković–Maček od 26. VIII. 1939. izmijenio je granice među banovinama na području BiH jer su uspostavom Banovine Hrvatske neka bosanskohercegovačka područja ušla u njezin sastav

Takvo je rješenje izazvalo mnogo nezadovoljstva, pa se nakon sporazuma borba oko BiH između zainteresiranih nacionalnih politika još jače zaoštrila. Nezadovoljstvo u redovima JMO-a sve je više raslo, premda je stranka i dalje ostala u vladi. Muslimanski građanski političari organizirali su među Muslimanima pokret za autonomiju BiH, nastojeći za njega pridobiti sve muslimanske organizacije. Nezadovoljni bosanskohercegovački Srbi očekivali su započeto preuređenje države, nadajući se jačanju svojega utjecaja u BiH. Što se tiče položaja BiH, KPJ se zauzeo za »narodnu autonomiju«.

Politička situacija u BiH pred slom Kraljevine Jugoslavije ostala je i dalje zamršena i sva je bila u znaku jake nacionalne podijeljenosti njezina stanovništva. Nakon kapitulacije kraljevske jugoslavenske vojske 17. IV. 1941., osovinske sile uključile su BiH u sastav Nezavisne Države Hrvatske.

Radi eksploatacije prirodnih bogatstava, teritorij BiH podijelile su demarkacijskom crtom koja se protezala približno od Gline prema Sanskom Mostu, Donjem Vakufu, Sarajevu i Ustiprači. Dio između Jadranskoga mora i te crte bio je talijanska zona, a preostali dio, do sjeverne granice tzv. NDH, njemačka.

Dok su Nijemci podupirali uspostavu institucija vlasti NDH, nastojeći s pomoću njih ostvariti svoje interese, Talijani se u tom pogledu nisu žurili, jer su u jačanju NDH i njegovu sve većem oslanjanju na Njemačku gledali opasnost za ostvarenje svojih planova.

Ustaška vlast u NDH proklamirala je svoja politička načela prema BiH, koja je u povijesnom, odnosno državnopravnom smislu smatrana hrvatskom zemljom, koju najvećim dijelom nastanjuje hrvatsko stanovništvo, sastavnim dijelom kojega su smatrani i Bošnjaci, pa joj iz strateških razloga namjenjuje središnju ulogu u državi.

U tom smislu planira se preseljenje »središta NDH« u Banju Luku. A. Pavelić donio je 29. IV. 1941. odluku da se u Banju Luku »preseli Potpredsjedništvo vlade«, a to je i učinjeno 4. V. 1941. Do srpnja 1941. u BiH je uspostavljena ustaška vlast, područje je podijeljeno na velike župe od kojih su neke obuhvaćale područja BiH i Hrvatske.

Većina srpskoga stanovništva nije prihvatila NDH nego se priklonila četničkomu pokretu, a poslije djelomice i antifašističkomu (partizanskomu) pokretu. Područje BiH postalo je poprištem teških borbi, koje započinju četničkim napadima na dužnosnike ustaške vlasti, zatim pokoljima Bošnjaka, a potom i Hrvata, to pak je za posljedicu imalo odmazde nad srpskim stanovništvom.

Ustaški režim slijedio je antisemitsku i rasističku politiku, koja je rezultirala masovnim fizičkim likvidiranjem Židova i Roma

Zbog ustaške politike dio bošnjačkih građanskih političara ubrzo se distancirao i zagovarao najprije bosansku autonomiju (studeni 1941 – Uzeiraga Hadžihasanović), a potom čak i izdvajanje BiH, uz pomoć Nijemaca, iz NDH (1942–43 – Muhamed Pandžo) i stvaranje posebne političko-upravne jedinice Župe Bosne.

U takvim uvjetima u BiH raste i antifašistički pokret pod vodstvom KPJ, a njegovi borci oslobađaju manja ili veća područja u istočnoj Bosni, istočnoj Hercegovini te sjeverozapadnoj Bosni (područje poznato kao Bihaćka republika; u Bihaću je 26. i 27. XI. 1942. održano I. zasjedanje AVNOJ-a, a u Jajcu 29. XI. 1943. II. zasjedanje AVNOJ-a) i na njima stvaraju organe nove vlasti, narodnooslobodilačke odbore (NOO).

Potkraj 1943. sazreli su uvjeti za stvaranje središnjih organa nove vlasti za cijelu BiH. Poticaj za to dao je Izvršni odbor AVNOJ-a, pa je 26. i 27. XI. 1943. u Mrkonjić Gradu održano osnivačko zasjedanje Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine (ZAVNOBiH), koje se izjasnilo za federativno uređenje Jugoslavije, u kojoj će BiH biti ravnopravna federalna jedinica.

Time je dovršen proces izgradnje nove vlasti u BiH. Oslanjajući se na narodnooslobodilačke odbore, ZAVNOBiH rješava ekonomska, prosvjetna, socijalna i zdravstvena pitanja na području koje je u BiH kontrolirao.

Na Drugome zasjedanju ZAVNOBiH-a (u Sanskome Mostu, 30. VI. te 1. i 2. VII. 1944) prihvaćene su odluke kojima je postavljen temelj državnosti BiH u sastavu Demokratske Federativne Jugoslavije. Doneseno je više odluka, među kojima i ona o konstituiranju ZAVNOBiH-a kao najvišega zakonodavnog i predstavničkog tijela federalne BiH.

Njegovi izvršni organi bili su Predsjedništvo i Narodna vlada. Treće zasjedanje ZAVNOBiH-a održano je od 26. do 28. IV. 1945. u Sarajevu; ZAVNOBiH je tada pretvoren u Narodnu skupštinu, a tada je sastavljena i prva vlada BiH.

Nakon II. svjetskog rata BiH je uspostavljena kao jedna od jugoslavenskih republika, uglavnom u okvirima granica iz razdoblja 1878–1918. Granične su se promjene sastojale u izdvajanju izlaza na more preko Sutorine i njegovu priključenju Crnoj Gori te u stjecanju hrvatske općine Zavalje.

Komunističko vodstvo, koje je u poslijeratnom razdoblju povremeno provodilo grube represije te zabranilo nacionalne i, djelomice, vjerske ustanove, priznalo je u polovici 1960-ih bošnjačku naciju (prvotno pod muslimanskim imenom) pa je BiH definirana kao država triju konstitutivnih naroda. Smjena starijih komunističkih političara (Đ. Pucar) mlađima (A. Humo, B. Mikulić) potaknula je gospodarski razvoj, no i dalje su se događali povremeni progoni nekomunista (1983. suđenje članovima organizacije Mladi muslimani za »neprijateljsku i kontrarevolucionarnu djelatnost s pozicija muslimanskog nacionalizma«; glavni optuženi bio je A. Izetbegović).

U polovici 1980-ih započinje srpska kampanja protiv vodećih bosanskih političara i gospodarstvenika (H. Pozderac, »afera Agrokomerc«). Slom komunizma u Jugoslaviji omogućio je 1990. pojavu višestranačja: Bošnjaci su 26. V. osnovali Stranku demokratske akcije (SDA), Srbi 12. VII. Srpsku demokratsku stranku (SDS), a Hrvati 18. VIII. Hrvatsku demokratsku zajednicu BiH (HDZ BiH).

Na izborima održanima 18. XI. i 2. XII. 1990. te su stranke osvojile najveći broj mjesta u Skupštini (SDA 87, SDS 71, HDZ 45 od ukupno 240). Kandidati nacionalnih stranaka izabrani su i na svih sedam mjesta u Predsjedništvu, kojemu je predsjednikom postao A. Izetbegović. U složenim uvjetima raspada Jugoslavije tijekom 1991. Hrvati i Bošnjaci uspješno su surađivali nastojeći ojačati samostalnost BiH, čemu su se protivili Srbi, koji su po beogradskim velikosrpskim planovima djelovali u smjeru razbijanja BiH.

Odmah nakon izbora, Srbi osnivaju po općinama nelegalna »nacionalna vijeća«, koja u proljeće 1991. prerastaju u »zajednice općina«, a ove pak od rujna do studenoga u pet »srpskih autonomnih oblasti«. U njima Srbi uspostavljaju paradržavnu upravu, pripravljaju oružanu pobunu (u čemu im osobito pogoduje koncentracija JNA u BiH nakon povlačenja iz Slovenije i Hrvatske) te sudjeluju u svesrpskoj agresiji na Hrvatsku. Memorandum o suverenitetu BiH (12. X. 1991) Srbi iskorištavaju za napuštanje i bojkot Skupštine i 9. I. 1992. jednostrano proglašavaju Srpsku republiku BiH (od veljače 1992. Republika Srpska).

U prosincu 1991. BiH je podnijela zahtjev za međunarodno priznanje

Na poticaj Europske zajednice (EZ) raspisan je referendum o neovisnosti, koji je održan 29. II. i 1. III. 1992: glasovalo je 63,7% biračkoga tijela, od čega 99,4% za neovisnost. SDS je pozvao Srbe na bojkot referenduma i spriječio njegovo održavanje u pojedinim dijelovima zemlje. Na temelju rezultata referenduma članice EZ-a priznale su 7. IV. 1992.

BiH, koja je 22. V. 1992. postala članicom UN-a. Prvi znakovi oružane agresije bili su napad JNA na većinska hrvatska sela oko Ravnog u istočnoj Hercegovini 2–6. X. 1991. i djelomična blokada sarajevskih ulica u ožujku 1992. Oružana agresija uslijedila je početkom travnja 1992: srpska teritorijalna osvajanja, uz potpunu blokadu Sarajeva, trebala su područje pod srpskim nadzorom proširiti u homogenu cjelinu od Drine do Une, a ostatak BiH razbiti u manje, nepovezane i teško branjive enklave.

Zbog oružane nadmoći i podrške Beograda te politike međunarodne zajednice, koja je uvela embargo na uvoz oružja u BiH, Srbi su zacrtane vojne ciljeve razmjerno lako ostvarili već do lipnja 1992. Uz prvotnu neodlučnost bošnjačkoga vodstva da se snažnije suprotstavi, u tom su razdoblju odlučan otpor pružili Hrvati, organizirani u Hrvatsko vijeće obrane (HVO), a u njegovim su postrojbama djelomice sudjelovali i Bošnjaci (Posavina, Mostar).

Pretežito bošnjačka Armija BiH djelotvornije se organizirala tek od jeseni 1992., osobito u središnjoj Bosni i tuzlanskoj regiji

Na područjima koja su nadzirali, Srbi su provodili etničke progone te ubojstva Bošnjaka i Hrvata, uspostavljali su koncentracijske logore i uništavali muslimansku i katoličku kulturnu baštinu. Do studenoga 1992. Srbi su zauzeli oko 70% zemlje, a Sarajevo su od početka agresije držali u obruču, terorizirajući stanovništvo snajperskom i topničkom vatrom.

Tijekom agresije izbile su i nesuglasice između Bošnjaka i Hrvata. Postojeće razlike produbljene su zbog kaotičnih i teških ratnih prilika kao i zbog dvojbenih gledišta i poteza pojedinih nacionalnih čelnika i međunarodne zajednice. Za Bošnjake je sporno bilo proglašenje Hrvatske republike Herceg Bosne (3. VII. 1992). Hrvati su uzvratili optužbama zbog islamizacije zemlje pa su povukli svoje predstavnike iz Skupštine, Vlade i Predsjedništva.

U dijelovima BiH (srednja Bosna, Rama, Mostar) političke razmirice prerasle su u proljeće 1993. u oružane sukobe, u kojima su počinjeni i ratni zločini nad civilima (HVO u selima Ahmići i Stupni Do, Armija BiH u Doljanima i Uzdolu). Neprijateljstva su zaustavljena tek posredovanjem SAD-a i sklapanjem Washingtonskih sporazuma (18. III. 1994): obnovljena je suradnja, uspostavljena federacija Hrvata i Bošnjaka, a predviđena je njezina konfederacija s Hrvatskom.

U Mostaru je uvedena privremena uprava EU

U ožujku 1995. uspostavljen je zajednički vojni stožer Armije BiH, HVO-a i HV-a. Još tješnja suradnja zacrtana je Splitskim sporazumom između RH i BiH u srpnju 1995., temeljem kojega su hrvatske snage u srpnju 1995. oslobodile dio zapadne Bosne (nakon operacije »Oluje« u kolovozu razbile su srpski obruč oko Bihaća, a u jesen je nastavljeno oslobađanje zapadne Bosne).

Međunarodna zajednica dugo je i neuspješno pokušavala posredovati oko zaustavljanja rata, nastojeći pronaći prihvatljiv model preuređenja BiH. Prvi pokušaj bio je tzv. Cutilierov plan kantonizacije u ožujku 1992. U siječnju 1993. predložen je Vance-Owenov plan kantonizacije (10 provincija), koji je produbio suprotnosti između Hrvata i Muslimana. Owen-Stoltenbergov plan iz kolovoza 1993. uvelike se udaljio od načela cjelovitosti prijedlogom o labavoj tročlanoj Uniji BiH, po kojem bi Srbi zadržali najveći dio okupiranog teritorija.

Plan Kontaktne skupine (lipanj 1994) bio je tek ublažena varijanta prethodnog plana za podjelu BiH. Osnovni nedostatak svih planova bio je izostanak preventivnih i provedbenih mjera, a to je pogodovalo Srbima. Diplomatsko posredništvo pratila je i mirovna operacija UN-a, koja se nadovezala na razmještaj mirovnih snaga u Hrvatskoj. Mirovne snage u BiH imale su samo humanitarni mandat (dostava pomoći) i nisu mogle osigurati provedbu diplomatskih planova.

Postupno su rasle i razlike u gledištima velikih sila, pa su izbili na vidjelo parcijalni interesi, a sve je to posve umanjilo vjerodostojnost i blokiralo učinkovitost diplomatskog posredovanja. Potpunu nemoć međunarodna je zajednica iskazala u srpnju 1995. kada su Srbi nekažnjeno zauzeli »zaštićene zone UN-a« Srebrenicu i Žepu. Pokrenuli su i ofenzivu na zaštićeno bihaćko područje, ali ih je zaustavio HV operacijom »Olujom«.

Zajednički hrvatsko-bošnjački vojni uspjesi tijekom jeseni 1995. omogućili su i zamah pregovaračkog procesa

Temeljni sporazum kojim je završen rat i definiran državnopravni okvir BiH postignut je tijekom pregovora koji su se 1–21. XI. 1995. održali u američkoj vojnoj bazi Wright-Patterson kraj Daytona u Ohiju. Tzv.

Daytonski sporazum, službeno potpisan 14. XII. 1995. u Parizu, obuhvaća Opći okvirni sporazum za mir u BiH i 12 dodataka koji se odnose na pojedina pitanja. BiH je uređena kao država sastavljena od dvaju entiteta: Federacije BiH (51% teritorija) i Republike Srpske (49%). Grad Brčko, prvotno ostavljen za arbitražu, odlukom je međunarodne arbitraže 1999. dobio status neutralnoga distrikta pod središnjom vlašću.

Provedbu vojnoga dijela Daytonskoga sporazuma osigurale su međunarodne Provedbene snage (IFOR, od 1997. Stabilizacijske snage ili SFOR) pod zapovjedništvom NATO-a. Provedbu civilnoga dijela sporazuma preuzelo je više organizacija (OESS, UN, UNHCR), a najveće je ovlasti dobio visoki predstavnik (do 30. V. 1997. Carl Bildt, potom Carlos Westendorp).

Posljedice rata katastrofalne su, gospodarski sustav potpuno je razoren, a demografska slika poremećena, premda precizni podatci iz razumljivih razloga nisu potpuno sagledivi. Procjenjuje se da je broj poginulih veći od 100 000. Prema procjeni UNHCR-a, 1995. oko 2 700 000 st. bilo je prognano, izravno ugroženo ratnim operacijama ili pogođeno drugim oblicima nasilja. U skladu s Daytonskim sporazumom, održani su parlamentarni i predsjednički izbori u rujnu 1996. i rujnu 1998. te općinski izbori u rujnu 1997., a na njima su kandidati nacionalnih stranaka uglavnom dobivali većinu glasova unatoč nastojanjima međunarodnih posrednika da nametnu druge kandidate.

U prvo poratno Predsjedništvo BiH 1996. bili su izabrani A. Izetbegović, K. Zubak i Momčilo Krajišnik

Reintegracija zemlje, u ratu de facto podijeljene, i njezina obnova odvijaju se sporo i otežano zbog međusobnog nepovjerenja i neprevladanih posljedica rata.

Međunarodne snage pod zapovjedništvom NATO-a u prosincu 2004. zamijenile su snage Europske unije i partnerskih zemalja (European Force – EUFOR); broj pripadnika EUFOR-a postupno je smanjen s približno 7000 (2004) na približno 600 (2014).

Na općim izborima održanima početkom 2000-ih (2002., 2006., 2010., 2014) uz utjecajne nacionalne stranke osnažene su i one socijaldemokratske, napose u Federaciji BiH. Nastojanja HDZ-a BiH za uvođenjem samouprave na područjima većinski naseljenim Hrvatima bila su 2001. spriječena smjenom A. Jelavića, hrvatskog člana Predsjedništva BiH.

U Republici Srpskoj (RS) nastavljeno je političko suprotstavljanje jačanju državnosti BiH (Milorad Dodik premijer je RS 1998–2001. i 2006–10., te predsjednik od 2010). Veći socijalni prosvjedi uzrokovani teškim ekonomskim i društvenim prilikama održani su u veljači 2014. u više gradova Federacije BiH (u manjoj mjeri i u Republici Srpskoj). Nakon izbora u studenome 2014. ustanovljeno je novo Predsjedništvo BiH, članovi kojega su Dragan Čović, Mladen Ivanić i Bakir Izetbegović.

Nakon novih općih izbora u listopadu 2018. članovi Predsjedništva BiH (od studenoga 2018) postali su Željko Komšić, Milorad Dodik i Šefik Džaferović.

/Izvor: Enciklopedija.hr/

Objava Pregled povijesti Bosne i Hercegovine pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Nebitna putovanja u Europsku uniju iz trećih zemalja podliježu privremenom ograničenju putovanja. To ne dovodi u pitanje mogućnost država članica da ukinu privremeno ograničenje nebitnih putovanja u EU za potpuno cijepljene putnike, prenosi Fena.

Kako je navedeno u preporuci Vijeća, ovaj će se popis ažurirati svaka dva tjedna.

Prema pravilima Europske unije “sigurne zemlje” su one koje imaju do 75 zaraženih na 100.000 stanovnika u posljednjih 14 dana.

Osim Bosne i Hercegovine, novom ažuriranom listom je status “sigurne zemlje” ukinut i za Moldaviju, dok su Čile, Kuvajt i Ruanda dodane na listu kao zemlje iz kojih je dozvoljeno putovati.

Objava BiH ponovno na popisu rizičnih zemalja za EU pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Erdogan će službeni susret s članovima Predsjedništva BiH imati tek u večernjim satima nakon čega je najavljena konferencija za novinstvo.

Taj susret bit će i prva prilika u kojoj će član Predsjedništva BiH Milorad Dodik doći u Sarajevo i sudjelovati u aktivnostima državnog vrha pošto je početkom kolovoza najavio bojkot sve dok se ne ukine zakon što ga je nametnuo bivši visoki predstavnik za BiH Valentin Inzko i kojim je nijekanje ratnih zločina postalo kazneno djelo.

“On (Erdogan) je važan predsjednik važne države”, rekao je ranije Dodik i najavio dolazak na sastanak s Erdoganom

Sam turski predsjednik je uoči puta na Balkan gdje će posjetiti i Crnu Goru novinarima kazao da BiH doživljava kao “ključnu državu u regiji”.

“Bosna i Hercegovina sa svojom multikulturalnom strukturom je zemlja kojoj pridajemo veliku važnost. To je ključna država u regiji”, rekao je Erdogan u petak na konferenciji za novinstvo prije polaska na put.

Erdogan je u Sarajevo doputovao zajedno sa suprugom te sinom i snahom i svi su oni gosti na vjenčanju Jasmine Izetbegović, jedine kćeri Bakira i Sebije Izetbegović. Mediji su prenijeli da će Erdogan biti mladenkin vjenčani kum kako pri sklapanju braka u vjerskoj instituciji tako i u matičnom uredu.

Foto: Erdoganove je u Sarajevu dočekao je bosanski ministar sigurnosti Selmo Cikotić, Murat Kula/ANADOLU AGENCY/Anadolu Agency via AFP

Sarajevski novinar Amir Sužanj smatra da nema nikakvog razloga da se s podozrivošću gleda na najavu da turski predsjednik dolazi u Sarajevo zbog vjenčanja kćeri Bakira Izetbegovića, predsjednika Stranke demokratske akcije. “To su njihovi privatni odnosi i bilo bi neukusno komentirati takve razloge Erdoğanovog dolaska u Sarajevo. Uostalom, mediji ovih dana prenose kako je i Izetbegovićeva obitelj ranije prisustvovala sličnim obiteljskim okupljanjima i svečanostima u Erdoğanovoj obitelji i tu nema ništa ni neobično ni sporno”, kaže Sužanj.

Privatni odnosi mogu imati prednosti, ali i nositi rizike

Pitanje je bi li BiH mogla imati koristi ili štete od takve vrste osobnih odnosa. “Erdogan i Izetbegović su dugi niz godina gajili bliske odnose, ali ako ćemo praviti paralelu s drugim zemljama regije, ne može se reći da je BiH imala neke značajne ekonomske benefite od toga. Turska ulaganja u Srbiju i njezinu privredu bila su višestruko veća nego u bosanskohercegovačku, i to u vrijeme najbližih kontakata Erdogana i Izetbegovića, čiji je intenzitet u posljednjih godinu-dvije znatno slabiji. To znači da njihovi bliski osobni odnosi nisu bili odlučujući u tim vezama Turske i BiH, iako su neki mediji to isticali kao veliku prednost BiH”, kaže sugovornik Deutsche wellea.

Svaki kontakti, uključujući osobne, koji odudaraju od uobičajenih diplomatskih, državničkih kriterija i protokola u odnosima dviju zemalja, mogu nositi prednosti, ali i rizike. “Poput dovođenja zemlje u neku vrstu ovisne pozicije, neki bi rekli vazalskog odnosa, nepotrebnog vezivanja za jednu zemlju, što bi za BiH moglo biti i štetno u trenutnim globalnim svjetskim okvirima. Ako već postoje institucionalni vidovi suradnje treba ih koristiti u punom kapacitetu, a BiH to zbog raznih razloga nije iskoristila, ni u odnosima s Turskom ni s većinom drugih zemalja”, kaže Sužanj.

I Dodik ide na sastanak sa Erdoğanom

Jedan od onih koji tvrde da Erdogan “primarno dolazi na svadbu kod obitelji Izetbegović” je član Predsjedništva BiH Milorad Dodik. Usprkos bojkotu institucija BiH koji je sam inicirao, Dodik će se kao član državnog Predsjedništva susresti s Erdoganom. “Ja ću biti na sastanku kako bih Erdogana upoznao s našim stavovima, ali i zbog najavljene izgradnje autoceste Sarajevo-Beograd i financijske podrške Turske, koja izostaje. To ne ide očekivanom dinamikom. Važno je biti u Predsjedništvu i kako bih Erdogana podsjetio na njegove riječi – da je turski interes suradnja svih strana u BiH”, rekao je Dodik.

Oporba u Republici Srpskoj (RS) nije imala razumijevanja za Dodikovo obrazloženje susreta s Erdoğanom i proziva ga zbog “kršenja zaključaka Skupštine RS-a o nesudjelovanju u radu institucija BiH”. Lider Partije demokratskog progresa Branislav Borenović ne vidi svrhu Dodikovog susreta s Erdoğanom “osim ako će taj sastanak riješiti pitanje nametnutog Inzkovog zakona” (Odluka bivšeg Visokog predstavnika u BiH Valentina Inzka o izmjenama Kaznenog zakona kojima se zabranjuje negiranje genocida i drugih ratnih zločina, op. aut.).

Dosljednost u nedosljednosti

“Nedosljednost” člana Predsjedništva BiH iz reda srpskog naroda nije iznenadila ni političke analitičare. “Dodik je bio i ostao dosljedan u svojoj nedosljednosti”, kaže za DW bosanskohercegovački diplomat Slobodan Šoja, napominjući da se član Predsjedništva BiH iz RS-a “očajnički bori za gram podrške izvan kruga svojih poslušnika”.

“Mislim da su ovaj Dodikov pomirljiv potez i spremnost prisustva na sastanku sa Erdoganom uvjetovale tri stvari. Prvo, susret s Erdoganom je proizvod Dodikove očajničke želje da makar još neki predsjednik, osim Aleksandra Vučića, održava koliko toliko normalne odnose s njim. To nitko drugi niti radi niti želi raditi. A i zašto bi?! Drugo, ne bih se čudio da je Vučić savjetovao Dodiku da ne izbjegava njegovog prijatelja Erdogana. I treće, Dodik se morao malo uplašiti međunarodne reakcije ako nastaviti ignorirati državne institucije i blokirati normalno funkcioniranje države”, kaže Šoja.

Srce Sarajevu, novac Beogradu

Iako službeni protokol Erdoganovog posjeta BiH još nije objavljen, pretpostavlja se da će turski predsjednik i članovi Predsjedništva BiH razgovarati o ekonomskoj suradnji te izgradnji auto-ceste i brze ceste Sarajevo-Beograd-Sarajevo čije se trase u BiH još ne naziru. Prilika je ovo, kako za DW ističe ekonomski analitičar Admir Čavalić, da se spomene i činjenica da Turska više ulaže u neke susjedne zemlje, poput Srbije, nego u BiH. Razloge tome Čavalić vidi u lošoj cestovnoj infrastrukturi, ali navodi i druge ograničavajuće faktore.

“Konkretno, nerazvijena cestovna infrastruktura odnosno neadekvatan sistem autocesta i brzih cesta doprinosi tome da turske i bilo koje druge investicije zaobilaze BiH. Dalje, naglašeni su politički, pravni i ekonomski rizici. Dosta je korupcije, naročito na lokalnim nivoima vlasti, koji opet mogu determinirati čitav ishod odluke o investiranju. Turski investitori, poput svih drugih investitora, prije svega prate ekonomske indikatore i ono što ih najviše zanima jest visina (ili rizik) povrata na investiciju”, kaže Čavalić.

Turska ambasada: “Erdogan je u službenom posjetu BiH”

Službene susrete s članovima Predsjedništva BiH Erdogan će imati u petak (27.8.), potvrđeno je za DW iz Ambasade Republike Turske u Sarajevu. “Predsjednik Erdoğan dolazi povodom službenog posjeta BiH. Tijekom boravka će se sastati s članovima Predsjedništva BiH u petak. Isti dan će prisustvovati svadbi kćeri gospodina Bakira Izetbegovića na koju je pozvan”, rečeno je iz Ambasade. Turski predsjednik će u subotu (28.8.) posjetiti i Crnu Goru.

Izvor: jutarnji.hr

Objava Turski predsjednik u Sarajevu. Dodik prekinuo bojkot i sudjelovat će na sastanku pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Prosječna plaća isplaćena u Federaciji BiH za mjesec veljaču 2021. iznosila je 951,00 KM (posljednji podatak objavljen od Federalnog zavoda za statistiku) i za četiri KM je viša od iznosa u prethodnom mjesecu.

Pokrivenost Sindikalne potrošačke korpe prosječnom plaćom je 45,64 posto

Prilikom izrade Sindikalne potrošačke korpe u obzir je uzeta prosječna plaća isplaćena u Federaciji BiH te minimalni troškovi života četveročlane porodice koju čine dvije odrasle osobe i dva djeteta, od kojih je jedno u srednješkolskom, a drugo u uzrastu osnovca.

Samu potrošačku korpu čine kategorije: prehrana s učešćem u potrošačkoj korpi od 43,1 posto, stanovanje i komunalne usluge s 14,9 posto, higijena i održavanje zdravlja sa 7 posto, obrazovanje i kultura sa 8,2 posto, odjeća i obuća sa 14,4 posto, prijevoz sa 6,6 posto te održavanje domaćinstva s učešćem u potrošačkoj korpi od 5,8 posto.

U kategoriji prehrana korištene su cijene 86 artikala iz tri trgovačka centra

Kada je riječ o higijeni i održavanju zdravlja ubrojani su troškovi za 12 stavki, a za stanovanje i komunalne usluge troškovi za šest stavki, priopćeno je iz Službe za informiranje SSSBiH.

Objava Sindikalna potrošačka korpa za travanj 2.083 KM, prosječna plaća 951 KM pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Piše: fra Drago Bojić i Tacno.net

Mjesec travanj je prepun datuma koji bude sjećanja iz prošlosti. Navest ćemo one najznačajnije: 10. travnja 1941. godine uspostavljena je Nezavisna država Hrvatska, najstrašnije institucionalno zlo na ovim prostorima. U istom mjesecu, 22. travnja, obilježava se i proboj posljednjih zarobljenika iz ustaškog logora Jasenovac, a istog datuma grad Banja Luka se prisjeća oslobođenja od ustaško-nacističkog režima 1945. godine. Početkom travnja (6. 4.) sjećamo se i partizanskog oslobađanja Sarajeva od njemačko-ustaške okupacije 1945. godine, ali istodobno i početka velikosrpske agresije na taj grad 1992. godine, agresije iz koje će nastati Daytonskim sporazumom legalizirano i legitimizirano najveće institucionalno zlo u suvremenoj Europi – Republika Srpska. Istog datuma, 6. travnja 1941. godine, nacisti su bombardirali Beograd. U travnju su se 1993. godine na isti dan (16. 4.) dogodila i dva stravična zločina u sukobima između Hrvata i Bošnjaka  – Ahmići i Trusina.

Upravo u mjesecu opterećenom datumima koji podsjećaju na ratove, bombardiranja, logore, masakre, stradanja i patnje ljudi, pojavio se fantomski „non-paper“ s novim prekrajanjem granica na području bivše Jugoslavije. Ne zna se iz čijeg dijaboličnoga uma dolazi taj „non-paper“, ali njegovi kreatori su uspjeli u svom naumu: ponovno se u javnom prostoru govorilo o sukobima i ratovima. Racionalniji i trezveniji dio balkanskih političara nije tom dokumentu pridavao značajniju pozornost, ali on je svejedno uzburkao južnoslavensku političku scenu, otvorio pandorinu kutiju povijesnih sukoba i još jednom podsjetio da se ovdašnji političari nisu oslobodili balasta i mentaliteta rata.

Povijest ljudskog roda je u određenom smislu i povijest granica i razgraničenja. Granice su uvijek postojale. Ljudi ih doživljavaju kao zaštitu i sigurnost, ali i kao prepreku da se slobodno kreću. Granice imaju to dvostruko iskustvo i koliko god dio ljudi priželjkivao dokidanje granica, one su naprosto nužne i u individualnim i u kolektivnim odnosima. Granice su uvjet čovjekove slobode, čuvaju ljude od međusobnog maltretiranja, pljačkanja i protjerivanja. Austrijski filozof K. P. Liessmann je prije desetak godina napisao niz kratkih eseja o pohvali granici (Lob der Grenze), shvaćenoj u najširem smislu tog pojma, dakle, ne samo u političkom – o granici između bitka i ništavila, života i smrti, moći i nemoći, o granici humanog, podnošljivog… Tko god misli da granice treba ukloniti, smatra Liessmann, makar to bilo i iz dobrih razloga, ne razumije funkciju i značenje granica i riskira da čovjekov život i njegov odnose pretvori u kaos.

Ne moramo se posve složiti s ovim razmišljanjima, budući da granice imaju i svoju mračnu stranu, da mogu biti simbol neslobode i torture, ili u slučaju migranata neprelazne prepreke i mjesta patnje i smrti, ali iskustvo nas uči da ljudi ne umiju urediti svoje živote i odnose bez granica i ograničenja, bez zakona i pravila. Granice štite prava i dostojanstvo ljudi, one su obrana od samovolje i nasilja, ali mogu i ograničavati prava i slobode ljudi i omogućavati samovolju i nasilje. Nigdje tako snažno nije izražena nužnost granica, odnosno ograničenja i kontroliranja ljudskog ponašanja i djelovanja, kao u religijskom svijetu. Božje zapovijedi koje zabranjuju laž, krađu, prevaru, ubojstvo i druga nemoralna čovjekova ponašanja svjedoče o nužnosti ograničenja ljudske samovolje.

Granice, dakle, nisu nužno nešto nehumano. Naprotiv, one su vrlo često garant čovjekovih prava, njegove slobode i sigurnosti. U tom smislu mogu se shvatiti strahovi malih naroda i država koji ljubomorno čuvaju svoje granice, i istodobno razumjeti nezadovoljstvo i frustracije onih koji trpe zarobljeni u nametnutim, tuđim granicama. Događaji iz ratova devedesetih godina na području Jugoslavije pokazuju kakva se zla mogu dogoditi kad se ne poštuju granice. Kad danas ljudi sa strahom reagiraju na promjene granica, makar to bila suluda politička maštarenja, onda to nije ništa drugo nego strah od novih ratova i stradanja.

Nasilnim prekoračenjem granica, velikosrpska ideologija je posijala puno smrti na cijelom prostoru Jugoslavije, od Slovenije i Hrvatske do Bosne i Hercegovine i Kosova. Ideološki ostaci velikosrpske politike i danas uzrokuju najviše smutnji i problema na ovim prostorima jer se politički Beograd miješa u unutarnja pitanja drugih samostalnih postjugoslavenskih država. To je pogotovo slučaj s odnosom srbijanskih vlasti prema Bosni i Hercegovini. Predsjednik Aleksandar Vučić Republiku Srpsku tretira praktično kao dio vlastite države što se vidjelo nedavno i u Banjoj Luci kad su ga republičko-srpske vlasti proglasile počasnim građaninom grada, uručivši mu pritom i najveće priznanje – ključeve grada. Rijetko gdje ima toliko političkog licemjerja kao u Vučićevom odnosu prema BiH. I dok ovih dana stalno poručuje „da mu ne pada na pamet da priča o ratu i pozivanjima na rat“, svojim političkim potezima konstantno destabilizira Bosnu i Hercegovinu.

Aleksandru Vučiću, Miloradu Dodiku i cjelokupnoj velikosrpskoj kamarili najteže je pogledati se u ogledalo i suočiti se s činjenicama i priznati zločine koji su počinjeni u ime politike koju predstavljaju. Vučić i Dodik su lažljivi, prevrtljivi, oholi i nerazumni političari omađijani dvostrukom manijom – manijom veličine i manijom gonjenja. Njihovi emocionalni istupi, od bahaćenja do plačnog sažaljenja, pokazuju istodobno i suvremeno lice srpske politike: obijesna i neosjetljiva kad je riječ o vlastitim zločinima, plačljiva i kukavna kad govori o stradanjima vlastitog naroda.

Aleksandar Vučić je u Banju Luku došao da bi s republičko-srpskim vodstvom proslavio godišnjicu oslobođenja grada Banja Luke iz 1945. godine. Na proslavi dana grada izgovoreno je puno laži, a posebno perfidno zvuče riječi predsjednika Vučića da mu je čast „biti Banjalučanin koji je grad svih, grad koji su sagradile razlike, da bi postao grad bez razlika. (…) Kad političari olako barataju strašnim rečima kao što je rat, Banja Luka mora biti dokaz da ljudi različitih nacija žive i rade zajedno, postoje i razumeju da treba da stvore zajedničku budućnost bez ratova i krvi.“ U pravu je Aleksandar Vučić kad tvrdi da je Banja Luka „postala grad bez razlika“, jer drugih, drugačijih i različitih gotovo i nema. Zna Vučić da to nije „grad svih“ i da su se u tom gradu dogodili strašni zločini devedesetih godina, i to bez rata, u kojima su pripadnici hrvatskog i bošnjačkog naroda gotovo posve protjerani iz grada.

Najvažniji srpski grad poslije Beograda, kako Vučić doživljava Banja Luku, jedan je od simbola republičko-srpskog zla, etničkog čišćenja i one tamne strane granice – granice koja precrtava i briše ljude. Od preko trideset tisuća katolika i Hrvata u općini Banjoj Luci 1991. godine, nakon rata, prešutnog tihog terora i poratnog zastrašivanja, danas ih je oko četiri tisuće. Slično je i s muslimanima i bošnjačkim narodom kojima je kao i katolicima i Hrvatima oduzeta budućnost u Banjoj Luci, bez prava, da se poslužimo Vučićevim riječima, na „kolevke i život“. Banja Luka je grad u kojem je gotovo posve dokinuta sloboda ljudi, ušutkani su kritički glasovi intelektualaca i medija, a oni koji se usude suprotstaviti republičko-srpskim vlastima izloženi su režimskom i javnom linču, egzistencijalnim rizicima zbog koji moraju napustiti grad kao što je morao primjerice Srđan Šušnica.

Politička farsa u Banjoj Luci pokazala je da su srbijanska i republičko-srpska politika, unatoč slatkorječivom pozivanju na mir i stabilnost, najveći destabilizirajući faktori u BiH i cijeloj regiji. Kad bi Aleksandar Vučić doista želio „da više niko ne umre zbog krvi i tla, vere i nacije“, kako je poručio u Banjoj Luci, onda ne bi destruktivno utjecao na političke odnose u BiH. Zalagao bi se, u duhu mirotvorstva na koji se stalno poziva, da se poštuju granice i da se izbrišu republičko-srpske koje su nastale na ubilačkoj velikosrpskoj ideologiji „krvi i tla, vere i nacije“.

Objava Blagoslov i prokletstvo granica pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

“Neke zemlje će ga imati još par tjedana, neke su već došle na vrh pa lagano pada prema dole. Uistinu jesmo sada u najozbiljnijem periodu. Radi toga će, na temelju sadašnjih mjera i ponašanja, biti odgovor koliko će biti povećana smrtnost. Vidjeli ste što se u BiH dogodilo zbog relativno slabih mjera, neozbiljnosti, neodgovornosti, zabave, Jahorina skijanja. Sve to je dovelo do nevjerojatno velikih brojeva u BiH, uz izrazito veliki broj umrlih u toku dana, što je posljedica svega toga. Upravo radi toga je neophodno imati konzistentnost, dobru strategiju i odgovornost, da nema takvih odskakanja slobode i onda strogih mjera kao što je policijski sat”, kazao je Đikić.

Smatra da nisu iznevjerena očekivanja od znanstvenika i stručnjaka, kada je u pitanju cijepljenje

“Više smo razočarani samom implementacijom. Znanstvenici su unutar godinu dana stvorili cjepiva koja su uistinu dobra. Svi smo razočarani implementacijom, organizacijom, proizvodnjom, nabavkom cjepiva i ono što je najvažnije komunikacijom, kampanjama prema građanima, da budu pravilno informirani šta im donosi cijepljenje, koje su moguće opasnosti, koje su koristi i kako gledamo u budućnosti da kontroliramo ovu bolest sa time da moramo procijepiti određeni postotak populacije. Kad bi se sve to napravilo dobro, vjerujem da bi danas bili u jednoj pozitivnijoj, optimističnijoj noti šta nas očekuje ovo ljeto. Nažalost momentalno smo svi zabrinuti. Mali je broj vakcina, mali je broj pravilnih informacija kada ćemo ih imati i kako ćemo procijepiti taj neophodni postotak populacije”, kaže Đikić i dodaje da je AstraZeneca izrazito učinkovita.

Naglašava da se uz cjepivo, mora maksimalno raditi na stvaranju lijekova koji će biti specifični za ovaj koronavirus, jer ljudi koji su cijepljeni mogu dobiti bolest i tim ljudima se mora dati pravilan lijek.

Ono što smo otkrili prošle godine je bilo da virus ima svoje enzime koji su mu slabe točke i na temelju inhibitora tih proteina možemo stvarati nove lijekove

Na pitanje koliko će BiH koštati to što masovnija imunizacija stanovništva nije još ni na vidiku, odgovara: “Najviše ovisi o dobroj organizaciji, ne samo vlasti, nego i zdravstvenog sustava i nakon toga komunikacije. Troškovi su veliki ako je sve nered, jer onda imate cijepljenje populacije koja nije potpuno procijepljena, da li je to rizična grupa, da li su to zdravstveni radnici. Dosta je razočaravajuće da i među zdravstvenim radnicima, liječnicima, sestrama mi nemamo neophodnu procijepljenost preko 70-80%, ti ljudi svakodnevno rade sa pacijentima i mogu prenositi viruse. Moramo napraviti puno više, ne samo da nabavimo cjepiva, da informiramo građane, nego sa pozitivnim primjerima pokažemo građanima da unutar 2-3 mjeseca moramo podići tu ljestvicu oko 50% da bismo se zaštitili do kraja godine.”

Što je najviše koštalo BiH?

Navodi da je, u medijima, tijekom posljednja tri mjeseca, bilo dosta hvaljenja kako je u BiH sve otvoreno, restorani, kafe barovi, ljudi odlaze na skijanje i da je sve to, na jedan način, bila poruka ignoriranja virusa i zanemarivanja mogućih opasnosti.

“To vam sada dolazi na naplatu. U mnogim regijama, pogotovo u Sarajevu, brojevi su bili izrazito visoki, čak su bili među najvišima u Europi, a vjerujem i u svijetu. Sada imate situaciju da ljudi ne razumiju je li taj virus i dalje opasan ili je odjednom postao opasan. Virus je uvijek isti, bitno je samo naše ponašanje i poruke koje šaljemo građanima. Ako nastavimo sa takvim zbunjujućim porukama, garađni se neće pridržavati mjera i onda kada imate i policijski sat”, rekao je.

Kada imate mjere zatvaranja koje građani ne prihvaćaju kao dio sigurnosti za sebe, onda nećete imati pravu djelotvornost i virus će se i dalje širiti horizontalno u populaciji

“Broj zaraženih u bolnici se povećava, smrtnost također i imate ozbiljnu krizu i onda se ljudi pitaju a šta smo krivo napravili. Radili smo dosta zbunjujuće u zadnjih par mjeseci i to se danas vidi”, navodi Đikić i kaže da kao moguće uzroke velike smrtnosti u BiH navodi da su dva glavna faktora.

“Jedan je bio nepripremljenost i neorganiziranost sustava, epidemiološko-zdravstvenog, a drugi je pojava ovih novih sojeva koji jesu drukčiji, puno se brže šire, imaju dijelom i otpornost na naš imunitet. Te dvije kominacije su se međusobno preklopile i virus je našao dobar medij gdje se mogao širiti bez ikakvih restrikcija. Ti novi sojevi ne samo da se pojavljuju kod mlađih ljudi, nego se pojavljuju i sa ozbiljnijim simptomima kod mlađih ljudi. Dijelom zbog toga što smo ipak zaštitili jedan dio starije populacije, a dijelom zbog toga što taj virus, kad vam uđe u tijelo, se širi brže od stanice do stanice i to odmah stvara i brže simptome i kod mlađih ljudi.

Stvaranje novih sojeva se ne prekida sa sadašnjom situacijom

Đikić kaže da je stvaranje novih sojeva jedan evolucijski proces te dodaje: “Što ćemo imati veći pritisak preko cijepljenja i preko protutijela koje imamo u našem tijelu, to će virus stvarati nove varijante, nove sojeve koji mogu biti opasniji. Zato je uistinu važno da iz svega do sada naučimo lekciju a to je da budemo oprezni, odgovorni, jasni i da imamo strategiju kako reagirati prije nego što se virus proširi do ovih brojeva, smatra on i vjeruje da će koronavirus u narednim godinama potpuno nestati.”

“Moje prognoze su dosta pozitivne. Naučili smo jako puno u zadnjih godinu i po. Do kraja ove godine, uz cjepiva, preuzet ćemo kontrolu nad ovim virusom. Ali ne kontrolu u smislu da će on nestati. Moći ćemo normalnije živjeti, imat ćemo transport, rad, obrazovanje. Vjerujem da ćemo ipak zajedničkim radom građana, znanstvenika i javnih djelatnika uspjeti do kraja godine preći u jednu fazu normalnijeg života 2022. godine. Moja očekivanja su da će u godini 2022-2023. virus potpuno nestati”, zaključio je Đikić za FTV.

Objava Đikić otkrio zašto je došlo do enormne smrtnosti u BiH: Neodgovornost, zabava, skijališta… pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Govorila je Turković o pandemiji, cjepivima, ali i izmjenama Izbornog zakona BiH. “Ono što je bila jedna od tema razgovora jeste kako da riješimo pitanja koja su vezana za ovo vrijeme borbe protiv pandemije. Da vidimo na koji način možemo bolje surađivati vezano za epidemiološke mjere, kako bi efekti tih mjera doprinijeli lakšem prelasku i cijepljenju”, kazala je Turković.

Ona je kazala kako bi željela da se razmotri opcija olakšanog prelaska granice za građane BiH koji putuju u Hrvatsku

“Pitanje covid putovnica je neprecizirano, da pomognemo kao dvije zemlje. Službe će napraviti detaljan plan da se ljeto može dočekati pripremljeno nego dosadašnja situacija”, kazala je Turković nakon sastanka.

Ministar Grlić Radman je poslao važnu poruku nakon sastanka:  “Zadovoljstvo mi je što mogu danas izvijestiti da je hrvatska Vlada donijela političku odluku o dodjeli donacije cjepiva Bosni i Hercegovini. Odlučili smo se za to, jer smatramo da je to ispravan potez jedne prijateljske zemlje koja želi pomoći u borbi protiv pandemije. Za realizaciju navedene donacije potrebno je dogovoriti tehničke detalje i pravno-tehnički okvir, poštujući  postupke EU preko koje smo nabavili cjepiva. Vjerujemo da će se to realizirati u narednom razdoblju te ćemo onda imati više informacija o količini i raspodjeli cjepiva, koju ćemo moći podijeliti s javnosti. Nadam se da će se sve potrebni postupci za donaciju ubrzo dovršiti kako bi vam donirana cjepiva bila što prije na raspolaganju”.

Na sastanku se razgovaralo i o pitanjima u Blinkenovom pismu, koja govore o malim izmjenama Ustava. “Definitivno kako bi se mogle ugraditi odluke Suda u Strazburu, da dođemo u fazu rješavanja problema Sejdić-Finci, i da kroz reformu Izbornog zakona osiguraju prava svih građana, čime bi se smanjili problemi koji postoje u BiH”, poručila je Turković.

“Ovo je godina usvajanja izmjena Izbornog zakona i malih promjena da se riješi Sejdić-Finci slučaj. Važno nam je i da postoji punu međudržavno poštovanje i uvažavanje”, dodala je. Ona je kazala kako aktivnosti Republike Hrvatske idu u stvaranju uvjeta bržeg priključivanja BiH EU, te da unutarnja pitanja BiH ostaju unutarnja pitanja BiH. Republika Hrvatska će, kako je kazala, doprinijeti tamo gdje može. Najavila je i aktivniju suradnju u pogledu odlagališta nuklearnog otpada u Trgovskoj gori, i da je to pitanje stavljeno na pravi kolosijek.

Objava Republika Hrvatska će donirati cjepivo BiH pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Blinken je na ime Milorada Dodika, Željka Komšića i Šefika Džaferovića poslao zajedničko pismo čiju su presliku u četvrtak objavili lokalni mediji, a u njemu je istaknuto kako su SAD bile i ostale ponosne na doprinos okončanju rat u BiH i osiguranju mira.

Daytonski sporazum napravio je odličan temelj na kojemu se BiH gradila što je omogućilo državi da uspostavi održivi put prema članstvu u Europskoj uniji te snažniju suradnju sa NATO savezom

Naravno, od samog početka se znalo da Daytonski sporazum nije uklesan u kamenu te da će ga vremenom biti nužno mijenjati”, stoji u pismu.

Konstatirao je kako su očevidne manjkavosti Daytonskog sporazuma potvrđene i presudama Europskog suda za ljudska prava, uključujući onu u slučaju Sejdić-Finci te kako se te presude baš kao i one Ustavnog suda BiH moraju provesti da bi BiH napredovala na putu ka članstvu u EU. To pak nije moguće samo izmjenama postojećih zakona.

“Potrebno je provesti ograničene izmjene ustava kako bi se reformirao izborni sustav i uskladio sa zahtjevima koji proistječu iz (pretpostavki) članstva u EU i odluka Europskog suda”, pojasnio je Blinken očekivanja Washingtona u odnosu na BiH.

Sve bi se to moralo učiniti u rokovima koji će osigurati da opći zbori najavljeni za jesen 2022. godine označe povijesnu prekretnicu i budu “najslobodniji i najdemokratičniji do sada

Ocijenio je kako je dogovor o novim izbornim pravilima za Mostar postignut prošle godine najbolji dokaz da je to moguće ukoliko bude političke volje.

Blinken je napisao i kako je svjestan da ima onih u BiH koji očekuju da SAD i EU organiziraju Dayton II odnosno novu mirovnu konferenciju o BiH i time osiguraju radikalne promjene sadašnjeg ustroja zemlje ali je naznačio kako se o takvom nečemu ne razmišlja.

“SAD vjeruju da se trebamo koncentrirati na ograničene ali značajne ustavne, izborne kao i promjene na planu vladavine prava te na gospodarske reforme kako bi osigurali prava svih građana u izbornom procesu, poboljšali intergritet pravosuđa, reducirali razmjere korupcije, potaknuli gospodarski oporavak i počeli vraćati poverenje ljudi. To je dostižan cilj koji traži samo političku volju kako bi se osigurao nužni kompromis”, stoji u Blinkenovu pismu članovima Predsjedništva BiH.

Trojicu članova državnog vrha pozvao je da u tim očekivanim procesima pokažu kako su u stanju biti lideri, a u tome mogu računati na potporu SAD.

Objava Šef diplomacije SAD-a članovima Predsjedništva BiH: ‘Daytona II neće biti, ali Ustav treba mijenjati‘ pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.