Ovih dana u Ramu su stigli i brojni iseljenici koji su pohodili grobove svojih najmilijih. Paljenjem svijeća, cvijećem i molitvom prisjećaju se svojih predaka, prijatelja i susjeda. Na ovih nekoliko fotografija može se vidjeti kako izgledaju neka od groblja i spomen obilježja u Rami.

Još u Isusovo doba u židovstvu je bilo poznato štovanje grobova svetih, a tada su bila važna dva groba: proroka Izaije kraj ribnjaka Siloe i Zaharijin u dolini Cedrona.

Rimsko područje, na koje se raširilo kršćanstvo, također je poznavalo obiteljsko štovanje pokojnika, koje se razvilo uz njihove grobove praćeno pogrebnim gozbama i prinosom žrtve bogovima podzemlja. Kršćani su tim običajima dali novi smisao, u svjetlu Kristova uskrsnuća. Tako je ukapanje u zemlju, za razliku od spaljivanja, bliže onome što je Krist prošao, a ujedno je i slika čekanja uskrsnuća.

S kršćanstvom se dan smrti počinje nazivati i danom rođenja za nebo, što su osobito primjenjivali na datume smrti svojih mučenika. Njihovo se štovanje razvilo već u II. stoljeću.

Nakon Konstantinova mira grobovi će se mučenika označiti i ukrasiti, na njima će se sagraditi i bazilike (martyria), no oblici štovanja će u svojoj biti trajno ostati isti – sastanak zajednice i slavljenje euharistije.

Kršćani su najprije posebno slavili mučenike, a s vremenom su kao posebna svjedočanstva vjere isticani asketi, Bogu posvećene djevice i biskupi. O pojmu svetaca i kanonizaciji, kako je danas razumijemo, može se govoriti tek od X. stoljeća. Prva službena kanonizacija dogodila se 993. godine, za vrijeme pape Ivana XV., a prvi kanonizirani svetac bio je sv. Ulrik.

Prema Drugom vatikanskom saboru, štovanje svetih proizlazi iz trajne povezanosti zemaljske i nebeske Crkve – pripadnici  jedne i druge, iako na različit stupanj i način, sudjeluju u istoj ljubavi prema Bogu i bližnjemu, te pjevaju istu pjesmu slave svome Bogu.

Sjedinjenje putnika s braćom koji su usnuli u Kristovu miru nipošto se ne prekida, dapače, po neprekinutoj vjeri Crkve jača se priopćivanjem duhovnih dobara.

Mnogi, osobito u seoskim sredinama, 1. studenoga odijevaju crninu kao znak tuge za pokojnicima. Taj je običaj primjeren 2. studenom, no Svi sveti i slavlje toga dana po svojoj naravi traže, kako vjeruju u Crkvi, boje života, a ne boje smrti.

Crkva potiče vjernike na jačanje svijesti o povezanosti živih na zemlji i pokojnika, za koje vjeruje da im duše žive u gledanju Boga. Tek gledana kao zemaljska i nebeska, Crkva je cjelovita.

Sam naziv dana – spomen vjernih mrtvih – pokazuje, kako to sažeto govori liturgija svojom zbornom molitvom: “Gospodine, usliši nam molitve: vjerujemo da si svoga Sina uskrisio od mrtvih, učvrsti nam nadu da ćeš uskrisiti i našu pokojnu braću i sestre.”

Toga dana Crkva potiče i na molitvu za duše u čistilištu. To su duše koje su umrle “u prijateljstvu s Bogom”, ali nisu potpuno čiste. Pritom se mora voditi računa da se govori o slikovitom govoru, jer se ne radi o prostoru, već o novom stanju, novom načinu postojanja.

Objava FOTO: Pohod za sjećanje i pokoj duše pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.