Alessandro Di Bussolo

Bila je to najdugotrajnija opsada u modernoj povijesti – dugotrajnija od opsade Staljingrada tijekom Drugog svjetskog rata – fizički ranjivog grada, teško obranjivog od napada. Sarajevo je grad oko 700 metara nadmorske visine, okružen planinama koje prelaze i dvije tisuće metara te se spuštaju u pitome brežuljke.

Mjesec dana prije tog 6. travnja 1992., koji označava početak opsade Sarajeva, na visovima oko glavnog grada, skupljaju se topovi, minobacači, kalašnjikovi, mitraljezi i snajperisti JNA. Jugoslavenska narodna armija je postala instrument Srbije u pokušaju da spriječi raspad SFRJ pod kontrolom Beograda.

Naime, bosansko-hercegovački je parlament 3. ožujka proglasio neovisnost Bosne i Hercegovine, nakon Slovenije i Hrvatske, i nakon referenduma koji su prihvatili većinom Muslimani (tada 43,7 posto stanovništva) i Hrvati (17), ali ne Srbi (31,3).

Prve žrtva opsade: Suada Dilberović i Olga Sučić

No to nije bila opsada za Suadu Dilberović, 21-godišnju studenticu medicine, muslimanku podrijetlom iz Dubrovnika, koja je trebala diplomirati mjesec dana nakon 5. travnja, kada je sudjelovala na studentskim prosvjedima za mir.

Studentica Suada (24) i majka dvoje djece Olga Sučić (34), dvije žene, prve su ustrijeljene na mostu Vrbanja – koji danas nosi ime Most Suade i Olge – dok su tisuće uzvikivale “Nećemo dozvoliti da itko uništi Sarajevo”. Među drvećem i zgradama na brdu, odakle su pucali, bile su divizije četnika bosanskih Srba.

Na zemlji, nedaleko od mosta Vrbanja, ispred srpskih barikada na Grbavici, bilo je šest mrtvih i dvadeset ranjenih. No, ipak, mnogi nisu vjerovali u rat tog toplog sunčanog jutra 5. travnja.

Studenti i radnici, građani Sarajeva i drugi pristigli iz cijele zemlje, skandirali su na Marijin dvoru parole za mir i protiv nacionalizma. Prosvjednici za mir su zauzeli plato, među njima i Mustafa Čengić, bivši savezni tajnik za informacije beogradske vlade, u kojoj tada dominiraju Srbi, koji je pobjegao nakon prvih pokolja u Bijeljini, koje je predsjednik Milošević želio prokazati kao “muslimanske zločine” protiv “nevinih Srba”.

Glazba u sarajevskoj knjižnici uništena bombardiranjem. Foto: Kemal Hadžić

Iz hotela Holiday Inn, snajperski hitci na okupljene ljude

U podne su s prozora petog kata Holiday Inna – koji će kasnije tijekom opsade postati baza operacija novinara iz cijelog svijeta – srpski snajperisti pucali na masu koja je pljeskala priznanju neovisnosti od strane Europske zajednice.

Najprije u masu a onda ciljajući u glavu. U apartmanu 503, do zore je boravio Radovan Karadžić, vođa bosanskih Srba koji je upravo najavio rođenje Republike Srpske i proglasio se predsjednikom. Specijalne bosanske protuterorističke trupe, predvođene Draganom Vikićem, upale su u hotel te je počeo građanski rat koji je trajao više od 3,5 godine.

U prvih mjesec dana Karadžićeva milicija u brdima dostigla je 35 tisuća jedinica, ali Sarajevo nije palo zahvaljujući otporu koji je organizirao načelnik Teritorijalne obrane Srbin Jovan Divjak, “pukovnik Jovo” koji će uskoro postati general i koji je dijelio komandu s jednim Bošnjakom muslimanom i jednim bosanskim Hrvatom. “Samo tako će stanovništvo – govorio je – pristati na otpor zajedno s nama”.

Više od tisuću dana opsade, 11 tisuća žrtava

Rat će završiti 21. studenog 1995. potpisivanjem Daytonskog mirovnog sporazuma. U međuvremenu, samo u Sarajevu 11.000 mrtvih, uključujući 1.650 djece i 52.000 ranjenih, među ukupno oko 280.000 stanovnika grada koji su često ostajali bez vode, struje i plina.

U cijeloj Bosni i Hercegovini bit će 100.000 mrtvih ili nestalih, gotovo milijun interno raseljenih osoba i milijun izbjeglica u inozemstvu, za državu koja je 1991. imala 4 milijuna i 350.000 stanovnika.

Najveći sukob u Europi od Drugog svjetskog rata mobilizirao je međunarodnu zajednicu, UN i povezane humanitarne agencije. Iskazana je solidarnost iz cijelog svijeta (mnoge kampanje i “misije” uključujući i brojne privatne osobe iz Italije), ali rat nije prestajao, nego tek nakon užasa drugog masakra civila na tržnici Markale, u kolovozu 1995. godine.

Bijeg sarajevskih građana

Monsinjor Pero Sudar, zaređen za biskupa pod granatama

Bila je to opsada i za monsinjora Peru Sudara koji je u travnju 1992. godine bio rektor Nadbiskupske bogoslovije, a kojeg je u svibnju 1993. godine sv. Ivan Pavao II. imenovao pomoćnim biskupom Sarajeva, uz kardinala Vinka Puljića.

Sudar, koji u srpnju puni 71 godinu, umirovljen je u listopadu 2019., “da napravi mjesta – kaže u razgovoru – za mlađe svećenike, kojih danas u našoj Crkvi hvala Bogu ne nedostaje”, a danas se brine za višeetničke “Škole za mir”, KŠC-ove koje je osnovao 1993. godine, tijekom opsade, a koji su rasprostranjeni po cijeloj Bosni i Hercegovini.

“Unatoč sukobima u Sloveniji i ratu u Hrvatskoj – kaže za Vatican News – uvijek smo se nadali da se to neće dogoditi u Sarajevu”, ali nakon onog napada na platou Parlamenta, “u strahu i neizvjesnosti pokušali smo se organizirati. Već smo imali izbjeglice u podrumu Bogoslovije “a priključivali bi se i drugi iz obližnjih stambenih zgrada”, “ljudi koji se više nisu osjećali sigurno kod kuće”.

Mustafa Cerić, reis-ul-ulema IZ u BiH od 1993. do 2012.

Mustafa Cerić, 70-godišnjak, nekadašnji reis-ul-ulema Islamske zajednice u BiH, od 1993. do 2012. godine, danas predsjednik Centra za dijalog “Al-Wasatiyya” u Sarajevu, za vrijeme rata nije bio u opkoljenom gradu.

Zajedno s najvišim predstavnicima druge dvije glavne vjerske zajednice u zemlji, pravoslavcima i katolicima, te s Hebrejskom zajednicom, osnovao je 1997., dvije godine nakon rata, Međureligijsko vijeće Bosne i Hercegovine. 2008. godine vodio je islamsko izaslanstvo na prvi Katoličko-islamski forum u Vatikanu.

Uzaludna nada da će grad biti pošteđen

U razgovoru kaže da je kao imam zagrebački od 1987. razumio da će uslijediti “skori raspad Jugoslavije”, ali da je u bosanskohercegovačkoj islamskoj zajednici, posebice u Sarajevu, umjesto toga postojao “snažan osjećaj da će Bosna biti pošteđena bilo kakvog sukoba”.

“Bilo je teško razumjeti – kaže – ovaj prividni mir u Sarajevu usred jugoslavenskih nemira”. A iz Malezije, gdje je bio u travnju 1992. godine, kao predavač islamske misli i civilizacije u Kuala Lumpuru, uspio je organizirati pomoć lokalne islamske zajednice građanima Sarajeva pod opsadom. Bilo je to prije povratka u BiH 1993., kao reis-ul-ulema Islamske zajednice u BiH.

Sukob koji, nakon ultimatuma, nitko nije uspio izbjeći

U opsežnim intervjuima koje objavljujemo, dvojica svjedoka opsade Sarajeva slažu se oko nemogućnosti izbjegavanja sukoba 1992. godine pred ultimatumom bosanskih Srba: morali su biti ili ujedinjeni sa Srbijom u smanjenoj Jugoslaviji ili pristati da se razbije Republika BiH, zbog čega su potom Muslimani i Hrvati bili prisiljeni bježati sa svojih teritorija na kojima su živjeli.

Potvrđuju multietničku i multireligijsku dušu grada i cijele Bosne i Hercegovine. “Nema alternative”, uvjerava Cerić. “Ne možemo se podijeliti bez ponovnog prolijevanja krvi – ponavlja Sudar – ne vrijedi.

Rat od prije trideset godina, kao i svi ratovi, bio je beskoristan. Trebamo državu koja funkcionira, koja prepoznaje razlike, ali cijeni suživot i daje mladima životnu perspektivu”.

Sarajevo 1992., kao i Kijev 2022.

Obojica prepoznaju dramatične analogije s ratom u Ukrajini i pogrešnu logiku –  prema mišljenju biskupa Sudara – države, naroda, koji se osjeća ugroženim ili glumi, i misli da se može zaštititi napadom. I gledaju u Europsku uniju.

Nekadašnji reis-ul-ulema traži od Bruxellesa da “ne ostavlja Bosnu pred vratima da čeka”, već da je prihvati kao članicu Europske unije, kao što se već trebalo dogoditi, da time “iskupi grijeh suučesništva u genocidu”.

Riječ je o genocidu u Srebrenici u srpnju 1995. godine i svim masakrima civila u “etničkom čišćenju” koje su organizirale milicije Karadžića i generala Mladića u mnogim selima na Drini.

Pomoćni biskup u miru Pero Sudar

Sudar: EU mora pomoći BiH da postane normalna država

Sarajevskom pomoćnom biskupu u miru manje se žuri, uvjeren da, ako bi danas, “zbog prijetnje iz Rusije, požurili pustiti Bosnu i Hercegovinu u Europsku uniju”, da to neće automatski riješiti probleme.

Prvo, pojašnjava, “Europska unija mora pomoći mojoj zemlji da postane normalna država”, rješavanjem proturječja stvorenih Daytonskim sporazumom. Evo njegovog svjedočanstva:

Monsinjore Pero Sudar, gdje ste bili 6. travnja 1992. godine, kada su bosanski Srbi iz Holiday Inna pucali na prosvjednike ispred bosanskohercegovačkog parlamenta i kada je počela opsada Sarajeva? Čega se sjećate tih prvih dana rata?

Bio sam u Bogosloviji, u centru Sarajeva, nekoliko stotina metara od katedrale, gdje sam bio rektor. Dobro se sjećam vrlo uznemirenog raspoloženja ljudi, mješavine straha i neizvjesnosti. Iako smo mogli vidjeti što se dogodilo prvo malo u Sloveniji, a onda ozbiljnije u Hrvatskoj, uvijek smo se nadali da se to neće dogoditi u Sarajevu.

Kad su počele borbe, ljudi više nisu znali kamo ići, što da rade. Dolazili bi i kod nas tražiti pomoć, savjet, pa i Bogoslovija je bila malo zbunjena, jer su neki studenti i profesori otišli za uskrsne blagdane i nisu se mogli vratiti.

Nastala je totalna konfuzija, ali kad se počelo pucati shvatili smo. Ali protiv te situacije nije se moglo puno učiniti. No pokušali smo se organizirati: izbjeglice smo već udomljavali u podrumima zgrade Bogoslovije i morali smo se brinuti o njima. Ramazan je počeo dva dana ranije i za njih, koji su većinom bili muslimani, smo organizirali slavlje…

Zatim tisuću dana opsade… Koje je Vaše najjače sjećanje na te tri i pol godine straha, kobnih snajpera, pokolja i s brda ispaljenih granata na nenaoružane građane?

Ono što mi vrlo često dolazi u sjećanje je napad skupine privatnih vojnika u naše podrume, gdje su maltretirali i tukli izbjeglice, posebno muškarce, koji su se tamo sklonili.

Mnogi ljudi koji su se sklonili kod nas došli su iz obližnjih stambenih kuća: bojali su se ostati u svojim domovima. Ali vojnici su bili ljuti jer su mnogi, prema njima, morali biti na frontu kako bi se borili.

Tukli su ih, a onda je netko nazvao Vikića i njegovu specijalnu policijsku skupinu i ušli su unutra, ugasili svjetlo i bio je to zaista dramatičan trenutak. Kao i situacija za vrijeme mog biskupskog ređenja, na dan (6. siječnja 1994., ur.) kada je policija zabranila ljudima da napuštaju svoje domove jer je to bio dan najžešćih bombardiranja cijele opsade Sarajeva.

Imao sam unutarnju tjeskobu da bi se ljudima moglo dogoditi nešto loše jer je katedrala bila puna. Možda su ta dva trenutka bila najdelikatnija, u kojima sam imao veliki strah ne samo za sebe, nego prije svega za ljude za koje sam imao neku odgovornost.

A kakvo Vam je sjećanje na generala Jovana Divjaka, srpskog branitelja Sarajeva koji je nakon rata pomogao mnogim malenim Bošnjacima, Srbima i Hrvatima da rastu u miru?

Sjećam ga se kao jako dobrog lika, vrlo otvorenog, vrlo iskrenog i također vrlo humanog. O njemu smo saznali tijekom rata, posebno u vrlo delikatnom trenutku, kada je došlo do sukoba između vojnika Jugoslavenske armije i branitelja Sarajeva, u čemu je imao vrlo pozitivnu ulogu.

Poslije rata posvetio se, kako podsjećate, obrazovanju najmlađih jer je bio uvjeren, kao i mnogi drugi, da se naša budućnost može poboljšati, promijeniti, samo tako da pomognemo novim generacijama da rastu, znajući koju vrijednost i koju cijenu stvarno ima pravi mir.

To je sposobnost različitih da žive zajedno, da zajedno obnove ovu zemlju. Posvetio se upravo tome: prenijeti ono u što je vjerovao novim naraštajima i ostao vrlo poštovana i cijenjena osoba.

Jenda od međuetničkih škola za Europu, inicijativa mons. Pere Sudara

I dalje na temu obrazovanja… Pod granatama i snajperima, promovirali ste stvaranje male škole za katoličku djecu, koja je tada bila otvorena za sve vjere, prvo sjeme budućih međuetničkih škola za Europu. No ta djeca, koja su postala odrasli ljudi, mijenjaju li ili hoće li moći promijeniti Sarajevo i državu?

Teško je reći, jer su naši đaci prije svega u malom broju, u Sarajevu ih sada ima 1500, tako da su u odnosu na sve ostale mal broj. A onda, nažalost, nije moguće prenijeti pozitivne vrijednosti drugačije od onih koje se doživljavaju u društvu, pogotovo u obiteljima iz kojih ta djeca dolaze.

Često mi dođe u pamet rečenica koju mi ​​je jedan naš student jednom rekao: “Vi nas ovdje obrazujete kao u staklenoj sobi, jer logika koju nam prenosite ne može se živjeti izvan ove institucije”.

Vidimo, stoga, da je ova poruka suživota, tolerancije, mira, koju smo pokušali prenijeti novim naraštajima – i ne sami, jer i državne škole, po mom mišljenju, sve više nastoje odgajati iste vrijednosti – jako teška. Jer naša državna i društvena struktura je suprotstavljena, sklona je podjelama, sklona zatvaranju, sklona je vidjeti u drugome prijetnju, a ne priliku.

I teško je očekivati ​​da će ova mala skupina prihvatiti sve što predlažemo. Osim toga, nažalost, većina naših bivših đaka više nije ni u Sarajevu ni u Bosni i Hercegovini, već su u inozemstvu.

Na primjer, kad smo slavili 10 godina škole u Zenici, mislili smo pogledati gdje su danas “Učenici generacije”, one koje svake godine nagrađujemo kao najbolje. Od njih 15, samo je jedan ostao u Bosni i Hercegovini, a to je ujedno i postotak naših mladih koji su ostali ovdje. I, nažalost, nije za očekivati ​​da će toliko utjecati.

Vratimo li se u te dane prije 30 godina, vjerujete li da je strana bosanskih Hrvata učinila sve da izbjegne sukob koji je tada izazvao tolike žrtve?

Naš je samo dio naroda sastavljenog od tri naroda: čak i da su Hrvati katolici Bosne i Hercegovine imali ne znam kakvu dobru volju, sami ne bi mogli ništa.

Jer ovdje je bio ultimatum: Bosna i Hercegovina mora ostati ujedinjena sa Srbijom u Jugoslaviji ili Srbi izlaze, proglašavajući svoju Republiku u Bosni i Hercegovini. Nikakav kompromis nije bio moguć.

Potom je u ovom ratu između bosanskih Srba, bosanskih Hrvata i Bošnjaka-Muslimana izbio rat između Hrvata i Bošnjaka, rat u ratu. Uvjeren sam da se ovo drugo trebalo i moglo izbjeći, a prvo ne znam. Jer alternative su bile: “Ili ćemo svi ostati u Jugoslaviji, nakon što su iz nje izašle Slovenija i Hrvatska, ili mi Srbi napuštamo” BiH.

A onda su Srbi htjeli protjerati Bošnjake i Hrvate s njihovog teritorija. Tako da u ovom slučaju ne znam koliko se moglo izbjeći rat. Sami Hrvati, iako ja ne mogu reći da nisu imali neke krivnje, nisu mogli ništa učiniti, kao ni Bošnjaci i Srbi.

Ovdje svi ratuju i svi sklapaju mir. Nažalost, ovdje netko sam ne može ni miriti ni ratovati. Nadalje, ovdje su svi imali svoje ultimatume koji su spriječili dogovor da se izbjegne ovaj sukob koji je sve skupo koštao. A svi oni koji to razumno analiziraju, sada vide da je to bio stvarno beskoristan rat, nije služio ničemu, kao što se to inače događa. Rat je beskoristan za bilo što pozitivno, ima samo negativne učinke.

Sjedište Parlamenta Bosne i Hercegovine, pogođeno topovskom paljbom

Možda je prva mogla intervenirati međunarodna zajednica, prije svega su Sjedinjene Američke Države mogle intervenirati, da su to stvarno željele, da zaustave napad na Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu, uz pravovremenost koju su tada imale 1999. godine za obranu Kosova?

Nažalost, oni su i prerano intervenirali, ne da bi zaustavili rat, nego da bi spriječili sporazum. Danas je poznato da su u to vrijeme Sjedinjene Američke Države bojkotirale sve pokušaje tadašnje Europske zajednice, barem dva ili tri. I izvršili su svoje planove, podijelili Bosnu i Hercegovinu na dva dijela, uzeli Kosovo kao teritorij za svoje vojne baze.

Tijekom godina opsade Europa nije učinila gotovo ništa da zaustavi oružje i “etničko čišćenje”. A sada je velika nada za Bosnu i Hercegovinu ulazak u Europsku uniju. Što se promijenilo u ovih 30 godina?

Po mom mišljenju, Europska unija je pokušala učiniti što je mogla. Ona je imenovala dva-tri stručnjaka koji su predlagali mirovne planove, a naše strane su ih prihvatile, posebno u slučaju Lisabonskog sporazuma. Tada su Amerikanci rekli Bošnjacima: “Ne prihvaćajte, mi imamo nešto bolje za vas”. Dakle, Europska unija je imala dobre namjere, ali nije imala snage i danas ne znam je li naša država spremna, kako je uređena, podijeljena na dva dijela, s tri naroda koji ne pristaju ni na što. Svatko ima svoje apetite, kao i prije rata, koji nisu kompatibilni. Ne znam kojom će ih silom netko uspjeti spojiti i uvesti u Europsku uniju. Rješavati naš najveći problem, onaj da profunkcionira ova država, koja je nažalost sama po sebi loše zamišljena. Republika Srpska je organizirana kao vrlo centralistički entitet gdje se odlučuje o svemu, dok je Federacija Hrvata i Bošnjaka organizirana u deset kantona od kojih je svaki gotovo država, a koji se međusobno ni o čemu ne usuglašavaju. Tako da ne znam tko bi ih mogao uvjeriti da se stvarno okupe kako bi ova država funkcionirala kao jedinstvena država, u kojoj se prepoznaju razlike. To je naš problem: jedni poriču razlike, drugi previše inzistiraju na razlikama. Pa čak kad bi se, zbog prijetnje iz Rusije, i požurili pustiti Bosnu i Hercegovinu u Europsku uniju, ne znam hoće li to automatski riješiti naše probleme.

Prema tome, kako vidite budućnost svog grada i Bosne i Hercegovine? Može li opet biti multietnička, kao nekad, ili je bolje pomiriti se s podjelom na dvije ili možda tri različite etničke države kako bi htjeli oni koji su uvjereni da su razlike među ljudima razlog netolerancije i ratova?

Ne mislim da dijeleći se, cijepajući se s duhom neprijateljâ, možemo riješiti bilo koji problem. Naša budućnost bit će moguća u državi koja funkcionira, normalnoj, koja prepoznaje razlike i daje određeno teritorijalno jamstvo. Naša država se ne može podijeliti bez ponovnog prolijevanja krvi, po mom mišljenju, i toga se bojim. To, dakle, nije vrijedno, trebamo zadržati ovu tampon državu, koja stoljećima poznaje suživot. To svakako nije uvijek bio miran suživot, ali ljudi su naučili prihvaćati različitosti. Bitno je da političari, Europska unija, pomognu, da potaknu taj duh koji je, po meni, perspektiva cijelog svijeta, jer danas nema zemlje u kojoj nema različitih kultura i etničkih skupina. Svijet će naučiti živjeti zajedno, odnosno prihvatiti svoje različitosti ili će uvijek živjeti u sukobu. I naše škole su željele biti laboratorij, primjer da je suživot nešto pozitivno. Jer Bog nas je stvorio drugačijima. Ako, dakle, On želi da budemo drugačiji, pa i kao etničke skupine, kao religije, kao karakteri, to je bogatstvo! Samo tako, po mom mišljenju, možemo riješiti svoje probleme, možemo ovu zemlju učiniti zemljom u kojoj mladi vide perspektivu života i budućnosti. Inače opet ćemo se dijeliti krvoprolićem, a to za čovjeka koji se želi zvati čovjekom, po meni, nije dostojno i to nije perspektiva.

Sarajevska katedrala

Govorili ste o religijama. Što mislite o riječima pape Franje u Sarajevu, 2015. godine, na međureligijskom susretu, kada je rekao da su “vjerski lideri prvi čuvari mira u Bosni i Hercegovini”? Rat u Bosni nije bio vjerski rat?

Ne znam jesu li oni ovdje stvarno prvi čuvari, ali trebali bi biti prema vjeri koju ispovijedaju, prema onome kakva bi religija trebala biti. Rat u Bosni i Hercegovini svakako nije bio vjerski rat, budući da su se svi političari i generali koji su vodili rat u vrijeme komunizma izjašnjavali kao ateisti. Kako ateisti mogu voditi vjerski rat? No to ne znači da naš rat nije iskorištavao religije. Nažalost, to se dogodilo, kao što se gotovo uvijek događa. Po mom mišljenju, da postoji istinski, iskreni mir među religijama, u ovom našem lijepom svijetu bilo bi vrlo malo ratova. Jer se kaže da, čak i u svijetu koji se proglašava toliko ateističkim, danas 90 posto svjetske populacije vjeruje u nešto. Ako vjerujete u nešto nadnaravno, onda se morate osjećati obveznim. Međutim, nažalost, religije do sada nisu pronašle način da istinski, iskreno surađuju. Bez da, kako uvijek ističe papa Franjo, pokušavaju preobratiti druge. Ako tko vjeruje u Boga na drugi način, u kojega vjeruješ i ti, neka vjeruje kako hoće! Ali zajedno moramo surađivati, opredijeliti se za dobrobit čovjeka. Jer za sve religije konačni cilj je dobro i spas čovjeka. I ne može se spasiti duša bez spašavanja života, no rat je izravno usmjeren na uništavanje života. Po mom mišljenju, dakle, vjerski poglavari bi se trebali, prvo među sobom, ponašati iskreno, te druge gledati kao sestre i braću i zato mislim da bi religije mogle dati dobar doprinos dobru ovoga svijeta, posebno za mir.

Baščaršija, Sarajevo danas

Zapravo, Fratelli tutti je posljednja enciklika pape Franje. Ali Srpska pravoslavna Crkva je više puta izjavljivala da je kršćanstvo u Sarajevu ugroženo. Misli li tako i Katolička Crkva? No je li obrambeni pristup nečijeg identiteta ispravan u situaciji u kojoj živite?

Spominjete nekoga tko zaboravlja da je veliki dio Sarajeva istočno, odnosno srpsko pravoslavno Sarajevo. Kako se onda može reći da se u Sarajevu prijeti kršćanima? Svakako je, recimo povijesno Sarajevo, naseljeno s više od 95 posto muslimanima. Ako je to prijetnja, onda da… ali ja to ne vidim kao prijetnju. Prijetnja je prije netrpeljivost koja je, nažalost, ušla u sve sfere života, ne samo u Sarajevu, nego i u Banjoj Luci, i u Mostaru. Ne mogu, nažalost, kriviti samo jednu skupinu. Možda bi na ovaj način bilo lakše riješiti problem. Svakako se može razmišljati o etiketama, u ovom povijesnom trenutku, u kojem islam u svijetu pomalo prijeti. Istina je da naši muslimanski Bošnjaci nisu ono što su bili prije rata, jer su proživjeli rat, kao i svi mi, te su izvukli svoje zaključke. Ali siguran sam da, da je zaista postojala dobra volja kršćana, katolika i pravoslavaca u Bosni i Hercegovini, ispružena, iskrena ruka za suradnju i trud svih zajedno, mislim da naši muslimani nikome ne bi bili prijetnja. Što se tiče identiteta: on je svakako dio ljudske osobe i naroda i mora se čuvati, mora se o njemu brinuti. Ali ne zatvarati se za druge. Ovdje uvijek naglašavam: možemo voljeti svoj narod, činiti dobro svom narodu, samo čineći dobro drugim narodima. Jer ako to ne činimo, ako se zalažemo samo za očuvanje svog identiteta, ne obazirući se na ono što se događa u odnosima između našeg naroda, naše Crkve i drugih, ne možemo činiti dobro naše Crkve. Identitet, stoga, da, ali otvoreni identitet, spreman na suradnju, identitet koji pomaže i drugima. Jer pomažući drugima, može se pomoći i pomaže i sebi samome.

Što nam još možete reći o budućnosti mladih u Bosni i Sarajevu?

Danas naši mladi masovno odlaze, jer ovdje, nažalost, osim ovog siromaštva i nedostatka posla, vlada atmosfera koja se mladima ne sviđa, jer je to atmosfera nesigurnosti. Jedan od njih mi je rekao: “Želim živjeti danas, a ne želim se nadati za sutra”… današnji mladi ljudi žele ostvariti svoj život i odlaze tamo gdje vjeruju da je za njih najbolje, to je njihovo mišljenje. U Bosni bi se sigurno mogli zaustaviti, da postoje nade u budućnost, koja je prije svega bolja, a potom sigurnija, koje za sada nažalost nema.

Posljednje pitanje, monsinjore Sudar. U Europi postoji još jedna prijestolnica pod opsadom, trideset godina nakon Sarajeva, to je Kijiv. Netko uspoređuje ruski napad na Ukrajinu sa srpskim napadom na Bosnu prije trideset godina, a čini se da posljednja izvješća o masakrima civila opravdavaju tu povezanost. Što Vi mislite?

Svakako da ima mnogo sličnih stvari. Država, narod, koji se osjeća ugroženo ili se pretvara, misli da se može zaštititi napadom. A to je pogrešna logika: ne štitimo se i ne branimo se napadajući druge. Srpski narod se osjećao ugroženo od nas jer se Jugoslavija raspala, a danas se Rusi osjećaju ugroženo i napadnuto. Ovo je isto. Pitam se onda: zašto ne razumijemo da Europa neće živjeti u miru i blagostanju ako se ne pomiri sama sa sobom? Rusija je dio Europe, ne Europske unije, ali je Europa. Ivan Pavao II., koji je dobro poznavao situaciju, govorio je o tome: “Moramo disati – rekao je – s oba plućna krila”.

Ali Vi koji ste oduvijek govorili da ste proeuropski nastrojeni i koji ste svoje međuetničke škole nazvali “Škole za Europu”, imate li nade da će se ova Europa promijeniti u budućnosti?

Svim srcem i dušom sam proeuropljanin, jer Europa je veličanstven kontinent. Također, na neki način, u ovom trenutku ima daleko iskrenije vladajuće od ostatka svijeta. Potom, ona je kontinent koji je oduvijek znao sačuvati i ujedinjavati, počevši od Grka i Rimljana, kako svoj duhovni tako i materijalni i ekonomski dio. No Europa se mora ujediniti, mora se dogovoriti. Ruski narod, Rusija je velika kao jedan kontinent, zašto onda izolirati Rusiju? Europa će imati budućnost, i nadam se da će to biti istinski prosperitetna budućnost, da će ponovno procvjetati, ne znam kako i kada, ali nadam se da će to biti, i da će to biti kontinent koji će znati pomoći druge, u pozitivnim stvarima. Stoga se jako nadam da će Bosna i Hercegovina jednoga dana, što je prije moguće, biti dio Europske unije. Ali i da će EU, prije ovoga, pomoći mojoj zemlji da postane normalna država.

Nekadašnji reis-ul-ulema Islamske zajednice u BiH Mustafa Cerić

Cerić: užas masakra na tržnici, na moj rođendan

U očima i u sjećanju nekadašnjeg reis-ul-uleme Islamske zajednice u BiH, Mustafe Cerića, i dalje je neizbrisiv masakr na pijaci Markale, u srcu Sarajeva, 5. veljače 1994. godine, kada je poginulo 68 civila, a 144 ih je bilo ranjeno. “Ne samo zato što mi je 5. veljače rođendan – objašnjava u intervjuu koji objavljujemo u nastavku – već i zato što su Srbi pred Haaškim sudom izjavili da je masakr samopočinjeni čin ubijanja nedužnih građana Sarajeva, radi izazivanja intervencija NATO-a da bi se time zaustavio rat”. Zvuči slično, za Cerića, onome što ovih dana slušamo o Kijivu i drugim gradovima u Ukrajini, “gdje Rusi kažu da Ukrajinci sami sebe bombardiraju”.

Gdje ste bili 6. travnja 1992. i čega se sjećate tih prvih ratnih dana?

Bio sam u Kuala Lumpuru u Maleziji. Budući da sam bio imam u zagrebačkoj džamiji u Hrvatskoj, nakon mog povratka iz Chicaga kasnih 1980-ih, mogao sam jasnije od svojih kolega u Sarajevu predvidjeti neizbježan dolazak raspada Jugoslavije. No, tada su moji kolege snažno osjećali da će Bosna biti pošteđena bilo kakvog sukoba, pa i vojnog, kakav je već zabilježen u Sloveniji, a uz očitu vojnu iritaciju i u Hrvatskoj. Kada sam se preselio iz Zagreba u Sarajevo kako bih predavao na islamskom teološkom fakultetu – Fakultetu islamskih nauka – primijetio sam u Sarajevu zabrinutost zbog vijesti iz Slovenije i Hrvatske, ali ne previše uznemirujuću da bi zahtijevala akciju. Sarajevo je nekako vjerovalo u svoju nevinost i razboritost. Bilo je teško razumjeti ovaj prividni mir u Sarajevu usred jugoslavenskih nemira. U međuvremenu sam prihvatio mjesto profesora na Međunarodnom institutu za islamsku misao i civilizaciju u Kuala Lumpuru, u Maleziji. Nije bilo predviđeno, ali to je bila najbolja odluka koju sam donio. Kada je stigla prva vijest o opsadi grada Sarajeva, odmah sam krenuo svojim studentima i malezijskom narodu objašnjavati što je Bosna u Europi i zašto su opsjeli glavni grad Bosne. Zaista, Malezija je otvorila svoje srce i pružila ruku uzorne pomoći Bosni, koja je bila ključna u održavanju morala Sarajlija da izdrže više od tisuću dana i noći opsade, što je bila najdugotrajnija opsada grada u povijesti, dugotrajnija od opsade Staljingrada.

Muslimansko groblje u Sarajevu danas

Mislite li da su bosanski muslimani učinili sve da izbjegnu sukob koji je odnio toliko žrtava?

Isprva nam nije bilo jasno, ali kasnije smo shvatili da smo učinili bilo što da umirimo srpski apetit za Bosnom, da to ne bi uspjelo. Imali su na umu zatrti Bosnu kao narod i državu u korist Velike Srbije. Gledajući sada unatrag, mislim da, i da smo prihvatili nekakvo ropstvo, srpska politika ne bi bila zadovoljna. Način na koji su masakrirali ljude na rijeci Drini, palili kuće u selima, rušili džamije, pa čak i crkve, svaki dan bombardirali grad Sarajevo, gdje su ubijali građane koji su pokušavali pronaći pitku vodu, te način na koji su spaljivali biblioteke i arhive, sva ta zvjerstva i zločini protiv čovječnosti bili su s predumišljajem. Isti narativ poricanja nacije i države koji danas slušamo od Rusa o Ukrajini. Ni mi ni narod i država Ukrajina, stoga, nismo mogli učiniti bolje da spriječimo Srbiju i Rusiju da opsjednu Sarajevo i Kijiv.

Koje je Vaše najjače sjećanje na tih više od tisuću dana opsade, na masakre od granata ispaljenih s brda na nenaoružane građane?

Najgnusniji čin zločina protiv čovječnosti koji nikada neću zaboraviti bio je pokolj na tržnici Markale 5. veljače 1994. godine, kada je ubijeno 68 ljudi, a 144 ranjeno. Ne samo zato što je 5. veljače moj rođendan, već i zato što su Srbi pred Haškim tribunalom izjavili da je pokolj na Markalama samopočinjeni čin ubijanja nedužnih Sarajlija, kako bi se izazvala intervencija NATO-a za zaustavljanje rata. Zvuči slično onome što danas čujemo o Kijivu, gdje Rusi kažu da Ukrajinci sami sebe bombardiraju.

Trideset godina kasnije i dalje ste uvjereni da su međunarodna zajednica, a posebno Sjedinjene Američke Države, mogle ranije intervenirati, da su to stvarno željele, da zaustave napad na Sarajevo i Bosnu, s pravovremenosti koju su imali 1999. za obranu Kosova?

Da, zaista, da su htjeli, mogli su spriječiti i agresiju na nezavisnu i međunarodno priznatu bosansku državu i genocid nad bosanskim narodom. Mogli su barem ukinuti embargo na pravo Bosne da se brani da su htjeli. Ali oni to nisu htjeli učiniti dok nisu vidjeli da se dogodio genocid. Ukrajina ima sreće barem zato što je naoružana za svoju samoobranu. Znam, ovo nije dovoljno. Zapad mora zaustaviti agresiju na Ukrajinu. Odmah. Ono što vidimo u Ukrajini je nepodnošljivo jer ubijanje jednog nevinog je kao ubijanje cijelog čovječanstva.

Ima li mnogo sličnosti između ruskog napada na Ukrajinu i srpskog napada na Bosnu prije trideset godina?

Ne samo da je slično, već je i rusko poricanje nacije i države Ukrajine, kao i optužba Moskve da ukrajinska vojska bombardira vlastiti narod i svoje gradove identična onome što je Srbija rekla svijetu, kada je tvrdila da je bosanska vojska bila ta koja je bombardirala Sarajevo. Zato mi u Bosni živimo dane Ukrajine kao svoje, jer znamo kroz što ukrajinski narod danas prolazi. Fizički gubici i rane su bolni, ali su rane od laži i prijevare nanesene ljudskoj duši daleko bolnije.

Mislite li da će budućnost Sarajeva i Bosne i dalje biti multietnička?

Postoji li negdje alternativa multietničkom društvu? Ne, nema je! Konkretno, nema alternative u Bosni, čiji je temeljni i povijesni identitet multietnički i multireligijski. U biti, jedan od ciljeva srpske agresije i genocida protiv Bosne bio je zatiranje multisocijalne prirode povijesne Bosne. Ponosan sam što se moj bosanski narod borio i ginuo za obranu vrijednosti bosanskog multietničkog društva protiv Karadžićevog aparthejda. Moj narod se još uvijek bori protiv europskog nerazumijevanja i krive prosudbe o pravom europskom duhu jedinstva u bosanskoj različitosti i njezinom istinskom duhu europskog pomirenja. Ne mogu razumjeti zašto se Europska unija ponaša tako da Bosna čeka pred vratima, a vrata su otvorena Bugarskoj, Rumunjskoj, Mađarskoj, pa i Hrvatskoj, kojoj je presuđeno za udruženi zločinački pothvat (kao i Srbiji). Smatram da je Bosna trebala biti prva zemlja primljena u članstvo Europske unije, ispred bilo koje od ovih istočnoeuropskih zemalja. Ovo bi bilo iskreno iskupljenje grijeha suučesništva u genocidu nad bosanskim narodom.

Nekadašnji reis-ul-ulema Islamske zajednice u BiH Mustafa Cerić s papom Franjom u Redipugliji, 2014.

Što mislite o riječima pape Franje u Sarajevu, 2015. godine, na međureligijskom susretu, kada je rekao da su “vjerski lideri prvi čuvari mira u Bosni i Hercegovini”? Rat u Bosni nije bio vjerski rat?

Ne, u Bosni nikada nije bilo vjerskog rata. Ni tada, ni sada, niti će ga biti u budućnosti. Od svog nastanka kao nacije i države, Bosna je njegovala vjerski pluralizam i raznolikost. Istina, Bosna je oduvijek bila svojevrsna “zemlja heretika”, ali ta je etiketa iskovana vani, a ne unutar Bosne. U stvari, Bosna je minijatura Europe u svom jedinstvu raznolikosti etničke, vjerske i kulturne pripadnosti. Ovdje u Bosni i nigdje drugdje nemate u isto vrijeme glas onih koji pozivaju na muslimansku molitvu u podne i zvuk zvona koje poziva u katoličku katedralu. Da, papa Franjo je u pravu: “Vjerski lideri su prvi čuvari mira u Bosni i Hercegovini”. Papin posjet Sarajevu s porukom “Mir vama” bio je povijesni i nezaboravan. Papa Franjo ne samo da propovijeda, on provodi ono što propovijeda. To je ono čemu se divim u papi Franji.

Mladi ljudi, koji su budućnost Sarajeva i Bosne, i dalje se iseljavaju. Kako se može zaustaviti ovaj bijeg iz vaše zemlje?

Više je pažnje posvećeno mladima koji odlaze iz Bosne nego onima koji ostaju ovdje. Uvijek je postojao protok mladih koji traže nešto novo i drugačije od mjesta u kojem su rođeni. No, Vi ste u pravu. Budući da bosanskohercegovački političari ne rade dobro svoj posao, neki mladi ljudi ne vide svoju budućnost ovdje. Stoga odlaze negdje drugdje u potrazi za boljim prilikama. Trenutno ne vidim kako zaustaviti ovaj trend. Bosni je potrebno jamstvo njezine sigurnosti od mogućnosti novog genocida.

(Vatican News – ab – bj)

Objava Sarajevo 30 godina kasnije: podijeljena i nepokretna država koja traži pomoć od Europe pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Prošla su tri desetljeća od referenduma u Bosni i Hercegovini u završnoj fazi raspada bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ), izabrali na referendumu da žive u nezavisnoj državi. Međutim, 30 godina nakon, BiH nije ona država iz referendumskog pitanja.

Referendumsko pitanje je glasilo: „Da li ste za nezavisnu državu BiH, ravnopravnih naroda i svih njenih građana na cijelom prostoru”?

Većina, 64 procenta građana je 29. veljače i 1. ožujka 1992. godine izašla na referendum, a od tog procenta je njih 99 posto glasalo za izlazak iz Jugoslavije. Rezultati referenduma su u Parlamentu Bosne i Hercegovine usvojeni 6. ožujka 1992. godine.

“Postotak građana koji su izašli na referendum bio bi i veći da nije bilo opstrukcija, koje je prije svih provodila Srpska demokratska stranka (SDS), čiji članovi su tada oduzimali dokumente, izborne papire i na druge načine opstruirali referendumski proces”, rekao je svojevremeno za DW, Stjepan Kljujić, bivši šef HDZ BiH.

Nešto više od mjesec dana nakon referenduma, 6. travnja 1992. godine Bosnu i Hercegovinu kao nezavisnu državu priznale su zemlje članice Evropske zajednice. Dan kasnije, 7. travnja 1992, BiH su priznale i Sjedinjene Američke Države. Bosna i Hercegovina je 22. svibnja 1992. godine primljena u punopravno članstvo Ujedinjenih naroda.

Miro Lazović, tadašnji član Skupštine Republike Bosne i Hercegovine je izjavio da „BiH jeste međunarodno priznata, nezavisna država, ima svoju stolicu u Ujedinjenim nacijama, ali državni praznik obilježava se nažalost samo u jednom dijelu države”. On je za DW naglasio da danas „živimo u duboko podijeljenom društvu, podijeljenoj državi sa latentnim političkim sukobima, sa neizvjesnim političkim događajima”.

Lazović navodi kako se danas u BiH vodi politička bitka između političkih snaga, koje bi željele BiH okameniti u etničkim kavezima i podjelama i onih koje bi željele koncept demokratske i stabilne države.

BiH 30 godina od referenduma nije država u punom obimu tog pojma objašnjava za DW profesor sarajevskog Filozofskog fakulteta, Enver Kazaz. On smatra kako „BiH posjeduje neku vrstu suvereniteta”.

„BiH u smislu pune nezavisnosti nije takva država. Jer je zavisna od međunarodne zajednice. Možemo reći da je BiH država te zajednice, i da je zato nedovršena država, država u kojoj je zaleđen konflikt, a rat iz vojnog prebačen u političko polje”, smatra Kazaz.

Kazaz navodi kako se takva vrsta rata sada pokušava završiti setom ustavnih promjena, koji nikako ne uspijeva stabilizirati BiH.

„Istodobno s tim, BiH je država koja strašno pati zbog slabosti međunarodne zajednice, koja u ovome trenutku, a vidimo to i po događajima u Ukrajini, nije sposobna da u BiH, iako se na to obavezala, implementira mir. Dakle, mi živimo neku vrstu polunezavisne, poludržave i podijeljenog društva”, navodi Kazaz.

Prijetnje uoči referenduma, koje su se nakon njega obistinile

Vođa bosanskih Srba, Radovan Karadžić, kojeg je Haški tribunal zbog genocida, ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti osudio na doživotni zatvor, četiri mjeseca je uoči referenduma, 14. listopada 1991. godine govoreći u Skupštini Bosne i Hercegovine poručio:

“Ovo nije dobro što vi radite. Ovaj put na koji vi želite da izvedete BiH jeste ista ona autostrada pakla i stradanja kojim su pošli Slovenija i Hrvatska. Nemojte da mislite da nećete Bosnu i Hercegovinu odvesti u pakao, a muslimanski narod možda u nestanak, jer muslimanski narod ne može da se odbrani ako bude rata ovdje… Kako ćete vi spriječiti da svako svakoga ne ubija u BiH”, zaprijetio je tada Karadžić.

Nakon Karadžićevih prijetnji uslijedili su napadi Jugoslavenske narodne armije (JNA) na BiH u selu Ravno kod Trebinja.

Iako su se mjesecima vršile pripreme za napad na BiH, dovlačila se artiljerija, trenutak u kojem je mnogima postalo jasno da je rat doista počeo je 6. travnja 1992.godine, kada se Sarajevo našlo u okruženju srpskih snaga i JNA.

Tokom četverogodišnjeg rata, a prema bazi podataka Demografske službe Haškog tužilaštva u BiH je od 1992. do1995. godine poginulo skoro 105.000 osoba.

Po nacionalnoj strukturi najviše je stradalih Bošnjaka, više od 68.000, potom Srba skoro 23.000, Hrvata oko 9.000 i gotovo 5.000 ostalih.

Napad na Ukrajinu po istom receptu kao i na Sarajevo

Način na koji je počeo napad Rusije na Ukrajinu mnoge građane BIH, ali i ostatka svijeta podsjetio je na napad na BiH.

„Izvršena je jedna brutalna invazija na međunarodno priznatu državu Ukrajinu od strane režima Vladimira Putina, to isto smo imali 1992.godine kada je režim Slobodana Miloševića izvršio agresiju na BiH pod istim ciljevima, istim parolama, homogenizacija ruskog svijeta, a tada je bila velika Srbija”, kaže Miro Lazović.

Istovremeno dok je svijet svjedočio prvim napadima na Ukrajinu, delegatkinja u Domu naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine i članica Saveza nezavisnih socijaldemokrata – Milorad Dodik, Dušanka Majkić na Twitteru je napisala:

„Da podsjetimo: Moskva je u ožujku 2021. godine rekla da će reagirati ako BiH poduzme korake ka pridruživanju NATO-u. Nemojte poslije da niste znali”, napisala je Majkić.

Sociolog i filozof prof. dr. Esad Bajtal kaže kako i sam Putin radi po istim principima po kojima je radio Slobodan Milošević.

„Jedno je mislio, drugo je govorio, a treće je radio”, smatra Bajtal.

„To je ta ista matrica, velikoruska. Ovo je realizacija „ruskog sveta”, a imate istu priču i o „srpskom svetu”, na istoj ideji”, kaže Bajtal.

„Odnos međunarodne zajednice danas prema Ukrajini je jači u kontekstu osude režima Vladimira Putina, u odnosu na 92. godinu kada su blagonaklono gledali sve to što se dešava u BiH: ubijanje, protjerivanje, embargo na oružje koje su nama stavili, a danas naoružavaju Ukrajinu. Jedna neprincipijelna međunarodna politika koja je BiH praktično držala taocem interesa velikih sila, i u tom kontekstu vidim sličnost između BiH i Ukrajine”, kaže Lazović.

Profesor Kazaz smatra kako su i BiH i Ukrajina zemlje žrtve međunarodne zajednice, koje plaćaju cijenu sukoba međunarodne zajednice na njenom prostoru.

Miro Lazović ipak smatra da se BiH neće suočiti sa nikakvom invazijom, niti ratom

Ističe da su danas „ u obavezi NATO snage da brane BiH, odnosno snage EUFOR-a, koje su prisutne u BiH, jer po Dejtonskom mirovnom sporazumu oni imaju obavezu da čuvaju mir i štite Dejtonski sporazum”. „Oni koji pokušaju srušiti Dejtonski mirovni sporazum, tu prije svega mislim na politiku Republike Srpske, rizikuju da nestanu”, naglašava Lazović za DW.

A kako je ruski predsjednik spomenuo BiH kao jedan od bitnih ciljeva ruske politike, EUFOR je poslao dodatnih 500 vojnika, što je preventivna mjera podrške bosanskohercegovačkim partnerima u osiguranju sigurnosti.

/Izvor: DW/

Objava Dan neovisnosti BiH u sjeni rata u Ukrajini pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Trgovina i prijevoz droge

Bosna i Hercegovina važna je tranzitna zemlja za heroin i kanabis koji idu u Europu. Poznato je da se događa domaća konzumacija kanabisa te neki uzgoj i proizvodnja kanabisa i sintetičkih droga, poput MDMA -a, također poznatog kao ecstasy ili molly. Nalazi se na putu za prodaju heroina za Srednju Europu, što Bosnu i Hercegovinu čini važnom tranzitnom i skladišnom zemljom za heroin i prekursorske kemikalije, poput kiselog anhidrida. Kemijske komponente za MDMA, uključujući rijetki kristalni prah, uvoze se iz zemalja EU, poput Nizozemske i Njemačke, a zatim se proizvode u Bosni i Hercegovini.

Kanabis se iz Albanije transportira u Bosnu i Hercegovinu odakle se krijumčari u zemlje zapadne Europe. Štoviše, Bosna i Hercegovina nedavno je postala izvor kiselog kanabisa, s izvješćima o rastućem uzgoju u zatvorenom i rastućoj proizvodnji u južnim i zapadnim dijelovima zemlje.

Tržište kriminala za kokain u Bosni i Hercegovini manje je vrijedno i sveprisutno od tržišta drugih droga. Međutim, sve više grupa ulazi na tržište i uspostavljene su čvršće veze između kriminalnih skupina u Republici Srpskoj (povezane s kriminalnim organizacijama u Srbiji i Crnoj Gori) i latinoameričkih trgovaca drogom.

Kriminalne grupe aktivne širom svijeta

U Bosni i Hercegovini prisutne su i grupe u stilu mafije, kriminalne mreže, državni akteri i strane kriminalne skupine. Grupe u stilu mafije uvelike su uključene u drogu, osobito heroin i trgovinu oružjem. Brojne grupe u stilu bosanske mafije djeluju u raznim europskim zemljama, a bosanski kriminalci igraju važnu ulogu u podzemnim svijetu ovih zemalja.

Manje kriminalne mreže uvelike su angažirane na tržištima kriminala širom Bosne i Hercegovine, iako su zločini nižeg stupnja od onih većih aktera u stilu mafije. Te su mreže podijeljene uglavnom po etničkim linijama – između Srba, Bošnjaka i Hrvata – iako često surađuju.

Glumci u stilu mafije ili kriminalne mreže iz drugih zemalja na Balkanu stalno su prisutni u Bosni i Hercegovini. Poznato je da se akteri organiziranog kriminala podrijetlom s Kosova, iz Hrvatske i Srbije, te u manjoj mjeri iz Crne Gore i Albanije, kriju i djeluju širom Bosne i Hercegovine. Osim toga, turski i bliskoistočni kriminalni akteri imaju značajan utjecaj na tržišta kriminala u zemlji.

Razina korupcije je visoka, a mnogi kriminalni akteri uživaju zaštitu od pojedinaca u državnom aparatu. Neki članovi kriminalnih skupina zaposleni su u državnim institucijama; drugi su članovi dominantnih političkih stranaka. Političke skupine i kriminalne mreže često se preklapaju.

Trgovina ljudima

Bosna i Hercegovina služi kao zemlja podrijetla, tranzitne točke i odredišta (iako u manjoj mjeri) za trgovinu ljudima. Žrtve se trguju uglavnom radi seksualnog iskorištavanja i prisilnog rada. Bosna i Hercegovina je tranzitna zemlja za žrtve kineskog, indijskog i turskog porijekla, kao i za žrtve iz bliskoistočnih i zaljevskih zemalja koje pokušavaju ući u Europu. Bosanci su često žrtve prisilnog rada u građevinskoj industriji i drugim sektorima u susjednim balkanskim i europskim zemljama.

Unutar zemlje, bosanske žene i djevojke trguju se radi seksualnog iskorištavanja u privatnim stanovima i motelima. Posebno su marginalizirani Romi i druga djeca prisiljeni prositi, seksualno ih iskorištavaju i prisiljavaju na obavljanje kućanskih poslova. Trgovina djecom navodno je značajan problem i u porastu je.

Broj stranih žrtava trgovine ljudima u Bosni i Hercegovini je nizak, ali zabilježeni su slučajevi u kojima su žrtve bile iz Afganistana, Kube, Gambije, Libije i Šri Lanke.

Trgovina oružjem

Puno oružja iz 1990 -ih i dalje je u prometu i jedno je od vodećih zemalja na svijetu po broju legalnog i ilegalnog vatrenog oružja u posjedu civila. Osim toga, Bosna i Hercegovina se nalazi uz jedan od puteva krijumčarenja između velikih zemalja opskrbe oružjem, poput Srbije i Crne Gore, i zemalja odredišta za ilegalno vatreno oružje u Europi.

Time se olakšava trgovina starim oružjem organiziranim kriminalnim skupinama u Austriji i Njemačkoj te u skandinavskim zemljama. Nadalje, Bosna i Hercegovina je poznata tranzitna zemlja za prerađeno oružje.

Kako N1 BiH podsjeća, BiH je globalno na 49. mjestu, Srbija je na 33. mjestu, Crna Gora na 45. mjestu, Sjeverna Makedonija je na 74. mjestu, Hrvatska 85., a Slovenija 132.

Cijelo izvješće možete pogledati OVDJE.

Objava BiH na 5. mjestu u Europi po organiziranom kriminalu, a kriminalci pod zaštitom politke pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Na ovom razgovoru će biti postavljana neka od sljedećih pitanja:

Ima li načina da vlasti zadrže ljude? Ima li spremnosti da kod donošenja važnih odluka uključi građane? Ima li hrabrosti da se uhvati u koštac sa stvarnim problemima? Ima li odlučnosti da se radi na izgradnji, a ne na razgradnji društva? Ima li dovoljno mudrosti da vlasti BiH povedu svoju zajednicu k EU umjesto da ispraća svoje građane u EU? Ima li  dovoljno odvažnih ljudi koji će biti predvodnici promjena?

Članovi projekta smatraju da je aktualna situacija u BiH rezultat nedostatka dijaloga, političke volje, konstruktivne i profesionalne komunikacije

Fondacija INFOHOUSE putem portala Interview.ba u narednih šest mjeseci, a uz podršku Fonda otvoreno društvo, implementirat će projekt “Drugi program – AMI”,  koji ima za cilj utjecati na promjenu narativa o Bosni i Hercegovini kao “neodrživoj zajednici naroda”, kako u javnom prostoru naše države, tako i kod donositelja odluka u Europskoj uniji.

#drugiprogram #AMI

Objava PROZOR: Razgovor na temu “Pogled kroz Prozor u EU” pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Dok se cijeli svijet dao u borbu protiv koronavirusa cijepljenjem stanovništva naši politički predstavnici dali se u “prosjačenje” i sakupljanje “sadake” u susjedstvu i dalje.

Afera respiratori je ogledni primjer kako se bori za svoje građane.

Pogledajmo samo statističke podatke o standardu građana i kako preživljavaju.

Zamislimo se nad umirovljenicima i njihovim primanjima.

Osvrnimo se na razinu cijena i plaće ono malo  ljudi što je imalo sreće raditi.

Zavirimo u podatke o broju onih koji su otišli. Pogledajmo koliko se parova ovdje vjenačje i odlazi u svijet.

Analizirajmo prirodni priraštaj.

Razmotrimo na kojoj razini nam je obrazovni sustav i što se događa s mladima koji završe fakultet.

Mogli bismo tako nabrajati u nedogled.

Ali, eto, netko je izvukao taj “NON PAPER” i mi se kobajagi zabrinuli za državu.

A nismo se zabrinuli što još uvijek nije uspostavljna vlast u cijeloj BiH nakon općih izbora iz 2018. godine.  Nama samo malo zamute k’o nekim svađama, prepucavanjima, k’o eto oni se bore za svoj narod.  Njih trojica “svetih vladara”, neprikosnoveni lideri, demokrati, nježni očevi, dobročinitelji….

Svi smo mi Bakir Izetbegović, svi smo mi Dragan Čović, svi smo mi Milorad Dodik! Kako? Mi smo oni jer smo ih birali. Mi smo oni jer nismo izašli na izbore. Mi smo oni jer šutimo. Mi smo oni jer im samo potvrđujemo. Mi smo oni jer napuštamo ovu zemlju bez borbe.  I na kraju, ovim se  potvrđuje poznata uzrečica da narod ima onakvu vlast kakvu zaslužuje.

Objava Svi smo mi oni: D.Č.I. pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Posljednjih je dana u fokusu regionalne javnosti navodni non paper o mijenjanju granica balkanskih država i njihovom preustroju prema etničkim linijama, a mediji kao autore spominju najviše slovenske dužnosnike, što su oni demantirali.

“Kad je u pitanju mirni razlaz u BiH, to je toliko neozbiljna i opasna tema da je ne treba stavljati čak ni na non paper pa tko god to napravio”, rekao je novinarima hrvatski predsjednik.

“Bilo kakvo miroljubivo razilaženje, Hrvatska do Drine, Beograd do Une – to ne dolazi u obzir. I u tom smislu taj papir je big shit (veliko sra…)”, rekao je Milanović

Slovenski predsjednik Borut Pahor u petak je na konferenciji za novinare rekao da je privržen cjelovitosti BiH, da se protivi mijenjanju granica na Balkanu i zauzima za ubrzanje uključenja u Europsku uniju svih država u regiji.

Premijer susjedne države Janez Janša negirao je da je bilo kakav non paper o tome poslao u Bruxelles, a njemu bliski mediji navode da su te optužbe pokušaj domaće oporbe da kompromitira premijera prije nego što Slovenija početkom srpnja preuzme predsjedanje EU-om.

Milanović kaže da se nada da neslužbeni diplomatski dokument nije došao iz Ljubljane jer “objektivno ja njih dosta respektiram i mislim da nisu baš tak zalupani”, kaže predsjednik.

“Je li ovo dolazi od njega (Janše) ili ne, to nemam pojma, ali bih rekao onome tko je autor toga da prste dalje od Bosne i Hercegovine”, istaknuo je Milanović.

Za Janšu kaže da “zna biti vrlo enfant terrible i nešto drugo uz to”. “Taj Janša je ustvari prema Hrvatskoj bio, neću reći blagonaklon, ali vidjelo se da iza njega stoji neka podrška koja je kontinuirana u slovenskoj politici i upravo zato me katkad znao iznenaditi nekim svojim konstruktivnim stavovima bez obzira što zna pričati dosta toga”, rekao je Milanović.

Odbacio je mogućnost razlaza BiH i zatražio da se Hrvatima vrate temeljna ustavna prava iz Daytona. “Što se mene tiče nema govora o razlazu BiH, ono što ima govora je davanje temeljnih ustavnih prava iz Daytona koja hrvatskom narodu pripadaju, a koja su im uskraćena čak i ukradena”, poručio je Milanović.

Istaknuo je da je “činjenica da od razlaza BiH nema ništa” i dodao da se to neće dopasti predsjedatelju Predsjedništva BiH Miloradu Dodiku, ali vjeruje da je i on toga svjestan, prenosi Hina.

Isto tako ne vjeruje da bi srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić stajao iza ideje ujedinjenja Kosova i Albanije. “Dakle, prvo priznanja Kosova, što je već puno i onda još ujedinjenja Kosova i Albanije”, rekao je Milanović.

Da bi ta ideja dolazila iz Beograda, “to je neka kombinatorika koja nadilazi maštu i scenarista najboljih beogradskih krimi serija, kao što su Tajkun, Močvara, Besa i slične. Pogledajte”, rekao je hrvatski predsjednik.

Slovenski portal “Necenzurirano” objavio je sadržaj tnon-papera bez zaglavlja i potpisa i pisanog na engleskome, a prenijeli su ga i mnogi drugi mediji u Sloveniji, uz ogradu da ga nisu potvrdili ni Europsko vijeće niti Europska komisija.

Radi se o neslužbenom diplomatskom dokumentu o komadanju BiH, priključenju Republike Srpske Srbiji i ujedinjenju Kosova s Albanijom i ima naslov “Zapadni Balkan – put naprijed”, tvrdi portal.

Objava Predsjednik Hrvatske Zoran Milanović: “Non-paper je ‘big shit’ prste dalje od BiH, Hrvatima vratiti ukradena prava” pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Memorandum o suverenitetu BiH (12. X. 1991) Srbi iskorištavaju za napuštanje i bojkot Skupštine i 9. I. 1992. jednostrano proglašavaju Srpsku republiku BiH (od veljače 1992. Republika Srpska). U prosincu 1991. BiH je podnijela zahtjev za međunarodno priznanje.

Na poticaj Europske zajednice (EZ) raspisan je referendum o neovisnosti, koji je održan 29. II. i 1. III. 1992: glasovalo je 63,7% biračkoga tijela, od čega 99,4% za neovisnost. SDS je pozvao Srbe na bojkot referenduma i spriječio njegovo održavanje u pojedinim dijelovima zemlje

Na temelju rezultata referenduma članice EZ-a priznale su 7. IV. 1992. BiH, koja je 22. V. 1992. postala članicom UN-a. Prvi znakovi oružane agresije bili su napad JNA na većinska hrvatska sela oko Ravnog u istočnoj Hercegovini 2–6. X. 1991. i djelomična blokada sarajevskih ulica u ožujku 1992.

Oružana agresija uslijedila je početkom travnja 1992: srpska teritorijalna osvajanja, uz potpunu blokadu Sarajeva, trebala su područje pod srpskim nadzorom proširiti u homogenu cjelinu od Drine do Une, a ostatak BiH razbiti u manje, nepovezane i teško branjive enklave. Zbog oružane nadmoći i podrške Beograda te politike međunarodne zajednice, koja je uvela embargo na uvoz oružja u BiH, Srbi su zacrtane vojne ciljeve razmjerno lako ostvarili već do lipnja 1992. Uz prvotnu neodlučnost bošnjačkoga vodstva da se snažnije suprotstavi, u tom su razdoblju odlučan otpor pružili Hrvati, organizirani u Hrvatsko vijeće obrane (HVO), a u njegovim su postrojbama djelomice sudjelovali i Bošnjaci (Posavina, Mostar).

Pretežito bošnjačka Armija BiH djelotvornije se organizirala tek od jeseni 1992., osobito u središnjoj Bosni i tuzlanskoj regiji. Na područjima koja su nadzirali, Srbi su provodili etničke progone te ubojstva Bošnjaka i Hrvata, uspostavljali su koncentracijske logore i uništavali muslimansku i katoličku kulturnu baštinu

Do studenoga 1992. Srbi su zauzeli oko 70% zemlje, a Sarajevo su od početka agresije držali u obruču, terorizirajući stanovništvo snajperskom i topničkom vatrom. Tijekom agresije izbile su i nesuglasice između Bošnjaka i Hrvata. Postojeće razlike produbljene su zbog kaotičnih i teških ratnih prilika kao i zbog dvojbenih gledišta i poteza pojedinih nacionalnih čelnika i međunarodne zajednice.

Za Bošnjake je sporno bilo proglašenje Hrvatske republike Herceg Bosne (3. VII. 1992). Hrvati su uzvratili optužbama zbog islamizacije zemlje pa su povukli svoje predstavnike iz Skupštine, Vlade i Predsjedništva. U dijelovima BiH (srednja Bosna, Rama, Mostar) političke razmirice prerasle su u proljeće 1993. u oružane sukobe, u kojima su počinjeni i ratni zločini nad civilima (HVO u selima Ahmići i Stupni Do, Armija BiH u Doljanima i Uzdolu). Neprijateljstva su zaustavljena tek posredovanjem SAD-a i sklapanjem Washingtonskih sporazuma (18. III. 1994): obnovljena je suradnja, uspostavljena federacija Hrvata i Bošnjaka, a predviđena je njezina konfederacija s Hrvatskom.

U Mostaru je uvedena privremena uprava EU. U ožujku 1995. uspostavljen je zajednički vojni stožer Armije BiH, HVO-a i HV-a. Još tješnja suradnja zacrtana je Splitskim sporazumom između RH i BiH u srpnju 1995., temeljem kojega su hrvatske snage u srpnju 1995. oslobodile dio zapadne Bosne (nakon operacije »Oluje« u kolovozu razbile su srpski obruč oko Bihaća, a u jesen je nastavljeno oslobađanje zapadne Bosne).

Međunarodna zajednica dugo je i neuspješno pokušavala posredovati oko zaustavljanja rata, nastojeći pronaći prihvatljiv model preuređenja BiH

Prvi pokušaj bio je tzv. Cutilierov plan kantonizacije u ožujku 1992. U siječnju 1993. predložen je Vance-Owenov plan kantonizacije (10 provincija), koji je produbio suprotnosti između Hrvata i Muslimana.

Owen-Stoltenbergov plan iz kolovoza 1993. uvelike se udaljio od načela cjelovitosti prijedlogom o labavoj tročlanoj Uniji BiH, po kojem bi Srbi zadržali najveći dio okupiranog teritorija. Plan Kontaktne skupine (lipanj 1994) bio je tek ublažena varijanta prethodnog plana za podjelu BiH. Osnovni nedostatak svih planova bio je izostanak preventivnih i provedbenih mjera, a to je pogodovalo Srbima.

Diplomatsko posredništvo pratila je i mirovna operacija UN-a, koja se nadovezala na razmještaj mirovnih snaga u Hrvatskoj. Mirovne snage u BiH imale su samo humanitarni mandat (dostava pomoći) i nisu mogle osigurati provedbu diplomatskih planova. Postupno su rasle i razlike u gledištima velikih sila, pa su izbili na vidjelo parcijalni interesi, a sve je to posve umanjilo vjerodostojnost i blokiralo učinkovitost diplomatskog posredovanja.

Potpunu nemoć međunarodna je zajednica iskazala u srpnju 1995. kada su Srbi nekažnjeno zauzeli »zaštićene zone UN-a« Srebrenicu i Žepu. Pokrenuli su i ofenzivu na zaštićeno bihaćko područje, ali ih je zaustavio HV operacijom »Olujom«. Zajednički hrvatsko-bošnjački vojni uspjesi tijekom jeseni 1995. omogućili su i zamah pregovaračkog procesa

Temeljni sporazum kojim je završen rat i definiran državnopravni okvir BiH postignut je tijekom pregovora koji su se 1–21. XI. 1995. održali u američkoj vojnoj bazi Wright-Patterson kraj Daytona u Ohiju. Tzv. Daytonski sporazum, službeno potpisan 14. XII. 1995. u Parizu, obuhvaća Opći okvirni sporazum za mir u BiH i 12 dodataka koji se odnose na pojedina pitanja. BiH je uređena kao država sastavljena od dvaju entiteta: Federacije BiH (51% teritorija) i Republike Srpske (49%). Grad Brčko, prvotno ostavljen za arbitražu, odlukom je međunarodne arbitraže 1999. dobio status neutralnoga distrikta pod središnjom vlašću. Provedbu vojnoga dijela Daytonskoga sporazuma osigurale su međunarodne Provedbene snage (IFOR, od 1997. Stabilizacijske snage ili SFOR) pod zapovjedništvom NATO-a.

Provedbu civilnoga dijela sporazuma preuzelo je više organizacija (OESS, UN, UNHCR), a najveće je ovlasti dobio visoki predstavnik (do 30. V. 1997. Carl Bildt, potom Carlos Westendorp). Posljedice rata katastrofalne su, gospodarski sustav potpuno je razoren, a demografska slika poremećena, premda precizni podatci iz razumljivih razloga nisu potpuno sagledivi. Procjenjuje se da je broj poginulih veći od 100 000. Prema procjeni UNHCR-a, 1995. oko 2 700 000 st. bilo je prognano, izravno ugroženo ratnim operacijama ili pogođeno drugim oblicima nasilja.

U skladu s Daytonskim sporazumom, održani su parlamentarni i predsjednički izbori u rujnu 1996. i rujnu 1998. te općinski izbori u rujnu 1997., a na njima su kandidati nacionalnih stranaka uglavnom dobivali većinu glasova unatoč nastojanjima međunarodnih posrednika da nametnu druge kandidate

U prvo poratno Predsjedništvo BiH 1996. bili su izabrani A. Izetbegović, K. Zubak i Momčilo Krajišnik.

Reintegracija zemlje, u ratu de facto podijeljene, i njezina obnova odvijaju se sporo i otežano zbog međusobnog nepovjerenja i neprevladanih posljedica rata. Međunarodne snage pod zapovjedništvom NATO-a u prosincu 2004. zamijenile su snage Europske unije i partnerskih zemalja (European Force – EUFOR); broj pripadnika EUFOR-a postupno je smanjen s približno 7000 (2004) na približno 600 (2014). Na općim izborima održanima početkom 2000-ih (2002., 2006., 2010., 2014) uz utjecajne nacionalne stranke osnažene su i one socijaldemokratske, napose u Federaciji BiH. Nastojanja HDZ-a BiH za uvođenjem samouprave na područjima većinski naseljenim Hrvatima bila su 2001. spriječena smjenom A. Jelavića, hrvatskog člana Predsjedništva BiH. U Republici Srpskoj (RS) nastavljeno je političko suprotstavljanje jačanju državnosti BiH (Milorad Dodik premijer je RS 1998–2001. i 2006–10., te predsjednik od 2010).

Veći socijalni prosvjedi uzrokovani teškim ekonomskim i društvenim prilikama održani su u veljači 2014. u više gradova Federacije BiH (u manjoj mjeri i u Republici Srpskoj). Nakon izbora u studenome 2014. ustanovljeno je novo Predsjedništvo BiH, članovi kojega su Dragan Čović, Mladen Ivanić i Bakir Izetbegović. Nakon novih općih izbora u listopadu 2018. članovi Predsjedništva BiH (od studenoga 2018) postali su Željko Komšić, Milorad Dodik i Šefik Džaferović.

Politički sustav

Prema Ustavu od 14. XII. 1995. BiH je uspostavljena kao država triju konstitutivnih naroda, Bošnjaka, Hrvata i Srba; sastoji se od dvaju entiteta, Federacije BiH i Republike Srpske, te okruga Brčko. Po Ustavu, entiteti nisu države, ali imaju državne funkcije i organizaciju, mogu uspostavljati međunarodne odnose i sklapati međunarodne ugovore. Ustavom BiH utemeljen je decentralizirani model države s velikim ovlastima entiteta i složenim modelom odlučivanja.

Od 1998. visoki predstavnik međunarodne zajednice, osiguran međunarodnim vojnim snagama, ima u BiH mandat da donosi odluke koje ustavna tijela ne mogu donijeti. Predsjedništvo BiH je kolektivni šef države. Ima 3 člana, po jednoga Bošnjaka, Hrvata i Srbina. Bošnjaka i Hrvata izravno biraju građani s teritorija Federacije, a Srbina s teritorija Republike Srpske. Svaki birač glasuje za samo jednoga člana Predsjedništva. Mandat članova Predsjedništva traje četiri godine, s mogućnošću, jednom uzastopce, ponovnog izbora. Članovi Predsjedništva biraju između sebe rotirajućeg predsjedatelja. Vijeće ministara obavlja izvršnu vlast, čine ga predsjedatelj i ministri koje je on imenovao a Zastupnički dom potvrdio.

S teritorija Federacije ne može se imenovati više od dvije trećine ministara. Parlamentarna skupština obavlja zakonodavne funkcije vlasti, ima dva doma. Dom naroda sastoji se od 15 izaslanika (delegata), od kojih su dvije trećine iz Federacije (5 Bošnjaka i 5 Hrvata) a trećina iz Republike Srpske (5 Srba). Bošnjačke i hrvatske izaslanike biraju bošnjački odnosno hrvatski izaslanici Doma naroda Federacije, a Narodna skupština bira izaslanike Republike Srpske. Zastupnički dom ima 42 člana, dvije trećine neposredno biraju građani Federacije, a trećinu biraju građani Republike Srpske. Ustavni sud BiH ima 9 sudaca. Zastupnički dom Federacije bira 4, Skupština Republike Srpske 2, a predsjednik Europskog suda za ljudska prava, nakon dogovora s Predsjedništvom BiH, imenuje 3 suca, koji ne mogu biti državljani BiH ili neke susjedne države. Biračko je pravo opće, a imaju ga svi građani s navršenih 18 godina života (16 ako su u radnom odnosu).

Federacija BiH

Federacija BiH proglasila je Ustav 1994., poslije usklađen s Ustavom BiH iz 1995. Federacija je složen entitet, sastoji se od federalnih jedinica (županija-kantona). Predsjednik Federacije državni je poglavar. Predsjednika i dopredsjednika bira, većinom glasova, Zastupnički dom a potom, većinom glasova bošnjačkih i većinom glasova hrvatskih zastupnika, Dom naroda. Izabrane osobe ne mogu pripadati istomu konstitutivnom narodu, a tijekom četverogodišnjega mandata, naizmjence, po godinu dana, obavljaju dužnost predsjednika i dopredsjednika. Vlada Federacije obavlja izvršnu vlast.

Vladu imenuje predsjednik Federacije u dogovoru s dopredsjednikom, a pristanak daje Zastupnički dom većinom glasova. Parlament Federacije ima dva doma: Zastupnički dom, koji čini 140 zastupnika izabranih na neposrednim izborima s mandatom od 4 godine, i Dom naroda, koji ima 30 izaslanika Bošnjaka, 30 Hrvata i proporcionalan broj izaslanika drugih naroda. Mandat je izaslanicima 4 godine, biraju ih zakonodavna tijela kantona iz svojega sastava. Sudbenu vlast obavljaju: Ustavni sud, Vrhovni sud i Sud za ljudska prava, kantonalni i općinski sudovi. Suce sudova Federacije imenuje predsjednik Federacije uz pristanak dopredsjednika i potvrdu većine izaslanika u Domu naroda. Sudovi Federacije imaju jednak broj Bošnjaka i Hrvata, ostali trebaju biti odgovarajuće zastupljeni. Ustavni sud ima 9 sudaca, osnovna mu je funkcija rješavanje sporova između kantona, kantona i federalne vlasti, općina i kantona te federalne vlasti i sukoba između pojedinih ustanova federalne vlasti i u njima samima. Vrhovni sud ima najmanje 9 sudaca. Presude Vrhovnog suda konačne su i obvezujuće. To je najviši žalbeni sud Federacije. Sud za ljudska prava ima 3 suca, jednog Bošnjaka, jednog Hrvata i jednog pripadnika drugog naroda, po potrebi može imati i više sudaca.

Kantoni-županije su teritorijalno-političke jedinice u Federaciji. Na temelju Ustava Federacije BiH svaka od 10 županija-kantona ima svoj ustav, koji propisuje zakonodavne, izvršne i sudbene funkcije vlasti te djelatnost i organizaciju lokalne samouprave.

Republika Srpska

Republika Srpska prihvatila je Ustav 1992., koji je izmijenjen i usklađen s Ustavom BiH iz 1995. Predsjednik republike šef je države, biraju ga građani izravno na razdoblje od 5 godina, može biti biran dvaput uzastopce. Vlada obavlja izvršne funkcije vlasti. Vladu bira Narodna skupština većinom poslaničkih glasova, ona ima mandat od 4 godine, a odgovorna je Narodnoj skupštini. Narodna skupština jednodomni je parlament, obavlja zakonodavne funkcije vlasti. Skupština ima 83 poslanika, a njih građani biraju izravno i tajnim glasovanjem na 4 godine. Senat je savjetodavno tijelo ustavnih institucija Republike Srpske. Senat ima 55 članova, koje imenuje predsjednik Republike. Ustavni sud ima 7 sudaca s mandatom od 8 godina, bez prava ponovnog izbora. Vrhovni sud najviši je sud, osigurava jedinstvenu primjenu zakona u Republici. Administrativno-teritorijalno republika je podijeljena na općine.

/Izvor: Povijest.hr/

Objava Uz Dan neovisnosti Bosne i Hercegovine pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Piše: prof. dr. sc. Ivan Markešić

Što znači, državu je potrebno ponajprije uredno sapunom (možda i deterdžentom) oprati u vrućoj vodi (odnosno ošurgati), obući joj potom novo svečano (misno) ruho, počešljati je u novoj frizuri i tek potom dodati kakav lijep francuski parfem à la ”DKNY Golden Delicious Perfume” od milijun dolara (jer nije beg cicija).

A sve stoga da bi Bosna i Hercegovina mirisala kao i sve druge zemlje Europske unije kamo se već zaputila.

Međutim, u tome je, prema mišljenju mnogih, sprečava zasigurno njezina politička, ali i neka druga, ponajprije višenacionalna i višereligijska prljavština.

Zbog toga je, po mišljenju Milanovića, Dayton ”takav kakav je” i njega se ne može promijeniti bez nasilja i ”bez volje konstitutivnih naroda” svejedno što taj sustav – a to je Milanović morao znati – nije ni uspostavljen voljom konstitutivnih naroda, nego izvanjskim političkim i vojnim pritiscima koje je 21. studenoga 1995. u Daytonu uime hrvatskoga naroda u BiH prihvatio ondašnji predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman, uime srpskoga naroda u BiH predsjednik SR Jugoslavije Slobodan Milošević, a uime bošnjačkog naroda Alija Izetbegović.

No predsjednik Milanović neće tu stati nego će reći i sljedeće:

”Tu su Srbi, koji imaju Republiku Srpsku koja je donesena, to ne možete poništiti. Mogu ja o tome misliti što god hoću, prošlo je 25 godina. Imate Srbe, čiji predstavnici govore svašta, ali imaju nekakva prava. Imate Hrvate – da, Hrvati postoje, kao i Bošnjaci, postoje, ne možemo se praviti da ne postoje – koji su nezadovoljni u toj državi. Je li to neka tajna? Jesam li ja nacionalist ili šovinist ako to kažem?”

Da bi na kraju poentirao:

”Neka se ne zanose (ne zna se na koga je mislio, vjerojatno na bošnjačke političare i one koji govore o građanskoj Bosni i Hercegovini) da će bilo kakve strateške odluke o ičemu biti donošene bez suglasja triju konstitutivnih naroda, i to nije nikakav srednji vijek, i bez toga nema građanske države. Dakle, još jednom govorim – građanska država je daleki, daleki san, i to je lijepa stvar, ali prvo sapun, onda parfem”.

Međutim, nije trebalo dugo čekati na žestoke, ponekad i neprimjerene reakcije nositelja vlasti na svim razinama u Bosni i Hercegovini kao i na reakcije onih kojima je stalo do države Bosne i Hercegovine bez entiteta, pa zvali se ti entiteti ”neponištiva” Republika Srpska ili, pak, nedosanjani daleki san u vidu Trećeg entiteta.

Bučale su reakcije nekoliko dana. I onda je, uobičajeno, došlo zatišje koje je trajalo sve do kraja prosinca 2020., kada se situacija, barem se tako nadam, u odnosima političkih elita u Sarajevu i Zagrebu stubokom mijenja.

Do ”promjene” dolazi iznenada, u utorak, 29. prosinca 2020., u 12:19 sati, velikom i nenadanom nesrećom, snažnim i pogubnim potresom s ljudskim žrtvama i velikom materijalnom štetom, ponajviše na područjima Sisačko-moslavačke županije, gradova Petrinje, Siska, Gline i okolnih naselja.

Taj snažni i razorni potres jačine 6,2 po Richteru osjetili su također ne samo stanovnici obližnjih gradova Velike Gorice, Zaprešića i Zagreba nego i stanovnici drugih hrvatskih gradova i naselja – neki s manjim neki s većim materijalnim štetama – kao i stanovnici susjednih država.

Osim ljudskih žrtava, panike nastradalog stanovništva te razaranja materijalnih dobara ovaj potres na površinu odjednom izbaci i sav talog hrvatske poslijeratne politike vođene na područjima koja su u ratu najviše stradala i u kojima se obavljala šlampava obnova porušenih obiteljskih kuća.

Na vidjelo je izišla sva bijeda te politike iskazana u nebrizi za ta područja, u njihovoj zapuštenosti i ostavljanju na milost i nemilost raznoraznim mešetarima, o čemu svjedoče žitelji nastradalih područja, posebno žitelji nehrvatske nacionalnosti u – po Banovini razbacanim – selima i zaseocima koji još uvijek nemaju ni struju ni cestu ni javni prijevoz.

Upravo zbog toga bi toj politici – koja se nažalost i danas provodi – trebao nešto jači sapun i nešto vrelija voda da se opere (ošurga). O parfemu za tu politiku još uvijek nije vrijeme govoriti. Prvo sapun!

Međutim, veoma često nesreće, posebno one teže, izazivaju rušenje ranije mržnjom, ratovima i zavišću uspostavljenih barijera među ljudima i državama i neočekivanu, spontanu ljudsku (a time i religijsku) erupciju ljudske solidarnosti.

Spomenuti petrinjsko-sisačko-glinski potres osim nesreće donese, međutim, i miomirise parfema solidarnosti, dobrote, suosjećanja i izravne i nesebične pomoći bosanskohercegovačke sirotinje.

Donese spomenuti potres sve ono suprotno ružnim i hrvatskome predsjedniku neprimjerenim strelicama koje opetovano upućuje Bosni i Hercegovini i ljudima u njoj

Jer Bosna i Hercegovina nije samo bošnjačka, nije ni samo srpska pa čak ni u onome dijelu koji oni svojataju. Ona je i hrvatska u svakome njezinom dijelu, a ne samo uzduž i poprijeko hercegovačkoga krša.

Naime, neposredno nakon vijesti o potresu u Petrinji, Sisku i Glini, trojica članova Predsjedništva BiH pokazaše javno koliko je snažan i opojan taj bosanskohercegovački parfem suosjećajnosti iskazujući istodobno hrvatskim vlastima, ponajprije predsjedniku Milanoviću, svoju podršku, ali i sućut zbog potresom prouzročenih nesreća i ljudskih žrtava, počevši od Milorada Dodika, predsjedavajućeg Predsjedništva BiH do dvojice drugih članova Predsjedništva BiH Željka Komšića i Šefika Džaferovića.

O količini ljudskosti u solidarnosti bosanskohercegovačke nacionalno, religijski i politički raznolike sirotinje govori i iskaz ravnatelja Opće bolnice (bivše Vojne bolnice) u Sarajevu, dr. Ismeta Gavrankapetanovića upućen Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Sarajevu, kao i kolegama na Rebru i u Dubravi: ”Bilo što da možemo pomoći, odmah ćemo doći sa spremnim ekipama. Za svaki oblik pomoći mi smo tu”.

Kako su u potresu oštećeni ne samo katolički sakralni objekti nego i islamski i pravoslavni, spremnost da budu solidarni s hrvatskim građanima pogođenih područja pomoć u svojim mogućnostima ponudiše i Katolička crkva i Srpska pravoslavna crkva i Islamska zajednica u BiH. Ovdje ću izdvojiti samo neke.

Kao prvo, Rijaset Islamske zajednice u BiH donio je odluku o izdvajanju prvih interventnih novčanih sredstava u iznosu od 100.000 KM (oko 400.000 kuna) za ”pomoć pogođenim i stradalim u zemljotresu koji je zadesio dijelove susjedne i prijateljske Hrvatske” kao i odluku o prikupljanju na džuma-namazima značajnijih sredstva ”za pomoć našim komšijama”.

Također, i siromašno Hrvatsko kulturno društvo ”Napredak” u Sarajevu (koje svake godine očekuje pomoć od Republike Hrvatske za svoje projekte očuvanja hrvatske baštine u BiH) izdvojilo je 20.000 KM (oko 80.000 kuna) Petrinji, Sisku i Glini uz napomenu njegova predsjednika gosp. Nikole Čiče:

”Suosjećamo s Petrinjom i svim ljudima tamo. Nama je izuzetno žao zbog ovoga što se dogodilo i zato želimo pomoći. Moramo i želimo biti solidarni i dati sve od sebe da pomognemo drugim ljudima kojima je pomoć sada neophodna”.

I ne na kraju, vrijedno je spomenuti još jednu donaciju koja će stići iz jedne od najnerazvijenijih općina u Bosni i Hercegovini, iz općine Prozor-Rama.

Odlukom načelnika dr. Joze Ivančevića – čovjeka protiv kojeg je Plenkovićev HDZ na prošlogodišnjim lokalnim izborima uzalud angažirao sve svoje snage (od zamjenika direktora Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje Ive Bulaje, glavnoga tajnika HDZ-a Krunoslava Katičića, državnoga tajnika Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan RH i člana Predsjedništva HDZ-a Zvonka Milasa do potpredsjednika Vlade RH i ministra hrvatskih branitelja Tome Medveda) da ne pobijedi u utrci za načelnika Općine – iz sredstava proračunske pričuve bit će uplaćeno na račun Crvenoga križa Sisačko-moslavačke županije iznos od 25.000 KM (oko 100.000 kuna) ”kao pomoć potresom pogođenim naseljima u Republici Hrvatskoj”.

Zaboravljajući što su već spomenuti HDZ-ovi političari činili ne samo njemu, a time i žiteljima te općine – on u svome iskazu napomenu da ljudska tragedija u Glini i Petrinji, vjerojatno i u drugim mjestima Sisačko-moslavačke županije ”traže naš ljudski odgovor” i da se trebamo ”prisjetiti da i Hrvatska pomaže narodu u Bosni i Hercegovini, pomagala je i neke projekte u Općini Prozor-Rama, tako da je sad vrijeme uzvratiti pomoć”.

Zašto sve ovo navodim!?

Mnogo je razloga za to. Ali jedan je najvažniji: unatoč podrugljivom, ponižavajućem odnosu mnogih hrvatskih političkih, ali kulturnih, književnih i crkvenih elita prema Bosni i Hercegovini, prema domovini gotovo dvije trećine trenutno živućih građana Republike Hrvatske, ti ljudi u Bosni i Hercegovini, svejedno kojega vjerozakona oni bili, u ovakvim prilikama zaboraviše već spomenute uvrede i ponižavanja, zaboraviše kao da se nikada nisu ni dogodile, i odlučiše ponuditi svoju pomoć, svjesni da je za slobodu Republike Hrvatske žrtvovano mnogo toga hrvatskog u Bosni i Hercegovini, ne samo zemlje, nego i ljudskih života i ljudskih sudbina.

I da je za slobodu Hrvatske žrtvovano preko 1.100 života hrvatskih muslimana, najvećim dijelom Bošnjaka, o čemu je govorio predsjednik hrvatske Vlade Andrej Plenković na svečanom prijemu u povodu Ramazanskoga bajrama 2018. godine u Islamskom centru u Zagrebu.

Nadam se da će mnogi u Hrvatskoj, posebno političari, smoći snage i u daru materijalno siromašnih, ali duhovno bogatih i plemenitih ljudi u Bosni i Hercegovini prepoznati njihovu veličinu, njihovu ljudskost, njihov ponos, a ne odnositi se prema njima i njihovoj zemlji bahato, neprimjereno i s ponižavanjem, s osjećajem više i nedostižne vrijednosti, s uvjerenjem da im trebaju neprestano docirati kako se u njihovoj domovini Bosni i Hercegovini treba živjeti.

Objava Na ”prvo sapun, onda parfem”, BiH odgovara čistim srcem pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Čovjekova prisutnost na području današnje BiH seže čak u doba paleolitika: nalazišta mousterijenske (Kamen i Lonđa u Makljenovcu, Markovac i Zobište u Donjem Detlaku, Kadar u Donjem Svilaju i dr.), aurignacijenske (Luščić u Kulašima) i epigravetijenske kulture (u pećini Badanj kraj Stoca, nalazište poznato po gravurama urezanima u stijeni).

U neolitiku se naselja razvijaju u dolinama rijeke Bosne i njezinih pritoka te Neretve. Iz ranoga neolitika potječu naselja u Gornjoj Tuzli, Zelenoj pećini kraj Mostara i Obrima I kraj Kaknja; iz srednjega su neolitika Kakanj, Obre I i Arnautovići kraj Visokoga, a iz kasnoga neolitika Lisičići kraj Konjica, Peć Mlini kraj Tihaljine, Butmir, Okolište i Obre II, Gornja Tuzla, Varoš kraj Koraja i Kaloševac na Usori.

Na području BiH indoeuropska seoba dovršena je oko 1800. pr. Kr.

U razdoblju ranoga brončanoga doba (1800. pr. Kr. do 1550. pr. Kr.) stanovništvo naseljava brdske krajeve i podiže gradinska naselja, a pokojnike pokapa pod gomile (tumule), što se nastavlja i u srednjem brončanom dobu (1550. pr. Kr. do 1250. pr. Kr.), kada u donje Podrinje prodiru utjecaji srednjoeuropske kulture grobnih humaka. U kasno brončano doba (1250. pr. Kr. do 850. pr. Kr.) na područje sjeverne Bosne prodiru nositelji kulture polja sa žarama te podižu naselja i nekropole.

Nositelji kovinske tehnike ranoga željeznoga (halštatskog) doba bila su ilirske etničke skupine. Sjevernu Bosnu nastavali su Mezeji, Oserijati i Breuci, sjeverozapadnu Japodi, jugozapadnu Delmati, srednju Desidijati, jugoistočnu Autarijati a Hercegovinu Ardijejci i Daorsi. Ilirska su naselja pretežito smještena na vrhovima brežuljaka, kao Pod u Bugojnu i Gradina iznad Ošanića kraj Stoca.

Iz toga su doba otkrivena i sojenička naselja Gradina u Donjoj Dolini i Otoka u Ripču. Pokojnike su pokapali u zemljane ili kamene gomile (nekropole: Glasinac, Jezerane kraj Bihaća i Donja Dolina). Između 370. i 360. pr. Kr. nadiru sa sjevera keltska plemena donoseći mladu željeznodobnu (latensku) kulturu.

Ona se negdje miješaju s ilirskim narodima (Japodi), a negdje ih potiskuju iz njihovih starih naselja (Autarijati). Krajevi pak južno i jugoistočno od Neretve pod snažnim su utjecajem helenističkoga svijeta, osobito Daorsi, koji razvijaju pomorsku trgovinu s Grčkom i njezinim kolonijama u južnoj Italiji i nekim drugim, udaljenijim pokrajinama.

Pismenost je također na visokome stupnju (upotrebljava se grčko pismo).

Razvitak gospodarskih i društvenih odnosa među ilirskim etničkim skupinama rezultirao je u III. st. pr. Kr. stvaranjem saveza. U takvim se okolnostima Iliri suočavaju s osvajačkim nastojanjima Rimljana, koji 229. pr. Kr. započinju prvi rat protiv njih i utvrđuju se na istočnoj obali Jadranskoga mora. Otada traje razdoblje dugogodišnjih ratova što ih ilirske skupine (Ardijejci, Delmati, Daorsi, Japodi i dr.) vode protiv brojnih rimskih vojski.

Rimljani su ipak zavladali tim krajevima nakon pobjede nad kraljem Gencijem 167. pr. Kr., ali zemljom nisu potpuno zagospodarili. Najveći otpor pružali su im Delmati u jugozapadnoj BiH (pokorio ih je tek August posljednjih godina pr. Kr.). Veliki ilirski ustanak god. 6–9 (→ batonski rat) zahvatio je i područje BiH.

Nakon njegova sloma Rimljani su reorganizirali provinciju Ilirik osnivanjem dviju novih provincija, Dalmacije sa središtem u Saloni i Panonije sa središtem u Sirmiju. Tom je podjelom veći dio BiH pripao provinciji Dalmaciji, a manji provinciji Panoniji.

Obje se provincije smiruju, a rimska vlast u njima gradi utvrđene logore i utvrde (i u njih naseljava Italike i veterane), putove i vodovode te romanizira staro stanovništvo. Razvija se poljodjelstvo, obrt, a posebice se pozornost poklanja rudarstvu. Ti su procesi mnogo snažniji u primorju i uz ceste i rudnike nego u zabačenim planinskim krajevima.

Od početka IV. do kraja VI. st. na tim se prostorima zbivaju velike političke, društvene, gospodarske, kulturne i vjerske promjene, a izazivaju ih prodori germanskih i mongolskih naroda na područje Rimskoga Carstva.

Podjelom Rimskoga Carstva 395. na zapadni i istočni dio, Bosna je s Dalmacijom pripala zapadnomu dijelu. Područje BiH do 480. administrativno pripada uglavnom rimskoj provinciji Dalmaciji, zatim kratko državi germanskoga vojskovođe Odoakara, potom Teodorikovoj ostrogotskoj državi (489 – oko 540), a otada formalno Istočnorimskomu Carstvu.

Približno od polovice VI. st. počinju sve češći upadi Avara i Slavena na područje rimske Dalmacije i završavaju se oko 614. razaranjem Salone i njihovim trajnim naseljivanjem. God. 597. prodro je avarski kagan Bajan te osvojio glavnu utvrdu Bonke (Vonke) u današnjoj Bosni i razorio 40 utvrda.

Na području BiH dobro je očuvana rimska i predrimska toponomastika u imenima rijeka Save, Drine, Bosne, Neretve, Tare, Une, Vrbasa i Bune, te u imenima planina Prenja, Veleža, Majevice, Mosora, Botunja, Dinare, Romanije i dr. Avarsko-slavenskim doseljenjem započeo je dug i slabo poznat proces stabilizacije političkih, društvenih, gospodarskih i kulturnih prilika te stapanje doseljenoga sa zatečenim stanovništvom.

U procesu uspostave prvih oblika državno-političke organizacije ključna je uloga pripadala Avarima, koji su se Slavenima nametnuli za gospodare. Vladarski naslov ban u srednjovjekovnoj bosanskoj državi avarsko je političko naslijeđe, a na njihovu dugu prisutnost na području BiH podsjeća i 15 od 30 poznatih lokaliteta izvedenih iz korijena Obri i Obrov.

U rat protiv Avara Franci su uvukli i Hrvate, koji su u trogodišnjem ratu potkraj VIII. st. slomili avarsku vlast i zaposjeli njihovu zemlju, ali se hrvatsko ime nije uspjelo nametnuti čitavoj pokrajini. Bosnu (τὸ χωρίον Βόσωνα) prvi spominje bizantski car pisac Konstantin VII. Porfirogenet u polovici X. st. kao malenu zemlju s dva grada (Katera i Desnek) u sastavu srpske države. Tada se Bosna prostirala oko gornjeg i srednjeg toka rijeke Bosne, približno do Zavidovića.

U drugoj polovici X. st. Bosna je nakratko stekla samostalnost, a njezin je ban zaposjeo hrvatske županije Uskoplje, Luku i Plivu. Ipak, mnogo su bila duža razdoblja u kojima je prvotna Bosna do XI. st. pripadala susjednoj hrvatskoj, odnosno srpskoj državi. Nakon 1018. priznavala je vrhovnu vlast bizantskoga cara, a između 1081. i 1088. došla je pod vlast dukljanskoga kralja Bodina, koji joj je za upravitelja postavio kneza Stjepana.

Nakon Bodinove smrti (oko 1101) Bosna se politički osamostalila. Kada su početkom XII. st. Arpadovići ovladali hrvatskim zemljama do mora, i Bosna se našla u sferi njihova političkoga utjecaja i razvila se kao ugarska vazalna, polusamostalna država, pa je oko polovice XII. st. u njoj uklonjena domaća vladarska dinastija, a za bana postavljen slavonski velikaš Borič (1154–63), koji je kao ugarski vazal sudjelovao 1154. u ratu protiv Bizanta.

Kada je nakon kratkotrajne bizantske vlasti (1166–80) Bosnom zavladao ban Kulin (1180–1204), ona se razvila u zemlju s razvijenim gospodarstvom, osobito rudarstvom i trgovinom (1189. zaključen je ugovor o trgovini s Dubrovnikom) i imala je granice od Drine do Grmeča, obuhvaćajući srednju Bosnu, Usoru, Soli i Donje Kraje oko rijeke Sane.

Potkraj Kulinove vladavine (1199) javljaju se prve vijesti o dualističkome krivovjerju u Bosni, što je nakratko riješeno bilinopoljskom abjuracijom. Kulinovi nasljednici u XIII. st. (Matej Ninoslav i Prijezda I.) nastavljaju razvijati bosansku državu i braniti je od ugarskoga presezanja, koja su opravdavana borbom protiv krivovjerja. Rimska kurija šalje u Bosnu legate i istražitelje (Akoncije 1221., Jakov de Pecoraria, 1233), a Ugarska križarsku vojsku (1235–38).

U međuvremenu su u Bosni ojačala vlastela pa pokazuju samovolju (u sukobu s banom Matejom Ninoslavom, odbiju na njegov zahtjev vratiti županije i sela kojima su upravljala). Matej Ninoslav (ban 1232–50) uspio je očuvati političku i državnu samostalnost Bosne, ali se pod prijetnjom novoga rata 1244. pokorio hrvatsko-ugarskomu kralju i priznao Katoličkoj crkvi prava na prije dobivene posjede. Unatoč tomu, bosanski biskup Ponsa (1238–68) napustio je zemlju i nastanio se u Đakovu, koje je od 1247. postalo stalnim sjedištem bosanskih katoličkih biskupa.

Nakon novoga rata 1253., kralj Bela IV. pokorio je i podijelio cijelu zemlju. U užoj Bosni i Donjim Krajima pod ugarskom zaštitom zavladao je ban Prijezda I. (1254 – nakon 1287), a Usora i Soli izdvojene su kao posebna banovina (povremeno spajana s Mačvom) pod izravnim ugarskim utjecajem. God. 1284. pripale su Usora i Soli bivšemu srpskomu kralju Dragutinu. Uz pristanak baruna i plemića, dao je Prijezda I. 1287. zetu Ladislavu Baboniću županiju Zemljanik, za koju kaže da su je držali i njegovi pređi.

Potkraj XIII. i u početku XIV. st. u bosanskom susjedstvu jača moć Bribirskih knezova, koji šire svoju vlast i na dijelove Bosne. Hrvatski ban Pavao I. naziva se 1299. »banom Hrvatske, Dalmacije i gospodarom Bosne«, a 1305. »gospodarom cijele Bosne«.

Njegov sin Mladin II. proširio je vlast na Hum pa se 1318. naziva hrvatskim i bosanskim banom i vrhovnim gospodarom Humske zemlje. Obje zemlje zadržao je do 1322. Vlast bosanskoga bana Stjepana I. (1290–1314) bila je potisnuta samo na skromno područje uz rijeku Drinu.

Smjena na bosanskom prijestolju 1314. obavljena je pod okriljem Mladina II. Kada je njegova moć počela slabjeti, napustio ga je i njegov štićenik, bosanski ban Stjepan II. Kotromanić (1314–53), koji je, uz ugarsku pomoć, potpuno ovladao Bosnom i proširio njezine granice. Do proljeća 1324. postao je gospodar Usore i Soli, a nakon teških borbi podložio je Duvno, Livno i Glamoč.

God. 1326. zauzeo je Krajinu od ušća Neretve do Omiša, srpskoj je državi te godine, pobjedom nad Branivojevićima, oduzeo velik dio Huma, a 1329. ratovao je u Polimlju, pa mu se država prostirala od Save do mora i od Cetine do Drine.

Stjepana II. naslijedio je njegov sinovac Tvrtko I. (1353–91), sin brata mu Vladislava i Jelene Bribirske. U početku njegove vladavine otpor su mu u zemlji pružala ojačala vlastela, ali i hrvatsko-ugarski kralj Ludovik I., koji ga je 1357. prisilio da mu ustupi Hum, a poticao je na odmetništvo i Hrvatiniće u Donjim Krajima, s kojima je razmijenio neke gradove.

God. 1363. aktualizirao je kralj Ludovik I. pitanje krivovjerja u Bosni pa je onamo uputio dvije vojske, koje su poražene pod gradom Sokolom na Plivi i u Usori, što je Tvrtko I. pokušao iskoristiti za učvršćenje svoje vlasti. Kada su se u zemlji uskoro ponovno pobunila vlastela (kaznac Sanko Miltenović, banov brat Vukić i dr.), bosanski se vladar morao miriti s kraljem Ludovikom I., pa se 1366. nazivao banom »po milosti Božjoj i gospodara našega kralja Ludovika«.

Punu vlast u zemlji uspostavio je tek 1369., nakon čega slijedi razdoblje novoga teritorijalnog širenja bosanske države: 1373. diobom zemalja župana Nikole Altomanovića stječe područje između Drine i Lima, a nekoliko godina poslije Trebinje, Konavle i Dračevicu. U jesen 1377. uzima kraljevsku krunu i postaje »kralj Srbljem i Bosni i Pomorju i Zapadnim Stranama«.

Nakon Ludovikove smrti 1382. aktivno sudjeluje u previranjima u Hrvatskoj, pa mu 1385. kraljice Elizabeta i Marija priznaju prava na grad Kotor. God. 1388. njegov je vojskovođa Vlatko Vuković suzbio kraj Bileće osmanske čete pod zapovjedništvom Šahin-paše, a 1389. bosanska je vojska pod istim vojskovođom sudjelovala u bitki na Kosovu. Nakon dugih borbi predali su mu se 1390. gradovi Split, Trogir i Šibenik, područje do Knina i Zemunika kraj Zadra te otoci Brač i Hvar.

Otada se Tvrtko I. stao nazivati »kraljem Raške, Bosne, Dalmacije, Hrvatske i Primorja«.

Bosanska je država u XIV. st. bila teritorijalno najveća. Već od prvih širenja u doba bana Stjepana II. u njoj se našlo stanovništvo koje je u državno-političkom smislu dotad pripadalo pod vlast hrvatsko-ugarskoga kralja ili je priznavalo vlast srpskog vladara, a u vjerskom je smislu slijedilo nauk Katoličke i Pravoslavne crkve.

Već od prvih godina samostalne vlasti bana Stjepana II. u Bosni se pojavljuje institucionalno potpuno izgrađena Crkva bosanska, s vlastitom hijerarhijom i vrhovnim poglavarom, a u drugoj polovici XIV. st. djeluje njezino učilište u koje su dolazili heretici iz sjeverne Italije.

U crkvenim pitanjima ban se priklonio Katoličkoj crkvi, koja je osnutkom Bosanske franjevačke vikarije između 1340. i 1342. ponovno dobila institucionalni oblik djelovanja u zemlji, pa franjevci podižu samostane po Bosni i na njezinim rubovima radi suzbijanja bosanskoga krivovjerja, a tek je marginalno prisutna i Pravoslavna crkva.

U političkom pogledu svi se banovi podanici od doba bana Stjepana II. nazivaju Bošnjanima, bez obzira na to iz kojega dijela njegove teritorijalno uvećane države dolazili i kojoj vjeroispovijesti pripadali.

U XIV. st. stvoreni su povoljni uvjeti za snažan gospodarski napredak zemlje. Novonastalo stanje osobito je pogodovalo napretku trgovine i rudarstva te pojavi obrta.

Istodobno nastaje velik broj gradova i gradskih naselja s trgovima i obrtničkim radionicama (Fojnica, Visoko, Deževica kraj Fojnice, Konjic, Srebrenica, Jeleč, Foča, Mostar, Livno, Janjići kraj Zenice, Vrbas, Soli [Tuzla], Mile [Arnautovići], Olovo, Goražde, Dobrun, Višegrad, Zvornik), trgovačkim kolonijama, napose Dubrovčana (Srebrenica, Ustikolina, Foča, Cernica kraj Gackog, Drijeva, Novi [Herceg Novi], Trebinje, Konjic, Visoko, Prača), te s carinarnicama (Ledenice kraj Brgata, Drijeva, Nerezine kraj Čapljine, Cernica kraj Gackog, Ustikolina, Goražde, Srebrenica, Olovo, Ostružnica kraj Fojnice, Konjic i Jajce).

Neka od gradskih naselja imala su svoju posebnu upravu na čelu s knezom. Tvrtko I. dijelio je posjede svojim zaslužnim podanicima (npr. 1380. podijelio je Hrvoju Vukčiću Hrvatiniću naslov velikoga bosanskog vojvode i darovao mu tri sela u župi Lašvi), a to je za posljedicu imalo jačanje moći pojedinih bosanskih rodova.

Uskoro nakon Tvrtkove smrti (proljeće 1391) Bosna počinje pokazivati znake unutarnjeg trvenja i slabljenja središnje vlasti.

Njegovi nasljednici Stjepan Dabiša (1391–95), Jelena Gruba (1395–98), Stjepan Ostoja (1398–1404, 1409–18) i Tvrtko II. (1404–09) podliježu utjecaju Osmanlija i Ugarske izvana i moćnim feudalnim gospodarima (Hrvoje Vukčić, Sandalj Hranić, Pavao Radinović) iznutra.

Zemlja ne izlazi iz kriza i ratova. Tvrtko II. počeo se oslanjati na Ugarsku (1425–27), a Osmanlijama je 1428. ustupio neke svoje gradove i pristao plaćati danak. God. 1435. preuzeo je vazalne obveze i prema hrvatsko-ugarskom kralju i prema sultanu, nakon čega su se Osmanlije učvrstili u središtu zemlje te zauzeli županiju Vrhbosnu i grad Hodidjed.

Novi kralj Stjepan Tomaš (1443–61) nagovijestio je sređivanje stanja u zemlji i odbijanje vanjske opasnosti. Uz kralja su pristajali knezovi Pavlovići, Kovačevići (Dinjičići) i Vojsalići, nasljednici vojvode Hrvoja Vukčića Hrvatinića, a od 1446. pomirio se i s Kosačom, što je učvrstio ženidbom s njegovom kćeri Katarinom.

Početni uspjesi pokazali su se kratkotrajnima, a unutarnje suprotnosti i neprijateljstva i dalje su ozbiljno narušavali stabilnost zemlje (područje kojim je upravljao herceg Stjepan Vukčić Kosača gotovo se potpuno osamostalilo), koja se nakon 1453. našla pod sve snažnijim osmanskim pritiskom.

Posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević (1461–63) suočio se s neizbježnom propašću svoje države pa se stao obraćati za pomoć kršćanskom svijetu protiv Osmanlija (već su držali neke krajeve u Bosni; Bosansko krajište).

U proljeće 1463. sultan je poveo vojsku protiv Bosne, koju je u nekoliko dana zauzeo, a kralja i mnogo plemstva zarobio i pogubio. Na to je kralj Matija u jesen te godine oduzeo Osmanlijama sjeverne krajeve bosanske države te od njih poslije stvorio Srebreničku i Jajačku banovinu.

Iako je 1463. uništio bosansku državu, sultan Mehmed II. nije tada osvojio cio njezin teritorij, nego su zemlje pod upravom hercega Stjepana Vukčića Kosače i njegovih nasljednika sačuvale samostalnost do 1482.

Nakon 1463. Osmanlije od osvojenih krajeva u BiH stvaraju svoju pograničnu pokrajinu Bosanski sandžak, odakle prodiru u svim smjerovima, najprije pustošeći a potom i trajnije osvajajući susjedne hrvatske zemlje između Drave i Jadranskoga mora. Nove vojne uspjehe pratila je uspostava vojno-upravne organizacije na terenu. Osvajanjem većega dijela Hercegovine, Osmanlije 1470. stvaraju Hercegovački sandžak, Zvornički sandžak stvaraju 1480/81., a prostorno ga proširuju zauzimanjem ostataka Srebreničke banovine 1512.

Novim osvajanjima u Dalmaciji, Slavoniji i Lici organizirani su Kliški sandžak 1537., Sandžak Začasna 1557 (→ čazmanski sandžak) i Krčko-lički sandžak oko 1580. Polovicom 1580. na području BiH i susjednih osvojenih krajeva uspostavljena je nova vojnopolitička i upravna jedinica Bosanski pašaluk, koji je gotovo do kraja XVII. st. obuhvaćao sandžake: Bosanski, Hercegovački, Zvornički, Kliški, Požeški, Krčko-lički, Cernički (Pakrački) i Bihaćki.

Osvajanjem Bihaća i Bihaćke krajine 1592. u sastavu Bosanskoga pašaluka našlo se cijelo područje današnje BiH. Osmanlije su na osvojenim područjima uvodili okupacijsku vlast i poredak. Pojedine su krajeve davali na upravu istaknutim vojnicima, obično begovima (zaimima), vodeći pritom računa i o zatečenome stanju. Ta manja ili veća područja nazivana su vilajetima.

Stalni sustav vlasti obilježavala je uspostava organa sudske vlasti, kadija. Najveća upravna jedinica u pašaluku bila je sandžak, na čelu sa sandžak-begom, a sandžak se dijelio na kadiluke (kaze). Tako je Bosna dobila isto društveno i upravno uređenje kao i ostale pokrajine Osmanskoga Carstva. Društveno-ekonomski poredak zasnivao se na sitnome feudalnom posjedu, poznatome kao timarski sustav, u kojem su timarnici ili spahije bili sitno vojno plemstvo, koje je imalo dužnost besprijekorno služiti sultanu u ratu i miru.

Zemlja je bila u vlasništvu države, prihodi s nje raspoređeni su u timare, zeamete i hasove. Prihodi s vojnih posjeda bili su razmjerno maleni, hasove su uživali upravitelji pokrajina i sandžaci, a zeamete i timare drugi činovnici. Potkraj XVI. st. u timarskom sustavu u Bosni nastaju krupne promjene: 1594. vojni posjedi postaju nasljedni obiteljski timari (odžakluk timari). Ta je promjena osobito važna jer je omogućila nastanak krvnoga plemstva i povećala broj vojnika.

S osmanskom vlašću stanovništvo u Bosni prima islam (→ islamizacija), a u zemlju prodire i tursko-bizantska civilizacija, koja se posebice očitovala u uređenju i životu njezinih gradova. Feudalna anarhija, koja je zahvatila i Bosnu nakon Sulejmanove smrti 1566., odrazuje se u sve težem položaju seljaka kmetova, u povećanome poreznom pritisku i javnoj nesigurnosti.

To je uzrokovalo hajdučiju, prve bune i ustanke potkraj XVI. i na početku XVII. st. U ratu 1683–99., kada su se Osmanlije povlačili iz Ugarske i Hrvatske, Bosanski pašaluk gubi područja u Dalmaciji, Lici i Slavoniji.

Budući da je Bosna po položaju bila pogranična pokrajina, u njoj je bio organiziran obrambeni sustav, poznat kao sustav kapetanija, koje su u početku stvorene samo na granici, a poslije su organizirane i u unutrašnjosti BiH.

Po kapetanijama se BiH razlikovala od drugih pokrajina Osmanskoga Carstva. Na čelu kapetanija bili su kapetani, koji su imali važnu ulogu u društveno-političkom životu zemlje. Od polovice XVIII. st. oni su potisnuli zastupnike središnje i pokrajinske vlasti – muteselime, zabite i dr. Organiziranjem kapetanija povećava se broj posadnika u utvrdama, a čine ih domaći ljudi.

U XVIII. st. Osmansko Carstvo vodi, s promjenljivom srećom i uspjehom, ratove protiv Austrije (1716–18., 1727–39. i 1788–91), kojih se teret osobito teško osjećao u Bosni. Osim toga, Carstvo potresaju gospodarske krize, a one za posljedicu imaju nezadovoljstvo vojnog staleža u Bosni pa zemlju sve više zahvaća feudalna anarhija i raste težnja za autonomijom u bosanskoga muslimanskog stanovništva. Zato se ono najviše odupire reformama u Carstvu, koje počinju za vladavine Selima III. (1789–1807).

Taj otpor ne prestaje sve do pobjede sultana Mahmuda II. nad Husein-begom Gradaščevićem (1832) i do pohoda Omer-paše Latasa (1850–51), kojim je slomljen posljednji oružani otpor bosanskih feudalaca.

Nemirno XIX. st. protječe u znaku buna: 1809. izbila je buna u Bosanskoj krajini, ali je bila brzo ugušena, a poslije su slijedile bune i ustanci u Hercegovini 1852–62. i Bosni 1834–58. Ti su pokreti imali ponajprije socijalno, potom oslobodilačko i nacionalno obilježje.

U XIX. st. bile su borbe i ustanci potpomagani prodiranjem europskoga kapitalizma u Bosnu, reformama u Carstvu (Hatišerif od Gülhane, 1839., Hatihumajun, 1856) i utjecajem što ga je europski kapitalizam imao u Osmanskome Carstvu nakon Krimskoga rata 1853–56.

Unutarnje reforme, koje je tada proveo Topal Osman-paša (1861–69), nisu učvrstile osmanski poredak u Bosni. Saferska naredba 1859. daje zakonsku osnovu čitlučkomu sustavu, pa se time pogoršavaju agrarni odnosi. To će biti društvenom pozadinom svim seljačkim ustancima u Bosni u XIX. st.

Prodiranjem kapitalističkih proizvodnih odnosa raste ekonomsko i političko značenje građanstva, koje će utjecati i na razvoj političkih, gospodarskih, kulturnih i nacionalnih prilika u BiH u drugoj polovici XIX. st. U takvim je prilikama izbio 1875. ustanak, koji se postupno širio iz Hercegovine na Bosansku krajinu i 1876. uvukao u rat Srbiju i Crnu Goru, a 1877. i Rusiju.

Mirom u San Stefanu (u veljači 1878) Porta je Bosni i Hercegovini morala priznati autonomiju. Kongres velikih sila u Berlinu revidirao je odredbe Sanstefanskoga mira i člankom 25. ugovora priznao Austro-Ugarskoj pravo da zaposjedne BiH i upravlja njome pridržavajući suverenitet sultanu. Gotovo jedino muslimansko stanovništvo (osobito feudalci) oduprlo se (1878) ulasku austrougarske vojske u BiH, koja je nakon četiri mjeseca slomila otpor.

Austro-Ugarska je vladala u BiH od 1878. do 1918. Čim je zaposjela zemlju, uvela je svoju upravu i čvrsto je vezala uza se. Prodiranjem srednjoeuropskoga kapitala u Bosnu razara se (nakon 1878) kako stara feudalna ekonomija tako i društvo unatoč tomu što su u BiH, održavanjem na snazi odredaba Saferske naredbe iz 1859., zadržani stari feudalni odnosi na selu.

Širenje kapitalističkih proizvodnih odnosa za okupacije pobuđuje u BiH duboke društvene promjene: slabi položaj muslimanskih feudalaca, jača utjecaj stranoga kapitala, a oslanjajući se na njega raste, i po broju i po općem društvenom značenju, i ugled domaćega građanstva. S razvojem velikih industrijskih poduzeća, koja je izgradio srednjoeuropski kapital radi iskorištavanja sirovina, javlja se radništvo; raste broj domaćih školovanih ljudi, a seljaštvo je sve nezadovoljnije zbog nerješavanja agrarnoga pitanja.

Sva ta unutarnja društvena kretanja nakon 1878 (osobito za uprave B. Kállaya) pooštrit će nacionalne i socijalne suprotnosti, dovesti do ustanka u Hercegovini 1882., do borbe za vjersko-prosvjetnu autonomiju Srba 1896–1905. i Bošnjaka 1899–1909. Opći štrajk radnika 1906. i pokret seljaka 1910. upozoravali su na velika socijalna previranja, koja nije zaustavilo ni proglašenje aneksije 1908 (→ aneksija bosne i hercegovine).

God. 1910. Bosna i Hercegovina dobiva ustav, koji samo pooštrava unutarnje borbe. Za Balkanskih ratova 1912–13. u zemlji se uvodi izvanredno stanje, a počelo se osjećati pojačano djelovanje srpske nacionalističke propagande preko terorističke organizacije Mlade Bosne, čiji članovi poduzimaju niz atentata, kao što su npr. neuspjeli atentat Bogdana Žerajića na zemaljskog poglavara generala M. Varešanina 1910. i atentat Gavrila Principa na Franju Ferdinanda 1914.

Ovaj posljednji bio je uvod u I. svjetski rat (→ sarajevski atentat), u kojem je Bosna mnogo stradala. U pripremama za organiziranje nove države nakon raspada Austro-Ugarske sudjelovali su i bosanskohercegovački zastupnici.

Stvaranjem jugoslavenske države 1918. BiH se našla u sastavu nove državne zajednice (→ jugoslavija), u koju je ušla kao izrazito agrarna zemlja, u kojoj je gotovo 88% stanovništva živjelo od poljodjelstva i stočarstva. U agrarnim je odnosima još uvijek postojao jak utjecaj ostataka feudalnog sustava (koji je u nekim područjima čak prevladavao).

Popisi stanovništva (1921. i 1931) pokazuju da je BiH imala najvišu stopu prirasta u cijeloj državi (više od 20%), a to je uzrokovalo veliko siromaštvo stanovništva tih krajeva. U nemogućnosti da se zaposli izvan poljodjelstva, najveći broj novoga stanovništva ostajao je na selu, pa se broj poljodjelskog stanovništva u deset godina još i povećao.

S druge strane, u nedovoljno razvijenom rudarstvu, industriji, velikoj trgovini, bankarstvu i prometu, velik je udio imao inozemni kapital (a to je bila općejugoslavenska pojava): u Zemaljskoj banci za BiH sudjelovao je npr. njemački, austrijski, belgijski, madžarski, švicarski i talijanski kapital. U industrijskim granama u kojima su bila potrebna veća ulaganja inozemni je kapital prevladavao.

Nacionalna heterogenost, kojoj je u osnovi bila vjerska podijeljenost, produbljivala se vlasničkim odnosima. Pretežit broj posjednika koji su imali kmetove bili su Bošnjaci (91%). Među slobodnim seljacima opet je bilo najviše Bošnjaka, a kmetovi su pretežno bili katolički Hrvati i pravoslavni Srbi (Bošnjaka kmetova bilo je samo 4,5%).

Takvi odnosi u poljodjelstvu doveli su do toga da se nacionalno pitanje formalno poistovjećivalo s neriješenim seljačkim pitanjem. Rješavanje agrarnog pitanja često je bilo predmetom političkih spekulacija i ucjenjivanja, a to su prakticirali osobito vladajući srbijanski krugovi.

Pod zaštitom režima stvaran je državni aparat u kojem su glavnu riječ imali predstavnici bosanskohercegovačkoga srpskoga građanstva. U BiH su pristizali činovnici iz Srbije i zauzimali važne položaje u državnoj upravi.

Stranačko pregrupiranje izvedeno je pretežno na vjersko-nacionalnoj osnovi. Bošnjaci su u golemoj većini, bez obzira na socijalno podrijetlo, pristupili novoosnovanoj Jugoslavenskoj muslimanskoj organizaciji (JMO).

Tek je neznatan broj Bošnjaka pripadao srpskim ili hrvatskim građanskim strankama. U organiziranju i rukovođenju JMO-om presudan su utjecaj imali muslimanski feudalci. JMO je podupirao monarhijski oblik vladavine, ali se zauzimao za autonomiju BiH. Unatoč tomu povremeno je surađivao s centralističkim strankama i sudjelovao u vladama (s radikalima, demokratima i slovenskim klerikalcima).

JMO je glasovao i za centralistički Vidovdanski ustav, kada je dobio jamstvo da će se podjela na oblasti u BiH provesti unutar njezinih povijesnih granica, a to je prividno i dalje osiguralo cjelovitost bosanskohercegovačkog teritorija. Program JMO-a sadržavao je i zahtjev za očuvanje ekonomskih pozicija bogatijih Bošnjaka. Na svim skupštinskim izborima koji su se održavali do 1929. JMO je dobivao približno jednak broj glasova, od reda bošnjačkih, i bilo je neosporni predstavnik Bošnjaka.

Tvorac političke ideologije JMO-a bio je Mehmed Spaho. Srbi su pretežno pristupili Narodnoj radikalnoj stranci (NRS), a tek u manjoj mjeri Savezu težaka i Demokratskoj stranci. NRS je zapravo bio politički predstavnik Srba u BiH. Stranka je nastupala s izrazitim velikosrpskim programom i bila je nositelj srpskog nacionalizma.

Zbog toga se oštro sukobljivala s bosanskohercegovačkim Bošnjacima i Hrvatima. U političkoj borbi s protivnicima često je angažirala i ekstremne srpske nacionalističke organizacije. Bosanskohercegovačke radikale predvodio je Milan Srškić. Hrvati su u početku bili okupljeni u Hrvatskoj težačkoj stranci i Hrvatskoj pučkoj stranci, a poslije u Hrvatskoj (republikanskoj) seljačkoj stranci (HRSS), koja je započela politički prodor u BiH nakon skupštinskih izbora 1923.

U svojem je programu isticala zahtjev za federativnim uređenjem države, a glede BiH naglašavala je načelo samoodređenja. U svojim je organizacijama HRSS postupno okupio pretežan broj Hrvata u BiH, pa je s vremenom postao njihov glavni politički predstavnik, a istaknutiji hrvatski političari bili su N. Mandić i J. Šutej. Tako su u političkom životu BiH između dvaju svjetskih ratova glavnu ulogu imali JMO, NRS i HRSS odnosno, poslije, HSS.

Nastupom Šestosiječanjske diktature 1929. bio je zabranjen rad svim političkim strankama. U središtu političkog života zemlje, uz pitanje državnopravnog uređenja, bilo je i pitanje obnove stranačkoga djelovanja i vraćanja parlamentarizma.

Na politički razvoj BiH utjecala je nova administrativna podjela države kojom je uspostavljeno više banovina, a one su obuhvaćale i druga područja (izvan BiH), pa je tako razbijena prijašnja cjelovitost. Teritorij BiH pripao je Vrbaskoj, Drinskoj, Zetskoj i Primorskoj banovini, pa je jedino bivši JMO djelovao isključivo na teritoriju BiH.

Premda je okupljala samo muslimanski dio stanovništva, ta je politička stranka, mnogo više od ostalih, zastupala interese BiH u cijelosti, vraćajući se povremeno na svoj izvorni autonomistički program.

God. 1933. vodstvo bivšega JMO-a istupilo je sa »Sarajevskim punktacijama«, u kojima ističe zahtjev da se jugoslavenska država organizira na temelju povijesno-političkih jedinica, kako bi i Bosna i Hercegovina ponovno zadobile teritorijalnu cjelokupnost i zatim ostvarile autonomiju u jugoslavenskoj zajednici. Unatoč tako proklamiranomu stavu, JMO je 1935. stupio u novu režimsku stranku, Jugoslovensku radikalnu zajednicu (JRZ), postavši jednim od stupova Stojadinovićeve unitarističke politike.

Stojadinović je tada bio prisiljen na ustupke JMO-u u BiH, što je izazvalo negodovanje bosanskohercegovačkih Srba.

Sporazum Cvetković–Maček od 26. VIII. 1939. izmijenio je granice među banovinama na području BiH jer su uspostavom Banovine Hrvatske neka bosanskohercegovačka područja ušla u njezin sastav.

Takvo je rješenje izazvalo mnogo nezadovoljstva, pa se nakon sporazuma borba oko BiH između zainteresiranih nacionalnih politika još jače zaoštrila. Nezadovoljstvo u redovima JMO-a sve je više raslo, premda je stranka i dalje ostala u vladi. Muslimanski građanski političari organizirali su među Muslimanima pokret za autonomiju BiH, nastojeći za njega pridobiti sve muslimanske organizacije. Nezadovoljni bosanskohercegovački Srbi očekivali su započeto preuređenje države, nadajući se jačanju svojega utjecaja u BiH. Što se tiče položaja BiH, KPJ se zauzeo za »narodnu autonomiju«.

Politička situacija u BiH pred slom Kraljevine Jugoslavije ostala je i dalje zamršena i sva je bila u znaku jake nacionalne podijeljenosti njezina stanovništva. Nakon kapitulacije kraljevske jugoslavenske vojske 17. IV. 1941., osovinske sile uključile su BiH u sastav Nezavisne Države Hrvatske.

Radi eksploatacije prirodnih bogatstava, teritorij BiH podijelile su demarkacijskom crtom koja se protezala približno od Gline prema Sanskom Mostu, Donjem Vakufu, Sarajevu i Ustiprači. Dio između Jadranskoga mora i te crte bio je talijanska zona, a preostali dio, do sjeverne granice tzv. NDH, njemačka.

Dok su Nijemci podupirali uspostavu institucija vlasti NDH, nastojeći s pomoću njih ostvariti svoje interese, Talijani se u tom pogledu nisu žurili, jer su u jačanju NDH i njegovu sve većem oslanjanju na Njemačku gledali opasnost za ostvarenje svojih planova.

Ustaška vlast u NDH proklamirala je svoja politička načela prema BiH, koja je u povijesnom, odnosno državnopravnom smislu smatrana hrvatskom zemljom, koju najvećim dijelom nastanjuje hrvatsko stanovništvo, sastavnim dijelom kojega su smatrani i Bošnjaci, pa joj iz strateških razloga namjenjuje središnju ulogu u državi.

U tom smislu planira se preseljenje »središta NDH« u Banju Luku. A. Pavelić donio je 29. IV. 1941. odluku da se u Banju Luku »preseli Potpredsjedništvo vlade«, a to je i učinjeno 4. V. 1941. Do srpnja 1941. u BiH je uspostavljena ustaška vlast, područje je podijeljeno na velike župe od kojih su neke obuhvaćale područja BiH i Hrvatske.

Većina srpskoga stanovništva nije prihvatila NDH nego se priklonila četničkomu pokretu, a poslije djelomice i antifašističkomu (partizanskomu) pokretu. Područje BiH postalo je poprištem teških borbi, koje započinju četničkim napadima na dužnosnike ustaške vlasti, zatim pokoljima Bošnjaka, a potom i Hrvata, to pak je za posljedicu imalo odmazde nad srpskim stanovništvom.

Ustaški režim slijedio je antisemitsku i rasističku politiku, koja je rezultirala masovnim fizičkim likvidiranjem Židova i Roma. Zbog ustaške politike dio bošnjačkih građanskih političara ubrzo se distancirao i zagovarao najprije bosansku autonomiju (studeni 1941 – Uzeiraga Hadžihasanović), a potom čak i izdvajanje BiH, uz pomoć Nijemaca, iz NDH (1942–43 – Muhamed Pandžo) i stvaranje posebne političko-upravne jedinice Župe Bosne.

U takvim uvjetima u BiH raste i antifašistički pokret pod vodstvom KPJ, a njegovi borci oslobađaju manja ili veća područja u istočnoj Bosni, istočnoj Hercegovini te sjeverozapadnoj Bosni (područje poznato kao Bihaćka republika; u Bihaću je 26. i 27. XI. 1942. održano I. zasjedanje AVNOJ-a, a u Jajcu 29. XI. 1943. II. zasjedanje AVNOJ-a) i na njima stvaraju organe nove vlasti, narodnooslobodilačke odbore (NOO).

Potkraj 1943. sazreli su uvjeti za stvaranje središnjih organa nove vlasti za cijelu BiH. Poticaj za to dao je Izvršni odbor AVNOJ-a, pa je 26. i 27. XI. 1943. u Mrkonjić Gradu održano osnivačko zasjedanje Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine (ZAVNOBiH), koje se izjasnilo za federativno uređenje Jugoslavije, u kojoj će BiH biti ravnopravna federalna jedinica.

Time je dovršen proces izgradnje nove vlasti u BiH. Oslanjajući se na narodnooslobodilačke odbore, ZAVNOBiH rješava ekonomska, prosvjetna, socijalna i zdravstvena pitanja na području koje je u BiH kontrolirao.

Na Drugome zasjedanju ZAVNOBiH-a (u Sanskome Mostu, 30. VI. te 1. i 2. VII. 1944) prihvaćene su odluke kojima je postavljen temelj državnosti BiH u sastavu Demokratske Federativne Jugoslavije. Doneseno je više odluka, među kojima i ona o konstituiranju ZAVNOBiH-a kao najvišega zakonodavnog i predstavničkog tijela federalne BiH.

Njegovi izvršni organi bili su Predsjedništvo i Narodna vlada. Treće zasjedanje ZAVNOBiH-a održano je od 26. do 28. IV. 1945. u Sarajevu; ZAVNOBiH je tada pretvoren u Narodnu skupštinu, a tada je sastavljena i prva vlada BiH.

Nakon II. svjetskog rata BiH je uspostavljena kao jedna od jugoslavenskih republika, uglavnom u okvirima granica iz razdoblja 1878–1918. Granične su se promjene sastojale u izdvajanju izlaza na more preko Sutorine i njegovu priključenju Crnoj Gori te u stjecanju hrvatske općine Zavalje.

Komunističko vodstvo, koje je u poslijeratnom razdoblju povremeno provodilo grube represije te zabranilo nacionalne i, djelomice, vjerske ustanove, priznalo je u polovici 1960-ih bošnjačku naciju (prvotno pod muslimanskim imenom) pa je BiH definirana kao država triju konstitutivnih naroda. Smjena starijih komunističkih političara (Đ. Pucar) mlađima (A. Humo, B. Mikulić) potaknula je gospodarski razvoj, no i dalje su se događali povremeni progoni nekomunista (1983. suđenje članovima organizacije Mladi muslimani za »neprijateljsku i kontrarevolucionarnu djelatnost s pozicija muslimanskog nacionalizma«; glavni optuženi bio je A. Izetbegović).

U polovici 1980-ih započinje srpska kampanja protiv vodećih bosanskih političara i gospodarstvenika (H. Pozderac, »afera Agrokomerc«). Slom komunizma u Jugoslaviji omogućio je 1990. pojavu višestranačja: Bošnjaci su 26. V. osnovali Stranku demokratske akcije (SDA), Srbi 12. VII. Srpsku demokratsku stranku (SDS), a Hrvati 18. VIII. Hrvatsku demokratsku zajednicu BiH (HDZ BiH).

Na izborima održanima 18. XI. i 2. XII. 1990. te su stranke osvojile najveći broj mjesta u Skupštini (SDA 87, SDS 71, HDZ 45 od ukupno 240). Kandidati nacionalnih stranaka izabrani su i na svih sedam mjesta u Predsjedništvu, kojemu je predsjednikom postao A. Izetbegović. U složenim uvjetima raspada Jugoslavije tijekom 1991. Hrvati i Bošnjaci uspješno su surađivali nastojeći ojačati samostalnost BiH, čemu su se protivili Srbi, koji su po beogradskim velikosrpskim planovima djelovali u smjeru razbijanja BiH.

Odmah nakon izbora, Srbi osnivaju po općinama nelegalna »nacionalna vijeća«, koja u proljeće 1991. prerastaju u »zajednice općina«, a ove pak od rujna do studenoga u pet »srpskih autonomnih oblasti«. U njima Srbi uspostavljaju paradržavnu upravu, pripravljaju oružanu pobunu (u čemu im osobito pogoduje koncentracija JNA u BiH nakon povlačenja iz Slovenije i Hrvatske) te sudjeluju u svesrpskoj agresiji na Hrvatsku. Memorandum o suverenitetu BiH (12. X. 1991) Srbi iskorištavaju za napuštanje i bojkot Skupštine i 9. I. 1992. jednostrano proglašavaju Srpsku republiku BiH (od veljače 1992. Republika Srpska).

U prosincu 1991. BiH je podnijela zahtjev za međunarodno priznanje. Na poticaj Europske zajednice (EZ) raspisan je referendum o neovisnosti, koji je održan 29. II. i 1. III. 1992: glasovalo je 63,7% biračkoga tijela, od čega 99,4% za neovisnost. SDS je pozvao Srbe na bojkot referenduma i spriječio njegovo održavanje u pojedinim dijelovima zemlje. Na temelju rezultata referenduma članice EZ-a priznale su 7. IV. 1992.

BiH, koja je 22. V. 1992. postala članicom UN-a. Prvi znakovi oružane agresije bili su napad JNA na većinska hrvatska sela oko Ravnog u istočnoj Hercegovini 2–6. X. 1991. i djelomična blokada sarajevskih ulica u ožujku 1992. Oružana agresija uslijedila je početkom travnja 1992: srpska teritorijalna osvajanja, uz potpunu blokadu Sarajeva, trebala su područje pod srpskim nadzorom proširiti u homogenu cjelinu od Drine do Une, a ostatak BiH razbiti u manje, nepovezane i teško branjive enklave.

Zbog oružane nadmoći i podrške Beograda te politike međunarodne zajednice, koja je uvela embargo na uvoz oružja u BiH, Srbi su zacrtane vojne ciljeve razmjerno lako ostvarili već do lipnja 1992. Uz prvotnu neodlučnost bošnjačkoga vodstva da se snažnije suprotstavi, u tom su razdoblju odlučan otpor pružili Hrvati, organizirani u Hrvatsko vijeće obrane (HVO), a u njegovim su postrojbama djelomice sudjelovali i Bošnjaci (Posavina, Mostar).

Pretežito bošnjačka Armija BiH djelotvornije se organizirala tek od jeseni 1992., osobito u središnjoj Bosni i tuzlanskoj regiji. Na područjima koja su nadzirali, Srbi su provodili etničke progone te ubojstva Bošnjaka i Hrvata, uspostavljali su koncentracijske logore i uništavali muslimansku i katoličku kulturnu baštinu. Do studenoga 1992. Srbi su zauzeli oko 70% zemlje, a Sarajevo su od početka agresije držali u obruču, terorizirajući stanovništvo snajperskom i topničkom vatrom.

Tijekom agresije izbile su i nesuglasice između Bošnjaka i Hrvata. Postojeće razlike produbljene su zbog kaotičnih i teških ratnih prilika kao i zbog dvojbenih gledišta i poteza pojedinih nacionalnih čelnika i međunarodne zajednice. Za Bošnjake je sporno bilo proglašenje Hrvatske republike Herceg Bosne (3. VII. 1992). Hrvati su uzvratili optužbama zbog islamizacije zemlje pa su povukli svoje predstavnike iz Skupštine, Vlade i Predsjedništva.

U dijelovima BiH (srednja Bosna, Rama, Mostar) političke razmirice prerasle su u proljeće 1993. u oružane sukobe, u kojima su počinjeni i ratni zločini nad civilima (HVO u selima Ahmići i Stupni Do, Armija BiH u Doljanima i Uzdolu). Neprijateljstva su zaustavljena tek posredovanjem SAD-a i sklapanjem Washingtonskih sporazuma (18. III. 1994): obnovljena je suradnja, uspostavljena federacija Hrvata i Bošnjaka, a predviđena je njezina konfederacija s Hrvatskom.

U Mostaru je uvedena privremena uprava EU.

U ožujku 1995. uspostavljen je zajednički vojni stožer Armije BiH, HVO-a i HV-a. Još tješnja suradnja zacrtana je Splitskim sporazumom između RH i BiH u srpnju 1995., temeljem kojega su hrvatske snage u srpnju 1995. oslobodile dio zapadne Bosne (nakon operacije »Oluje« u kolovozu razbile su srpski obruč oko Bihaća, a u jesen je nastavljeno oslobađanje zapadne Bosne).

Međunarodna zajednica dugo je i neuspješno pokušavala posredovati oko zaustavljanja rata, nastojeći pronaći prihvatljiv model preuređenja BiH. Prvi pokušaj bio je tzv. Cutilierov plan kantonizacije u ožujku 1992. U siječnju 1993. predložen je Vance-Owenov plan kantonizacije (10 provincija), koji je produbio suprotnosti između Hrvata i Muslimana. Owen-Stoltenbergov plan iz kolovoza 1993. uvelike se udaljio od načela cjelovitosti prijedlogom o labavoj tročlanoj Uniji BiH, po kojem bi Srbi zadržali najveći dio okupiranog teritorija.

Plan Kontaktne skupine (lipanj 1994) bio je tek ublažena varijanta prethodnog plana za podjelu BiH. Osnovni nedostatak svih planova bio je izostanak preventivnih i provedbenih mjera, a to je pogodovalo Srbima. Diplomatsko posredništvo pratila je i mirovna operacija UN-a, koja se nadovezala na razmještaj mirovnih snaga u Hrvatskoj. Mirovne snage u BiH imale su samo humanitarni mandat (dostava pomoći) i nisu mogle osigurati provedbu diplomatskih planova.

Postupno su rasle i razlike u gledištima velikih sila, pa su izbili na vidjelo parcijalni interesi, a sve je to posve umanjilo vjerodostojnost i blokiralo učinkovitost diplomatskog posredovanja. Potpunu nemoć međunarodna je zajednica iskazala u srpnju 1995. kada su Srbi nekažnjeno zauzeli »zaštićene zone UN-a« Srebrenicu i Žepu. Pokrenuli su i ofenzivu na zaštićeno bihaćko područje, ali ih je zaustavio HV operacijom »Olujom«.

Zajednički hrvatsko-bošnjački vojni uspjesi tijekom jeseni 1995. omogućili su i zamah pregovaračkog procesa. Temeljni sporazum kojim je završen rat i definiran državnopravni okvir BiH postignut je tijekom pregovora koji su se 1–21. XI. 1995. održali u američkoj vojnoj bazi Wright-Patterson kraj Daytona u Ohiju. Tzv.

Daytonski sporazum, službeno potpisan 14. XII. 1995. u Parizu, obuhvaća Opći okvirni sporazum za mir u BiH i 12 dodataka koji se odnose na pojedina pitanja. BiH je uređena kao država sastavljena od dvaju entiteta: Federacije BiH (51% teritorija) i Republike Srpske (49%). Grad Brčko, prvotno ostavljen za arbitražu, odlukom je međunarodne arbitraže 1999. dobio status neutralnoga distrikta pod središnjom vlašću.

Provedbu vojnoga dijela Daytonskoga sporazuma osigurale su međunarodne Provedbene snage (IFOR, od 1997. Stabilizacijske snage ili SFOR) pod zapovjedništvom NATO-a. Provedbu civilnoga dijela sporazuma preuzelo je više organizacija (OESS, UN, UNHCR), a najveće je ovlasti dobio visoki predstavnik (do 30. V. 1997. Carl Bildt, potom Carlos Westendorp).

Posljedice rata katastrofalne su, gospodarski sustav potpuno je razoren, a demografska slika poremećena, premda precizni podatci iz razumljivih razloga nisu potpuno sagledivi. Procjenjuje se da je broj poginulih veći od 100 000. Prema procjeni UNHCR-a, 1995. oko 2 700 000 st. bilo je prognano, izravno ugroženo ratnim operacijama ili pogođeno drugim oblicima nasilja. U skladu s Daytonskim sporazumom, održani su parlamentarni i predsjednički izbori u rujnu 1996. i rujnu 1998. te općinski izbori u rujnu 1997., a na njima su kandidati nacionalnih stranaka uglavnom dobivali većinu glasova unatoč nastojanjima međunarodnih posrednika da nametnu druge kandidate.

U prvo poratno Predsjedništvo BiH 1996. bili su izabrani A. Izetbegović, K. Zubak i Momčilo Krajišnik. Reintegracija zemlje, u ratu de facto podijeljene, i njezina obnova odvijaju se sporo i otežano zbog međusobnog nepovjerenja i neprevladanih posljedica rata.

Međunarodne snage pod zapovjedništvom NATO-a u prosincu 2004. zamijenile su snage Europske unije i partnerskih zemalja (European Force – EUFOR); broj pripadnika EUFOR-a postupno je smanjen s približno 7000 (2004) na približno 600 (2014).

Na općim izborima održanima početkom 2000-ih (2002., 2006., 2010., 2014) uz utjecajne nacionalne stranke osnažene su i one socijaldemokratske, napose u Federaciji BiH. Nastojanja HDZ-a BiH za uvođenjem samouprave na područjima većinski naseljenim Hrvatima bila su 2001. spriječena smjenom A. Jelavića, hrvatskog člana Predsjedništva BiH.

U Republici Srpskoj (RS) nastavljeno je političko suprotstavljanje jačanju državnosti BiH (Milorad Dodik premijer je RS 1998–2001. i 2006–10., te predsjednik od 2010). Veći socijalni prosvjedi uzrokovani teškim ekonomskim i društvenim prilikama održani su u veljači 2014. u više gradova Federacije BiH (u manjoj mjeri i u Republici Srpskoj). Nakon izbora u studenome 2014. ustanovljeno je novo Predsjedništvo BiH, članovi kojega su Dragan Čović, Mladen Ivanić i Bakir Izetbegović.

Nakon novih općih izbora u listopadu 2018. članovi Predsjedništva BiH (od studenoga 2018) postali su Željko Komšić, Milorad Dodik i Šefik Džaferović.

/Izvor: Enciklopedija.hr/

Objava Povijest Bosne i Hercegovine pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Srpski član Predsjedništva ViH Milorad Dodik izjavio je za agenciju SRNA da ne postoji zakon o praznicima BiH na koji su pristala sva tri konstitutivna naroda, što znači da 1. ožujka nije praznik i taj dan i dalje ostaje samo privatna svetkovina Bošnjaka u BiH.

– Prvi ožujka se nikada neće slaviti u Republici Srpskoj, jer je to tragično podsjećanje na dan kada je u Sarajevu napadnuto sve na što naš narod kao i ostali polažu pravo. Prvo su nas preglasali, potom napali najvažniji nacionalni simbol i konačno ubili srpskog svata – kazao je Dodik.

On je naglasio da inzistiranje na tom datumu kao prazniku, koji Srbi nikada neće moći slaviti, pokazuje svu zaslijepljenost, prvenstveno bošnjačke politike, koja ni nakon 27 godina ne odustaje od politike koju simbolizira upravo 1. ožujak.

– To nam pokazuje da u Sarajevu još živi ideja da nam mogu uzeti pravo glasa, paliti zastavu i ubijati narod. Za nas 1. ožujka nije, niti će ikada biti datum koji se može slaviti, ali jest datum koji će nas trajno opominjati na to šta bi bilo da se nismo izborili za Republiku Srpsku – kazao je Dodik za Srnu.

Agencija SRNA, nadalje, piše da se “u dijelu Federacije BiH sa većinskim bošnjačkim stanovništvom 1. ožujka se obilježava kao “dan neovisnosti BiH”, dok se ovaj datum u Republici Srpskoj ne slavi. Mjesec poslije nelegalnog referenduma 1. ožujka 1992. godine izbio je građanski rat, odnosno tragični sukob naroda u BiH”.

Dodik: Hrvatima bi bilo bolje da su ostali u Jugoslaviji

Međutim, podsjetimo i na Dodikove riječi sa Znanstvenog skupa ‘Hrvati danas’, održanom u Banja Luci 2011. godine. Tada predsjednik tog entiteta u kojem su Hrvati i Bošnjaci tijekom i nakon rata u BiH doživjeli egzodus s obzirom da je prije rata tu živjelo oko 220 tisuća Hrvata, a danas tek oko 12 tisuća, tada je govorio o Hrvatima, hrvatskoj politici i njenim pogreškama.

Za podsjetiti je da je ovaj skup, donio mnoga zanimljiva mišljenja o uzrocima, posljedicama kao i mogućim rješenjima za težak politički položaj Hrvata u BiH.

Znanstveni skup je organizirao tadašnji potpredsjednik RS-a iz “reda hrvatskog naroda” Emil Vlajki, što za vodeće hrvatske stranke nije bio poseban problem, a posebno znakovito izlaganje imao je predsjednik RS-a, Milorad Dodik.

Čitatelje podsjećamo na taj događaj o kojem je svojedobno pisala Republika.

Naime, Dodik je tada u uvodnom izlaganju ocijenio da je “jedna od dramatičnih odluka Hrvata u novijoj povijesti, njihov izlazak 1992. na referendum i glasovanje za neovisnost BiH”. Još jedna od “dramatičnih odluka” Hrvata u BiH, prema njegovoj ocjeni, je i “odustajanje od nekadašnje Herceg-Bosne”, za što je izravno optužio tadašnju hrvatsku vlast, ocjenjujući da su “bh. Hrvati uradili kako je željela Republika Hrvatska”.

Dodikova ocjena kako je jedna od “dramatičnih odluka Hrvata” bio i izlazak na referendum je posve očekivana, a odluka je prvenstveno “dramatična” bila za Srbe koji nisu željeli izlazak iz tadašnje Jugoslavije. Da se Hrvati, kojim slučajem, nisu izjasnili za neovisnu BiH, sada bi Jugoslavija graničila s Hrvatskom, a Bošnjaci i Hrvati u BiH bili s pravima nacionalnih manjina, a pitanje je i bi rat mimoišao taj teritorij. To se najviše ogleda u Dodikovoj izjavi kada je susjednu Republiku Hrvatsku nazvao ‘matičnom zemljom’ Hrvata iz BiH.

„Važno je zamijetiti da je položaj Hrvata, u prošlosti determiniran nizom odluka koje su donesene. Jedna od dramatičnih odluka, koja je predodredila položaj Hrvata u BiH je učešće na zajedničkom referendumu o samostalnosti BiH, čime je dana politička podrška konceptu osamostaljenja i raspada Jugoslavije i da to učešće na referendumu uskoro bilo dovedeno u pitanje upravo sukobom Bošnjaka i Hrvata u proteklom ratu, koji je iza sebe ostavio i značajne ratne zločine i s jedne i s druge strane, govori da ta odluka o učešću Hrvata na referendumu o samostalnosti BiH nije inspirirana njihovim povijesnim i političkim zahtjevima”, ocijenio je tada Dodik.

“Drugo važno mjesto je odustajanje hrvatskog političkog vrha toga vremena od koncepta Herceg-Bosne, koja je već bila konstituirana kao teritorijalno-politička organizacija s svim izvršnima funkcijama vlasti i predstavništvom koje je moglo osigurati njegovu dugotrajnost. Politička odluka da se ukine Herceg-Bosna i da se ona utopi u Federaciju, vjerojatno je motivirana nekim regionalnim procesima tog vremena, jer znamo da je Hrvatska, kao matična zemlja Hrvata, tada već bila u sukobu i da je trenutak vjerojatno bio važan zbog same Hrvatske da se to učini i već poznatog pritiska međunarodne zajednice“, kazao je Dodik u uvodnoj riječi na Znanstvenom skupu o položaju Hrvata u BiH, organiziranom u Banja Luci u ožujku 2011. godine.

Veliku ulogu u daljnjem srozavanju položaja bh Hrvata, prema njegovim riječima, odigrala je i međunarodna zajednica, koja je ukinula sustav zaštite prilikom odlučivanja u F BiH za same Hrvate, data Daytonskim sporazumom, te tako Hrvate odvela u daljnji politički sunovrat.

„Ono što mi vidimo iz RS-a je nedostatak političkog stava hrvatskih predstavnika dugo vremena. Sad ga ponešto i prepoznajemo“, kazao je Dodik ističući da hrvatski predstavnici nakon potpisivanja Daytona nisu Hrvatima osigurali „najviše prava, koja im pripadaju“.

On, između ostalog, je iznio da BiH jedino može opstati organizirana u zajednicu suverenih država na njenom prostoru, s izvršnim kompetencijama, a jamčenim međunarodnim subjektivitetom i teritorijalnim integritetom.

„Narodi u BiH nisu nikada dali jedinstvenu suglasnost za BiH. Imamo tek samo jedan referendum koji je održan 1992., na koji su izišli zajedno Bošnjaci i Hrvati, od kojih je većina glasovala za samostalnu BiH. Ja nisam bio pripadnik partije koja je tada bila na vlasti SDS-a, bio sam član partije koju je vodio Ante Marković, ali jednako sam bio protiv tog referenduma, jer je taj referendum bio mjesto preglasavanja. I mi smatramo da upravo događaji koji su se događali poslije, demantirali volju Hrvata“, ocijenio je Dodik.
Referendum se održao 29. veljače i 1. ožujka

Inače, podsjetimo  da se Referendum za neovisnost BiH dogodio se u prijestupnoj godini i, zaista, nakon referenduma, tek za četiri godine, 1996., BiH je počela ‘živjeti’ kakva-takva državnost BiH. Samo održavanje refrenduma i broj 4, moglo bi se kazati, odredilo je i daljnju sudbinu zemlje.

– 1992. održan referendum
– 4 godine kasnije, 1996. godine, BiH je postala kakva-takva država uspostavom državnih vlasti
– 4 godine kasnije, 2000. godine, Alijansa prvi put u demokratskim izborima ruši nacionalne stranke i preuzima vlast
– 4 godine kasnije, 2004. godine, građani su na izborima kaznili Alijansu i nacionalne stranke ponovno preuzimaju vlast
– 4 godine kasnije, 2008. godine, u Mostaru su, a koji je svojevrsna preslika BiH u malom, preko čijih se građana lome politička koplja vladajućih u BiH, održani posljednji lokalni izbori.

No, podsjetimo se malo na 29. veljače i 1. ožujka – stvarne datume dvodnevnog referenduma za neovisnost BiH, male zemlje. Ovo je karakteristično samo za države velike površine i razlike u vremenskim zonama. Paradoksalno je da se referendum nije održao u samo dvije općine u BiH, tio u općinama Drvar, koji se tada zvao Titov Drvar, i Bosansko Grahovo jer srpske vlasti to nisu dopustile, a dana 27 godina poslije, baš te općine su u Federaciji BiH i “obilježavaju” ovaj praznik, makar i određenim neradnim danom.

Znakovito je i to da je samo dva dana uoči referenduma, 27.02.1992. godine u Glamoču ubijen ugledni gradski liječnik dr. Alojzije Kelava. Krivica mu je bila samo to što je Hrvat.

Dan neovisnosti Bosne i Hercegovine je nacionalni praznik koji se obilježava 1. ožujka svake godine, a kojim se obilježava neovisnost Bosne i Hercegovine od Socijalističke federativne republike Jugoslavije.

Referendum za neovisnost BiH održan je na preporuku Arbitražne komisije međunarodne konferencije o Jugoslaviji, u završnoj fazi disolucije bivše SFRJ. Održan je 29. veljače i 1. ožujka, a označavao je opredjeljivanje građana ka budućnosti zemlje, ali ujedno je bio i uvod u krvavi rat.

Punoljetni građani Socijalističke republike Bosne i Hercegovine glasali su o neovisnosti Bosne i Hercegovine na referendumu na kojem je jedino pitanje bilo: “Jeste li za suverenu i neovisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda BiH – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive”?

Neovisnost su snažno podržali uglavnom Bošnjaci i Hrvati, dok je veći broj bosanskih Srba bojkotirao referendum uslijed poziva SDS-a da Srbi ne glasaju na referendumu.

Referendumu je pristupilo ukupno 2.073.568 glasača što je predstavljalo izlaznost od 63,6%. Od ukupno izašlih na glasanje njih 99,7% je glasalo za neovisnost, a 0,3% protiv.

Rezultati referenduma su prihvaćeni 6. ožujka iste godine u Parlamentu Bosne i Hercegovine.

Ukaz o proglašenju zakona kojim se 1. ožujka proglašava Danom neovisnosti Bosne i Hercegovine i državnim praznikom potpisao je predsjednik Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović 6. ožujka 1995. godine, neposredno nakon okončanja krvave agresije i tačno tri godine nakon što je Republička izborna komisija Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine potvrdila rezultate referenduma o određivanju statusa Bosne i Hercegovine.

Prethodno je Zakon o 1. ožujku donijela Skupština RBiH, 28. veljače 1995. No, na osnovu ovog akta, danas se Dan neovisnosti obilježava samo u jednom dijelu područja BiH, odnosno u Federaciji BiH.

Parlament je 28. veljače 1995. godine donio odluku da se 1. ožujka slavi kao Dan neovisnosti Bosne i Hercegovine. Dan neovisnosti je proslavljen po prvi put 7. travnja 1995. godine.

Europska ekonomska zajednica je priznala ovaj dan kao Dan neovisnosti Bosne i Hercegovine.

Sljedbenici iste politike koja je bojkotirala referendum i danas osporavaju ovaj dan, kao i ostale srpske stranke u RS-u, te se on zbog toga obilježava samo u Federaciji Bosne i Hercegovine.

Nakon 27 godina od provedenog referenduma za neovisnost BiH jasno je da danasšnja BiH mnogima nije ono što su željeli ili priželjkivali. Građani BiH dobili su državu, bez okova Jugoslavije koja je, u cilju zadržavanja stanja, izvršila oružanu, krvavu agresiju na neovisnu BiH, neovisnu Hrvatsku ali i neovisnu Sloveniju, a dotadašnja Jugoslavenska narodna armije (JNA) postala vojska Srbije.

Zanimljivo je da se 1. ožujka nije previše “nametnuo” ni među većinom bh. Hrvata, ponajprije “zahvaljujući” njihovim političarima, iako bez podrške Hrvata referendumu, nedvojbeno, ne bi bilo i neovisne BiH.

Ovo je vrlo diskutabilna tema s obzirom na činjenicu da su upravo Hrvati u BiH podnijeli jednu od najvećih žrtava u totalitarnom, nedemokratskom režimu bivše Jugoslavije. Također, danas i na mnogim manifestacijama i značajnim datumima iz bivše Jugoslavije, a na koju prvenstveno ekskluzivitet uzimaju Bošnjaci, može se vidjeti jugonostalgičarska nota: jugoslovenska zastava i zvijezda petokraka. Istodobno, upravo Bošnjaci u najvećem broju i obilježavaju ovaj praznik.

Stoga bi se ponovno moglo kazati: stara, poznata zamjena teza uz sveprisutnu dozu kaosa u BiH.

No, unatoč neovisnosti, bh. političari ni do danas nisu uspjeli izgraditi potpuno stabilnu i uspješnu zemlju te i danas je BiH prožeta i opterećena međunacionalnim sukobima i avetima proteklog rata što je bh. političarima plodno tlo za političko egzistiranje. Za takvu zemlju snose krivnju i odgovornost.

(Republikainfo.com/V.S.)

Objava 1. ožujka, Dan neovisnosti BiH i Dodikovo svojatanje Hrvata pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.