Cvjetnica ili Nedjelje muke Gospodnje uvod je u Veliki tjedan. Događaj koji se spominje jest ulazak Isusa u Jeruzalem, ali i muka koja je nakon toga uslijedila.

Prije mise koja je posvećena kasnijim tragičnim događajima Isusovog života, obavlja se procesija s blagoslovljenim grančicama masline ili palme, ljudi u sjevernijim krajevima bi koristili zamjenu grančicama jelke ili tisovine. Te iste grančice nakon toga bi svoj put pronašle do domova ili polja vjernika. Grančice bi se redovno zadijevale uz križ, nosile u štale i pojate, vinograde i voćnjake, zapravo sva mjesta koja su obiteljima bila važna. Čuvanje grančice poput kakve svetinje predstavlja podsjetnik vjernosti Isusu do sljedeće Cvjetnice.

Čuvana tradicija kojoj se najviše raduju djeca

Stari je običaj da momci na Cvjetnicu donesu u crkvu desetak metara dugačku mladu jelku, okićenu rupcima, jabukama i cvijećem. Još bolje bi bilo kada bi netko umjesto jelke donio tisovinu. Poslije mise, na kojoj bi se ove grane blagoslovile, momci bi ih vraćali kućama i dijelili ih onima koji nisu imali. Kada su fratri zabranili ovaj običaj, vjerojatno iz praktičnih razloga, onda su misari na Cvjetnicu donosili manje grančice od jelke ili tisovine.

Foto: Pripremljeno cvijeće za umivanje u Donjoj Rami

Umivanje mirisnom vodom prepunom cvijeća

Međutim, jedan drugi običaj se također održao sve do danas. Nije zahtjevan ili kompleksan poput nošenja mlade jelke u crkvu, nego upravo suprotno. Stariji bi poslali djecu da svojim mladim i nevinim ručicama uberu najljepše cvijeće u vrtovima ili po livadama imanja. Iako je raznog mladog proljetnog cvijeća, ljubičice su bile obavezne i najčešće brane.

Cvijeće bi u kakvoj posudi prenoćilo u intimi doma, da bi se ujutro na Cvjetnicu svi ukućani umivali mirisnom vodom prepunom cvijeća. U čudno vrijeme koje nas je zateklo i događaje koji nas zadržavaju doma, ovo je zaista jedna tradicija koju Corona ne smije pobijediti.

Prošetati vrtom i po livadama s najmilijima i ubrati cvijeće za sutrašnje umivanje nije nešto čime se krše bilo kakve odredbe. Samo ćemo jedan prekrasan običaj održati na životu, jednu malu sitnicu, koja kao i mnoge druge u svojoj ljepoti i jednostavnosti, ipak krije vrijednost koju često zaboravljamo.

Zaštita od požara, groma, tuče ili bolesti

Umivanje i posveta cvijeća postali su običaj u krajevima u kojima nije bilo maslinovih ili palminih grančica. U nekim krajevima bi se u crkvu nosica cicamaca (vrba), koja bi se nakon posvete nosila u domove i čuvala kuću od raznih nepogoda. Zaticala bi se iza slika svetaca ili ogledala.

O nazivu

Inače, Cvjetnica je svoje ime dobila još u rimskoj liturgiji u 4. i 5. stoljeću i tada se nazivala Dominica de passione Domini, odnosno Nedjelja Muke Gospodnje, jer je uvodila u tajnu Velikog petka, da bi stoljeće kasnije postala Dominica in palmis, odnosno Nedjelja cvjetnica.

Objava Cvjetnica pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Policija je priopćila da su jedan ili dva bombaša samoubojice napali ljude koji su napuštali misu na Cvjetnicu. Navedeno je kako je na mjestu događaja bilo dijelova tijela, ali oni još uvijek nisu identificirani.

I prije su islamistički militanti napadali u Indoneziji, ali niti jedna skupina još nije preuzela odgovornost za ovaj bombaški napad.

Svećenik u crkvi, vlč. Wilhemus Tulak, rekao je za Metro TV da su se zaštitari uhvatili u koštac s jednim osumnjičenim bombašem.

Napadač je, kako je kazao svećenik, došao motociklom te pokušao ući u crkvu. Neke od žrtava zadobile su ozbiljne ozljede.

Eksplozija se dogodila uz bočni ulaz u crkvu. Na snimkama sigurnosnih kamera vidjelo se kako vatra, dim i krhotine pršte na sred ceste.

Gradonačelnik Makassara Danny Pomanto rekao je kako bi, da se eksplozija dogodila na glavnom ulazu, zasigurno bilo daleko više žrtava.

Čelnik indonezijskog Vijeća Crkava Gomar Gultom, rekao je da je napad na ljude koji slave Cvjetnicu bio „okrutan“ te je pozvao sve da ostanu pribrani i mirni i imaju povjerenja u vlasti.

U prošlosti su crkve bile metom ekstremista u Indoneziji, najvećoj svjetskoj naciji s većinskom muslimanskom većinom.

Kako piše BBC, 2018. deseci ljudi ubijeni su u bombaškim napadima na crkve i policijsko sjedište u lučkom gradu Surabayi.

Policija je za napade okrivila mrežu nadahnutu Islamskom državom, skupinu Jamaah Ansharut Daulah (JAD).

Indonezija, koja je smještena u jugoistočnoj Aziji, već se dugo bori s islamističkim militantizmom. Najgori teroristički napad u toj zemlji bio na Baliju 2002., kada je 202 ljudi – uglavnom stranaca – ubijeno u napadu na turističku četvrt.

Taj napad izvela je militantna mreža Jemaah Islamiah (JI) a potaknuo je kontinuiranu akciju protiv militanata.

Objava Na Cvjetnicu bombaš samoubojica napao crkvu u Indoneziji pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Cvjetnica ili Nedjelje muke Gospodnje uvod je u Veliki tjedan. Događaj koji se spominje jest ulazak Isusa u Jeruzalem, ali i muka koja je nakon toga uslijedila.

Prije mise koja je posvećena kasnijim tragičnim događajima Isusovog života, obavlja se procesija s blagoslovljenim grančicama masline ili palme, ljudi u sjevernijim krajevima bi koristili zamjenu grančicama jelke ili tisovine. Te iste grančice nakon toga bi svoj put pronašle do domova ili polja vjernika. Grančice bi se redovno zadijevale uz križ, nosile u štale i pojate, vinograde i voćnjake, zapravo sva mjesta koja su obiteljima bila važna. Čuvanje grančice poput kakve svetinje predstavlja podsjetnik vjernosti Isusu do sljedeće Cvjetnice.

Čuvana tradicija kojoj se najviše raduju djeca

Stari je običaj da momci na Cvjetnicu donesu u crkvu desetak metara dugačku mladu jelku, okićenu rupcima, jabukama i cvijećem. Još bolje bi bilo kada bi netko umjesto jelke donio tisovinu. Poslije mise, na kojoj bi se ove grane blagoslovile, momci bi ih vraćali kućama i dijelili ih onima koji nisu imali. Kada su fratri zabranili ovaj običaj, vjerojatno iz praktičnih razloga, onda su misari na Cvjetnicu donosili manje grančice od jelke ili tisovine.

Foto: Pripremljeno cvijeće za umivanje u Donjoj Rami

Umivanje mirisnom vodom prepunom cvijeća

Međutim, jedan drugi običaj se također održao sve do danas. Nije zahtjevan ili kompleksan poput nošenja mlade jelke u crkvu, nego upravo suprotno. Stariji bi poslali djecu da svojim mladim i nevinim ručicama uberu najljepše cvijeće u vrtovima ili po livadama imanja. Iako je raznog mladog proljetnog cvijeća, ljubičice su bile obavezne i najčešće brane. Cvijeće bi u kakvoj posudi prenoćilo u intimi doma, da bi se ujutro na Cvjetnicu svi ukućani umivali mirisnom vodom prepunom cvijeća. U čudno vrijeme koje nas je zateklo i događaje koji nas zadržavaju doma, ovo je zaista jedna tradicija koju Corona ne smije pobijediti. Prošetati vrtom i po livadama s najmilijima i ubrati cvijeće za sutrašnje umivanje nije nešto čime se krše bilo kakve odredbe. Samo ćemo jedan prekrasan običaj održati na životu, jednu malu sitnicu, koja kao i mnoge druge u svojoj ljepoti i jednostavnosti, ipak krije vrijednost koju često zaboravljamo.

Zaštita od požara, groma, tuče ili bolesti

Umivanje i posveta cvijeća postali su običaj u krajevima u kojima nije bilo maslinovih ili palminih grančica. U nekim krajevima bi se u crkvu nosica cicamaca (vrba), koja bi se nakon posvete nosila u domove i čuvala kuću od raznih nepogoda. Zaticala bi se iza slika svetaca ili ogledala.

O nazivu

Inače, Cvjetnica je svoje ime dobila još u rimskoj liturgiji u 4. i 5. stoljeću i tada se nazivala Dominica de passione Domini, odnosno Nedjelja Muke Gospodnje, jer je uvodila u tajnu Velikog petka, da bi stoljeće kasnije postala Dominica in palmis, odnosno Nedjelja cvjetnica.

Objava Cvjetnica ili Nedjelja muke Gospodnje pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Iako su okolnosti drugačije zbog mjera opreza i obveznog držanja rastojanja i zabrane okupljanja ono najvažnije nije izostalo uz izravan prijenos Radio Rame. Vjernici su Cvjetnicu – Dan Muke Gospodnje proslavili doma uz grančice i Misu Muke Gospodina našega Isusa Krista, koju je predvodio župnik župe Prozor don Marko Tomić.

Blagdan Cvjetnice uvod je u Veliki tjedan, a još se naziva i Nedjelja Muke Gospodnje jer uz spomen na Kristov ulazak u Jeruzalem, uvodi u Kristovu muku i vazmeno otajstvo. Tako smo kao vjernici zakoračili prema cilju našeg korizmenog hoda: kroz vrijeme pročišćenja želimo ugraditi vlastiti križ i naše poteškoće u križ Kristov jer se jedino na taj način dolazi do slave uskrsnuća, odnosno do novog života u Kristovu uskrsnuću.

Ni blagoslov grančica nije izostao, na samom početku misnog slavlja svećenik je blagoslovio grančice ili cvijeće koje su vjernici pripremili u svojim domovima.

Danas blagoslovljene grančice podsjećat će nas svakoga dana da je Krist i Kralj našega života. Ne zaboravimo na običaj star stoljećima, čuvat ćemo ih i nakon što se osuše kao znak vjernosti Isusu do druge Cvjetnice.

Misa Muke Gospodina našega Isusa Krista
(Klikni na link za preuzimanje audio zapisa)

Objava Cvjetnica 2020.: Prijenos mise i Muke Isusove iz Prozora valovima Radio Rame pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Nekako, osjećam da trenutno nema uha i srca koje bi ovo moglo bolje čuti i razumjeti od tebe. Ti znaš, Isuse, u kakvom zemaljskome vrtu živimo i kakvi sve dobri plodovi i kukolj u tom vrtu rastu. Ti imaš strpljenja i ne želiš kao mi ljudi taj kukolj odmah iščupati jer ne bi htio povrijediti one dobre plodove. A mi ljudi žurimo. I ja sam, Isuse, moram Ti to reći, jer si sama Istina, u srcu požurio za osudom osobe koja je tako zlurado, s onim podrugljivim podsmjehom, onim istim podsmijehom koji si Ti slušao na svome križnome putu, slavodobitno objavila svjetini kako je jedna časna sestra zaražena koronavirusom. Uh, kako je taj glas bio bez empatije, bez ljubavi, bez osjećaja, gorak. Taj glas si, Ti, Isuse vjerojatno toliko puta na sličan način čuo. Ču si to kad su Tebe vrijeđali, čuo si kad su Ti, sjećaš se, rekli da Si od Zloga i samo zlo. Da, Isuse, čak su Ti rekli da želiš učiniti samoubojstvo. A Ti si šutio. Šutio si kao ono pred Pilatom. Ti si šutio jer si znao da će Istina u djelima Tvojim progovoriti.

No, Isuse, prije nego nastavim svoju priču, molim Tebe oprosti mi što u ovom trenutku ne mogu šutjeti. Jer nekako osjećam ako zašutimo mi pastiri, ja kao tvoj svećenik, da će kamenje progovoriti. Isuse, usuđujem se, klečeći pred Tobom, dići svoj bijedni glas u znak ljubavi prema časnim sestrama koje je pogodila bolest zaraze. Isuse čuo si Ti kako kažu da su to časne sestre, gotovo namjerno – neodgovorno, raznijele zarazni virus drugima. Nitko ništa nije provjeravao, samo se redala laž na laž, trač na trač. Sjećaš se Isuse ono kad si Ti stajao u dvoru Pilatovu a svjetina, ona svjetina s Cvjetnice, te nije htjela na slobodi. Izabrali su Barabu. O, Isuse, u javnoj osudi koju danima trpe tvoje djevice – časne sestre, baš se to događa. O Barabama se šuti, tu se ne postavljaju pitanja. Opet su oni neznatni, nezaštićeni, nemoćni izloženi ruglu. Znam, Isuse, da Ti ne čitaš novine, znam da nemaš facebook profila, ne koristiš WhatsApp, ali još više znam da sve čuješ i vidiš. Vidio si i čuo, Isuse, kako su se tiskovine raspisale o časnim sestrama. Kad smo očekivali da će novine i internet portali zapisati kako su časne sestre zaražene zato što su nesebično služile napuštenu djeci i mlade u Majčinu Selu, mi smo čuli i pročitali osudu. A te djevice, koje su tebi posvećene, svoj cijeli, baš cijeli život, dadoše tuđoj djeci, a svoje su se biološke djece radi Kraljevstva Božjega i djevičanstva odrekle.

Isuse, ne znam, što ne znam, znam da si čitao komentare na internetu. Ti si te komentare, Isuse, vjerojatno usporedio s onim kad si Ti hodio putem križa i kad su se natjecali tko će Te u tvojoj gorkoj muci i nevolji bolje i jače udariti i pljunuti. Isuse, popljuvali su časne sestre. Sad ih hoće gledati kao neprijateljice koje šire zarazu.

Svi su preko noći zaboravili koliko su lijeka za dušu i okrjepe za tijelo upravo one dale. Komentatori su se skrili iza svoje anonimnosti, a javno druge blate. Ti nas, Isuse, nisi tako učio, ili se meni to samo tako čini!? U usta tih istih časnih sestara, Isuse moj, stavljali su riječi koje nisu izgovarale. O, Isuse, ne znam smijem li Ti reći, čak su kazali da lažu. Sve to trpe tvoje službenice. One nemaju moć zaštite. Izložene su vjetrometini. One nemaju nikog da ih zaštiti doli tebe, Isuse. Želim ti, Isuse, reći i kako su i u ovoj muci časne sestre susrele neke Veronike i Šimune Cirence. Dobri ljudi ne žive od medijskih laži, nego se hrane Tvojom riječju i čuju glas: ‘Što god učiniste jednome od onih najmanjih meni učiniste’. Te najmanje su sada časne sestre. Te sestre su mogle ući u svoj strah, ući u svoj komotluk, ući u svoju oazu samostana i kazati: ‘Mi nećemo služiti ostavljene i zapuštene u vrijeme krize’. Ti to, Isuse, znaš. Riskirale su svoje zdravlje. Pa, Ti si, Isuse, čuo riječi da siđeš s križa. Nisi sišao. Časne sestre nisu sišle s križa. Vise i sada na njemu. Ostale su službenice i u službi do kraja. I dok vise neki im gorku žuč daju.

Isuse, znaš što. Najvažnije je da Ti oprostiš svima koji bolesnike i patnike zlurado prokazuju i ismijavaju. Ti, Isuse, oprosti svjetini bez savjesti. I nemoj se, Isuse, ljutiti na mene što sam Ti iznio muku svoga srca. Nisam ja zavrijedio da Tebi  pričam priču. Moje je pred tobom šutjeti. Ali ja sam progovorio jer me Sveti Pavao na to potaknuo kad je pisao Timoteju: ‘Propovijedaj Riječ, uporan budi – bilo to zgodno ili nezgodno – uvjeravaj, prijeti, zapovijedaj sa svom strpljivošću i poukom’. Zato, Isuse, poslušaj vapaje svojih službenica, zaštiti ih i zakrili. Znam ja, Isuse, da će sad časne sestre, koje uvijek služe, trpe u šutnji i osami, kazati da je i ovo bolje bilo skriti i ne objaviti javnosti. Ali, Isuse, znaš Ti mene, ja ne mogu šutjeti. Smiluj mi se!

Na uočnicu Cvjetnice, fra Mario Knezović (fratar.net)

Objava Priča Isusu o časnim sestrama s “koronavirusom” pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Objava Tradicija koju Corona ne smije pobijediti pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Piše: Pavo Jurišić

Put pobjednika prolazio je pored sjajne građevine Forum Romanum i kroz trijumfalne lukove te bi svetom ulicom vodio prema hramu na Kapitolu.

Na prvi nam se pogled može činiti kao da Isusov ulazak u Jeruzalem ima sličnosti s ovakvim ulascima proslavljenih vojskovođa ili careva u starom Rimu. Isus, sasvim suprotno od svoga dosadašnjeg načina života, vladanja i postupaka, prilikom ulaska u grad jaše na magarcu, te dopušta da ga narod pozdravlja s prastarom kraljevskom titulom „Davidov sine!“, te mu molitvom za spasenje i izbavljenje uzvikuje: „Hosana!“ Takvo je klicanje bilo izraz velike radosti. Ljudi su sterali haljine i stavljali zelene grane pred njim u znak proslave. Nadali su se da će doći do promjene, da je poniženi narod našao svoga izbavitelja i da će uskoro biti oslobođen od svakoga ropstva, posebno od okupatorske rimske vlasti.

Kolebljiva ćud naroda

Isus prihvaća da ga ljudi slave, prihvaća klicanje puka i nade naroda, ali se ovaj njegov nastup ipak odvija u svoj jednostavnosti. On za ulazak u Jeruzalem traži magarca na kojemu će jahati prilikom ulaska u grad, a ne kraljevskoga konja.

Što li je Isus osjećao u tom trenutku kada mu je ovo mnoštvo klicalo i oduševljeno ga pozdravljalo? On je znao da je ovo narodno oduševljenje površno, i da kod ljudi iz mnoštva koje mu je klicalo nema toliko vjere koja će im pomoći da izdrže do kraja, a kamo li da shvate patnju i smrt koja se nalazila pred njim. Koliko ga je god moglo radovati to što ga ljudi prepoznaju kao Mesiju, toliko je duboka morala biti bol koju je osjećao zbog nestalnosti i kolebljivosti onih koji su mu klicali „hosana“, a koji će za koji dan tražiti od Pilata da ga razapne.

Nismo li i sami koji put to iskusili u životu? Dok nam dobro ide, imamo mnoge „prijatelje“ koji s nama dijele sreću. Ali kad nam je teško, okreće se list, pa mnogi „prijatelji“ brzo promijene stranu. Tek se u nevolji poznaju pravi prijatelji koji stoje uza te.

Isus se nije dao smesti ovim iskustvom susreta s ljudima promjenjive i kolebljive ćudi. Njegova je misija jasna, da u potpunosti izvrši volju Očevu. On je ljubio ljude, sve mu je bilo poznato i jasno, pa zato je i došao da za sve nas preuzme na sebe toliku bol, patnju i smrt, unatoč iskustvu nevjernosti i nezahvalnosti koje je doživio s nama. Ljubav je jača od smrti, jača od svake ljudske nevjere i nestalnosti.

Kralj mira

Isus svečanim ulaskom u Jeruzalem želi svima dati do znanja da se on ne prilagođava pravilima igre koju su moćnici izmislili za sebe. Kada je na magarcu ujahao u grad Jeruzalem, svaki se pobožni Židov mogao sjetiti riječi proroka Zaharije: „Klikni iz sveg grla, Kćeri sionska! Viči od radosti, Kćeri jeruzalemska! Tvoj kralj se evo tebi vraća: pravičan je i pobjedonosan, ponizan jaše na magarcu, na magaretu, mladetu magaričinu. On će istrijebit’ kola iz Efrajima i konje iz Jeruzalema; on će istrijebit’ luk ubojni. On će navijestit’ mir narodima; vlast će mu se proširit’ od mora do mora i od Rijeke do rubova zemlje“ (Zah 9,9-10). Isus želi biti kralj mira. On ostaje povezan s narodom i ne uzvisuje, a njegova vlast ne počiva na moći i oružju, nego na unutarnjoj punomoći i ovlasti koje mu je dao Otac nebeski.

No ipak je ovakav Isusov ulazak u Jeruzalem bio uistinu svojevrsna svjesna demonstracija protiv ustaljenih normi koje su nametnuli vjerski i politički moćnici. Zbog toga se za ovaj nastup brižno priprema. Sasvim suprotno od njegova uobičajena načina putujućeg proroka i učitelja, on traži da mu dovedu magare, zna i gdje se nalazi, pa u tu svrhu ističe svoj autoritet: „Recite: ‘Gospodinu treba’“ (Lk 19,31). Njegovi ga učenici pozdravljaju kao kralja i mironosca.

Isusu je moralo biti jasno da će ovim načinom isprovocirati vladajuće strukture, kako Veliko vijeće, tako i okupatorske vlasti, odnosno rimskog upravitelja. Tu su i farizeji. Oni će, promatrajući prizor, početi škrgutati zubima. Kada Božji poslanik ulazi u grad, to se ne smije držati u tajnosti. To neće biti njegova zadnja demonstracija. Malo nakon ulaska u Jeruzalem uzet će bič i početi izgoniti trgovce iz Hrama, jer je taj Hram „dom molitve“, a ne spilja razbojnička.

Isus je spreman platiti punu cijenu. Zna da će mu se moćnici suprotstaviti. U njihovim je rukama sila, pa će mu oni uzvratiti nasiljem i terorom, a on će stajati pred njima kao „janje krotko“ koje vode na klanje (usp. Iz 53,7). Već se na ulazu u Jeruzalem usred svjetine koja kliče nazire križ, a Isus već sluti da će ova svjetina promjenjive ćudi, koja mu sada kliče „hosana“, uskoro vikati: „Raspni ga! Raspni!“

Javna stvar

Blagoslov grančica i ophodi na Cvjetnicu podsjećaju vjernike na njihovu vlastitu odgovornost u vjeri. Vjera ipak nije privatna stvar, koliko je god netko želio zatvoriti u sakristiju i na privatno područje života. Istina, Isus nije težio za vlašću jer je izbjegavao svaku mogućnost bilo kakva oblika političke vladavine, a isto su tako nastupali i prvi kršćani naspram političkim vlastima i društvenim strukturama, ali su se u svakoj prilici suprotstavljali političkim sustavima tamo gdje su se oni pojavljivali u svom najgorem obliku totalitarizma i nečovještva. Nisu bez razloga rimske vlasti, koje su inače u pitanjima vjere bile tolerantne, tako često progonile kršćanstvo.

Imajući sve to na umu, želio bih da i naša Crkva ima više odvažnosti da i u pojedinim političkim pitanjima zauzme jasan stav, a ne samo u stvarima kada se radi o njezinim vlastitim interesima i pravima. Kristovo evanđelje je jasno i traži od nas zauzimanje stava, bilo da je riječ o aktivnoj politici o uspostavi mira u svijetu ili o zaštiti ljudskih prava, posebno onih za koje se nema tko zauzeti; bilo da se radi o političkom moralu ljudi na vlasti ili o načinu kako se mi u svom malom svijetu odnosimo jedni prema drugima. Jer kako ćemo biti Kristovi svjedoci ako u zajednicama u kojima živimo ima braće i sestara koji prolaze pored tebe, a ne udostoje se ni pozdraviti te, a kamo li pokazati spremnost da ti oproste krivnju ili barem jasno izreći zbog čega se ljute na tebe. To se ne događa negdje tamo izvan crkvenih zidina, nego u našim kršćanskim zajednicama, na svim razinama crkvenih struktura. Dovoljno je da jedan bude na krivom mjestu, a da od njega trpi cijeli organizam.

Šutnja nije uvijek zlato

Zadaća Kristovih učenika i članova Crkve trebala bi biti da se na privatnom području zalažu za dobro bližnjega, a da se u javnom životu zauzimaju za potlačene. Zato se ne bismo trebali ustezati javno progovoriti u situaciji kada vidimo da se na društveno-političkom polju gazi čovjek i njegova prava (npr. u našoj državi prava radnika koji su izrabljivani, koji rade bez zdravstvenog i mirovinskog osiguranja, nad kojima poslodavci ili šefovi na javnim službama vrše mobbing i zlostavljanje), ili staviti svoj potpis na peticiju u skladu sa svojom savješću, pa ako je potrebno izići i na ulicu. Jer „šutnja nije uvijek zlato“ (Tanja Popec). A po sebi je razumljivo da nam je dužnost odgovorno pristupiti glasovanju na izborima i dati svoj glas te ne podlijegati manipulacijama.

Kada su Isusu farizeji rekli: „Učitelju, prekori svoje učenike!“, on im je uzvratio: „Kažem vam, ako ovi ušute, kamenje će vikati!“ (Lk 19,39-40). Neki koji s vjerom i nemaju baš neke veze znaju se pozivati na Bibliju i citirati je. Istina, koji put su ti njihovi istupi sumnjivi, a često i komični. Ali nam to ipak ukazuje na činjenicu da smo možda mi sami predugo šutjeli i u privatnoj sferi prakticirali svoju vjeru, pa zbog toga drugi pokušavaju prisvojiti naše ideale. Zato nas mnoge opravdane kritike pogađaju, posebno ako su odraz vlastita neuspjeha ili malog zauzimanja za čovjeka siromaha koji trpi, a kojemu smo mogli iskazati milosrđe, bilo u tjelesnom ili duhovnom pogledu. Suradnja sa zakonitim vlastima potrebna je Crkvi, ali to ne uključuje podilaženje kako bi Crkva mogla ostvarivati svoje vlastite projekte. To bi bila izdaja, pa bi upravo u tom trenutku moglo početi umjesto nas „kamenje vikati“.

/Izvor: Nedjelja.ba/

Objava CVJETNICA: NEDJELJA MUKE GOSPODNJE pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

U spomen na Isusov ulazak u Jeruzalem na današnji se dan u rukama djece i odraslih mogu vidjeti lovor, ružmarin, maslinove i palmine grančice, a u mnogim se krajevima pridaje značenje i ostalim vjesnicima proljeća.

Vjernici se saberu pred crkvom. Svećenik blagoslovi maslinove ili druge grančice koje prisutni drže u rukama te navijesti evanđelje koje govori o Isusovom svečanom ulasku u Jeruzalem. Vjernici zatim u procesiji krenu u crkvu.

Misno evanđelje je opis Isusove muke. Pjeva se tako da Isusove riječi pjeva svećenik, a ostale uloge, već prema tekstu, pjevači, odnosno zbor. Ako nema pjevača muka se može čitati.

Običaj je da se grančice ponesu kući i stave za križ na zidu, a dio odnese u staju i polja.

CVJETNA NEDJELJA je pokretni blagdan, slavi se tjedan dana prije Uskrsa.

Običaji u Rami

Stari je običaj da momci na Cvjetnicu donesu u crkvu desetak metara dugačku mladu jelku, okićenu rupcima, jabukama i cvijećem. Još bolje bi bilo kada bi netko umjesto jelke donio tisovinu. Poslije mise, na kojoj bi se ove grane blagoslovile, momci bi ih vraćali kućama i dijelili ih onima koji nisu imali. Kada su fratri zabranili ovaj običaj, vjerojatno iz praktičnih razloga, onda su misari na Cvjetnicu donosili manje grančice od jelke ili tisovine.

Blagoslovljene grančice nosili su kućama, zadijevali ih u zid od brvana ili za križ na zidu, nosili su ih u štale i pojate, na njive, u voćnjake i vinograde i na druga mjesta koja su bila važna za čeljad i mal. Ove bi grančice čuvali kao najveću svetinju.

Kada bi zaprijetila opasnost od grada i nevremena, onda bi palili ove blagoslovljene grančice moleći Vjerovanje ili neke druge molitve.

Objava Narodni običaji vezani za Cvjetnicu pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Misli nas odvedoše u ono vrijeme kada je mnoštvo s palminim grančicama dočekalo Isusa i uzvikivalo: „Hosana, hosana…“ Burna vremena su prošla dvomilenijskom kršćanskom poviješću. Ili pak nisu prošla?  Na vjetrometini na kojoj su se našči uzdoljani tijekom ratova u dvadesetom stoljeću pokazala su kako je sve ovo suzna dolina kroz koju moramo proći kako bismo utvrdili svoju opredjeljenost za Isusa, a ne za Barabu. No, u nekim vremenima često biramo baš tog Barabu, što iz neznanja, što iz zavisti ili oholosti, a slabosti tog izbora plaćamo dugoročno već ovdje na zemlji.

Vjernici ulaze u crkvu i sjedaju po svom ustaljenom rasporedu. Žene imaju svoju stranu, a muškarci svoju. Župni zbor se priprema za pjevanje, a dio muških čeka  kako bi prema običaju ušli na znak zvona.

Misu predvodi župnik don Ivo Tomić okružen redovnim i skrušenim ministrantima. I kada bi netko pomislio kako na Uzdolu nema ljudi, stanje u crkvi govori sasvim drugačije. Crkva je puna i nema se više gdje sjesti. Nakon uvodne molitve župnik je blagoslovio grančice.

Vraćamo se mislima u vrijeme prije rata, kada je i ova nova crkva bila tijesna da bi primila sve vjenike župe Uzdol. I koliko god Uzdol bivao zapostavljan u svim državama prije rata, koliko god rat učinio svoje i politička sluđenost demokratskog procesa, ipak uzdolska župa se nije raselila i nikada je neće nestati. Ovo nisu tek puke riječi, jer imaju svoj temelj u djeci koja ministriraju, s roditeljima sjede u klupama i mladi koji pjevaju u zboru. Ovdje u crkvi, na Uzdolu, za istom misom su djeca od dvije godine i starci od devedeset ljeta. Stoga nije uzaludna poslovica koja kaže: „Teško kući u kojoj nejač ne zaplače i đeturum ne zakašlje.“ Ma kako izgledalo, ovoj kući i ovoj zajednici teškoće ne predstavljaju problem. Uzdol je pobjeđivao sva zla burnih vremena i stajao uvijek uzgor.

Don Ivo Tomić čita Muku s osobitim naglaskom na pojedine dijelove. Kada je Muka pročitana, stade u tišini nekoliko trenutaka pa reče: „Poslije ovoga nema se više što reći. Sve je sada ovdje izrečeno. Cijela naša povijest je sada pročitana. Mi smo ovdje na Uzdolu uvijek u nekom vremenu na nekoj vjetrometini. Gdje ćemo se svrstati? Na stranu Jude, Barabe ili Isusa? Kao vjernici, stat ćemo na Isusovu stranu. Nećemo biti svjetina koja slavi Isusa, a za tri dana ga pljuje i razapinje.“

Da, nećemo biti oni koji Isusu zabijaju čavle, nego ćemo biti oni koji zajedno s njim nose svoj životni križ i kada padnemo ponvono se ustajemo i strpljivo ga nosimo dalje. Uzdol je padao pod svojim križem, ali ga nikada nije prestao nositi strpljivo, iako ponekada hramljući, ali će i ta hromost biti izliječena, snaga će biti ojačana i neće biti te vjetrometine koja će poljuljati Uzdol.

Nakon mise po starom običaju ispred crkve se nastavlja razgovore s rodbinom i prijateljima. A koje su teme razgovora? Nije teško pogoditi. Razgovori se vode o zdravlju, djeci, poljoprivrednim poslovima i pitanjima za članove obitelji koji su razasuti po cijelom svijetu. Sve to završava pitanjem: „Tko od tvojih dolazi za Uskrs?“ Praktično to pitanje se ne mora ni postavljati jer će malo tko od Uzdoljana ma gdje bio neće doći za Uskrs na Uzdol. Ne dođu samo oni koji zaista imaju velike zapreke.

Objava Foto: Cvjetnica na Uzdolu pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Maslina je simbol mira, čistoće, Božje providnosti i brige za ljude, simbol snage. U Starom zavjetu, nakon četrdeseterodnevne kiše i potopa koji je Bog pustio na zemlju, Noa je pustio golubicu kako bi vidio nazire li se kopno. Golubica je donijela maslinovu grančicu u kljunu što je bio znak Božjeg pomirenja s ljudima.

Isus se pred smrt ‘znojio krvavim znojem’ na Maslinskoj gori gdje je molio okružen mnoštvom maslina. Prema tome, maslina je znak muke i slave. Na Cvjetnicu se na svetoj misi čita Evanđelje po Marku, gdje se opisuje Muka Isusova. Prema predaji Isusov križ bio je napravljen od maslinova i cedrova drva. Na slikama s prikazom ukazanja anđela Gabrijela Djevici Mariji, vidi se kako anđeo u ruci ima maslinovu grančicu.

Na dan Cvjetnice masa oduševljenih ljudi dočekala je i pratila Isusa na njegovom putu iz Betanije (hebr. kuća milosrđa) u Jeruzalem (hebr. grad mira). Pri tome se nosili maslinove i palmine grane, rasprostirući čak i svoje haljine, pjevajući i kličući hebrajskom kralju i Mesiji.

Pri tome su klicali: „Hosana sinu Davidovu!“, što je stari hebrejski zaziv koji znači „Daj spasi, sine Davidov!“

Prema opisanoj Novozavjetnoj gesti, na Cvjetnicu vjernici nose maslinove grančice na obred Svete mise. Maslina se blagoslovi i stavi se u kuću. Kad se masline osuše svećenik ih spali i njima posipa vjernike na Čistu srijedu, Pepelnicu.

Subotom uoči Cvjetnice, djeca bi nabrala prvo proljetno cvijeće, najčešće ljubičice, i stavila ga u posudu s vodom do jutra. Sutradan, na Cvjetnicu ujutro svi bi se ukućani umivali tom vodom.

Stari je običaj da momci na Cvjetnicu donesu u crkvu desetak metara dugačku mladu jelku, okićenu rupcima, jabukama i cvijećem. Još bolje bi bilo kada bi netko umjesto jelke donio tisovinu. Poslije mise, na kojoj bi se ove grane blagoslovile, momci bi ih vraćali kućama i dijelili ih onima koji nisu imali. Kada su fratri zabranili ovaj običaj, vjerojatno iz praktičnih razloga, onda su misari na Cvjetnicu donosili manje grančice od jelke ili tisovine.

Blagoslovljene grančice nosili su kućama, zadijevali ih u zid od brvana ili za križ na zidu, nosili su ih u štale i pojate, na njive, u voćnjake i vinograde i na druga mjesta koja su bila važna za čeljad i mal. Ove bi grančice čuvali kao najveću svetinju. Kada bi zaprijetila opasnost od grada i nevremena, onda bi palili ove blagoslovljene grančice moleći Vjerovanje ili neke druge molitve.

Izvor: narod.hr

Objava Cvjetnica i maslinove grančice pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.