Početak crkvene godine

Svjetlost svijeća simbolizira svjetlost Božju koja na svijet stiže rođenjem Isusa Krista. Svijeće imaju i svoja pojedinačna značenja, prva simbolizira nadu, a druga mir.

Treća nedjelja adventa u kršćanskoj starini zvala se nedjeljom Radosti po početnim riječima ulazne pjesme: Gaudete! – Radujte se! Paljenje treće adventske svijeća podsjeća nas da je radost temeljna značajka cijelog došašća.

Četvrta svijeća se još naziva i Anđeoskom, njenim se paljenjem prisjeća svih onih koji su prvi objavili rođenje Mesije cijelom svijetu. Također se smatra da njeno paljenje donosi ljubav.

Na paljenje svijeća, u vrijeme došašća ili adventa, koje simboliziraju nadu, mir, radost i ljubav, ovom se prilikom pozivaju svi žitelji općine Prozor-Rama koji dočekuju kršćanski blagdan Božić te se u zajedništvu, na ovaj simboličan način, kroz došašće pripremaju za Božić.

Cijelo vrijeme došašća često se opisuje kao vrijeme iščekivanje, nade, budnosti i čežnje pa vjernici bdiju kako bi prepoznali Boga koji dolazi.

Ranije je u Domu kulture bila organizirana zabavna božićna radionica kroz koju su članovi sekcija još jednom uz druženje u predbožićnoj atmosferi ukrasili cijeli Dom kulture. Dok su najmlađi bojili i crtali, oni nešto stariji su pravili paketiće i kitili bor. Neizostavno je bilo i pjevanje božićnih pjesama, kao i fritule.

“Ovogodišnji ‘Advent u Rami’ započeli smo božićnom radionicom. Imamo radionice crtanja i bojenja za najmlađe. Uglavnom su to božićni motivi. Pakirali smo paketiće i okitili cijeli Dom kulture. Također smo svi zajedno svirali i pjevali božićne pjesme, a na kraju kao poslasticu za sve smo imali fritule s kojima smo se počastili. Po završetku radionice smo se uputili do adventskog vijenca gdje smo upalili prvu adventsku svijeću”, kazala je voditeljica današnje radionice, Mira Džalto, za Ramski Vjesnik.

Obzirom da smo tijekom posjeta vidjeli već pripremljenu scenu u kinodvorani Doma kulture, upitali smo i što to Folklorno društvo “Rama tradicija” priprema za sljedeći petak.

“Bili smo vrijedni jer volimo sudjelovati u svakom adventu. ‘Ramska tradicija’ je tako pripremila igrokaz za Svetog Nikolu, pa smo već jednom probali i na pozornici. Igrokaz će biti izveden 5. 12. u 18 sati. Publiku očekuje spoj tradicije i modernog života, tako da ćemo imati neke bake koje će se upoznati sa životom svetog Nikole i ostat će iznenađene da je i ove godine ipak došao sveti Nikola”, najavila je igrokaz Mira, voditeljica folklorne sekcije u Kulturno-sportskom centru Prozor-Rama.

Mladen Topić/Ramski Vjesnik 

Objava Prvu adventsku svijeću nade upalili mališani iz sekcija Kulturno-sportskog centra pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Mladi su izveli koreografije i predstavili događaje koji su se tradicionalno odvijali u vrijeme došašća u ramskom kraju. “Kao nekad u došašću” dio je ovogodišnje manifestacije “Advent u Rami” koju organizira Kulturno-sportski centar pod pokroviteljstvom Općine Prozor-Rama.

Okupljenima se kratko obratila voditeljica društva Mira Džalto: “Hvala svima što ste došli, ovo je treću godinu, koliko i postojimo, da dajemo svoj u proslavi adventa. Hvala ženama koje su nam posudile ove stvari na sceni i napravile kolače za goste i društvo. Hvala Općini i Kulturno-sportskom centru i vidimo se dogodine s nekim novim idejama.”

Na kraju programa folkloraši su izveli ramska kola i otpjevali dvije božićne pjesme uz pratnju Ane Topić, magistrom glazbe.

Drugu adventsku svijeću, koja se još naziva i betlehemskom upalili su predstavnici Centra za socijalni rad. Ova svijeća simbolizira svjetlo vjere i odnosi se na ono koje je vodilo Abrahama da napusti mnogoboštvo i posveti se vjeri u jednoga Boga.

Mladen Topić/Ramski Vjesnik

Objava Održan glazbeno-scenski nastup “Kao nekad u došašću” pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Paljenje prve adventske svijeće u Prozoru upriličeno je u subotu, 26. studenoga 2022. godine u 18 sati. Svijeću Nade upalili su turisti i prijatelji Rame, koji redovno dolaze u ovaj kraj iz Makarske i Splita,  predstavnici Crvenog križa i Agencije za lokalni razvoj Prozor-Rama.

Prigodno o prvoj nedjelji Došašća

Došašće je za nas nekako dražesno vrijeme, rekli bismo čak nostalgično vrijeme. Ono nam priziva u sjećanje uspomene iz djetinjstva i vraća nas u dane mladosti, kada se prisjećamo radosti s kojom smo iščekivali Božić i brojali dane koliko se još puta trebamo probuditi u rane jutarnje sate do Božića.

Piše: Pavo Jurišić, Katolički tjednik

U sjećanju su nam dani topline obiteljskog doma, majčina glasa u rane jutarnje sate, ustajanje i odlazak na zornice, a sa zornica mi djeca u školu dok su oni veliki i odrasli odlazili na posao. Izvanjski oblik adventskog raspoloženja članova kršćanske zajednice prožimao je cijelu atmosferu rodnoga sela.

Ma moram reći da nam je i danas lijepo ovdje u našoj crkvi. Ova je naša crkva (obnovljena, imamo čak i grijanje) kako vidite nekako drukčije ukrašena. U posljednje smo vrijeme, evo, preko germanske kulture usvojili i adventski vijenac s četirima svijećama koje nas po paljenju podsjećaju na nedjelje do proslave Božića. Naši pjevači su zapjevali adventske pjesme, pjevane dijelove mise i psalam „Nebesa odozgor rosite“. Možda bi još štogod trebalo napraviti ovdje da bi nam bilo udobnije, npr. prepraviti ove klupe i obložiti ih da nam je malo ugodnije sjediti i klečati, ali eto, vidimo da može i ovako. U ovo vrijeme mnogi već počinju kititi svoja dvorišta i prozore svojih kuća svjetlucavim lampicama, pa se po njima u ovoj našoj multi-kulti sredini u ovo vrijeme prepoznajemo kao katolici. Mogli bismo još štošta nabrojiti u svojoj župi kao pozitivan napredak, a znamo da neke posebne čežnje i veće želje ne možemo sebi sada priuštiti. Pa zato, radosno, glavu gore i uživajmo u ovoj ljepoti i čaroliji došašća koja nas okružuje.

Ali, čekaj malo! Čini mi se kao da nam danas evanđelje želi unijeti nemir u srce. Ono nam govori: „Bdijte!“ Tako dovikuje samo netko tko u zraku osjeća neku opasnost, tko vidi kradljivca kako se prikrada, tko gledajući vrijeme očekuje veliku oluju. Poziv na budnost ne želi nam pokvariti predbožićno raspoloženje, nego nas želi protresti da ispravno shvatimo i iskoristimo darovano nam vrijeme i učinimo nešto za sebe. Jer došašće nije vrijeme svetih osjećaja i ugođaja. Iščekujemo li uistinu željno dolazak Gospodnji? Je li taj dolazak samo blijedi članak vjere koji se može naći u katekizmu, a koji smo nekad eto i naučili, no bez sadržaja i motivacije da nešto od toga i ostvarimo.

Božje obećanje

Na zornicama u kratkim razmatranjima i adventskim pjesmama dolazi do izražaja ono što se nalazi u središtu ovoga vremena, a to je ispunjenje Božjeg obećanja palom ljudskom rodu u Isusu Kristu, Božjem Sinu, da će on otkupiti čovjeka i izvesti ga na pravi put sa stranputica kojima je lutao po bespućima svoje povijesti. Kao pripadnici ljudskoga roda i potomci praroditelja koje je Bog stvorio na svoju sliku, prisjećamo se početka svoje povijesti s Bogom, kad je čovjek hodio pred Bogom i dok je Bog hodio s njim. Kad se, pak, okrenuo od Boga i krenuo vlastitim lutanjima, ponio je sa sobom u svijesti i Božje obećanje da će mu poslati Spasitelja. Čovjek je s tim obećanjem iščekivao ono buduće, ono što je Bog pripravio miljenicima svojim. I mi kročimo u budućnost koju nam je pripravio naš Stvoritelj i naš Otkupitelj u svojoj velikoj ljubavi. Zato smo pozvani na stalnu budnost, pripravnost da ne budemo zatečeni i uljuljani u svojoj samodopadnosti, da se ne vrtimo uvijek samo oko sebe kao pijanac na trgu koji se prislonio na stup za oglašavanje, pa se vrti oko stupa držeći se da ne padne. Kako se ne može odlijepiti od stupa, započinje vikati: „Ljudi, upomoć, ja sam zatvoren!“

Budnost nam pomaže da budemo odlučni za kršćansku aktivnost, za otvorenost prema Bogu i ubogoj braći svojoj. A to počinje već u vlastitoj obitelji. Tu bi najprije trebalo biti manje svađe, a više poštovanja, pažnje i ljubavi jednih prema drugima. Jer mi kao kršćani govorimo o obitelji kao o Crkvi u malom, kao o domaćoj kućnoj Crkvi, te kao Kristova zajednica na istom putu kročimo ususret Gospodinu; zajednički nam se valja pripravljati na Isusov dolazak, te ga isto tako u zajednici radosno i iščekivati. Zato ne bismo smjeli podleći napasti opijanja potrošačkim mentalitetom, gdje ćemo više vremena provoditi u trgovinama i trgovačkim centrima, nego u zajednici sa svojim bližnjima. Priuštimo sebi, svojim bližnjima i svojim prijateljima dragocjene trenutke tišine i zajedništva. To bi nam u ovo vrijeme svima dobro došlo kako bismo se bolje osjećali i u tijelu i u duši.

U vremenu došašća se ne bismo smjeli zaustavljati samo na Gospodnjem dolasku koji se već dogodio u određenom povijesnom trenutku, nego u ovom vremenu želimo očitovati spremnost da budno iščekujemo onaj budući dolazak. Istina je vjere da će Krist zaista opet doći, tako nam je obećao rekavši da će taj njegov ponovni dolazak biti iznenada. On će se pojaviti kada se ispune vremena, a za vjernike to više i nije važno hoće li to biti sada ili će to biti u nekoj dalekoj budućnosti. Ono što je važno za nas, jest odluka i opredjeljenje za njega. To se tiče svakog čovjeka pojedinačno, a odnosi se na svakoga tko sluša njegovu riječ. Svakako se od nas traži budnost i spremnost da ga očekujemo kao da je već na vratima i kuca da mu otvorimo svoja vrata da uđe i blaguje s nama. On doista kuca na naša vrata i svakoga od nas zove imenom. Tko čuje njegov glas, ne može ostati ravnodušan na ovaj glas. „Ako danas glas mu čujete, ne budite srca tvrda!“

Vrijeme dolaska Gospodnjeg

Apostol Pavao je siguran u njegov dolazak pa vjernicima svoje zajednice daje konkretne upute za život. Preko njih poziva i nas na budnost da „se oda sna“ prenemo, da se obratimo jer jedino je to ispravan stav u iščekivanju Gospodinova dolaska. „Zaodjenite se oružjem svjetlosti“, kao djeca svjetlosti pristojno hodite, ne u pijančenjima i tjelesnim užitcima, nego kao „izabranici Božji, sveti i ljubljeni“. Djela tame ne pristaju uz djecu svjetlosti. Zato nam valja  odložiti djela tame kao što su razvratnosti, pijančenja, svađe i ljubomore. Tko u tomu uspije, već je pronašao svjetlo i mir srca; on u potpunosti pripada Bogu.

Netko je jednom upitao sv. Alojzija za vrijeme igre: „Alojzije, što bi učinio da znaš da ćeš kroz sat vremena umrijeti?“ Svetac mu je odgovorio: „Nastavio bih se igrati.“ Vjernik ne gleda na Kristov dolazak sa strahom, nego ga radosno iščekuje, uvijek pripravan i stalno zauzet oko dobra. Jer Gospodin je njegova nada i mir. Zato nam je ova poruka jasna: „Bdijte, jer ne znate u koji dan Gospodin vaš dolazi.“

U vrijeme došašća mi se ne prisjećamo samo Dolaska Gospodnjega, nego ga gledamo kao stvarnost. „Prisjećamo se jer je onaj kojega iščekujemo već došao. I to ćemo proslaviti na dan Božića. Ali, bitno je, da je taj koji je već došao, već prisutan među nama: Njegova riječ koju smo čuli – to je On s nama; njegova euharistija koju sada slavimo – to je On s nama. Kršćansko došašće i nije ništa drugo nego radosno putovanje ususret Onomu koji k nama putuje, uz nas ide. Učinimo i poduzmimo sve da do tog susreta i dođe!“ (Nedjeljna misao s portala župe Vidovec od 27. studenoga 2004.)

Bdijmo, dakle, nad sobom, bdijmo i nad drugima da ga dostojno dočekamo u svojim kućama i u svojim srcima.

Objava U Prozoru upaljena prva svijeća ovogodišnjeg došašća pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Na štandovima će se tako naći različiti likeri, domaćih čajevi i zanimljive rukotvorine, pa sve do sira iz mijeha. U ponudi će biti i božićni kolači, pšenica i božićni nakit.

“Najzanimljiviji štand bit će svakako onaj humanitarni, na kojem će grupa djevojaka na vlastitu inicijativu prodavati kuhano vino i fritule, a sav prihod od prodaje će ići u humanitarne svrhe, potrebitima u našoj općini, kako bi radost Božića stigla i u njihove domove”, kažu iz Kulturno-sportskog centra.

Poziv izlagačima još otvoren, očekuje se zanimljiv kulturno-zabavni program

Organizatori pozivaju sve zainteresirane koji se nisu prijavili za sudjelovanje na sajmu, da to još stignu učiniti. Ovo je izvrsna prigoda da izlože i ponude svoje proizvode, kako bi prezentirali ono čime se bave, a istovremeno obogate ovaj događaj.

Podsjećamo, adventski sajam će se održati u nedjelju 19.12. 2021. godine, na Trgu dr. Josipa Stadlera ispred crkve u Prozoru. Prodajni sajam će započeti u 9 sati, a kulturno-zabavni program u 12 sati.

U kulturno-zabavnom programu će nastupiti Dječji zbor župe Prozor, Udruga „Ramska tradicija“ i ramski glazbenici Ana Topić i Ivan Vlajčić.

Objava “ADVENT U RAMI”: Pripreme za adventski sajam u punom jeku pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Piše: Ivo Šutalo

Njegova je osnovna zadaća ukazati na onoga koji je središte svijeta i cijele ljudske povijesti – Isusa Krista – Mesiju, i navijestiti njegov dolazak. Ivan „obiđe svu okolicu jordansku propovijedajući obraćeničko krštenje na otpuštenje grijeha“ (Lk 3,3). Vrhunac njegova djelovanja na Jordanu jest trenutak kada je narodu svojim prstom pokazao Mesiju – Jaganjca Božjega – i kada je toga istoga Mesiju svojim rukama u rijeci Jordanu krstio.

Društveno-političke prilike

Sveti Luka nam hoće reći da je događaj koji želi opisati povijesno i društveno-politički uokviren. Ivan je stvarna povijesna osoba, a ne izmišljena, koji naviješta Isusa Krista, također stvarnu povijesnu osobu, a obojica žive i djeluju u vrijeme drugih stvarnih političkih i vjerskih povijesnih osoba onoga vremena. Ivan je djelovao „petnaeste godine vladanja cara Tiberija“ (Lk 3,1).

– Car Tiberije bio je vladar ondašnjega Rimskoga Carstva, a naslijedio je cara Augusta koji je umro 19. kolovoza 14. godine poslije Krista. Po njemu je mjesec august – kolovoz – dobio naziv.

– Poncije Pilat bio je rimski namjesnik u Judeji, kojega je car Tiberije postavio u službu. Djelovao je od 26. do 36. godine i osudit će Isusa najprije na bičevanje, a onda na križ.

– Herod Antipa sin je Heroda Velikog (onoga koji je poklao nevinu dječicu), a vladao je od 4. godine prije Krista do 40. poslije Krista kao upravitelj Galileje (Herod Veliki je svoje kraljevstvo podijelio s trojicom svojih sinova i tako je svakome pripala po četvrtina, tj. tetrarhija unutar pokrajine, a upravitelji tih „četvrtina“ zvali su se tetrarsi). Tome Herodu Antipi Pilat će u procesu poslati Isusa koji će na njegovo lakrdijanje odgovoriti božanskom šutnjom. Taj isti Herod Antipa će i Ivanu Krstitelju odrubiti glavu jer mu je prigovarao zbog preljubništva.

– Filip, tetrarh Itureje, drugi sin Heroda Velikog, vladao je Iturejom i Trahonitidom, sjeveroistočno od Galileje, od 4. godine prije Krista do 34. po Kristu.

– Lizanije je vladao do 36. godine područjem Abilene, ali nije bio treći sin Herodov (treći se zvao Arhelaj).

– Ana je službeno bio veliki svećenik od 6. do 15. godine, i bio je „u mirovini“, ali kako je imao veliki utjecaj na vjerskom području, Luka ga spominje kao da je redovan. Zbog tako velikog utjecaja Isus je u svom procesu najprije doveden Ani na ispitivanje.

– Kajfa je bio redovni službeni židovski veliki svećenik na službi od 17. do 37. godine, i bio je Anin zet. I pred njega će Isus, nakon Ane, u svome procesu doći na sud kao pred redovnog židovskog vjerskog poglavara.

Ivan poziva na obraćenje

Ivan je bio vrlo utjecajan prorok i glas o njegovu propovijedanju na Jordanu brzo se proširio na sve strane. Narod je htio čuti glas pravog proroka. Pojavom je fascinirao, a propovijedanjem osvajao. Isposnički je i pokornički živio, grijeh osuđivao, na obraćenje pozivao. I narod mu vjerovao! Gdje ja taj!? Takav nam treba! Koji živi onako kako propovijeda! Koji propovijeda onako kako živi! Kako je samo Sv. Ivan opomena i poticaj svim našim svećenicima. Živimo li kako propovijedamo!

Propovijedamo li onako kako živimo!? Ako se to dvoje ne slaže – ne valja! Eto, zato je došašće: da se upitamo živimo li dosljedno kršćanski život, jesmo li spremni na obraćenje i novi život – metanoju – da krenemo novim putem, odreknemo se grješne prošlosti, prihvatimo iznova Isusa, da promijenimo svoj nevaljali mentalitet i usvojimo novi korak, novu stazu i novi pravac koji vodi k sreći, k radosti, k Isusu!

Na to je pozivao prorok Ivan! Pozivao je narod na obraćenje, na kajanje, na otvoreno priznanje grješnosti i nevaljaštine. –Priznaješ li svoj grijeh? –Priznajem! –Kaješ li se od srca? –Kajem! –Hoćeš li više činiti zlo? –Neću! –Zaroni! I zaranjao bi ljude u vode Jordana u znak oproštenja grijeha. A oni bi izlazili s čvrstom odlukom da krenu novom stazom u život i da se više ne vraćaju na staro zlo!

Došašće su dva dolaska

Sveti Ivan i nas danas poziva da pristupimo kroz ovo vrijeme došašća obraćenju. Nema došašća bez obraćenja niti obraćenja bez ispovijedi. Nema Božića bez novog rođenja. Nije Božić samo rođenje Isusovo, to je i naše duhovno rođenje. Ako se i mi za Božić u duhu nanovo ne rodimo, ne obnovimo, ne ispovjedimo, Božića nema!

Nije se Isus rodio radi sebe, nego radi nas! A došašće je idealno vrijeme za obraćenje, za metanoju, za dolazak Isusu! Došašće su dva dolaska: Isusov dolazak nama i naš dolazak Isusu! Isus k nama sigurno ide, ali, idemo li mi k Njemu? Ako Isus ide k nama, a mi ne idemo k Njemu – došašća nema! Neće biti ni Božića. Ako se mimoiđemo, sve smo promašili.

Niti ima došašća, niti ima Božića

Samo imaju osvijetljeni borovi, žmirkave žarulje, prazna svjetla, sve bez duše. Mi iščekujemo rođenje Isusovo, ali puno više Isus iščekuje naše duhovno rođenje. Mi se radujemo Isusovu rođenju, ali se Isus puno više raduje našem duhovnom preporođenju. Hoćemo li se i mi ovoga Božića „roditi“ ili ćemo ostati u utrobi grijeha? Rodit ćemo se! A kako ćemo se roditi! Rodit ćemo se ako se kroz ovo došašće obratimo, ispovjedimo, pomirimo, oprostimo, pokajemo! Ako prezremo grješnu prošlost i krenemo novim putem i novim životom! Eto, na to nas Sv. Ivan poziva: na obraćenje i na novo rođenje!

Obraćenje doktora Ricciardija

Padre Pio iz Pietrelcine u Italiji preminuo je 1968. godine u mjestu San Giovanni Rotondo, pokrajina Puglia. U njegovo vrijeme u gradu je živio i Francesco Ricciardi, liječnik. Bio je uvjereni ateist koji je često napadao i padra Pia i Crkvu Katoličku. Jednoga dana obolio je od raka želuca i, nakon liječničkih konzultacija, onkolozi su zaključili kako mu je ostalo samo nekoliko tjedana života. Unatoč tomu što je bio blizu smrti, dr. Ricciardi ostao je neumoljiv i nije se želio vratiti vjeri. I dalje je jednako napadao vjeru i katoličke svetinje.

Tvrdio je da želi umrijeti onako kako je živio. Ne želi se promijeniti. Padre Pio, koji je u rijetkim situacijama napuštao samostan, odlučio ga je posjetiti. Ricciardi nije imao ništa protiv razgovora, no nakon razgovora je briznuo u plač i zamolio Sveca da ga ispovjedi i pričesti.

Padre Pio mu je nakon udijeljenih sakramenata rekao: „Tvoja je duša ozdravljena, sad će ozdraviti i tvoje tijelo.“ Tako je i bilo. Rak na želucu potom je čudesno nestao, a Ricciardi je postao bliski prijatelj Padra Pia i počeo je živjeti kao istinski vjernik. Često je znao reći kako se ponovno rodio i ponovno počeo živjeti.

Upravo to je ono što ispovijed čini u nama: doživljavamo pravi preporod i novi život. Kao da je život počeo iznova.

Glas viče u došašću

Glas proroka Ivana vikao je u pustinji, poput glasa Izaije proroka:

„Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze… što je krivudavo neka se izravna, a hrapavi putovi neka se izglade“ (Lk 3, 5-6). Taj Ivanov glas odjekuje danas u ovom našem došašću, u našem gradu i našoj župi. Što je to krivudavo, što treba izravnati, što poravniti:

– krivudavo je to što lako drugoga osuđujemo, krivo prosuđujemo, optužujemo i često ogovaramo i tračamo. Hoće li se to već jednom ispraviti da ne bude krivudavo ili će naš odnos prema drugima uvijek krivudati?

– pripraviti put znači pripraviti čisto srce: od bluda, od teške psovke, od kletve, od bezobraznih izraza, od bespotrebnih zaklinjanja, od opijanja i drugih nevaljalih običaja. A čisto srce pripravit ćemo samo kroz svetu ispovijed!

– poravniti staze znači oprostiti uvrjedu, ne uzvraćati istom mjerom, pružiti ruku kad je najteže, izmiriti se s onima s kojima ne pričamo, uvažavati i poštivati svoje ukućane i sve ljude u svakodnevnom susretu. To je znak obraćenja i novog rođenja koje donosi radost.

– krivudavo je i neravno ako ne pomognem bližnjemu, ne sudjelujem ni u kakvoj karitativnoj akciji, kad nisam spreman ni na kakvu žrtvu, kad sam grub prema staroj i bolesnoj osobi u svojoj kući, kad ne odem bolesniku u bolnicu, i slično. Uvijek obuzet poslom, nemam vremena za čovjeka u potrebi, sebično pratim samo sebe i svoje životne projekte. Druge sam isključio i samo se predao sebi i svojem poslu. Kad ću se jednom okrenuti drugomu, vidjeti njegovu potrebu i pomoći mu koliko mogu. Hoću li se ovoga Božića obratiti i otići na svetu ispovijed ili ću ostati onaj stari, zakržljali i sebični nevaljalko koji svima drugima nalazi manu, ali sebi nikako.

Zornice – radosna žrtva

U mnogim našim župama kroz došašće vjernici dolaze na mise zornice koje se redovito slave u 6 ujutro. A to znači ustati u 5 i otkinuti od svojega sna za susret s Isusom. Zornica je susret u zoru! Nema ljepšeg susreta od onoga s Isusom. U nekim obiteljima idu i roditelji i djeca, svi odreda. Nitko ne ostaje. Isusu je taj susret posebno drag. Napose kada vjernici zornicu koriste za svetu ispovijed, za obraćenje, za pravu duhovnu obnovu.

Jedan je župnik prva dva-tri jutra zornica u svojoj župi stavio u jednu veliku košaru nekoliko stotina papirića s tekstom. Košaru s papirićima je stavio na dno crkve. Pri izlazu bi svatko uzimao jedan papirić i kroz došašće izvršio ono što na papiriću piše. A bili su razni tekstovi: Svaki dan ću izmoliti krunicu, Kroz došašće ni jednom opsovati, Nikoga neću ogovarati, Kroz došašće neću piti kavu, Svaki dan učiniti malo dobro djelo bližnjemu, Izmoliti tri Očenaša za pokojne svaki dan, Razgovarati s onima koje ne podnosim, itd.

Sveti Ivan nas poziva na obraćenje

Došašće je vrijeme u kojem se treba učiniti nešto lijepo za Isusa. Što si ti odlučio učiniti? Ima još vremena, možeš napraviti odluku i u zadnja dva tjedna. Učini nešto, jer bez obraćenja došašća nema.

Izvor: nedjelja.ba

Objava Druga nedjelja Došašća pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Svake godine tjedni došašća (adventus) vrijeme su iščekivanja i priprave za Gospodinov dolazak, ovdje i sada. Ovo je vrijeme velike nade koja dolazi iz vjere. Snaga nade je pak ljubav, kroz koju je već moguće doživjeti Gospodinovu blizinu i iscjeljujuću snagu njegove prisutnosti.

Prva nedjelja došašća uvodi nas u novu liturgijsku godinu (C) u kojoj je današnji evanđeoski odlomak preuzet iz Evanđelja po Luki koje je pisac – kako će kasnije pojasniti na početku Djela apostolskih – “sastavio o svemu što je Isus činio i učio” (1,1). Među Isusovim naukom nalazi se i eshatološki govor, govor o posljednjim stvarima, iz kojega je preuzet današnji ulomak (Lk 21, 25-28.34-36).

Kršćani svoju vjeru ispovijedaju govoreći: “I opet će doći u slavi suditi žive i mrtve, i njegovu kraljevstvu neće biti kraja”

Vrijeme došašća upravo je očekivanje tog događaja, iščekivanje koje uvijek obitava u srcu vjernika, ali koje posljednjih tjedana postaje gorljivije, molitvenije. “Dođi, Gospodine Isuse, dođi brzo!” (usp. Otk 22,17.20), vapaj je crkve. Evanđelje prve adventske nedjelje daje nam obećanje ovog dolaska, ovog događaja.

Današnja stranica Lukinog evanđelja – koje ćemo slušati tijekom ove liturgijske godine – ona je na kojoj Isus naviješta svoj skori dolazak kao Sina Čovječjega. Ovo očitovanje Gospodina prikazano je kao drama koja će uključivati ​​ljudske egzistencije i označiti kraj povijesti: u prirodi će se zbiti događaji koji će naznačiti kraj i novi početak, dogodit će se situacije velike krize među ljudima koji će biti suočeni s osudom te će se posve razotkriti svačije stvarno ponašanje, bit će prosuđeni pravedni ili nepravedni postupci prema sestrama i braći.

Poticaj na budnost

Za Luku je eshatološka drama globalna, ona zahvaća čitavu naseljenu zemlju, ekumenu (oikouméne), “sve žitelje po svoj zemlji”. Zbog toga je poticaj na budnost, koji će uslijediti odmah nakon toga, prije svega poziv na bistrinu, trijeznost. Vjernik ne smije gubiti kompas, bježati od stvarnosti, ni biti otupljen “bukom” događaja ili paraliziran strahom. “Bog je gospodar povijesti.

On je vodi do tajanstvenog cilja. Gdje je to, ne može se reći” – pisao je poznati teolog Romano Guardini, dodajući da se “prema Otkrivenju čini da povijest ide na takav način da je čovjek sve manje u stanju izbjeći odluku za i protiv Boga […]. Što se više upoznaje život, dublje se shvaća nužnost konačnog suda. Nitko se nema razloga veseliti presudi, jer će se ona i njemu dogoditi. Ipak, unutarnja čežnja traži taj ‘posljednji od svih dana’, u kojemu svatko dobiva njegovu pravdu, kada se objavljuje Božja vladavina”.

Svima će nam se otpustiti dugovi, ali onako kako i mi otpuštamo dužnicima našim

Hoće li nam na tome zasnovana presuda biti na spasenje, pitanje je na koje nas neprestance vraća Gospodnja molitva. Suočeni s tim događajem koji će, čak i ako se čini da je odgođen, ipak sa sigurnošću doći (usp. Heb 10,37; 2 Pt 3,8-10), pozvani smo biti budni i oprezni, ne izgubljeni i prepušteni lažnim brigama. Valja se boriti da nam srce ne postane teško, odnosno da ne utrne ili postane plijen omamljenosti koja sprječava da živimo svjesno. Predočavajući te rizike, Isus nam pokazuje i oruđe s kojim se možemo suočiti s njima: “Bdijte i molite u svako doba”.

Molitva i budnost, koji vjernika stavljaju u prisutnost Božju, pokazuju eshatološku vrijednost

Živeći danas u prisutnosti Gospodina vjernik se priprema za susret s njim, kada će “stati pred Sina Čovječjega”, iskreno, u povjerenju i slobodi. To će zapravo biti blagoslovljen događaj za vjerne učenice i učenike. Oni su pozvani “uspraviti se i podignuti glave”, budući da će vidjeti ispunjenje Gospodinova obećanja i oslobođenje od svega zla koje su trpjeli tijekom povijesti. Podići glavu također znači “podići oči” i vidjeti ono što je mnogima u bezizlaznoj tjeskobi nevidljivo: spasenje koje napreduje usred povijesnih nevolja, Kraljevstvo koje izranja iz ruševina povijesti, Gospodinovo obećanje koje ostaje postojano. Isusove riječi stoga ne smiju izazvati reakciju straha, već ih valja prihvatiti kao najavu onoga što može dati smisao životima ranjenih i potlačenih ljudi: pravda će imati posljednju riječ, a za žrtve povijesti konačno će biti blaženstvo.

Poticajne su i riječi iz Prve poslanice Solunjanima kojima apostol naroda napominje članove zajednice da su primili zapovijedi prema kojima treba živjeti da bi ugodili Bogu

“Vi tako i živite pa sve više napredujete!” (4,1), primjećuje Pavao. Slično govori i papa Franjo kada kaže da je “zakon sam po sebi dar Božji koji pokazuje put, dar za svakoga bez iznimke, koji se može živjeti s pomoću milosti, iako se u svakom čovjeku odvija dinamičan proces koji postupno vodi naprijed” (AL 295). Prema ovom “zakonu postupnosti”, koji je predlagao i Ivan Pavao II. (FC 34), čovjek se obraća i napreduje te “ljubi i ispunja moralno dobro u skladu sa stupnjevima rasta”, no to nipošto ne smije biti izlika za osobno stagniranje i nemar. Naprotiv, riječ je o poticaju na rast i strpljivost, kako s drugima tako i sa samim sobom.

Došašće je stoga snažno vrijeme, koje živi cijela Crkva, u kojem se kršćani obvezuju čekati Gospodina, prakticirati razmišljanje o nevidljivim stvarnostima (usp. Heb 11,27) i preuzeti odgovornost ovdje i sada, u povijesti i u svijetu, znajući da će biti pravedna i milosrdna presuda za sav njihov rad. Stoga se iskreno zapitajmo ovih tjedana došašća: čekamo li mi kršćani Gospodina? Želimo li ga stvarno upoznati? Odgovori na ova pitanja svakodnevno su naše ponašanje.

Autor: Branko Jurić

Izvor: polis.ba

Objava I. nedjelja došašća | Doći će u slavi suditi žive i mrtve pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Naziv
Naziv za rane jutarnje mise koje se slave u zoru – zornice – jedan je od lijepih primjera ljubavi hrvatskog naroda prema vlastitom jeziku. Drugi narodi, pa ni slavenski, za ove rane mise nisu pronašli vlastito ime već ih nazivaju latinskim imenom rorate. Ovaj latinski naziv dolazi od riječi ulazne misne pjesme „Rorate caeli desuper et nubes pluant justum“  – „Rosite nebesa odozgor i oblaci Pravednog daždite“, koja preriče tekst starozavjetnog proroštva o spasenju (Iz 45,7-8).

Povijest
Mise zornice nastale su vjerojatno već u V. stoljeću, nakon Kalcedonskog sabora i proglašenja dogme o Mariji Bogorodici, zbog čega imaju snažno marijansko obilježje. Riječ je zapravo o adventskim zavjetnim misama slavljenim na čast Blažene Djevice Marije. U početku su slavljene samo u subote došašća, no s vremenom su se počele slaviti i radnima danima. U Europi, osobito u germanskim krajevima, običaj slavljenja misa zornica proširio se u 15. stoljeću.

Liturgijska boja
Prije liturgijske obnove Drugog vatikanskog sabora liturgijska boja misa zornica, zbog njihova marijanskog obilježja, bila je bijela, a ne ljubičasta. Danas, budući da zornice više nisu zavjetne mise na čast Blažene Djevice Marije već redovite adventske mise, njihova liturgijska boja je ljubičasta.

Smisao
Mise zornice simboliziraju budnost kršćana u vremenu priprave za Božić, ali i budno iščekivanje konačnog Isusova dolaska na kraju vremena. Kršćani nastoje bdjeti nad svojim životom, ali i nad tuđim životima, kako ne bi izgubili vječni život. Kako piše Bitno.net, misa zornica podsjeća i na drevna kršćanska vremena u kojima se – posebno u galskoj i bizantskoj liturgiji – došašće smatralo asketskom pripravom, što je sačuvano i danas. No, najnovija liturgijska obnova daje tijeku dana došašća veliko značenje. Obilježava ga „pobožno i radosno iščekivanje“, što je vidljivo i iz nedjeljnih liturgijskih čitanja. U došašću ne treba previdjeti budnost i molitvu, ali niti zaboraviti radost. Jer, došašće je ponajprije „radosno vrijeme, a činjenica da se ne pjeva Slava samo je pokazatelj želje da ona snažnije odjekne u svome izvorištu – u misi polnoćki“.

Posjećenost
U različitim traženjima i lutanjima nakon Drugog vatikanskog sabora lijepa tradicija slavljenja misa zornica neko je vrijeme bila izgubljena. Nakon njihova u početku sramežljiva vraćanja, zornice su postajale sve veći „hit“. Danas, u većini župa diljem BiH za vrijeme zornica crkve su dupkom pune, a posjećuje ih otprilike prosječni broj vjernika koji redovito pohađaju nedjeljne mise.

/Izvor: Nedjelja.ba/

Objava S Došašćem počinju zornice: Pet važnih pojedinosti o misama zornicama pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Što je Advent ili Došašće?

Advent ili došašće je nešto što sa sobom nosi kraj godine, kalendarske to jeste crkvene. Ovakav se prakticira u zapadnom Kršćanstvu, dok je u istočnom on pomjeren za dvije sedmice, kako se ta dva kalendara i razlikuju za dvije sedmice. Advent ukupno traje četiri sedmice i tijekom tih sedmica u crkvi prevladava ljubičasta boja. Čitaju se posebni crkveni tekstovi, većinom iz Biblije, posebno namijenjeni za ovaj dio godine. Advent sa sobom nosi mnoge običaje.

Adventski vijenac – vijenac još od antičkih vremena predstavlja pobjedu. Iako mi pobjedu odmah povezujemo s nečim ovozemaljskim, s nekom posebnom bitkom ili što već, adventski vijenac sa sobom nosi jedan poseban događaj, jedan poseban simbol. Naime, ovaj vijenac predstavlja simbol pobjede Isusa Krista. Ta pobjeda se ogleda u njegovom Uskrsnuću. Vijenac je naravno u kružnom obliku tako da predstavlja nešto što vječno ide u krug, a pravi se od zimzelenih grančica koje se tako i pletu da nemaju ni početka ni kraja. Razne grančice imaju i raznu simboliku pa tako neke sa sobom nose bol i patnju, a druge snagu i moć koje adventski vijenac ima. Na vijenac se obično stavlja i svijeća koja predstavlja drugi dio adventskog vijenca.

Adventska svijeća – pali se od prvog do zadnjeg dana adventa, a sa sobom naravno, nosi veliku simboliku, kao i svi ostali običaji adventa. Iako nije direktno povezana s crkvom, svijeća je nezaobilazan dio svakog adventa. Kažemo da nije direktno povezana s crkvom, jer je više običaj za koji se vjeruje da potiče iz Njemačke. Svijeća se pali u glavnom prije porodične večere, a sa sobom nosi simboliku prolaza vremena i kao nekakav sat govori nam koliko je ostalo do najradosnijeg Kršćanskog praznika. Svijeća se obično ukrašava grančicama, ali i raznim drugim ukrasima.

Sveti Nikola – Možda i najzastupljeniji, najpoznatiji i kod mališana najiščekivaniji praznik je Sveti Nikola. Sveti Nikola je bio biskup koji je darivao siromašne, pa se tako njegov lik i djelo danas može vidjeti širom istočnog i zapadnog crkvenog svijeta. Djeca večer prije Svetog Nikole ostave čizmu na prozor, a roditelji im sutradan ostave poklone. U različitim dijelovima svijeta postoje i različiti običaji i tradicije, koji ponekada imaju za cilj i zastrašivanja djece kako bi bili poslušniji i bolji. Ono što se definitivno mora spomenuti je Djed Mraz, koji je nastao tijekom komunističkih godina. Djed Mraz je trebao biti zamjena za Svetog Nikolu, jer isto kao on donosi poklone, međutim nema nikakve veze s crkvom. Kako komunisti nisu htjeli da crkva bude zastupljena u vrijeme praznika ovo su vidjeli kao sjajno rješenje.

Ostali adventski običaji – vijenac i svijeća su osnovne stvari vezane uz advent, ali i pored toga običaja imamo mnogo. Badnjak i božićno drvce su također neizostavni tijekom adventa. U starija vremena kada nije bilo struje, najveći izvor svjetla je bila vatra. Vatra se danas stvara paljenjem badnjaka, kao simbol nade i vjere. U nekim krajevima postoje i običaji kuhanja žitarica u vodi, kao i stavljanje raznih alata i oruđa na trpezu.

Objava Foto: Upaljena prva adventska svijeća u Prozoru pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Razgovarao: Željko Ivković

Mons. Palić je podrijetlom iz Janjeva, najstarije hrvatske dijaspore na Kosovu. Rođen je 1972. u Prištini, tadašnjoj Skopsko-prizrenskoj biskupiji. Nakon osnovne škole pohađao je Klasičnu gimnaziju u Skopju i Subotici te od 1990. do 1995. Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu.

Za svećenika Dubrovačke biskupije zaređen je 1996. te potom obnašao službu predstojnika Katehetskog ureda, bio osobni tajnik dubrovačkog biskupa, ravnatelj Ustanove za uzdržavanje klera i drugih crkvenih službenika. Poslijediplomski studij na teološkom fakultetu sveučilišta Karl-Franzens u Grazu upisao je 2005., a doktorirao je 2009. Za vrijeme studija upravljao je

župom Dobl u biskupiji Graz-Seckau, Austrija. Od 2011. do 2017. obnašao je službu generalnog vikara Dubrovačke biskupije te je 2017. imenovan generalnim tajnikom HBK-a.

Oče biskupe, nalazimo se na početku došašća. Što biste rekli o samom značaju obilježavanja ovoga vremena? Što to liturgijsko vrijeme znači Vama osobno?

Htio bih na početku pozdraviti sve čitatelje Katoličkog tjednika i zahvaliti uredništvu za mogućnost s vama i vašim čitateljima podijeliti neke svoje misli.

Podsjetio bih na neke temeljne oznake i smisao vremena došašća. Najprije, vrijeme došašća je vrijeme nutarnje, duhovne priprave za proslavu svetkovine Isusova rođenja, Božića. Prije je više bila naglašena tišina i duh sabranosti ovoga vremena. U vrijeme predbožićne gužve i raznih priprava ne bi bilo naodmet zaroniti malo u sebe i u skrušenoj sakramentalnoj ispovijedi potražiti mir s Bogom i bližnjima.

No, došašće nije samo priprava na jednu svetkovinu. U Božiću slavimo Božji dolazak u naš svijet rođenjem Isusa Krista. Taj Božji dolazak ne prestaje završetkom slavlja Božića. On se nastavlja i danas, u životu ljudi koji su vjerom povezani s Isusom Kristom. I nama Bog dolazi. I u nama se želi roditi, kako govore crkveni oci. To su one bitne značajke vremena došašća.

Osobno vrijeme došašća doživljavam kao opetovani poziv na buđenje nade. Prorok Izaija će to kratko i jasno izreći u čitanju koje čitamo Prve nedjelje došašća: „Evo, dolaze dani kad ću ispuniti obećanje…“

Bog će i na meni osobno ispuniti svoje obećanje, što se zapravo već počelo događati jer mi je spasenje ponuđeno, ali će se ostvariti konačno kad će ovaj „lažni“ veo biti skinut s naših očiju i kad ćemo ga gledati licem u lice.

Svako razdoblje Crkvene godine ima svoje specifičnosti. Recite nam što je zapravo najvažnije za vjernika u vremenu došašća?

Biti budan. Na to nas osobito liturgija Riječi u došašću poziva. Isus nas opominje na budnost za slučaj njegova dolaska. Ne želi nas naći pozaspale, umorne, nesposobne, okružene nekom našom udobnošću. Međutim, svjesni smo da budnost ima i svoje granice. I najbudnijem kršćaninu se jednom zaklope oči. Astrofizika nam pruža informacije koliko milijardi godina razlike postoji između prošlosti i sadašnjosti, te što bismo eventualno mogli očekivati u budućnosti. Računamo koliko godina treba jednoj zvijezdi, odnosno meteoru da s neba padne na zemlju. U tom smislu nam možda slike o svršetku svijeta i Isusov poziv na budnost zvuči nestvarno i daleko, bez nekog značenja za naš sadašnji život. Zbog čega bismo onda trebali biti budni?

Za četiri tjedna ćemo slaviti Božić. Spomenut ćemo se Isusova rođenja, ali i ispovjediti svoju vjeru u njegov dolazak na kraju vremena. Međutim, razlog da budemo budni nije u dalekoj prošlosti, niti u neizvjesnoj budućnosti, nego u sadašnjosti. Sada i ovdje Gospodin dolazi. U euharistiji i u svojoj riječi, ali i u liku brata čovjeka. Trebamo samo pogledati čovjekovo lice da bismo susreli Njega. U svima. U onima koje grlimo i u onima koji vježbaju našu strpljivost; u onima koji spuštena pogleda traže našu sućut i u onima koji nam daruju svoje povjerenje; u onima koji će u ovoj trgovačkoj „groznici“ proći pored nas i u onima koji će nas se svojim pisanim čestitkama sjetiti.

Najvažnije za vjernika u vremenu došašća je otvorenih očiju, budna duha i srca, stvarno i istinski živjeti u svijetu, ali, unatoč svemu, biti optimističan i nošen spoznajom Božje blizine ovom čovječanstvu koje je Krist otkupio.

Došašće je vrijeme iščekivanja, obraćenja i nade. Koliko smo toga svjesni?

Došašće bi trebalo biti temeljni stav vjerničkog života i ponašanja. Ne bismo temeljnu poruku došašća smjeli ograničiti samo na četiri tjedna prije Božića. Kršćanin nije samo u ta četiri tjedna, nego bi uvijek trebao biti čovjek došašća, odnosno čovjek iščekivanja, obraćenja i nade.

Poznati obraćenik i kardinal John Henry Newman lijepo je i sažeto definirao kršćaninovu bit: „Kršćanin je čovjek čiji je pogled usmjeren prema Kristu.“ Toga bismo trebali uvijek biti svjesni.

Često u propovijedima čujemo da je došašće vrijeme „zaustavljanja“ i promišljanja. Zašto se vjernik treba zaustaviti?

Puno je segmenata koji čine našu životnu cjelinu i ima puno toga o čemu bi trebalo promišljati. Spomenimo samo jedan segment o kojemu baš ne razmišljamo.

Svi mi danas nekako živimo i razumijemo svijet i sve oko sebe kao nešto samo po sebi razumljivo. Možda bismo puno toga trebali svjesnije i promišljenije činiti: neizmjerni je dar i milost kad ujutro možemo ustati zdravi, što uopće živimo i što se možemo kretati, što možemo sjesti za stol, što se mnogi od nas ne moraju mučiti za kruh svagdanji, što oko sebe imamo osobe s kojima možemo dijeliti radost i tugu, što je priroda oko nas lijepa.

Svi ovi primjeri pokazuju da „svjesnije“ i promišljenije živjeti znači zahvalno živjeti. A zahvalno živjeti znači, također, biti svjestan da me, kako kaže jedna pjesma, moj Otac daruje: vremenom i ljudima, sposobnostima i darovima stvorenja. Tamo gdje nedostaje ta svijest i kad nismo skloni promišljenije živjeti, onda počinjemo živjeti nezadovoljno i bez ikakvih mjerila i strahopoštovanja.

Zaustaviti se i živjeti promišljeno, znači imati i kritički pogled, odnosno primijetiti i biti svjestan što to znači i kako se odgovorno koristiti vodom, voziti automobil, proizvoditi smeće i tako zapravo shvatiti da danas živimo o trošku budućih generacija. Papa Franjo nas u svojoj enciklici Laudato si poziva na odgovornost življenja prema svemu stvorenome jer to je naša odgovornost prema budućnosti.

Uloga majke u rođenju i životu djeteta je neizmjerna. U događaju rođenja Sina Božjega nezaobilazna je Gospa… Kako možemo u svojem životu povezati ulogu Marije u Božjem planu kako bismo istinskije doživjeli došašće?

Marijin stav u prihvaćanju Božjega plana s njom, koji joj je anđeo Gabrijel navijestio, može nas naučiti mnogočemu.

Živimo u vremenu naglašenog individualizma i autoreferencijalnosti te ne dopuštamo da nam drugi dodjeljuje „uloge“ koje bismo trebali „igrati“. Pa tako ni Bog. Radije sami izabiremo ulogu koju rado „igramo“ i koja nas baš ne košta puno truda.

Marija ne čini tako. Ona nije sama odabrala biti Spasiteljevom majkom. Niti to odbacuje u lažnoj poniznosti. Ona jednostavno osjeća: sad sam tu potrebna. Bog me treba ovdje i sada. Učinit ću što on od mene želi.

Preko ljudi Bog zadire u naš svijet i našu povijest. Marija daje svojom vjerničkom otvorenošću Bogu prostor u kojemu on može djelovati. Tu otvorenost Bog traži i od nas. Na taj način ona postaje svima nama uzor i uči nas što znači vjera i život iz vjere.

Svetkovina Bezgrješnog Začeća BDM-a pada u vrijeme došašća. Koliko ona još dodatno naglašava Marijinu ulogu u povijesti spasenja?

Svetkovinom Bezgrješnog začeća BDM-a mi vjernici ispovijedamo da je ona od trenutka svojega postanka bila i ostala „milosti puna“, od Boga zamilovana, odnosno da je Bog Blaženu Djevicu Mariju očuvao od svake ljage iskonskoga, „istočnoga“ grijeha već u krilu njezine majke Ane i da je sjena grijeha nije dotaknula. Mučenik, isusovac Petar Perica vjeru našega čovjeka u Bezgrješno začeće i ovu vjersku istinu izrazio je u jednoj rečenici u poznatoj marijanskoj pjesmi Zdravo Djevo: „Blažena si, jerbo sva si čista, zmijin dah ne okuži ti grud.“

Ta zamilovanost od Boga Mariju je učinila spremnom i otvorenom za Božji dolazak. Njezine su ruke bile slobodne za Boga, zato je Bog mogao po njoj djelovati.

Naše su ruke često prepune ili se čvrsto držimo za nebitne stvari, pa zbog toga Bog ne može djelovati po nama.

Ne bismo smjeli smetnuti s uma da smo i mi zamilovani. Svakome od nas Bog govori: S tobom sam. Darovao sam ti mnoge darove i mogućnosti. Uporabi ih da doneseš plodove dobra svima.

Jedino ako poput Marije budemo otvoreni za Boga, onda ćemo i mi donijeti plod u svojem životu. Ako se zatvorimo i priječimo Božje djelovanje, ostajemo neplodni.

Došašće je vrijeme radosti, međutim ne smije se zaboraviti kako je ono ujedno i pokorničko vrijeme…

Jedna od istaknutijih biblijskih osoba vremena došašća je Ivan Krstitelj. On je pozivao na obraćenje, na pokoru, pa bismo u skladu s tim mogli reći da je došašće pokorničko vrijeme, vrijeme obraćenja unatoč romantici i gužvi suvremenih adventskih događanja. I u došašću je, kao i u korizmi, liturgijska boja ljubičasta. Već se po tome može primijetiti da se ne radi o nekom slavljeničkom tonu ovoga vremena, nego o sabranosti i pokori. Ivan Krstitelj je pripravljao narod na Mesijin dolazak molitvom i postom.

Sakrament pokore, ispovijed, sakrament je došašća jer upravo njime pripravljamo put Kristu u kamenoj pustinji svojega srca. Došašće je vrijeme sabranosti, da bismo mogli čuti Božji glas koji nam govori u molitvi i u savjesti nas opominje da činimo dobro.

/Izvor: KT/

Objava Došašće je opetovani poziv na buđenje nade pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Paljenje prve svijeće na adventskom vijencu na kružnom toku u Prozoru bit će u subotu, 1. prosinca 2018. godine u 18,00 sati. Svijeću će upaliti djeca i tete Dječjeg vrtića “Ciciban” iz Prozora.

Organizatori pozivaju žitelje ramske općine da dolaskom na ovaj događaj sudjeluju u obilježavanju početka Došašća.

Paljenjem prve  svijeće na velikom adventskom vijencu i službeno će početi kulturno-sajamska manifestacija “Advent u Rami”, koja će obilovati bogatim i raznolikim sadržajima u predblagdansko vrijeme Božića.

Radujmo se Božiću zajedno!

Objava NAJAVA: Paljenje prve svijeće na adventskom vijencu u Prozoru pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.