Kada sam u travnju 2013. godine uradio intervju s Dragom Bojićem povodom 30 godina Svjetla riječi, nisam mogao ni slušiti da će taj sasvim obični događaj proizvesti tako krupne i mnogobrojne posljedice na naše živote. O posljedicama po Bojića zainteresirana javnost zna manje-više sve: nakon što je, navođen mojim pitanjima, Bojić izrekao jasnu kritiku hrvatske nacionalističke politike i “međugorske teologije”, na njega se obrušila hladna i nemilosrdna crkveno-franjevačka vlast, koja ga je htjela skrajnuti, degradirati i ušutkati. Posljedice koje je taj događaj ostavio na mene čak su važnije i dalekosežnije, ali one pripadaju osobnoj i intimnoj historiji o kojoj se govori u drugim formama – ovdje, eto, tek da se spomene. Ivan Lovrenović u svoj je dnevnik unio dvije bilješke o „slučaju Bojić“, u razmaku od 10 godina. Ovdje ih prenosimo s njegove autorske stranice. (Franjo Šarčević)

16. listopada 2013.

Svjetlo riječi, mjesečna revija franjevačke provincije Bosne Srebrene za vjeru, društvo i kulturu bio je medijski projekt prepoznatljiv i prihvaćen u Bosni i izvan nje kao jedini takav vjerski časopis na hrvatskom jeziku. Bio je to list emancipatoran u najboljem značenju riječi, zastupajući utemeljen i odmjeren kritički odnos spram nacionalizma (najprije hrvatskoga) i spram naopakosti u vjerskom životu, otvorenost prema drugim religijskim zajednicama u razumijevanju kompleksnoga bosanskohercegovačkog religijskog, nacionalnog i političkog konteksta. Jednako važna vrlina, koja je u uređivanju revije bila dosljedno njegovana, bio je naglašeni profesionalizam – autorski, žurnalistički, redaktorski, likovni, grafičko-tehnički.

Osim časopisa, uredništvo je izdavalo i cijeli niz knjiga, domaćih i prevedenih, od kojih su neke kapitalna nova teološka i povijesna djela svjetske literature. Uz to, Svjetlo riječi kao medijski centar postalo je u Sarajevu vrlo cijenjeno mjesto dinamičnih i kvalitetnih kulturnih i umjetničkih događanja. I list i izdavački program i kulturna scena Svjetla riječi doživjeli su punu profilaciju i rascvat koncepcijske otvorenosti i profesionalizma za uredničkoga mandata dr. fra Ivana Šarčevića (2006 – 2012. godine).

Upravo zato što je bio takav, projekt je već u to vrijeme, i prije dolaska dr. fra Drage Bojića za glavnog urednika revije 2012. godine, navukao na se mrzovolju i odbojnost ne samo nekih krugova u „biskupskoj“ crkvi i među franjevcima u Hercegovini, nego i od strane teško utvrdivoga ali svakako dobroga broja subraće u samoj Bosni Srebrenoj, kojima bi puno bliži i draži bio časopis orijentiran usko tradicionalistički, crkvenjački i naciofilski. Prijašnje uprave i provincijali su Svjetlo riječi ili podržavali ili tolerirali, razumijevajući opće dobro i korist koju časopis s takvom „vanjskom“ priznatošću i reputacijom donosi. Aktualna uprava je, međutim, imala sasvim drukčiji stav, i samo je čekala povod.

Intervju fra Drage Bojića web portalu Prometej iz travnja 2013. u kojemu je – uostalom sasvim argumentirano, nijansirano i diferencirano – govorio o lošoj ulozi nekih hercegovačkih franjevaca u ratu i u politici HDZ-a BiH i Herceg-Bosne (ali ne štedeći od kritike ni bosansku subraću!), te prosvjedno pismo, koje je tim povodom fra Lovri Gavranu, bosanskom provincijalu poslao hercegovački fra Miljenko Šteko, poslužili su kao povod za Bojićevu smjenu i kažnjavanje. A ono je formulirano satrapski: ne samo da je smijenjen s mjesta glavnoga urednika revije, nego mu je oduzeta profesura na Franjevačkoj teologiji, udaren je zabranom „svakog nastupanja u medijima, kako na radiju i televiziji, tako i u tisku i na internetu“, isprva mu je bilo određeno da ide za kapelana u Busovaču, pa je to nakon njegova rezolutnog odbijanja preinačeno i poslan je u svoj matični samostan u Jajce.

U javnosti ovaj slučaj odjeknuo je vrlo glasno, osuda postupka uprave Bosne Srebrene i prosvjed protiv Bojićeve smjene i vjerojatne promjene orijentacije Svjetla riječi dolaze s raznih strana i s mnogih adresa – od veoma različitih a jednako visoko kvalificiranih i uglednih autora i autorica.

Na svoj tihi a principijelni način možda je cijelu stvar najbolje sažeo dugogodišnji suradnik Svjetla riječi umni dr. fra Stjepan Duvnjak u svojemu pismu uredništvu 15. lipnja 2013. godine. Tu on odbija dalju suradnju u reviji – „ne zbog smjene glavnog urednika fra Drage Bojića jer po našim redovničkim pravilima može biti smijenjen svatko, već zbog razloga koji je doista neuvjerljiv i neutemeljen. I poslije višekratnog čitanja Bojićeva intervjua na Prometejevu portalu ne nalazim nikakva, a kamoli dovoljnog i opravdanog razloga za njegovu smjenu. Onaj tko se u spomenutom intervjuu osjetio povrijeđen mogao je izravno od Bojića zatražiti pojašnjenje i utemeljenost spornih tvrdnji ili ih kroz polemiku, što je u novinarstvu uobičajeno, opovrgnuti. Zvuči mi neuvjerljivo Vaša tvrdnja da će Svjetlo riječi nastaviti s nepromijenjenom koncepcijom.“

9. srpnja 2023.

Od tada prošlo je deset godina. Godine 2021. fra Stjepan Duvnjak je umro. Imao je dosta vremena da se uvjeri kako mu je procjena bila neumoljivo tačna: Svjetlo riječi, i kao list i kao izdavački program, brutalno su zaustavljeni i skrenuti s puta, koji je bio ozbiljno promišljena i dosljedno njegovana kombinacija najboljih intelektualnih tradicija stoljetne Bosne Srebrene, i modernoga kritičkog i kreativnog promišljanja vjere, društva, kulture. U povijesti bosanske franjevačke zajednice nisu nepoznati događaji u kojima u sukobu s osionim diktatom provincijalnih vlasti nepravedno stradava pojedinac. Slučaj o kojemu je ovdje riječ dvostruko je žalostan: bezrazložno je difamiran i progonjen jedan vrijedan član zajednice, a trajno je zaustavljen i osujećen jedan izuzetan i važan projekt. Ovdje je, na malom uzorku a u punoj mjeri, primjenjiva opaska Petera Sloterdijka kako „katoličanstvo trebamo proučavati više kao politikolozi, nego kao teolozi, jer je ono – nakon raspada novih formalnih imperija – jedina institucija u kojoj klasična politika monarhističkih principa nastavlja da postoji.”

Duhom revije Svjetlo riječi nakon Bojićeva progona zavladao je svjetonazorski i politički rikverc, retradicionalizacija na uštrb izvrsnosti i kvalitete. Ne treba posebno naglašavati da je sve to – na vlastitu štetu.

Na osobnom i moralnom planu fra Drago Bojić jest, dakle, oštećen i povrijeđen, treba li još uopće izreći: dušmanski nepravedno. No, kratkovidni članovi uprave Bosne Srebrene nisu mu naudili niti ga zastavili u onomu u čemu je najbolji. Najprije, njihova zabrana „svakog nastupanja u medijima, kako na radiju i televiziji, tako i u tisku i na internetu“ ostala je samo tragikomično svjedočanstvo groteskne zaostalosti u vremenu. Bojić je nastavio, više i artikuliranije nego ikad, sa svojim javnim nastupima i s pregnantnom kritičkom esejistikom, koju je u međuvremenu objavio u nekoliko autorskih knjiga. Ne samo to. Boraveći u franjevačkom samostanu u Jajcu, na bogatom povijesnom i kulturnom izvoru, uz podršku samostanskih uprava inicira i sudjeluje u ostvarenjima od izuzetne kulturne i povijesno-dokumentarne važnosti. U to spada obnovljena postavka samostanskoga muzeja, koji je već pobrao međunarodna priznanja i nagrade, uredničko i autorsko djelo monografija Župa Dobretići u Pougarju, te nadasve kompleksan i sveobuhvatan „projekt Markušić“. Naime, pod Bojićevom inicijatorskom, organizatorskom i suuredničkom rukom, a uz neizmjeran redaktorski i istraživački genij dr. Joze Džambe, proteklih godina je privedeno kraju priređivanje i objavljivanje zaostavštine fra Josipa Markušića u četiri kapitalne knjige – zbornik radova o Markušiću, njegov ratni dnevnik (1941 – 1945), te dvije knjige dugogodišnje prijateljske korespondencije između Markušića i Jože Plečnika, velikoga evropskog umjetnika arhitekta. To su rezultati i izdanja kojima bi se mogao ponositi kakav ozbiljan znanstveno-izdavački institut.

Izvor: Prometej.ba

Objava Svjetlo riječi i „Slučaj Bojić“ – deset godina poslije pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Jesmo li postali sluge vlasti? Zbog čega je Čović nevjerojatno moćan? Zašto se Dodik neće usuditi da svoje prijetnje ostvari? Koliko će teško biti Trojki surađivati sa Dodikom i Čovićem a pod političkim pritiskom SDA i DF-a? O Schmidtu i njegovim odlukama, zaljubljenosti u mračnu prošlost, nacionalizmu, sektama i slugama za Mrežu FTV-a govorio bosanski franjevac, teolog i publicist fra Drago Bojić.

Na početku kaže da smo zaljubljeni u prošlost

“Prošlost pripada našim životima, ali mislim da ovdje, pogotovo kad je riječ o kolektivitetima, morali bismo tražiti drugačije odnose prema prošlosti koja se često iskrivljuje, kojoj se pristupa selektivno, prema kojoj se odnosi kao prema supermarketu pa onda iz te prošlosti uzimamo ono što nam odgovara, a ono drugo naprosto ispuštamo. Mi nemamo ni minimalni konsenzus o našoj prošlosti, a kad nemamo konsenzus o prošlosti onda naravno ta tri prtljaga prošlosti stalno vučemo sa sobom. I onda je jako teško da možemo imati konsenzus o sadašnjosti. I upravo je to jedna teška, mučna, bolna strana ovog društva, da mi u biti ne znamo šta ćemo sa svojom prošlošću.”

Smatra da nacionalizmi danas u BiH nisu ništa slabiji nego što su bili prije.

“Čak mislim ponekad da kako se odmičemo od devedesetih godina da nacionalizmi u određenom smislu sada čak i bez bez nekih velikih pitanja u javnom prostoru bolje prolaze. To vidimo na mnoštvu primjera. Imamo dva nacionalizma koji su dio većih nacionalizama – srpski i hrvatski koji imaju svoje tzv. matične države i imamo bošnjački nacionalizam koji nema svoje države. Zato i jesu velike frustracije. Dakle nema svoje države da se može kazati da je uokviren teritorijalno. Mislim da kod sva tri nacionalizma postoji nevjerojatno strašna razorna moć koja uništava društvo, ali i međuljudske odnose. Ovo je plodno tlo za nacionalizme. Nacionalna ideologija ne trpi konkurenciju, čak ni religijsku, i sve će učiniti da uvuče što je moguće više ljudi u sebe.”

Kada je riječ o Hrvatima u BiH, fra Bojić navodi da je nevjerojatna politička moć Dragana Čovića i HDZ-a

“Ovih dana je Dragan Čović ponovo jednoglasno izabran, od 2005. je na čelu te stranke. Nije to slučaj samo sa HDZ-om. Već kad kažete, samo ta činjenica da je netko jednoglasno izabran unutar neke stranke, onda se pitate kakva je to uopće stranka. Zar je moguće da svi ti ljudi tako jednako misle. Tako da mislim da naše stranke ovdje, a to svakako vrijedi za HDZ, SDA, SNSD, one funkcioniraju gotovo poput sekte. Ima vođa, imaju ovi koji su poslušni. U takvim slučajevima jako je teško razvijati politički pluralizam.”

SDA se može vratiti još jača

Smatra da je dobra stvar da je formirana Federalna vlada.

“Nije dobro za političku kulturu i uopće za odnose da je ona morala biti formirana odlukama koje je donio visoki predstavnik. Naravno da bi bilo daleko bolje i za društvo i za političku zajednicu u Federaciju da su se političari mogli dogovoriti sami. Mislim da će ova Vlada biti izložena stalnim pritiscima. Čini mi se da je sve skupa to dosta krhko, svi ti odnosi. Znamo da kod nas te koalicije mogu vrlo kratko trajati. Doći će pitanja i drugih Schmidtovih odluka koje se tiču Ustava, Izbornog zakona itd. Ne znam kako će se Trojka postaviti, kako će konkretno djelovati, ali ne smiju isključiti mogućnost da bi se moglo dogoditi i to, ukoliko se ne bude dobro radilo, ukoliko se ne ispune obećanja koja su dana, da se SDA može vratiti ponovo još jači.”

O tvrdnjama da je Schmidt svojim odlukama išao na ruku HDZ-u fra Bojić kaže: “Ja to ne bih tako formulirao. Mislim da, i neka druga stranka da je na mjestu HDZ-u, jednake bi zahtjeve imala. Da, bilo bi dobro da HDZ nema toliku moć unutar jednog naroda, ali je činjenica da je ima. Ja nisam stekao dojam da se udovoljavalo Draganu Čoviću. Ja mislim da je Schmidt započeo nešto, ne znam hoće li to uspjeti do kraja dovesti, on stalno ponavlja da želi relaksirati bošnjačko-hrvatske odnose u Federaciji. Ovdje je riječ o odnosima dva naroda s kojima se stalno manipulira. Mislim da, onoga trenutka kada je povrati minimum tog etničkog povjerenja koje je zbog politika i HDZ-a i SDA posve razrušeno, da će se onda barem dijelom relaksirati politička situacija u Federaciji i odnosi među dva naroda koji su konstantno napeti. Slutim da će i u ovom slučaju teško doći do kompromisa i vjerojatno će visoki predstavnik opet morati reagirati.”

Smatra da izjava reisa Kavazovića nije primjerena

“Prvo da je izgovori jedan vjerski službenik. Ako Dodik konstantno čini štetu ovom društvu i BiH i entitetu u kojem se on ponaša kao da je njegovo vlasništvo. Ta njegova retorika je doista destruktivna iako ja mislim da on nije spreman i neće se nikada usuditi da ostvaruje svoje prijetnje. On time osnažuje i čuva svoju poziciju u RS-u. Ono što se prigovara Schmidtu s razlogom, u redu da se rješavaju odnosi u Federaciji, zašto onda zaobilaze Republiku Srpsku u koju također imaju pravo donositi odluke. Smatram da neke Dodikove izjave, počevši od negiranja genocida, one naprosto zaslužuju određene sankcije. To neće učiniti jer nemoguće je u sadašnji okolnostima ni Tužilaštvo ni pravosuđe. To može učiniti jedino visoki predstavnik.”

Nama trebaju funkcionalne institucije i zakoni

O prijateljstvu Čovića i Dodika kaže: “Mislim da je tu riječ o političkoj koristi zato što jedan takav savez istovremeno jača i jednog i drugog. Naprosto riječ je o dvojici političara pragmatičara i to im ide dobro. Dobro se snalaze u tome i u određenom smislu to je i odgovor na bošnjačku politiku. Vjerojatno će doći do pitanja u kojima se neće slagati, to su ipak različiti politički koncepti, barem kada je riječ o BiH i njenom euroatlantskom putu.”

Fra Bojić smatra da će Trojka teško surađivati sa Dodikom i Čovićem

“Teško je prejudicirati, ali biće vrlo teških pitanja na državnoj razini. Ne znam kako će. Čini mi se da postoji, barem prema javnim istupima Konakovića, Nikšića, Forte, s njihove strane spremnost na kompromise ali i ona je u određenom smislu ograničena. A pritome će biti konstantno izloženi, jer SDA i DF od toga neće odustati, oni će stalno pokušavati umanjivati i njihovu političku moć, ali i stalno predstavljati kao izdajnike bošnjačkog naroda.”

“Živimo stvarno jednu permanentnu krizu. Političku krizu, ekonomsko-socijalnu krizu. Također i na drugim razinama života. Loše nam je i obrazovanje, infrastruktura i u tako jednoj  politički nesređenoj državi postoje mnoga otvorena pitanja i naravno da tada na površinu izlaze pojedinci koji onda imaju veliku moć i koji mogu manipulirati širokim narodnim masama. Ako bi se riješila ova neka teška i otvorena pitanja, ako bi profunkcionirale državne institucije, nama prije svega trebaju institucije i zakoni”, zaključio je fra Bojić za Mrežu.

Objava FRA DRAGO BOJIĆ, OTVORENO: “Nevjerojatna je politička moć Dragana Čovića, kakva je to uopće stranka, oni funkcioniraju poput…” pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Govori i o opasnim nacionalizmima u zemlji, ulozi Crkve i ulogama političara u krizi. ”Gadi mi se svaki patriotizam, jer se on ne razlikuje bitno od nacionalizma. Obožavanje države je jednako odvratno i opasno kao i obožavanje nacije. Nije čovjek radi države, nego je država radi čovjeka. Svaki ljudski život je vrjedniji od svake države”, kaže Bojić.

Fra Drago, u još jednu novu godinu, bh. društva ušla su podijeljena i čini se, udaljenija nego ikad u daytonskoj BiH. Prijetnje ratovi, incidenti poput onog u Bužimu, skup srpskog sveta u Banja Luci. Kako vi vidite te događaje i što nam oni govore o bh. politikama, ali i ljudima koje su ih na vlast dovele? Jedna potpuna sluđenost?

“Sadašnja kriza u BiH posljedica je političkih odnosa u međunarodnoj zajednici i nemogućnosti dogovora među najmoćnijim državama svijeta, prije svega između SAD i Rusije, i unutar Europske Unije. Milorad Dodik se ne bi usudio raditi to što radi da nema potporu Srbije i Rusije, a i još nekih europskih zemalja među kojima je i Hrvatska. To najbolje pokazuje sastav gostiju koji su došli na neustavnu proslavu dana Republike Srpske: došao je ruski ambasador, došli su najviši predstavnici Srbije, doduše bez predsjednika Aleksandra Vučića, bio je tu i Milorad Pupovac, član Vlade Republike Hrvatske i nižerazredni predstavnik kineske diplomacije. Teško je pretpostaviti kako će sve to dalje ići, iako se čini da Dodik u posljednje vrijeme pokušava reterirati, što je, moguće, s jedne strane naputak onih koji ga podržavaju, a s druge, strah od eventualnih sankcija od onih koji ne podržavaju njegove političke poteze. Ovakvo kaotično stanje odgovara političarima na svim stranama, jer oni zbog toga nemaju nikakve osobne gubitke, i svi se nadaju da bi iz ovog mogli izvući određenu političku, stranačku ili osobnu korist, tim više jer je ovo izborna godina. No, loša politička atmosfera dodatno unosi razdor među bosansko-hercegovačke građane. Mnogi i zbog takve atmosfere napuštaju ovu zemlju. Neosporna je činjenica da u ovoj zemlji treba riješiti mnoga pitanja. Kriza, dakle, može biti i šansa za ovo društvo da se stabilizira i da se riješe pitanja koja ga razdiru i dijele. To neće ići lako jer kod bosansko-hercegovačkih političara nema političke volje da traže kompromisna rješenja. Njima više odgovara kaos, jer u kaosu najbolje funkcionira njihov sistem pljačke javnih dobara i osobnog bogaćenja. Ti isti ljudi, svi odreda, beskrupulozni su kompromiseri kad je riječ o podjeli vlasti i raspodjeli budžetskih sredstava, ali kad treba postići političke kompromise od općeg dobra, tada nijedna strana ne želi popustiti. Sve su to politike samouništenja koje osiromašuju zemlju i njezine ljude.”

Među onim možemo nazivati hrvatski javni prostor rijetki su ‘disonantni’ glasovi od dominantne politike HDZ-a BiH i Dragana Čovića. Smatrate li da je HDZ BiH odgovaran, u onoj mjeri kao i međunarodna zajednica i bošnjačko-bosanska politika, za loš položaj Hrvata u BiH? I ne samo politički, nego i demografsku kataklizmu, nepostojanje ozbiljnih kulturnih institucija?

“Nitko toliko štete nije nanio i ne nanosi bosansko-hercegovačkim Hrvatima kao politika HDZ-a, i u ekonomskom, i u demografskom i u kulturnom smislu. Time ne želim pravdati bošnjačku ili srpsku politiku koja su također destruktivne, ali besmisleno je upirati prstom u druge jer propast hrvatskog naroda dolazi ponajprije i ponajviše od onih koji ga vode. Tako je i s druga dva naroda. Dragan Čović se predstavlja Hrvatima kao njihov spasitelj, kao čovjek koji ih tobože brani od Bošnjaka i muslimana. Stalnim strašenjem svoga naroda od ugroženosti on je samo pogoršao stanje bosansko-hercegovačkih Hrvata. Slučaj Komšić je pretvorio u sudbinsko pitanje hrvatskog naroda. Komšić jest politički prevarant koji je zloupotrebom postojećeg Izbornog zakona u tri navrata zaposjeo Predsjedništvo BiH i time pogoršao odnose među Hrvatima i Bošnjacima. No, postoje mnoga druga politički i životno puno važnija pitanja za Hrvate u BiH od “slučaja Komšić”. Zahvaljujući Čovićevoj autodestruktivnoj politici ugroženosti i majorizacije, Hrvati su masovnim iseljavanjem posljednjih desetak godina spali na brojku od oko tristo tisuća s tendencijom da ta brojka u budućnosti bude sve manja. Upravo Dragan Čović i njegov HDZ provode politiku koja najviše odgovara bošnjačkoj strani, a to je politika iseljavanja Hrvata i svođenja na nacionalnu manjinu. Dakle, Čović i HDZ su protagonisti bošnjačke esdeaovske politike. To potvrđuje i činjenica da su Čović i Izetbegović, HDZ i SDA, vjerni koalicijski partneri na svim razinama vlasti.”

U kojoj je mjeri pogubna zagledanost bh. Hrvata u Zagreb, osobito oduševljenje Zoranom Milanovićem i njegovom retorikom?

Politički proces zagledanosti u Hrvatsku i Zagreb započeo je davno, još početkom 20. stoljeća, a doveden je do kraja devedesetih godina. Riječ je o političkoj i domoljubnoj šizofreniji koja konstantno nanosi štetu bosansko-hercegovačkim Hrvatima. Vrlo malo njih je toga svjesno. Predsjednik Milanović pokušava oživjeti Tuđmanovu politiku, a neke njegove izjave pokazuju da on želi biti veći Tuđman od Tuđmana samog. Politika Zorana Milanovića je svađalačka i prostačka politika. Mnogi ljudi, Balkanci pogotovo, vole takve političare jer u njima vide sebe, svoju vlastitu nekulturu i barbarstvo. Milanović zastupa Tuđmanove stavove koje u javni prostor unosi oponašajući Dodika. On je u političkom smislu dodikizirani Tuđman. Milanović provodi politiku kojoj je cilj što veći broj bosansko-hercegovačkih Hrvata preseliti u Hrvatsku i tako popuniti demografske praznine koje su nastale odseljavanjem stotina tisuća Hrvata iz Hrvatske posljednjih trideset godina. To se postiže i tako da im ogadite vlastitu zemlju i da ih strašite političkim Sarajevom i muslimanima. Od Milanovićeve politike najveću korist imaju bošnjački i srpski nacionalizam. Gledano iz perspektive bosansko-hercegovačkih Hrvata, Milanović je velika nacionalna i politička štetočina.

Kakvi su naši nacionalizmi? Srpski je, po mom skromnom sudu, najozbiljniji jer je najviše razrađen, ali za podbaciti nije ni onaj bošnjački. Hrvatski nacionalizam u BiH, u čemu se ogleda?

“Srpski nacionalizam je najozbiljniji i najopasniji zato što je rasejan u vise zemalja na ovim prostorima i zato što je taj narod najbrojniji. Srpski nacionalizam slijedi hrvatski koji je u Plenkovićevoj verziji nešto umiveniji i sofisticiraniji, što treba zahvaliti i činjenici da je Hrvatska u Europskoj Uniji i NATO-u te se Plenković  zbog dobrih odnosa s velikim, politički i ekonomski moćnim i utjecajnim europskim zemljama mora ponašati civilizirano pa makar to često bilo i licemjerno i diplomatski usiljeno. Bošnjački nacionalizam je dijelom i reakcija iz očaja, povrijeđenosti i potčinjenosti u odnosu na srpski i hrvatski, koji su, ako ih promatramo u regionalnom kontekstu, politički dominantniji i utjecajniji. To ne znači da je on manje opasan, pogotovo ondje gdje su Bošnjaci u većini, dakle, u BiH. Bošnjački nacionalizam u potpunosti slijedi srpski i hrvatski s otvorenom ambicijom da, kao i srpski i hrvatski, ima svoju vlastitu državu. Svaki nacionalizam želi imati svoj zaokruženi teritorij, po mogućnosti što veći i sa što manje onih drugih. Hrvatski nacionalizam u BiH ispostava je hrvatskog nacionalizma iz Hrvatske i bez podrške Zagreba on bi bio nemoćan i beznačajan. On funkcionira prema sljedećoj logici: naša domovina je Hrvatska, i trebamo se ponašati kako to Hrvatska od nas traži, pa makar to bilo protiv naših vlastitih interesa i protiv interesa ljudi s kojima živimo u BiH. Sve smo spremni žrtvovati za Hrvatsku, i vlastiti život ako treba, jer na to nas pozivaju hrvatski političari i veliki broj ljudi Katoličke crkve u Hrvatskoj i BiH koji nas stalno uvjeravaju da Bosna i Hercegovina nije naša “matična” domovina, da je ona bošnjačka (muslimanska) i eventualno srpska. Važno je pritom da čuvamo zapadnu Hercegovinu kako bismo štitili hrvatski perec jer je to želja oca domovine Tuđmana i jer tako branimo strateške interese Hrvatske. Bosna i bosanski Hrvati pritom su samo moneta za političko potkusurivanje, a glavni grad Sarajevo šansa za političko uhljebljivanje hrvatskih političara, prije svega kadrova HDZ-a. Eto, to vam je ukratko hrvatska nacionalna politika u BiH, politika zaslijepljenih apatrida, bez vlastitih vizija, bez samosvijesti i samostalnosti, posve podređena interesima Hrvatske. Tako je bilo u Tuđmanovo vrijeme, tako je i sada.”

Koliko su opasne želje dijela političkog Sarajeva za građanskom državom, uspostavom nekakve zajedničke nadnacije Bosanaca i Hercegovaca?

Bosna i Hercegovina treba biti građanska država, ali ne bi bilo dobro da bude onakva kakvu je zamišljaju bošnjački nacionalisti i bosanski patrioti koji teroriziraju ovo društvo svojom ljubavlju prema domovini iza koje se najčešće kriju sebični interesi pojedinaca i njihovih partija. Inače, gadi mi se svaki patriotizam, jer se on ne razlikuje bitno od nacionalizma. Obožavanje države je jednako odvratno i opasno kao i obožavanje nacije. Nije čovjek radi države, nego je država radi čovjeka. Svaki ljudski život je vrjedniji od svake države. Potrebno je, ipak, više države u smislu jačanja institucija, boljih i sigurnijih životnih uvjeta, pravednijih odnosa među ljudima. No, to se neće dogoditi tako što će se ignorirati ili devalvirati kolektivna prava. Posvuda u svijetu su ponovno u centru političke pozornosti kolektivna prava. Ne samo nacionalna, nego i vjerska, svjetonazorska, spolna, dobna, rodna itd. To su vrlo osjetljiva politička pitanja, jer umanjivanje ili nijekanje kolektivnih prava može izazvati nestabilnosti i nemire, ali može prouzročiti i brutalnu diskriminaciju ljudi. Istodobno, kolektivna prava se moraju i ograničiti kao što je to slučaj u uređenim demokratskim društvima. Ne može sve na čemu se inzistira biti vitalni nacionalni interes. Kolektivna prava treba taksativno pobrojati da njima nitko ne može manipulirati, ni oni koji na retorici o ugroženosti kolektivnih prava ostvaruju političku moć, ni oni koji to postižu boreći se za građanska prava, ali samo ondje gdje su u većini. Dakle, Bosni i Hercegovini je potreban novi Izborni zakon i novi Ustav koji će riješiti to najteže i najkompleksnije pitanje – pitanje odnosa među kolektivitetima s jedne, i pitanje individualnih prava građana, s druge strane.

U kojoj mjeri Katolička crkva snosi odgovornost za onim što bih nazvala duhovnom pustoši među Hrvatima koji su dominantno katolici? Čini se da je završen proces sakramentalizacije, ali nikako da počne i onaj evangelizacije?

“Katolička crkva u BiH je učinila i čini dosta toga dobroga za bosansko-hercegovačke katolike, ali je početkom devedesetih napravila veliku i čini se, nepopravljivu pogrešku što je podržala politiku HDZ-a, često bez ikakve distanciranosti i kritike. Podrška politici HDZ-a istočni je grijeh Katoličke crkve u BiH. U tom smislu i sama dijelom snosi odgovornost za stanje u kojem se danas nalaze bosansko-hercegovački Hrvati. Oni su svi odreda katolici, vjerni su Crkvi, ali mnoge od njih nije dotaknulo Evanđelje Isusa iz Nazareta. Da jest, ne bi se dogodili ratni zločini koje su počinili pripadnici hrvatskog naroda, odnosno, katolici, vjernici. Da jest, bili bi humaniji, slobodniji, solidarniji, pravedniji, i ne bi među njima toliko bilo nacionalizma, isključivosti, mržnje, korupcije, pljačke, nepravde. Politika HDZ-a koju uglavnom podržavaju i mnogi u Crkvi moralno je izopačila bosansko-hercegovačke katolike, unijela je podjele i razdore među njih i poticala ih da mrze druge. Oni koji su bili ili su sada uz HDZ, od takve politike su profitirali, snašli su se, dobili dobro plaćena radna mjesta u državnim institucijama, neki su preko pljačkaške privatizacije postali tajkuni i milijunaši, ali većina bosansko-hercegovačkih Hrvata posve je osiromašena zbog čega su mnogi morali s teškom gorčinom i bijesom očajnika i gubitnika napustiti svoje zavičaje.”

Jesu li vjerske zajednice, pa i njeni istureni pojedinci, odgovorne za krizu i sudjeluju li, zapravo, u širenju netrpeljivosti? Gase li ponekad oni koji bi prvi trebali biti zagovornici dijaloga i tolerancije svaku mogućnost za tim?

Nemam dobro mišljenje o djelovanju vjerskih zajednica i njihovih poglavara. Riječ je uglavnom o lažljivim i licemjernim ljudima koji jedno govore, a drugo rade. Pozivaju na ljubav i mir, i istodobno podržavaju politike koje raspiruju mržnju i sukobe. Govore o društvenoj nepravdi, a i sami koriste benefite nepravednih društvenih struktura. Pozivaju ljude na respekt prema drugima, a sami su isključivi prema drugima vjerama i narodima. Dakle, riječ je najvećim dijelom o nevjerodostojnim i potkupljivim ljudima.

Vidite li rješenje naše, ne samo političke nego i društvene krize? Bi li nam svima dobrodošlo barem pokušati živjeti na tragu nedavne papine enciklike ‘Svi smo braća’?

Papina enciklika “Svi smo mi braća” jedan je od najboljih crkvenih dokumenata koji se pojavio u posljednje vrijeme. On je namijenjen katolicima, ali ga mogu čitati i drugi. Papa Franjo u tom dokumentu, između ostalog, kritički govori o nacionalizmu, populizmu, kapitalizmu, socijalnoj nepravdi, eksploataciji ljudi, dakle, o najvećim problemima suvremenog svijeta. To, naravno, ne odgovara mnogima u ovome svijetu, ni katolicima ni drugima. Kad bismo, doista, jedni druge promatrali kao sestre i braću, kako to predlaže papa Franjo, ne bi nestali svi problemi jer se i sestre i braća svađaju, ali bi vjerojatno bilo manje međusobnog trvenja, izjedanja i iskorištavanja.

Izvor: Bljesak.info

Objava FRA DRAGO BOJIĆ: Nitko toliko štete nije nanio i ne nanosi bh. Hrvatima kao politika HDZ-a, u ekonomskom, demografskom i kulturnom smislu pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Piše: dr. fra Drago Bojić, tacno.net

Početkom prošlog mjeseca Dragan Čović je kao predsjedavajući Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH sudjelovao na simpoziju u Krakovu koji je organizirala Europska židovska zajednica i kojim je obilježena 83. godišnjica Kristalne noće (pogrom Židova koji se dogodio u nacističkoj Njemačkoj i Austriji 9. i 10. studenoga 1938. godine). Tom prilikom Čović je održao i govor u kojemu je istaknuo duboke i trajne posljedice antisemitizma. Čović je kazao kako je „holokaust iza sebe ostavio slomljeno čovječanstvo, te se obavezao na ustrajnu borbu protiv antisemitizma, ističući prihvaćanje historijskih činjenica, traženje oprosta i zakletvu da se ovakvo zlo više nikada neće ponoviti kao individualnu i društvenu obvezu“.

U okviru službenog programa Čović je posjetio koncentracijski logor Auschwitz-Birkenau, najveći logor Trećeg Rajha, te je sa sudionicima simpozija položio vijence i odao počast žrtvama u ime Bosne i Hercegovine. Čović se pred poljskim domaćinima i međunarodnom zajednicom predstavio kao civiliziran političar. Međutim, civilizirana verzija Čovića iz Poljske nije se vratila u BiH.

Samo nekoliko tjedana poslije, na sjednici Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH Dragan Čović, Marina Pendeš i Lidija Bradara iz HDZ-a BiH glasali su za zaključak Kluba srpskog naroda u kojem se traži da se ponište izmjene u Krivičnom zakonu o zabrani negiranja genocida i ratnih zločina koje je u srpnju ove godine donio bivši visoki predstavnik Valentin Inzko.

Time su se Čović i HDZ BiH svrstali uz Milorada Dodika i političare u Republici Srpskoj koji ne pristaju da ratni zločin u Srebrenici bude kvalificiran kao genocid, iako ga je takvim kvalificirao i međunarodni sud za ratne zločine u Den Haagu. Čovićeva podrška Dodiku i političarima iz Republike Srpske pokazuje da je njemu politički pragmatizam važniji od života pobijenih ljudi i osjećaja preživjelih. Narodnom poslovicom kazano, „uvijek je Milonja bio uz Dragonju“ i obrnuto.

Čović se kasnije pravdao da je takvo glasanje prethodno dogovoreno na sastanku s delegacijom Europske Unije na kojem su sudjelovali i bošnjački predstavnici, Bakir Izetbegović i Fahrudin Radončić, kako bi se privoljelo Milorada Dodika i njegov SNSD da odustanu od blokade državnih institucija. Prema Čovićevim izjavama, bošnjačka strana je izigrala dogovor zbog čega je Čović ljut na svog „brata“ Bakira Izetbegovića. Ako je točno to što Čović govori, to je još jedan pokazatelj koliko su bosansko-hercegovački političari – i secesionisti i unitaristi – demonski iskvareni i izopačeni.

Tko je, dakle, Dragan Čović? Je li pravi Dragan Čović onaj koji se poklanja žrtvama holokausta u Auschwitzu, ili je to Čović koji u Domu Naroda Parlamentarne skupštine BiH glasa protiv zakona kojim se zabranjuje negiranje genocida i ratnih zločina?

Je li pravi Dragan Čović onaj koji stalno govori o europskim vrijednostima, ili je to Čović koji se slika s presuđenim ratnim zločincem Darijom Kordićem i koji dopušta da ulice u Mostaru nose imena ustaških zločinaca? Je li pravi Čović čovjek koji obilazi crkve i oltare, ili je pravi Čović čovjek kojemu ništa nije sveto? Je li Čovićeva moralna šizofrenija stvar političke taktike, ili njegova politička taktika proizlazi iz moralne šizofrenije?

Ako Dragan Čović pred svjetskom i domaćom javnošću želi pokazati svoje civilizirano i antifašističko lice, ne mora putovati po svijetu. Jednostavnije je da posjeti hercegbosanske logore u neposrednoj blizini (Dretelj, Heliodrom…), iz kojih je za vrijeme rata, pisalo se o tome, „uzimao u najam“ logoraše. To bi u Bosni i Hercegovini i u svijetu imalo daleko veće značenje od njegovih odlazaka u Auschwitz ili Vukovar. Najprije treba kleknuti u logorima i na mjestima zločina u kojima su pripadnici vlastitog naroda činili zločine, i pokloniti se njihovim žrtvama. Bez toga, poklanjanja na drugim mjestima su licemjerna, perfidna i vrijeđaju i te žrtve i sve druge žrtve. Obilježavanje vlastitih stradanja i pijetet prema vlastitim žrtvama ima samo smisla ako se sjećamo tuđih stradanja.

Očito je ipak da Dragan Čović nije jedini političar u BiH koji boluje od moralne i političke šizofrenije

Slučaj je to i s mnogim drugima. Tako je, primjerice, za Šefika Džaferovića ratna historija Armije BiH posve čista, iako su i pripadnici te vojske (ne paravojne formacije, nego legalni pripadnici Armije BiH!) držali logore i počinili zastrašujuće zločine nad bosanskim Hrvatima i Srbima. Džaferović i bošnjački političari s pravom su ogorčeni zbog negiranja genocida u Srebrenici, ali upadaju u istu matricu kad niječu zločine vlastitog kolektiva.

Takvoj logici mišljenja prema kojoj se ne žele priznati zločini vlastitog kolektiva, pridružila se nedavno i sarajevska gradonačelnica Benjamina Karić tako što je odbila na spomen-obilježju ubijenim srpskim i hrvatskim civilima na Kazanima napisati tko su počinitelji zločina. Iako su pojedini sarajevski intelektualci tražili da se uz imena žrtava napiše i tko je odgovoran za njihovu smrt (na tome su inzistirali i predstavnici Naše stranke), to nije promijenilo odluku gradonačelnice. Time se glavni grad Sarajevo svrstao u red mnogih  gradova i mjesta u BiH u kojima se drugačije interpretiraju tuđi i vlastiti zločini i drugačije odnosi prema tuđim i vlastitim žrtvama.

Spomen-obilježje na Kazanima velika je civilizacijska i ljudska sramota, a grad Sarajevo koji odbija usporedbe s drugim sredinama u BiH, pogotovo s „četničkom“ Banjom Lukom i „uzepeovskim“ zapadnim Mostarom, dobio je još jedan spomenik koji željenu razliku u odnosu na druge gradove poništava. Oni koji bolje pamte, sjetit će se, da je isti slučaj bio i sa spomenikom „ubijenoj djeci opkoljenog Sarajeva“, koji je iz sjećanja isključio nastradalu sarajevsku djecu izvan opkoljenog grada.

Ovakvim spomenicima grad Sarajevo uništava vlastiti stradalnički simbolički kapital i postaje upravo ono što deklarativno ne želi biti – netolerantna i neempatična sredina za koju sve češće vrijede sljedeće riječi: „ondje gdje nam je mrsko bilo pȁsti, ugodno je ležati“. Spomenici ne govore samo o žrtvama i njihovim ubojicama, nego i više o ljudima koji ih podižu i o gradovima u kojima se podižu.

Odnos bosansko-hercegovačkih političara prema ratnim zločinima pokazuje njihovo stvarno lice

Tuđe žrtve se ignorira i ponižava, a vlastite zločine umanjuje i prešućuje. U svemu tome najgore prolaze žrtve genocida u Srebrenici jer se njima konstantno licitira u javnom prostoru. Srpska strana, kojoj se ovih dana pridružila i službena hrvatska politika u BiH, negira genocid i ne želi prihvatiti zakon kojim se to negiranje sankcionira. Bošnjačka strana genocid u Srebrenici instrumentalizira i koristi u dnevno-političke svrhe čime, svjesno ili nesvjesno, ne poštuje ni žrtve ni bol preživjelih Srebreničana.

Genocid u Srebrenici bošnjačkim političarima često služi kao politički malj kojim se udara po političkim i ideološkim neistomišljenicima. Pritom ta ista politika, na sličan način kako se hrvatska politika u Hrvatskoj odnosi prema Vukovaru, ljude u Srebrenici i drugim brojnim bosansko-hercegovačkim „srebrenicama“ posve zapostavlja i dugoročno ih „ubija“ socijalnom bijedom i beznađem.

Mjesta stradanja bosansko-hercegovačkim političarima služe ponajviše za to da zadovolje svoju nacionalističku pohotu. To licemjerno iskazivanje pijeteta žrtvama iz vlastitog kolektiva, uz ignoriranje i prešućivanje vlastitih zločina i tuđe patnje, pokazuje da su bosansko-hercegovački političari politički i moralno šizofreni.

Objava Političke i moralne šizofrenije pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Piše: fra Drago Bojić

„Po cijenu osobnog privođenja nisam spreman kȕpiti sugrađane i slati ih u neku mostarsku karantenu gdje bi se još mogli i zaraziti“, izjavio je prošlog tjedna načelnik općine Prozor-Rama i predsjednik općinskog Stožera Civiline zaštite, Jozo Ivančević. On se usprotivio odluci stožera Hercegovačko-neretvanske županije, da nekoliko svojih sugrađana pošalje u karantenu u Mostar, jer je, prema njegovom mišljenju, županijski stožer napravio pravno-proceduralne propuste, nije precizirao uvjete i način prijevoza osoba iz općine Prozor-Rama u karantenu u Mostar, niti je u toj odluci naveo adresu na koju bi osobe trebale stići niti imena onih koji će ih primiti.

Načelnik općine Prozor-Rama, Jozo Ivančević, po struci liječnik, specijalizirani oftalmolog, prije načelničke funkcije vodio je Dom zdravlja u Prozoru, čime njegov postupak dobija još više na težini, jer je riječ o čovjeku koji pripada medicinskoj struci i koji u spomenutom slučaju nije djelovao samo kao načelnik nego i kao liječnik. Za razliku od načelnika koji su svoje sugrađane prepustili samovolji entitetskih i županijskih stožera civilne zaštite (koji su na karantenu prisiljavali i maloljetnike!), Ivančević je stao u zaštitu svojih sugrađana, ne dovodeći u pitanje obavezu kućne izolacije, ali inzistirajući da se s tim ljudima postupa humano. U međuvremenu je ukinuta mjera obavezne karantene od 14 dana, bez obrazloženja, kao što suvislog obrazloženja nije bilo ni kad je uvedena.

Vrijedi zabilježiti reakciju načelnika općine Prozor-Rama, jer se javno i po cijenu sankcija suprotstavio samovolji nadređenog županijskog kriznog štaba. Spomenimo i to da se načelnik Ivančević, poznat po svojoj kritici HDZ-a i HNS-a (Hrvatskog narodnog sabora), među prvima oglasio i oštrom kritikom na bezočnu ignoranciju općine Prozor-Rama i nekih drugih općina u Federaciji od strane Federalnog kriznog štaba, jer je ovaj preko svog vodećeg dvojca Novalić-Milićević, po uputstvima Čovića i Izetbegovića, raspoređivao novac i medicinska sredstva po svojim stranačkim aršinima. Našim vlastodršcima, čiji je prirodni ambijent rat, prijetvornost i varanje, ova teška situacija s pandemijom došla je kao naručena. Zato toliko zahvata „sazad“ i na prepad, i zato toliko kršenja ljudskih prava i toliko nervoze kako će se „raspodijeliti“ financijska sredstva, i ona budžetska, ali i ona koja dolaze novim zaduživanjima.

Da odredbe i restriktivne mjere Federalnog kriznog štaba (stožera) nisu bile posve u skladu s Ustavom Bosne i Hercegovine i Europskom konvencijom o ljudskim pravima, potvrdio je prošlog tjedna Ustavni sud BiH, mjesec dana nakon što su donesene. Ništa novo kad je riječ o radu članova Ustavnog suda, koji uglavnom reagiraju presporo, zakašnjelo, neučinkovito, i u dogovoru s političarima koji su ih i postavili na ta mjesta kako bi kontrolirali najvažniju državnu instituciju.

U „Odluci o dopustivosti i meritumu“ koju je 22. travnja donio Ustavni sud, i koja ima 28 stranica – dvadesetosam stranica (!), utvrđuje se da je prekršeno pravo apelanata na slobodu kretanja (riječ je o zabrani kretanja starijima od 65 godina i mlađima od 18) koju građanima jamči i Ustav BiH i Europska konvencija o ljudskim pravima. U međuvremenu, Federalni štab je prošlog petka ublažio svoje mjere, prema nekima i radikalno, dokidajući iznenadno i policijski sat, ali ne na zahtjev Ustavnog suda, jer sud to izričito nije ni tražio, nego na vlastitu inicijativu. Šestorka iz Ustavnog suda, nakon mjesec dana umovanja, došla je do sljedećih konfuznih i kontradiktornih zaključaka: prekršeno je pravo na slobodu kretanja, ali nije bilo diskriminacije. Mjere se trebaju preispitati, ali se ne preporučuje da se odluke kriznog štaba dokidaju!

Uz to što je pandemija koronavirusa ogoljela nesposobnost bosansko-hercegovačkih političara koji su se natiskali u krizne štabove, i što je članove Ustavnog suda uhvatila u profitabilnoj i sračunatoj lijenosti, razotkrila je i bijedno stanje našeg javnog zdravstva, domova zdravlja i bolnica, od kojih neke nemaju ni najosnovnije uvjete za rad, što na veliku muku stavlja liječnike i medicinsko osoblje, koji se moraju dovijati i sami snalaziti u borbi protiv koronavirusa. Nesporno je da su najveći krivci za to političari, koji i ovu tešku situaciju koriste za svoju promociju, ali nesporno je i to da dio odgovornosti snosi i medicinska struka koja upravlja zdravstvenim institucijama.

Bosansko-hercegovačke zdravstvene institucije uglavnom vode politički namješteni kadrovi, neki od njih upleteni i u sumnjive političke i financijske rabote. Uznemirujuća je činjenica da najvažniju zdravstvenu instituciju u državi vodi gospođa Sebija Izetbegović, koja se i za vrijeme pandemije koronavirusa ponaša bahato, sveznajuće, svemoćno, izazivajući svojim nastupima i postupcima zgražanje liječnika i bijes građana. Smrt liječnika epidemiologa Šefika Pašagića u Sarajevu šokirala je bosansko-hercegovačku javnost, ali ne i Sebiju Izetbegović koja se godinama iživljava nad liječnicima i medicinskim osobljem, od kojih je neke i rastjerala. Čini se da su prema mentalnom sklopu direktorice Izetbegović, najbolji oni liječnici koji odu iz države ili koji su mrtvi, jer tako neometano može provoditi svoju liječničku i političku samovolju.

Jednako je uznemirujuća činjenica da arogantni i neodgovorni Ante Kvesić već 28 godina (od 1992.) upravlja Sveučilišnom kliničkom bolnicom u Mostaru, u koju je samo Vlada Republike Hrvatske ubrizgala stotine milijuna kuna, a koja je nespremno dočekala pandemiju koronavirusa. Stanje u mostarskoj bolnici, ali i u mnogim drugima bolnicama od kojih su neke zbog nedostatka stručnog kadra i elementarnih medicinskih sredstava prisiljene ovih dana prositi od svojih građana, kako bi se opskrbile onim najnužnijim, najbolje je opisao upravo Kvesić – „problem se pojavio kad su počeli dolaziti pacijenti.“ U ovoj rečenici gotovo da stane sva istina o našim javnim zdravstvenim institucijama – sve je dobro dok se ne pojave pacijenti. Javna blamiranja ravnatelja Kvesića, kojemu se zbog njegovih izjava u više navrata smijala cijela regija („umisto sprida, uša nan je sazad“), nisu nimalo smiješna, jer ona pokazuju dramatično stanje bosansko-hercegovačkog zdravstvenog sustava, koji, slično kao i obrazovni, vode uglavnom stranački podobni kadrovi, bestidni karijeristi i bahate neznalice.

Klinička slika javnog bosansko-hercegovačkog zdravstva, da se poslužimo medicinskom terminologijom, teška je i vrlo kritična, jer je desetljećima zahvaćeno razornim virusima ovdašnjih politika koje nisu uspjele održati i sačuvati ni ono što su naslijedile iz bivše države. Pandemija koronavirusa je pokazala da je bosansko-hercegovačko javno zdravstvo teško devastirano od politika koje ga vode i u kojima sudjeluju i liječnici. Zdravlje se mora tretirati kao javno dobro, a ne kao privatno vlasništvo stranaka i nesavjesnih liječnika.

Loše stanje u zdravstvu pojačava strah od oboljenja. Strah od bolesti je jedan od najvećih čovjekovih strahova, i prisutan je kod svakog čovjeka, a on se u vremenima pandemija pojačava, jer je svaka pandemija, a posebno ova s koronavirusom, povezana s teškim oboljenjima, a vrlo često i smrću. Taj strah je manje prisutan u društvima koja imaju kvalitetan zdravstveni sustav, u kojima ljudi znaju da će ih liječiti vrhunski liječnici i da će biti smješteni u najbolje bolnice. To nije slučaj s bosansko-hercegovačkim društvom u kojem mnogi bolesnici sebi ne mogu priuštiti ni elementarnu zdravstvenu zaštitu i koji su često prisiljeni na kućno liječenje.

Možda su bar djelomično u pravu oni koji tvrde da je u suvremenom svijetu zdravlje postalo fetiš kojemu se klanja većina ljudi, pogotovo bogati i kapitalistički dio svijeta, kako je primjerice još prije pola stoljeća pisao bečki filozof i sociolog Ivan Illich u svojoj studiji Medicinska Nemeza. Eksproprijacija zdravlja. Možda smo, da nastavimo na Illichevu misao, patološki opsjednuti bolešću, pa se bespomoćno pokoravamo diktatu liječnika i ljekarnika, režimu ambulanti i bolnica, možda smo postali puki potrošači zdravlja. Možda, dakle, u svemu tome ima istine i više nego što želimo priznati, ali svejedno ne možemo odustati od brige za naše zdravlje, a ono, u situacijama kao što je ova sa smrtonosnom pandemijom koronavirusa, ovisi ponajviše o liječnicima i zdravstvenim institucijama.

Ako i nije jedini smisao čovjekova života da bude samo zdrav, zdravlje je u svakom slučaju neizmjerno dragocjeno, što dobro znaju teški bolesnici, oni koji godinama boluju ili oni koji su sad oboljeli od koronavirusa. Sve nas povezuje želja da budemo zdravi. I u tome je smisao medicinskih i zdravstvenih, ali i političkih institucija o kojima ponajviše ovisi zdravlje društva. Zato je potrebna radikalna reforma javnog zdravstvenog sustava, koji će voditi stručni i odgovorni, a ne stranački podobni i nesavjesni kadrovi.

/Izvor: tacno.net/

Objava Drago Bojić: O koroni „sazad“ pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Politički potres koji je među Hrvatima u Bosni i Hercegovini uzrokovala propast jednog od posljednjih gospodarskih giganata u Hercegovini, mostarskog Aluminija, što je, po mnogima prekasno, dovelo do toga da bijesni građani i radnici koji su ostali bez posla pred sjedištem HDZ-a BiH predsjedniku Draganu Čoviću uzvikuju: “Lopove!” i “Izdaja!” – ima i svoju crkvenu pozadinu. Naime, mnogi oporbeni glasovi već godinama upozoravaju da Dragan Čović, kojeg smatraju najodgovornijim za kompletnu situaciju, velik dio svoje izvitoperene moći crpi upravo iz podrške jednog dobrog dijela bosansko-hercegovačkih svećenika i fratara. Kako bi dobio njihovu potporu, Čović se zauzvrat otvoreno miješa u crkvena kadroviranja pa tako u pojedinim crkvenim provincijalima nameće sebi bliske kandidate nasuprot onima koji imaju podršku većine. Takva neprincipijelna savezništva obično imaju i svoje duboke interesne pozadine. Jedan od fratara koji već dugo upozorava na pogubnost takve prljave sprege politike i Crkve koja se hrani promovirajući nacionalizam i mržnju prema drugima i drugačijima, a nema nikakve veze s osnovnim postulatima Evanđelja je fra Drago Bojić, bosanski franjevac, teolog i publicist koji je zbog svojih javno izrečenih kritika već izopćen s Franjevačke teologije u Sarajevu, gdje je predavao komunikologiju.

NACIONAL: A u kakvom su odnosu bosanski franjevci i predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović? Čime ih je on toliko zadužio da ga podržavaju otvoreno pa mu čak i potpisuju predizbornu podršku i daju mu da govori za oltarom i predstavlja svoje knjige – što ste vi u svojoj nedavnoj kolumni opisali kao “Baalove orgije u crkvi svetog Ilije”?

Ne zanimaju me privatni odnosi franjevaca i svećenika s predstavnicima vlasti, neka se svatko druži s kim hoće. Problem nastaje kad im dnevna politika postaje važnija od svećeničkog zvanja, kad zloupotrebljavaju habit, to jest franjevačko odijelo, kršćanske simbole i svete prostore. Očigledno je, i za to postoji mnoštvo dokaza, da veliki broj bosanskih franjevaca podržava Dragana Čovića i politiku HDZ-a. Mislim da je tu riječ o onoj vrsti “prijateljevanja” i međusobnog podržavanja od čega obje strane imaju koristi. Čović ima birače, na raspolaganju su mu crkve i sveti prostori, a franjevci i svećenici uz njegov zagovor, iz različitih fondova za svoju vjernost dobivaju financijsku pomoć. Svemu tome je ponekad teško ući u trag jer nad crkvenim poslovanjima u BiH, slično kao i u Hrvatskoj, država nema gotovo nikakve ingerencije niti se želi miješati u to. Dok god državne institucije, kao što je to slučaj u zapadnim europskim zemljama, ne budu imale ovlasti da kontroliraju poslove i financije vjerskih zajednica, stalno će biti manipulacija i malverzacija. I stalno će biti ovakvih vrsta “prijateljevanja”.

NACIONAL: Nacional je baš nedavno pisao o savezništvu Dragana Čovića i franjevca Andrije Jozića koji opstruira otvaranje Doma za stare i nemoćne na Ramskom jezeru, čiju je izgradnju velikim dijelom platila Hrvatska, a inače se vodi pod Humanitarnom organizacijom Kuća mira Franjevačkog samostana Rama-Šćit. U zamjenu za političku podršku, kako tvrde Nacionalovi izvori, Čović je sada pomogao da fra Andrija Jozić opet bude izabran za predsjednika HO-a Kuća Mira. Vi često pišete o korupciji, kriminalu i nepotizmu, ali je li moguće da politika postavlja čak i fratre ili je riječ o podmetanjima?

Taj “ramski slučaj”, ako ga tako možemo nazvati, ponajprije je unutarnje pitanje Bosne Srebrene. Sadašnji ramski gvardijan fra Andrija Jozić je ovog ljeta drugi put imenovan gvardijanom. Kažem imenovan jer ni 2016., ni ove 2019. nije dobio glasove svojih ramskih fratara. Njegov protukandidat fra Miljenko Petričević dobio je u oba slučaja dvije trećine glasova, o čemu postoje i službeni zapisnici, ali su provincijal i uprava, pozivajući se na svoje ovlasti, imenovali drugi put čovjeka koji je dobio manje glasova. Tako su suspendirali princip supsidijarnosti i običajno pravo u našoj zajednici da niže lokalne zajednice same demokratski biraju gvardijana.

Sadašnji ramski gvardijan, izgleda bez trunka skrupula u savjesti, jest legalan jer ga je imenovala zakonita uprava provincije, ali nije, da se poslužimo riječima njegova prijatelja Dragana Čovića, “legitiman” zato što je nametnut s vrha i jer nije dobio glasove i povjerenje u svojoj lokalnoj franjevačkoj zajednici i u vlastitom samostanu. To je, dakle, interna stvar Bosne Srebrene, ali to ima veze i s političkim stanjem u općini Prozor-Rama, u kojoj je godinama na vlasti načelnik iz HDZ 1990. Jozo Ivančević koji ne odgovara Čovićevu HDZ-u, a ni maloj skupini franjevaca koji podržavaju sadašnjeg gvardijana. Sve to stvara nered u fratarskim odnosima, ali sablažnjava i narod koji još uvijek naivno misli da je kod fratara i svećenika drugačije. Znaju to sve katolici i Hrvati u Rami i s pravom su ljuti i ogorčeni što dom za stare i nemoćne osobe još uvijek nije otvoren. Učinjena je ogromna nepravda ljudima u Rami, i fratrima i vjernicima, i načinjena velika šteta ugledu Bosne Srebrene.

NACIONAL: Kako gledate na savezništvo Dragana Čovića i predsjednika Republike Srpske, odnosno sada člana Predsjedništva BiH Milorada Dodika? Što to Dodik može donijeti dobra hrvatskome narodu i vodi li ta njihova ljubav u rastakanje Bosne i Hercegovine, čemu se vi i vaš red protivite?

Ne znam je li se i koliko “moj red”, odnosno moja zajednica baš tome protivi, ali znam da je to savezništvo pogubno za katolike i Hrvate u Bosni. Taj savez je posve u duhu srpske i hrvatske politike devedesetih godina, dakle one politike koju su vodili Milošević i Tuđman, odnosno njihovi bosanski-hercegovački trabanti Karadžić i Boban. Riječ je o republičko-srpskom i herceg-bosanskom političkom projektu koji su etničkim čišćenjem u ratu i Daytonskim sporazumom u miru ozakonjeni i koji u praktičnom, duhovnom i nacionalnom smislu funkcioniraju doista kao dijelovi Srbije, odnosno Hrvatske. Time ne želim pravdati bošnjački nacionalizam koji je također destruktivan i opasan kao i ova dva, ali mislim da je on dijelom frustrirana reakcija na ova dva koja se oslanjaju na svoje “matične zemlje”.

Politici koju vodi Dragan Čović nije ni stalo do interesa Hrvata u BiH, nego do održanja herceg-bosanskog feuda u zapadnoj Hercegovini i sadašnjih državnih, federalnih, kantonalnih i lokalnih pozicija koje “legalnim i legitimnim” predstavnicima Hrvata donose velike financijske koristi. Odatle proizlaze teške posljedice ne samo u politici, nego i u obrazovanju, kulturi, u svakodnevnom životu. Tu leži uzrok stvaranja novih etničkih ljudi, “novih Hrvata”, mafijaša i lažljivaca, religijskih pretvornika, primitivnih i bezosjećajnih drznika koji misle da se “pravo hrvatstvo” pokazuje i potvrđuje mržnjom protiv drugih. Svakom iole razumnom čovjeku mora se gaditi to “novo hrvatstvo” i taj “novokomponirani katolicizam”. Kakva je politika HDZ-a, pokazuje i propast mostarskog poduzeća Aluminija koje je godinama sustavno pljačkano. Dok radnici Aluminija ovih dana protestiraju, pokušavajući spasiti poduzeće i svoja radna mjesta, uzvikujući “Dragane, lopove”, zaboravljaju da su i oni podržavali tu politiku i da su šutjeli kad su iz toga poduzeća izgonili pripadnike drugih etnija.

Pročitajte originalni članak u cijelosti…

/Izvor: Nacional.hr/

Objava Politički potres među Hrvatima BiH i „ramski slučaj“ pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Objava U Prozoru promovirana knjiga fra Drage Bojića “Kraljevstvo Božje i nacionalizam” pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

“Kraljevstvo Božije i Nacionalizam”

Četvrtak, 6.6.2019. u 19 sati,

Dom Kulture Prozor

Objava Najava: Predstavljanje knjige fra Drage Bojića “Kraljevstvo Božije i Nacionalizam” pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Moderator predstavljanja bio je prof. dr. fra Drago Bojić koji je u svom uvodnom govoru naglasio da knjiga govori upravo o biblijskim usporedbama sa svakodnevnim životom te da se teologija ne može odvojiti od tog života, jer ako se odvoji onda bi teologija postala sama sebi svrha.

Književnik Josip Mlakić je bio prvi predstavljač te je knjigu ocijenio kao posebnu vrijednost zbog dobrih usporedbi života i primjera iz povijesti s biblijskim motivima.

Dr. fra Josip Jozić, profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu dao je svoj osvrt na knjigu s teološkog stajališta.

Poslušajte predstavljanje:

Autor knjige fra Ivan Šarčević u svojim završnim riječima zahvalio je svima koji su pomogli da ova knjiga ugleda svjetlo dana i da bude predstavljena široj javnosti.

Ovu književnu večer svojim pjevanjem uveličale su članice vokalnog sastava “Arabella”.

Organizator predstavljanja je bio Kulturno-sportski centar Prozor-Rama i nakladnička kuća Synopsis d.o.o. Sarajevo-Zagreb pod pokroviteljstvom Općine Prozor-Rama.

Objava Foto: “Oslovljavanje davnih riječi” – knjiga prof. dr. fra Ivana Šarčevića predstavljena u Prozoru pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

“Slučaj fra Drago Bojić” traje od 2013. kada je bosanski franjevac Drago Bojić smijenjen s mjesta urednika mjesečnika “Svjetlo riječi” franjevačke provincije Bosne Srebrene zbog stavova izrečenih u jednom intervjuu. Nedugo potom, zbog istih “grijeha”, izgubio je mjesto predavača komunikologije na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Da bi ironija bila veća, fra Drago Bojić je 2009. doktorirao na Teološkom fakultetu sveučilišta u Beču s temom “Katolički tisak u Bosni i Hercegovini. Franjevački mjesečni magazin Svjetlo riječi.”

Bojićev slučaj pomalo podsjeća na slučaj fra Ljudevita Lauša s konca 19. i početka 20. stoljeća o kojem piše, primjerice, i Ivan Lovrenović u svom remek-djelu “Nestali u stoljeću”. Zanimljivo je kako je Lauš, kao i Drago Bojić, svojevremeno doktorirao teologiju u Beču. Lauša je “došla glave” kritička recenzija prijevoda “Svetog pisma” sarajevskog nadbiskupa Josipa Stadlera. Lauš je najprije ukoren od strane tadašnje Uprave franjevačke zajednice, da bi nešto kasnije bio uklonjen s mjesta predavača biblike uz nadbiskupovo obrazloženje kako je “stanovitom sgodom javno pokazao da on u tumačenju sv. pisma omalovažava sv. Otce a oslanja se na protestantske tumačitelje”. Lauš je poput svojih velikih prethodnika, fra Ivana Frane Jukića i fra Marijana Šunjića, skončao u svojevrsnom progonstvu, umro je 1912. u Pitsburgu u 44. godini života. Međutim, za razliku od Jukića i Šunjića, u slučaju Drage Bojića i Ljudevita Lauša “uklanjanje” je inicirano izvana, od strane hercegovačkog provincijala fra Miljenka Šteke u Bojićevu, odnosno nadbiskupa Stadlera u Lauševu slučaju, a izvršeno od strane franjevačke zajednice što je povijesna ironija koja na jedan posredan način govori o stanju te zajednice danas, a koja je iz proteklog rata izišla s golemim moralnim kapitalom, kao rijetko koja institucija na ovim prostorima. Ono što možda najviše povezuje “sklanjanje” fra Drage Bojića i fra Ljudevita Lauša je stvarni motiv tog čina: radi se o pukoj istini koja je u njihovom slučaju postala neoprostiva hereza.

Bojićeva knjiga “Zlato i tamjan” podnaslovljena kao “kritički osvrt na politiku i religiju” sastoji se od novinskih tekstova koje je Bojić objavljivao u cijelom nizu publikacija u regiji i na njemačkom govornom području. Ipak, ponajviše je onih koji su objavljeni u “Svjetlu riječi” iz vremena dok je Bojić uređivao taj mjesečnik. Naslovnica knjige, na kojoj je korištena stilizirana srpska ćirilica, koju je izradio Mirza Ibrahimpašić, također je na svoj način provokativna i u skladu je s Bojićevim tekstovima, jer otvoreno aludira na pogubnu histeriju oko ćirilice u Hrvatskoj kojom je otpočela Karamarkova “kulturna revolucija”.

Iako sam većinu Bojićevih tekstova čitao ranije, dok su objavljivani, sakupljeni u knjigu izuzetno dobro funkcioniraju kao logična cjelina. Prije svega zbog nepokolebljivosti i konzistentnosti autorovih stavova, te tema kojima se prvenstveno bavi: politikom i religijom, odnosno njihovom neprirodnom i fatalnom simbiozom. Taj pristup je sažet i u naslovima poglavlja ove knjige. Prvo se zove “Politika: nehumano i bez etike”, drugo “Religija: protuvjerski i bez solidarnosti” i treće poglavlje, u kojem su sadržani intervjui fra Drage Bojića, pa i onaj “sporni” koji je svojevremeno objavio portal “prometej.ba”, “Samo/Kritički do istine”. Bojić je u najkraćem angažirani intelektualac, jedan od posljednjih predstavnika jedne gotovo “izumrle vrste”, kako ga opisuje Viktor Ivančić, a i sâm sam svojevremeno u jednom tekstu okarakterizirao Bojića na sličan način.

Pišući o banaliziranju religije, Bojić to dovodi u direktnu vezu s poraznim stanjem teologije kao znanstvene discipline, odnosno tipskom “štancanju kadrova”, te u tom smislu navodi: “Vjera bez teologije (stalnog reflektiranja vjere) se pretvara u čistu ideologiju, često upravljenu protiv drugih i suprotstavljenu suvremenim znanstvenim dostignućima.” Ove riječi, odnosno dio koji govori o religiji “upravljenoj protiv drugih” možemo dovesti u vezu s drugom jednom tezom iz ove knjige: “Bog u rukama luđaka je opasan.” Tih luđaka danas je više nego ikad. Pišući o sprezi crkve i države, odnosno nacionalizma kao najmanjeg zajedničkog nazivnika te simbioze, Bojić koristi pojam “postsekularnog društva” u kojemu su granice između vlasti i crkve sve nejasnije. “Bogovi su nam ružni i silni, bez osjećaja za ljepotu, za molitvu, za duh, za druge. Kakvi ljudi – takvi i bogovi!”, piše Bojić na jednom mjestu.

Bojić, također, piše o stanju medija danas, prije svega o pomanjkanju vrijednosnih kriterija, odnosno banalizaciji istih. Na jednom mjestu u tom kontekstu citira ciničnu izjavu Helmuta Thoma, direktora njemačkog televizijskog koncerna RTL-a, koji je, pokušavajući objasniti globalni uspjeh te televizije, jednom izjavio kako se “u plićaku ne možete utopiti.”

Posebno je zanimljiv tekst “Socijalna odgovornost” koji je objavljen u “Svjetlu riječi” 2012. godine. Tekst završava sljedećim riječima: “Umjesto moraliziranja i seciranja seksualnog morala vjernika i njihove intime predstavnici Crkve bi morali i češće i angažiranije govoriti o socijalnom moralu i odgovornosti. I u vlastitim redovima – i uopće u svijetu!” Bojićeve riječi neodoljivo podsjećaju na stavove pape Franje koji će nepunu godinu dana nakon ovog teksta od nepoznatog argentinskog kardinala “dobaciti” do pape. Ovo navodim kao ilustraciju, međutim apsolutno svi Bojićevi stavovi su u skladu s “politikom” novog pape. A ne sumnjam kako bi ljudi koji su “sklonili u stranu” Dragu Bojića, isto to “sa zadovoljstvom” učinili i s nepotkupljivim Argentincem.

U stavovima fra Drage Bojića, unatoč uvriježenom mišljenju koje su o njemu stvorili njegovi oponenti, kao o nekom mrkom i natmurenom “daidži” (Nino Raspudić), nema ništa radikalno. Bojić je zagovornik “normalnosti”, ali, nažalost, u vrijeme dogovorene laži i diktata prosječnih i ispodprosječnih, gdje crno preko noći može postati bijelo, a problem postaju oni koji beskompromisno na to ukazuju i koji nemaju memoriju bezbojne čovječje ribice. To “duhovito” tituliranje Drage Bojića “daidžom”, što je otrovna aluzija na “ujake”, kako je narod kroz stoljeća zvao bosanske franjevce, pomalo je tragikomično. Ta riječ na prostorima Bosne nema pogrdno značenje, već naprotiv. I sâm sam cijeli život, i ne samo ja, već većina ljudi koje poznajem, koristio turcizam daidža za ujaka, što je za “novohrvate” u Bosni i Hercegovini danas ravno “turčenju”.

Jednom, za deset, dvadeset, trideset godina, Bojićeva knjiga bit će vjerodostojan spomenik jednog vremena, onog koje živimo, jer su u njoj pobrojane sve devijacije društva koje se metodom spojenih posuda prelijevaju iz Crkve prema društvu i obratno. Tada ćemo vjerojatno postati i svjesni u što se taj nakaradni eksperiment pretvorio. Hoće li se obistiniti strah srpskog publiciste Mirka Đorđevića, koji je bio jedan od najboljih poznavatelja Srpske pravoslavne crkve i koji je često pisao o sprezi te Crkve i nacionalizma, a koji Bojić spominje u jednom tekstu, strah od “države Božje”?

Konačno, slučaj Drage Bojića možda ponajbolje možemo opisati jednim ofucanim vicom. Elem, ušao mitski Mujo sa svojim automobilom, neka bude s Golfom II, zbog vjerodostojnosti, na pogrešnu stranu autoceste. Vozi se on tako jedno vrijeme suprotnim smjerom i sluša na radiju važnu obavijest za vozače. “Poštovani vozači, budite oprezni, jer se jedna budala vozi krivom stranom autoceste. A Mujo će na to: “Šta jedna, pedeset!” Međutim, naš Mujo, fra Drago Bojić, za razliku od onoga iz vica i većine “vozača” iz njegove zajednice, vozi pravilnom stranom autoceste. Drugim riječima, istina izrečena jasnim i pristupačnim jezikom odjednom je postala subverzivna, odnosno na neki način postao je stvaran ironični svijet Latifage Karađoza iz Andrićeve “Proklete avlije”. Andrićev Karađoz, upravitelj zloglasne istambulske “proklete avlije”, jedne vrsti istražnog zatvora, ironično odgovara na jednom mjestu zatvoreniku koji za sebe tvrde kako je nevin: “To ne valja. Jer baš sad hvataju nevine, a puštaju krive. Takav je novi red.”

Prometej.ba Autor: Josip Mlakić za zagrebački Express (tiskano izdanje). Objavljujemo uz suglasnost autora

Objava Josip Mlakić o Zlatu i tamjanu Drage Bojića: Zagovornik normalnosti pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.