Ispunjenje tog zahtjeva bi proizvođačima mlijeka omogućilo poslovanje na pozitivnoj nuli jer smo sada u ogromnim minusima i sjetva će nas troduplo više ioznositi u odnosu na prošlu godinu, navode iz Grupacije mljekara TŽ, javlja Fena.

Nekoliko bh. udruženja poljoprivrednih proizvođača pokrenulo je inicijativu kojom traže od mljekara i trgovačkih lanaca povećanje cijene sirovog mlijeka na 0,95 KM po litru sa sadašnjih 0,55KM/l.

Zbog povećanja cijena žitarica, gnojiva, sjemena i nafte u Grupaciji mljekara Tuzlanske županije smatraju da je ispunjenje njihovog zahtjeva jedini način da u ovome periodu opstanu na tržištu kao proizvođači hrane.

“Spas bosanskohercegovačkog mljekarstva je u podizanju cijene mlijeka na 0,95KM/l. Ispunjenje tog zahtjeva bi proizvođačima mlijeka omogućilo poslovanje na pozitivnoj nuli jer mi smo sada u ogromnim minusima i sjetva će nas troduplo više ioznositi u odnosu na prošlu godinu”, izjavio je za Fenu Eldin Glibanović iz Grupacije mljekara Tuzlanske županije.

Kako navodi, poljoprivredni proizvođači se nisu financijski oporavili ni od posljedica suše u prošloj godini, a već se suočavaju s visokim cijenama sjemenskog materijala.

“Mljekarstvo u Tuzlanskoj županiji ima kapital od 110,7 milijuna KM i mislim da ne bi imalo smisla ugroziti taj kapital zbog četiri do pet milijuna KM, koliko bi realno iznosili naši zahtjevi”, izjavio je Glibanović za Fenu.

Vlada Tuzlanske županije donijela je Program novčanih podrški za poljoprivredu i ruralni razvoj u ovoj godini kojim će se omogućiti isplata novčanih podrški poljoprivrednim proizvođačima.

Glibanović smatra da taj program neće biti dovoljan, te da je potreban jedan drugačiji pristup sektoru poljoprivrede

“Iscrpljeni smo definitivno od prošle godine, a i ova godina nas ne mazi. Za svojih pedeset grla, morao bih zasijati oko 50 hektara. Ranije sam mogao jedan hektar zasijati za 1 – 1,5 tisuću KM, što ove godine neću moći za 3 – 3,5 tisuće KM, što znači da mi za sjetvu samo treba oko 150 tisuća KM”, izjavio je Glibanović.

U Grupaciji mljekara Tuzlanske županije se nadaju pomoći svih razina vlasti kroz nabavku što većih količina gnojiva, sjemena i herbicida, a kako kažu, oni će odgovornost preuzeti na sebe kako bi za stanovništvo proizveli što više hrane.

Za ponedjeljak su zakazali sastanak u Vladi TŽ kako bi dogovorili naredne korake za zajednički izlazak iz ove krize.

Objava Mljekari u BiH traže povećanje cijene sirovog mlijeka pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Težak posao stočara najteži je kada se tek počinje. “Morao sam čekati godinu dana, da se napatim, da uzmem sa stoke i da kupim kosilicu. Nisam smio kredita, ne znam ja hoću li to moći raditi”, priča Ramović za Anadolu Agency. Krenuo je od ničega, radio i sebi i narodu u okolini kako bi uspio proširiti svoju farmu u brdovitom selu Smolj, dvadesetak kilometara od Goražda. ”Hvala i narodu. I narodu sam radio s motokultivatorom, da zaradim. Vjerujte da mi je bivalo, tek kad sam ovo radio, 20 ili 30 maraka samo da zaradim, da mogu struju platiti. Isključit će ti struju i šta onda”, prisjeća se Muharem svojih početaka.

Mukotrpan put

Stotine litara prolivenog znoja, napornim radom ispunjenih dana i neprospavanih noći bilo je potrebno da postane jedan od najvećih uzgajivača ovaca u ovom dijelu države. Njegovo stado trenutno broji oko 400 grla, a posao, usprkos mehanizaciji i boljim uvjetima, jednako težak.

“To je mukotrpan put do toga doći. Tu trebaš danonoćno da radiš. U mene se ne zna ni dan ni noć. Evo, sad, ovaj februar, kad su se ovce jagnjile, u pola pet ujutro sam znao da legnem. Čitav mjesec, sad sam možda 5-6 kila ‘sletio’. Kaže šta si pomrš’o. Od sna. Ne možeš ti pustiti. Ojagnji se pet, dok se vratiš još jedna, dvije, pet… po 10-15 za noć. Haj’ to pusti, ili kad je mraz, da ugine”, objašnjava Muharem Ramović.

Nekada je do Smolja dolazio i autobus kako bi djeca stigla u školu u Beriču, koja je tada imala oko 600 učenika. Danas u Beriču nastavu pohađa tridesetak đaka, a Muharemov sin Nedim jedini dolazi iz Smolja. Kćerka Nejra studira u Sarajevu. Sela, koja su i tijekom rata bila slobodna i ostala nespaljena, postupno ostaju prazna, jer stariji umiru, a mlađi odlaze u gradove. “Ovo je težak pos’o. Ja sve djetetu apeliral. Sve sam mu sad mašine postig’o, nabavio sam dva traktora velika po 45 konja, balirke, sve sam nabavio, ali vjeruješ li da više gubiš volju. Da sam bio ove volje, radije bih se ubio nego ovo radio. Sad djetetu sve govorim da ovo ne bi”, iskren je ovaj vrijedni čovjek. Od posla poljoprivrednika i stočara teži je samo ambijent u državi u kojoj se nerad nagrađuje. Muharem je zahvalan na poticajima, iako kasne, dobro dođu, ali je nezadovoljan zbog procedura, jer bi za praćenje javnih oglasa i dostavljanje tražene dokumentacije morao ostaviti svoje stado i vrijeme provoditi u gradu.

Rad danas nije na cijeni

”Danas je bolje biti kraj škole u Beriču, primjera radi. Čekati samo kad će šta biti i samo lovi. Kad kod mene vuk polomi 20 ovaca, meni se odobri 500 ili 200 maraka, a ovaj dobije 500, izravnj’o ga sa mnom, što leži. Odmah ti gubiš volju. Ja kažem da je danas boli nerad nego rad. Nekad sam bio za rad, ali nerad je bolji, bolje prolazi. Pravih leđa, a više dobije neg’ ja”, dodaje Ramović. Brojne nelogičnosti u sustavu povremeno mu izazivaju huju, ali u suštini je zadovoljan rezultatima koje je postigao. Sve što proizvede, bez problema proda, izgradio je kuću i u Sarajevu, djeci stvorio uslove koje on nije imao.

“Zabogatio i jesam čim sam mog’o od svojih sredstava. Nisam nikad kredita marke dig’o. Od svojih sredstava uz’o dva velika traktora, balirku, preko 100.000 sam u mehanizaciju uložio. Možete snimiti da vidite, što kažu – ako laže koza, ne laže rog. Objekte, da i ne pričam. U globalu je to možda oko 200.000 maraka da sam ovdje uložio. Kuću sam u Sarajevu pravio, paralelno. Napravio sam sve, uveo i grijanje djeci. Babo mi je bio u Njemačkoj, a ja nisam im’o ni grijanje, ni ovo, ni ono, a sve sam odradio. Im’o sam i ja, kad su djeca željela krišku, ja sam im’o kantu ‘eurokrema’, zahvaljujem ja i ocu, ali u Njemačkoj je bio, a ja nisam im’o uslove k’o što moji sad imaju”, rekao nam je Muharem Ramović.

Na farmi Ramovića puno je poslova u koje moraju biti uključeni svi, pa su supruga Džemila i djeca Nejra i Nedim najveća Muharemova podrška. Planove je ispunio, pa bi danas mogao živjeti i sa mnogo manjim stadom ovaca, ali navike se teško mijenjaju. O odustajanju ne razmišlja, jer život u gradu nije mu previše zanimljiv, a sve i kada bi odlučio tako, stoku, mašine i ostalu imovinu ni za godinu dana ne bi mogao prodati.

Objava U inat sustavu: Bez marke kredita i sa pet maraka u džepu danas je jedan od najvećih farmera u svome kraju pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Nakon što su se dokazali u uspješnome vođenju farmi mliječnih krava Simentalki u Lipi, oni su hrabro iskoračili u nove poslovne vode. Zajedno imaju 160 grla goveda, (Farma Vučemil 40, a Farma Krivodol 120) i uskoro očekuju realizaciju njihove ideje.

“Prijateljujemo već dosta godina, a kada sam 2013. godine krenuo s farmom mliječnih grla počeli smo i poslovno surađivati budući da je Bero već ranije imao svoju farmu. Puno mi je u ovomu pomogao, više on meni – nego ja njemu, jer je imao dovoljno iskustva. Pomagao mi je u svemu i sa strojevima i zajedno obrađujemo zemlju. Budući da u duvanjskome kraju trenutno nema ni jedna mljekara, odnosno sirana ovakvoga tipa, odlučili smo se na ovaj podvig. Želimo prerađivati svoje mlijeko, a to je od 1.500 do 2.000 litara dnevne proizvodnje,” kaže Branimir.

Upoznaju nas da su već ranije imali gotov projekt rekonstrukcije objekta i potrebne dozvole za mljekaru-siranu u Lipi, od čega su u konačnici ipak odustali budući da im se ukazala povoljnija prilika i to ona u Stipanićima (bivša tvornica proizvodnje opruga B – spring) čiji je objekt dugo vremena bio na prodaji.

Trenutno smo u fazi nabavke strojeva i vjerujemo da ćemo uskoro to finalizirati. Ti strojevi su vrlo skupi, a iznosi se kreću i do 100 tisuća eura. Nismo u velikoj financijskoj mogućnosti pa nabavljamo rabljene strojeve, ali u vrlo dobroj funkciji. Za sada pratimo i slušamo upute inspektora i tehnologa i u počeku će uz nas dvojicu u proizvodnji biti uključena još barem tri radnika, a kako će to sve izgledati u budućnosti za sada je još rano govoriti, dodaje ovaj dvojac.

U svakom slučaju njihovi planovi se odnose na ponudu svježeg (mladoga) kravljeg sira i mlijeka, a onda možda i jogurta, koji bi se u početku distribuirali na području tomislavgradske općine, a kasnije ovisno o zahtjevima tržišta.

Njihovo mlijeko za sada otkupljuju Puđa i Šišović. Zadovoljni su suradnjom i navode kako je ona do sada bila vrlo korektna te da će svoj dio ugovora o otkupu i jedni i drugi ispoštovati do kraja, a onda ih, uz proizvodnju mlijeka očekuje i nešto novo – prerada mlijeka i proizvodnja sira te plasman na tržište u kojima dvojici mladih i obiteljskih ljudi želimo puno uspjeha.

/Izvor: Tomislavcity.com/

Objava TOMISLAVGRAD Prijatelji pokreću mljekaru i mini siranu pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Ramska obitelj Galić, predvođena braćom Jurom i Matom, svojim skromnim pristupom poslu do danas je organizirala  veoma vrijedno gospodarsko društvo. Nekako odmah poslije rata Galići su se prihvatili posla kojega su radili još od osamdesetih godina prošlog stoljeća. Bila je to mala farma svinja na obiteljskim imanjima u Šerovini. Poduzeće „Galić commerce“ osnovali su 23.4.1994.godine i preko njega vrlo stabilno posluju i danas.

Danas je to poduzeće koje ima sedam redovno uposlenih te još toliko u razdobljima povećanih poslova. Ozbiljnost posla leži i u brojkama od oko 2000 svinja u jednom turnusu, tri – četiri turnusa godišnje, što ih svrstava u vrlo ozbiljne proizvođače svinjskog mesa u BiH. K tomu, pedesetak krava uzgajanih po sustavu krava – tele  na čistim pašnjacima Galića i Šerovine omogućavaju kvalitetnu ponudu mesa u mesnici „Galić“ u Prozoru.

„Težak je ovo posao koji ne priznaje ni bolovanja ni godišnji odmor. Dug je bio put dok nismo ostvarili ovo što imamo. Danas su to dvije farme  u Galićima, jedna prema Dobroši gdje imamo i klaonicu, te mesnica u Prozoru. Velika vrijednost je i u svinjama, kravama, teladima, u hrani, u opremi…Ali, najveća vrijednost je u ljudima koji rade na ovom poslu, jer njihovo iskustvo i predanost ovom teškom poslu su najvažniji“, pojašnjava nam Mato Galić. Napominje kako ih je ovaj posao vezao za Ramu, te da nitko od Galića iz ovih dvije obitelji nije odselio niti išao tražiti posao u inozemstvu, što je zasigurno rijedak slučaj.

Ali, ovo su poslovi u kojima se ne smije stajati na mjestu. Mora postojati razvoj, napredovanje.  Galići svoju sutrašnjicu vide u pokretanju sušnice mesa za koju su već pripremili dobar prostor.

„Da, bit će to prava mala ramska mesna industrija. Ali, valja ići korak po korak, na sigurno, pokrenuti novi posao kad budemo potpuno spremni “, oprezni su Galići.

I dok se polako pripremaju za nove projekte, već su pripremljeni za ovogodišnje kolinje. Iako je ova godina bila teška i izazovna, jer je u cijeloj Europi zavladala nestašica mladih svinja, Galići su uspjeli osigurati popunu svojih kapaciteta i sada spremno čekaju sezonu kolinja za koju uveliko stižu narudžbe i predbilježbe. A uspjeli su zahvaljujući dosadašnjoj korektnosti prema velikim mađarskim dobavljačima, zahvaljujući urednom izmirenju obveza i  svom dobrom radu. Ističu i zahvalnost Općini Prozor – Rama, posebno Načelniku Ivančeviću i njegovim suradnicima,  što su projekt farme podržali asfaltiranjem pristupnog puta do Galića onda kada je to za farmu bilo najvažnije.

Kako god, Galići mogu za Ramu ali i za šire okruženje biti primjerom kako se u ovim krajevima može opstati i uspjeti, velikom pažnjom i dobrim radom uz veliki osjećaj odgovornosti prema obitelji i prema zajednici.

Objava OBITELJSKI POSAO: OD MALE FARME DO MALE INDUSTRIJE MESA pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

– Ma, navik’o sam ti ja na ove uvjete, spremno odgovara vlasnik farme ovaca („Farme Smiljanić“) koju je podigao prije dvadeset godina upravo na Ravanjskom polju. Potvrđuje to i videozapis koji je upravo ovih dana snimio njegov prijatelj Zloćo.

U zimskome periodu Ilija noćiva na svojoj Farmi, međutim prekjučer je morao sići u grad po hranu i lijekove za svoje ovce i janjce. Vrijeme janjenja je u punome jeku, a u tomu mu pomaže jedan radnik.

– Ojanjilo je se više od 200 ovaca. Morao sam po neke lijekove za ovce i nadopuniti zalihe hrane. Kada sam obavio te poslove u gradu, krenuo sam preksinoć na Farmu s prijateljem Zloćom. U međuvremenu je zapuhao orkanski vjetar, stvorio nanose i morali smo stati u blizini Farme jer dalje nije bilo prohodno. Tu sam se za Zloćom pozdravio i uputio pješice prema Farmi, govori nam Ilija koji je morao do Farme pješačiti 2 km, i to po snijegu čija je visina dosezala i više od jednoga metra. A tek onda čeka ga pravi posao!

Ne bojim se ni sniga ni vukova, samo me strah dr. Paladina

– Nije me stah, ograjo sam. Nastojim prozitivno razmišljati, znam svoj pravac i da je tribalo do Posušja pješice, i na -20 stupnjeva, ja bih išao. Ne bojim se ni sniga ni vukova. Strah me je jedino dr. Paladina. Ne bi valjalo da ovo pročita i vidi, jer neće me htjeti primiti na kontrolu. Zabranio mi je da nosim veći teret jer imam problema s kralježnicom. Ali ja se moram brinuti za svoje blago – uz smijeh nam govori Ilija koji, kaže, uvijek vjeruje u Božju providnost.

– I neka bude što god On da, to je je moja filozofija. Meni je ovdje ovako uvijek u zimskom periodu. Dislociran samo od prometnice, a bager može za desetak minuta pročistiti snijeg, kad ga zovnem i kad je glavnom cestom prohodno. Ova cesta od Mokronoga prema Rami se već dva dana zbog snijega i smetova ne može čistiti. Popodne bi se vjetar mogao smiriti, a prema nekim najavama Livnoputovi će tada pristupiti deblokadi i čišćenju.

– Preksinoć sam se pješice morao spustio od Farme do Bukovika jer prijatelj Zloćo nije mogao doći po mene i vratiti me kući u Tomislavgrad. Promet je bio u zastoju i bager je izvlačio kamion Alfaplasta koji je bio zapeo na toj dionici kao i ostala vozila. Do njih sam propješačio cca 8 km. Kad su odblokirali prometnicu s tim kamionom sam se dovezao kući.

Iako naviknut na zimske uvjete u planini, Ilija kaže kako je nakon 2012. ovo jedna od najtežih zima.

– Te 2012. godine snijeg je u ovo vrijeme potrajo dva tjedna, a sada već mjesec i pol i to velikoga snijega. I tko zna što će biti idućih dana. Vjerujem dosta norveškoj prognozi. Prema njoj, 28. siječnja past će još pola metra snijega.

Ilijina Farma koja se nalazi u Paklinama – na Ravanjskom polju pripada kupreškoj općini. Kupreški starosjedioci znaju reći da je ta lokacija po niskim temperaturama i hladnoći identična Kupreškom polju i ujedno najhladnija u toj općini.

Kao ni 1998. tako ni danas, ne brine to ovoga mladog čovjeka vedra duha koji u svemu  nastoji vidjeti dobro. Tako se i u ekstremnim vremenskim prilikama na njegovoj planini rađa nešto novo i lijepo. Ilijina pjesnička duša upravo u ovakvim uvjetima iznjedrila je „Zimu“ u stihovima. Zimu koju će uskoro pobijediti Sunce.

Zima

Ej zimo, zimo

Navuče ti meni rukavice

Zarumeni lice

Odvede mi ptice

Pustu dušu ostavi

Da je kose vjetrovi

Ustaknu mi kapu

Staknu mi vatru

Ali neka, neka zimo

Doći će vjetri južine

Da ti svrnu rožine

Procvjetat će ljubice

Gledat ti u lice

Ti ćeš samo kopniti

Lice će ti blijediti

Suncu dušu predati

Sunce će pobijediti 

Zora Stanić/Tomislavcity

Foto: Miro Šumanović/Arhiv

Videozapis: Zloćo  

Objava Kako se u planini snalazi duvanjski stočar Ilija Smiljanić? pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

U zadnjih nekoliko godina trend je odlaska iz Bosne i Hercegovine. Ti odlasci su borba za preživljavanje. Međutim, malo je očekivano da se netko vrati iz zapadnoeuropskih zemalja. Jedan od tih „neobičnih“ povratnika je Senad Garabin koji je prije mjesec dana izgradio farmu koka u mjestu Lug, općina Prozor-Rama.

Senad je rođen u Mostaru 1988. Godine, a njegovi roditelji su u to vrijeme živjeli na Lugu u obiteljskoj kući koju je izgradio njegov djed doselivši iz Višljana, također u općini Prozor-Rama.

U ratu obitelj Garabin odlazi u Jablanicu gdje su kasnije kupili kuću te ostaju tu živjeti. Bolest rano uzima Senadovu majku.

Nakon završenog srednjoškolskog obrazovanja odlazi na studij strojarstva uz rad  u Beč u Austriju. Pred kraj studija zasniva vlastitu obitelj, te prekida studij pred sami kraj.

Prije 3 godine vraća se iz Austrije u Jablanicu kako bi bio stalno sa svojom obitelji. Jakom voljom uvijek je pronašao posao.

Prije nekoliko mjeseci, u najvećem trendu odlaska iz BiH, odlučuje pokrenuti farmu domaćih koka nosilica.

Tijekom posjeta farmi zatekli smo Senada kako hrani koke. O svojim počecima kaže: „Prije nego što sam započeo sa ovom farmom najprije sam se informirao. Pretraživao sam Internet, odlazio na neke farme kako bih iz prve ruke naučio i počeo sa vlastitim uzgojem. Zasukao sam rukave i ovdje na Lugu, na našoj obiteljskoj zemlji započeo sam sa gradnjom. Svega nekoliko dana radio je zidar, a ostalo sam uradio svojim rukama. Sve što je do sada uloženo vrijedi otprilike 15.000 KM.“ – kaže Senad o svojoj farmi.

Farma domaćih koka nosilica smještena je na Lugu, nedaleko od magistralnog puta M 16-2, Jablanica – Prozor. Trenutno broji 250 koka koje su smještene u čvrsto izgrađenom objektu za noćenje i nošenje jaja, dok je prehrana uglavnom na prostoru od 2 duluma ograđenom da koke ne odlutaju ili da ne stradaju od kojekakvih grabljivica. Tu su i dva psa čuvara koji prate dolazak svih nepoznatih i nepozvanih posjetitelja.

O tome što je Senada potaklo da se posveti farmi koka kaže: „To je bila najprije ljubav prema životinjama, a uz to je korisno. Zadovoljstvo i profit zajedno. Prve koke sam nabavio u Kokaproduktu iz Ljubinja. Trenutno imam 250 koka. Sada koke nose dnevno oko 170 komada jaja. Sve se može prodati i tko jednom odnese školjku jaja uvijek se vraća. Najvažnije u ovom poslu je poštenje i korektnost, a  na taj način se najbolje reklamira proizvod.“

Dolazeći na Lug zatekli smo Senada kako hrani koke te smo ga naravno pitali čime ih hrani: „Sve je domaća hrana. To su kukuruz, pšenica ponajviše. Već sam posijao 20 duluma kukruza i pšenice kako bih imao vlastitu hranu. Sve se može stići i postići samo je važno da čovjek sebi pravilno postavi prioritete u životu.“ – rekao je Senad.

Tijekom razgovora saznajemo da planira proširenje farme sa drugim vrstama koka.

„Za svoj posao se ne bojim, jer volim životinje i sa kupcima uspostavljam domaćinski odnos.“ – zaključio je Senad.

Što drugo ostaje nego slijediti svoje ideje, vizije i biti uporan u radu. Svi koji žele nabaviti domaća jaja mogu kontaktirati na broj: 061 061-004.

Objava Foto: Radom i upornošću do vlastite farme koka pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Tijekom našeg posjeta radnici su imali pauzu te su čekali novu turu asfalta koji treba položiti i urediti.  Već ljetne temperature i više od 150 stupnjeva vrući asfalt otežavaju radove, no, osvježenje je uvijek u prigodnim trenitcima. Iz Galić comerca dostavili su pivsko osvježenje.

U naredna dva dana put će biti spojen sa asfaltnim putom na Lugu.

Radove financira općina Prozor-Rama koja kroz infrastrukturu pomaže ne samo naselja nego i gospodarsku djelatnost.

Objava Foto: Nova dva kilometra asfalta prema Šerovini-Galići pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Proljeće kasni, a Ramsko jezero poprima  boju neba, svaki tren drugačiju u prekrasnim modrozelenim nijansama. Mirno je i smiruje sve one koji ga vide. Prolazimo uz njega i to plavetnilo otima pogled mameći nas k sebi. Prolazimo  Podbor, Ploču, Mlušu gdje radnici pripremaju vodovod za one kuće koje još nemaju vodu iz gradskog vodovoda, prelazimo preko brane dok djelatnici HE „Rama“ uređuju okoliš. Nakon brane skromno i lijepo Odmaralište „Veselica“, koje je nastalo na nekadašnjem divljem odlagalištu, čeka svoje prve ovogodišnje posjetitelje. Dok ulazimo u Kovačevo Polje s desne strane zamjećujemo ovce kako mirno pasu na obali Ramskog jezera.

Dolazimo do obitelji Kmetaš. Dobrodošlica  kakva se može naći samo u našim krajevima. Ugodan dan u  ugodnom ambijentu. Ispred kuće se sjedi uz neizbježnu kavu koju s pravom možemo nazvati „razgovoruša“. Uz tu kavu i slastice razgovaramo s Dervom Kmetašom i njegovim ocem Hamidom o povodu našeg dolaska, a to je njihova farma koka nosilica.

Razgovori teku o zajedničkim poznanstvima, životu i svemu onom što život nosi. Ova obitelj je prije rata živjela u Prozoru, a obiteljsko imanje imali su u Kovačevu Polju. Rat je donio svoje nedaće koje su ih odvele u druge krajeve. Nakon rata u Prozoru prodaju stan, kupuju drugi u Konjicu, ali je njihovo srce nemirno. Osjećala se stalna čežnja za svojim krajem. Stoga uz neke donacije, ali ponajviše ulažući vlastita sredstva, obnavljaju kuću u Kovačevu Polju, prodaju stan u Konjicu te se 2001. godine vraćaju u svoj dom.

Godine 2002. izgrađuju farmu za koke nosilice. Valja ovdje odmah napomenuti da je ova obitelj uredno registrirala svoju djelatnost kao poljoprivredni proizvođači te su se, pored farme koka, dali i u sadnju novih nasada šljiva i svega onoga što se da uraditi na njihovj zemlji.

Njihova farma koka  trenutno broji jato od 1000 nosilica,  koje treba hraniti, održavati, klasirati jaja i plasirati ih na tržište. Kako izgleda jedan radni dan oko koka Dervo započinje priču redom: „Dan počinje ujutro u 6 sati i završava navečer u 10. U to vrijeme koke rade, odnosno nose jaja. Oko 9 sati se hrane na poluatomatski način.  Mi sami pripremamo hranu svaki peti dan, ponajviše kukuruz i onda ide soja, imamo i suncokreta te čepića lucerke. Poslije podne kupimo jaja. Svaka 3 do 4 dana imamo generalno čišćenje. Trenutno imamo dva turnusa koka, mlade i stare, koje se izdvajaju iz farme. Koke traju oko godinu dana i nakon toga idu na klanje, a prodajemo i na malo.“ O tome kako raditi s kokama, Dervo je najviše saznao preko literature i interneta, a kako reče u svemu tome najvažnija je volja.

Na farmi je 1000 koka i uglavnom su trenutno sve nosilice. Kada dođe do 50 % nosilica onda se mijenjaju. Trenutna dnevna  količina jaja je oko 700 komada. Sve što koke snesu uglavnom prodaju na području općine Prozor-Rama.  Hamida se može vidjeti svakog ponedjeljka na tržnici u Prozoru.

„Upravo ovih dana pripremamo prostor za nove koke. Surađujemo s „Posavskom kokom“ iz Posavine te ćemo nabaviti od njih piliće stare jedan”, priča Dervo dok pokazuje pripremljene prostorije.

Za svoju farmu nisu nikada ni od koga dobili poticaje, budući da je zakonom određeno kako poticaje mogu dobiti samo farme preko 5000 koka. Ne bi to bio problem njima uzgajati, ali gdje će osigurati toliku prodaju za jaja? U sve su su investirali vlastita sredstva.

U razgovoru smo se dotakli i odlaska iz Bosne i Hercegovine, a tako i općine Prozr-Rama. Dervo o tome kaže: „Od kada smo se vratili imamo stalne pozive da idemo negdje. Zove nas rodbina u Ameriku, ali mi ne želimo nigdje odavde. Ovo što radimo, nekada smo u minusu, a nekada u plusu, nije previše, ali se može živjeti. Nama ne treba bolje. Evo ovih dana par mladića odavde odlazi u Sloviniju, ali mi nećemo još nigdje.“

U radu oko farme i drugih poljoprivrednih djelatnosti rade ponajviše Dervo i njegov otac Hamid. Dervina supruga  Samira i majka Ajka uglavnom se brinu o kućanstvu. Djeca su na školovanju u osnovnoj školi i Srednjoj školi Prozor.

Dok smo obilazili farmu i njezino okruženje zamjetili smo brižno održavane livade, voćnjake i besprijekornu urednost i čistoću. Hamid s posebnim oduševljenjem pokazuje voćnjak  ispod kojega je prekrasno Ramsko jezero.

„Nezamislivo je živjeti na selu bez krave.“ – zaključio je Hamid dok je pokazivao kravu u štali.

Supruga Samira je dok smo završavali razgovor i obilazak farme ubrala izvrsnog zelja iz plastenika za koji Dervo šaljvo kaže da je njezin „miraz“. Upravo ta smirenost, otvorenost, vjera  i iskrenost te šala daju posebnu snagu ovoj obitelji da prebrodi sve životne nedaće koje su ih snalazile. Volja, optimizam i rad su njihov najveći poticaj ovakvom radu. Stoga ovu priču možemo zaključiti  služeći se nekim sihovima Stavrosove pjesme: Dao bih sto Amerika da sjednem na livadu iznad Ramskog jezera i odmaram dušu.

Objava Foto-reportaža iz Kovačeva Polja: Dao bih sto Amerika za ovaj mali dio moga svemira pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Bogata zemlja…

– Australija je lijepa i bogata zemlja u svakom pogledu. Međutim, mi Balkanci okrenuti smo na ovu stranu. Nostalgija je bila toliko jaka da me ništa nije moglo pokolebati u namjeri da se vratim. Uzalud bogatstvo, ljepote i zlatne obale. “Izbaždareni” smo za život u ovim predjelima. Naselili smo se ovdje u Rudine, u naselje u kojem živi veliki broj raseljenih s područja Kaknja i Zenice. Potreban nam je tih, miran život. Naravno, razmišljali smo i o tome kako osigurati egzistenciju za normalan život. Imamo trenutačno problema zbog nedostatka zemljišta za obradu. Farmu smo doveli do faze kada se postavlja pitanje opstanka. U posljednjih pet mjeseci prodali smo više od 30 grla krupne stoke.

Trenutačno na farmi imamo pedesetak grla – priča Trifković. Kaže da je imao 90. Zbog nedostatka kabaste hrane morao je smanjivati broj. Trenutačno otkupljivaču dnevno isporučuje 450 do 460 litara mlijeka. – Vlasti nam obećavaju zemljište pod koncesiju, no već 11 godina živimo od obećanja. Mlijeko otkupljuje tvrtka “Mikan” iz Modrana. S njima surađujemo više od četiri godine i sve je izuzetno korektno. Premiju za mlijeko u posljednje vrijeme primamo redovito. Zbog toga želim pohvaliti Vladu Republike Srpske i resorno ministarstvo. Ranije je premija za mlijeko kasnila i po devet mjeseci. Pratile su nas i suše i poplave. Mi, farmeri, proizvođači mlijeka, zadovoljni smo trenutačnim odnosom kada je u pitanju kontinuitet isplate premija za mlijeko – dodaje Trifković.

Potrebno više zemljišta

Trenutačno mu je, kaže, potrebno još 15 do 20 hektara zemljišta da bi mogao osigurati kabastu hranu za stoku, odnosno silažu. – Sada obrađujem 85 duluma zemljišta. Potrebno mi je još dva puta toliko da bi farma normalno funkcionirala. Sinovi Srđan i Bogdan završili su školu, kći Sara završava srednju. Razmišljamo što raditi, hoće li nam sinovi ostati na imanju ili ipak da idu u bijeli svijet. Ako uspijemo riješiti problem s nedostatkom zemljišta, da se sinovi mogu oženiti, da gradimo kuće, onda bih morao smanjiti broj grla na minimum, a oni neka idu svojim putem – kaže farmer Trifković.

/Izvor: Večernji list/

Objava Farmer koji se vratio iz Australije dnevno prodaje i do 450 litara mlijeka pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Prolazeći  koritom Rame od Gračanice prema Prozoru ne bismo mogli ni zamisliti što se sve krije iznad  tih uskih klanaca i tjesnaca gdje još uvijek huče ostaci rijeke prkoseći ljudima.

Kada skrenete sa Crnog mosta prema Gorici verući se uskom i uzbrditom lokalnom cetom ni zamislit ne biste mogli koja ljepota je skrivena na goričkim proplancima.

A kada gore dođete ugledate tek ozelenile proplanke, osjetite tišinu, doživite istinski dodir prirode.

Upravo u takvom okruženju svoje mjesto je našao Dalibor Ćurdo. Za njega to nije novo mjesto, to je njegova djedovina, mjesto gdje je pružao svoje prve korake, gdje je naučio živjeti, raditi i od rada stvarati korisna dobra.

Dalibor je jedan od rijetkih mlađih naraštaja koji sebe pronalazi ovdje u svom kraju i na svojoj zemlji, a nikako negdje u inozemstvu. Rođen je u mnogobrojnoj obitelji Marka i Ane ćurdo koji su na svijet podigli osmero djece. Ljubav spram obitelji, rodnoj grudi i radu podarili su Marko i Ane svojoj djeci, a Dalibor je to konkretno pokazao stvarajući  farmu ovaca. Rođen je 1987. godine te je po završetku srednjoškolskog obrazovanja kroz zanimanje bravar svoj kruh potražio radeći u Republici Hrvatskoj. Nakon nekoliko godina provedenih na hrvatskim gradilištima i uzaludnog pokušaja naplate svog rada od najmanje tridesetak tisuća kuna, odlučio je biti sam svoj poslodavac vrativši se kući te započinje stvaranjem vlastite obitelji i vlastitog posla kroz malu farmu ovaca.

Zatekli smo ga upravo na goričkim proplancima kako pazi na svoje stado tijekom ispaše.

O počecima bavljenja stočarstvom i planovima Dalibor nam je kazao: „Nakon rada po Hrvatskoj i neplaćenog rada odlučio sam se vratiti i započeti baviti se stočarstvom. Najprije sam nabavio desetak ovaca i kroz četiri godine stvorio sam stado od 290 grla. Ovdje na Gorici imamo svoje zemlje i druge zemlje koja se ne koristi što je idealno za bavljenje ovakvim poslom. Sve je to započelo iz ljubavi ali i potrebe.“

Započeo je Dalibor svoju priču. I dok  govori polako priprema roštilj za goste, a to jasno poručuje kako se odnosi spram posjetitelja i svih putnika namjernika koji dođu na ovo područje Gorice. I dok slasni mirisi roštilja mame nepce Dalibor nam nastavlja priču o svom radu: „Uzgajam pasminu Pramenku. Smatram da je najbolja pasmina za naše prostore, otporana je na sve i ima veoma ukusno meso, a to mi je najlakše plasirati. Sve što uzgojim prodam svojim redovim kupcima pripremajući najviše janjce na mesarski način, a često svojim kupcima i pečem meso za različite prigode; bilo da se radi o žalosti, bilo da se radi o nekim svečanim ručkovima i drugim različitim feštama. O svom stadu vodim računa te su pod stalnim veterinarskim nadzorom, jer ako mislite raditi neki posao onda morate o njemu voditi računa do svake sitnice i  vaši kupci moraju biti zadovoljni. Meni dobro, a oni zadovoljni“. S ugodnim smješkom naglašava Dalibor.

I tako dok razgovaramo uz roštilj, a ovce pasu po proplanku dok ih paze Daliborovi psi pomagači, između šljiva se pojavi njegog otac Marko sa harmonikom svirajući popularne melodije. Tada nam je bilo jasno zašto je ta obitelj brojna i zašto je uvijek vesela, druželjubiva i nadasve optimistična. Taj duh vedrine se mogao samo naslijediti i naučiti u takvoj jednoj obitelji.

„Nedavno sam napravio štalu za ovce. To me poprilično koštalo, no, bez  ulaganja ne može se dalje napredovati. Predao sam zahtjev za federalni poticaj, pa vidjet ćemo hoće li šta od toga biti. Sve što sam do sada uložio su moja vlastita sredstva. Obično kod nas kažu da se nešto ne isplati raditi. Sve se isplati raditi samo je važan rad, snalažljivost i korektan odnos prema kupcima.“

Daliborova supruga Nada radi u trgovini u Prozoru i imaju sad zasad  jedno žensko dijete, a vjerujemo da će to biti brojnija obitelj iako su ova moderna vremena donijela drugačije standarde.  Prema njegovim riječima, toj je jedna mala prednost, no njegov posao na farmi ne ovisi o njezinoj plaći.

Kada je u pitanju prehrana ovaca onda je dovoljno kazati samo da su ovce na stalnoj domaćoj ispaši i da se sijeno za zimsku prehranu kosi upravo sa livada po Gorici. Upravo ta čistoća je njegova prednost što se vidi po ugojenim čistim ovcama i vuni koja se bijeli kao snijeg.

„Svaka potpora poticaja države bi dobro došla, a ja se ipak najviše uzdam u svoj rad“. Zaključio je Dalibor.

Objava Nakon neplaćenog rada odlučio stvoriti vlastitu farmu pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.