Koja je percepcije Crkve u javnosti, kako promiče političku kulturu i odgovorno kršćansko djelovanje i kako razlučuje pastoralno i duhovno od političkog, promišljalo se u ovotjednom Susretu u dijalogu u kojoj su gostovali profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, teolog i publicist fra Ivan Šarčević i profesor na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu politolog Jakov Žižić.

Jakov Žižić Foto: B. Dragašević / HRT

Foto: Fra Ivan Šarčević, B. Dragašević / HRT

Objava Crkva između pastoralnog i političkog pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Nisu nestali dvorski teolozi, premda nema dvorova ni kraljeva. Uostalom, ne ustaju ljudi na nekoga zato što je progresivan ili liberalan, nego zato što mu zavide ili ih je uznemirio u njihovu krivovjerju. Nažalost, svaki put kad se ustane protiv teološkoga mišljenja, krajnji ishod su kažnjavanja, patnje, progon, a nerijetko je bilo i lomača i krvi.

Objava IVAN ŠARČEVIĆ: Teologija ima jedan od ključeva naše sretne budućnosti pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Sa fra Ivanom razgovaramo  o važnim pitanjima vjere u Uskrsnuće, o padovima, o važnosti darivanja i mnogim pitanjima vjere i ljudskog života.

“Uskrsnuće je pobjeda ljubavi. To je važno, jer nam to treba. Krist je već na križu riješio pitanje mržnje i oprostio onima koji su ga raspeli”, rekao je. 

Razgovarala Gordana Marić-Antičević.

Izvor: federalna.ba

Objava FRA IVAN ŠARČEVIĆ: “Uskrsnuće je pobjeda ljubavi” pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Zato uopće nisu nevažni ni Komšić ni Krišto, ali samo kad se zna tko je hrvatski car. I kad se zna tko se sve slijepo divi carevom starom ruhu! Šarčević je između ostalog govorio i o proteklim izborima, očitim prevarama, kao i o uplitanju vjerskih zajednica u izborni proces…

Praznik demokracije se pretvorio u neviđenu lakrdiju. Opet svjedočimo brutalnim krađama na zadnjim izborima, a najavljuje se i prebrojavanje glasova na mnogim biralištima? Doista posve ružna slika našega mentaliteta i općega truleža u društvu?

“Ako je u Bosni i Hercegovini registrirano nevjerojatnih blizu 3,4 milijuna birača, a u BiH stvarno živi oko milijun manje, gdje će završiti stotine tisuća glasovnica ako ne u masovnoj krađi. Krađa je plod sveopće korupcije. Normalno je krasti, savjest se umiruje tvrdnjom da svi kradu. I krade se nemilice, ne samo državno i od drugih, nego i od svojih, i vlastite sirotinje. Slatko je krasti siromaško i nekažnjivo. Najzaštićenije se krade s uzvišenim riječima patriotizma i rodoljublja. Naravno, i u svetim haljinama.”

Mnogi su skloni sa žaljenjem ustvrditi kako nismo izglasali promjene, bez obzira na očiglednu krađu glasova. Zašto je to tako, znači li to da ljudi u BiH dobro žive, ili zapravo više u zemlji nema kritične mase koja je za promjene zbog odlaska ljudi u inozemstvo?

“Ne mislim da se nešto žali jer se nisu izglasale promjene, nego većina ‘bjesni’ što nisu prošli njihovi, odnosno ‘naši’. U nas nema kritičnosti jer manjka samokritičnosti. Nema priznanja zabluda, kupamo se u kolektivnoj bezgrešnosti i smrtno se vrijeđamo ako nam se rekne istina o nama. Uz to, čini se kako se uvijek činilo, i drugdje u svijetu: što je situacija teža, što se lošije živi i što su ljudi nesigurniji ili duhovno prazniji, to više izabiru autoritarne i populističke lidere, despote, obmanjivače, svodnike masa. A i odlazak iz BiH nije samo traženje kruha.”

Kod Bošnjaka su se događale makar neke turbulencije, dogodila se pobjeda Denisa Bećirovića i poraz Bakira Izetbegovića? Je li riječ o kozmetici, tim prije što je SDA, odnosno desnica opet dominantna u bošnjačkom korpusu?

“Bez sumnje, Bošnjaci su najpluralniji, možda najizraženije religijski, jer ih je najviše deklariranih ateista. Ali političko-stranačka pluralnost nije još politički zrela ni svjetonazorski diferencirana, nego je više izraz želje za osvajanjem vlasti i rušenjem drugih s vlasti. Te stranke manje-više dijele iste političke stavove ili ideologiju oko uređenja društva i država. Bošnjačka politika, sa svim strankama i šarenilom, rado sebe imenuje probosanskom, što bi trebao biti sinonim za državotvornu politiku. U toj mantri probosanstva, bilo ona esdeavskoga, esdepeovskoga ili drugih političkih aktivista ima i opasnog, što skrivenog što očitog nacionalizma, i sekularnog i religijskog. Puno je neutemeljenog prisvajanja Bosne, opasne mitomanije s verbalnim nasiljem, iskrivljivanja ili selektivnog manipuliranja bosanskom poviješću; i da groteska bude veća, ZAVNOBiH-om i etničkom kompozitnošću zemlje koja se iskazuje, naravno, nesavršenim, ali za sada ipak nezaobilaznim pojmom konstitutivnosti, koji su, da politička farsa bude potpuna, nedavno svim silama zagovarali upravo ti probosanski aktivisti, a negirali ga najaviše hrvatski i srpski političari i vlastodršci. Pluralnost je bez dvojbe nužna. Za sve. Ona nije anarhija niti izdaja nacionalnog jedinstva, ali nije ni šminka za dominaciju moćnijih, bili oni brojniji ili lukaviji, nego jedini način zajedničkog obitavanja svijeta.”

Unutar hrvatskog biračkog tijela je i dalje sve monotono, hrđavo, famozni izborni zakon je okupio birače oko HDZ BiH. Zanimljivo je da malo tko ovoga puta kuka nad izborom Željka Komšića i porazom Borjane Krišto?

“To što Vi nazivate monotonost, rekao bih da je duhovna devastiranost i obesmišljenost hrvatske politike u Bosni i Hercegovini. Ispisane su stranice o bh. Hrvatima, o njihovom slijepom nalijeganju na autodestruktivnu politiku HDZ-a. Treba razumjeti neke ljude da su od toga umorni i da im se o tome više ne priča, da mnogi napuštaju BiH. Jer ako se progovori, morat će se ‘vikati’, što lažni pastiri i najamnici rodoljublja odmah prigušuju ili osuđuju kao izdaju. Za ovu priliku dopustite mi ponoviti dvije stare rečenice obmanjivača i svodnika hrvatskih masa Dragana Čovića kao ogledalo kako kažete ‘monotonosti’, a ja bih rekao opće devastiranosti i slijepog divljenja Čovićevom političkom beščašću. Prva je ona iz 2011.: ‘U Sarajevu su ostali samo oni Hrvati koji nemaju gdje i koji ništa ne razmišljaju.’ Sarajevo shvatite onako kako ga Čović i slični Hrvati smatraju, kao pars pro toto, simbol za čitavu Bosnu, pogotovo za od Hrvata očišćenu Republiku Srpsku.

Druga rečenica je nedavna Čovićeva najava kandidature Borjane Krišto za člana predsjedništva BiH: Imamo svakako najpametnije, najljepše biće koje može ponuditi svoje životne vrijednosti i sve ono što gradi kroz politiku zadnjih dvadesetak godina i hrvatskom narodu svim žiteljima BiH, to je upravo gospođa Borjana Krišto. Kako god shvatili ove rečenice, sve te pridjeve i ‘životne vrijednosti’, kao manipulativnu ironiju, kao stvarno mišljenje, kao izbornu promidžbu, za um i ljudskost krajnje je nečasno i ponižavajuće. U makijavelizmu ovoga političara pisao je davno Ivan Lovrenović upravo u kontekstu Čovićeve tobožnje brige za hrvatski narod: uvijek iznova zapanjuje surova beskrupuloznost i potpun nedostatak odgovornosti koja se pretpostavlja kod javnih osoba s demokratskim legitimitetom. Zato uopće nisu nevažni ni Komšić ni Krišto, ali samo kad se zna tko je hrvatski car. I kad se zna tko se sve slijepo divi carevom starom ruhu!”

Dojam je da u BiH više i nema autohtone hrvatske politike, HDZ BiH i Dragan Čović su nacionalne interese dramatičnije nego ikada podarili Zagrebu, odnosno Plenkoviću I Milanoviću?

“Ne znam jesu li Hrvati u BiH ikada imali svoju autohtonu politiku, možda malo u vrijeme Austro-Ugarske, ili eventualno nekih kratkih proplamsaja tipa nedavnih NHI-a, bosanskoga HSS-a, ramske udruge DAR, Skopljakovićeve Hrvatske stranke… Svaka izvorna bosansko-hercegovačka hrvatska politika ugušena je najmračnijim klevetama, kupljena ili utopljena u hadeze jedinstvo, u neslobodu jednoumlja. Uvijek je to politika posve okrenuta Zagrebu. Politički paternalizam hrvatske politike iz Hrvatske, s krajnje oskudnim pa i zabludjelim poznavanjem Bosne i Hercegovine, nije oznaka samo Franje Tuđmana nego većine Hrvata, i traje to u ovoj ili sličnim verzijama još od Starčevića, Radića, Pavelića…

Usporedno s političkom desubjektivizacijom, ubrizgavan je kompleks bosanstva, manje vrijednosti posebno bosanskih Hrvata te odatle ta njihova patološka potreba da dokazuju ono očito, vlastito hrvatstvo, i ne samo hrvatstvo nego i vjeru i kulturu. Pritom, naravno, Hrvati nisu neka iznimka, već su sve bh. etničke politike a i religijske zajednice u nekom smislu šizofrene, jer dok tijelom žive u BiH, duhovno su iseljeni u političke i religijske centre izvan vlastite zemlje: u Beograd (Moskvu), Zagreb, Istambul. Stoljećima se žitelji ove zemlje muče i sukobljavaju između sebeprecjenjivanja i omraze drugih, između kulture komšiluka i nekulture munafikluka, licemjerja, sve do bezočnoga progona i ubijanja nevinoga susjeda.

No, da se vratim kratko Zagrebu i hrvatskoj politici prema BiH. Ne bih rekao da je samo HDZ BiH i Dragan Čović ‘nacionalne interese podario Zagrebu’. Mislim da je hercegbosanska, danas znakovito možemo reći mostarska politika u raznim svojim varijantama, redovito nikada definiranim, uteg loše i bezidejne hrvatske politike. I ne mislim da Zagreb ima presudnu moć nad Čovićem, nego je i obrnuto. Čović i razne hercegbosanske ekspoziture i eksponenti po Hrvatskoj, nakon što su devastirali politički i kulturni supstrat bosansko-hercegovačkih Hrvata, našli su svoje unosno uhljebljenje i politički angažman u Zagrebu i po Hrvatskoj. Uzmite samo primjer Ive Lučića Ljubušaka, Nine Raspudića, raznih općinara, novinara, piarovaca koji izvan BiH unosno liječe svoj nacionalni kompleks i manjak političkog subjektiviteta u stvarnoj domovini, a sveudilj i drsko ga ostvaruju u ‘matičnoj’. Dakle, nije baš Čović sluga politike Zagreba, nego majstor političke dramaturgije.

Što se tiče predsjednika Milanovića, njegov sukob s premijerom Plenkovićem svemu ovome daje notu bizarno-destruktivnoga. Sunovrat je to u politički ring bez pravila. Pritom, Milanovićevo besprizorno verbalno ludovanje nimalo ne umanjuje usporedba s političkom rabijatnošću Milorada Dodika ili s inadžijskim smicalicama Željka Komšića i sličnih. Sva ova politička ponašanja zadnji su alarm za prisabiranje i urazumljivanje.”

Nije mali broj analitičara koji je primijetio otvoreno uplitanje vjerskih velikodostojnika u zadnji izborni proces, naročito poglavara islamske zajednice i pravoslavne crkve. Čelnici Katoličke crkve ovoga puta zaista nisu javno istupali u vrijeme kampanje , ali je veliki broj svećenika po župama opet otvoreno agitirao za HDZ BiH i Borjanu Krišto?

“Već u Vašem pitanju stoji i dio odgovora. Ovdje se krupnim koracima maršira u propast sebeljublja i brige samo za sebe, a odjeljivanja i mržnje prema drugima. Kod Hrvata je, kao i kod Srba, mislim većinski, proces fuzije ili kako pravoslavni kažu ‘simfonije’ između nacionalnoga i religijskoga završen. Bošnjaci, čini mi se, nisu ništa različitiji. Njihov nacionalizam nije manje opasan ako nije toliko religijski obojen, nego je tobože sekularan i državotvoran. Ipak, nužno je kazati da pokoji župnik i duhovnik u izborno vrijeme nije primao političare. Ostali su uz narod, nestranački.”

Sve je manje Hrvata u BiH, upis prvačića, naročito u Bosni, da o RS i ne govorimo je sablasno mali. Nudi nam se samo zebnja i uznemirujuća budućnost. Vidite li neku nadu, što mislite što bi hrvatska politika, kakva god da je, morala poduzeti?

“O demografskoj katastrofi Hrvata nije besmisleno, ali jest zakašnjelo govoriti i traži ono najteže – suočavanje sa sobom. O tome su uzaludno najčasniji dizali glas još dok se ta demografska katastrofa mogla makar malo zaustaviti. A maskirala se fantazmom o ‘domovinskom ratu’ u kojem se, gle ludosti, žrtvuju i zavičaj i domovina za Hrvatsku i za podebljavanje hrvatskoga pereca. Taj se istočni grijeh hrvatske politike maskirao također izlikama o ‘humanom preseljenju’ na vjekovna hrvatska ognjišta od Grahova do Drvara, ili po Šuškovu i Bobanovu, po Kninu i Lici; a Bosnu se zakovalo u dijasporu, etiketiralo kao ‘muslimaniju’, zemlju divljine i nekulture, nepoželjnog življenja i definitivnog prezira. Sjetite se gotovo svih poglavara, i političkih i crkvenih, svi njihovih trabanata koji su prodefilirali po pozicijama moći kroz tri posljednja desetljeća. Oni bi na sve te govore o istinitom, dakle demografskom i uopće lošem stanju Hrvata uzvraćali kako ne treba biti pesimist i gledati sve crno. Koja je to samodovoljna podvala! I danas! Jer se i danas moćni, s udobne pozicije, pozivaju na zajedništvo, a izmiču odgovornosti, šire laži da je najbolje ono što oni čine, a dobronamjerne difamiraju kao eksperte apokaliptičkih dijagnoza i renegate svoga naroda. Ustvari oni su sukreatori katastrofe i udvostručitelji beznadnosti, ne poznaju mudrost napuštanja vodstva, nego nastavljaju drugima krasti budućnost, društveno ih šikanirati, prisiljavati ih na rezignaciju ili na seljenje iz zemlje. Kad me pitate za nadu, mogu za sebe reći, čini mi se da nisam bez nade, ni bez želja i očekivanja. I od sebe i od drugih. Mučim se između tvrde realnosti, sebičnih ambicija, ljudskih zakazivanja, društvenih sukoba, kao i razočaranja i očekivanja bližnjih, jer jedni drugima dugujemo i sućut i nadu. Pogotovo stariji mlađima. Ipak, i dalje me fascinira neistražena prošlost i ljepota ove zemlje, velika povijest padova i uspona franjevaca Bosne Srebrene; fascinira me dobrota pojedinaca, malobrojnih bosanskih katolika i Hrvata, kao i dobrota pojedinaca iz svih vjera i svjetonazora. Iz iskustva prijateljstava, i onih polomljenih, pokreće me nada, možda i lijepa iluzija, u smisao pouzdanih međuljudskih odnosa koji ne počivaju na nacionalizmu, na koristoljublju, ni na licemjernim zahtjevima neostvarivog moralnog čistunstva. I siguran sam da politika nije sve, nego je život dar, milost, šala i ljubav, i dječje povjerenje u ljude, prijatelje, i po cijenu gubitaka i nerazumijevanja. Posve sam uvjeren da naša budućnost leži u poštivanju naših razlika i u odgovornosti za druge.”

M. L.

Objava FRA IVAN ŠARČEVIĆ: “Najzaštićenije se krade s uzvišenim riječima patriotizma i u svetim haljinama!” pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Zbir je to od šezdesetak kolumni objavljivanih u mjesečniku Vjesnik Franjevačkoga samostana sv. Luke iz Jajca, posvećenih ljudskim manama i vrlinama, od razboritosti, pravednosti, prijateljstva i milosrđa, preko straha, samoodgoja i siromaštva, do pohote, grijeha, laskanja, neprijateljstva, oholosti, kukavičluka i dr.

Milosrđe

Za milosrđe Šarčević kaže da se iskazuje onomu koji po ljudskoj računici zaslužuje pravednu kaznu, a razloge za to ne nalazimo u sebi, u kozmičkom redu niti u propisima, nego poput vjere, ima transcedentski karakter, božanski izvor. Milosrđe je više od pojedinačnih čina nesebične dobrote, ono je cjelina života i struktura naše osobnosti, prenosi HINA.

Posebno se osvrće na kolektivne oholosti kao što su obiteljska, redovnička, crkvena etnička, rasna, kulturna i religijska. Svako naše “‘veliko’ MI” živi duboku podvojenost krajnje ugroženog i istodobno najpravednijeg i kakvog sve naj-naroda, ističe Šarčević i dodaje da je dvadeseto stoljeće pokazalo svu ubilačku i samoubilačku razornost kolektivne oholosti u ideologijama fašizma, nacizma i komunizma.

Oholi narod 

Nacionalizam kao kolektivna oholost najgora je vrsta duhovnog oboljenja naroda, u njemu je narod “kolektivni bog” i njime se pokriva sve i sva zla. I nikim nije lakše vladati kao oholim narodom, smatra Šarčević. Teolog s Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Đakovu Stjepan Radić u pogovoru ističe da se pitkost, ljepota i privlačnost Šarčevićeva govora o vrlinama čuva svake idealizacije i ljudskoj osobi nedostižnog zahtijevanja. U “Manama i vrlinama“ on predstavlja svu složenost moralnog djelovanja i čovjekova postojanja uopće, te ukazuje na važnost zahvaćanja u najdublji bunar svoje osobnosti i priznavanja svojih „najmračnijih djela”, zaključuje Radić.

Autor kaže da su polazište za ta fragmentarna razmatranja dva uvida: siromaštvo ljudskih odnosa, te činjenica da kako starimo, u većini, ne postajemo bolji, nego izopačeniji, pretvorniji, grešniji

Kaže da se u pisanju referirao na Sveto pismo, vlastita iskustva i mišljenje niza autora. Fra Ivan Šarčević (1963) bosanski je franjevac, teolog i publicist. Predaje pastoralnu teologiju i katehetiku na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, na kojoj je bio i dekan. Bio je glavni urednik mjesečnika Svjetlo riječi. Objavio je sedam knjiga u kojima se bavi navještanjem vjere, odnosima vjere i politike, ekumenizmom, opraštanjem i pomirenjem, te odnosima vjere i umjetnosti.

Objava IVAN ŠARČEVIĆ: Nacionalizam kao kolektivna oholost najgora je vrsta duhovnog oboljenja pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Sadrži devet kompleksnih teoloških radova, u kojima Šarčević demonstrira visoko osviješten etičko-intelektualni stav spram temeljnih pitanja čovjeka i njegovoga svijeta, pri čemu je osnovna vrijednost toga stava – uznemirenost i otvorenost, nasuprot svakoj ideologičnosti i apodiktičnosti. Na stilskoj razini ekvivalent tomu je veoma prepoznatljiva Šarčevićeva esejističnost, u kojoj se pouzdano znanje, nekonvencionalno i poticajno artikuliranje pitanja, i izrazito osoban a gibak i precizan jezik spajaju u moćan izražajni amalgam, koji je jednako relevantan u teološko-znanstvenom kao i u književno-esejističkom polju.

Već i sami naslovi eseja jasno sugeriraju njihovu tematsku i motivacijsku usmjerenost: „Religija – kultura – dijalog, „Dijalog s perspektivom. Od kulture dijaloga do dijaloga kultura“, „Pluralizam i univerzalnost patnje. Pretpostavke međureligijskog dijaloga“, „Međureligijski dijalog pred alternativom vjere i nevjere, Dijalog s ateistima, Spoznajni altruizam i Božje milosrđe u konfliktnom društvu“, „Crkva – promicateljica kulture dijaloga i zajedništva. Prema koncilskoj konstituciji Gaudium et spes“, „Kulturna polimorfnost Hrvata. O unutarhrvatskom dijalogu na tragu Željka Mardešića“, „Povijesno-teološko utemeljenje međureligijskog dijaloga bosanskih franjevaca“, „Dijaloška odgovornost vjere“.

Predgovor i pogovor knjizi, koje ovdje donosimo, napisali su Stipo Kljajić i Tomislav Kovač

Fra Stipo Kljajić je bosanski franjevac. Doktorirao je iz biblijske teologije na Papinskom sveučilištu Antonianum. Predaje na  Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, te kao gost na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Osijeku i na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Autor je knjige Utjeha mesijanske nade (Kršćanska sadašnjost, Zagreb, Franjevački samostan sv. Luke, Jajce, 2018).

Tomislav Kovač doktorirao je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu baveći se postkoncilskim odnosom Katoličke crkve prema islamu i muslimanima. Područja njegovoga zanimanja i znanstvenog istraživanja su odnos kršćanstva i drugih religija, međureligijski, osobito kršćansko-muslimanski dijalog, teologija religija, misiologija, odnos vjere i kulture.

Stipo Kljajić: O DIJALOGU DIJALOŠKI

Ne zna se jesu li Adam i Eva, biblijske slike prvih ljudi, međusobno dijalogizirali. Biblija o tome ništa ne kazu­je. S Bogom svakako jesu razgovarali, bili su pitani, me­đutim tek nakon što su podlegli napasti zla, zastranili (mysterium iniquitatis), no i tada ne iskreno, bez uvijanja i prebacivanja/nijekanja odgovornosti. Slično Adamu i Evi, Biblija ne donosi ni razgovor između njihove djece, Kajina i Abela – šteta, jer bi bilo dragocjeno imati ga – tako ne znamo bi li dijalog, da ga je bilo, odvratio Kajina od bratoubojstva i spriječio spiralno širenje zla bratoubijanja.

I Kajin je razgovarao s Bogom, ponovno na Božju inicijativu, no ni tu nije došlo do dijaloga: Kajin se dija­logu stalno izmicao, od njega bježao. I nije to jedino što se ne zna o (ne)dijalogu u biblijskoj prapovijesti. To, na koncu, i ne čudi jer se radi o egzistencijalnoj poruci izra­ženoj mitskim načinom; više o pokušaju odgovora na pitanje zašto, nego kako su stvoreni prvi ljudi i zašto su počinili svoje prve, nikako ne i posljednje grijehe.

Susreta i razgovara između prvih ljudi međusobno i s Bogom zacijelo je bilo, no ne i dijaloga – barem ne otvorenih i zdravo konfliktnih – koji bi smirili tenzije, odvratili od nasilja i zla (ako ne za stalno, onda barem  privremeno) i povratili narušeni sklad i zajedništvo. Razgovor i dijalog naprosto nisu sinonimi, premda su etimološki veoma slični (starogrčki dialogos = razgovor) i premda se oba događaju u susretu, lako je svaki dijalog razgovor, nije svaki razgovor i dijalog.

Nikako. Za dijalog je potrebno, još više nego za razgovor, ostvariti nezaobi­lazne pretpostavke i kreirati ga: dijalog nije nešto samo po sebi dano i samorazumljivo, nešto urođeno – premda je čovjek ontološki dijaloške biće – nego ga je potrebno roditi, često u mukama. Prvi ljudi, i Adam i Eva, i Kajin – i svi drugi ljudi, svih vremena – otimaju se dijalogu (svakodnevno je to naše iskustvo), ne žele ga jer on od njih zahtijeva, između ostaloga, susret s drugim oči u oči, otvoreno uho za drugoga, priznanje vlastite odgo­vornosti i krivice.

Dijalog je, čini se, prvenstveno stvar htijenja: jedno­stavno ga nema ondje gdje ga se ne želi, gdje ga se smatra nepotrebnim, gdje se oci njega bježi i skriva. Da bi ga se pak htjelo/željelo, potrebno je u njemu vidjeti smislenost: mogućnost susreta i obogaćenja, vlastitoga i onoga s kojim se dijalogizira. Ukoliko ga se smatra besmislenim i nepotrebnim – a to je najčešće kod onih superiornijih – onda je svako „tjeranje” na dijalog unaprijed osuđeno na propast: nema dijaloga na silu.

Nema, i zbog toga što dijalog po svojoj naravi zahtijeva najmanje dva u dijalogu jednakopravna i slobodna sugovornika, jer dijalog nije tehnika da se drugoga prevari, nadvlada i pobijedi, nego du­hovnost koju karakterizira nastojanje ne samo oko svoga do­bra, nego i dobra drugoga i zajedničkoga dobra. Dijalog nije  taktika nametanja vlastitoga mišljenja niti orobljavanja drugoga: u dijalog se ne ulazi da bi se drugoga porazi­lo, da bi se objelodanila i potvrdila ispravnost vlastitih uvjerenja ili života, nego naprotiv da bi ga se upoznalo, razumjelo – njega od mene različitoga, jer samo različiti uistinu dijalogiziraju – od njega i s njim učilo, da bi se, u konačnici, raslo u zajedništvu i ljudskosti.

Ukoliko se dijalog uistinu želi i ako se u njega ulazi dobronamjerno i iskreno, sa sviješću da drugoga, isprav­noga puta jednostavno nema, još uvijek je to samo jedan korak na putu dijaloga. Mnoge su, doista, zapreke na tom putu. Od čovjeku tako svojstvene samoispravnosti i samodostatnosti, preko teškoće i samoga susreta, a ka­moli dijalogiziranja s drugim – osobito ako je taj drugi povod ili uzrok moje nesreće, ako se o mene ogriješio – do slabog poznavanja sudionika dijaloga, i drugoga i sa­moga sebe pa sve do (ili prvenstveno od) straha i mržnje kao dviju najvećih zapreka i dijaloga i života kao takvoga.

Ukoliko se u jednadžbu navedenih zapreka dijalo­ga, a one su samo svojevrsni izbor, uvrsti raznolikost dijaloga s obzirom na njihove sudionike i razine na ko­jima se ostvaruju (osobni dijalog, društveni dijalog, međukulturalni, međuetnički i međunarodni dijalog, međukonfesionalni, međureligijski i međusvjetonazorski dijalog …, sve dijalozi između različitih skupina, a gdje su još nimalo nebitni unutarnji dijalozi, dijalozi iz­među pripadnika istih skupina: kulturoloških, društve­nih, etničkih, narodnih, crkvenih, vjerskih …), onda dolazi gotovo do nepremostivih zapreka dijaloga.

Ipak,  unatoč svu mnoštvu stvarnih ili potencijalnih zapreka, glavne su zapreke dijaloga na osobnoj razini, u osobnom dijalogu, onom licem u lice, jer je upravo osobni dijalog osnova svih drugih dijaloga i jer je, na koncu, dijalog uvijek osoban, konkretan i događa se između dviju oso­ba, ma o kojoj se vrsti ili razini dijaloga radilo. Osoba, pojedinac je, naposljetku, onaj koji shvaća i prihvaća nužnost dijaloga, ili ne.

Ukoliko se radi o dijalogu nastalom iz vjere, ne dakle samo onom međuvjerskom, onda dijalog nije nešto opcionalno, nego upravo nužnost: nužnost vjere, osobito kršćanske vjere. Dijalog vjernika, dakle, nepobitno pri­pada samoj srži njihove vjere: ako nigdje drugdje, onda bi u vlastitoj vjeri, u vlastitom (dijaloškom!) odnosu s Bogom morali pronalaziti utemeljenje i opravdanost, upravo nužnost dijaloga.

Za kršćane nužnost dijaloga ne može proizlaziti iz straha od nestanka niti iz juridičkih normativa, nego iz osobnog vjerničkog odnosa s Bo­gom, iz evanđelja, odnosno iz nasljedovanja Isusa Kri­sta. Upravo Isusovo ostvarivanje dijaloga (i ortodoksija i ortopraksija), kao onoga u kršćanstvu jedinoga uistinu mjerodavnoga, trajni je poziv, točnije zapovijed svim njegovim nasljedovateljima: bez dijaloga se ne biva krš­ćaninom, i to dijaloga na Isusov način.

Isusovo ostvarivanje dijaloga (ne puko prakticiranje) proizlazilo je, kako nam prenose evanđelja, iz uvjerenja da je drugi Božja slika, njegovo lice, iz potrebe praktič­ne, konkretne ljubavi prema, opet konkretnoj, osobi, iz odgovornosti prema drugome koji me se bezuvjetno tiče, tim više ako je taj drugi drukčiji.

Zato Isus i ulazi u dijalog prvenstveno s onima s kojima se obično ne dijalogizira: sa siromašnima, stranima, bolesnima, grešnima, marginaliziranima, s u biblijskom smislu malenima, jer je zbog njih, sam će to reći, i došao na svijet. No, ni s njima, a osobito ne s pravednima i dobrima, s vjerski besprijekornima (prema njihovu mišljenju), Isus neće „jeftino” dijalogizirati, neće ih ostavljati ondje gdje ih je zatekao, nego će u dijalogu s njima zahtijevati radikalne promjene, obraćenje, a ne estetske korekcije.

Konkretna zauzetost za druge, uz navedeno, „tjerat” će Isusa da ne prekine dijalog, da se – izvanjski gledano sa zanemari­vim, ako i ikakvim uspjehom – uvijek iznova upušta u dijalog s raznim „mračnjacima” svoga vremena, oso­bito s „pomračivačima Božjega lica”, da dijalogizira i s neprijateljima, onima koji mu o glavi rade.

I u dijalogu s njima Isus je sasvim svoj, otvoren, no krajnje zahtjevan, ne dopušta neiskrenost niti se da uvući u kaljuže spletka­renja: tako jednom prigodom sugovornicima namjerno kaže da će im odgovoriti na postavljeno pitanje tek ako oni njemu odgovore na njegovo, o podrijetlu Ivana Krsti­telja, jer su njihova omalovažavanja i nepoštivanja – s kojima je dijalog nemoguć – odavno prešla svaku mje­ru (Mt 21,23-27); ili u dijalogu s Pilatom, nakon što se ovaj pokazao krajnje prijetvornim i lažno neupućenim, k tomu još božanski umišljenim, Isus šuti i ništa ne od­govara (Mk 15,4), slično kao i pred velikim svećenikom kojemu zapravo Isusov odgovor i ne treba, jer je smrtna presuda već odavno „skovana” (Mk 14,61).

Sve do sada kazano služi kao svojevrsni uvod onomu što slijedi, tekstovima koji su pred vama. Radi se, kao što ćete se i sami uvjeriti, o devet kauzalno nastalih tekstova, sabranih u jednu knjigu i naslovljenih Dijalog iz vjere. Radi se, dakle, o govoru o dijalogu i to dijalogu nastalom iz vjere. Njihov autor je bosanski franjevac, profesor pa­storalne teologije, Ivan Šarčević, koji na po mnogočemu jedinstven način nastoji govoriti o ovoj za njega (a tako bi valjda trebalo biti i za svakoga čovjeka, vjernika osobito) krucijalno važnoj temi, odnosno problematici. Premda se o dijalogu dosta (možda i previše) pisalo i piše, teksto­vi koji slijede su ne samo autentični i relevantni nego i, po mnogim parametrima, neobični, odnosno novi.

Oni, što je za svaki tekst ove vrste najvažnije, odolijevaju vre­menu, ne zastarijevaju: premda su pisani u razdoblju od 2003. do 2019., i dalje su itekako aktualni. Oni, nužno je to spomenuti, ne pripadaju tekstovima koji pretendiraju na sveznanje o dijalogu, koji dijalog prihvaćaju zdravo za gotovo niti onim, a takvih je čini se najviše, koji načelno promovirajući dijalog u stvarnosti promulgiraju samoispravnost sebe i svojih, nego upravo dijaloškim teksto­vima: autor se, u jasnoći izlaganja svojih stavova, stal­no upušta u dijalog s drugim mišljenjima, često sasvim oprečnim njegovima, i s njima odvaguje vlastite argu­mente, i pri tome ostaje lojalno kritičan prema mainstream mišljenjima vlastitoga kolektiviteta, kako nacionalnoga tako i vjerskoga, odnosno franjevačkoga i crkvenoga.

Premda ne govori samo o dijalogu proizišlom iz vje­re, nego ozbiljno i trezveno uzima u obzir i druge život­ne postavke i svjetonazore, uključujući i one ateističke u svoj njihovoj raznolikosti, knjiga koja je pred vama bitno je plod ne samo intelektualnoga rada nego i kršćanske vjere. Autor svoje tekstove nastoji utemeljiti na evan­đelju, na životu i djelovanju Isusa Krista – u komu se milosrdni Bog upustio u novi, do tada gotovo nepojmljivi dijalog sa svijetom – na crkvenim dokumentima, osobito onima Drugoga vatikanskog koncila, na svijetlim i obvezujućim primjerima iz franjevačke i crkvene, bosanske i svjetske povijesti i na koncu, no ne manje važnim, na že­lji za ostvarivanjem nikad dostižnog, ali nužnog sveopćeg bratstva ljudi, koje je zapravo jedina istinska budućnost svijeta, a čiji je dijalog nezaobilazni početak i metoda.

Ne postoji naučeni, „svladani” dijalog, nego se čitava života valja učiti dijalogizirati – autor to stalno nagla­šava. Valja se, gotovo je sasvim jasno, osobito učiti dija­logizirati u našem vremenu i na našim, nacionalnim i vjerskim mržnjama premreženim prostorima. I zbog toga što je kod nas i danas, s jedne strane, već odavno prisutna kakofonija dijaloga, mnoštvo glumljenih i samo pro forma dijaloga, dijaloga koji su nastali iz prisile ili ne idu dalje od slatkorječivosti, ne idu u konkretnost, u ostvarivanje ili, s druge strane – što je kudikamo opas­nije – što se u našim društvima, našim narodima, čak i u našim vjerskim institucijama još uvijek nije ozbiljno shvatila nužnost dijaloga (indiferentnost je gotovo sveprevladavajuća), pa se drugi ne samo dijabolizira, često u ime naroda, vjere pa i samoga Boga, nego se, čega, smo također svjedoci, difamiraju i kažnjavaju oni rijetki naši koji uistinu nastoje zastupati i živjeti dijalog, opet u ime zaštite nacionalnih interesa, svete vjere i, čini se, još svetije tradicije. Ova knjiga može biti svojevrsni priručnik, vademecum kako se uči dijalogizirati, kako ostvariti ne­zaobilazne pretpostavke dijaloga, jer je on, ponovimo, nužnost: ljudska i vjernička.

Možda je Isus, Logos, što znači ne samo Riječ, Smisao, nego i Dijalog, i došao na zemlju da Bog u njemu ljude ne samo spasi i otkupi nego da ih, da se vratimo na prve lju­de s početka, i nauči dijalogizirati. Nimalo slučajno Isus se u kršćanskoj tradiciji često naziva drugim Adamom i većim od Abela: on, za razliku od njih dvojice u neizreci­voj slobodi dijalogizira s Bogom i s braćom koja mu žele zlo. Najčešće Isus najplodnije sugovornike za dijalog, što nije nimalo zanemarivo, pronalazi u strancima, u druk­čijima od svojih. Možda i u našoj sredini odzvone Isuso­ve riječi da tako pravog dijaloga iz vjere nije našao među svojima, kao među strancima.

Tomislav Kovač: DIJALOŠKA ODGOVORNOST VJERE

Zalagati se za dijalog, mir i suživot nikada nije bilo lako, posebno nije u današnje vrijeme. Živimo u napetom i ne­izvjesnom svijetu koji se sve više radikalizira na globalnoj i lokalnim razinama. Tehničko-ekonomska globalizacija, koliko je povezala ljude, narode i kulture, toliko ih je po­stavila u međusobnu konkurenciju prouzročivši strah i nepovjerenje jednih prema drugima. Posljednjih tridese­tak i više godina diktatura neoliberalnog kapitalizma i njegovih perfidnih ideologija prividnih sloboda cijeli je svjetski poredak podredila materijalističkoj logici novca i profita, produbivši jaz između bogatih i siromašnih te namećući mnogim državama ekonomsko ropstvo kojim se iz dana u dan sve više uvjetuju ili ukidaju temeljna prava i slobode naroda i pojedinaca. Univerzalističke ideale humanizma na kojima je sagrađena modernost i njezin napredak zamijenili su pragmatizam realpolitike i znanstveno-tehnička paradigma koji stvarnosti pristu­paju isključivo utilitaristički.

lako su neki nagovještavali da će 21. stoljeće biti sto­ljeće planetarnog mira i blagostanja, od samog njegova početka ono je obilježeno terorizmom i novim ratovi­ma, globalnim siromaštvom i migracijama, ekološkom katastrofom i prijetnjama novog svjetskog rata, uklju­čujući biološki i nuklearni rat. Globalni izazovi na različite se načine prelijevaju na regionalnim i lokalnim razinama, oživljavajući stare ili pobuđujući nove nape­tosti. Gotovo posvuda rastu nacionalizmi i populizmi, religijski ekstremizmi i fanatizmi, ideološke i svjetona­zorske netrpeljivosti i isključivosti, tendencije zatvaranja u vlastite identitete (identitarizam) i zajednice (komunitarizam) sa željom odvajanja od drugih (separatizam), verbalno i fizičko nasilje.

Sve su ove pojave na više ili manje izražajan način također prisutne u društveno-političkom i kultural­nom kontekstu država nastalih raspadom Jugosla­vije, u kojima su odnosi pripadnika različitih naroda i vjeroispovijesti još uvijek opterećeni prošlošću, naročito traumama posljednjega rata i svih ljudskih i društvenih nepravdi koje su iz njega proizašle. Vremena su ozbiljna, ozbiljna su i pitanja koja nam današnje vrijeme postavlja na svjetskoj i našoj regionalnoj razini.

Opravdano je, stoga, zapitati se koje je mjesto i uloga religija i vjernika u ovakvom svijetu i u našem konkret­nom podneblju? Jesu li vjernici samo pasivni, nemoćni ili indiferentni promatrači globalnih i lokalnih zbivanja? Doprinose li konstruktivnom razvoju općeljudske zajed­nice kako u svijetu tako i u svojim sredinama ili su mož­da i sami ponekad suučesnici u politikama i ideologija­ma podjela i mržnje? Mogu li vjernici svojom duhovnom snagom i moralnim autoritetom posvjedočiti da su, u da­našnjem razdiranom svijetu, mir i suživot među ljudima i narodima ne samo mogući nego i nužni, da je socijalna pravednost ostvariva, da su susret i dijalog uvijek bolji od sukoba i rata, da ljubav prema Bogu uključuje ljubav i odgovornost prema svakom čovjeku i svim ljudima?

Polazeći od spomenutih izazova i pitanja knjiga fra Ivana Šarčevića, Dijalog iz vjere, više je nego dobrodošla. Svojim sadržajem i porukama ona je hrabar i ozbiljan poticaj ponajprije kršćanima, ali i sljedbenicima drugih religija i svim ljudima dobre volje, da razmisle o svom odnosu prema svijetu i svojoj konkretnoj sredini, kao i o svom odnosu prema drugima, neovisno o njihovoj nacionalnoj, vjerskoj i kulturalnoj pripadnosti, ali ne i bez njih. Jer svaki odnos ima svoj kontekst i konkretne sudionike, koji neminovno pripadaju jednom narodu te specifičnom religijskom i kulturnom okruženju koji sačinjava njihov identitet i koji nužno utječe na njihovu predodžbu sebe i drugoga. Temeljno pitanje koje se pro­teže kroz cijelu ovu knjigu je sljedeće: je li vjera zapreka ili mogućnost dijaloga i suživota s drugima, odnosno, je li vjera koja bi dijelila ljude još uvijek bila dostojna sebe i svojih osnovnih teoloških i moralno-etičkih načela? Od­govor na to pitanje naslućujemo, iako nije jednostavan.

Fra Ivan Šarčević vjeru poglavito razumijeva kao od­govoran odnos prema Bogu i bližnjemu, u duhu Isuso­va evanđelja, odnos koji se uspostavlja, razvija i održa­va upravo i ponajprije dijalogom. Autor ovom knjigom svjedoči da i sam čvrsto vjeruje u dijalog i drugima želi osvijestiti važnost dijaloga. Međutim, istodobno nas upozorava da je dijalog, kao i svaki ljudski odnos, krhak i da zahtijeva trud i njegovanje kako bi mogao opstati i biti učinkovit. Autor također poručuje da u današnjem svijetu nijedan vjernik, nijedan narod i nijedna zajednica nije i ne smije biti otok, nego da su međusobna povezanost i dijaloška suradnja neophodni za njihov opstanak i za stvaranje zajedničke budućnosti.

Zbog ovih razloga je knjiga Dijalog iz vjere jednako prožeta teološkom i pastoralnom motivacijom. Njome autor propitkuje duboki smisao i životne posljedice vjere u odnosu na konkretne izazove i probleme u društvu i Crkvi, naročito u našem širem podneblju, nastojeći de­tektirati uzroke problema i ukazati na moguća rješenja u svjetlu kršćanske poruke i zdravog razuma. Knjiga je sačinjena od devet članaka nastalih na temelju autorovih izlaganja na znanstvenim i stručnim skupovima i objav­ljenih u različitim časopisima i zbornicima između 2003. i 2019. godine. Zajedničko ovim člancima je što svaki na svoj način tematizira dijalog, naglašavajući njegovu važ­nost i nezaobilaznu ulogu u svim životnim procesima i područjima djelovanja, naročito na vjerskom planu. Premda su napisani u različitim razdobljima i povodi­ma, članci se izvrsno nadovezuju i nadopunjuju. Bogat i svestran sadržaj ove knjige može se iščitavati i razmatra­ti kroz tri glavna vida: teološki – dijalog, kao i vjera, ima teološke temelje i konkretne moralno-etičke zahtjeve koji iz njih proizlaze; crkveno-pastoralni – dijalog je sastavni dio evangelizacijskog poslanja Crkve; društveno-politički – dijalog i vjera imaju izravne implikacije u životu ljudi i naroda.

Teološki temelji dijaloga: Isus kao primjer

Već u kratkom i sugestivnom naslovu knjige, fra Ivan Šarčević ističe i povezuje dvije stvari: dijalog i vjeru. Štoviše, dijalog izvlači iz vjere predmnijevajući da, s jedne strane, vjera uključuje dijalog i da, s druge strane, dijalog koji proizlazi iz vjere ima drukčije i obvezujuće temelje, koji su transcendentne ili teološke naravi. Teološko utemelje­nje dijaloga Šarčević prije svega crpi iz komunikacijskog obilježja Božje objave u povijesti čovječanstva, kojom Bog svojom riječju uspostavlja odnos s čovjekom i poziva ga u zajedništvo sa sobom. Zato se iz perspektive triju velikih monoteističkih religija – židovstva, kršćanstva i islama – može reći da je vjera dijaloška po svojoj naravi: ona je odgovor na Božji govor (objavu), odgovor koji uk­ljučuje jednaku odgovornost prema Bogu i čovjeku jer je Bog, ukoliko je jedini i stvoritelj svakog čovjeka, nužno Bog svih ljudi koje, pretpostavljamo i vjerujemo, jednako i nepristrano ljubi, uključujući one koji u njega ne vjeruju.

Drukčije rečeno, Bog obvezuje vjerničku savjest da iziđe u susret drugome čovjeku i da se brine za njega, da s nji­me razgovora i surađuje u ostvarivanju mirnoga i praved­noga života, sukladno Božjoj stvarateljskoj zamisli. To fra Ivan Šarčević jednostavno naziva „odgovornost u vjeri“ (str. 45) te više puta u svojoj knjizi s pravom podsjeća kako je dijalog „za vjernike zahtjev koji izlazi iz vjere, iz primarnog odnosa: odnosa s Bogom¹* (str. 51), „dijalog ima izvorište upravo u vjeri“ (str. 96) itd. Ova dijaloška odgovornost vjere odgovornost je svakog istinskog vjer­nika, neovisno kojoj vjeroispovijesti ili narodu pripadao. O toj odgovornosti ovisi sama vjerodostojnost vjere, jed­ne vjerske zajednice ili jednog naroda, moglo bi se dodati i jedne civilizacije, te zato nije jednostavno odgovoriti je i vjera po sebi čimbenik dijeljenja ili povezivanja ljudi. Ako vjera u suštini povezuje ljude, kako se često tvrdi, zašto su vjernici općenito toliko isključivi i skloni druge osuđivati? Je li problem u „vjeri”, u „vjernicima” ili u ne­kim drugim, „izvanjskim”, faktorima?

Svoj dijalog iz vjere fra Ivan Šarčević prvenstveno te­melji na svojoj osobnoj vjeri u osobu Isusa Krista i na zahtjevima koji iz kršćanske vjere proizlaze. Ako Isus podsjeća da je ljubav prema Bogu i prema bližnjemu najveća zapovijed židovskog Zakona (usp. Mt 22,36-40), svojim pak učenicima objavljuje novu zapovijed: „Lju­bite jedni druge kao što sam ja vas ljubio!” (Iv 15,12ss). A poznato je da je Isus ljubio beskrajno i da je za svo­je svjedočanstvo o Božjoj ljubavi prema svim ljudima bio spreman podnijeti nepravedne osude, odbacivanje, poniženje, muku i smrt. Isto tako, spomenuta Isusova zapovijed nije rezervirana samo za kršćane, nego svoje puno značenje dobiva u „zlatnom pravilu” evanđelja: „Sve, dakle, što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima” (Mt 7,12).

Kršćanska vjera je doista zahtjevna jer nikada ne razdvaja Boga i čovjeka, štoviše, nemoguće je krš­ćanski vjerovati u Boga i zanemarivati drugog čovjeka, osobito onog u nevolji. Isusova prispodoba o Posljednjem sudu jasno ukazuje da je djelotvorna ljubav prema upravo ljubav prvo mjerilo spoznaje Boga i istine (usp. 1 Iv 4,7-8.16b.20-21 i dr.), a ljubav uključuje odnos, su­sret, komunikaciju, nalaženje zajedničkih obzorja pa i onda kada se čini da ih nema. Ova relacijska dimenzija svojstvena je kršćanskoj vjeri u Trojedinoga Boga, koji se objavljuje kao subzistentni odnos triju božanskih osoba – Oca i Sina i Duha Svetoga – koje su u vječnom među­sobnom sebedarju ili autokomunikaciji u ljubavi. Zato ljubav sačinjava Božju bit i sveza je trinitarnog jedinstva, koje se otkriva kao jedinstvo u različitosti i zajedništvo osoba. Otajstvo utjelovljene Riječi priopćava, u Kristu, sveopći Božji poziv na zajedništvo s Bogom i s drugim ljudima. Postajući čovjekovom, Božja riječ je ušla u po­seban i nepovratan dijalog s čovječanstvom.

Fra Ivan Šarčević u ovoj knjizi često se poziva na Isusov način susretanja i dijalogiziranja sa svojim suvre­menicima ističući kako Isus nije odbijao nikoga, napro­tiv, rado je uspostavljao razgovor, osobito ondje gdje ga obično nema (granične situacije života); u razgovoru s drugima Isus se obraćao ljudskoj savjesti, iz čovjeka je izvlačio najbolje i omogućavao novi početak (obraćenje svijesti i ljudskih odnosa); napokon, Isus je polazio od konkretnih, svakodnevnih ljudskih pitanja i potreba, koje je usmjeravao prema zajedničkim ciljevima (poziv na praktičnu ljubav i opće dobro; usp. str. 46-48). Isusu nijedna čovjekova situacija nije bila strana, niti je bježao od sučeljavanja i sukoba.

Naprotiv, svoje učenike je pozivao da slijede njegov primjer i da budu uključeni u sredinu u kojoj žive, da suosjećaju i služe drugim ljudima, da nadiđu ljudske, vjerske i narodne predrasude, da budu čimbenici mira i pomirenja, da ljube svakog čovjeka, čak i svoje neprijatelje i progonitelje, da uvijek slijede – po­nekad teško razumljivu – logiku Kraljevstva Božjega ili, kako kaže Šarčević, Božju optiku: ,,U kršćanstvu taj teški zahtjev proizlazi iz Božje ljubavi prema svim ljudima, i dobrima i lošima, i vjernima i bezbožnima, i pravednima i nepravednima. Zato govorimo o Božjoj optici koja je za vjernika obvezujuća“ (str. 176-177). Fra Ivan Šarčević s ve­likim se poštovanjem referira na Isusove načine ophođe­nja s ljudima, profinjeno ih tumači s biblijsko-teološkim znanjem, s pastoralnom obazrivošću i propovjedničkim darom. Kršćanskom čitatelju nudi pravu evanđeosku propedeutiku dijaloga, koja ne ostavlja indiferentnim i koja u svim životnim okolnostima može aktivirati velike potencijale kršćanske vjere.

Dijalog i evangelizacijsko poslanje Crkve

Naglašavajući dijalošku dimenziju vjere fra Ivan Šarčević potpuno se nadovezuje na (poslije)koncilsko učiteljstvo koje dijalog prihvaća kao sastavni dio evangelizacijskog poslanja Crkve. „Dijalog je evangelizacija”, „Crkva mora stupiti u dijalog sa svijetom u kojem živi. Time će ona sama postati riječ, poruka i razgovor” – samo su neke od poticajnih misli koje je papa sveti Pavao VI. izrazio u svo­joj nastupnoj i još uvijek nadahnjujućoj enciklici Ecclesiam suam (br. 66-67 i dr.), posvećenoj obnovi i poslanju Crkve upravo kroz prizmu dijaloga. Dijaloški obrat Dru­gog vatikanskog koncila obvezuje katoličke vjernike da budu pozorni na „znakove vremena” i da izađu ususret drugim kršćanima (ekumenski dijalog), sljedbenicima drugih religija (međureligijski dijalog) i svim ljudima dobre volje (dijalog s cijelim čovječanstvom, uključujući i ateiste). To će reći da je suvremeni katolički identitet bitno dijaloški identitet, identitet koji je, iz unutarnjih zahtjeva vjere, otvoren svakom čovjeku i svakoj životnoj prilici, osobito onoj u koju je potrebno unijeti svjetlo evanđelja.

Međutim, dijalog Crkve sa svijetom najprije pretpo­stavlja otvoreni unutarcrkveni dijalog, koji treba biti „živ i prisan, osjetljiv za svaku istinu”, „spreman čuti različite glasove ljudi našega vremena” (Ecclesiam suam, br. 116). Kako brižljivo ističe Koncil, takav dijalog podrazumijeva uzajamno uvažavanje, poštovanje i slogu jer: „Jače je, nai­me, ono što vjernike sjedinjuje negoli ono što ih dijeli; u onome što je nužno nekad bude jedinstvo, u dvojbenome sloboda, a u svemu ljubav” (pastoralna konstitucija Gaudium et spes, br. 92). Na tragu Željka Mardešića, na kojeg se Šarčević inače rado poziva – uz druge autore koji su razvijali koncilsku misao na našim prostorima i koji su utjecali na njega, poput Tomislava J. Šagi-Bunića i teo­loga vezanih uz Kršćansku sadašnjost – možemo ustvr­diti da je otvoren i (samo)kritičan unutarcrkveni dijalog preduvjet za vjerodostojan dijalog Crkve sa svijetom, i obrnuto: dijalog sa svijetom obogaćuje i učvršćuje dija­log unutar same Crkve (usp. str. 216-217).

Nažalost, tre­ba priznati da takvog dijaloga u Crkvi uvelike nedostaje, kako zbog monopoliziranja Crkve od strane hijerarhije i crkvenih službenika, tako i zbog kronične nepoučenosti vjernika, koji su uglavnom prepušteni sebi i koji se nerijetko li udaljuju od Crkve ili zatvaraju u manje skupine duhovnjačko-prozelitskoga ili konzervativno-militantnoga tipa; neprijateljskim pogledom na svijet (usp. str. 209-212). U više tekstova ove knjige, posebno u članku „Crkva – promicateljica dijaloga i zajedništva” (str. 187-213), Šarčević jasno izlaže temelje, izazove i perspektive (poslije)koncilskog naučavanja o dijalogu. Na svoj način tako pridonosi općoj kulturi dijaloga i susreta za koju se zalaže Katolička crkva, a koja ponajprije traži izgradnju dijaloškog mentaliteta i usvajanje umijeća komuniciranja. On to čini kao vrstan pastoralni teolog kojemu je istinski stalo do evangelizacijskog poslanja Crkve i koji se trudi teološki osmisliti to poslanje.

Zapanjujuće je koliko su teološko-pastoralni naglasci fra Ivana Šarčevića bliski viziji Crkve koju promiče papa Franjo, naročito kroz prizmu ,,izlazeće“ Crkve koja služi ljudima, posebice najugroženijima. Poznato je da papa Franjo želi „Crkvu koja izlazi” na periferije ljudskih egzi­stencija i koja se ne boji angažirati u svijetu, Crkvu koja prednjači u preuzimanju inicijativa (primerear) i koja je spremna surađivati sa svim konstruktivnim čimbenici­ma društva, Crkvu koja povezuje i koja je (pre)nositeljica milosrđa i pomirenja, Crkvu koja sve ljude smatra bra­ćom i sestrama. Jedino takva Crkva „otvorenoga srca”, „otvorene misli” i „otvorenih vrata” može učinkovito odgovoriti na velike izazove 21. stoljeća, na globalnoj i lokalnoj razini. No, da bi to bilo moguće, papa Frano poziva cijelu Crkvu da najprije izađe iz svoje „autoreferencijalnosti“, tj, iz svog duhovnog, doktrinarnog i institucionalnog egocentrizma, da se oslobodi lažljivoga osjećaja superiornosti, samodopadnosti i sigurnosti, da se liši natruha klerikalizma i elitizma kao i robovanja forma­lizmu, juridizmu i karijerizmu koji je često izjedaju i izo­bličuju iznutra…

Crkva se, dakle, mora neprestano iznu­tra obraćati ili, kako piše fra Ivan, sebe „autoevangelizirati“ (str. 213). Šarčević je ponekad vrlo oštar kada spominje ovakve devijacije ili „bolesti” vjere unutar Katoličke crkve, iako treba biti iskren i priznati da one postoje i u drugim vjerskim zajednicama. S druge strane, potpuno je u pra­vu kada konstatira da većina kršćana ne živi svoju vjeru sukladno znanju koje bi trebali imati o njoj. Otud važ­nost epistemskog ili spoznajnog altruizma koji naš autor posebno ističe: otvorenost drugome, poštivanje ljudskog dostojanstva, uvažavanje tuđeg motrišta (i spremnost ko­rigiranja vlastitoga), aktivna tolerancija, milosrđe i ljubav prema bližnjemu (tako i prema neprijatelju i strancu) nisu samo zahtjevi humanosti nego imperativi inherentni krš­ćanskoj vjeri, koji vjernika potiču da na druge i na stvar­nost ne gleda isključivo iz svoje perspektive, nego, opet, „Božjom optikom”, koja nadilazi ljudske vidike (usp. str. 176 i 178). Radi se ovdje o vrlo konkretnim teološkim i pastoralno-katehetskim zadacima, koji zahtijevaju osvješćenje i pomnu razradu odgojno-formativnih programa kako na području religijskog, tako i civilnog obrazovanja.

Bosna i Hercegovina kao locus theologicus

Svaki dijalog, kao i svaka teologija, ima svoj povijesni, kulturni i društveno-politički kontekst, svoje specifične sudionike i izazove. Misaoni kontekst ili locus theologicus fra Ivana Šarčevića je prije svega Bosna i Hercegovina, sa svom kompleksnošću njezinih etno-konfesionalnih odnosa, trauma nedavnoga rata popraćenih zlopamće­njem, političkih i nacionalnih podjela, državno-institucionalnih apsurdnosti, stagnirajuće ekonomije i raširene korupcije, neizmjernih frustracija i osjećaja besperspek­tivnosti građana koji u njoj žive te koji je zbog svega toga masovno napuštaju.

Opće je mišljenje da političa­ri Bosne i Hercegovine truju narod i žive od održavanja sukoba. Neki stručnjaci pak smatraju da rat u toj zemlji nije ni prestao jer se nekadašnje ratne ambicije osvajanja prostora nasiljem i „etničkim čišćenjem” nastoje i dalje ostvarivati drugim, „mirnim sredstvima” (usp. str. 166).

Bosna i Hercegovina doista je zemlja mnogih para­doksa: ona nije samo na raskrižju, nego se u njoj samoj isprepleću velike kulture i civilizacije (zapadno-katolička, istočno-pravoslavna, islamska) koje su u prošlosti često bile u međusobnom sukobu, a nerijetko su i da­nas; toliko lijepa, ponosna i gostoljubiva zemlja, a toliko bremenita i tragična; humana i dehumanizirajuća u isto vrijeme. Prolaziti njome jednako izaziva divljenje, tugu, gorčinu i bijes. Zar u toj zemlji doista nema volje i snage za zajedničkim životom, zar je njezina budućnost osu­đena da bude zarobljena u politikama mržnje i podjela, zar će njezina krhka stabilnost uvijek ovisiti o stranim organizacijama i humanitarnoj pomoći, zar su joj hra­bri i požrtvovni pojedinci i udruge jedina nada? Koliki ponor mora biti u ljudima da više ne žele izaći iz njega? Neke stranice ove knjige koje se posebice odnose na sta­nje u Bosni i Hercegovini gotovo je mučno čitati koliko su stvarne (usp. str. 162-168 i dr.), a opet, trebalo ih je napisati jer pred ,,u nebu vapijućim grijesima” ne smije se šutjeti. U današnjem bosanskohercegovačkom kaosu nameće se pitanje kako su se „vjernici” i njihove zajedni­ce ponašali za vrijeme nedavnoga rata, a osobito koliko su pridonijeli procesima pomirenja i suživota u pora­ću?

Ovo je nezaobilazno pitanje s obzirom na neobično važnu ulogu koju religija ima u toj državi koja se, inače, deklarira sekularnom. Treba također reći da su najveće žrtve u Bosni i Hercegovini zapravo mladi, koji su prepu­šteni sebi i koji dandanas nose i prenose terete minuloga rata, zlopamćenja svoga naroda i besmisao nepouzdane države. Njima nije samo, kao nekoć njihovim roditelji­ma, oteto bezbrižno djetinjstvo ili mladost, nego im se kontinuirano krade budućnost. Najgore Što bi se Bosni i Hercegovini moglo dogoditi je novi rat, što nažalost nije nemoguće, iako ga doista nitko ne zaslužuje i odgovor­nost je svih društvenih čimbenika, civilnih i vjerskih, da sve učine da do toga nikada, ama baš nikada ne dođe. U suprotnom, nitko neće imati opravdanja i posljedice bi bile nesagledive.

Slično vrijedi i za susjedne zemlje koje se u poraću moraju kritički suočiti s vlastitom prošloš­ću i pravično odgovoriti na sadašnje društvene izazove, uključujući i postojeće međuetničke napetosti. Krajnje je vrijeme, također, da se na ovim prostorima prestane poistovjećivati vjera i nacija. Vjera je transcendental­na i univerzalna kategorija, koja nadilazi kontingencije povijesti i koja se ne smije ograničiti na jedan narod ili re­ligiju. Šarčević s pravom često upozorava da je religijski motivirani nacionalizam, koji apsolutizira i sakralizira sve ono Što se odnosi na vlastiti narod, ravan idolatriji i poganstvu koji se posve kose s biblijskim, pa i kuranskim, poimanjem Boga i vjere.

Fra Ivan Šarčević jedan je od najistaknutijih intelek­tualaca u suvremenoj Bosni i Hercegovini. Redovito se uključuje u javnu raspravu svojom pisanom ili usmenom riječju, koja zna biti vrlo polemična — što nije slučaj u ovoj knjizi. On se odlučno zalaže za jedinstvenu Bosnu i Her­cegovinu i jednakopravnost njezinih triju konstitutivnih naroda — Bošnjaka, Srba i Hrvata. Ujedno je oštar kriti­čar politika podjela koje predstavnici tih naroda provo­de, a osobito proziva raširenu spregu između religije, po­litike i nacionalizma na svim stranama, To mu zamjeraju neki pripadnici njegova vlastitoga, ali i dva druga bosanskohercegovačka naroda, kao nažalost i pojedina njegova redovnička subraća. Međutim, njegov stav je jasan: ni u jednoj sredini nema suživota ni budućnosti bez dijalo­ga, međusobnog uvažavanja i suradnje, bez pravednosti, slobode i istine, a naročito u (post)konfliktnom društvu, bez pomirenja. No, čini se da u Bosni i Hercegovini sve­ga toga najviše nedostaje. U jednom članku antologijske naravi, „Pluralizam i univerzalnost patnje.

Pretpostavke međureligijskog dijaloga“ (str. 51-87), Šarčević sa žalošću  utvrđuje: „ I ono malo zajedništva, shvaćenog u komunikaciji osoba i zajednica različitih osoba, podijelilo se, pobjeglo u defenzivu, dok su zagovaratelji dijaloga i su­života ismijavani ili isključivani kako od svojih tako i od drugih ili u najmanju ruku promatrani sa sumnjom ili nevjericom. Negacija drugoga postalo je načelom ‘veće’ ili ‘manje’ pripadnosti vlastitom nacionalno-religioznom korpusu. U BiH sve se iskušalo, osim pomirljiva i ozbiljna dijaloga, osim poštivanja prava i slobode drugo­ga, osim stvaranja zajedničkoga doma bez straha od dru­goga” (str. 67).

Pomirenje pak pretpostavlja iskreno pošti­vanje patnje i žrtve ne samo svoga, nego i tuđeg naroda, kao i osudu zločina počinjenih od pripadnika vlastitoga naroda. Unatoč razumljivoj privrženosti vlastitome na­rodu, vjera bi upravo trebala biti ovdje najveći pokretač kajanja, praštanja i pomirenja, bez kompromisa i bez zadrške: „Onaj tko ne prepoznaje patnju drugoga, tko je niječe, tko se ravnodušno okreće od nje, tko je odguruje za neko vrijeme, pa i pod izlikom pravovjernosti i izvrša­vanja religijskih dužnosti, ne samo da nije sposoban ući u dijalog nego iskrivljuje ili niječe zahtjev vlastite vjere. Patnja i potreba drugoga stoje kao poziv položen u samoj vjeri i prije svakog nacionalnog ili religijskog pripadanja. Vjera taj poziv čini još obvezatnijim“ (str. 83).

S druge strane, da u Bosni i Hercegovini ili bilo gdje drugdje u svijetu, dijalog i suživot ostaju uvijek mogući, svjedoči originalan i vrlo poučan članak „Povijesno-teološko utemeljenje međureligijskog dijaloga bosanskih franjevaca“ (249-303). U njemu Šarčević pomno prikazuje i tumači različite paradigme dijaloga od biblijskih vremena do novije povijesti, s posebnim osvrtom na doprinos bosanskih franjevaca u čuvanju katoličkog i hrvatskog identiteta na bosanskohercegovačkim pro­storima. Polazeći od primjera miroljubivog susreta sve­toga Franje Asiškoga s egipatskim sultanom Melekom al-Kamilom u Damietti (1219.), u jeku 5. križarskog rata, naš autor između ostaloga opisuje i aktualizira susret fra Anđela Zvizdovića i sultana Mehmeda Osvajača na Milodraškom polju (1463.), tijekom kojega je franjevcima izdana Ahdnama koja je osigurala njihov ostanak i opsta­nak katoličkog naroda u Bosni; podsjeća i na prosvjeti­teljsko-kulturni doprinos fra Matije Divkovića u osmanlijskoj Bosni (17. stoljeće); osvrće se također na susret franjevačke delegacije na čelu s fra Jozom Markušićem s maršalom Titom u Beogradu (1949.), kako bi isposlovali svoja građanska, vjerska i rodoljubna prava.

Ovaj članak zorno ukazuje da i kada se stanje čini bezizlaznim, odvažnim susretom i dijalogom mogu se smanjiti štete i postići preduvjeti za daljnji život. Jer ne dijalogizira se samo u položaju nadmoći ili među „jednakima”, nego i u slabosti ili porazu, kada je nužan kompromis (usp. str. 276). Takav dijalog traži veliku poniznost i herojsku vjeru, koju kršćanin nalazi u snazi evanđelja.

Posebna vrijednost ove knjige je što nudi drukčiji – bosanskohercegovački – pogled na regionalne izazove. Ujedno upoznaje čitatelje sa specifičnošću Hrvata iz Bosne i Hercegovine, koji imaju vlastitu povijest, kultu­ru i identitet koji se ne mogu reducirati na jedinstvenu svehrvatsku matricu. Hrvati Bosne i Hercegovine nisu hrvatska dijaspora ni „kolonija”, oni su stoljećima kon­stitutivni i sustvaralački narod bosanskohercegovačkih prostora, na kojima imaju pravo ostati i biti priznati u svojoj partikularnosti. Kod tih pitanja fra Ivan Šarčević pretežito se oslanja na povijesne radove pisca Ivana Lovrenovića, koji otvaraju nove perspektive u razumijeva­nju „polimorfnog” identiteta hrvatskog naroda, uosta­lom kao i drugih naroda na ovim „zapadnobalkanskim” ili jugoistočnim prostorima Europe (usp. osobito str. 224-237, 277-279, 292-301).

Nema sumnje da fra Ivan Šarčević iskreno voli Bos­nu i Hercegovinu i poštuje sve njezine građane, neovisno kojem narodu ili „vjeri” pripadali jer u njegovim očima pojedina ljudska osoba je važnija od kolektiva, a kolektiv svoj legitimitet dobiva upravo kada štiti i vrednuje svakog pojedinca. Kao kršćaninu i franjevačkom svećeniku stalo mu je do uspostave pomirenog i pravičnog društva u kojem će se etničke, kulturalne i religijske različitosti koje Bosnu i Hercegovinu čine toliko posebnom pozi­tivno afirmirati.

Veliki je poznavatelj povijesti, kulture i društveno-političkog života ove plemenite, ali neprestano gažene zemlje u kojoj, svojim javnim djelovanjem, nastoji povezati vjeru i praksu. Stoga je njegova teologija možda najbliža Metzovoj „političkoj teologiji”, usredotočenoj na „autoritetu patnika” ili Memoria passionis kontekstualiziranoj u bosanskohercegovačkom (post)konfliktnom društvu koje je razapeto između sveprisutne mržnje, po­tisnute boli i prešutnog vapaja za pomirenjem.

U tome Šarčević nipošto nije kabinetski teolog, nego uistinu an­gažirani teolog intelektualac. Nije ni ideolog. Jer velika je razlika između intelektualca i ideologa: dok intelektua­lac slobodno razmišlja i potiče druge da razvijaju vlastito mišljenje i odgovorno djeluju za opće dobro, ideolog svoju misao nameće drugima i unaprijed odbacuje drukčija stajališta. U Bosni i Hercegovini i susjednim zemljama ima puno ideologa, a premalo intelektualaca, još manje teologa intelektualaca koji su pozorni na probleme svo­jih suvremenika i spremni zalagati se u javnom životu, koliko god to bilo teško i ponekad rizično: „Ničim ne oskudijevamo više no kritičkim i samokritičkim glasovi­ma u našim podijeljenim društvima” (str. 167). Temeljeći se na zahtjevima vlastite vjere, fra Ivan Šarčević na svoj­stven način vrši proročku ulogu teologije, iako dobro zna da „nijedan prorok nije dobro došao u svom zavičaju” (Lk 4,24) i da mnoge nevolje čekaju istinske Isusove uče­nike (usp. Mt 5,10-12 i dr.).

Svjedočanstvo i opomena

Knjiga Dijalog iz vjere fra Ivana Šarčevića uistinu je boga­ta temama i podtemama koje prirodno proizlaze jedne iz druge i koje se na različite načine provlače kroz cijelu knjigu, primjerice: odnos vjere, religije, nacije i politike; vjere i kulture; vjere i ateizma; pitanje identiteta i alteriteta; međureligijski i kršćansko-muslimanski dijalog; ideološka zloporaba religije, osobito u nacionalističke ili fundamentalističke svrhe; odnos religije i nasilja; opća potreba za kulturom susreta i dijaloga, milosrđa i pomirenja itd. Autor minuciozno prilazi svakoj temi, pokazuje zavidnu erudiciju i širinu razmišljanja, ima istančan osjećaj za jezik i ugodan stil pisanja, koji je izravan, često provokativaan, ali pun empatije i prožet vlastitom duhovnošću. Šarčevićev govor o dijalogu je teološki i ekleziološki utemeljen, pastoralno usmjeren i društveno angažiran.

Gorućim i zahtjevnim temama koje obrađuje autor na izvanredan način zapravo povezuje pastoralnu i fundamentalnu teologiju. Ujedno razvija vlastitu kon­tekstualnu teologiju koja promišlja izazove vjere, ulogu vjernika i vjerskih zajednica u našem zadanom geopo­litičkom, kulturalnom i socioreligijskom kairósu, koji je pluralan i u mnogočemu opterećen. Ova knjiga obiluje dubokim razmišljanjima, snažnim porukama i izvrsnim citatima.

Premda neumorno naglašava važnost dijaloga, Šarče­vić ostaje realan jer je svjestan mnogih subjektivnih i objektivnih zapreka koje dijalog otežavaju ili sprječava­ju. Isto tako, o dijalogu ne govori samo teoretski, nego polazi od povijesnih iskustava i činjenica. U isto vrijeme podsjeća da je dijalog jedna trajna i neizvjesna avantura, koja je uvijek na početku: „Dijalog i susret, razumijeva­nje i poštovanje, istina i pomirenje nikada nisu unaprijed zajamčeni” (str. 175), „Nijedan dijalog, međutim, nije za­vršen. I međureligijski je na početku” (str. 87). S obzi­rom na brojne izazove današnjeg svijeta i naših prostora, Šarčević vjernika ne podsjeća samo na dijalošku, nego i na političku dimenziju vjere. Jer koliko god bila osobna, vjera nije privatna: ona se živi i svjedoči u konkretnoj društvenoj stvarnosti, koliko god bila teška ili podijelje­na.

Odatle, prema našem autoru, trostruka odgovornost dijaloga iz vjere: odgovornost pred Bogom, odgovornost za dugoga (i njegovu patnju) i odgovornost za opće dobro (usp. str. 74-87). Doista, u jednom svijetu koji je na globalnoj i lokalnim razinama sve više suočen s vlasti­tim granicama i u kojem je ljudski život sve češće obez­vrijeđen i ugrožen, vjernici su najpozvaniji promicati čovjekovo dostojanstvo, braniti temeljna ljudska prava i zalagati se za zajedničko dobro. To jednako vrijedi za sve zemlje u našem okruženju, u kojima vladavina zakona, socijalna pravednost i izazov suživota ostaju odlučujući za mirnu i skladnu budućnost.

Slagali se sa svim autorovim promišljanjima ili ne, ova knjiga fra Ivana Šarčevića zavrjeđuje pažljivo čitanje i objektivno vrednovanje u dijaloškom duhu u kojem je napisana. Štoviše, zbog originalnog, svestranog i osobno involviranog autorovoga pristupa može se bez pretjeri­vanja reći da se ovdje radi o jednoj od najboljih i najiza­zovnijih knjiga o dijalogu napisanoj na ovim prostorima. Iako je prvenstveno upućena rimokatoličkim čitateljima, knjiga Dijalog iz vjere neosporno ima veliku ekumensku i međureligijsku vrijednost jer se teme koje obrađuje tiču svih vjernika i vjerskih zajednica, makar ne dijelili nužno isto shvaćanje dijaloga i vjere.

Ovu knjigu posebno treba preporučiti vjerskim poglavarima, svećenicima i redov­nicima, teolozima i vjeroučiteljima, zato što su najod­govorniji u poučavanju vjernika da vjera i ljubav prema Bogu pretpostavljaju otvorenost srca, duše i uma, kao i ljubav prema bližnjemu u najširem smislu riječi (usp. Mt 22,36-40). Tematski sadržaj ove knjige može također biti od velike koristi svima koji se na bilo koji način zani­maju za implikacije dijaloga u društvenom, političkom i kulturnom životu, tj. sociolozima, politolozima, filozo­fima, povjesničarima, komunikolozima, novinarima itd. Mnoge teme dotaknute u ovoj knjizi zaslužuju biti pro­dubljivane, kako znanstveno, tako i u konstruktivnom razgovoru koji će obogatiti svakog sudionika.

Knjiga Dijalog iz vjere fra Ivana Šarčevića svjedočan­stvo je i opomena. Ona je ponajprije svjedočanstvo au­torove osobne kršćanske vjere, kojom poziva svakog vjer­nika da iz svoje vjere izvuče ono najplemenitije što hu­manizira čovjeka i pridonosi ukupnoj ljudskoj zajednici. Ujedno je i opomena svakom čovjeku, osobito vjerniku, da se zapita koje mjesto daje drugome i drukčijem u svo­me životu te što može učiniti za njega, osobito na našim konkretnim prostorima. Jer je i drugi u Božjim očima važan i mimo njega nema spasenja (usp. Mt 25,31-46 i dr.).

Dijalog je uistinu najučinkovitije sredstvo susreta, prijateljevanja i življenja s drugima. Dijalog puno toga može promijeniti, a bez njega se sve može upropastiti. Zato vjernik nikada ne bio smio odbijati dijalog, nego svoju vjeru treba živjeti u dijalogu. Tako će pokazati od­govornost svoje vjere i najbolje služiti Bogu i ljudima.

Objava Ivan Lovrenović o knjizi fra Ivana Šarčevića „Dijalog iz vjere“ pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Fra Ivane, više od mjesec dana bjesni rat u Ukrajini, a našim su se narodima vratile ratne slike i nikad izliječene traume. Što kao kršćani, kao vjernici, kao ljudi, naposljetku možemo učiniti?

“Najprije liječiti svoje traume. A jesu se uznemirile duše nekih od nas, što znači da smo istraumatizirani. A kako i ne bismo bili! Neki ljudi čak ne mogu gledati slike rata: lica unesrećenih, tolika razaranja, toliku patnju. Gledanje je ponavljanje proživljenoga. Nažalost, ima i onih koji su proživjeli teške patnje, ali ih tuđa patnja ne dira. Opet se pokazuje, kao i našim ratovima, da patnja po sebi ljude ne čini humanijima. Neki se izopačeni ljudi bogate na patnji. Poznato nam je sve to i bez rata. I u najbližim odnosima mnogo je neuviđavnosti, čak bešćutnosti na potrebe i patnje bliskih. Vratimo se za tren traumi. Trauma se vjerojatno najbolje liječi njezinim verbaliziranje, iskrenim priznanjem i orječivanjem svih svojih osjećaja, i onih kojih se strašimo, sramimo, te prianjanjem uz neki konstantan posao koristan bližnjima. Za zdrav karakter, mislim, nužno je istinitim riječima označiti ovaj rat: ruska bezočna i bezbožna agresija, Ukrajinci su žrtve! Trauma se liječi definitivnim odustajanjem od ideje da se mir postiže ratom, dakle, neposustalim mirotvorstvom, iskrenom molitvom bez mržnje i osvete prema agresoru i bez divljih riječi o bilo komu. Iznimno je važno, za vjernike najviše, praktično pomoći izbjeglim i prognanim ljudima. Velika se solidarnost u Europi iskazuje izbjeglim i prognanim Ukrajincima. To je lijepo. Nažalost, to pokazuje kako pravimo razliku među ljudima, između «naših» i «opasnih» izbjeglica koji nisu naše rase, vjere ili kulture, odnosno kako od jednih migranata imamo strah, a od drugih očekujemo korist, u oba slučaja ljude se lišava njihova dostojanstva, u prvom ih se gleda kao radnu snagu, sredstvo, popunjavanje praznih područja, a u drugom da su nekorisni i opasni. Biblija nehumano ponašanje prema pridošlicama i strancima smatra «u nebo vapijućim grijehom». Naša su društva, narodi i religijske zajednice u negativnom smislu istraumatizirani, alergični na «druge» da i ne osjećaju to ičim «lošim», nego odustaju od svoje vjere i svrstavaju se u politiku zidova i slušaju sebične političare negostoljubivosti.”

Ruska invazija na Ukrajinu reflektirala se na stanje u cijelom svijetu, mnogi predviđaju novu željeznu zavjesu 21. stoljeća, a BiH se upisala na listu nečasnih država koje nisu Rusiju stavile pod sankcije. Koliko ima Rusije u BiH i koliko je to opasno?

“Svijet se naglo promijenio u malo vremena. Ne možemo kao kakvi-takvi sudionici sve promjene ni sagledati. Politika je najčešće trgovina, i ništa se toliko ne mijenja i ništa toliko ne mijenja ljude kao politička trgovina, a to se još događa nesagledivo brzo, globalno, u širinu. Ovdje ide zajedno strašno rušilački rat, sofisticirano oružje, novac i ekonomija, i plin i nafta, i odsutnost moralnosti. A hoće li ovim strašnim ruskim razaranjem i pokušajem osvajanja makar dijela Ukrajine uslijediti neka nova «svjetska zavjesa», neka nova blokovska podjela, teško je reći. Sigurno će doći do novih političkih i ekonomskih preslagivanja i udruživanja. Mislim da vrijedi stalno gledati kako reagiraju intelektualci i crkveni ljudi, jer oni su ništa manje odgovorni od ratnika. Oni su moralno i politički odgovorniji od vojnika, i oni su kao i svakom ratu sukreatori budućnosti svijeta. A što se tiče naše male države, Bosne i Hercegovine, i ruskog osvajačkoga rata, odnosno ruskog utjecaja u nas, ima čini mi se prenaglašavanja, ali i minimiziranja toga problema. Ruska politika ima kontinuitet interesa za «toplo jadransko more», a ima bogate pojedince, ima uigranu diplomaciju i još uigranije tajne službe. Mala zemlja poput naše uvijek je toliko, pa i enormno velika da može biti kamen spoticanja moćnih, mislim velikih sila. A gdje je tako, gdje je kaos, uvijek su tu i «veliki», i Rusi. U nas osobito preko srpske politike. BiH nije toliko bitna, ali politici konflikta kumuju i tzv. naši akteri, naši političari. Kad je u pitanju tko će stati na čiju stranu, onda veliki postaju «mali», jako se vrijeđaju na male ako ih oni ne podržavaju. Opća je oznaka da među današnjim političarima gotovo nema mirotvoraca. Uz to, teško je razlikovati politiku od naroda, bilo kojega pa tako i Putina i rusku politiku od ruskoga naroda, iako svaki narod, po sociološkim a i teološkim uvidima, kao «korporativna osobnost», nije tek puka anonimna masa bez odgovornosti, nego je politički odgovoran tko njime vlada. A redovito vlada koga «narod» želi. Pa koliko Rusije ima u BiH? Čini mi se nekada onoliko koliko koristi pojedinim političarima, ne njihovim biračima i narodima. Milorad Dodik je jasan, njemu trebaju Rusi u svakom pogledu, i simboličkom, nego što on treba Putinu i on će stalno prizivati neku «majku», kako svim, iako na vani drskim i tobože samostalnim ljudima, uvijek treba neka «majka za odrasle». Bakir Izetbegović nema nekih jasnih uvjerenja, on slijedi malo američku malo tursku politiku, a on da je to otezanje i politika reaktivnog nadmudrivanje svojih protivnika. Zanimljivo je postupanje D. Čovića, doktora kontinuiranog dotjerivanja pa i poricanja svojih prijašnjih izjava, ovisno odakle stigne naređenje, iz Zagreba ili s istoka. On stalno govori da je njegov stav «jasan», ali taj stav ne izrazi. Nakon za EU sumnjivih izjava o ratu u Ukrajini, Čoviće je na posljednjem igrokazu na tu temu, iza sebe rasprostro zastavu Ukrajine i govorio kako je jasan njegov stav, i opet ništa nije kazao. S obzirom na ruski rat ili sva teška pitanja, uz mnoštvo indoktrinacije i poludjelih internetskih laži, u ovoj zemlji ljudi sve više ne vjeruju sebi, ne vjeruju da su oni sami nešto čuli i vidjeli. Vjeruju više u ono što im drugi kažu da trebaju vjerovati. A najviše je onih koji iz straha i koristi gaze ono što vide i u što su čak sami uvjereni.”

Tko sve snosi odgovornost na loš položaj bh. Hrvata koji više kao da i ne postoje, nemaju političku budućnost?

“Ogromno i teško pitanje. No, ne smije ga se izbjegavati. Pošao bih iz širega. Ponajprije je tragično da nitko, nijedna institucija, ni politička, ni intelektualna, ni crkvena nije trezveno i mirno analizirala položaj hrvatskoga naroda a i drugih u BiH. Oni što su to kao radili ili rade, činili su i čine najviše samo za vlastitu korist, a ne u interesu svih. Naravno, oni će tvrditi suprotno, da baš rade za opću stvar. Rekao bih da je pitanje Hrvata i njihova položaja u BiH slično dijagnozi teške psihičke bolesti koju je dao stručni liječnik, ali sumnjičavi ili umišljeni ili čak dobrohotni «obiteljski konzilij» domaćih ljudi, oni i sebe i pacijenta i okolinu zavaravaju da to uopće nije tako, ili da nije tako strašno, ili da se – najčešće radi njihova profita – ta bolest treba liječiti samo njihovom terapijom, koja ustvari vodi – svi pokazatelji to kažu – sve lošijem stanju. Nekada mi izgleda, doista ne umanjujući nužnost mijenjanja i ustava i zakona ove zemlje, da je sva ova velika priča za održavanje vladajućih na vlasti. Jer imali išta ogavnije nego kada oni koji su na vlasti stalno govore da su ugroženi ili žrtve. I to traje od Miloševića do danas. Slikom teške psihoze opisao bih ne samo poraznu demografsku sliku Hrvata u Bosni i Hercegovini, koja se prva vidi, bode u oči: prazna Krajina, prazna Posavina, opustjeli toliki krajevi bez Hrvata…, nego još gore stanje koje se ne želi registrirati, s nakanom da ne čuje bolesnik, da ne pogledamo sebi u oči, ali ni da se neprijatelji (oni famozni drugi) ne bi naslađivali našom mukom, pa se tek šapuće uokolo, po zakucima, kako je ipak stanje užasno, kako je sve otišlo u nepovrat. Sveopća je devastacija Hrvata i katolika u ovoj zemlji. Ovo je činjenica, nikakav pesimizam kako štite sebe i svoje pozicije oni osigurani. Ta se devastacija očituje na razne načine, ponavljam, ne samo demografski, nego, na primjer, kao politička nesloboda i nekultura, kao slijepo pristajanje uz samo jednu partiju i jednog narcisoidnog vođu, kao strah od promjene i grčevito samohvaljenje kako se sve radi dobro, kao mitomanija žrtve, kao porazno školstvo i poluobrazovanje, medijsko sluganstvo politici, njegovanje kulta ličnosti i «nacionalnih heroja», primitivna religioznost čuda i praznovjerja praćena udvaranjem i suučesništvom u grijehu poglavara, privredni kriminal, nepotizam i odsutnost solidarnosti. Ništa ne pomaže izlika da je tako i kod drugih. To je samo pokazatelj kako se nisko može pasti. Jednostavno kazano, nije problem, odnosno nije jedini problem to što Hrvati odlaze, nego njihovo opće stanje koje se ne želi vidjeti. A kako će biti drukčije ako uzmete da na dvije najkarakterističnije izjave prvoga čovjeka u Hrvata, Dragana Čovića, a u rasponu nešto više od 10 godina bilo je tu još takvih izjava, dakle da na te izjave nitko od odgovornih iz hrvatske politike i Crkve nije pozvao, ako ne da dadne ostavku, a barem da se preispita svoje izjave taj unesrećitelj hrvatskoga naroda. Rekao je na HRT da su u Sarajevu ostali samo oni Hrvati koji ne misle ili nemaju kamo. A nedavne je poslanike Skupštine Republike Srpske, s njemu svojstvenim ushitom kad se nađe u srpskom miljeu, zamolio da čuvaju Republiku Srpsku. Znam da će za osjetljive hrvatske uši ove riječi djelovati bogohulno, jer se kao uvijek napada to nevino domaće božanstvo, a uostalom on ništa nije kazao drugo što prije njega nisu rekli «drskiji» od njega. No, doista, može li se dogoditi da se o ovim izjavama makar povede ozbiljna rasprava među akademcima, intelektualcima, svećenicima, novinarima, teolozima, ljudima koji se smatraju ekspertima u vjeri i moralu. Teško, ako je dotični gospodin šef svih glavnih institucija.”

Nedavno su okončani pregovori o izmjenama Izbornog zakona u BiH na kojima je sve propalo i ništa nije dogovoreno. Bošnjačke stranke negiraju konstitutivnost, a HDZ BiH i Dragan Čović iscrpili su taj famozni vječni optimizam. O čemu se točno radi i tko sve snosi odgovornost na položaj Hrvata u BiH?

“Mislim da tu ne može doći do pravoga dogovora. Rekao sam nešto o hrvatskoj politici i Čoviću koji je iako ne jedini najviše određuje. Naveo sam njegove dvije rečenice, ne samo nemoralne nego krajnje «nehrvatske» u vremenu kada se sve, od vode do zraka proglašava hrvatskim, da njima pokušam kazati da hrvatsku politiku srpski entitet ne zanima, pa ni Bosnu, osim kao sredstvo politike i održanja na vlasti. Ne mislim da od te politike imaju dobre koristi i u Hercegovini, dakle ni kantoni s hrvatskom većinom. Tko misli da je drukčije, neka odustane od muke mišljenja i neka i dalje plovi u svome miru. Bošnjačka politika, oličena u Izetbegoviću, zajedno s Komšićevom hrani se ovom hadezeovskom u biti nehrvatskom politikom, i redovito kad govori o brizi za sve građane, vara, brine samo o svojoj vlasti. Od Sulejmana Tihića, od nepromišljena i infantilno uvrijeđena odbacivanja Tihićeva poziva Bošnjacima da se suoče sa svojom prošlošću, s realnošću zemlje još dvaju naroda, i da iziđu iz stanja autoviktimizacije, bošnjačka politika samo krčmi i rasprodaje i svoju patnju, i Srebrenicu i Tomašicu, i «ljiljane». I od tog žrtveničkoga politikantstva profitira samo da se održi na vlasti, a svoj narod tjera u primitivizam, u povijesne mitove tobože evropskoga naroda prije Evrope, naroda s deset povijesnih genocida, pa sve do u nečasnosti podignute ploče srpskim žrtvama na Kazanima, sve do tog namještenoga zamagljivanja kojim se krnji čast Bošnjaka, boraca i građana Sarajeva. Zabluda o bezgrešnim Bošnjacima, kao i o svakoj ljudskoj bezgrešnosti put je u mrak, ovdje u mrak nacionalizma koji se, naravno, ne priznaje jer se smatra nečim normalnim. No, bolja su razočaranja u druge, u prijatelje, u druge narode, od kobnih vlastitih zabluda. Dakle, bošnjačka politika u SDA, pa ni Radončić ni Konaković, koliko umijem prosuditi, ne niječu konstitutivnost naroda. Pa valjda Izetbegović toliko zna da je Alija Izetbegović prvi u Bosni i Hercegovini, 1990., zagovarao za BiH «dogovor naroda», i da «takve dogovore mogu voditi samo istinski predstavnici naroda, a istinske predstavnike mogu odrediti samo narodi, na slobodnim izborima». Konstitutivnost niječe Ž. Komšić, slično kako je to nijekali onomad poslije rata zadrigli Hrvati, ponajviše kao lenjinističko-komunističku izmišljotinu. Sada to još čini velik dio esdepeovaca i intelektualaca, neki od ovih potonjih, čini se dobronamjerno, ali sa svima drugima ipak nepromišljeno i negirajući povijesnu konstantu (ako hoćete povijesnu «konstitutivnost» BiH) od osmanskoga osvajanja, od kada je ova zemlja u svome osnovnome toku, demografski, politički, uopće duhovno i kulturološki, troreligijska pa onda troetnička. Niječu konstitutivnost i neki od onih kojima su usta puna ZAVNOBiH-a. Čine to pod mimikrijskim plaštem materijalističkoga razumijevanja politike i vlasti: od konstitutivnost do građanskoga koncepta jedan čovjek jedan glas, dakle do onoga što imamo već u Republici Srpskoj. Nije istina da se ova zemlja, ne prepisujući nijedan povijesni model, jer je to naprosto nemoguće, niti ijedan model drugih zemlja, ali učeći od sviju, dakle nije istina da nije moguće staviti u sklad građanski princip i etnički princip. Nije istina na primjer da se Dom naroda ne može organizirati tako da se točno navedu i ozakone precizni nacionalni interesi… Ali istina je nepobitna da ovdje vlada politika hajdučko-akindžijskoga morala. I ta se politika spustila posvuda, kapilarno je premrežila sve hijerarhijski uređene stranke, institucije… Prevara, ucjena, kupovanje, ortakluk u kriminalu, i omerta, mafijaško uvođenje šutnje, zabrane govora o svojim zločinima i korupciji…”

Hrvatski narodni sabor najavio je pompozno, da ako ne budu usvojene izmjene Izbornog zakona BiH, da se izbori neće i ne mogu održati, međutim, izbora će biti, potvrdio je i to i sam visoki predstavnik. Vjerujete li da bi se hrvatska politička garnitura usudila žrtvovati vlast i bojkotirala izbore na jesen?

“Mislim da je Hrvatski narodni sabor jedna od udruga Hrvata, brojčano najveća, ali kvalitativno nereprezentativna, koliko se god upinjali oni kojima je to ostalo možda jedini forum samopotvrde. Dakle nisu u HNS predstavnici svih Hrvata, nego oni koji smatraju da im se isplati biti sredstvo HDZ politike. Smatram da HNS ne može zaustaviti izbore. Ali da na stvarnim problemima i stvarnoj ugroženosti Hrvata, može stalno generirati lažne probleme i lažne ugroženosti, za to ima već dovoljno potvrde. Političke stranke i takve udruge, čast pokojoj iznimci, redovito su nakupina lijenčina, ljudi neobrazovani, drski i umišljeni, i povrh svega vrlo narcisoidnih. Ono što čini HNS, bolje što čini HDZ, može samo uz nezrelu i prema BiH patronatsku politiku iz Hrvatske. Naime, više je nego smiješno – tragično je da je gotovo sva vanjska politika Hrvatske svezana za Herceg-Bosnu. Pritom ne zaboravimo: HNS se hrani nacionalističkom bošnjačkom politikom kojoj sekundira  Komšić. On sve više koristi legalnost da bi praktično pokazao kako zakon po kojem je izabran ipak nije moralan, i umjesto da bude moralan i mijenja zakon on nemoralno ustrajava na nepotpunom zakonu i njime maskira političku isključivost, przničarenja i sukobe.”

Među Hrvatima nažalost ne postoje oporbene stranke HDZ-u BiH, ili ako i postoje, jednako su ideološki desno orijentirane, konzervativne, programi su im skrojeni kao po hitovima pjevača Thompsona koji je nejednom promovirao fašizam i okrenuo silan novac na manipulaciji osjećaja i ranjenosti društvene grupe koju nazivamo braniteljima, ratnim vojnim invalidima. Zašto među bh. Hrvatima nema lijevo orijentiranih stranaka i političara, zašto se za svakog lijevo-liberalnog Hrvata u BiH kaže da je izdajnik, plaćenik, Jugoslaven?

“U hrvatskoj političkoj areni bilo je tek nešto lijevo-liberalnih stavova, pojedinaca zapravo, prije Drugog svjetskoga rata, nešto u socijalističkom periodu, a stranaka ne. Nešto je razumljivo zbog malenosti naroda, stalnih ratova, progona i seljenja, velikih imperija i država u kojima su se Hrvati s drugim narodima našli pa se nacionalna homogenizacija nudila kao normalno. Veliku ulogu za odsutnost lijevih, liberalnih pa i socijalnih političkih opcija u tome je odigrala Katolička crkva, mislim najprije velika, ne samo naša mjesna. Ona je kroz povijest, a tako i bosanski franjevci, imala jamačno najjači utjecaj na svoj narod. Od reformacije pa preko prosvjetiteljstva katolici, a čini se nije drukčije ni s drugim kršćanima ili vjernicima koji nisu imali ni reformaciju ni prosvjetiteljstvo, imaju strah od slobode, od slobode tumačenja Svetoga pisma, strah od građanskih sloboda, slobode mišljenja, slobode udruživanja, slobode govora. Istina se govori autoritetu iza leđa, uvijek taj naš zaplotnjački moral… Ne smijemo zaboraviti ni to da su neki liberalni pokreti i revolucije, posebno sovjetski boljševizam, a i naša varijanta udbaško-komesarskog marksizma istjerivala religiju iz ljudi, da su ateizam postavili za «državnu religiju». Šteta je međutim što je u tom smrtnom sukobu religije i politike, Crkve i partije, nastradao pojedinac, sloboda i socijalna pravda, i što se osvajanje vlasti i održanje na vlasti smatra jedinim smislom politike. I danas smo svjedoci da se trebamo učiti stjecati slobodu, ponajprije slobodu vjere. Kad to kažem mislim i na slobodu nevjere. Jer nema ništa tako zavodljivoga kroz zadnja stoljeća od činjenice, zapravo do zablude, neki teolozi kažu iluzije, da je tako lagano vjerovati ili ne vjerovati u Boga, i da se tako lagano može govoriti o onome što se «ne zna» ili šutjeti o onome o čemu smo dužni govoriti. Doista, još nismo izašli iz društvenog nasilja, očitog ili maskiranog, nasilja bilo «vjernika» bilo «nevjernika», koji tako olako zloupotrebljavaju tajnu postojanja, a onda tajnu Boga i čovjeka. Evo primjera: opravdanje kršćanstvom, čak Kristovim križem Putinova rata u Ukrajini od strane moskovskoga patrijarha Kirila nije tek puka zloupotreba vjere, nego bezboštvo u srcu vjere. Sloboda, jedna od glavnih tema svih koji misle i žele živjeti u punini, glavni sadržaj svake vjere koji je najčešće zanijekan lažnim predstavljanjem posluha Bogu i njegovim «namjesnicima» na zemlji. Sloboda je glavni cilj svake promjene, svake revolucije. Sloboda, međutim, ne može sama, inače će podivljati, postati nezasitna, nasilna. Sloboda treba ljubav. I sloboda nije urođena, ona se stječe, i to nikada silom, utjerivanjem, nikada revolucijom, nego u riziku solidarnosti, u zauzimanju za socijalnu pravdu onih kojima je ta pravdu oduzeta. Naše su politike nažalost nesocijalne, jer su neslobodne, a oni koji nose to ime, poput socijaldemokrata, većinom su urbani manekeni koji misle da je za slobodu dovoljno da udišu gradski zrak i da nisu nacionalisti. Da smo imalo socijalniji bili bismo bolji Srbi, Hrvati, Bošnjaci i Ostali, živjeli bismo kao ljudi…”

Kakvu odgovornost za stanje u našim društvima snose Katolička crkva, SPC, Islamska zajednica? Jesu li vjera, duhovnost, danas zloupotrijebljene, privatizirane, dovedene do jedne bolesne mitomanije kojoj kao da nema kraja?

“Sve mi postavljate velika pitanja. Ne mislim da su nepotrebna, nego bi se njima trebali baviti neki skupovi, instituti, sociološki, religiološki, filozofski, teološki. Kome je imalo stalo i do vlastite vjere i do vlastite Crkve kojoj pripada, ne bi mu smjelo biti svejedno kako se ponašao sam i njegova zajednica prije rata, u ratu, poslije rata, a kako danas. Nisu korisni paušalni sudovi, a koje je ponekada nemoguće izbjeći. Zajednice koje ovdje spominjete nisu iste, kao što religije nisu iste, pa tako ni njihove povijesne odgovornosti nisu jednake. Ono što je nužno kazati jest da vjerski poglavari i službenici, a oni su simboli, nisu, ponajprije u području mirotvorstva i dijaloga, u stvaranju klime zajedništva, ili što bi ovaj papa kazao u stvaranju sveopćega bratstva i socijalnoga prijateljstva, dakle nisu na visini djela, ne na visini riječi, nego djela koja traži vjera koju ispovijedaju.”

Nije li krajnje gadljivo da nijedan ozbiljan vjerski datum ne prođe bez političara u prvim redovima i safovima?

“Vidljivo je da su Vam omrznule takve molitve i proslave Boga. I u tome niste sami. Ustrajte u tome. I ako smijem, kao i u svakom odnosu, ako Vam je stalo do njega, ustrajte u sporenju, i s ljudima i Bogom. Jedna od najljepših ljudskih oznaka je pravedna srdžba. Susrećem dosta vjernika i bude mi i poteško, nastojim ih razumjeti u njihovoj ozlojeđenosti na ono što se stručno naziva «politička religija». No, to što Vi kažete samo je djelić onoga što će neki drugi ljudi kritički kazati o onima koji stoje ispred tih u prvim redovima, o onima na oltaru, biskupima, svećenicima, franjevcima. To je ozbiljan problem naše Crkve, a mislim i religijskih zajednica uopće. Ne zloupotrebljavaju samo političari religiju i sveta mjesta. Još Biblija spominje i upozorava svećenike i duhovne osobe kako prodaju siromaha za sandale, kako žive nedostojno poziva, kako stoje na vratima pristupa Bogu, niti oni ulaze niti drugima dopuštaju susret s misterijem… Svećeničko lukavstvo i licemjerje, duhovna indoktrinacija, kleveta i laž, duhovnjačko nasilje, zloupotreba svete haljine i svetoga položaja, krađa zajedničkoga novca od siromašnih nije ništa manji grijeh od političkih manipulacija religijom. Zbog takvih stvari koje i Vi navodite, mnogi ljudi prešutno napuštaju Crkvu, ne dolaze na misu ili čine to samo zbog sakramenata. Biskupi i svećenici to kao da i ne žele vidjeti. Ali znaju, no iz znanja ne slijedi etika djela. A neki svećenici, dobronamjerno, jer im se naprosto gadi to slizivanje politike i religije, traže svoj vlastiti put, neki se nažalost odaju porocima, neki opet bježe od svojih obaveza u obitelj, neki okupljaju svoje «navijače» pa se bave posebnim molitvama i čudesima i pritom još i zarade za komotan život. Složena je to stvar s vjerom, ali time naša vjerska praksa ne bi smjela biti neviđena i kritički neraspravljena.”

Dočekali smo još jedan Uskrs i Kristovo Uskrsnuće u neizvjesnim, tjeskobnim, teškim vremenima kakva su, čini mi se, na našim prostorima oduvijek bila. Kakvu biste poruku uputili stanovnicima BiH? Što nas danas uči Uskrs?

“Svake godine, svakog blagdana uvijek iznova, uvijek staro novo pitanje o poruci. Pa dobro, ovako bih kazao: zadnjih mjeseci salijeće me isto pitanje: kako teška vremena pa nekada i teška osobna iskustva svakodnevnice preobraziti u nešto bolje, u nešto novo. I nameće mi se Augustinova misao u trenutku obraćenja, misao koja se tiče Boga kao novosti, kao nove ljepote u onome što je staro, ostarjelo, svakodnevno: «Kasno sam te uzljubio, o ljepoto tako stara i toliko nova, kasno sam te zavolio!» Da ne širim: Uskrsna mi je pouka i poruka ove godine kako da uvijek iznova u svom umornom, često i banalnom, pa i do pakla i smrti teškom životu pronađem novu ljepotu i smisao. Učenicima je uskrsli Isus bio istodobno stran i prepoznatljiv, star i nov, isti i drukčiji. Tu mi je negdje život, od pozdrava Božjem jutru, preko kave, knjige, susreta, svega onoga svakodnevnoga, i poslova, često istih, iz čije dosadnosti crpim novost. Uskrs je poput klasika, dobre muzike, klasika pisaca, kao draga osoba, prijatelj, kao mnogo toga što poznamo i uvijek su nam novi. I ova zemlja, Bosna, stara je i nova, a tako i njezini ljudi. I naša ljubav je ostarjela. Imam li snage a vrijedilo bi početi voljeti iznova, novom snagom… Sretan Uskrs onima koji slave. Svima što više novih svakodnevnih dana.”

Objava FRA IVAN ŠARČEVIĆ: “Sveopća je devastacija Hrvata i katolika u BiH, ljudi napuštaju Crkvu zbog svećeničkog licemjerja.” pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Ovaj bosanskohercegovački franjevac je s koleginicom Rubinom Čengić razgovarao o vjeri i politici. U razgovoru su, između ostalog, govorili o tome što su vjernici naučili iz vremena kada nisu bili slobodni da vjeruju, kao i zašto je vjera u službi politike.

Objava VIDEO: Razgovor s fra Ivanom Šarčevićem – Zašto je vjera u službi politike? pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Ovo je naravno jedan pokušaj otvorenog razmišljanja, uvažavajući također, uz molbu odmah za ispriku da me shvatite da ne želim ovo mjesto koristiti za bilo kakvu propagandu. Razumijevam propovijed također i kao molitvu s Bogom, kao stajanje pred Bogom. Prvi odnos koji je Franjo imao je bio odnos s roditeljima i najbližima. Vi koji ste se bavili, od framaša, trećoredaca, životopisom svetoga Franje, znaju da taj odnos nije bio baš dobar. Pogotovo kada je Franjo krenuo na put obraćenja. Rekli smo ovih dana da taj put nije bio u jednom trenutku kako misle neki novoobraćenici. To je trajalo dugi niz godina, da ne kažemo cijeli život.

Franjo je odjednom krenuo svojim putem. Kako to i biva u našim obiteljima. Njegova majka ga je, ona je svoga Franju, svoga Ivana (Giovanni), kako mu je bilo kršteno ime, Francesco mu je ime dao otac vjerojatno prema francuskim šansonama ili što je putovao u Francusku po robu, počela zaštićivati. A otac trgovac… Novac. Ovih dana smo pričali kako je novac moć mnogih malih ljudi, jer novac čini sve ljude jednakima. Otac je htio da njegov sin nastavi njegov put. Da nastavi njegovu slavu, slavu gizdavog čovjeka. Da ne ulazimo u sve detalje. Doći će do tog detalja da će Franjo javno na trgu u Assisu skinuti odjeću svoga oca i kazati: “Ovo više, Petar Bernardone, nije moj otac nego je moj Otac nebeski.”

Mi znamo da se roditelji, otac pogotovo, odriču svoje djece. Mi znamo također, ovdje se to ne zagovara, pogotovo ne, da netko tjera suze majčinske. To je strašno, strašno je! Ako majke oplakuju zloću svoje djece. Ili, strašno je također, vidite kakvi su naši odnosi, da djeca trpe teror svoga oca, i duhovni teror. Ovdje se o tome ne radi, radi se o nečemu velikome. Da između nas često postoje familijarne i emocionalne ucjene. Znate kako ljudi određuju što će tko studirati, što će tko raditi, što će tko jesti. Stalno, sve… to se sve proširuje do toga što će tko, gdje i kako propovijedati, Tko će kome dolaziti. Koliko je to opterećeno… Vidite šta Franjo radi, odlazi od kuće.

Zato nam je važno iz ovog prvoga Franjinog odnosa s njegovim najbližima, vidjeti da nismo kome možda smetnja, da možda mi ne zamišljamo kako mi imamo veliku ulogu, a da ne vidimo pored sebe neke koji također imaju neke želje. Ovo bismo mogli proširivati koliko god hoćemo, je li tako? Ima starijih koji bi htjeli stalno svoju djecu držati uz sebe. Djeca nekad ne smiju reći kuda će, jer mama stalno viče: “Šta ćeš ti tamo, svugdje možeš samo meni ne možeš!” Trebaš cijeli život ostati majčino i očevo dijete. Ili obratno, koja nezahvalnost djece prema roditeljima. U svemu tome, ako želimo imati određenu vrstu kršćanskih načela, to je ono kako Isus u evanđelju kaže, Bog nas je stvorio da ostavljamo sve i idemo svojim putem, ali ne tvrdoglavim svojim sebičnim putem, da meni bude dobro. Da imam svoju sobu ili da imam sve najbolje, nego da budem od koristi drugima. To je Franjin put. Možemo o tome i sami razmišljati.

Drugi odnos, također vrlo važan. Franjo nije ni znao, odjednom se tisuće za vrijeme njegova života javilo da ga slijede. I muškarci i žene. Franjo nije planirao u početku osnovati red. To ga je velika Crkva, lukavost velike Crkve, prisilila, da on organizira kao muški red. On je želio ponovno vratiti evanđelje u obitelji i društvo, i zato je želio i da ljudi koji su oženjeni pristupe tome, recimo tako, duhovnom pokretu obnove svega u evanđelju. Nakon što su braća počela dolaziti, morao je organizirati takav red. Koji je način organiziranja reda? Takozvanim familijarnim odnosom, bratskim i sestrinskim odnosom. Mi sve u životu možemo zanijekati, čak i oca, ali ne možemo zanijekati braću i sestre. Braću ne možemo zanijekati, on uvijek ostaje brat, da je najgori on je brat. Taj model, vidite, kao i kada očevi dijele imanje, pa nema veze, pripada i onome bratu koji ništa nije radio u životu. Vidite kako je Bog to stvorio…

I Franjo od tog svoga, recimo tako, putujućeg bratstva, želi učiniti zajednicu propovjednika evanđelja. Propovjednici evanđelja rese dvije osobine, da opominju ljude da se vraćaju evanđelju i da tješe. Ono kako smo čuli i u današnjem odlomku Matejeva evanđelja, dođite svi vi koji ste umorni i opterećeni. Da to bratstvo bude, da ta zajednica bude, koje poziva na evanđelje.

Nemojte gledati u nas braćo i sestre. Gledajte kakvi ste vi, jer nećete dobiti veliki primjer od nas fratara, ne. Nećete. Ali time niste oslobođeni svoje odgovornosti. Da vi u svojoj obitelji i ondje gdje radite budete navjestitelji evanđelja. Ne može vas ispričati zlo drugih niti nas. A nismo vam sjajni…

Franjo se nije strašio, kao što se neki fratri straše, susresti se s biskupima ili papom. Znate da je išao Inocentu III., najmoćnijem papi svih vremena. Tražio je svoje, tražio je da on živi svoje viđenje evanđelja. Znate kako mi, ako ima netko, ili ćemo se pred njim dvolično ponašati, lažno umiljato, nikada iskreno. Ili iza leđa svašta govoriti o tom čovjeku. Franjo je u svoje vrijeme promijenio razmišljanje o crkvi. Baš imamo sliku tog pape koji je bio bogat i moćan, koji je vodio križarske ratove. Zanimljiva je ta, a to govore i povjesničari, razlika između toga pape i Franje. Ne da nekoga sada osudim, ovo je poziv za nas.

Sinoć tko je bio na obredu preminuća, čuo je kako je Franjo umro okružen svojom braćom uz pjesmu i molitvu. Ima li išta ljepše? Što i mi molimo, je li tako? Kako nas je ova korona uništila, neka su naši, od braće i sestara, umrli bez nas. Kako je predivno, Franjo umire pjevajući i moleći Boga. Hvaleći Boga s onom svojom pjesmo stvorenja, moleći onaj psalam Iz dubine tebi vapijem gospodine. Veliki papa, a što se i nama može dogoditi možda kada smo i okruženi braćom, koji je imao sve i pjevao druge pjesme, koji je govorio kako je ovaj svijet mračan, pa i on je imao namračeno lice i kako su svi ustali na crkvu. Umro je u katedrali u Perugi, opljačkan od svojih slugu i sam. To ne znači da mi sada ustajemo protiv crkve. Govorili smo kako je Franjo bio na rubu hereze. Uspio je sačuvati i pronaći za svoje bratstvo jednu novu perspektivu života. Nije mu bilo jednostavno.

Sljedeći odnos, isto jako važan jest ovaj… Vi znate da je on u oporuci, kad je vidio kako to sve teško ide, oporuku sastavljao u godini svoje smrti 1226. godine, i kaže da još jednom vrati svojoj braći i sestrama zahtjev nasljedovanja evanđelja. Zatim kaže da je njegov zadnji čin obraćenja, onaj kada ga je Bog doveo da nije mogao dalje, jest susret s gubavcem. I onda je ona njegova poznata rečenica: “Ono što mi je bilo mrsko”, a bio mu je gubavac ogavan, “postalo mi je slatko.”

Tko su gubavci današnjeg vremena. Tko je to gubavac u mom životu, koga to ne podnosim?! Koga su to nametnule politike drugoga da ne podnosim, da su svi, ama baš svi zli. Da to nisu muslimani možda? Ili se to ne smije odavde reći. Da to nisu migranti – ma svi su teroristi! Je li to doista tako, je li to Bog tako kaže? Neka se svatko od nas upita.

Tko su ti gubavci danas, koga to ne podnosimo uopće? Ima toga… Najbliže neke. Pa jesmo se s nekima zamrzili da ih uopće ne možemo vidjeti. Razorili smo svoja prijateljstva, poništili ljude koji su nam valjali. Nismo ih ni nazvali i onda očekujemo kao da ništa nije bilo. Ne može… Ne ide se preko istine, ne, ne… Ne može se preko istine, ali ne smije se mrziti. Ne smije se biti ljigav. Ne smijemo želiti iznutra (loše) onome koga ne možemo, jer ne možemo mi projektirati život. Je l’ tako? Kad smo često puta kazali: “Ma oprostio sam mu”, odjednom nekad se nađemo u situaciji, iz nas bukne neki otrov, na vani se možda neće ništa pokazati, ali izjesti će nas to iznutra. E vidite, Franjo to nije dao, da se iznutra izjede. Nije on letio, pa znao je on, pa znate ispočetka, mi njega smatramo zanesenjakom, a kada mu se to krenulo događati u Assisu, onda su mu prijatelji i kolege govorile: “Ej, koja ti je to, gdje si je našao?” Podrugivali su mu se, pa podruguju se i danas neki moćnici finim malim ljudima. Pa moćnost se traži. 

Zatim Franjin odnos, mi bismo mogli puno (o njemu), prema prirodi, prema nekim drugim bližnjima. No, čini se danas važnim, u ovom vremenu, Franjin odnos prema vlasti, a koji se najbolje ogleda u susretu sa Sultanom. Vidite to kako mi, pa šta nam to sad priča, šta to dira… Zato što mi nismo dovoljno vjernici. Vidite, u jeku Pete križarske vojne, Franjo ide i susreće se sa Sultanom i onda, kako i među nama ima tako tih ljudi, ja ovo govorim, ponavljam, ne koristeći ovaj oltar, ali je vrijeme da se tome stane u kraj. A tome pridonose i neki naši fratri. I mi međusobno.

Pa odakle to pravo da se nekoga naziva Udbaš. Hoće li Lucići ustati ovdje iz groba kad to čuju? Zar se to tako može pričati o čestitim ljudima. Franjo kad je susretao Sultana, pa nije on išao da se udvara, nije išao da ponizi svoju vjeru. Je li se to Franjo vratio bez vjere sa susreta sa Sultanom? Taj odnos s vlastima, htio bih vam ovdje navesti samo nekoliko misli, jednog hrvatskog kapucina, franjevca koji je najbolje poznavao franjevaštvo i možda napisao najljepše riječi o bosanskim franjevcima, fra Tomislav Šagi-Bunić.

Kada on govori o susretu sa Sultanom, kada on govori o pitanju državne vlasti i bosanskih franjevaca, onda kaže ovako… Nije važno prima li te državna vlast. Kod nas je fratara, nekih, najvažnije prima li ga državna vlast. Ako se dogodi da te državna vlast ili država ne želi ili ne prima, to nije razlog da bježiš pod okrilje države koja će te tetošiti. Pazite, ovo je pisano 1981. godine. I da misliš da je tvoj prvotni zadatak obraniti svoju vlast, a svrgnnuti drugu. U međuvremenu ostaviš svoj narod njegovoj sudbini. Važno je prima li te i treba li te konkretni čovjek! Hoće li te oni obični ljudi koji su podložni vlastima. Ako te taj običan narod treba i hoće, kako ćeš onda pobjeći u drugu zemlju? Naravno braćo i sestre, to vi osjećate ovdje. Otimačinu za vas, otimačinu za narod. Tko će imati narod. Pa pogledajte internet, često ružne riječi ljudi koriste. I fratri sami ne ustaju da zaštite svoje fratre, koji znaju da su ti fratri čestiti. Vidite, to je isto kao kad netko priča u društvu o vama i onda vam dođe prijateljica i kaže: „Ma bona, joj, šta ona priča o tebi!“ A dobro šta ona priča, šta si ti rekla? Šta si ti rekao o meni dok je lajalo o meni!

Otimačina za narod. I nećemo se braćo i sestre mi ovdje složiti. Ja nisam došao ovdje da se mi složimo, nego ne dajte se ni da vas ja zavedem. Jer državna vlast je učinila ovo, da mi neki ne smijemo ni propovijedati negdje. A, ne, ne… jer to nije dobro za politiku, možete misliti. Franjevci bosanski su uvijek bili uz podložne, glavna struja i nisu išli da obraćaju vlast kako bi ta vlast mijenjala narod i učila duhovnosti, ne. Ja isto nikada ovdje nisam došao da skidam ikoga s vlasti niti sam to ikada činio. Na stranu kako to ljudi tumače. Nego, ako se može da se zajednički pozovemo da budemo jači u evanđelju.

Jer, oni koji misle da će samo hrvatstvom obraniti vjeru u čovjeka varaju se. Nego se obranom evanđelja i obranom čovjeka brani hrvatstvo! Nije nas hrvatstvo ovdje sačuvalo nego vjera naših. Nismo mi to zanijekali. Pa nam svakakve varalice i protuhe tumače kakvi mi trebamo biti. Ništa me nemojte poslušati, nego samo razmislite o tome. Mi franjevci, i to bismo mi trebali prvi naučiti, nismo da mijenjamo vlast. Ali smo za to da usnažujemo druge ljude i sebe u vjeri. Mi smo i za suradnju. Rekao sam vam, Franjo je dobio, zamislite, koliko je odavde do Livna, Duvna, La Vernu, od moćnog i bogatog čovjeka (grof Orlando Catani). Nije Franjo bio neka naivčina koja je leptila u zraku, to je primio da bi moglo njemu, njegovoj braći i drugim ljudima koristiti. Jer zato što danas ima nekih koji napadaju one ljude koji su dobri i pomažu općem dobru.

Vidite kako se to sve zamijeni, sve se zamijeni. Pa fra Anđeo Zvizdović za kojega kaže Šagi-Bunić, to je uzor, pogledajte, on se ismijava. Ismijava se i od nekih biskupa. Ah-nama, izruguju se. Kad god hoćemo izrugivati nešto veliko, stanimo malo. A koje izrugujemo, to smo rekli sinoć, to je savršeno veselje, jer kad vam ne budu dali u samostan, kada vam ne budu dali i u vlastitu kuću i osjetili nezahvalnost, nemojte biti ogorčeni. Nemojte od sebe praviti pravednog mučenika, pogotovo nemojte izmišljati da ste mučenici gdje niste. Jer toga kod fratara ima pogotovo puno. Što god se čovjeku prohtije, ima u životu. Priznajmo, nikada fratri nisu živjeli bolje nego danas, ali ni vi braćo i sestre. Ni vi. Zato nam nedostaje danas, zašto je tako malo zvanja, ako je sada sloboda? Zato što nismo dovoljno svjedoci u vjeri. Jesmo velik Hrvati, u to se ja ne petljam. Zato ćemo braćo i sestre iznova, osnažujći se Franjinim duhom, inspirirati se da krenemo na novi put. Ja mislim da ja vama ne trebam to govoriti. Među vama ima mnogo hrabrijih ljudi i boljih vjernika od mene. Ja vas samo želim u tome podržati. I slavim ovu misu s vama, i zajedno s fratrima, samo da osnažim u svojoj vjeri. Amen.

Rumboci, 4. listopada 2021. godine.  

Objava FRA IVAN ŠARČEVIĆ: Prvo biti čovjek, a zatim Hrvat pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Promocija djela fra Tomislava dijelom je kulturnih događanja povodom Dana općine, a zajedno će s autorom o knjizi govoriti Anto Ivić, Ivan Lovrenović i fra Ivan Šarčević.

Predstavljanje knjige će biti popraćeno izložbom likovnih djela “Mladi slikaju”. Izložba je nastala kao rezultat škole slikanja i crtanja u organizaciji Kulturno-sportskog centra.

Objava NAJAVA: Promocija knjige “Orašac u Rami” fra Tomislava Brkovića pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.