Mato, kako je Jeronimovo krsno ime, rođen je na Ustirami 2. ožujka 1848. godine. Kao dječak otišao je u Fojnicu kod strica fra Antuna na školovanje. Nastavio je školovanje u Livnu i Gučoj Gori, a onda u Carigradu. Filozofiju i teologiju svršavao je u Đakovu i Rimu. Kad je 1870. godine zaređen za svećenika, došao je za učitelja u Fojnicu, a zatim je šest godina predavao bogoslovima u Livnu. Deset godina je bio kateheta na gimnaziji i učiteljskoj školi u Sarajevu (1884.-1894). Nakon toga bio je učitelj novaka u Fojnici. Bio je župnik na Gračacu i na Šćitu pet godina. Godine 1902. postao je generalni definitor i vizitator franjevačkih provincija u Hrvatskoj, Albaniji i Dalmaciji. Na Šćitu se čuvao kalež koji je donio iz Albanije 1904. godine. Uništen je u požaru sakristije 1942. godine.

Za fra Jerku Vladića se s pravom može reći da je bio intelektualac. Mnogo je čitao, mnogo gledao i pamtio, razgovarao s ljudima i zapažao te to bilježio. Vele da je poznavao sve obitelji i starije ljude u Rami, Fojnici i Livnu. Ljudi su ga rado slušali jer je lijepo i pametno govorio. Njegov karakteristični govor kroz nos bio je mnogima simpatičan pa su ga se mnogi ugodno sjećali, posebno njegovi brojni đaci, pa i oni drugih vjera. Fra Kazimir Ivić piše:

“Kad bi Vladić došao na vjeronauk, ne bi izlazili ni đaci drugih vjera, čeka­li su da koju čuju. On bi im svima po koju rekao, a onda bi ih kojom zgodnom, koji puta drastičnom rečenicom uputio van, da nastavi ozbiljan rad s katolicima”.^[1]

Svoju je plaću trošio na knjige. Iza njega je ostala bogata ostavština knji­ga i bilježaka, što je izgorjelo u knjižnici 1942. godine. Fra Jerko je lije­po i dobro pisao, i on je i prvi urednik jednog franjevačkog lista na sla­ven­skom jugu, “Glasnika jugoslavenskih franjevaca” od njegova izlaženja 1887. do 1894. godine. Poznati su naslovi iz njegove pisane ostavštine:

Uspomene o Rami i ramskom franjevačkom samostanu, Zagreb 1882.^[2]

Slika Majke Božje Olovske (Glasnik jugoslavenskih franjevaca 1893.)

Historijske crtice (Glasnik jugoslavenskih franjevaca 1893.)

Inkvizicija – Franjevački grb (Glasnik jugoslavenskih franjevaca 1893.)

Ahdnama i fra Anđeo Zvizdović (Franjevački glasnik 1896.),

Leon XIII. i franjevački red (Serafinski perivoj 1903.)

Bogojavljenje (Serafinski perivoj 1907)

Istočna Crkva (Vrhbosna 1920B1921)

Katolički svećenik (Franjevački glasnik 1897)

Urežnjaci (Hrvatska duša, Zagreb 1925)

Zapamćenja (Franjevački vijesnik 1922)

Pabirci iz Bosanske prošlosti (Hrvatska duša, Zagreb 1923)

Fra Lovro Karaula (Hrvatska duša, Zagreb 1923.)

Rastovo i njegov prvi župnik o. fra Anđeo Žarkić (Hrvatska duša, Zagreb 1923.)

Fra Mijo Batinić (Naša misao 1916.)

1919. Pavao Posilović, biskup, 1919.

Franjo Jukić (Franjevački vijesnik 1919.)

O Šunjiću i Kačiću (Franjevački vijesnik 1919.)

Izdao je knjigu propovijedi i niz pojedinačnih propovijedi u časopisima.

Po Torreu je 1890. izdao “Trideset i jedan dan pred presvetim Sakramentom”

“Isus govori s križa grešniku” 1917.

“Povijest besmrtnog Boga koji trpi u samrtnom tijelu” Vilima Stanihurtsa D. I. u Sarajevu 1917.

“Speculum disciplinae” sv. Bone je preveo, ali nije tiskano to djelo.

U arhivu Bosne Srebrene može se naći puno njegovih dopisa a jedan je za­nim­ljiv jer govori o prijedlogu nadbiskupa Stadlera da franjevci prihvate “kon­gruu” – državnu plaću. Vladić je protiv takvog načina uzdržavanja franje­vaca, jer bi ih to udaljilo od naroda, a time bi se oslonuli na lažnu sigur­nost.^[3] Fratri moraju biti “pravi sinovi sv. Franje” iako, kaže on, “više nas ima sinova Petra Bernardona, oca Franjina, nego Franjinih”.^[4] Na dru­gom mjestu tuži se u pismu od 15. listopada 1911. na fratre koji idu u “jalovi lov” (!), koji se pretvaraju u “venatores ferarum, non piscatores animarum – lovce zvjeradi a ne pastire duša”.^[5] On je od fratara tražio da budu dobri fratri i korio je njihovu aljkavost i druge propuste^[6], ali ni braća njemu nisu praštala tvrdeći da “odbija narod” svojim postupcima i grubim izrazima.^[7]

Fra Jerko Vladić je kanio, kako je već rečeno, napraviti “svoj” samostan, i nešto je bio podigao što je kasnije pretvoreno u sakristiju i knjižnicu. Braća u samostanu nisu bila za to jer im je fra Jerkin samostan izgledao “gori od ikakve tamnice”. Prema narodu je znao biti i grub^[8], nastojao je ukinuti užine, plet, nošenje toka, kojeg su Ramljaci posuđivali od Zvirnjačana, kao i crvenih kabanica od čohe, koje su posuđivali od muslimana. On je to smatrao leglom bolesti.

U narodu je ipak ostala vrlo lijepa uspomena na njega. Ljudi su mu praštali što ih je karao i što im je u naglosti rekao i po koju uvredljivu i tešku riječ, jer su znali da ih voli i da to čini za njihovo dobro.

Na Tjelovo 31. svibnja 1923. godine osjetio je da je slab te je “klekao u blagovaonici i sve zamolio za oproštenje, preporučio se u molitve i otišao u svoju sobu”. Mučila ga štucavica te od 2. lipnja nije ništa jeo. Konačno je 25. lipnja “potpuno pri svijesti u prisutnosti tri svećenika i poslužnika izdahnuo. Sat pred smrt rekao je preporučujći dušu, riječima “Orate pro me”.^[9] Toga dana je bila misa na Ivanjdan pa je mnogo naroda došlo oprostiti se sa svojim dobrim znancem od kojega su čuli mnogo lijepih savjeta i pametnih riječi.

 Fra Ljubo Lucić, Rama kroz stoljeća

^[1]  K. Ivić, Bilješke, str. 246.

^[2]  Vatroslav Jagić je rekao da je “malo koje djelo čitao s tolikom ugodnošću kao ovo”. Usp. K. Ivić, Bilješke, str. 244.

^[3]    Usp. Arhiv Franjevačke provincije Bosne Srebrene, XLIV/448.

^[4] Isto, XLIV/492.

^[5]  Isto, XLIV/494.

^[6] Isto, XLIV/466.

^[7]   Isto, XLIV/451.

^[8]  Isto, XLIV/451

^[9] Usp. K. Ivić, Bilješke, str. 243.

Objava Fra Jeronim Vladić, jedan od najpoznatijih ramskih fratara pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Objava FRA JERONIM VLADIĆ: Prije potopa pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

“Što je karakteristično za fra Jeronima, to je njegov odnos prema narodu. Nekako, nigdje od svega što sam pročitao o fratrima u životu nisam vidio takvu jednu vrstu simbioze između fratra i naroda. Kao što je to riječ kod fra Jeronima. Čak i u određenom smislu, jedne brige za opravdanjem svega onoga što narod radi”, kazao je tijekom književne večeri fra Josip.

Temperamentan fratar kojeg su voljeli mladi

Fra Josip dodaje: “Vrlo je kod fra Jeronima Vladića vidljiva ta briga za narod. Možda mi to danas ne možemo predočiti, na primjer kada se pojavi kužno vrijeme pa narod izumire. Ili se pojavi kakva kuga među životinjama, pa onda on opisuje naširoko koliko je marve pomrlo i kako je narod ostao gladan te jeseni ili zime. Ta briga za narod, i naravno ta ljubav naroda prema fratru nešto je što je specifično za fra Jeronima Vladića”, te kaže kako je fra Jeronim bio vrlo temperamentan čovjek, ali kojeg su posebno voljela djeca i mladi. Bavio se pitanjem pravde, vrlo otvoreno podržavao fratre i ukazivao na one koje treba slijediti te često prozivao one koje ne treba.

Drežnjak se kada je u pitanju fra Jeronimov lik i djelu posebno osvrnula na djela koja su od iznimne važnosti za ramski kraj, kao što su “Uspomene o Rami u ramskom Franjevačkom samostanu” ili pak “Urežnjaci iz Rame.

Nezaobilazan izvor za istraživanje kulturne i povijesne baštine

“Možda nam se čini teškim, preozbiljnim, nezanimljivim, nešto što je pisano prije više od sto godina, čitati danas. I pitamo se mogu li ova djela uopće komunicirati s vremenom u kojem živimo. Iz prve ruke, dakle iz knjižnice, mogu kazati kako ‘Uspomene o Rami’ i ‘Urežnjaci iz Rame’ i danas izazivaju različitu pozornost. Često su literatura za pisanje različitih radova, seminarskih, diplomskih, pa i znanstvenih. Osim u te svrhe, fra Jeronimova djela posuđuju i oni koji jednostavno žele naučiti i znati nešto više o svojoj prošlosti”, kazala je Drežnjak.

Večer je moderirala Mirjana Bešker, ulomke je iz pisane ostavštine čitao nastavnik hrvatskog jezika Milan Topić, a u glazbenom dijelu nastupilo je Folklorno društvo “Ramska tradicija”. Organizatori književne večeri su Narodna knjižnica “Rama” i Kulturno-sportski centar Prozor-Rama.

Uz 100. obljetnicu smrti fra Jeronima Vladića

Objava “U SPOMEN NA FRA JERONIMA VLADIĆA”: Briga fratra za narod i ljubav naroda prema fratru pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Tim povodom dobro je podsjetiti se na neke stvari o fra Jeronimu i njegovom životu te kako je volio Ramu i svoj narod.

Znanstveni skup na Šćitu

Franjevački samostan Rama-Šćit, Općina Prozor-Rama i Ramska zajednica Zagreb priredili su  znanstveni skup 22. lipnja 2013. godine pod nazivom “FRA JERONIM VLADIĆ I NJEGOVO DOBA” u povodu 90 godina smrti. Skup je održan u dvorani Franjevačkog samostana na Šćitu. 

Na znanstvenom skupu su govorili:

Srećko M. Džaja: Jugoslavenstvo kao transnacionalni britanski projekt

Ivan Lovrenović: Zagledani u vlastitu povijest – prednosti i nedostaci polihistorizma bosanskih franjevaca (primjer fra Jeronima Vladića)

Anto Jeličić: Život i djelo fra Jeronima Vladića

Ivo Pranjković: Jezik fra Jeronima Vladića

Drago Bojić: Fra Jeronim Vladić – Glasnik jugoslavenskih franjevaca

Josip Jozić: Lik franjevca i Ramljaka u djelima fra Jeronima Vladića Uspomene o Rami i ramskom franjevačkom samostanu i Urežnjaci iz Rame

Ivan Šarčević: Fra Jeronim Vladić – pogledi o odgoju u vjeri

Ana Divković: U spomen Uspomenama o Rami (Stjepan Divković,Fra Jeronim Vladić – medaljon)

Fra Jeronim Vladić 

Rođen je u Ustirami 2. 3. 1848., a umro na Šćitu 25. 6. 1923. godine. Kateheta, odgojitelj, propovjednik, spisatelj, urednik časopisa. Godine 1858. otišao je iz Rame, zahvaljujući stricu fra Anti Vladiću, u fojnički i gučogorski samostan na nauke a nešto kasnije i na župu bugojanskom župniku fra Filipu Kuniću, poznatom jezikoslovcu i skupljaču narodnog blaga.

S njim se kao dvanaestogodišnjak zaputio u Carigrad, preko Jajca, Banje Luke i Gradiške pa dalje Savom, Dunavom i Crnim morem. U Carigaradu je više od godinu dana pohađao franjevačku školu (nastavni jezik talijanski i novogrčki), a zatim se istim putem vratio u Bosnu. Stupio je u Franjevački red 1863.

Dvije godine kasnije otišao je u Đakovo gdje je završio četverogodišnji fi lozofski i teološki studij.

Godinu dana proveo je u Rimu i zaređen za svećenika 1870. godine

U Fojnici je bio kapelan i više godina učitelj u pučkoj školi. Reformirao ju je po ugledu na škole u Austriji. Uskoro je počeo (u Livnu i, nešto kasnije, u Fojnici) predavati gimnazijske te fi lozofske i teološke predmete do 1882. Kasnije je deset godina bio kateheta u Sarajevu na velikoj gimnaziji, preparandiji i tehničkoj školi (1884-1894).

Osim nastavničke djelatnosti bio je i župnik na Golom Brdu (danas Kandija kraj Bugojna), u Rami i na Gračacu. Vršio je i druge dužnosti u Provinciji i Redu.

U vrijeme kad je Austrija pokušavala potisnuti franjevce iz Bosne, a reforme u Redu unosile među njih nemir, on je svojom razboritošću i revnošću učinio mnogo dobra

Pokrenuo je i uređivao Glasnik jugoslavenskih franjevaca (1887) da bi preko njega svijetu objasnio “što su (franjevci) bili i što su još i sada na slavenskom jugu … jer kao što je bosanska redodržava izrodila sve druge franjevačke redodržave unaokolo … tako joj treba i u tome prednjačiti i put krčiti”. 

U pozivu na suradnju piše: “Ne očekujemo od stranaca da oni o nama kazuju, ne budimo lijeni, pokažimo da Bosna nije Mezopotamija”.

Oko naslova koji je kasnije morao promijeniti i uređivanja časopisa, imao je neprilika s austrijskim vlastima. Napisao je povijest svoga rodnog kraja: Uspomene o Rami i ramskom franjevačkom samostanu (1882) i Uzežnjaci iz Rame (1920). Prevodio je nabožna djela za šire slojeve puka i popularizirao franjevačke vrednote.

Uz pronalazak originalnog primjerka knjige fra Jeronima Vladića iz 1882.

Knjiga fra Jeronima Vladića „Uspomene o Rami i ramskom franjevačkom samostanu“ koja je izdana prvi put u Zagrebu 1882., nudi jedan od najdragocjenijih prikaza povijesti Rame i franjevačkog samostana na Šćitu. I posljednji primjerak ove knjige bio je nestao iz Rame. Na svu sreću, ovih dana je jedan Ramac u Zagrebu uspio pronaći jedan originalni primjerak toga prvog izdanja.

Knjiga se ponovno vraća u Ramu

Protivno od onog što im ime kaže, Uspomene o Rami nisu memoari nego pokušaj da se po prvi put pruži povijest ramskog samostana i ramskog područja i zato su dragocjene. Iako je izlaganje negdje nepregledno te kao prvo i dosta nesavršeno, pisac pristupa oskudnim podacima iz izvora i povijesnim prikazima oprezno i kritički.

Negdje se njegovo opisivanje uzdigne do pjesničkih poredbi, npr. kad veli da je samostan pred svoje četvrto uništenje bio najljepši, da je zablistao poput varnice koja najjače zasja upravo prije nego će se ugasiti, ili poput mjehura na vodi, koji je najveći upravo prije nego se raspukne. Tek ponegdje njegov prikaz zađe u retoriku.

Što je pisao Miljenko Jergović o fra Jeronimu i Rami

U sarajevskoj Velikoj gimnaziji, koju sam bio u neprilici pohađati, kateheta je bio fra Jeronim. Istina, na to je mjesto postavljen tačno sto godina prije nego što ću maturirati, ali kako se škola u međuvremenu nije rušila ni renovirala, reklo bi se da smo gazili po istim hodnicima i svojim dlanovima oblikovali i vajali iste kvake i rukohvate.

Fra Jeronim Vladić, krsnim imenom Mate, rodio se u Ustirami 2. ožujka 1848, opismenjavao se kod župnika u rodnome kraju, da bi spreman stigao u fojnički manastir, kod strica fra Ante Vladića. Pokazao se vrlo darovitim, kako za nauku, tako i za kršćanske pobožnosti, tako da je uskoro, 1860. dospio sve do Carigrada, gdje je završio franjevačku školu na talijanskome jeziku.

Filozofiju i teologiju studirao je u Đakovu i u Rimu. Bio je temeljit čovjek, vrlo cijenjen u franjevčkom redu, a bio je i pjesnik: u duhu vremena i revolucionarno-prosvjetiteljskih navada svoje subraće, sastavljao je deseterce.

Ramljaci

Rama, odakle je fra Jeronim rodom, jedna je od najčudesnijih južnoslavenskih zemalja. Namjerno govorim – zemalja, jer se taj komadić svijeta, vrlo jasnih prirodnih granica, označenih planinskim vrhuncima, koji ima svoju mikroklimu i svoje običaje, te svoj vrlo poseban svijet – većinom katolički i hrvatski, dijelom muslimansko-bošnjački – nalazi negdje između Bosne i Hercegovine, i nije krivo posmatrati Ramu kao posebnu zemlju, premda ne griješi ni onaj koji će reći kako je Rama u Bosni, i kako tu velike priče i filozofije nema.

Ime je ova zemlja dobila po rječici, koja danas, skoro, više i ne postoji, jer je, kao i srce Rame – potopljeno

Rijeku i zemlju progutala su dva akumulacijska jezera, Ramsko i Jablaničko, pod kojima su ostala čitava sela, drevne nekropole i groblja, crkve, turski drumovi, ali i jedna mala velika kulturna povijest, a s njom i dugi niz porodičnih povijesti.

O ovome kraju Televizija Sarajevo i Televizija Zagreb snimale su, nakon potopa, dokumentarne filmove, Ramljaci su se nakon 1990. znali požaliti da ih je potopilo zbog njihova kremen-hrvatstva i ustaškoga naslijeđa iz onoga rata, ali bliže istini je, ipak, da je ramska Atlantida nastala iz potrebe za električnom energijom, pri čemu inženjere napretka povijest nije zanimala, kao što ih, uostalom, ni u drugim prigodama nije zanimala.

Ramljaci su u povijesti i u narodnome pamćenju uvijek bili svoj svijet, čvrst u uvjerenjima, tvrdoglav i kad treba i kad ne treba, tradicionalno religiozan, naprosto drukčiji od svojih bosanskih i hercegovačkih susjeda i sunarodnika. Nesreću su dočekivali spremno i nesentimentalno, i ginuli su u svim ratovima.

Na području Rame započeo je 1993. sukob između Hrvata i Muslimana (koji će imenom tek postati Bošnjaci), nekoliko je vrlo krvavih tačaka na njezinome zemljovidu… I sa svim tim, Rama kao da je ispala iz romana Gabriela Garcije Marqeuza.

Fra Jeronim je, kao mnogi učen čovjek njegova doba, bio opsjednut svojim zavičajem

Imao je potrebu da sve sačuva i zapiše, dokumentira. Tom lokalnom pričom – posve fratarskom, kao da ju je izmislio i nadopričao Ivo Andrić – fra Jeronim stvarao je ravnotežu univerzalizmu svoje znanosti i univerzalizmu same Katoličke crkve.

Knjigu “Uspomene o Rami i ramskom franjevačkom samostanu” napisao je kao mlad čovjek, bilo mu je trideset i koja, i objavio je u Zagrebu 1882. Ispod autorova imena, naravno, stoji “franjevac bosanski”, a djelo je imalo dvostruki moto: fragment iz spjeva Osvetnici, fra Grge Martića, te Ovidijev citat – “Et pius est patriae facta referre labor.”

Osim što je odužio svoj ovidijevski dug, uvjeren u snagu i važnost onoga što je zapisano, fra Jeronim Vladić je tako svjedočanstvo o svojoj malenoj i zaturenoj zemlji predao na čuvanje u Zagrebu, gdje tada Ramljaka sigurno nije bilo u znatnijem broju – tko zna je li bilo ijednoga, koji je, također, u nekome širem, europskom smislu bio malen i zaturen, premda je, istini za volju, u tadašnjem Zagrebu izlazilo više dnevnih novina nego danas.

Stotinu i devet godina kasnije, malo pred zadnje ratove, Ramljaci su u zavičaju reizdali fra Jeronimovo djelo, tako ga spasivši od zaborava, a možda i od fizičkoga nestanka.

Pisana raskošnim jezikom, u dobroj književnoj tradiciji bosanskih fratara, ova je knjiga multidisciplinarna po sadržaju i piščevim interesima, ali je žanrovski vrlo čvrsto određena. Ispripovijedana u dahu – ili pravilnije rečeno: tako da čitatelju djeluje kao da je u dahu izrečena – načinom iskazivanja na rubu usmene književnosti, u govornome ritmu, lagana za čitanje, pisana je za puk, ali tako da je može čitati, i iz nje saznavati, i vrlo učen svijet.

Ovakvih se zavičajnih bedekera nađe i danas u bibliografijama darovitijih fratara, ili mjesnih knjižničara, nastavnika hrvatskoga jezika, entuzijasta, a nastavljaju se na istu, nekoliko stoljeća staru tradiciju bilježenja, pisanja kronika i zavičajnog fabuliranja.

Za dobre pisce ovoga posve bosanskoga žanra, kakav je fra Jeronim Vladić, karakteristično je da njihovi bedekeri i povijesni pregledi ne zastarijevaju, nisu podložni literarnim modama vremena, i jednako su uzbudljivi i zanimljivi nakon stotinu godina.

Fra Jeronim Vladić nije bio blag čovjek, pun razumijevanja prema svima, kakav bi, valjda, trebao biti u skladu s odnedavna u Zagrebu prihvaćenim stereotipima o bosanskim franjevcima.

Bio je oštar, pomalo prijek i vrlo borben

Iako je prošao svijeta, i bio u Stambolu dok je taj grad još bio bosanska prijestolnica, fra Jeronim nije bio za diplomacije. Srčano se, u vrijeme Prvoga svjetskog rata, borio za opstanak franjevačke zajednice, kao i za svoj gladni i obezglavljeni katolički narod, koji je ostao bez muških glava, izginulih u Bosanskoj i u drugim carskim i kraljevskim regimentama, od Soče do Galicije, i nije u tome nastojao biti pretjerano delikatan.

A u fra Jeronimovom životopisu stoji i da je bio “zauzet za čistoću vjere i moralnost svoga puka”. Bio je starodrevan fratar, redovnik iz otomanskih doba. Umro je u samostanu na Šćitu, u Rami 25. lipnja 1923, te će ovoga ljeta, 2013. godine, njegov svijet obilježiti fra Jeronimovu godišnjicu. Teško da će o tome doći glas do Zagreba.

Je li zato što je ovaj grad narastao u odnosu na vrijeme kada je fratar u Dioničku tiskaru 1882. nosio rukopis, ili se, naprotiv, Zagreb u međuvremenu fatalno smanjio? Bit će da se smanjio, a dokaz tome upravo je činjenica što lokalne haramije i zaštitnici njegova slavnog imena bjesne na ovakva pitanja, a pitce šalju, baš kao da smo u 1941. ili 1945, u mjesta njihova rođenja.

Djevojački grob

Rama je imala još svojih pisaca, kao i onih koji su ovom zemljom bili inspirirani, ali najzanimljiviji literarno-putopisni tekst o Rami i jednoj ramskoj legendi napisao je Ćiro Truhelka, veliki etnolog, arheolog i povjesničar, prvi kustos, a zatim i direktor Zemaljskog muzeja u Sarajevu i urednik njegova Glasnika.

Truhelka je bio podrijetlom Čeh, jedan od naših najdarovitijih pisaca, iako se nikada nije bavio fikcionalnom prozom. Rami je posvetio priču “Djevojački grob”, koja je kao znanstvena rasprava ili znanstveni esej, prvobitno objavljena u Glasniku Zemaljskog muzeja.

Započinje Truhelka:

“Čovjeku se stručnjaku koji put dešava, da se od njeg ište odgovor na pitanje, koje s njegovom znanošću nema baš nikakva posla, a ipak mu odgovora nije moguće uskratiti… Što se od mene tražilo, bilo je ovo: tamo negdje u visokoj planini, u kraškoj, divljim škrapovima izbrazdanoj pustinji stoji samotan djevojački grob, a djevojke sa svih strana, često iz velike daljine, hodočaste k njemu, da se pomole Bogu i da se molitvom utješene vrate kući. Niti zna povijest svetaca, niti koja legenda, niti franjevačka kronika išta o toj bezimenoj djevojci, kojoj hrle i katoličke a koji put i muslimanske djevojke kao na proštenje, te ju je narod zaodjeo svetačkim nimbusom; a šćitski fratri brižni za duševni boljitak svoga stada, bili su u neprilici, kako da se vladaju prema toj svetačkoj legendi, koja se pred njim nalazila tako reći ‘in statu nascendi’ (u svom nastajanju)… U toj dvoumici pozvaše me šćitski fratri, da kao čovjek nauke reknem svoju o tom djevojačkom grobu…”

A zatim slijedi Truhelkina investigacija, dostojna najuzbudljivijih britanskih detektivskih serija, čije razrješenje nije, međutim, nedvosmisleno, jer takvo ne može ni biti u ovoj vrsti istrage.

Legenda o djevojačkom grobu nije izolirana u epici i mitologikama naših krajeva

Tako da ni grob na Vran planini nije jedini, ali je priča o Divi Grabovčevoj, onakva kakvom ju je ispripovijedao Ćiro Truhelka i kakva još uvijek, makar i iskvarena modama vremena, živi u Rami, jedna je od ljepših i literarno izazovnijih narodnih priča. U Zagrebu se, pobliže na Jelačić placu, za Divu Grabovčevu ne zna po Ćiri Truhelki, nego, kako je i red, po Marku Perkoviću Thompsonu.

Objava Uz 100. obljetnicu smrti fra Jeronima Vladića pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Akcija je provedena na zelenim površinama u dvorištu škole fra Jeronima Vladića, zasađene su 23 sadnice u vrijednosti od 500 KM, a riječ je o voćkama i ukrasnom bilju.

Akcija se sutra, 5. studenoga, odvija u Sarajevu, Bjelašnici, Donjem Vakufu, Kozarcu, Bijeljini, Srebrenici i Bosanskoj Krupi. Sadnja drveća i pošumljavanje redovna je akcija još od 2013. godine, a do sada je zasađeno 476 tisuća raznih vrsta drveća, a cilj je, kao što naziv akcije kaže, stići do milijun zasađenih sadnica.

Veslački centar “Rama” sa svoja dva kluba je u suradnji s Osnovnom školom “Fra Jeronim Vladić” ovom prilikom odabrao dvorište ove škole

“Većinom se radi pošumljavanje ili uređenje zelenih površina nekih javnih ustanova gdje dobijemo dozvole. Bitno je da se posadi što veći broj sadnica. Današnju akciju provode naši klubovi su u suradnji s Osnovnom školom Fra Jeronim Vladić, budući da dosta naše djece koja treniraju idu upravo tu u školu. Stupili smo u kontakt ravnateljem i pedagogom koji su bili oduševljeni s idejom da se uključe. Sadimo 23 sadnice. Djeca su se priključila i zadovoljni smo. Sadnice su pribavljene putem udruge građana Ruke, a imali smo 500 KM za kupnju sadnica. Obzirom je ovo veliki međunarodni projekt, sva djeca i volonteri dobiju određeni promo-materijal, majice, kačkete i slično. Također, nakon akcije je za sve sudionike pripremljen obrok. Cilj je da se djeca educiraju, da ih osvijestimo i da znaju da to što su napravili ostaje zadugo”, kazao je za Ramski Vjesnik koordinator projekta Filip Šimunović.

Šimunović je također dodao: “Želimo ukazati i na samu potrebu pošumljavanja, sami vidimo kako uglavnom siječemo drveće, a rijetko sadimo. Plan u budućnost nam je organizirati jednu veću akciju pošumljavanja s više manjih sadnica na većem otvorenijem prostoru.”

Akcije pošumljavanja organiziraju “Let’s Do It” lokalni timovi uz pomoć i podršku lokalnih poduzeća i rasadnika

Projekt „Let’s Do It“ je u Bosni i Hercegovini počeo 2013. godine i do sada je u volonterskim akcijama čišćenja ilegalnih deponija otpada i sadnje drveća učestvovalo 191 211 volontera, koji su očistili oko 15 365 tona otpada i zasadili preko 470 tisuća sadnica raznih vrsta drveća. Volonterske akcije „Let’s Do It – očistimo zemlju za 1 dan“ i „Let’s Do It – milijun sadnica za 1 dan“ su do sada organizirane u 115 općina i gradova, a cilj je projektom obuhvatiti sve općine u Bosni i Hercegovini.

Zlatni sponzori projekta su “Eko život” d.o.o., INA i Energopetrol, a radijski partneri Radio Stari Grad, Antena Sarajevo i Radio “Mix”.

Objava Akcija pošumljavanja i sadnje drveća u Osnovnoj školi “Fra Jeronim Vladić” u Ripcima pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

“Drugog ožujka obilježavamo Dan škole po rođenju fra Jeronima Vladića. Obljetnicu smo ove godine trebali obilježiti na način da su djeca priredila prigodnu priredbu, nekoliko riječi bismo rekli o školi i fra Jeronimu Vladiću. Trebalo je biti i nekih igrokaza i slično. Međutim, zbog tragedije u obitelji Cvitanović koja je potresla cijelu Ramu, pa čak i regiju sve do Dalmacije, mi smo obilježavanje potpuno otkazali. Jedino što ćemo u srijedu imati jest sjednica Učiteljskog vijeća, obzirom je za nas radni dan. Učenici su taj dan slobodni”, kazao je Ivo Iličić, ravnatelj škole.

Odlazak u urbane sredine veliki problem

Iličić je iskoristio priliku te ovom prigodom, nastavnom osoblju, administrativno-tehničkom osoblju, svim ostalim zaposlenicima i učenicima u središnjoj školi u Ripcima te područnim školama u Rumbocima i Orašcu čestitao Dan škole.

Trenutno stanje u školi, kaže Iličić, nažalost nije idealno te dodaje kako žalosti činjenica što veliki broj obitelji seli iz Rame, kao i činjenica da ima puno neoženjenih i neudanih, kao i činjenica da obitelji imaju jako mali broj djece.

“Ali, glavni razlog je taj što obitelji iz ruralnih područja obitelji sele u urbana područja, pa u tim dijelovima se broj djece ostaje isti ili raste, dok u ruralnim područjima broj učenika neprestano smanjuje. Trenutno u našoj školi u školskoj godini 2021./2022. imamo 218 učenika, ukupno sa središnjom školom u Ripcima i Orašcu. Usporedbe radi, 2002. godine, kada sam krenuo raditi u ovoj školi, bilo je 618 učenika. Mislim da je svaki komentar suvišan”, dodao je Iličić za Ramski Vjesnik.

Foto: Ivo Iličić, ravnatelj OŠ “Fra Jeronim Vladić” Ripci 

Broj učenika

Područna škola u Rumbocima trenutno broji 59 učenika, na Orašcu je njih sedam, a ostalih 152 je u školi u Ripcima. Kada je u pitanu nastavno osoblje, škola u Ripcima ima pet učitelja u nižoj nastavi, dok ukupno s nastavnim osobljem u višoj nastavi, administrativno-tehničkim osobljem, spremačicama, knjižničarem i domarom, škola broji 41 djelatnika. Škola u Rumbocima ima pet učitelja, a ona u Orašcu dva.

Škola je u školskoj godini 2017./2018. god. brojila ukupno 289 učenika. Od toga je u Ripcima nastavu pohađalo 205 učenika, u Rumbocima 70, a Orašcu 10. U školskoj godini 2018./2019. škola je imala ukupno 276 učenika, od toga 203 u Ripcima, 62 u Rumbocima te 11 u Orašcu.

Razredi i odjeljenja

“U središnjoj školi je pet razreda u nižoj nastavi, i svaki je čisti odjel, mi kolokvijalno kažemo čisti. U Rumbocima isto imamo pet razreda , čistih razreda. Samo na Orašcu imamo pet razreda kombinirane nastave, prvi, drugi i treći razred te kombinacija četvrti i peti razred. Što se tiče više nastave, ovo je zadnja godina gdje imamo sve razrede po dva odjela, 6.,7.,8. i 9. razredi, a i b”, kaže Iličić kada su u pitanju razredi.

Škola je u Ripcima ove godine dobila takozvanu korona organizacijsku shemu, gdje je u odjelima po 14 ili 15 učenika, što je dobro ističe Iličić, jer je samim time olakšan posao zaposlenicima i sačuvana im norma.

Osim potrebnih prostorija za djelatnike i razreda, škola ima kabinet informatike i sportsku dvoranu. Ostala nastava nije kabinetska, nego je razred smješten u određenu učionicu, a mijenjaju se nastavnici.

Projekti za budućnost

Dolaskom pred školu u Ripcima, teško je ne primijetiti da su urađeni određeni projekti kako bi ovo zdanje bilo dostojno zgrade koja služi bitnom i obaveznom osnovnoškolskom obrazovanju djece.

“Zadnje što je urađeno, ono što se može zamijetiti i što je bila veća investicija, jest zamjena krova škole, koji nije nikako rađen od 1968. godine. Tijekom 2021. godine je urađen cijeli krov, stavljena je termoizolacija na gornjoj ploči, postavljeni su stiropor i estrih. Također je urađen i krov na športskoj dvorani. Prije toga su realizirane neki manji projekti uz manje investicije. To su recimo nova računala, namještaj u zbornici, kod pedagoga i tajnika. Nabavili smo i nove ploče”, pojašnjava Iličić.

Ravnatelj također najavljuje i kapitalno ulaganje koje škola planiramo uraditi u skoroj budućnosti, a to je utopljavanje, postavljanje termoizolacije na školu. U školi također planiraju promijeniti unutarnju stolariju, vrata na učionicama i slično.

Izvannastavne aktivnosti

Obzirom na vrijeme u kojem živimo, komunikacija je velikim dijelom premještena na internet i društvene mreže, tako i osnovna škola fra Jeronima Vladića redovno objavljuje sadržaj na službenoj internet stranici, kao i na Facebook stranici.

“Onoliko koliko možemo u skladu s mogućnostima  i epidemiološkom situacijom smo obilježavali određene datume. Stranice škole uređuje naš pedagog s učenicima”, kaže Iličić.

Za sadržaj na stranici i društvenim mrežama odgovorna je vrijedna foto-sekcija i pedagog Nikica Beljo.

“Što se tiče naše web stranice, ali i Facebook stranice koja je veoma ažurna, glavne vijesti stavljam ja, dok naša foto-sekcija fotografira sve važnije događaje tijekom školske godine, pogotovo kada obilježavamo Dan škole, Valentinovo, Božićnu priredbu, Dan ružičastih majica i maturante. Sve se to fotografira, a naravno, veliki broj fotografija se izradi kako bi se mogle staviti u Ljetopis škole, koji je trajni dokument, koji će u školi stajati za sva vremena. Kada za desetak ili 15 godina pogledamo sve te fotografije, vjerojatno se nećemo moći načuditi kako je sve izgledalo”, pojašnjava pedagog Nikica Beljo za Ramski Vjesnik.

Foto: Nikica Beljo, pedagog OŠ “fra Jeronim Vladić” Ripci

Ogromni ručno rađeni i pisani Ljetopis škole leži na stolu pred nama i podsjeća na kakve stare matice koje su svećenici davno ispisivali u ramskim župama. Gledajući fotografije razgovor nastavljamo o nepreglednom broju izvannastavnih aktivnosti, od kojih je teško izdvojiti neke. Škola je ponekad u aktivnostima, posebno izvanškolskima, ograničena prijevozom učenika i slično. ali to nije razlog da se iste uspješno ne obavljaju.

Foto: Ručno rađeni Ljetopis škole

Brojne aktivnosti i obljetnice

“Aktivnosti koje obavljamo s učenicima naše škole organiziraju se kroz Vijeće učenika, koje se formira odmah na početku školske godine, kada se odrede aktivnosti i zadaće. Evo, počnimo od obilježavanja važnijih datuma, kao što su Međunarodni dan djeteta, Dani kruha i zahvalnosti za plodove zemlje, obilježavamo i Međunarodni dan osoba s invaliditetom, a posebno bih istaknuo što naši učenici zajedno s učiteljima organiziraju, a to je Božićna humanitarna akcija „Neka svima bude Božić“, za najpotrebitije obitelji u Rami, skupe se određena sredstva, koja nakon toga podijelimo najpotrebitijima u Rami”, započeo je Nikica o izvannastavnim aktivnostima.

Učenici su na jedan drugačiji način priredbom obilježili Valentinovo, a prije nekoliko dana su obilježili i Dan ružičastih majica u zadnjem tjednu veljače, a riječ je o prevenciji vršnjačkog nasilja. Takav oblik nasilja je sve izraženiji, pogotovo kada je u pitanju cyberbullying, nasilje putem interneta i društvenih mreža.

Foto: Obilježen Dan ružičastih majica

Ništa ne može zamijeniti učionicu i živu riječ nastavnika

“Većina sekcija je najaktivnija povodom božićnih blagdana ili prilikom obilježavanja Dana škole. Jedna od najaktivnijih sekcija je i eko-sekcija. Zadnje dvije godine smo imali akcije kupljenja plastične ambalaže po obalama Ramskog jezera. Nadamo da će se s tom akcijom nastaviti ove godine i očistiti jedan dio obala Ramskog jezera. Tada skupimo gotovo 60 vreća smeća.  Do sada smo obišli cijelo Ramsko jezero gotovo tri puta i čistili. Većinom je to pet ambalaža i plastika”, prepričava nam Beljo aktivnosti učenika.

U razgovoru se dotičemo i neizostavne pandemije koronavirusa, pa pedagoga Nikicu pitamo za njegovo mišljenje, kako je ista utjecala na učenike. Beljo za Ramski Vjesnik kaže: “U zadnje dvije godine su se jako poremetile radne navike učenika, uslijed pandemije koronavirusa. Odnosno, veliki dio učenika je izgubio radne navike, uvedena je i online nastava, koja je jako loša za učenike i nikada neće zamijeniti učionice i živu riječ nastavnika. Međutim, dio učenika se u tim uvjetima izgubio te se pokušavaju vratiti u jednu određenu normalu, kako bi se sve vratilo na bolje. Trudimo se, a koliko ćemo biti uspješni, vidjet ćemo.”

Od 26 škola koje rade po hrvatskom nastavnom planu i programu Beljo ističe kako je škola u Ripcima zapažena po tome što ima najstrože kriterije od svih škola. Možda su to i neki realni kriteriji, a njihovi učenici kada odu u druge škole dobro se snađu.

“Tako je, a tek kada odu i na fakultet. Iz naše škole do sada imamo i liječnike, inženjere, profesore itd. To su ljudi koji su uspješno završili svoje školovanje, a temeljna polaznica im je bila upravo naša škola”, zaključuje Beljo.

Sekcije i natjecanja

Škola ima veliki broj sekcija, tu su šahovska, recitatorska, folklorna, zatim eko sekcija, također je tu i dramska sekcija koja je s bogatim programom trebala sudjelovati upravo na ovogodišnjem obilježavanju Dana škole. Tu su zatim sportska, likovna i ritmička sekcija.

Što se tiče natjecanja u ovoj školskoj godini, u organizaciji Zavoda za školstvo, školu očekuje nekoliko njih i na svim tim natjecanjima će sudjelovati učenici osnovne škole fra Jeronima Vladića.

Domaćini Dana hrvatskog jezika

“Tu je natjecanje u krasnoslovu, dakle najprije se provede školsko natjecanje, zatim županijski. Natjecanje iz matematike za učenike petih razreda, u pisanju poezije i recitiranje, povijesti za šeste razrede. Natjecanje iz engleskoj jezika učenici devetog razreda. Tu je i natjecanje iz likovne kulture, tu sudjeluju svi učenici, također imamo i glazbeni festival  svih osnovnih škola s područja Hercegovačko-neretvanske županije. Tu je i Vjeronaučna smotra i testiranje iz hrvatskog jezika, to su posebna testiranja u odnosu na natjecanja, obavlja se samo u pojedinim školama. Testiranje iz hrvatskog jezika i kemije”, naveo nam je detalje o natjecanjima ravnatelj škole, Ivo Iličić.

Učenici su sudjelovali  u bezbroj natjecanja, često i na županijskim natjecanjima. Imali smo dosta prvih mjesta iz hrvatskog jezika, a jednom prilikom smo bili i domaćini Dana hrvatskog jezika, upravo jer smo nešto ranije osvojili prvo mjesto. Uglavnom, na svim natjecanjima naši učenici ostvare dobre rezultate”, zaključio je Iličić.

Foto: Fra Jeronim Vladić

Povijest škole

Škola na Šćitu počela graditi na samostanskom zemljištu već davno datom u tu svrhu. Kao jednu vrstu odšteta za zemljište samostan dobio otok Humac.

Gradnja škole u Šćitu se nastavila u ljeto 1931. godine i toliko napredovala, da je u njoj mogla početi nastava u rujnu 1931. godine.

Odlukom Narodnog odbora općine Prozor 23. prosinca 1961. godine počela je s radom osmogodišnja škola na Šćitu i dobila je ime „18 februar“ Šćit

Smještena je u tzv. Zadružni dom, koji se dugo gradio i nikad se nije izgradio za tu svrhu. Tu ostaje do 1968. godine.

Prema proračunu stručnjaka, voda iz Ramskoga jezera ulazila bi u podrum osmogodišnje škole u Šćitu, zbog čega je uprava Hidrocentrale Jablanica sagradila novu školsku zgradu u Ripcima. Predavanje u novoj školskoj zgradi nije počelo početkom školske godine u rujnu 1968. godine, nego su se predavanja držala u staroj školi u Šćitu koja je sagrađena 1931. godine. Zgrada je službeno otvorena 08. listopada 1968. godine.

Školu su pohađala djeca iz Šćita, Ripaca, Jaklića, Družinovića, Rumboka, Varvare, Zahuma, Orašca, Proslapa, Maglica, Sopota, Podbora Mluše i Kovačeva Polja.

Škola od 31. svibnja 1991. godine, Odlukom Skupštine općine Prozor, nosi ime „Fra Jeronim Vladić“

Škola svoj dan slavi 2. ožujka na dan rođenja poznatog ramskog franjevca fra Jeronima Vladića, po kome nosi i ime. Ima i područne škole u Rumbocima (od 1946.) i na Orašcu od 1 do 5. razreda.

Područna škola Orašac

Prva škola na Orašcu poslije rata bila je u Malekinima u kući Luke i Miška Ivanike. Otvaranje prve zgrade škole na Orašcu bilo je 1955. godine. Početak nastave je kasnio zbog nezavršenih radova.

Sadašnja zgrada škole izgrađena je na zemljištu šumarije, a otvorena je školske 1987./1988. godine i još uvijek je u funkciji.

Područna škola Rumboci

Fra Ljubo Lucić u svojoj knjizi Rama kroz stoljeća bilježi da je gradnja škole u Rumbocima početa još prije Drugog svjetskog rata, ali je prekinuta, pa je tek iza rata završena škola. Nakon ratnih stradanja, terora poslije rata škola je ipak prema podacima katastar.ba sagrađena 1950. godine.

Objava PREDSTAVLJAMO: Osnovna škola fra Jeronima Vladića u Ripcima pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

U predstavljanju, pored autora, sudjelovao je ramski gvardijan i župnik fra Andrija Jozić te u ulozi nakladnika i kao glavni promotor dr. sc. Josip Grubeša, aktualni ministar pravde BiH.

Tematsko je težište rada stavljeno na prikaz  prožimanja jezičnih normi krajem 19. i početkom 20. stoljeća u BiH temeljem uvida u jezik fra Jeronima Vladića.  Prema Novakovićevim riječima, knjiga je nastala kao rezultat prerade njegove disertacije, koju je 2011. godine obranio na Filozofskom fakultetu Sveučilišta  u Zagrebu, i nekih novih spoznaja do kojih je došao istraživanjem arhivskog  gradiva Arhiva BiH, posebno kada je riječ o jezičnoj politici austrougarske uprave u BiH.

U svom obraćanju, autor je posebno zahvalio obitelji na razumijevanju, kao i nakladniku Franjevačkom samostanu, uz nadu da njihova suradnja ovdje ne prestaje.

Knjiga se od danas može kupiti u suvenirnici na Šćitu, kao i kod autora knjige po cijeni 25,00 KM, dok je večerašnja promotivna cijena bila 20,00 KM.

Objava Predstavljena knjiga “Neka obilježja jezika fra Jeronima Vladića” pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Pod vodstvom svojih učitelja učenici Osnovne škole fra Jeronima Vladića Ripci pripremili su prigodni kulturno zabavni program. Tijekom programa učenici su pokazali svoja umijeća u pjevanju, plesu, glumi, ali i očuvanju tradicije.

Povijest škole

Odlukom Narodnog odbora općine Prozor 23.12.1961. godine otvorena je osmogodišnja škola na Šćitu, dobila je ime 18. februar Šćit. Bila je smještena u tzv. zadružnom domu. Izgradnjom brane na rijeci Rami i nastankom Ramskog jezera, škola je premještena u Ripce. Školska zgrada u Ripcima izgrađena je 1967. godine i iste godine u njoj je započela nastava.

Sredstva za izgradnju škole osiguralo je poduzeće Hidroelektrane na Neretvi. Škola je službeno otvorena 08.10.1968. godine. Školu pohađaju djeca iz svih gornjoramskih sela: Šćita, Ripaca, Jaklića, Družinovića, Rumboka, Varvare, Orašca, Proslapa, Maglica, Kovačeva Polja, Mluše, Ploče,  Podbora i Sopota.

Prva sjednica Učiteljskog vijeća održana je 05.09.1973. godine pod vodstvom ravnatelja škole Mile Tomića. U školskoj 1973./1974. godini upisano je 40 odjela koji su brojali 1098 učenika.

Godine 1978. OŠ 18. februar imala je 1167 učenika, dok je godine 1986. imala 909 učenika. Vidljivo je kako se svake godine lagano smanjivao broj učenika.

Dolaskom demokratskih promjena devedesetih godina prošlog stoljeća,  odlukom Skupštine općine Prozor, OŠ 18. februar preimenovana je u OŠ fra Jeronima Vladića i  to ime nosi od 31.svibnja 1991. godine. Fra Jeronim Vladić (02.03.1848. – 25.06.1923.) bio je istaknuti ramski franjevac, prosvjetitelj i pisac.  Njegov rođendan 02. ožujka, koja slavi kao svoj dan.

Osnovna škola fra Jeronima Vladića Ripci ima i tri područne peterorazredne škole: Rumboci, Orašac i Kovačevo Polje

Pored redovite nastave u školi djeluju i sekcije: Dramska, recitatorska, eko-sekcija, športska, šahovska, folklorna sekcija, sekcija za ručni rad i glazbeno-ritmička sekcija u koje su učenici aktivno uključeni.
U školi se obilježavaju  i održavaju  mnogobrojne aktivnosti, priredbe i zabave. Pod vodstvom svojih učitelja učenici sudjeluju na općinskim i županijskim natjecanjima.

Fra Jeronim Vladić

Fra Jeronim se rodio na Ustirami, selu gračačke župe u Donjoj Rami, 02. ožujka 1848. od roditelja Mate Vladića i Magdalene r. Josić. Na krštenju 09. ožujka dobiva ime Mijo.

Osnove pismenosti naučio je kod župnika u Triešćanima, zatim je učio latinsku školu u Fojnici, Gučoj Gori i Bugojnu i Livnu. Školovao se i u Carigradu godinu i pol dana.  Filozofiju i teologiju završavao je u Đakovu i Rimu.

Fra Jeronim je još kao đak uređivao šaljive listove Klepetalo i Ljiljan te kasnije prvi franjevački list na slavenskom jeziku Glasnik jugoslavenskih franjevaca.  Surađivao je svojim prilozima povijesnog, vjersko-poučnog i raznog drugog sadržaja u petnaestak tadašnjih časopisa.

Pisao je i prevodio djela duhovnog sadržaja kao što su: Isus s križa govori poniženom grešniku, Katekizam u propovijedi, Trideset i jedan dan pred presvetim sakramentom.

Za nas u Rami najznačajnije što nam je ostalo od fra Jeronima jesu ove dvije male knjige:

Uspomena o Rami i Ramskom franjevačkom samostanu i Urežnjaci iz Rame.

Posebno je vrijedno spomenuti i time dati odgovor zbog čega jedna škola nosi ime ovoga franjevca. Čim je stigao u Bosnu fra Jeronimu se povjerava služba propovjednika i učitelja osnovne škole u Fojnici. U školstvu, s kraćim prekidom, ostaje sve do 1894. godine. Fra Jeronim je još 1871. napravio pravu reformu školstva u Bosni:  u fojničkoj školi nalazilo se oko 170 učenika koje je fra Jeronim podijelio na razrede po ugledu na austrijske škole po susjednoj Hrvatskoj; Prvi puta u Bosni fra Jeronim počinje primati djevojčice u školu.  Sam je predavao matematiku i crkvenu povijest. Zbog velikog broja učenika i učenica samostanske učionice bivaju premalene za normalno održavanje nastave te fra Jeronim podiže posebnu školsku zgradu koja zadovoljava potrebe velikog broja školaraca.  Nastavu drži prije i poslije podne.

Fra Jeronim Vladić je bio „ široke naobrazbe, samosvjestan, odlučan, pronicav i dosjetljiv…Bio je ljubitelj narodnog blaga i dobar poznavatelj franjevačke prošlosti, osobito domaće“.(Dr. Anto Slavko Kovačić, Biobibliografija, str. 322), a fra Iganacije Gavran dodaje „ Inteligentan, uporan i marljivim čitanjem dobro obrazovan čovjek i sposoban govornik, lako je osvajao svoje mlade slušatelje (ali i druge) pa su ga sa zanimanjem pratili i voljeli; zbog dugih brkova đaci su ga između sebe nazivali “ fra Brko“. Kad bi došao na vjeronauk rado su ga slušali i učenici drugih vjera i poželjeli bi ostati na katoličkom vjeronauku dok bi on pričao. Bio je odrješit…te bi bez uvijanja i ustručavanja rekao što misli“( Putovi i putokazi II., str. 74).

Evo kako fra Josip Jozić opisa čovjeka Ramljaka koristeći se fra Jeronimovim opisom: Ramljaci znaju biti „žestaci“, s puno emocija reagirati, pomalo i dogmatizirati, a kada su uvjereni da su u nečemu zaista u pravu, sve će ti „izbrojati“ i reći, pri tom iskreno, bez maske, bez prikrivanja iza drugog i drugačijeg, ne okolišajući puno oko drugih mogućnosti, nego usmjereni na ono  bitno iza čega stoje. Znaju priznati krivnju i nedostatke, ali su na nepravdu bijesni. Sebe također ne zaboravljaju. Ponosni su ali nisu oholi, vole istinu ali se daju i zavesti. Ramljaci vole pjesmu. I sam Vladić kad piše o Ramljacima govori o narodu  koji je „čvrsta i košćata tjelesnog sastava, a stasa većom stranom visoka, ćudi je većinom mirne i tromave, kasno, ali duboko i temeljito misli: nije letičav i lakouman u razgovoru; ljubi prigovor a razgovara polagano i hladnokrvno; težko se razgnjevi, ali onda zna biti vatren.“

Fra Jeronim je kao župnik radio i gradio, posebno je dovršio gradnju stare crkve na Gračacu.

Vladić je bio socijalno angažirani franjevac s dubokim suosjećajem sa slabim i ugnjetavanim ljudima  ne ustručavajući se ulaziti u konfliktne situacije s tadašnjim uastrougarskim vlastima i sa zemaljskom Vladom u Sarajevu da bi zaštitio svoj narod.

Fra Jeronim je bio oštar, borben, kritičan i samokritiča, zauzet za čistoću vjere i moralnost svoga puka. Nije se bojao kritizirati ni biskupa ni svoje franjevca pa zapisa: „Ako počnem pisati memorandum o fratrima, biti će poveći od onoga o biskupu Stadleru…Da se i polovinu brinemo za dušu i duhovne stvari, koliko za vremenite, svi bi bili sami sveci…“

Ali je znao pohvaliti i pobožnost franjevaca. Tako priča priču o fra Franji Dobretiću zvanom Šubara, , koji je bio pobožan i redovnik na mistu. „Kad bi fra Franjo išo u sela, sa svojim bi pratiocem molio krunicu, pa kad bi svršio jednu, upitao bi pratioca: Hoćemo li još jednu? Ako bi se pratilac  nećkao, znao ga je dobro ukoriti i poučiti da se Bogu ne može primoliti, niti mu može dodijati naša molitva, ako mi kako valja molimo. I tada bi počeo moliti drugu krunicu. Kad bi je svršio, reko bi pratiocu: Je li de bolje što smo molili Boga, nego da smo o čem drugom razgovarali, gdje bismo mogli i štogod grješno reći ili štogod lažno kazati, pa bi nam se trebalo od toga ispovijedati? Ako bi mu to pratilac potvrdio, tada bi rekao: e pa  onda ćemo izmoliti još i treću krunicu“.

Na jednostavan način opisao čvrstu vezu i istinsku ljubav fratra i ramskoga naroda kad napisa: „Na puno mjesta tu fratar tuguje za narodom, gotovo ga oplakuje zbog „pomora goveda (goveđe kuge) koji je, kako cielu Bosnu, tako i Ramu u crno zavio“ ili zbog „ospica koje se osule na rogatu sitnu marvu, na ovce i koze, a to sve godine 1866. uginu tako da gdjekojim ni živ papak ne ostade“. S druge strane narod izlazi fratru široka srca i duše u susret, kada se on vraća na porušeni samostan, te ne mogavši tu stanovati nađe sebi sklonište pod stijenom svesrdno mu je pomagao i davao pomoć od svojih malih prihoda.

Njegov ovozemaljski kraj u svojim bilješkama opisuje fra Kazimir Ivić riječima: „Dana 25. lipnja 1923. godine umro je ovdje mp. o. fra Jeronim Vladić, generalni eksdefinitor…Fra Jeronim je bio pobožan i strog čovjek prema sebi i svakom drugom osim svojih učenika prema kojima je bio pravi otac, tražio je od  njih rad i poštovanje,  ali ih je iskreno ljubio i znao ih je svojim lijepim pričanjem zabaviti. Konac mu je bio kao i život. Bio je već oslabio, slabo je jeo, te je na Tjelovo 31. svibnja u blagovaonici ustao, klekao na pod i zamolio sve za oproštenje, preporučio se u molitve i otišao u svoju sobu. Popala ga neka štucavica, odbio mu se potpuno kus, od 02. lipnja nije ništa jeo. Opremljen svim kršćanskim otajstvima i blagoslovima. Sat pred smrt meni je rekao da mu preporučujemo dušu riječima: Orate pro me! I potpuno pri svijesti, u prisutnosti trojice svećenika i poslužnika izdahnuo je. Pokopan je u ripočkom groblju.

A u biskupijskom nekrologiju ostalo je zapisano: „U franjevačkom samostanu u Šćitu usnuo je dana 25. lipnja 1923. u Gospodinu jedan od najzaslužnijih i najučenijih bosanskih franjevaca, zlatomisnik fra Jeronim Vladić. Kroz cijeli svoj vijek služio je Bogu, Crkvi, redu i knjizi. Narod ramske doline ljubio ga je kao svog oca radi dobrote i plemenitosti njegova srca; svećenstvo ga je visoko cijenilo i štovalo poradi njegova sveta života; a svi koji su ga poznavali, divili se njegovom bistrom duhu, njegovoj učenosti i načitanosti…

Objava Foto: Obilježen Dan OŠ fra Jeronima Vladića Ripci pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Prigodna priredba, koju su zajednički pripremili učenici i nastavnici, održana je u dvorani Franjevačkog samostana na Šćitu.

Recitacijom, igrokazima, glazbenim i folklornim numerama predstavili su se članovi dramske, folklorne i glazbene sekcije ove škole.

Svečanosti su, uz učenike i djelatnike, nazočili  predstavnici Općine Prozor-Rama i Ministarstva  prosvjete, znanosti, kulture i sporta HNŽa.

Inače, OŠ fra Jeronima Vladića Dan škole obilježava 2. ožujka, kada je rođen znameniti ramski franjevac far Jeronim Vladić, po kojem škola nosi ime, ali zbog vikenda, proslava je pomaknuta za ponedjeljak, 4. ožujka.

Objava Svečano obilježen Dan Osnovne škole fra Jeronima Vladića Ripci pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Važno je napomenuti da je prošle školske godine obilježeno 170 godina od rođenja znamenitog ramskog franjevaca fra Jeronima Vladića po kojemu je 1991. godine škola dobila ime i druga značajna obljetnica 50 godina od preseljenja iz stare škole (koja se nalazila na Šćitu) u novu školsku zgradu.

Vrijedni učenici zajedno s učiteljima  priredit će bogat program koji  će se sastojati  od glazbenog dijela, recitiranja pjesničkih djela, igrokaza i plesa.

Pozivamo vas da sudjelujete na ovoj manifestaciji.

Radujemo se Vašem dolasku.

OŠ fra Jeronima Vadića

Objava OBILJEŽAVANJE DANA OŠ FRA JERONIMA VLADIĆA RIPCI pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.