Propovijed fra Mate Topića koju je izrekao na mladoj misi fra Mislava Jozića na Šćitu u nedjelju 7. kolovoza 2022. godine:

Pozdrav Mislavu, roditeljima Mariju i Marini, baki Ruži, braći Ivanu i Davidu,

Zašto ja danas propovijedam? 

Kada sam došao na službu na Šćit fra Mislav je imao šest godina. Tada bi redovito dolazio s bakom Ružom i pokojnim djedom Ilijom u crkvu. Kada bi baka išla na pričest Mislav je tada redovno išao s njom da bi primio križić na čelo. Djetinje, ali iskreno, doživljavao me kao fratra koji je i njemu tako malenom darivao nešto važno pred oltarom – križić na čelo. Kako je rastao i krenuo u sjemenište tako je obećavao da ću mu propovijedati na mladoj misi. I održao je riječ.

Fra Mislave ti si se kao malo dijete oduševio malim križem

Kako si rastao tako si iskustvom spoznavao da su naši križevi utezi i tereti koji pritišću i muče nas: križ je i škola, križ je i odgoj i disciplina, križ je i naše tijelo, križ je i razlomljena duša, križ je i bolest, križ su i drugi s kojima živimo, križ je i tvoja fratarska zajednica, križ je i tvoj narod kojemu ćeš služiti. I tako nisi više dijete nego odrastao čovjek svjestan ozbiljnosti i težine svojih križeva. Čitamo u svakoj prigodi u kojoj slavimo našeg utemeljitelja sv. Franju ovaj Pavlov usklik: „Bože sačuvaj da bih se ja ičim ponosio osim križem Gospodina našega Isusa Krista po kojem je meni svije raspet i ja svijetu“.

Ali kako se ponositi križem i kako ga nositi?

Primjer: Kad sam u ovom etnografskom muzeju pravio fratarsku sobu, kako sam je nazvao sobom fra Jeronima Vladića, htio sam da ona bude izvorna fratarska ćelija nekadašnjih pokojnih fratara. Stavio sam jednostavni krevet, ormar i radni stol i nekoliko knjiga. Ali, nešto važno za fratarsku ćeliju mi je nedostajalo, a nisam znao što. Nekako u to vrijeme putovao sam u Asiz i dok sam obilazio samostan na Carcerima onda sam u fratarskim ćelijama vidio samo krevet napravljen od par dasaka i klecalo za molitvu i ništa više, i to mi je otvorilo oči. Nekad su fratri po uzoru na svetog Franju puno više vremena provodili na klecalu, u klečanju pred Kristovim križem i to im je pomoglo nositi ovozemaljske križeve.

I naš utemeljitelj sv. Franjo iz Asiza bio je toliko inspiriran Kristovim križem da je dobio Isusove rane. To bi nama fratrima trebala biti trajna inspiracija koju svatko na svoj način proživljava tako da ću to prepustiti tebi. Ako želiš razne križeve koje će ti stavljati na leđa donijeti do kraja moraš pronaći skrovito mjesto i vrijeme za susret s raspetim u molitvi. Svakoga dana na svoj način osluškuj poruku s križa!

O fratrima i njihovim obećanjima

Ja bih danas više govorio o fratrima i to samo onim pokojnim fratrima koji su baš ovdje gdje si i ti danas slavili svoju mladu misu, a u kojima možeš potražiti inspiraciju i važnu pouku i poruku za svoj fratarski život.

Na tom mjestu gdje ti slaviš svoju mladu misu 1945. fra Augustin Brkić je kao mladomisnik na završetku mlade mise zahvalio se ovim riječima: “Na zgarištu Gospina svetišta obećajem danas da ću poći svijetlim koracima naših ujaka do konačnog susreta s vječnim Jaganjcem na nebu. Obećajem da ću poći tradicijom velikih sinova sv. Franje, koji su kroz 700 godina prolazili bosanskim planinama i nosili narodu mir i dobro. Obećajem da ću se boriti za Boga i njegove vječne ideale i žrtvovati se za povjereno mi stado.”

Čini mi se da je ovdje nabrojao najvažnije što bi svaki mladomisnik fratar mogao obećati. Obećanje da ću poći svijetlim koracima naših ujaka do konačnog susreta s vječnim Jaganjcem na nebu

Ovdje ću progovoriti o našem odnosu prema ramskim pokojnim ujacima

Ovdje je pet puta bilo zgarište, zadnje od 1942. do 1956. godine. Ovdje gdje i ti fra Mislave slaviš mladu misu prije zadnjeg stradanja crkve dijelili su svoj mladomisnički blagoslov: Fra Anto Ravlić 1896, Fra Kazimir Ivić 1912, Fra Tugomir Petrović 1917, Fra Ivo Žilić 1920, Fra Vitomir Jeličić 1922, Fra Nenad Petrović 1923, Fra Mladen Lucić 1937,  Fra Jerko Petričević 1937, Fra Anđeo Žutić 1939, Fra Marijan Brkić 1939,   Fra Bono Ravlić 1940, Fra Franjo Žilić.

I ova trojica bi ovdje slavili mladu misu ali su ređeni daleko od Rame: Fra Anto Vladić 1842, Fra Jeronim Vladić 1870 i fra Eduard Žilić 1927.

Na ovom zgarištu Gospine crkve obećanje na mladoj misi dali su: fra Augustin Brkić 1945, fra Miroslav Abaz 1950, fra Ivo Krešo 1950, Fra Vinko Petrović 1956.

Poslije zgarišta, pred obnovljenom crkvom mladu misu ovdje su slavili: Fra Ljubo Lucić 1957, Fra Živko Petričević 1963, Fra Luka Markešić 1964, Fra Božo Krešo 1977, Fra Stipo Pavličević 1982. To su naši ramski pokojni ujaci za koje znamo da su na Šćitu slavili mladu misu.

Tko su bosanski fratri ili bosanski ujaci?

Ne postoji jedinstvena definicija bosanskog franjevaca, bosanskog ujaka. Tu se redaju kvalifikacije od najnegativnijih: „ljubitelji sultanove papuče“, „izdajnici hrvatskog naroda“, „daidže“, „ahdnamdžije“ do najviših ocjena koje za bosanske ujake kažu da su jedini čuvari hrvatskog bića i hrvatske i opće kulture u Bosni i Hercegovini.  Naslov ujak za bosanskog franjevca nije samo izraz prikrivanja redovničkog identiteta u vrijeme Osmanskog Carstva, već je jednako izraz familijarnosti između fratra i bosanskog vjernika. Ujaci su ovdje trošili svoje živote.

Fra Jeronim Vladić piše Provincijalatu da ramski fratri prosječno na dan opremaju deset do dvadeset i četiri bolesnika pa nastavlja: „Gotov nikad zajedno ne ručamo, a dogodi se da zajedno ne večeramo, dogodi se da niti ima više konja u štali ni misnika u rezidenciji“.

Mnogi su ramski misnici provodili mnogo vremena učeći djecu vjeronauk, čitanje i pisanje, seosko guvno bilo je mjesto takvog okupljanja

Fra Jeronim piše: „Franjevci neumorno rade za svoj opstanak, obranu vjere katoličke. U svako doba idu na sudove i zaklanjaju svojim grudima i plećima narod, pa radi toga mnogo ih imade sada u zatvorima i okovima, a najposlije što će od njih biti, to sam Bog znade.“

Koraci ramskih fratara bili su svjetli koraci naših ujaka pa tako piše nad grobom šestorice ramskih mučenika: Iako njihova tjelesa leže u zemlji, oni su već pravednici na nebesima.

Hoćeš li se, mladomisniče, stidjeti reći da su to tvoji ramski bosanski ujaci čijim stopama želiš koracati. Hoćete li vi mladomisnici uslijed raznih pritisaka iznutra i izvana posramiti se ovih bosanskih ujaka i posumnjati u vrijednosti njihovih žrtava? Hoće li vam neki kojima povijest počinje tek od 1990. govoriti tko su bosanski franjevci i što su oni učinili za očuvanje vjere i naroda u Bosni i Hercegovini? Obećajem da ću poći tradicijom velikih sinova sv. Franje, koji su kroz 700 godina prolazili bosanskim planinama i nosili narodu mir i dobro.

Fra Mislave, ti nisi samo ramski fratar nego fratar Bosne Srebrene

Kada bi se ovdje samo pobrojali velikani Bosne srebrene koji su kroz 700 godina prolazili bosanskim planinama i nosili narodu mir i dobro trebalo bi nam puno vremena. Ali, mladomisnici, ne smijem prešutjeti na ovom mjestu koje je posvećeno i krvlju i molitvama i tolikim mladim misama da i vama danas kažem o čemu se ne smijete umoriti govoriti i o čemu ne smijete šutjeti. A ti si izabrao baš takvo mladomisničko geslo: „Pravdu ću tvoju naviještat u zboru velikom i usta svojih zatvoriti neću, Gospodine, sve ti je znano“.

Ne smijete se umoriti učiti našu povijest

Lako je govoriti i pjevati da smo ovdje od stoljeća sedmog, ali treba učiti što su to bosanski franjevci stoljećima ovdje radili. I treba učiti i drugima govoriti tko je i koja je zajednica konkretno ovdje radila i što je iza sebe ostavila. Nije slučajno katoličanstvo sačuvano u Bosni i Hercegovini. Nisu vjeru sačuvale nikakve kršćanske vojske ni kršćanski vladari nego „kud je Turčin s ćordom, tuda fratar s torbom“, taj fratar je pavlovski stvarao nove kršćanske zajednice po Bosni i brinuo se za njih onako kako su samo fratri mogli i znali prema prilikama mjesta i vremena. Ako je lako sačuvati narod: Zašto je u našoj nadbiskupiji 2/3 katolika manje od predratnog broja do danas?

Ne smijemo šutjeti pred onima koji o povijesti ne znaju ništa

Ne smijemo šutjeti pred onima koji o povijesti ne znaju ništa, a ocrnjuju fratarske gromade kao što je fra Anđeo Zvizdović čiji kip malo manji od ramskoga križa od Mile Blaževića resi crkveno dvorište u Fojnici kao snažni čuvar Evanđelja u osmanlijskoj Bosni. Tko će izbrojati sve te fratre Bosne srebrene koji su poubijani u osmanlijskom vremenu ili su trunuli po raznim zindanima dok ne isplate zadnji dukat globe? Dok se stalno govori o mučenicima u drugim provincijama, tko će posvjedočiti kad zatreba da je u Drugom svjetskom ratu i poslije rata pobijeno 65 fratara i sjemeništaraca Bosne srebrene a tu su ubrojeni i ramski gvardijan fra Julijan Jurković i vikar fra Viktor Slišković, a da ih je do 1985. 98 suđeno i zatvoreno. I to samo fratara Bosne srebrene.

Među osuđenim su bili i fratri koji su ovdje slavili mladu misu: fra Miroslav Abaz, fra Augustin Brkić, fra Marijan Brkić, fra Kazimir Ivić, fra Vitomir Jeličić, fra Jerko Petričević, fra Bono Ravlić, fra Eduard Žilić. O drugim mučenicima mediji često govore a o mučenicima Bosne srebrene se šuti.

Hvala Bogu da se sv. Ivan Pavao II u jubilarnoj 2000. godini kajao i molio oproštenje Crkvi koja se ogriješila i prema nekim pravednicima u povijesti Crkve kao što je bio Savonarola. Tko će kazati da se i službena mjesna crkva ogriješila o neke fratre kao o čuvenog propovjednika u Podmilačju, koji je prosio po Australiji za gradnju crkve u siromašnim Doljanima fra Šimu Šimića koji je umro u ekskomunikaciji? Pa tko će sačuvati istinu o tim velikanima naše povijesti? Pa tko će kazati da se i naša zajednica Bosna srebrena teško ogriješila o neke fratre?

Danas nije isto biti katolik i Hrvat tamo gdje ti je, kada to zatreba, kraj jedne noge hrvatski tenk a druga noga je na putu spasa spremna za bijeg i katolik u srednjoj Bosni gdje nema ništa od toga dvoga. A sve je to Bosna srebrena. Moja, naša Bosna srebrena gdje ćete služiti. Fratri iz Fojnice su pastorizirali Ramu nakon selidbe Ramljaka u Sinj.

Mladomisniče, nemoj nikada biti toliko ohol da kažeš da trebaš služiti samo u Rami. Nemoj u oholosti ni pomisliti ni reći „Šta će Rama bez mene“! Nego slijedi put velikih ramskih fratara koji su evo ovdje slavili svoju mladu misu kao i ti, a postali su veliki ne samo u Rami nego u raznim mjestima i službama Bosne srebrene. Obećajem da ću se boriti za Boga i njegove vječne ideale i žrtvovati se za povjereno mi stado.

Bosanski fratri su živjeli s narodnom i uz narod 

Franjevačka zgrada Bosna srebrena i u povijesti i danas počiva na ova dva stupa: na Evanđelju i na narodu. Bez Evanđelja dolazimo praznih ruku, a bez naroda nemamo kome darovati Radosnu vijest.

Fra Mladen opisuje kako je došao u Ramu prvi put nakon četničkog pokolja 5. studenoga 1942. i kako je ponio sa sobom nešto hrane i stvari potrebnih za misu. Krenuo je pješice sa stanice Rame, poviše današnje brane na Jablaničkom jezeru, i došao u Prozor gdje je pred crkvom slavio misu. Crkva u Prozoru bila je potpuno opustošena, bez vrata i prozora, polupanog krova, puna smeća i otpadaka. Vjernici su u suzama i jecaju pratili misu. Kad je s njima porazgovarao, krenuo je pješice na Šćit. On piše: “Kud god sam prolazio, gledao sam zgrade popaljene, polja pusta, tu i tamo sretnem po kojega izbezumljenog čovjeka ili ženu i vidi se da ne mogu da dođu k sebi, ne mogu da vjeruju svojim očima – da evo opet vide svećenika.

Prolazeći kroz Ripce, vidi me jedan dječak, potrči u kuću i viče: “Mama, mama, evo četnika!” Žena izlazi iz kuće i kaže: “Nije to, sine, četnik, to je naš ujak!” Šćit je bio prazan, nigdje ljudi. Tek poneki pas projuri kao bijesan, a u daljini zavijaju gladni psi.” O stanju u samostanu piše: “U samostanu sve porušeno, razvaljeno. Crkva spaljena. Na Šćitu sam pronašao nekoliko žena. Razgovorili smo se i rekao sam im da ćemo kroz desetak dana doći dvojica. Moramo nešto prije spremiti, kupiti namještaja i alata.”

Drugi ilustrativan događaj o fra Mladenu: Koncem 1944, odnosno početkom 1945. godine, pozvala su fra Mladena u stari samostan na razgovor četiri oficira OZN-e

Dugo su ga ispitivali jesu li ustaše iz Hercegovine bili u Rami, jesu li neki ručali u samostanu itd. Nakon dugog unakrsnog ispitivanja strpali su ga u auto i odveli u prozorsku OZN-u gdje su ga dalje ispitivali o ustašama u Rami tvrdeći da je slao ustašama u šumu hranu i piće. Kao dokaz dovode fra Mladenu dobro poznatog čovjeka Ramljaka, vjernika, koji se s njime družio te izjavljuje: “Gardijan je poslao u šumu brašno, kruh, mast, rakiju i hostije ustašama da se pričeste. To mi je rekao osobno kad smo u nedjelju popodne hodali između škole i crkve.”

Fra Mladen se nekako izvukao dokazujući da je nemoguće slati hostije po civilu kad to smije nositi samo svećenik pa je zaključio: “Kao što je slagao o hostijama, tako je sve slagao!” Pred zoru su pustili fra Mladena. I lažni je svjedok pušten. Kad je nakon tjedan dana susreo fra Mladena u Prozoru, pred drugim ljudima ga je poljubio u ruku i, kao da se ništa nije dogodilo, pitao ga za zdravlje: “Kako ste, oče gardijane?” Fra Mladen mu mirno odgovara: “Hvala, dobro kako si ti prijatelju?”Nije nikad otkrio tko je bio taj čovjek! Protiv fra Miroslava Abaza na suđenju u Bihaću su svjedočili vjernici koji su bili na misi ponoćki u crkvi u Zavalju, njih petorica, i odležao je 4 godine zatvora.

Osmrtnice o smrti fra Luke Markešića, velikog fratra i provincijala, trgali su s oglasne ploče ovdje u Rami „veliki katolici i Hrvati“?

Do zadnjeg rata svaki je naš fratar imao bar po jednog doušnika iz svoje župe. Poslije rata ti isti udbaši su postali veliki Hrvati koji optužuju fratre za manjak hrvatstva.

I jedno i drugo: narod plače od radosti u susretu sa svojim fratrom u kojem vidi zadnji oslonac, ali ovaj drugi primjer gdje su pojedinci iz naroda spremni slagati i izmisliti stvari na svoga fratra za osobnu korist. I danas su spremni oni iz tvoga naroda slagati, izmisliti i krivo svjedočiti, ne jednom nego godinama da bi dobili novčani poticaj ili radno mjesto u poduzeću s najboljim plaćama.

Fratri su bili spremni poučavati narod i onda kada je to bio „tvrd govor“ i onda kad bi narod slijepo slušao neke druge vođe. Fratri su bili spremni trpjeti i od tuđina ali i od svojih vjernika. Fra Mislave: Zar je mala stvar biti Božji vojnik?

Nema klimanja glavom

Postoji priča da je na dvoru nekog sultana bio poseban činovnik čija je titula glasila efetefendija. Njegova jedina dužnost bila je „da klima glavom u znak odobravanja na sve što sultan kaže.“ A ako bilo tko,  tko obavlja neku važnu službu u tom carstvu, ne klima glavom u znak odobravanja sultanu govorilo se da se odnarodio ili da je u njega ušao šejtan pa je ograjisao. A u ovom našem i civilnom i crkvenom svijetu ima previše „efetefendija“ koji će te prijavljivati vlastima radi vlastite koristi.

I vi mladomisnici budite spremni, kada budete govorili narodu ono što ne godi njihovim ušima, slušati od pojedinaca od tog istog naroda da se fratar odnarodio ili da je u njega ušao šejtan pa je ograjisao, jer fratar ne govori kako naređuje „veliki sultan“, veliki narodni stožernik nego riječ Božju.

Vjerujem da vam se dogodilo noću dok prolazite selom da iznenadite u drijemanju nekog psa koji naglo zalaje na vas. Nakon toga svi psi u selu počnu lajati. Ovaj prvi laje jer ste ga prestrašili a ovi drugi ne znaju zašto laju, ali znaju da treba lajati jer su čuli lavež prestrašenog psa. Sjetit ćete se vi ovih slika više puta u životu, ali ostanite čvrsti. Uostalom ako su neki iz naroda izdali i osudili bezgrešnog Božjega Sina i poslali ga na križ kako neće nas grešnike.

Za ljubav je potrebno tisuću razloga, a za mržnju samo jedan

Duvnjaci su nekada znali kazati za dobra, čestita i poštena čovjeka: „On ti je pošten ko Ramljak“.

A stari fra Anto Vladić zapisa: “Kakvu glavu imaju Ramljaci! Kad bi imali još škole, ni sam vrag ne bi mogao s njima.“ A jedan naš suvremenik, prijatelj bosanskih fratara nedavno lijepo reče: „Došla su vremena loših đaka“. K tome se može nadodati: „Ovo su vremena slabih škola“.

Fra Ljubo Lucić je zapisao: Na pitanje o budućnosti franjevaštva u Bosni, daje odgovor:– franjevački svjedočiti evanđelje i u Bosni tražiti braću. Za ljubav je potrebno tisuću razloga a za mržnju samo jedan! Prijateljstvo se može izgrađivati godinama a neprijateljstvo može planuti u trenutku. Pogledaj fra Mislave koliko ti je fratara došlo na mladu misu. I ubuduće ostani fratar koji okuplja druge fratre oko sebe a ne koji tjera fratre od sebe i ovog ramskog samostana!

Mogli bismo nabrojati još puno svjedočanstava pokojnih fratara koji su ovdje prije tebe slavili mladu misu  a koji su nesebično voljeli Ramu. Ta ljubav je uvijek bila povezana sa žrtvom.

I drugi imaju pravo voljeti Ramu i služiti Rami

Mladomisniče, ako ikada budeš odlučivao o životu ramskih fratara i vrednovao ljubav prema Rami zapamti da osim tebe i drugi imaju pravo voljeti Ramu, služiti u Rami. Ne zaboravi mladomisniče da Rama i ramski samostan nije društvo jednoga lica, ničija svojina samo nekoliko fratara nego svih ramskih fratara. Neki su ramski fratri gotovo proživjeli svoj fratarski vijek a ni dana nisu imali priliku služiti u Rami iako su to željeli, dok drugi gotovo cijelog fratarluka namještaju ramske župe samo sebi i svojima.

Mladomisniče nemoj zaboraviti da u Rami mogu živjeti i oni ramski fratri koji drugačije misle i na drugi način vole Ramu. Svi ovi i mnogi drugi pokojni fratri koji su ovdje slavili svoju mladu misu kao i ti opominju te, pozivaju i upućuju kako su oni davno prije nas voljeli Ramu. Voljeti Ramu ne znači uzimati sve ramsko samo za sebe. Današnje Evanđelje nas poučava: „Načinite sebi kese koje ne stare, blago nepropadljivo na nebesima“.

Biti odan ramskom samostanu

Fra Mislave, ti si se već do sada pokazao kao fratar knjige, kao čovjek koji uspješno i marljivo radi. Zapamti i ovu poznatu izreku: Hrvat Hrvatu će sve oprostiti osim uspjeha. Fratar fratru još manje. Ili onu: Ljudi mrze one koji u njima bude osjećaj niže vrijednosti.’

Nije dobro ako se na ramski samostan mogu odnositi Andrićeve riječi: „Najviše zlih i mračnih lica može čovek sresti oko bogomolja, manastira i tekija.“ Ili još teža nastala u jednom od franjevačkih samostana: „Čuvaj se turske globe i fratarske zlobe“! Ramski samostan i Gospina crkva proživjeli su i vatru i krv i vodu. Sve spaljeno i porušeno se lakše izgradi negoli međuljudski odnosi. Fra Mislave, budi pravedan i odan ramskom samostanu barem toliko da ovaj samostan ne ostane samostan slučaj.

Mladomisniče fra Mislave, potrebno je ramskom samostanu vratiti izgubljenu radost

Koliko se od ranog proljeća sve do zime samo na ovom samostanskom balkonu iznad naše glave uz čašu vina i fratarsku šalu osjetilo prave fratarske radosti. Mnogo puta smo u večernjim satima baš ovdje znali zapjevati ramski bećarac što se čulo do Podbora a telefonom bi se javili veseli Podborani i nagovarali nas: „Ajdete još koju zapjevajte.“

Nedostaje nam ono jedno mjesto za stolom na balkonu gdje bi sjedili radosni fratri, gdje bi sjedio fra Živko, zasvirao fra Vinko, gdje bi pogotovo u ljetnim mjesecima dolazili ramski fratri iz Sarajeva, Visokog i drugih dijelova Bosne i Njemačke gdje bi bili na službi i sjedili za istim stolom. Nedostajao nam je tada samo Andrić da zabilježi sve te fratarske „zgode i nezgode“ od kojih neke fra Tomislav zapisa. Sveti Franjo nas poziva: „Uvijek se radujte! Ne dolikuje Božjem sluzi da bude žalostan i potišten!

Fra Mislave! Obećaj danas i ti da ćeš poći svijetlim koracima naših ujaka do konačnog susreta s vječnim Jaganjcem na nebu. Obećaj da ćeš poći tradicijom velikih sinova sv. Franje, koji su kroz 700 godina prolazili bosanskim planinama i nosili narodu mir i dobro. Obećaj da ćeš se boriti za Boga i njegove vječne ideale i žrtvovati se za povjereno ti stado.“ Neka ti Bog pomogne da ustraješ u tome! Čestitam i živio!

Objava FRA MATO TOPIĆ: “Ne smijemo šutjeti pred onima koji o povijesti ne znaju ništa.” pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

O knjizi će osim autora govoriti fra Drago Bojić, Miroslav Pejčinović i fra Ivan Šarčević.

Objava NAJAVA: Promocija knjige fra Mate Topića pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Došašće

Predbožićno vrijeme ili vrijeme Došašća jest vrijeme priprema za Božić. Uz redovite pripreme, koje su izraz svetopisamske poruke, bilo je potrebno pripremiti se za najzahtjevnije blagdansko vrijeme u godini, koje je okićeno najrazličitijim običajima. Ova priprema traje četiri nedjelje. Iščekivanje Mesije temeljna je misao adventa i ona se provlači kao crvena nit kroz sve liturgijske i molitvene formule, dok post i sakramenti imaju prirediti dušu. Pored duhovne pripreme postoje različiti folkloristički običaji, sadržajem i ciljevima ne uvijek duhovne prirode. Tekstom pratimo stare običaje u Ramivezane uz pojedine svetkovine i blagdane kroz liturgijsku godinu, koja počinje prvom nedjeljom došašća (adventa).

U došašću se nije smjela čuti pjesma na prelima ili u nekim drugim prigodama. Tako se nisu ni stvarale svečarske prigode na kojima bi se inače zapjevalo i zasviralo. Ni pred crkvom, poslije mise, ne bi bilo ni kola ni pjesme, što je inače curama i momcima bila najveća radost. Djevojke bi kroz to vrijeme šarale košulju i drugo ruho s kojim bi se željele naburečiti za Božić.

Sveta Kata

Sveta Kata (25. studeni) je blagdan kamen međaš, iza kojega prestaju veće obiteljske svečanosti, u prvom redu svadbe, da se prikupe sve sile, kako bi obitelj bila spremna za proslavu Božića. On unosi ozbiljniji ton u svagdašnji život. Odatle stara izreka: Sveta Kata zatvara vrata, ili: Sveta kata zaveziva!. Dakle, sveta Kata zabranjuje igranje, kolanje ili kolo, pjevanje, sijela, pirove i svako bučno veselje, jer narod shvaća adventsko vrijeme kao i korizmu. Sveta Kata je, prema tome, zadnji termin, zadnja nada djevojke, koja misli na udaju u jesensko doba, u ono vrijeme najpoželjnije za udaju, u koje se prije udavao velik broj djevojaka. Sveta Kate, rastavi me s majkom – govorile su nekoć djevojke u ramskom kraju.

Četiri dana iz sv. Kate stoji sv. Andrija (30. 11.) na braniku adventa. Zato je narod govorio: Sv. Kata zavezuje, sv. Jandre zabranjuje. Odatle potječe i nesimpatični nadimak ćelavi Andija, što ga daju svecu:

Sveta Kate, rastavi me s majkom,

Da ne čekam ćelavog Andrije!

Tako su djevojke nekoć kazivale u Banjalučici i u selima župe Uzdol i susjednom Prozoru.

Od sv. Kate treba dakle skupiti sve misli na duhovnu i materijalnu pripravu za Božić. Domaćin valja da se stara za obuću i odjeću kućne čeljadi, valja se brinuti za drva, vodi se briga o dovoljnoj zalihi brašna, pa se šalje žito u mlin. Iza sv. Kate počinju se krmad kalit, da se meso može osušiti, jer nema – govorilo se – Božića bez suhom mesa.

Bezgrešno začeće Blažene Djevice Marije

Svetkovina Bezgrešnog začeća BDM (8. prosinac) je međaš “od kog valja mislit na Božić”. U Rami je, kao i u drugim mjestima, ova svetkovina prvo čelo Božića sa namjenom: Sad ćemo se dobro Bogu molit, doće nam Isus Spasitelj. Na ovaj dan počinjale bi božićne ispovijedi.

Sv. Lucija

Sv. Lucija (13. prosinac) ima opsežan folkloristički sadržaj. Jedan dio običaja vezan je za sam njezin kult, drugi dio nema s njenim kultom ništa zajedničko.

Toga dana obavezno je izvjesno suzdržavanje, apstinencija. Ženski svijet, osobito majke, poste. Ne rade se tzv. ženski poslovi. Vjerovali su što se uradi, neće biti dugotrajno: Molj će pojist! Nemoj bona danas radit, izišće moljci, ne će biti trajno!

U vezi s ovom apstinencijom kultne naravi u isto vrijeme mole se različite molitve sv. Luciji. U Kranjčićima i selima župe Uzdol molilo se: Triba se molit izme (radi) očiju, da Bog dadne dobre oči i dobru pamet.

Dan sv. Lucije početni je dan za izvjesne poslove, koji se moraju vršiti. Zbog toga je u nekim ramskim selima sv. Lucija imala nadimak drvarica, jer je to bilo krajnje vrijeme za opskrbljivanje kuće drvima, jer se za božićne blagdane ne ide u drva.

Od Svete Lucije pa do Božića dobro se pazilo kakvo je vrijeme, a u nekim ramskim selima (Rumbocima, Kovačevu Polju, Varvari, Šćitu, Ripcima) zvali su ove dane oci. Dvanaest dana prije Božića, određivali su kakvo će vrijeme biti kroz godinu, a to se provjeravalo u vremenu od dvanaest dana poslije Božića koje su nazivali svidoci ilićefili. U Krančićima i još nekim selima uzdolske župe, za sv. Luciju bi stavljali drveni sud među prozore i u njega sol. Tu bi stajala dvanaest dana. Ako pocrni, bit će kišna, ako ostane bijela, bit će vedra i sušna godina.

Ovo je dan kada se sije i pšenica za Božić.

Materice

Dvije nedjelje pred Božić su materice, nedjelja kada su djeca tražila otkup od žena u selu koje bi ih darivale orasima, jabukama, kojom kockom šećera, suhim šljivama, a tek ponetko bi mogao darovati bombone.

U Kovačevu Polju, Rumbocima, Varvari, Šćitu, “uoči materica dolaze tuđa dica muška, nosaju zvona i kupe brašno, so, sir, jabuke…” Zovu ih materice: “Eto iđu materce i zvono nose”; ili “Iđu kupit materice!” Iza proševine skupe se u jednu kuću,pavečeraju i podijele što skupe.

Momci bi ponijeli u bočici rakije koju bi nudili djevojkama, a djevojke bi ponijele terluke, suha mesa ili još nešto što bi dobile od domaćica.

U nekim selima župe Uzdol, na materice bi se spremio bolji ručak. Domaćin bi uzeo čašu rakije i govorio domaćici: “Danas je, majko, vaš dan. Evo, popijte čašu i znajte što je vaše.” Ona bi uzela čašu i nazdravila: “Fala, živio!” Popila bi čašu rakije i onda bi donijela jabuka, lješnjaka, oraha i dijelila ih najprije domaćinu, onda ostaloj čeljadi i dici govoreći: “Evo, kad ste vi meni, i ja ću vama.”Ako bi se koja od žena hajnečila (izmicala), počeli bi je vezati dok se ne otkupi.

U Donjoj Rami djeca bi išla od kuće do kuće i tražila da im se dadne štogod. Za Materice bi matere davale jabuka, oraha, što bi tko imao. Djeca bi došla na vrata i onda bi rekla:

Faljen Isus gazdarice

danas su nam Materice. 

Išao sam preko polja

Da mi dadneš jedan ora’

Pružiću ti bjelu ruku

Da mi dadneš jabuku.

Očići

Nedjelja uoči Božića zove se očići. Na očiće, opet naj­prije djeca, traže da se očevi otkupe darovima koji bi se našli u kući. Poslije mise djevojke su ucjenjivale (cinile) momke kako bi dobile dar. Momak bi svojoj djevojci ili onoj koju simpatizira poklonio maramicu (rupčić) ili neki sličan manji dar za tu prigodu.

U Krančićima i susjednim selima, na očiće bi, ujutro kada čeljad ustanu, domaćica rekla: “Znate, domaćine, šta je danas?” “Znam.” – odgovorio bi.

“Kad znaš, onda hajde traži i otkupljuj se.”

Domaćin bi skočio, donio rakiju i otišao na tavan, odrezao mesa iz sanduka, te bi nazdravio domaćici: “Zdravo, domaćice!” Ona bi, potom, nazdravila svoj čeljadi u kući riječima: “Nadamo se, fala Bogu, Isusu, da nas obraduje i obeseli!” Domaćin bi, potom, dao svakome po komad mesa i čašicu rakije, na što bi mu svi zahvaljivali: “Bože, da dočekamo Božića sretno i veselo i da za ručak sidnemo zajedno!” “Fala, Bože daj!” – odgovorio bi domaćin.

Badnja večer

Badnja večer (24. prosinac) je u svim katoličkim mjestima bogata lijepim običajima koji su tradicionalno utemeljeni, teološki održivi, srcu jako prihvatljivi.

Badnjakom se zvao suhi hrastov panj, koji bi se stavio na vatru na badnju večer, i trebao je gorjeti cijelu noć i sutradan na Božić dok se ne vrate iz crkve.

“U okolici Prozora: u Kovačevu Polju, Rumbocima, Varvari, Šćitu badnjaci su tri ciplje. Iza večere unosi ih starješina držeći ih pred sobom vodoravno u obje ruke. Pozdravlja: “Faljen Isus! Dobro nam došla Badnja večer i sutrašnje sveto Porođenje Isusovo” – “I s tobom Bog dao zajedno!” Postavi ih u križ. Na srednjem usiječe križ. Neki ostave glavnju u žitno sime u okno, poslije bace u vatru.

U Kranjčićima, Donjoj Vasti, Ljubuncima, Šćipama, Uzdolu, Smrčevu, Dobraču, Ivanjcima, Pajićima, u prozorskom kotaru iza molitve domaćin unosi badnjak, tri komada. Unosi jedan po jedan na ramenu. Lupa na vrata a ukućani otvore. Čim hrupi navrata, domaćica ga pospe ječmom. “Faljen Isus i Marija” – “Uvik!” – “Evo, ja nosim badnjak!” – “Fala Bogu, kad imamo i kad nosimo.” Stavi ih na ognjište, jedan na drugi. Pospe ih slamom, ječmom i zalije vinom govoreći pri tom: “U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.” Ostavljaju tri glavnje za Novu godinu, a što ostane metnu u hambar, jer je blagoslovljeno. “Za žito je to dobro. Kad čovika grlo boli, ostružemo one ogorine i popijemo. Odma je čoviku lašnje. Lug ostavljamo, kad boli glava, pijemo s vodom i namažemo i bude lašnje”.

U Udutskom tri su badnjaka. Domaćin ih nosi na ramenu. Pepeo odnesu u njivu i ostave ga na jednoj hrpici, “da ne obije led”. Pospu i po kupusu. Glavnja ostane za Novu godinu, i što ostane, nose u vinograd sevep (radi) leda.”

U nekim selima župe Uzdol (Krančići) i nekim drugim ramski selima dok se peče pečenica,janje ili krme, u trbuh se zašije tunja ili jabuka. Pod pečenicu se stavi tepsija ili tava u koju kapa mast. Kadčeljad sjednu na Božić ujutro za objed, piju kapljevinu. Njome se maže vrat volovima. Ako bole prsa ili glava, malo se namaže, i odmah bude bolje. Neki je radi bolesti piju. Pečenica se peče na Badnji dan iza podne kako bi bila gotova do večeri.

U Rami, kao i u nekim drugim dijelovima Bosne i Hercegovine, na Badnju večer bi se sterala slamakod ognjišća gdje bi se poredala djeca koja bi, koliko bi znala, sudjelovala u molitvi i slušala priče starijih koje bi im vraćali sjećanje kako je to nekada bilo.

“U Krančićima i susjednim selima prije molitve, kad namirimo blago, onda jedna mlâda (nevista) donese slamu i prospe je po kući i po sobi. Prikrsti se i dok stere, pozdravlja Gospu i kaže: “Fala Bogu, kad nam se Isus rodio na slami.”

Kad je gotovo, kaže: “Čestit vam Badnji dan! Domaćine, ajte u sobu, prostrta je slama!” Slama ostane tri dana; na Svetog Ivana dade se ajvanu ili pod voćke.”

Na Badnji dan se redovito postilo. Post nije bio nametnut od Crkve nego je u tradiciji čuvan sve do danas. Na Badnju večer na siniji su bila tradicijska jela. Rama je kraj iz kojeg se selilo, odlazilo i u kojem se s mukom preživljavalo, pa zato nije bilo prilike vezati se uz neka prigodna jela. Za razliku od bosanskih varoši, gdje su jela za Badnju večer bogato pripravljana, iako posna, u Rami je na sinijibilo oraha, graha, jabuka, pogače. Grah se jeo samo na Badnju večer i sadilo bi ga se samo toliko koliko je trebalo za jedan obrok. A tada bi ga trebala imati svaka kuća, bilo da ga kupi ili zajmi.

Badnja večera u Rami bila je bogata jednostavnim, ali lijepim sadržajima. Prema pisanju T. Markovića obično je tekla ovako: “Oko Prozora se pazi, koja će se svijeća prije utrnuti, jer čija se svijeća prije utrne, onaj će prije umrijeti, pred kim je svijeća ili kome se odabere dim označuje i rod. Neki i za vrijeme večere paze, kako svijeće gore i kako plamen ide. O tom ovisi, hoće li biti vesela godina, koja će strana roditi i slično. Komadić česnice, kojim su se svijeće trnule, stavi se na gobini njime će se gasiti svijeće na Božić i Novu godinu kod ručka. On ima po narodnom vjerovanju ljekovitu moć i dade se djeci, da ga pojedu, da ih grlo ne zaboli ili pojedu čeljad svaki po malo ili ga blagu dadu. Vino, kojim su se svijeće trnule, ostavlja se u posebnu bocu i tim se vinom škropi propelo, kad se pojavi požar od groma, jer narod drži, da će se taj požar utrnuti, ako se iznese poškropljeno propelo. Katkad čeljad popiju vino radi bolesti i napretka. Drže do toga kao do moćiju. Vele, da će biti sklad i mir u kući. Žito sipaju u simensko žito.

Večeru završava zafaljujuća molitva. Jedan Očenaš… “zafalit dragom Bogu, koji nam je dao, pa smo imali šta blagovati, njemu Bogu falu i slavu uzdavati, da Bog dadne i onima, koji nemaju, da i oni uživaju i dragom Bogu falu uzdavaju”. Jedan Očenaš, jednu Zdravomariju i jedan Pokoj vični “za naše pokojne, koji su nam ostavili svoja dobra, da mi uživamo i da Bogu falu uzdajemo, da se i mi njiovi duša sićamo u svojim misama i molitvama. Isto tako mole za one duše za koje se nema niko spo­menut od njiovoga roda i plemena. Jedan Očenaš, jednu Zdravomariju i jedan Slavaocu “za voka, za težaka, za žitno rođenje i duševno spasenje, za sklad, za mir i za ljubav bratimsku”. Prekrste se, a starješina kaže: “Faljen Isus! Na dobro nam došla Badnja večer i sv. Porođenje!” – “Uvik Isus faljen bio!” -“I s tobom zajedno!” Diže se sofra.

Iza večere se englediše (razgovara), pjeva se Božićna pisma, pod kojim imenom narod razumijeva uvijek starinsku pjesmu “U se vrime godišća”. Muški se briju, žene se češljaju, umivaju, djevojke se rede. Ko je drimovan, iđe spavat. Čudo se ne spava. Te se noći ne liga u obične postelje, već se malo privališ na slamu. Dica, ko bi ti ih onda otiro ligat. Već pod jesen pivaju: “Kad će doć Božić, da se ne iđe ligat, da se veselimo i pivamo božićne pisme”. Dođu ljudi na sijelo, više svoj svomu.

U Kovačevu Polju, Rumbocima, Varvari, Šćitu, Ripcima ima za večeru pored grahove čorbe i troga kruha: šenične pogače (bez kvasa), kukuruze i kvasnog kruha ječmenog. “Diko jide ribe i diko peteroga i šesteroga jila. Sviće trnemo na polovici večere ili ručka. Trne ih starišina i govori tri Očenaša, tri Zdravomarije i tri Slavaocu. Kako koji očenaš izmoli, onda trne po jednu sviću. Trne vinom ili čorbom, umočiv komad kruha. Neki dodaju: “Kako se ove sviće veselile, nako se umrliju duše veselile!” Ako dim iđe u planinu, biva gori, rodiće planina, ako iđe u polje (na stranu) rodiće polje. Odrede se trojica, ako moja življe gori, ja ću dulje živit. I na loj se gleda”.

U Proslapu kod večere najprije se upale tri voštane svijeće. Stave se u jednu posudu, u koju se uspe žita. Svi se krste i mole Očenaš za blagoslov. U to uzmu jedan od ukućana bocu ili drvenu plosku i jednu čašicu pa dijeli rakiju. Obično domaćin kuće nalije sam sebi rakiju i nazdravi svima želeći im: sretnu Badnju večer. Nasred sinije stoji drveni čanak graha, a oko njega drvene kašike i kruh, izrezana pogača, uskvasnica i kukuruza. Kad se obredalo dva, tri puta s rakijom, onda se počinje jesti. Vina niti ima, niti se pije. Samo se od običaja donese po jedna oka, da ima u kući, da se njim svijeće trnu, jer misle, da je grijota puhnuti pa utrnuti.

U Kranjčićima i susjednim selima iznese se na sofru kuruza i graova čorba, u koju se pomiješa šenica za kešketa i crvenog luka. “Krstimo se i domaćin zafali Bogu, što smo se iskupili i što smo dočekali i ove godine Badnji dan i sveto Porođenje.” Domaćin nalije čašicu rakije i nazdravi svima čeljadima: “Čestiti vam došo Badnji dan!” Svi odgovore: “Čestita ti i vira i duša!” – Čaša pojde od domaćina i iđe naokolo na oposum. Niko popije dvi, niko tri, ko je malo ojači i po četiri, dica i ženskadija po jednu ili po dvi rakije. Trojstvo se ne pali kod večere. Kad smo se podmirlili, zafalimo Bogu: jedan Očenaš… svetom Porođenju Isusovu, jedan Očenaš… zafalit Bogu, kako smo se dobro darovali i najili, daj Bože i onom ko neima, da i on blaguje, jedan Očenaš… za pokojne svoje, koji su nama ostavili svoje dobro, da blagujemo i Bogu falu da uzdajemo, da se i njiovi duša spominjemo, jedan Očenaš… za duše, za koje se nema nitko spomenut od njiova roda, jedan Očenaš… za duše u čistilištu. Iza večere sidimo i razgovaramo. Neki odu i na silo. Onda legnemo spavati.

Božić

Donedavno je na Božić (25. prosinac) narod išao na misu zornicu kada su se slavile tri mise zaredom (do Drugog vatikanskog koncila, na Božić ujutro, obično oko pet sati, slavile su se tri mise jedna za drugom). Oblačile bi se košulje i druga odjeća koja se pripremala u došašću. Cure bi se posebno naburečile. U Gornjoj Rami koja se na misu sabirala u samostanskoj crkvi na Šćitu, bilo je ugodno za uho čuti i za oko gledati povorke s upaljenim bakljama koje bi sa svih strana, približavajući se samostanu, pjevale Božićnu pismu. Božićna pismapjevala se i u crkvi i to tako što bi se spontano izmjenjivali muškarci i žene trudeći se čije će pjevanje biti glasnije i bolje. Postilo se do poslije mise. Kako su sela bila dosta udaljena od crkve, muškarci bi stavili u džep ili za pas ili u šarpelj bočicu šljivovice i komad suha mesa da se može poslije mise zornice čestitati Božić s rođacima, prijateljima i susjedima, nazdravljajući rakijom uz koji komadić suha mesa. Pred crkvom bi se pjevala ganga i bećarac, a uhvatilo bi se kolo za kolanje i igranje. Poslije bi se narod razišao svatko svojoj kući na obiteljski ručak.

U Donjoj Rami također je bilo svečano uoči jutarnjih misa kada bi se sa svih okolnih brda, u hodu prema crkvi, mogla čuti Božićna pisma. Poslije jutarnjih misa i kratkog nazdravljanja i čestitanja pred crkvom, išlo se kućama. Iz udaljenijeg sela Kućana misari bi ponijeli torbe do Sedre gdje bi ih objesili na kakvo stablo ili oveći grm, a onda bi po povratku napravili velike užine. Tu bi jedni dru­gima nosili okićene čaše kojima bi nazdravljali i čestitali Božić. Čaše bi okitili mesom, kolačićima, bosiljkom. Jedni bi drugima poslali čašu s rakijom, a drugi bi im uzvratili vinom ili nekim drugim pićem. Na Ustirami bi takvu okićenu čašu domaćini slali po svojim sinovima u susjednu kuću, koja bi isto tako uzvraćala i tako bi dio svakog zaseoka izmijenio svoje božićne čestitke.

Za Božić su domaćice trebale pripremiti dosta kruha, jer se kruh nije pekao u božićnom trodnevlju. Sve su se obitelji trudile da za Božić bude rakije, vina i barem tri vrste mesa: suhoga, pečene janjetine i kokošjeg mesa, a imućnije obitelji bi imale i govedine.

Redovito božićno jelo u ramskim obiteljima bilo je keške. Keške se pravilo od stupane pšenice i kokošjeg mesa, smjesa bi se dosta dugo kuhala na vatri uz stalno miješanje kako bi bilo što kvalitetnije. Stopanice (domaćice) bi rado uspoređivale keške kako bi pohvalio svatko svoju sposobnost u pravljenju ovog dosta zahtjevnog jela. Svaka bi kuća napravila veću količinu kešketa jer je ovo jelo dosta zahvalno zato što se moglo čuvati bez hladnjaka u hladnoj prostoriji i više puta podgrijavati i servirati a da ne izgubi na kvaliteti. U sve božićne dane pa nekada i do Nove godine keške se nudilo u svim katoličkim kućama. Za Božić se pravi kruh čurek (čorek), a negdje se zovebogatica. Pogača na kojoj se pale svijeće na Božić i Novu godinu za ručkom, u nekim se selima zovekrsnica. Pravi se od pšenična brašna kao kvasni kruh, a šara se fildžanom, očenašima, čolančićom (zglob od ovčje kosti) ili nekim drugim predmetom zgodnim za šaranje tijesta. Taj se kruh stavljao na slamu, a na njega posuda sa žitom u koje bi se stavile tri svijeće. Te bi se svijeće palile za vrijeme ručka u božićnom trodnevlju. Svijeće su bile dosta tanke i kod većine bi se pravile od muketa(namotanog konca za svijeće koji bi bio umočen u pčelinji vosak). Nekad bi se znale za vrijeme ručka podijeliti nekim članovima kuće i koja bi prva dogorjela, znalo bi se gatati da će taj član kuće prvi umrijeti. Kada se za vrijeme ručka pojede otprilike pola pite, onda bi se u vino namočenim komadićem čureka gasile svijeće. Svijeće je gasio starišina kuće izgovarajući pritom tri želje za dobro obitelji: za mir i ljubav u obitelji, za zdravlje kućne čeljadi, za dobar urod u polju i plodnost stoke i slično. Čurek bi se pojeo tek na Novu godinu iza ručka ili večere, ili čak na Sveta tri kralja. Pošto bi već postao tvrd, jeli su ga uz kakvu čorbu ili bi pravili poparu od njega. Žito bi se bacilo kokošima, a komadići sagorenih svijeća ostavljali s ostalim dijelom muketa.

U nekim su se ramskim selima na Badnji dan na poseban način brinuli za svoje blago (ajvan). Tako bi se u selu Udutskom na Badnji dan ispekla pogača zvana lomačica koja bi se lomila nad leđima ovaca. Pola bi je pojele ovce, a pola čeljad kod badnje večere. Mladim ovcama dalo bi se malo božićnog vina.

“U Krančićima i susjednim selima župe Uzdol, daju ajvanu piti vina, kojim se trojstvo gasilo, svakom po malo. To je dobro radi grla i radi zdravlja. Ajvan se na­večer dobro opremi i namiri u klanici, baci im se da jidu sina (mjesto slame i ogriza), kad ćemo mi blagovat neka blaguje i ajvan. Da se ajvan narani ko i ljudi, jer ajvan ne zna govoriti. Ljudi misle da se ajvan na Badnji dan i na Božić može razumiti međuse. Ajvan ne zna s insanom govoriti, a zna samo međusobno. To im je Bog nadario. To stari ljudi govore, oda starina nam je to ostalo.”

Poslije ručka bi se u selima ili, ako je selo veliko, zaseocima organizirali čestitari, muškarci koji bi pjevajući hodali selom od kuće do kuće i svima čestitali Božić. Nijedna se kuća za Božić ne bi preskakala. U svim su im kućama nudili keške. Kako nije bilo mnogo drvenih kašika, svaki je čestitar za pasom nosio svoju drvenu kašiku koju bi nakon uporabe dobro oblizao i ponovo stavio za pas do sljedeće kuće. Ove su čestitare zvali kešketari. U nekim selima, na Kućanima, Ustirami, poslije ručka bi se mladi okupili na već uobičajenom mjestu, gdje bi se zaigralo kolo i čula pjesma sve do večeri.

U Božićno vrijeme, posebno na svetkovinu Svetog Stjepana, mnogi bi se crkveno vjenčavali i pravili svatove. Uz svatove su bile vezane i užine na Stipandan i Ivandan. Mladoženje, koji su se pred Božić vjenčali, išli bi na konak punici i puncu. Na Novu su godinu nekada bile užine poslije mise, nevezano uz ženidbu.

Ima dosta pjesama koje su se pjevale u božićno vrijeme, a idu baš na temu Božića ili ženidbe uz Božić:

Iđe Božić, iđu curske brige,

‘ko će s kime u pratarske knjige.

Na očiće dala čorapiće,

A na Božić terkije i nožić.

Nema lipših u godini dana, 

od Božića i Svetog Stipana.

Od svih ovih običaja veoma ih se malo sačuvalo do današnjeg vremena. I danas se posti na Badnji dan i uvečer se jedu posna jela: grah, kiseli kupus, ponegdje riba. Slave se mise ponoćke na kojima se pjeva Božićna pjesma.

Na Šćitu se Božićna pjesma pjeva u dva kora, spontano muški i ženski pjevaju po jednu kiticu i poslije mise komentiraju tko je glasnije i bolje otpjevao. U nekim župama, poslije ponoćke, pred crkvom nastane pravi vatromet od pucnjave petardi i raketa različitih vrsta, što je uvijek narušavalo ljepotu i poruku Božića. Za Božić gotovo svaka obitelj peče pečenicu, janje ili prase.

Uz brojna različita jela, od onih iz prijašnjih vremena sačuvalo se pravljenje kešketa. Nema višekešketara, ali u nekim selima imaju čestitari, domaćini obitelji koji obilaze od kuće do kuće, ne preskačući nijednu, i čestitaju Božić. Tamo gdje hodaju i čestitaju domaćini i mladi čestitari na isti način obilaze i čestitaju, ali odvojeno od starijih.

U Gornjoj Rami Stipandan se na poseban način slavi na Šćitu, gdje se okupe svi iz župe Rama-Šćit i Rumboka i mnogi odseljeni u Prozor ili čak Zagreb i druge krajeve Hrvatske. Poslije mise bude pjesma, igra i veselje uz rakijicu. Treći dan Božića, Ivandan, na isti se način slavi u Rumbocima.

Vodokršće – Bogojavljenje

Bogojavljenje (6. siječnja) je katolički blagdan koji pripada božićnom vremenu. Stari naziv za Bogojavljenje ili Sveta tri kralja u Bosni je Vodokršće. Taj naziv dolazi od blagoslova vode i soli koji se vrši u crkvama prije mise.

Do prije Drugog svjetskog rata na Vodokršće bi prakaraturi donijeli vodu u selo i išli od kuće do kuće škropeći kuće, a ukućanima bi ostavljali vode i soli da imaju preko godine. Ukućani bi tom vodom škropili sve prostorije u kući, štalu, stoku, voćnjake, njive, vinograde i sve ono od čega bi živjeli. Katolici bi i uoči velikih svetkovina tom vodom škropili kuće, posijane njive ili one koje se tek počnu orati, voće kada navale gusjenice i druge štetočine, vinograde na dan rezanja loze, livade kada je najezda skakavaca. Sol od Vodokršća bi davali stoci kad se razboli, posipali bi telad koja se tek otele. Ako se tko od ukućana razboli, stavljali bi mu malo soli u jelo ili na jezik. Posebno povjerenje u učinak škropljenja blagoslovljenom vodom imali bi za vrijeme oluje i grada, kada bi s kućnog praga blagoslivljali vodom i križali križem. Kad god se upotrebljava blagoslovljena voda ili sol, molilo bi se Vjerovanje. Mnogi su nosili u maloj zamotanoj krpici malo soli skrivene u džepu ili ušivene u odjeću kao kakvu amajliju.

Zanimljivo je da su i mnogi muslimani kriomice tražili, od katolika u koje imaju povjerenje, blagoslovljene vode ili soli i to čuvali skriveno u svojim kućama ili bi uzimali kao zaštitu ili lijek u različitim prigodama i nevoljama.

Objava Božićni običaji u Rami pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Objava Duhovi ili Dovi u Rami: Običaji koji su nestali pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Župnik fra Mato Topić je tijekom misnog slvalja  naglasio tri bitne činjenice. Ljudi često dolaze u napast da se prebrojavaju umjesto da krenu od sebe; hoću li ja iduće godine biti na ovoj svetoj misi?! Druga stvar koja nam je stavljena na razmišljanje je: jesu li nam naši pokojni uteg ili dar?! Treća, bitna činjenica jest da se zapitamo je li naše kršćanstvo postaje paradno, bitno svjetlima reflektora i foto-aparata ili još uvijek postoji ono istinsko i pravo? Glavna poruka koju trebamo ponijeti s današnjeg dana je da Isusov križ nije znak parade, nego znak LJUBAVI.

Foto: Marija Šimunović

Objava Foto: Na Gračacu zapaljene svijeće za 21 poginulog branitelja pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Poštovani načelniče općine i predsjedavajući Općinskog vijeća, cijenjeni gosti, dragi moji Ramljaci i Ramkinje! U ime župa Ramskoga dekanata, i u svoje osobne ime želim par riječi i kao čestitku i želju i osobno razmišljanje izreći u povodu ove prigode.

Još jednom se događa susret u povodu Dana općine kada s ovoga mjesta trebamo čestitati.  Još jednom ćemo se okrenuti unatrag i potražiti rezultate i razloge za čestitanje.

Ali još jednom valja nam stati jedni pred drugima i pred zajedničkom mukom i zajedničkim velikim upitnikom koji se zove odlazak.  Odlazak je pojam koji je prisutan u planovima nezaposlenih ili slabo plaćenih ljudi. Ali na odlazak su se zaputili i mnogi zaposleni: radnici, nastavnici, liječnici i intelektualci i drugi.  I kod nas i u čitavoj regiji. Za odlazak jedino nisu oni zaposleni u Elektroprivredi. Takvih je u Rami malo, pedesetak manje negoli prije rata. Tu ne zapošljavaju one iz Rame odakle je zadnjih deset godina zaposleno svega 25, a u istom razdoblju preko 800 je zaposleno u EP HZHB južnije od Rame, ali o tome se ne smije javno govoriti jer je ta priča protiv nacionalnog jedinstva. Za odlazak nisu ni visoki političkih dužnosnici među kojima redovno nema Ramljaka ili poneki dobije nekakvu poziciju od koje Rama nema nikakve koristi. A mnogi ljudi iz Rame po odgovore na svoja egzistencijalna pitanja i po svoju pamet idu ili u Mostar ili u Sarajevo. Rama bi trebala biti most s jednim osloncem u Sarajevu a s drugim u Mostaru. Nažalost ni na jednom od ta dva politička centra ne dobivaju oslonca. Stoga ako se bude tu tražio oslonac Rama bi postala kao raščerečeni i rahitični čovjek kojem se obje noge izmiču. Stoga pozdravljam sve one koji na drugi način traže samo ono što pripada Rami, najčešće sudskim putom i pravnim procesom na čelu s načelnikom dr. Jozom Ivančevićem.

Kad gledamo na sve naše načelnike onda ih dijelimo na nemoćne i svemoćne. Nemoćni su oni koji su ili zbog svoje nesposobnosti ili zbog političke stranačke poslušnosti prosjačili od ova dva politička centra iz kojih Rama ništa značajnije nije dobila osim što su takvi načelnici dobili siguran kruh i za sebe i za svoje unuke. Od takvih načelnika narod niti je što očekivao niti što dobio osim sažaljenja i otrcanih političkih fraza. Svemoćni načelnici su oni koji su se „otkinuli sa stranačkog lanca“  i neumorno se bore za Ramu tražeći samo ono što je i ranije pripadalo Rami a drugi to nisu smjeli ni pomisliti tražiti. Takvim načelnicima se ne vidi koliko donesu u općinsku torbu bez dna a uvijek postaju glavni i često jedini krivci za sve nedostatke u zajednici svojih građana.  Jer Ramljak će sve oprostiti Ramljaku osim čestitosti i uspješnosti.

Zato čestitam takvim hrabrim ljudima koji ne odustaju donositi u Ramu ono što pripada Rami, ponajprije najzaslužnijem u tom poslu načelniku dr. Jozi Ivančeviću i suradnicima. Čestitamo i zahvaljujem na svim realiziranim projektima koje će vjerojatno netko drugi ovdje nabrojati.

Hvala vam i u ime onih siromašnih i potrebnih koji gotovo svakodnevno kucaju na načelnikova vrata i ne budu odbijeni.

Hvala vam za infrastrukturu i u ime one sirotinje u najzabačenijim selima s one strane jezera odakle su mnogi morali otići baš zbog jezera od kojih općina dobiva obeštećenje i prihvaća moralnu obvezu takva mjesta pomagati pa i onda kada je ostalo posve malo stanovnika živjeti tu.       Hvala vam i u ime onih mjesta gdje živi još samo sirotinja, stari i nemoćni koji nisu ni mogli ni imali kamo otići a koje bi neki na ramskim portalima prisilno poslali ili u groblju ili daleko od Rame, da se njima ne bi pravili putovi i druga infrastruktura. To misle i pišu oni nepozvani i nesposobni ljudi koji osjećaju potrebu brinuti narodnu brigu, strepiti za budućnost naroda da ga obrane od opasnosti koju samo oni vide i oni mogu to učiniti.

Hvala vam u ime župnih zajednica kojima pomažete da crkveni objekti sačuvaju visoki  renome lijepoga jer bez ovih objekata i njihovih sadržaja ne bismo imali u Rami što pokazati gostu.

Hvala i u ime ljudi iz kulture i umjetnosti, i u ime ovih slikara s kolonije što se zalažete za ljepotu Rame. Čestitam svima zaslužnima na postignutim rezultatima, čestitam svim Ramljacima Dan općine, a svim dobronamjernim gostima upućujem poštovanje i zahvalu! 

Neka Bog čuva i blagoslovi našu Ramu!

Objava Fra Mato Topić: Za odlazak jedino nisu oni zaposleni u Elektroprivredi pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Surađivao u zborniku „Jukić“ kao tajnik (1981-1985) te brojnim člancima u Novom cvijetu i Svjetlu riječi. Pokrenuo izdavanje lista vareških Hrvata „Bobovac“ (1995) u kojem je objavio brojne članke i kolumne. Uređivao i izdavao brojne knjige u Varešu i Rami. Aktivnije se počeo zanimati za starine kao predsjednik HKD „Napredak“ (1994-2000) u Varešu osnivajući i predvodeći folklornu skupinu  HKUD „Napredak“ Vareš. Od 2000. do 2009. obnašao je službu gvardijana u Franjevačkom samostanu Rama – Šćit. U Rami je osnovao i predvodio folklornu skupinu HKUD „Gornja Rama“ s kojom se dokumentirao ramske običaje u filmovima: Ramska svadba, Čuvat ćemo svoje običaje, Korizma i Uskrs u Rami, Rama jest, Prva brazda, Kosidba u Rami, Kupelice, Žetelice, Vršidba, Mlin na Rami  i CD Pjesme ramske starine I-II i Kad zapivam niz trišćansku stranu (2002-2009).  Obnovio franjevački samostan iz 1857. u Rami, prikupio građu i u obnovljenom samostanu otvorio etnografski muzej Muzej Rame i za to dobio godišnju nagradu Ministarstva kulture i sporta Bosne i Hercegovine za 2008. godinu: „Povelju za doprinos u očuvanju i obnovi kulturno-historijskog naslijeđa“. Objavio knjige: Ramske starine(2005) Rama i Ramljaci u zavičaju i iseljeništvu I,II,III (2007); Župa Gračac u Donjoj Rami (2012). Humnitarni rad: otvorio Pučku kuhinju Kruha Svetog Ante u Varešu, Udrugu građana Majka Terezija u Varešu i Kuću mira u Rami.

Od 2012. je župnik župe Gračac u Rami i dekan Ramskoga dekanata.

„Franjevci hoće „svojim neumornim nastojanjem i radom pokazati, kako oni niesu – kao što mnogi misle – preživili svoj viek, pojeli svoj kruh, ter u kut potisnuti; da će oni sada, kano u najzgodnije vrieme svietu objasniti što su bili, i što su još i sada na slavenskom jugu…Iznesimo na vidilo djelo naših pređa; iznosimo im na svietlo krieposti, kad su Bogu poznane, nek im i kod ljudi slava cvate; iznesimo im patnje, iznesimo im mučeništva; iznesimo im požrtvovnost za vjeru, Crkvu i školu.“  

Tako zapisa fra Jeronim Vladić: redovnik, svećenik, propovjednik, vjeroučitelj i učitelj u osnovnoj školi, čovjek knjige, profesor filozofije i teologije, zborovođa i meštar novaka, župnik i koncem života jednostavni stari fratar u samostanu na Šćitu koji umire sa 75 godina života.

Fra Jeronim se rodio na Ustirami, selu gračačke župe u Donjoj Rami, 02. ožujka 1848. od roditelja Mate Vladića i Magdalene r. Josić. Na krštenju 09. ožujka dobiva ime Mijo.

Osnove pismenosti naučio je kod župnika u Triešćanima, zatim je učio latinsku školu u Fojnici, Gučoj Gori i Bugojnu i Livnu. Školovao se i u Carigradu godinu i pol dana.  Filozofiju i teologiju završavao je u Đakovu i Rimu.

Fra Jeronim je još kao đak uređivao šaljive listove Klepetalo i Ljiljan te kasnije prvi franjevački list na slavenskom jeziku Glasnik jugoslavenskih franjevaca.  Surađivao je svojim prilozima povijesnog, vjersko-poučnog i raznog drugog sadržaja u petnaestak tadašnjih časopisa.

Pisao je i prevodio djela duhovnog sadržaja kao što su: Isus s križa govori poniženom grešniku, Katekizam u propovijedi, Trideset i jedan dan pred presvetim sakramentom.

Za nas u Rami najznačajnije što nam je ostalo od fra Jeronima jesu ove dvije male knjige:

Uspomena o Rami i Ramskom franjevačkom samostanu i Urežnjaci iz Rame.

Posebno je vrijedno spomenuti i time dati odgovor zbog čega jedna škola nosi ime ovoga franjevca. Čim je stigao u Bosnu fra Jeronimu se povjerava služba propovjednika i učitelja osnovne škole u Fojnici. U školstvu, s kraćim prekidom, ostaje sve do 1894. godine. Fra Jeronim je još 1871. napravio pravu reformu školstva u Bosni:  u fojničkoj školi nalazilo se oko 170 učenika koje je fra Jeronim podijelio na razrede po ugledu na austrijske škole po susjednoj Hrvatskoj; Prvi puta u Bosni fra Jeronim počinje primati djevojčice u školu.  Sam je predavao matematiku i crkvenu povijest. Zbog velikog broja učenika i učenica samostanske učionice bivaju premalene za normalno održavanje nastave te fra Jeronim podiže posebnu školsku zgradu koja zadovoljava potrebe velikog broja školaraca.  Nastavu drži prije i poslije podne. 

Fra Jeronim Vladić je bio „ široke naobrazbe, samosvjestan, odlučan, pronicav i dosjetljiv…Bio je ljubitelj narodnog blaga i dobar poznavatelj franjevačke prošlosti, osobito domaće“.(Dr. Anto Slavko Kovačić, Biobibliografija, str. 322), a fra Iganacije Gavran dodaje „ Inteligentan, uporan i marljivim čitanjem dobro obrazovan čovjek i sposoban govornik, lako je osvajao svoje mlade slušatelje (ali i druge) pa su ga sa zanimanjem pratili i voljeli; zbog dugih brkova đaci su ga između sebe nazivali “ fra Brko“. Kad bi došao na vjeronauk rado su ga slušali i učenici drugih vjera i poželjeli bi ostati na katoličkom vjeronauku dok bi on pričao. Bio je odrješit…te bi bez uvijanja i ustručavanja rekao što misli“( Putovi i putokazi II., str. 74).

Evo kako fra Josip Jozić opisa čovjeka Ramljaka koristeći se fra Jeronimovim opisom: Ramljaci znaju biti „žestaci“, s puno emocija reagirati, pomalo i dogmatizirati, a kada su uvjereni da su u nečemu zaista u pravu, sve će ti „izbrojati“ i reći, pri tom iskreno, bez maske, bez prikrivanja iza drugog i drugačijeg, ne okolišajući puno oko drugih mogućnosti, nego usmjereni na ono  bitno iza čega stoje. Znaju priznati krivnju i nedostatke, ali su na nepravdu bijesni. Sebe također ne zaboravljaju. Ponosni su ali nisu oholi, vole istinu ali se daju i zavesti. Ramljaci vole pjesmu. I sam Vladić kad piše o Ramljacima govori o narodu  koji je „čvrsta i košćata tjelesnog sastava, a stasa većom stranom visoka, ćudi je većinom mirne i tromave, kasno, ali duboko i temeljito misli: nije letičav i lakouman u razgovoru; ljubi prigovor a razgovara polagano i hladnokrvno; težko se razgnjevi, ali onda zna biti vatren.“

Fra Jeronim je kao župnik radio i gradio, posebno je dovršio gradnju stare crkve na Gračacu.

Vladić je bio socijalno angažirani franjevac s dubokim suosjećajem sa slabim i ugnjetavanim ljudima  ne ustručavajući se ulaziti u konfliktne situacije s tadašnjim uastrougarskim vlastima i sa zemaljskom Vladom u Sarajevu da bi zaštitio svoj narod.

Fra Jeronim je bio oštar, borben, kritičan i samokritiča, zauzet za čistoću vjere i moralnost svoga puka. Nije se bojao kritizirati ni biskupa ni svoje franjevca pa zapisa: „Ako počnem pisati memorandum o fratrima, biti će poveći od onoga o biskupu Stadleru…Da se i polovinu brinemo za dušu i duhovne stvari, koliko za vremenite, svi bi bili sami sveci…“

Ali je znao pohvaliti i pobožnost franjevaca. Tako priča priču o fra Franji Dobretiću zvanom Šubara, , koji je bio pobožan i redovnik na mistu. „Kad bi fra Franjo išo u sela, sa svojim bi pratiocem molio krunicu, pa kad bi svršio jednu, upitao bi pratioca: Hoćemo li još jednu? Ako bi se pratilac  nećkao, znao ga je dobro ukoriti i poučiti da se Bogu ne može primoliti, niti mu može dodijati naša molitva, ako mi kako valja molimo. I tada bi počeo moliti drugu krunicu. Kad bi je svršio, reko bi pratiocu: Je li de bolje što smo molili Boga, nego da smo o čem drugom razgovarali, gdje bismo mogli i štogod grješno reći ili štogod lažno kazati, pa bi nam se trebalo od toga ispovijedati? Ako bi mu to pratilac potvrdio, tada bi rekao: e pa  onda ćemo izmoliti još i treću krunicu“.   

Na jednostavan način opisao čvrstu vezu i istinsku ljubav fratra i ramskoga naroda kad napisa: „Na puno mjesta tu fratar tuguje za narodom, gotovo ga oplakuje zbog „pomora goveda (goveđe kuge) koji je, kako cielu Bosnu, tako i Ramu u crno zavio“ ili zbog „ospica koje se osule na rogatu sitnu marvu, na ovce i koze, a to sve godine 1866. uginu tako da gdjekojim ni živ papak ne ostade“. S druge strane narod izlazi fratru široka srca i duše u susret, kada se on vraća na porušeni samostan, te ne mogavši tu stanovati nađe sebi sklonište pod stijenom svesrdno mu je pomagao i davao pomoć od svojih malih prihoda.

Njegov ovozemaljski kraj u svojim bilješkama opisuje fra Kazimir Ivić riječima: „Dana 25. lipnja 1923. godine umro je ovdje mp. o. fra Jeronim Vladić, generalni eksdefinitor…Fra Jeronim je bio pobožan i strog čovjek prema sebi i svakom drugom osim svojih učenika prema kojima je bio pravi otac, tražio je od  njih rad i poštovanje,  ali ih je iskreno ljubio i znao ih je svojim lijepim pričanjem zabaviti. Konac mu je bio kao i život. Bio je već oslabio, slabo je jeo, te je na Tjelovo 31. svibnja u blagovaonici ustao, klekao na pod i zamolio sve za oproštenje, preporučio se u molitve i otišao u svoju sobu. Popala ga neka štucavica, odbio mu se potpuno kus, od 02. lipnja nije ništa jeo. Opremljen svim kršćanskim otajstvima i blagoslovima. Sat pred smrt meni je rekao da mu preporučujemo dušu riječima: Orate pro me! I potpuno pri svijesti, u prisutnosti trojice svećenika i poslužnika izdahnuo je. Pokopan je u ripočkom groblju.

A u biskupijskom nekrologiju ostalo je zapisano: „U franjevačkom samostanu u Šćitu usnuo je dana 25. lipnja 1923. u Gospodinu jedan od najzaslužnijih i najučenijih bosanskih franjevaca, zlatomisnik fra Jeronim Vladić. Kroz cijeli svoj vijek služio je Bogu, Crkvi, redu i knjizi. Narod ramske doline ljubio ga je kao svog oca radi dobrote i plemenitosti njegova srca; svećenstvo ga je visoko cijenilo i štovalo poradi njegova sveta života; a svi koji su ga poznavali, divili se njegovom bistrom duhu, njegovoj učenosti i načitanosti…“ .

U IME SVIH SVEĆENIKA RAMSKOG DEKANATA ČESTITAM 50 GOD. ŠKOLE!

Objava FRA JERONIM VLADIĆ–170 GODINA ROĐENJA pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Objava Gračačka crkva – rukopis jednog vremena pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

U ime svih župa Ramskoga dekanata želim vas sve pozdraviti, zahvaliti i čestitati!

Pozdrav svima vama koji ste danas na treću nedjelju došašća, uz pjesmu zborova ramskih župa, došli zakoraciti u radost Božića.

Poseban pozdrav i zahvala pjevačkim zborovima, njihovim voditeljima i župnicima angažiranim oko ovoga susreta: pokrovitelju ovoga susreta, načelniku općine dr. Jozi Ivančeviću; medijskim pokroviteljima – Radio Rami i Ramskom vjesniku;   Blaženki Matešić kao ravnateljici Kulturnog sportskog centra  i voditeljici programa i svima onima koji su na različite načine pomogli da ovaj petnaesti  koncert ramskih župnih zborova bude radostan, uspješan, pravi zajednički Božić!

Pozdrav i čestitka svim Ramljacima i Ramkinjama u Rami, ali i onima koje je od nas fizički razdvojila velika daljina, ali povezani smo istim duhom i osjećajima.

Božić je posve blizu. Tu kraj nas. Ovaj predbožićni pogled na ovaj naš grad, moj i tvoj grad, svaki put u nama rodi novu želju da potiho ili naglas kažemo: ja bi to još ljepše okitio i osvijetlio za Božić. Baš za Božić. Neka nam bude ukrašen ko u Zagrebu, ko u Njemačkoj ili još ljepše. Možda su takve želje u meni zato što bih poželio da blještavilo božićnih boja sakrije svaku rupu i jazbinu, svaki mrak koji ne izlazi iz nas ni na Božić.

Ponekad se upitam: Zašto Bog ne bi za Božić upalio neko posebno nebesko svjetlo da nam svaki Božić bude kao bajka koja je tu barem uz ove vesele dane. Ali Bog nije odlučio svoga Sina poslati u nekakav zemaljski raj obasjan svakojakim svjetlima. Ne. Bog šalje to nevino dijete u svijet bezdušnih i bezosjećajnih ljudi. Gužva na ulicama Betlehema zbog popisa stanovništva. Dobra je ta gužva. Trgovci trljaju ruke jer će se dobro zaraditi. Gostioničari traže što bolje zabavljače i razgolićene pjevačice i konobarice. Na svakom koraku se puši dim koji širi miris jakih istočnjačkih začina. Grad svijetli, živi i troši.

A neki čovjek, stranac, sa ženom koja već osjeća trudove, kuca od vrata do vrata pitajući za prenoćište. Samo jednu noć. Neki pripiti gosti dobacuju. A gazde motela, čim ugledaju od puta prašnjavu i znojnu čeljad, nabrzinu odgovaraju – Nema mjesta. Nemojte nam smetati! Vidite koliko gostiju čeka da ih poslužimo. A žena se povija pod teretom djeteta koje će za koji čas roditi, preznojava se i vuče muškarca za rukav da idu dalje. Navikla je ona da je odbijaju i osuđuju. Zadnjih mjeseci su je osuđivali da je grešnica i bludnica. Morala se skrivati kod rodice Elizabete. A i zaručnik je sve to gledao sa sumnjom. A tek oni licemjerni umišljeni pravednici, koji žele biti glas naroda, glasno pitaju tko je otac toga djeteta?  Uskom stazom spuste se do najbliže spilje. Iznenađeni čobani skočiše iz svoga drijemeža, povedu ženu na ugrijani ležaj sačinjen od slame i ovčje vune.

Čim čuše plač djeteta trče pomusti najbližu ovcu da nahrane bebu. Dobro im je ovdje. Dobrota je redovno skrivena od blještavila svjetala i pogleda ljudi.

I kad su pomislili da je sve dobro prošlo svemoćni kralj Herod u strahu za svoj tron narodnog vođe naređuje pokolj novorođene djece. Više od 2000 ubijenih dječaka. Poslušnici će ubijati djecu, progoniti njihove obitelji, optuživati, služiti se svim neljudskim i nemoralnim sredstvima da se sačuva prijestolje velikoga  narodnog vođe. Poslušnicima je najvažnije kako se dodvoriti vođi i svako zlo će učiniti da mu se dodvore.

Vratimo se u naš grad, u sva naša naselja. Dani posebne božićne žurbe su pred nama. Nije betlehemski popis ali jest gužva slična betlehemskoj. I veća. U takvoj gužvi gdje je najvažnije zaraditi sve se pomiješalo: rajsko svjetlo s božićnim svjetiljkama, božićni koncert s ubitačnim zvukom petardi, božićna pjesma i molitva s isto tolikom dozom mržnje i otrova, i crkve i restorani i birtije. I blagdansko vrijeme tako postane vrijeme kada pamet zašuti, budala progovori a fukara se obogati. S betlehemskim birtijašima zatvaramo vrata Isusu u naše obitelji koje će i na Božić ostati bez čeljadi koja će poslije ponoćke dočekati jutro u birtijama a božićni ručak će čekati pogubljenu i pripitu djecu.   S herodovskim i farizejskim zlim planovima mi jedni druge i na Božić nepotrebno, bezdušno i besmisleno tvrdim srcem i kratkim razumom sudimo i herodovski ubijamo i onu najnježniju nit duševne ljepote u nama. Jer, ako ne postoji Božić u nama, Božić je prazan, ostat će dovijeka prazan, a to je kao da i ne postoji.

Isus svojim rođenjem poručuje: „Čudno je kako je malo potrebno da budemo sretni i još čudnije kako nam često baš to malo nedostaje“.

Gdje  god se to malo dogodi tu se rađa Isus, tu je Betlehem. Pa neka nam se u ovom susretu dogodi Božić, neka nam se večeras ovdje dogodi Betlehem!

U ime svih župa i svećenika ramskog dekanata  svim  Ramljacima  i svim ljudima dobre volje čestitam:  Na dobro nam došao Božić i sveto porođenje Isusovo!

Obilje blagoslova, radosti i života podario vam novorođeni Spasitelj u 2018.  godini!

Fra Mato Topić

Objava Čestitka fra Mate Topića, dekana Ramskog dekanata pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Na ovom svečanom misnom slavlju okupio se veliki broj vjernika iz župe Gračac, ali i iz drugih dijelova Rame. Naravno, tu su danas došli i oni koji su izvodili radove na obnovi crkve i to su uglavnom domaći ljudi.

Uz biskupa Sudara koji je predvodio misno slavlje suumisnici su bili ramski svećenici. Tijekom propovijedi biskup dr. Pero Sudar je između ostalog kazao: “Krist je kralj po tome što je bio spreman i dao svoj život za druge. On nije živio od tuđe muke, nije oduzimao živote. On je svojim životom i svojom mukom hranio i želio hraniti čovjeka“.

Blagoslov novog oltara je bilo posebno vrijeme tijekom ove svečane mise. Molitvom i polijevanjem oltara svetom vodom biskup Sudar je blagoslovio novi oltar. Nakon blagoslova oltara fra Mato Topić je pročitao povelju koja se piše tijekom ovakvih liturgijskih svečanosti.

Na kraju misnog slavlja župnik fra Mato Topić je zahvalio svima koji su na bilo koji način doprinijeli obnovi crkve. Posebno je zahvalio svojim župljanima. Također je zahvalio i onima koji su pomogli obnovu kao što su općina Prozor-Rama na čelu sa dr. Jozom Ivančevićm, načelnikom, iseljenima iz župe koji su posebno pomogli obnovu i izvođačima radova.  Biskupu Sudaru je u znak zahvalnosti uručena prigodna umjetnička slika župne crkve Gračac.

Prije završnog blagoslova biskup Sudar je rekao da je ovo jedna od najljepše uređenih crkava jer odiše posebnošću. Također je istakao da se svi mi odužujemo za određene prigode kao što su imendani, a da su se fra Mato Topić i njegovi župljani na najbolji način odužili svojoj župi. Također se svi trebamo odužiti svojoj obitelji, zajednici i domovini BiH.

Obnovljeni oltar je isklesao akademski kipar Petar Dolić, rodom iz Travnika, također je isklesao ambon, svetohranište te Gospin i kip svetog Ante.

Misu je otpjevao župni zbor pod ravnanjem Biljane Glibo.

Nakon misnog slavlja u župnoj dvorani je natavljeno slavlje uz domaću hranu i tamburaše iz Vinkovaca.

Fotografije

Video posvete

Fešta nakon blagoslova

Objava Foto: Na Gračacu blagoslovljen novi oltar u obnovljenoj crkvi pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.