Ugovor su potpisali provincijalni ministar franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Zdravko Dadić i provincijalni ministar Franjevačke provincije Sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri sa sjedištem u Zadru fra Tomislav Šanko.

Potpisivanju su nazočili dosadašnji upravitelj samostana fra Matija Matošević i novi upravitelj fra Ivan Jelić. Ispred Konzervatorskog odjela u Trogiru bila je prisutna Jelena Grabovac, koja je pomogla u utvrđivanju i popisivanju važnijih slika i sakralnih predmeta. Nakon potpisivanja ugovora, potpisan je i zapisnik primopredaje samostana te je pregledana sva potrebna dokumentacija.

Taj drevni samostan do sada su vodili franjevci Franjevačke provincije Sv. Jeronima, opslužujući i obližnju Župu Sv. Jakova, Franjevačke provincije sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri, objavljeno je na mrežnoj stranici Franjevačke provincije Sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri.

J.Vr.,KT

Objava Samostan na Čiovu ustupljen Franjevačkoj provinciji Bosne Srebrene pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Prvi dan iza dolaska upotrebiše za odmor i razgledavanje okolice. Još sinoć ne mogahu djeca odoljeti da ne pogledaju niz obronke Draševa na kotlinu ramsku. To je trajalo dokle god nije mrak vidik prekrio. Ovaj bijaše kišan a magle pritiskivahu planine, nu uza sve to njihovo dobro raspoloženje kraj udobnog prebivališta nije se pokvario. 27. 7. pozvaše ih najbogatiji Jaklićani na gozbu u svoje staje, i to: Stjepan i Mijat Petrićević, te ih primiše i pogostiše s takovom ljubavlju i pripravnošću, da će svim u neizbrisivoj uspomeni ostati.

Čovjek ne zna čemu bi se većma divio: darežljivosti, gostoljublju ili odanosti, koju prema njim, kao sinovima sv. Franje, očitovaše

Mnogi su do suza ganuti bili, kad iza objeda zaori vesela rodoljubna pjesma. Stari Ivan Nikolić-Džolan, koji je taj dan došao na Jaklićku planinu, da djecu i k sebi na Zahum pozove, nije mogao suza radosnica sakriti, nego bi od časa do časa klicao: “Bože dragi, kako je to lijepo, kad bi samo kod nas na Šćitu uvijek ostali.” A kad su oprostiv s Petrićevićima k Zahumu krenuli, reče stari o. ravnatelju: “Čuješ rođače! Volim, što mi s tolikom djecom u stanove dolaziš, nego što svijet očima vidim.”

Preko Pliševice do Zahuma stigne se za sat i pol, i to tako otvorenom kosom, da se velika čest kršne Hercegovine sve do Mostara pogledati može. Razumije se, da su učitelji s djecom najvišim vrhom Pliševice krenuli, da se što ljepšeg vidika naužiju, jer se tuj u najdivnijoj panorami vide gorostasne planine: Rudo, Raduša, Ljubuša, Dašnik, Vran, Čvrsnica, Bokševica i Pogorelica. Zahum je plodna vispoljana, mnogim vrtačama izdubljena, ječmom, zobi i kompirom dobro zasijana.

U najljepšoj drazi Ravašnice uvukli su se rumbočki stanovi, gdje im je kod starog Džolana trebalo prenoćiti. Kad se počeše niz Pliševicu spuštati, te ispadoše na pogled stanovima, zaječi planina od praska kubura u znak, da se stanari njihovom dolasku vesele, a dakako da i naši izletnici njima odgovoriše. Nebo se je svojom vedrinom smijalo, što poglavito boravak u planini sladi. U ugodnu razgovoru, te iza večernje molitve u rodoljubnoj pjesmi vrijeme do pô noći brzo prođe, osobito stari Ivo sve je svojim humorom veselio.

Dana 28. 8. bio im je izlet dosta naporan, jer je valjalo prevaliti duboku dolinu između Humske glave i Varvarske planine te cijeli Kozo do Dubske doline. Ovaj dan pozvani od dupskih stanara Ive Žilića, Čove zvana, i Ive Kuraje, starih ramskih obitelji i na glasu ljubitelja franjevačkih. Oni su jako žalili, što ih petkom pohodiše, nu ipak su svega pripremili, te s vanrednom ljubavlju i odanošću sve začinili, da je o. ravnatelj do suza ganut bio. Ovim danom planinski izlet zaključen je bio, jedino još što su se na povratku malo na Draševu ustavili.

Izlet, kao je to više kazano, bio je poglavito namijenjen Rami, mjestu sv. krvlju slavnih pređa posvećenom, a to je na Šćitu, gdje je danas franjevačka rezidencija i lijepa crkva Majci Božjoj posvećena. Kad su s dupske strane prešav preko rijeke Rame uz Proslap na Šćit izmolili se, pokaza im o. fra Anto Ravlić, učitelj, humak, pod kojim su franjevački mučenici ležali, dok nijesu u crkvu prenešeni. Pomoliv se u crkvi i zahvaliv se bl. dj. Mariji na zaštiti u vratolomnom putu, zapute se k rezidenciji, gdje ih o. fra Bono radosno dirnut dočeka poput najdobrostivijeg oca. Tu brzo zaboraviše tegobe puta, kad ih sve o. fra Bono okrijepi kavom i vinom, pri čemu dječaci dakako u klicanje i pjesmu udariše, na čemu se o fra Bono kitnom i patriotističkom riječju zahvali.

Subotu provedoše u hladu ubavog samostanskog gaja pripravljajući se za nedjelju u koju bijaše uvečer svečana Misa zahvalnica Bl. dj. Mariji, koja je čudesno prije 2 godine jednu epidemičnu bolest, na vapaj i zavjet pobožnog puta ustavila.

Za vječni spomen toga revnovanjem dobrih duhovnika skupljena je brzo znatna svota novca, da se za njih krasni misni ornat od bijele svile sa teškim svilenim i zlatnim vozom bogato urešen nabavi. U ovom se ornatu prvi put taj dan služba zahvalnica uz skladni četveropjev naših pitomaca i pratnju harmonija u crkvi, dupkom pobožnog puka i činovnika iz Prozora punoj, najsvečanije odsluži. Poslije sv. Mise pozva o. fra Bono i činovnike na objed, a pitomci im lijepo uspjelu zahvalu prirediše, koja se odličnim gostima veoma dopade.

Jedan od najveličanstvenijih pojava u Rami jesu izvori rijeke istoimene, i to 3: Rama, Buk i Krupić. Ovim 2. posljednjim bi iza podne pohod namijenjen da se naužiju ljepote okolice i divote silnoga Buka. Ugodno ih se je dojmila prijaznost ne samo katoličkog, nego i muhamedanskog življa, o čem se osvjedočiše prolazeći kroz glasovito tursko selo Kopčiće. Među najljepše romantične predjele u Bosni broji se dolina rijeke Rame, to ih baš i namami da sutra učine izlet niz Ramu do Gračaca kamo ih je župnik fra Jerko Pavelić pozvao.

Prolaz kroz Ramu skopčan je na više mjesta s pogibelju, ali se to sve lako zaboravlja u užitku prirodne ljepote

Dočim su dosad krašom putovali, sad od Priklapaca do Gorice nađoše trijasove vapnence, a ovdale do Neretve još starije melafirske naslage. Obična šumska flora nije baš zanimala, no u fauni nađoše neku razliku. Od mnogih cvrčaka (Cicada orni) jedva kojeg toga zanimljivog kukca uhvatiše. Kad izbiše na Lug, fra Bono im je cestom nekoliko kola spremio, nu rađe onakom divotom odoše ipak do Gračaca pješke.

Ne treba ni spominjati, da im je udobno bilo kod gostoljubivog fra Jerke. Utorak do podne razgledahu vinorodnu okolicu triješćansku gdje se zbog peronospore vinogradi marljivo modrom galicom škrope. Iza podne krenuše preko Prozora u Ramu, da odličnijim činovnicima učine posjet. Oko 4 sata poslije podne prispješe u Prozor, gdje kod Ponira izađoše iz kola, te se popeše na starodrevnu gradinu prozorsku, a o. ravnatelj pohiti u kotarski ured da predstojnika pl. Syrmaia pozdravi. Ne našav ga u uredu uputiše ga na gradinu, gdje se ugodno iznenadi kad nađe cijeli skup gospode, koju je g. Muhtar prozorski, pošto je Aliđun bio amo pozvao.

Gospoda ga prijazno primiše i pogostiše te izraziše žalbu, što i djece nije doveo, da vide Prozor i staru tvrđavu, a o. ravnatelj reče: “Pozor, gospodo! Gledajte prema kulama gradskim.” Nije proteklo ni dva časa, a dječaci sa trobojnicom ukazaše se na kuli i gradini. Za volju i sveopću molbu ispjevaše: “S Velebita klik se ori” i “U boj” na opće zadovoljstvo, te oprostiv se krenu na Šćit. Ovdje ovrše svečanost otvorenja porcijunkulskog oprosta, te sutradan u pobožnim vježbama radi dobitka oprosta ostadoše.

Iza podne ostaviše Šćit najusrdnije se zahvaliv i oprostiv te ih cijela obitelj pod vodstvom samog fra Bone isprati do sela Ripaca, a tad se izljubiv rastadoše, te pitomci s učiteljima upute se pod svoj šator na Draševu, gdje su dobrotom fra Boninom u fratarskim stajama, kao u svojoj kući gospodarili. 3. 8. digoše šator, potovariše prtljagu, te krenuše preko Gornjeg Vakufa na Bugojno. 4. 8. proslaviv na Bugojnu imendan dobrostivog fra Domina Gojsilovića svršiše izlet i 5. 8. vratiše se u Guču Goru.

Bog platio dobročiniteljima!

Objava Izlet franjevačkih sjemeništaraca iz Guče Gore u Ramu 1899. godine (II. dio) pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Ove pako godine valja poštenu riječ izvršiti. Dječacima su predočene sve poteškoće puta, da se bolje opreme na put samo oni, koji su snažniji, na toga ne bi, koji ne očitova, da se ćuti snažnim za put, dapače i oni, kojim bivši u blizini bilo je dozvoljeno rođenoj kući otići ne htjedoše od društva otići. 22. 7. 1899. piše o. redodržavnik [fra Anđeo Ćurić]: “Zarad tvog izleta u Ramu eto kad hoćeš, budi blagoslovljen sa svojim društvom. Samo se čuvaj, da se djeca gdje ne prehlade oli kakovih drugih nezgoda ne dopanu. Bog bio s vami!”

S ovim krasnim blagoslovom krenuše 24. 7. na stanicu Dolac, gdje unišav u dva vagona u 11^¼ pr. p. odoše vlakom na Bugojno i to 45 pitomaca i 2 učitelja. Zanimljivo iznenađenje bi, kad čuše u Travniku, da će u Oborcima sresti poglavicu zemlje i generala konjaništva nj. preuzv. g. I. Appela. Brzo se dosjetiše, da ga pjesmom i s “Živio” pozdrave, premda samo 1 časak tu vlak staje. Nj. Preuzvišenost se odmah sjeti, da to klicanje iz protivnog vlaka ide njemu, te se blagonaklono ukaza na prozoru kupea, našto “Živio!” još gorkije zaori. Stigav na Bugojno još ugodnije iznenađenje, jer se tuj očekuje dolazak Preuzv. g. fra Marijana Markovića, koji se vraća iz Livna. Ova vijest tim je radosnija bila, što su sad mogli nastaviti put, jer bi se inače vratili, da nj. Presvjetlosti u Gučoj Gori iskažu čast i odanost. Ne može se opisati, kolikim ih je gostoljubljem dočekao župnik bugojanski o. fra Domin Gojsilović. Prvu večer izleta probaviše u radosnu oduševljenju, koje je išlo gostoljubnom domaćinu, a izvađalo se je skladnim četveropjevom prigodnica i hrvatskih rodoljubnih pjesama, od kojih su osobito buru oduševljenja izazvale koračnice “U boj” i “Nosim zdravu mišicu”, kao i hrv. himna “Lijepa naša domovino”. Sutradan nije im se bilo žuriti, pošto su imali čekati preuzv. g. biskupa fra Marijana. Stoga su u ogromnoj bugojanskoj crkvi svečano proslavili sv. Jakova Apoštola skladnim pjevanjem kod sv. Mise, te ujedno se pomolili zaštitniku crkve sv. Anti Padovanskom, da ih na putu štiti. Nešto iza 9 sati stiže presvijetli g. fra Marijan, biskup u pratnji fra Marijana Duića, svog tajnika, fra Ante Brešića, gvardijana u Livnu, fra Ante Franjića, vidoškog župnika, i fra Vladimira Dolića, suhopoljskog župnika. U velikom dvorištu župskog stana pozdravi s nekoliko toplih riječi presv. gospodina o. ravnatelj, što presv. gospodina ugodno iznenadi, buduć da nije ni slutio, da će onoliku množ svojih štovatelja zateći. Prije objeda, s kojim se je trebalo žuriti, da se na vlak ne zakasni, prirediše naši pitomci u čast presv. gospodina akademiju, koja lijepo na zadovoljstvo svih uspije, osobito presv. gospodin, koji svome zadovoljstvu dade krepke izraze govorom, koji ni učitelji ni pitomci zaboraviti nigda neće. Ovdje budi javna zahvala presv. gospodina na velikodušnom daru, što ga učini pitomcima, da im izlet što ugodniji bude, tim većim, što ovaj primjer nađe nasljedovanja, među kojima se osobito istače fra Vladimir Dolić. Na kolodvoru poljubiv presv. gospodina u ruku s ushitnim poklicima s njim se oprostiše i pjesmom pozdraviše.

U 1 sat po podne ostaviše ubavo Bugojno s ugodnim uspomenama na taj dan, te sabrav se na mostu Okašnice, gdje su na podvoz pričekali uputiše se cestom lijepog skopaljskog polja do sela Voljica, dočim su im Ramljaci još jučer na susret prispjeli, te njihovu putničku robu na konje potovarili, ostaviv s njima samo Križana Kvesića s jednim konjem, da im živež, što im taj dan treba ponese. Kod utoka zlatonosne Bistrice u Vrbas moradoše se sa svojim kolarima rastati, te pješice krenuti put čarnog Draševa. Prešav Voljice penjahu se u smjeru prema raduškom kamenu, dok iza 2 sata laganog hoda ne izbiše na Pale, tako prozvane sjenokosnice, buduć su s paljenjem šuma nastale. Čim su na Pale izašli, puče im pred očima ubava visoravan, Draševo zvano, koja se nalazi na jugo-istoku Raduše planine. Ova visoravan bijaše baš cilj njihova izleta ove godine, te je za planinski boravak mjesto jako zgodno, pošto se tuj nalaze staje ramske rezidencije i seljaka iz Jaklića, čega radi zove se i Jaklićka planina. Na divni pogled Raduše i vispoljane, malim vrtačama, obilježjem krasa, ali ne gologa, kao u Julskim i Dinarskim Alpama, iskićene, svakom srce radosnije zakuca, brzo zaboraviše trud vrletnog uspona. Lijepi planinski predjel pozdraviše oduševljenim klicanjem i rodoljubnom pjesmom, koja se čovjeku ovakom prigodom i sama iz grudi izvija. Iza kratkog odmora od pol sata krenuše pod hrvatskom zastavom, koja im je odsad kao putokaz po planinskim izletima služila. Kod mnogobrojnog naroda na ravnom Draševu zaposlena, ovaj hrvatski amblem, što ga razdragana djeca visoko i ponosno u vis dižu, prouzroči takovo raspoloženje, da cijelo Draševo skladnom i jednostavnom narodnom pjesmom zaori. Za njihov boravak gledom na živež na Draševu, nijesu se morali brinuti, jer su zato skrbili m. p. o. fra Bono i o. fra Anto Ravlić.

Objava Izlet franjevačkih sjemeništaraca iz Guče Gore u Ramu 1899. godine pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

„Fra Arkanđeo Grgić nije nikada obuvao čara­pe, po najtežoj zimi iz sandala su virile njegove crvene, natečene noge. Zadesio se on u Beogradu u jesen 1961. gdje se održavala Konferencija nesvrstanih zemalja. Hladna kiša pljušti, fra Arkanđeo u habitu, ogrnut fratarskim plaštem, samo u sandalama. Neki ga slučajni prolaznik dobro odmjeri pa će:

– Jeste li Vi u delegaciji burmanskog predsjednika U Nua?

– Jesam – odvrati fratar.

– Što Vam onda barem čarape nije dao?

– Kako mu služim tako me i obuva – odgovori fra Arkanđeo i udalji se.“

Uzmimo da se beogradski ulični dijalog odvijao upravo ovako, premda anegdota kruži i u nešto drukči­jem obliku. Svjedoka nije bilo, a i fra Arkanđeo koji je ovu priču pustio u svijet nije više među živima. Umro je kao 86-godišnjak u Kraljevoj Sutjesci 1975. godine. Službovao je, između ostalih mjesta, i u Beogradu, no u vrijeme spomenute Konferencije bio je župnikom u Đakovici, pa će biti daje nekim poslom došao u Beograd ili bio u prolazu.

Također jedna druga anegdota ostaje nedorečena, pa i nju moramo uzeti kao takvu, to jest kao da se ona dogodila upravo tako i nikako drukčije. Fra Arkanđeo je za vrijeme Prvog svjetskoga rata bio vojni kapelan na talijanskoj fronti, govorio je izvrsno njemački (bečki njemački!), duhovno se skrbio za svoje vojnike i, kako zbog vojničke discipline tako i zbog alpske hladnoće, nosio ne sandale, nego cokule, gamaše i, naravno, čarape.

Rat je neuračunljiv. Dogodilo se tako da je fra Arkanđelova jedinica zarobila talijansku jedinicu, ali ne bilo koju, nego onu u kojoj je vojni kapelan bio nitko drugi nego Angelo Giuseppe Roncalli. Dvojica neprijateljskih dušobrižnika nisu se sreli, ali je i ovo što znamo, opet samo iz pričanja fra Arkanđela samog, sasvim dovoljno da ne zaboravimo ni njega ni njegovu priču. I da u svojoj mašti zamislimo taj susret kakav bi bio da se dogodio. I koliko bi tek on anegdota iznjedrio. Godine 1958. dogo­dilo se da je fra Arkanđelov zarobljenik Roncalli postao papa s imenom Ivan XXIII. Vjerojatno je upravo ovaj iz­bor podsjetio fra Arkanđela na njegovu ratnu biografiju, a nas obogatio za još jednu priču koju nećemo zaboraviti.

Priprosta odjeća

Ali vratimo se čarapama i odijevanju!

U Pravilu Franjevačkoga reda koje je god. 1223. po­tvrdio papa Honorije III. i koje je „mjera” franjevačkoga života riječ je i o odijevanju: „A oni koji su već obećali posluh, neka imaju jednu tuniku s kapučom i drugu bez, koji bi to htjeli imati. I koji su nuždom prisiljeni, mogu nositi obuću. I sva braća neka se odijevaju priprostom odjećom. I mogu je, s blagoslovom Božjim, krpati vre­ćama i drugim komadima tkanine. Opominjem ih i po­tičem da ne preziru niti sude ljude, koje vide odjevene mekom i šarenom odjećom, da se služe slasnim jelom i pićem, nego neka svaki radije sebe samoga sudi i prezire.”

Dakle, obuću mogu nositi oni „koji su nuždom pri­siljeni”.

U toploj Italiji moglo se živjeti i raditi i bosonogo, u drugim krajevima kamo su brzo nakon osnivanja Reda dospjela Franjina braća ta je preporuka morala biti druk­čije protumačena, ali i za to je Pravilo imalo rješenje – ono je dopuštalo tumačenje „secundum loca et tempora” – već prema mjestu i vremenu.

Tako je fra Arkanđeo nosio sandale, ali bez čarapa. Bile su to sigurno jednostavne sandale, a ne onakve kak­ve danas pod imenom „sandali francescani” muškarcima i ženama nude po cijeni od 158 € neki talijanski proizvo­đači („Artigiani del cuoio”).

Mala je vjerojatnost da su prvi franjevci koji su u Erfurt u Tiringiji došli još dvije godine prije smrti sv. Fra­nje išli sasvim bosi, premda se njihova crkva zvala crkva „bosonogih“ redovnika. Kada su stigli u ovo mjesto i kada im je ponuđeno da se za njih izgradi samostan, od­govorili su prostodušno da ne znaju šta su to „monasteria“ i da je ono što im je potrebno samo skromni smještaj pokraj nekog potoka – da bi mogli prati noge!

Prema mjestu i vremenu

I bosanski franjevci su svoj svakodnevni život prilagodili „mjestu i vremenu”. Tako su i Franjinu zapovijed odnosno preporuku pro­tumačili i primijenili u praksi onako kako je odgovaralo okolnostima i klime i terena: „Nalažem svojoj braći, kako klericima tako laicima, koji idu po svijetu ili koji borave u mjestima, da ni na kakav način u sebe, ili u drugoga, ili na neki drugi način, ne drže neke životinje. Niti im je dopušteno jahati, osim ako su prisiljeni bolešću ili veli­kom potrebom.“ Konji su sve do pojave prvih motornih vozila bili, uz ostale životinje, sastavni dio gotovo svakog bosanskog župnog domaćinstva. I dok su bosanski konjići, poznati po svojoj žilavosti i otpornosti, bili poja­vom neugledni, „pratarski“ konji bili su posebna klasa: naočiti, strojni, uglancani, dobro uhranjeni.

Također odjećom fratri su se prilagođavali svojoj sre­dini. U tursko vrijeme ovakva mimikrija bila je garant za neupadnost i preživljavanje. Ako je vjerovati rijetkim fo­tografijama iz tog vremena, smijemo zaključiti da su oni i vanjštinom bili otmjeniji sloj društva i da je u njihovu držanju bilo i nečeg gospodskog ili bolje reći begovskog.

Fratarska otmjenost: Johannes Raphael Wehle (1848-1936), portret nepoznatih bosanskih franjevaca prema fotografiji, crtež objavljen u bečkom listu Neue lllustrirte Zeitung 1879.

No fotografije nisu mjerilo. Tko se u ono vrijeme dao fotografirati, htio se svakako pokazati barem malo sve­čanije i dotjeranije nego u svakodnevici. A kakva je ona bila, zapisano je u ljetopisima i pismima bosanskih fra­njevaca u kojima se na dosta mjesta govori o odijevanju i obuvanju.

Za revnog fra Filipa Pašalića tvrdi 1851. godine neimenovani dopisnik Zagrebačkog katoličkog lista, oči­to i sam franjevac, da je njegova zasluga „da se razsuli nismo, i da deržava [t. j. provincija] naša još stoji, i sto­ji uzkrišena i pomladjena, na tom […] najviše zahvalit imade neverovnoj hrabrenosti Otca Pašalića, kao svog uzkrisitelja, koj drugi sv. Pavao Apostol u patnji […] po suhu i moru, za godinah više do Beča, Stambula i Rima šta je preterpio! Po šest mesecih je bio, da se skinuo nije, već u čemu bi hodao u tom i spavao na tverdih daskah, ufajuć u Boga, koj nikoga sa svim sercem k sebi pristupajućega nezapušta, dok je tako deržavu našu spasio.”

U Rimu, u izgnanstvu

Petnaest godina kasnije u Bosni Srebrenoj nastao je razdor kojem je kumovao on­dašnji apostolski vikar u Bosni fra Paškal Vuičić. Tro­jica bosanskih fratara (fra Mijo Gujić, fra Jerko Breša i fra Blaž Jošić) bili su pozvani u Rim da kao optuženi i uzrok nemira objasne i opravdaju to stanje. Tom prigo­dom dogodilo se nešto što nije neuobičajeno kada siro­tinja čeka da bude primljena i saslušana od moćnika, u našem slučaju od službenika Propagande. Za ove je bo­sanska stvar bila tako (ne)važna da su trojku pustili da pred uzvišenim vratima keti, ne danima i tjednima, nego i mjesecima! I dok su Gujić i Breša čitavu stvar uzeli s nekom nonšalantnošću, Jošić je muke mučio i svoje sta­nje doživljavao upravo kao surgunluk. Svojoj muci davao je oduška u pismima prijatelju Andriji Torkvatu Brliću u Brod: Svačim se patimo, osobito zimom; da, evo već treći misec nastade najgora zima i ovde, nismo vatre ni vidili, osim sviće, a kamoili se ogriali. Aljina nisam ponio, nego dva samo para misleći brzo se vratiti, pak evo ne imam se u što prisvući nit nogu ogriati. I sve tako dalje u istom smislu: zrak, jelo i piće ništa ne gode, Rimljani ne razu­miju latinski, što je njemu izvrsnom latinistu neshvatlji­vo, a on ne zna talijanski. Sve mu to traje predugo i on najozbiljnije računa s time da će u rimskom izgnanstvu i kosti ostaviti i da aman nigda Bosne viditi neće. Sa so­bom je imao nešto novaca, ali je bio pokraden, a što smo donieli aljina, poderasmo. Jednaku tužbalicu uputio je i fra Grgi Martiću: Nije šala, moj fra Grgo, kad si pomislim moje sobice, moje zdrave zgodince, svega pune, a ovdi ne imam u što se prisvući ne poneso, nego samo dvoje gaće i tri košulje koje sveudilj noseći razpadoše se. Ovoga kroja ne naučio nosit, a ne ima se zašto kupit; obuća izdala, ma­rama bielih ostalo je kod kuće i suviše, kao i ostalog svega ruha, a ja ovdi kao ubogi bogalj…

U Ljubljani prodrtih opanaka, u Kreševu bez habita

Slično iskustvo u listopadu 1937. godine napra­vio je i fra Josip Markušić za vrijeme boravka u Ljubljani. Nekim poslom, vjerojatno u vezi s gradnjom crkve sv. Ante u Beogradu, našao se ovaj fratar u glavnom gradu Slovenije gdje je živio i arhitekt beogradske crkve Josip Plečnik. Očito da je tom zgodom bio planiran i jedan su­sret dvojice prijatelja, ali do njega nije došlo. Markušić je iskreno požalio zbog ove propuštene prilike koju je u naknadnom pismu ovako obrazložio: ali je po srijedi jed­na tajna, nažalost fratarska, bili su mi prodrti „opanci“, a neprestane kiše, i jedne čarape! Već sam bio i prozebo.

Jedne čarape!

Rado bismo znali, da li je ova zgoda Markušiću pala na pamet kada je u kolovozu 1954. na njegovu adresu kao provincijala Bosne Srebrene stigao dopis od mlado­ga fra Tvrtka Bana:

Mnogopoštovani,

izišao sam iz zatvora. Nalazim se u Kreševu. Želio bih da se pregledam kod Ijekara, specijaliste. Zatim molim da ostanem na odmoru jedno dva mjeseca, a onda da vam budem na raspolaganju. Kako nisam nikada u životu izi­šao iz Bosne, molio bih da sada odem malo u Hercego­vinu, to jest do Mostara i Humca. Isto da posjetim svog rođaka Fra Karla Katavu u Podmilačju. Zatim bih molio, da odem u Zagreb na velesajam i da vidim Zagreb. Tada će me jeftinije koštati, a imam više štošta vidjeti.

Od odjeće i obuće nemam ništa. Zato molim, ako ikako možete da mi dadete slijedeće: jedan habit, jedne duboke cipele, 3 metra štofa za odijelo i ostalo što je potrebno za njega, brevijar, jedan zimski kaput, štogod veša.

Nadam se da će te mi to učiniti, a uz to još molim serafinski blagoslov

Na fra Tvrtkov upit uslijedio je Provincijalov odgovor iz Sarajeva od 23. istog mjeseca pod službenim brojem 902/54:

Poštovani otac Fr. Tvrtko Ban, franjevac – Kreševo

Na Vaše pismo od 5. ovog mjeseca, primljeno 18. VIII.

1. Dopuštam da pođete u Mostar i na Humac, kao i Vašem rođaku Fr. Karlu Kataviću u Podmilačje, koji me je za tu stvar i sam molio.
2. Na prolazu kroz Sarajevo za Mostar ili Jajce možete posjetiti nekoga liječnika specijalistu, ne velite za koju bo­lest ni kojega specijalistu.
3. Ne mogu Vam dopustiti da pođete u Zagreb na velesa­jam. Bit će i za to prilike, kad imadnete posla na velesajmu, moguće kao gvardijan; ja inače ne mogu dozvoliti putovanje samo radi vozanja, koje nije posao ni odmaranje. Ali malo više razumjet ćete i drugi jedan razlog za ovako rješenje.
4. Dopuštam da ostanete na odmoru do 28. rujna, prema Vašoj molbi; poslije toga odmah ćete morati ići na mjesto, gdje budete raspoređeni.
5. Ali ovom prilikom imam nešto posebno da Vam sta­vim pred oči. Vi ste bili u zatvoru, a od toga je duhovnu štetu trpio puk, nitko drugi nikakovu korist. U zatvoru ste bili lijepo uzdržavani prema današnjim mogućnostima, čega mi ne žalimo; nego bi jedino žalili, kada Vi ne biste umjeli da budete uviđavni.

Tako mi ne izgleda pohvalnim ni urednim slijedeće predočenje: da vi sad molite šetati, samo da bi vidjeli što još vidjeli niste, a provincijalu poručujete, da Vas za to vrijeme iz temelja opskrbi i pokroji. Ja bih se naprotiv, kad bih bio na Vašem mjestu, zahvalio starješinstvu za dosadanje uzdržavanje, i ujedno molio, da me pokrojite sa obrazloženjem; ali bih se u isto vrijeme odmah ponudio za rad i namještenje, da se barem djelomično odužim, i starješinskim brigama pružim neku utjehu redovničke go­tovosti. Bio bih obazriv prema onima, koji su nasmagali brinuti se za me i u službi me nadopunjavali.

Ja ovo pišem, da znate, iz naklonosti prema Vama, vjerujući u Vaše duhovne sposobnosti, da ćete me pravil­no i korisno shvatiti. Ako li Vam ipak žao ostane na moje savjetovanje, što je danas moguće, ipak se pravdam da se ništa ne dobiva ni od stalna prešućivanja, prema dosadanjem mom iskustvu. Mir i dobro! Provincijal

Ova korespondencija ne potječe iz 19. stoljeća niti iz dalekog Rima, nego iz srca Bosne Srebrene i iz vremena koje smo mnogi od nas i sami – u habitu ili u civilu – do­živjeli. Vrijedi na to podsjetiti.

A podsjetimo na koncu i na to da riječ čarapi potječe iz turskoga (çorap). Zanimljivo je da za ovaj svakodnev­ni odjevni predmet nema kod nas domaćeg, slavenskog pojma (u ruskom: noski, čupki). Riječ bječve je regionali­zam, a sokne opet posuđenica iz njemačkog (Socken).

 Vjesnik Franjevačkog samostana svetog Luke, Jajce, 169-170, srpanj-kolovoz 2021.

/Izvor: ivanlovrenovic.com/

Objava Jozo Džambo: Čarape pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Krajem prošle godine, 29. studenoga 2020. godine, na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, Banjolučki pomoćni biskup Marko Semren zaredio ih je za đakone, a tijekom svečanog Euharistijskog slavlja, na svetkovinu sv. Petra i Pavla 29. lipnja 2021. u katedrali Srca Isusova u Sarajevu nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić zaredio ih je za svećenike.

Fra Zoran Topalović sin je Draženka i +Željke rođ. Skopljak, iz župe Sv. Juraja u Vitezu. Rođen je 29. 7. 1991. u Zenici. U župi Vitez je kršten (21. 9. 1991.) i krizman (11. 6. 2006.). Osnovnu školu završio je u Staroj Biloj (1998.-2006.). Opću gimnaziju završio je u KŠC-u u Travniku (2006.-2010.). Godine 2013. postiže bakalaureat na Fakultetu elektrotehnike i računarstva u Zagrebu. Nakon toga odlučuje se za franjevački poziv. Godinu postulature završio u Visokom 2013./2014. Franjevački habit obukao je 13. 7. 2014. u G. Dubici. Godinu novicijata 2014./2015. proveo je u samostanu u Livnu. Prve zavjete položio 5. 7. 2015. Primio je službe lektorata i akolitata. Svečane zavjete položio 6. 10. 2019. u Vitezu. Fra Zoran završio je Filozofsko-teološki studij i diplomirao na Franjevačkoj Teologiji u Sarajevu 26. 6. 2020.

Fra Zdenko Frljić sin je Ivice i Ankice rođ. Rajić, iz župe Sv. Juraja u Vitezu. Rođen je 21. 11. 1995. u Novoj Biloj. U župi Vitez je kršten (13. 1. 1996.) i krizman (2. 5. 2010.). Osnovnu školu završio je u Biloj (2002.-2010.). Nakon toga odlučuje se za franjevački poziv i odlazi u Franjevačko sjemenište u Visoko. Maturirao je na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom 2014. Godinu postulature završio u Visokom 2013./2014. Franjevački habit obukao je 13. 7. 2014. u G. Dubici. Godinu novicijata 2014./2015. proveo je u samostanu u Livnu. Prve zavjete položio 5. 7. 2015. Primio je službe lektorata i akolitata. Svečane zavjete položio 6. 10. 2019. u Vitezu. Fra Zdenko je završio Filozofsko-teološki studij i diplomirao na Franjevačkoj Teologiji u Sarajevu 26. 6. 2020.

Fra Fabio Badrov sin je Frane i Mirjane rođ. Bašić, iz župe Sv. Juraja u Vitezu. Rođen je 18. 1. 1996. u Kölnu u Njemačkoj, gdje je i kršten u HKM (23. 3. 1996.), a krizman je u Vitezu (2. 5. 2010.). Osnovnu školu završio je u Biloj (2002.-2010.), kao i Osnovnu glazbenu školu u Vitezu. Nakon toga odlučuje se za franjevački poziv i odlazi u Franjevačko sjemenište u Visoko. Maturirao je na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom 2014. Godinu postulature završio u Visokom 2013./2014. Franjevački habit obukao je 13. 7. 2014. u G. Dubici. Godinu novicijata 2014./2015. proveo je u samostanu u Livnu. Prve zavjete položio 5. 7. 2015. Primio je službe lektorata i akolitata. Svečane zavjete položio 6. 10. 2019. u Vitezu. Fra Fabio je završio Filozofsko-teološki studij i diplomirao na Franjevačkoj Teologiji u Sarajevu 26. 6. 2020.

(Radio Vitez)

Objava Trojica viteških mladomisnika iz istog mjesta i zajedno slave Mladu misu pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Stoga se 23. ožujak 1291. godine uzima kao početak franjevačke misije u Bosni. Čast da budu prvi fratri misionari na bosanskom tlu dobila su dva dalmatinska fratra, fra Marin i fra Ciprijan

Od tada broj fratara rastao je iz dana u dan. Vrlo brzo dolazi do sukoba između franjevaca i dominikanaca čija je misija počela prije fratarske, ali nije bila ni u pola uspješna kao franjevačka. U tom slučaju 1330. papa Ivan XXII. presudio je u korist franjevaca, a dominikanska prisutnost je sve slabija. Samo desetak godina nakon toga u Bosnu dolazi generalni ministar franjevačkog Reda Gerardo Odonis koji je bio u vizitaciji u hrvatskim i ugarskim zemljama, pri tom prolazi kroz Bosnu i sastaje s bosanskim banom Stjepanom II. Kotromanićem.

Nakon sastanka odlučuje u Bosni osnovat vikariju. Vikarija pravno počinje postojat na Generalnom kapitulu Reda 4. lipnja 1340. godine. Velikom reformom u franjevačkom Redu 1517. godine Bosanska vikarija podiže se na rang provincije

Od fra Marina i fra Ciprijana do danas prošlo je 730 godina, od srednjovjekovane bosanske države, preko Osmanlijskog Carstva, Austro-Ugarske Monarhije, Kraljevine Jugoslavije, NDH, socijalističke Jugoslavije do ponovo samostalne BiH, mnogo toga se promijenilo u Franjevačkoj provinciji Bosni Srebrenoj mnogo toga se promijenilo od granica koje su nekada sezale od Jadranskog mora do Transilvanije u Rumunjskoj, a danas su od Vrana do Save i od Une do Drine.

Broj fratara također se mijenjao nakon Bečkog rata u Bosni je ostalo samo 29 fratara, a danas ih je više od 280, od ona tri samostana do današnjih 17. Mnogo toga se mijenjalo, ali jedno nikada, a to je povezanost i kršćanska ljubav između bosanskih ujaka i njihovog bosanskog puka. Povezanost i ljubav nisu nastale preko noći, one su se gradile godinama kroz tamne i hladne zatvorske tamnice, kroz gladne godine, godine u kojima su vladale kuge, gripe i covidi.

Na kraju ujaci su svoju vjeru znali zapečatiti i svojom krvlju od visočkih i olovskih mučenika, preko fra Lovre Milanovića do fra Nikice, fra Leona i fra Vjeke

Da ne bi netko mislio da su tu bili samo patnici i mučenici, bilo je tu i intelektualaca i mislilaca i da su živjeli negdje pod nebom Zapadne Europe sigurno bi ostavili puno dublji trag u svjetskoj filozofiji i teologiji. Ne možemo ne spomenuti velikane poput fra Pavla Posilovića, fra Matije Divkovića, fra Jurja Dragišića, fra Ignacija Gavrana, fra Bonifaca Badrova i tako bi se moglo nabrajat u nedogled. Bilo je i onih koji su svojim životom svaki dan svjedočili evanđelje poput dobrog biskupa Miletića.

Izvor: Franjevačka teologija Sarajevo

Objava 730 godina od dolaska franjevaca u Bosnu pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Fra Ivan Jelić, koji se i našem portalu obraćao zbog nesuglasja u samostanu za govornicom je kazao da se Dom za stare neće otvoriti nikada dok je na čelu samostana fra Andrija Jozić, napomenuvši da je isti lažirao skupštinu HO Kuća mira, koja je zapravo obična udruga.

“Dotični gospodin je sve lažirao, i to tvrdim, i stojim iza svake svoje riječi. To je jedan lažov, a s lažovima se ne može ništa surađivati. I nećete, zapamtite šta vam ovdje kažem, dok god on ne ode nećete ništa u vezi staračkog doma moći. Žalosno je to što govorim, ja bi želio da se Dom otvori, ali to jednostavno ne može. Jedna kad dođe laž povlači drugu samu za sobom. To se mora sasjeći u korijenu”, kazao Jelić dodavši da je u postupku osporavanja fiktivne skupštine HO Kuća mira, i da će dokazati da je izborna skupština lažirana.

Foto: JU Dom za stare i nemoćne “Rama” – Ramski Vjesnik

Uz Jelića sjednici su nazočili i fra Luka Šarčević, te fra Jure Perić. Fra Luka Šarčević u svom obraćanju vijećnicima između ostalog je kazao da je bio u Njemačkoj, ali ono što se ovdje događa nije zapamtio.  “U civiliziranoj zemlji bi to davno bilo sankcionirano. Ono što se događa kod nas u samostanu je nečuveno. Upravitelj Kuće mira se bira na 4 godine i sada ne postoji upravitelj. Zato je gvardijan lažirao sjednicu, telefonsku sjednicu. Lažirao je i moj potpis i stavio me u neki Nadzorni odbor. Ne znam dokle će to ići. Razgovarao sam s njima i pitao dokle će to ići”, istaknuo je.

Šarčević je dodao da se općenito nema volje rješavati probleme. Ide se politički i ocrni koliko se koga može. Ne radi se za dobrobit naroda. Istaknuo je kako ne želi stajati ni na jednoj strani, nego na strani istine. Ovo što sam doživio, ako ti ne misliš kao gvardijan onda ne možeš ništa. Izbjegavaju sazivati sjednice”, zaključio je Šarčević.

U ime Franjevačkog samostana Rama Šćit i HO “Kuća mira” fra Andrija Jozić je poslao dopis u kojem je između ostalog napisao da ne vidi nikakav smisao sudjelovanja na sjednici dok se ne okončaju sudski procesi, a što je i stajalište vijećnika HDZ BiH, koji su istoga stajališta bili u jučerašnjem priopćenju.

Foto: Dvorište staračkog doma u stanju propadanja – Ramski Vjesnik

Općinsko vijeće Prozor – Rama donijelo je nekoliko zaključaka o neotvaranju Doma za stare, među njima da su odlučni prekinuti blokadu dovršetka i otvaranja Doma za stare i nemoćne osobe koja postoji već pet godina, da su spremni osigurati i 500-tinjak tisuća maraka potrebnih da se Dom otvori, ali uz puno poštivanje zakonskih propisa i uvažavanje općinskih ulaganja. Trećim zaključkom traži se javna isprika gvardijana za nezakonito lažiranje sjednica Skupštine i krivotvorenje potpisa članova Kuće Mira, kako bi tom tijelu vrati njegov ugled. Ostavljen je rok od 15 dana kako bi se pokrenule sve predložene aktivnosti.

Ukoliko se u tom roku ne nađe rješenje, Općinsko vijeće će pokrenuti druge procedure koje će ići u pravcu zbrinjavanja starih i nemoćnih  te upošljavanju djelatnika.

Izvor: Hercegovina.info – Originalni članak 

Objava Drugi mediji o problemima staračkog doma i tematskoj sjednici OV: Nikad se Dom otvoriti neće dok je gvardijan Jozić pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Nakon molitve svetu misu zadušnicu predslavio je dr. fra Miljenko Šteko, provincijal hercegovačkih franjevaca, uz sumisništvo generalnog vikara hercegovačkih biskupija don Željka Majića, vicepostulatora fra Miljenka Stojića, šest gvardijana i pedesetak drugih hercegovačkih franjevaca.

– Zbog svih ovih mjera ove godine nikoga nismo posebno pozivali, ali nas je iznenadilo koliko je ljudi nazočilo svetim misama dosada i koliko ih je danas do ovoga trenutka prošlo Širokim Brijegom – kazao je fra Miljenko Stojić za Fenu.

Dodao je kako je to dokaz da hrvatski narod ima osjećaj za svoje pobijene franjevce i za puk Božji koji je ubijen i na ovim prostorima i u Hrvatskoj u tim, kako je naglasio, nesretnim godinama Drugog svjetskog rata.

Grad Široki Brijeg proglasio je 7. veljače Danom sjećanja na pobijene franjevce i puk, a ZHK Danom sjećanja na komunističko zlosilje

– Na naše ratno sklonište došle su razne skupine ljudi koje su hodočastile do spomenika svojim pobijenima, do našeg ratnog skloništa da se pomole tu i kod groba dvadesetčetvorice ubijenih koje se nailazi u crkvi – kazao je fra Miljenko.

Skupina hodočasnika iz Crnih Lokvi pretrčala je dionicu od svog mjesta do ratnog skloništa u Širokom Brijegu

– Zaista ljudi osjećaju što je značilo stradanje hercegovačkih franjevaca, jer znamo da su oni pokrenuli ovaj kraj i ta veza traje još i danas, a nadam se da će trajati još dugo – poručio je fra Miljenko.

7. veljače 1945. godine u Široki Brijeg ušli su partizani. Sljedećih dana i mjeseci uhitili su i ubili na stotine civila i vojnika, a prema nekim procjenama u Drugom svjetskom ratu i poraću na području Širokog Brijeg stradalo je između 786 i 2.157 osoba, odnosno svaki deseti Širokobriježanin, među kojima i 66 franjevca.

/Izvor: federalna.ba/Fena/

Objava Fra Miljenko Stojić: Ljudi osjećaju što je značilo stradanje franjevaca pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Piše: fra Ante Marić 

Davno nekada, kad sam bio malo dijete, na Gorance me odveo, zapravo više nosio, moj stric. Stigli smo navečer. Bilo je to neobično veselje za moga djeda i svu drugu čeljad u kući. Ne sjećam se kako sam prenoćio, ni gdje, ni s kim. Vjerojatno sa svojim stricem, koji je tada bio mladić, u pojati, u sijenu. Ono čega se osim strica, djeda i ostalih najviše sjećam, i što mi je tako ostalo u sjećanju, jest med.

Naime, toga jutra me djed poveo iznad kuće na padinu planine Čabulje. Tu je “Raspali vrta”. U njemu su bila dva ulišta. Ne znam točno što je djed uradio, ali je iz ulišta iz nečega u šalicu cijedio med. Taj se med na jutarnjem suncu tako zlatio. Oko nas su letjele pčele, a djed me već prije upozorio: “Samo ti miruj, nemoj se bojati. One tebi neće ništa.” Tako je i bilo. Djed je nacijedio punu šalicu meda, a pčele su odlazile i dolazile u ta dva ulišta. Ulaz im je bio na dnu, uz jednu daščicu. Ulišta su bila napravljena od hrastova debla, to sam sve tek poslije s djedom gledao, kad sam bio nešto veći. Na vrhu je tih debla bila daska koja ih je zatvarala i na dasci je bio kamen. Taj zlatni med na jutarnjem suncu u samom dnu Čabulje ostao je u mom sjećanju. Više bih rekao, ostao je u mojoj duši.

Puno, puno godina poslije, već sam bio i star, susretnem na Jedinici uz groblje, mlađeg muškarca i ženu, kako beru majčinu dušicu. Majčina dušica, ljubičasta, predivna, okitila Svinjaču. I tu sam se s njima upoznao. Poslije je bila sveta misa s Blagoslovom polja. Bio je sami početak mjeseca lipnja. Poslije je taj muškarac sa Svinjače u knjižnicu donio časopis Pčela.

Teško je dostići pčelinji osjećaj prema zajednici

Sve je tu počelo, pod Čabuljom i pod Čvrsnicom. A pčele ljube i jednu i drugu planinu. I majčinu dušicu. Vele da je košnica definicija zajednice, zajedništva. Da ono što ljudska zajednica neuspješno pokušava, pčela već milenijima ostvaruje. Kažu isto da je Einstein rekao, da bi čovječanstvo nestalo za četiri godine kada bi pčela nestalo.

Pčela živi u svojoj zajednici, u njoj počinje od najmanjih poslova, i najlakših, do onih koje rade pčele radilice. Živi nepunih dva mjeseca, zimi možda pet. Onda kad je život zajednice najbujniji i najjači, one se roje, odvajaju se ne noseći sa sobom ništa, da bi stvorile svoju novu zajednicu. One, te pčele, u svom životu toliko sliče čovjeku, a opet čovjek nikada neće dostići stupanj te pčelinje odgovornosti i radinosti te osjećaj prema zajednici.

Vele, kad prve pčele radilice u rano proljeće izađu iz košnice da bi pronašle pašu, vrate se te drugim pčelama objasne gdje se paša točno nalazi. To čine svojim pčelinjim plesom, dvojakim te svojim zatkom. Točno daju vektore za kretanje, udaljenost i vrstu paše. I onda idu jedna za drugom. I rade cijeli dan.

Neće se dogoditi da bi pčele varale jedna drugu

Da bi dale neke krive podatke, da bi sakrile pašu. Bože sačuvaj! To se može dogoditi samo nama ljudima. Zato se mi pčelama toliko i divimo. Da ne varaju, da su iskrene i da vole zajednicu, da u njoj čestito žive. I čovjek živi u zajednici, onoj osnovnoj, svojoj obitelji te i tu vara, i tu je neiskren, i tu ne daje sve što može, da bi toj njegovoj zajednici, u biti njemu, bilo lijepo.

Da ne govorimo o široj ljudskoj zajednici. Ta šira zajednica ljudi, čovječanstvo, u svojoj povijesti bilježi samo ratove i neprijateljstva, varanja. I što su sposobni ljudi učiniti jedni drugima, to pčela ne može ni zamisliti.

Imao sam u starom franjevačkom samostanu sv. Marije u Zaostrogu duhovne vježbe fratrima tog samostana i okolnim fratrima. U jednom dijelu samostana, zovu ga starim, jer ga je gradio slavni hrvatski književnik, pjesnik i fratar, fra Andrija Kačić Miošić (Brist, 17. travnja 1704. – Zaostrog, 12. prosinca 1760.). Svoja smo razmatranja – duhovna predavanja, imali u refektorijumu. Prije prvog predavanja jedan mi fratar reče: “Imate oče nekoliko tisuća sudionika i slušatelja.” “Kako?”, pogledam po fratrima. I oni mi pokazaše predivno događanje.

Pčele jedna drugoj, ama baš ništa ne smetaju

Zidovi samostana su debeli šezdeset centimetara. Na sebi su za obranu od Turaka imali puškarnice. Puškarnica je na svom izlaznom dijelu široka tek toliko da kroz nju može hitac proletjeti, a s unutrašnje strane već velika širina. Prilikom obnove samostana, fratri su obnovili i te puškarnice, a s unutrašnje strane su na otvor stavili staklo. U te su se puškarnice uvukle pčele i napravile košnicu. Ti ih vidiš kroz staklo kako rade i kako pri tome jedna drugoj, ama baš ništa ne smetaju. Košnice su napravile u dvije puškarnice, i rade cijeli dan, a kad padne noć, onda spavaju.

Svaki dan netko od fratara gleda u te pčele i divi im se. I ja sam ih gledao svaki dan. Bože, kako su se lijepo s fratrima udružile. I kako nam daju primjer zajednice. A fratri žive u zajednici koju je osnovao sv. Franjo Asiški. Pomislio sam, ne bi pčele napravile svoju košnicu u fratarskom samostanu, da im se fratri ne sviđaju.

Objava Pčele i fratri pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Slobodna Bosna

Piše: IVAN FILIPOVIĆ

Gospodine Provincijalu.

Obraćam Vam se ka vjernik, katolik, Hrvat koji živi gdje Vaši redovnici obnašaju pastoralnu službu, a koji nije zadovoljen stanjem u Redu na čijem ste čelu.

S obzirom da živim u mjestu gdje Vaš Red i redovnici obnašaju dužnost misnika i onih koji brinu o duhovnom zdravlju hrvatskog, katoličkog, vjerničkog puka, a po mome sudu, kao i po sudu mnogih vjernika koji nisu zadovoljni ali šute i trpe, to ne rade kako treba, neki.

Naime, poznato Vam je da Vašem Redu, između većine istinskih fratara, postoji i manjina onih koji to nisu.

U tu skupinu spadaju sve te vrste, od pedofila do onih koje zanima samo novac i moć, u nekim slučajevima se poklapaju i pedofili i lovatori!

Istina, oni nisu brojni, ali su dobro raspoređeni i glasni u nastupima!!!

Na našu žalost, među tima ima i jedan broj Ramljaka!

Među njima su fratri s djecom, pedofili, bogataši, protjerani kriminalci, i svi oni koji su proizvodi i zarobljenici moći i novca!!!

Siguran sam da je vrijeme da odvojite žito od kukolja!!!

Jedni su sigurni kako im nitko ništa ne može jer fali fratara?

Pa bolje nemati fratara nego ih imati onakvi kao oni!!!

Oni se prodaju i podaju svakome tko im ponudi novac i moć!

Provincijalu, uvjeren sa da ste čovjek koji voli svoj narod i svoje vjernike, te Vas stoga molim, učinite nešto, dok nije kasno!!!

Ovakvi “fratri” će otjerati i ono malo Hrvata, katolika, vjernika, što je ostalo!

Nadam se da ćete uraditi nešto na zaustavljanju te njihove samovolje i nemorala!!!

U tom duhu Vam iskreno zahvaljujem i kao vjernik – grešnik se nadam boljitku!

Objava Do koje se razine može ići? – „MEĐU NJIMA SU FRATRI S DJECOM, PEDOFILI, BOGATAŠI, PROTJERANI KRIMINALCI…“: Otvoreno pismo “uglednog” Ramljaka upućeno provincijalu Bosne Srebrene otkriva sve… pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.