“Draga braćo u biskupstvu, draga braćo misnici, poštovani redovnici i redovnice, draga braćo i sestre u kraljevskom svećenstvu!

Danas, nakon devet godina, ponovno predvodim ovu misu i slavim je s istim osjećajima vjere. Ovdje biti prisutan, znajući što se dogodilo, ne može se bez posebnih drhtaja srca i osjećaja duše. Spontano se u srcu budi poštovanje i osjećaj pouzdanja u Boga.

Na poziv đakovačko-osječkog nadbiskupa i metropolita Đure Hranića rado sam prihvatio slaviti ovu svetu misu u skladu sa suradnjom nas dvojice nadbiskupa i naših mjesnih Crkava, ali još više iz pijeteta prema ovim nevinim žrtvama u povodu 29. obljetnice njihova stradanja.

Po njima je ovaj grad Vukovar postao simbol bola, ali i hrabrosti i vjernosti za slobodu čovjeka, naroda i Domovine. Ovdje posebno izražavam osjećaje solidarnosti sa svima koji su ranjeni gubitkom svojih najbližih.

U prvom redu došli smo moliti za duše svojih pokojnika.

Ta nas molitva treba pročistiti od svake gorčine i negativnih naboja, koji se, po ljudsku, olako javljaju na ovim mjestima stradanja.

Došli smo izraziti dužno poštovanje svim ovim žrtvama. Tim poštovanjem želimo čuvati dužno sjećanje na njih, ali i na cijenu slobode, koju mi danas živimo i izgrađujemo. Time ćemo obnoviti vrednovanje življenja sadašnjosti.

Vidimo da javno mnijenje i politička „prepucavanja“ guraju te plemenite osjećaje i pamćenje u zaborav.

Da bismo čuvali pročišćeno pamćenje i stvarali ispravne preduvjete suživota, potrebno je imati hrabrosti svaku stvar nazvati pravim imenom i činjenice promatrati kroz uzroke i posljedice.

Bez istine i pravde nema stabilnog mira ni vraćanja povjerenja. Mržnja, čiji su plodovi ovi zločini, ne smije imati glavnu riječ.

Da bi došlo do praštanja, valja priznati zločin. Zato molimo za sve zločince da ih Bog takne u srcu i baci na koljena te postanu svjesni svojih zločina. Jedna majka, plačući za sinom, moli Boga da ne da miran san onome koji je ubio njezinog sina dokle god se ne pokaje za svoj zločin.

Iz vjere treba stvarati klimu suživota, praštanja, pomirenja i vraćanje povjerenja. Izgradnja mira počiva na temeljima istine. Ne može se graditi proces pomirenja i povjerenja bez nutarnje katarze, koja se oslanja na Isusove riječi iz Evanđelja: „Istina će vas osloboditi“ (Iv 8, 32). Tko ne želi istinu, taj staje iza zla koje brani i tako podržava negativni naboj među ljudima. Taj nije graditelj mira nego širitelj zla.

Nijedan se zločin ne smije braniti. Tko se od zločina ne distancira, taj postaje sudionik i sukrivac zločina.

To vrijedi i za pojedinca i za zajednicu.

Zato prikazujemo ovu svetu misu Kristu, Kralju mučenika, liječeći svoje rane u Kristovim ranama, tražeći utjehu i snagu u Kristovu križu. To je proces oslobađanja od svakog otrova, od svake mržnje i svake osvete, jer snaga križa pobjeđuje u srcima vjernika.

Krist je mir naš. U središtu naše komemoracije u ovim tjeskobnim vremenima COVIDa-19, jest susret s Uskrslim Kristom koji je zlo pobijedio i nama postao naš mir u srcu i u savjesti, da bi mogli graditi mir među nama.

Unatoč snazi i moći laži, koja se služi svim sredstvima da izvrne i mitski prikaže prošlost, mi vjerujemo u pobjedu istine. A Krist je, odgovarajući jednom od svojih apostola, za sebe rekao: „Ja sam Put i Istina i Život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni“ (Iv 14,6).

Krist je naš put ako prihvaćamo svoj križ, križ svoga naroda i hrabro za Isusom hodimo. Iako smo često razapeti, snagom vjere možemo praštati i u srcu slobodu osvajati ne niječući istinu.

Ako slijedimo Isusa, moramo istinu upoznati, istinu naviještati i istinu svjedočiti. Važno je i tu istinu budućim pokoljenjima prenijeti.

Sada bi pojedini željeli da se piše nekakva povijest u kojoj bi se relativizirala stradanja, jer tobože treba graditi povjerenje i stabilizaciju u regiji. Sjećanje na ove žrtve nije u službi huškačke mašinerije, kakva je vođena pred domovinski rat, nego je čuvanje vlastitog dostojanstva kojim se gaji ljudsko i vjerničko poštivanje nevinih žrtava.

I danas smo iznenađeni da nekima smeta kada s poštovanjem pamtimo žrtve čiji su životi ovu grudu posvetili svojom krvlju, znojem i suzama. Zar smo olako prihvatili da nam ogade zemlju na kojoj smo se rodili i rasli pa s nje bježimo i ostavljamo je pustu i prepuštamo je drugima?

Kako da na mlađe naraštaje prenesemo vrednovanje žrtava onih koji su život dali za ovu grudu i pomognemo budućim pokoljenjima da ovdje vide svoju budućnost? Učeći ih da Isusa prihvate u svoj život i prepoznaju da je Krist Put, Istina i Život.

Ne dajmo iščupati iz svoga srca i naše vjere Krista uskrsloga koji nas poziva da uzmemo svoj križ i da ga slijedimo. Učimo riječima i djelom buduće generacije kako se živi s Kristom i kako se pobjeđuje u njegovoj Istini.

Nitko nema pravo – ni moćnici ovoga svijeta, ni pojedini domaći i svjetski mediji – dirati rane i bol onih koji krvare radi gubitka svojih najbližih.

Nitko nema pravo vrijeđati žrtve onih koji su svoju krv pa čak i dijelove svoga tijela ugradili u tu grudu. Ta gruda, koju Domovinom zovemo, posvećena je tolikim žrtvama. Ako to ne znamo poštivati, onda u nama nema ni ljudskog, ni vjerničkog niti nacionalnog dostojanstva.

Ovim ne želim izazivati gorčinu ni mržnju, a pogotovo ne osvetu, nego jasno reći da pravi dijalog, koji vodi pomirenju, počiva na prihvaćanju istine. Znajmo svoje korijenje upoznati, poštivati i na toj stvarnosti graditi sadašnjost i ostaviti istinske vrednote budućim pokoljenjima.

Nije sramota zaplakati u svojoj boli, ali ta bol nas ne smije zaslijepiti nego nam pomoći da nadu u srcu i u životu nosimo. Znamo da je Isus toliko volio svoj grad Jeruzalem da je nad njim ljudski zaplakao jer je njegovim stanovnicima želio donijeti spasenje. Kada vidimo koliko se bezdušnosti nadvija nad ovom grudom, koju Domovinom zovemo, srce nam ponovo krvari i suze ponovo naviru.

U svemu tome smo zahvalni Isusu uskrslom koji nas jača da se suočimo sa svim lažima, s brojnim interesima i tolikim „tvornicama“ nesloge. Ako ne znamo iz svojih korijena rasti, razjedinit će nas sile koje uživaju u našoj neslozi i podijeljenosti.

Nama ne treba mitologija niti lažna ideologija o Domovini.

Mi trebamo u stvarnosti prepoznati sebe i svoje korijenje. Zato iz vjerničkog srca, puni pouzdanja u Boga, dižemo glas protiv svakog manipuliranja žrtvama rata. Mi ne trebamo umnažati broj žrtava da bismo pridobili svjetsku naklonost kao što to pojedini nameću u javnosti.

Previše je i ova brojka stradalih koja nas je ovdje okupila. Ne trebamo samilost velikih koji ne znaju prepoznati boli malih. Mi moramo sami sebe vrednovati, svoje voljeti i iz toga graditi poštivanje drugih i drugačijih. Ničije žrtve ne želimo ignorirati. Ali imamo pravo čuvati dužno poštovanje prema žrtvama onih koji svoj život i žrtve ugradiše u ovu zemlju koju Domovinom zovemo.

Domovina se samo iz ljubavi čuva i gradi, a upravo to mi želimo.

Zato nas boli svaka nezdrava klima kojom se truje naš narod i remete međunarodni odnosi. Ne smijemo sebe nijekati pod izgovorom da želimo biti pacifisti.

Stojeći ovdje s dubokim poštovanjem prema žrtvama – ubijenima ili ranjenima na tijelu, duši i u srcu – obavljamo zavjet za našu povijest, za naš narod, za našu vjeru, za našu kulturu i za našu budućnost.

Ovi mrtvi, koji život položiše, kao da nam poručuju: volite život i ne bojte se života! Tko njiše kolijevku, njiše budućnost svoga naroda. U našu narodnu povijest utkano je Evanđelje i krštenje koji su protkali svu našu povijest i kulturnu baštinu. Kao da nam oni odavde poručuju: ne bojte se Isusa!

Kao da čujemo riječi sv. Ivana Pavla II.: Širom otvorite vrata Kristu da nam On očisti savjesti i srce i oslobodi dušu kako bi se ponovno vratili sloga i zajedništvo. Tako ćemo vratiti povjerenje u sebe i biti vjerodostojni pred svima koji smatraju svojim pravom, pod krinkom demokracije, nijekati naš ponos i naše biće.

Vidimo da tamo, gdje je nametnuta iskrivljena demokracija, ima sve manje kršćana ili ih je u potpunosti nestalo.

Mi moramo gnijezdo naše budućnosti – a to obitelj – ponovno doživjeti kao gnijezdo ljubavi, školu vjere i ljudskosti, gnijezdo koje jamči budućnost narodu i Crkvi.

Kao da nam ovi pokojni poručuju: ako poštujete našu smrt, znajte ispravno živjeti i ne gazite svoje svetinje koja vam dušu jačaju. Dan Gospodnji i nedjeljna misa su izvor životnosti. Ne smijemo dozvoliti da uime iskrivljene demokracije, koliko god je nazivali slobodom, gazimo Božje, moralne i naravne zakone.

Okupljeni na ovoj grudi, natopljenoj krvlju nevinih žrtava, došli smo nadahnuti se životom onih koji su platili tu najvišu cijenu. Oni su dali život da bi mi mogli u miru živjeti životom ljubavi, sloge i razumijevanja poštujući prvu i najveću Božju zapovijed:

„Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim“ (Mt 22,37) i onu njoj jednaku:

„Ljubi bližnjega kao samoga sebe“ (Mt 22,40). Svi razgovori i dogovori moraju počivati na uzajamnom poštivanju i vrednovanju. Što ne želim da meni drugi čini, ni ja ne želim činiti drugima i obratno.

Krist uskrsli je naša nada. Iz vjere u njega smo došli iskazati poštovanje ovim i svim žrtvama te istinski vjerovati u pobjedu dobra i svjesno se opredijeliti na stranu dobra.

Amen!

Objava KARDINAL PULJIĆ U VUKOVARU: Molimo za sve zločince da ih Bog takne u srcu i baci na koljena pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Francuska je povela autogolom Marija Mandžukića u 18. minuti, na 1:1 poravnao je Ivan Perišić u 28., novo vodstvo Francuskoj osigurao je Antoine Griezmann u 38. iz 11-erca, da bi u nastavku “galski pijetlovi” preko Paula Pogbe u 59. i Kyliana Mbappea u 65. minuti stigli do vodstva od 4:1. Na konačnih 4:2 smanjio je Mandžukić u 69. minuti.

Francuska je pak po drugi puta osvojila naslov svjetskog prvaka. Prvi je proslavila upravo te 1998. na domaćem terenu kada je svladala Hrvatsku u polufinalu sa 2:1, a Brazil u finalu sa 3:0.

Finalna utakmica na stadionu Lužniki u Moskvi ponudila je spektakl koji već dugo nije viđen u završnicama velikih nogometnih natjecanja. Posljednji put prije toga šest golova u finalu SP-a postignuto je još 1966. godine kada je Engleska nakon produžetka svladala Zapadnu Njemačku sa 4:2. Štoviše, u moskovskom finalu je postignut jednak broj pogodaka kao i na prethodna četiri finala zajedno, 2002. Brazil je svladao Njemačku sa 2:0, 2006. su Italija i Francuska igrali 1:1, 2010. je Španjolska sa 1:0 bila bolja od Nizozemske, a 2014. Njemačka također sa 1:0 od Argentine.

Zanimljivo, rezultat 4:2 ovime je postao najčešći rezultat finala u povijesti, a dogodio se po četvrti je put.

Osim velikog broja pogodaka, finalni dvoboj između Hrvatske i Francuske donio je još nekoliko situacija koje su se po prvi put dogodile u finalima SP-a. Tako je Mandžukić postao prvi igrač koji je postigao autogol u finalu, a prvi je put u finalima korištena VAR tehnologija kada je sudac Pitana nakon pregleda snimke procijenio kako je Perišić igrao rukom u našem kaznenom prostoru.

Hrvatska nije uspjela osvojiti naslov svjetskog prvaka, ali za utjehu ima najboljeg igrača World Cupa, a to je Luka Modrić.

– Tužan sam jer smo izgubili, ali i ponosan na sve što smo napravili u Rusiji. Osjećaji su pomiješani, no sigurno kada prođe vrijeme postat ćemo svjesni kakav smo nevjerojatan uspjeh napravili, rekao je Modrić prije godinu dana.

Finale je pratilo 78.000 gledatelja, od čega barem 20.000 hrvatskih navijača, dok je Francuza bilo pet puta manje. Stoga niti ne čudi što je atmosfera u pojedinim trenucima bila kao da se igra na nekom od hrvatskih trgova gdje su ljudi pratili dramu finala. Hrvatski navijači priredili su sjajnu atmosferu na stadionu Lužnjiki, no nažalost ‘slavlje Vatrenih’ pokvarili su francuski nogometaši koji su razbili hrvatske snove o svjetskom naslovu.

Hrvatska je do srebra u Rusiji stigla pobjedama protiv Nigerije (2:0), Argentine (3:0) i Islanda (2:1) u natjecanju po skupinama, u osmini finala i četvrtfinalu Hrvatska je izbacila Dansku te Rusiju boljim izvođenjem 11-eraca, protiv Danske je rezultat nakon 120 minuta bio 1:1, a protiv Rusije 2:2, da bi u polufinalu sa 2:1 nakon produžetka “pala” Engleska. Nažalost, u finalu se Francuska pokazala previsokom preprekom.

Objava Godina dana od najvećeg uspjeha hrvatskog sporta pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Okupljanje je započelo u subotu, 1. lipnja 2019. godine u prostorijama  OŠ fra Jeronima Vladića Ripci. Sjedanje u učionicu, prozivka, ispisivanje imena na ploči i prepričavanje učeničkih dogodoviština tema je o kojoj se razgovaralo.

Neizostavna je bila i priča o životu, gdje je tko i što radi?

Radost susreta i prisjećanje na lijepe i teške učeničke dane obilježilo je ovaj susret s obećanjem da se vide na novoj obljetnici.

Nakon prozivke i razgovra u učionici zapaljene su svijeće za preminule kolege iz generacije.

Druženje je nastavljeno najprije svečanim ručkom u Caffe – restoranu “Mediteran”, te je slavlje nastavljeno u “Laguni” na Ramskom jezeru.

Objava Foto: Obilježena 45. godišnjica “male mature” pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Okupljanje maturanata je od 19 –  20 sati ispred restorana „SIGNAL“ Prozor (magistrala), gdje će se nastaviti i prigodno zajedničko druženje uz bogat izbor jela i pića.

Pozivamo maturante ove generacije da za sve dodatne informacije i potvrdu dolaska

kontaktiraju: Blaženka Matešić 063 414828, bmatesic@gmail.com, Ivan Brizar 063 326110,   ivo.brizar@gmail.com,  Franjo Marić 063356 018 i Mara Čuljak 063 660 786.

Radujemo se Vašem dolasku i ponovnom druženju!

POPIS

MATURANATA ŠKOLSKE 1978./79. GODINE OPĆE GIMNAZIJE U PROZORU

Objava Najava: Obilježavanje 40. godišnjice mature pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Točno u trenutku kad je prije osam godina potres magnitude 9 stupnjeva pogodio regiju, održana je minuta šutnje na svečanosti odavanja počasti žrtvama održanoj u Tokiju i sjeveroistočnom Japanu za 15.897 osoba,koji su stradali u katastrofi 11. ožujka 2011. godine.  Još 2533 osoba i dalje se smatraju nestalima, a još 3700 ljudi preminulo je poslije zbog zdravstvenih problema povezanih s radijacijom.

Premijer Shinzo Abe prisustvovao je svečanosti u Nacionalnom teatru u glavnome gradu, kojoj su nazočili princ Akishino, princeza Kiko, ožalošćene obitelji i preživjeli.

U nuklearnoj elektrani Fukušimi dogodio se kvar na tri od šest reaktora, zbog čega je okoliš zagađen radioaktivnim materijalom. Stotine tisuća ljudi morale su napustiti svoje domove zbog straha od kontaminacije i nuklearne eksplozije. Operator tokijske elektrane rekao je da bi moglo potrajati desetljećima dok se ne rastavi svih šest reaktora.

Prije dvije godine vlasti su povukle zapovijed za evakuaciju u mnogim gradovima oko elektrane, 230 sjeveroistočno od Tokija, nakon što su završili radove na dekontaminaciji za koje kritičari kažu da nisu djelotvorni.

Unatoč toj mjeri, deseci tisuća stanovnika, pogotovo majki, djece i mladih ljudi još se nisu vratili u svoje rodne gradove zbog rijetke mogućnosti zapošljavanja i zabrinutosti zbog kontaminacije radijacijom.

Hina

Objava Japan: Osam godina od tsunamija i nuklearne katastrofe pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Organizacijski odbor  je u dosadašnjim kontaktima sa kolegama predvidio okupljanje i svečanu večeru za 13.07.2018. godine do 20 sati u dvorani motela „Rama“ u Prozoru. Također poručuju kako se raduju ovom okupljanju te se nadaju velikom odzivu svoje generacije.

Iz organizacijskog odbora pozivaju maturante ove generacije da se za sve informacije i potvrde dolaka kontaktiraju: Zdravko Boro 063 312 582, Enes Manov 063 990 872 i Josip Juričić 063 356 181.

Maturanti gimnazije školske 1977./1978.

1. Barišić Mirjana
2. Bećirspahić Nijaz
3. Beljo Kata
4. Boro Zdravko
5. Brkić Esad
6. Ćatić Mithat
7. Ćurić Ante
8. Ćurić Anđelka
9. Dolić Kata
10. Dragić Franjo
11. Fejzić Tifa
12. Grozdić Jozo
13. Grcić Majda
14. Hodžić Esminka
15. Ivančević Jozo
16. Juričić Josip
17. Jeličić Anđa
18. Jelovac Zijada
19. Kulaglić Đulsuma
20. Kulaglić Suada
21. Manov Enes
22. Makan Enes
23. Markešić Marija
24. Pirolić Arna
25. Pilav Emir
26. Ramljak Mara
27. Raič Ružica
28. Šimunović Luca
29. Vučić Jozo
30. Zaimović Zaim
31. Zaimović Nermana
32. Zadrić Marica
33. Zadro Kata
34. Zečić Esid

Objava Poziv na obilježavanje 40 godina mature pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Ovim sporazumom stvorena je državna zajednica BiH sastavljena od dva entiteta, Republike Srpske i Federacije BiH, koji su potpisnici svih aneksa, navodi Srna.

Daytonski sporazum, nakon trotjednih pregovora, parafirali su tadašnji predsjednici Srbije Slobodan Milošević, Republike BiH Alija Izetbegović i Hrvatske Franjo Tuđman. Sporazum je parafiran u prisustvu tadašnjeg državnog tajnika SAD Warrena Christophera, a osim njega glavni američki posrednici bili su Richard Holbrooke i general Wesley Clark.

Daytonski sporazum službeno je potpisan 14. prosinca 1995. godine u Elizejskoj palači u Parizu.

Objava 22 godine od Daytona pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

“Hrvatski Alamo”, osvanulo je na naslovnici dnevnih novina Heraldo de Aragon potkraj rujna 1991. Njegov tekst, koji je uspio izdiktirati preko jedinog telefona iz opkoljenog Vukovara, postat će jedan od najpoznatijih novinarskih radova u Španjolskoj iz tog vremena. Iz vremena kada su posljednji strani novinari napuštali razrušeni grad prije nego što će ondje uslijediti tragedija. Bitka za utvrdu Alamo iz 1836. u Teksasu, gdje su izginuli gotovo svi njezini branitelji, poslužila je španjolskom novinaru da dočara situaciju i hrabrost hrvatskih branitelja na udaru daleko brojnije srpske vojske.

Sánchez je prije nego što je pratio rat u Hrvatskoj “pokrivao” ratne sukobe diljem Latinske Amerike, a kasnije je kao fotoreporter bio u opkoljenom Sarajevu, na Kosovu te u afričkim i azijskim zemljama obilježenim ratovima i sukobima. Dvije godine nakon povratka iz Vukovara dobio je nagradu Udruge novinara pokrajine Aragòn za novinara godine. Kasnije su uslijedila nacionalna i međunarodna priznanja za fotografije.

Danas 58-godišnji Sánchez, koji radi kao freelance-fotoreporter, postao je jedan od najprepoznatljivijih ratnih reportera u Španjolskoj. Radi s mladima dajući im savjete, nikad ne zaboravljajući koliko je bio blizu smrti u Vukovaru. S njim smo razgovarali prije nego što je krenuo na put u Kolumbiju, gdje je nedavno završio višedesetljetni sukob između pokreta FARC i Vlade.

Kakav je bio vaš početak? Studirali ste novinarstvo?

– Studirao sam novinarstvo na Sveučilištu Autònoma de Barcelona od 1979. do 1984. i šesnaest ljeta proveo radeći kao konobar u restoranu primorskog grada Tarragone. Tako sam zarađivao novac za putovanja u Latinsku Ameriku i druge zemlje svijeta gdje sam kao slobodni novinar pratio oružane sukobe između gerile i vlada za različite medije. Imao sam 32 godine kada me jednog ljeta 1991. na plaži zatekao rat u Sloveniji i Hrvatskoj. To je bilo moje posljednje ljeto kao konobara.

Početak rata u Hrvatskoj ste vidjeli kao novinarski izazov?

– Na televiziji sam gledao početak sukoba te odlučio da moram biti tamo. Svaki dan sam gledao vijesti. Hrvatsku i zemlje bivše Jugoslavije poznavao sam jer sam 1981. kao student mjesec dana putovao vlakom ondje, Interrailom. Sjećam se kako su Slovenija i Hrvatska bile puno razvijenije od ostalih zemalja. Što sam više odmicao prema istoku, razlika je bila drastičnija. Taj raniji boravak također je utjecao na moju odluku. Čim mi je istekao ugovor u restoranu, krenuo sam u rujnu prema Zagrebu. Aerodromi su bili zatvoreni pa sam sletio u Austriji te cestom otišao onamo.

Kakvi su bili prvi dojmovi?

– Stotine novinara nalazile su se u najboljim hotelima u Zagrebu, no ja sam otišao potražiti neki jeftin smještaj sukladno novcu koji sam imao. Čitavo vrijeme morao sam razmišljati kako da mi troškovi budu manji od zarade na tekstovima i fotografijama koje ću prodati. U početku je bilo teško razumjeti što se događa. U Latinskoj Americi sukob je bio jasan, tijekom Hladnog rata bio je to sukob između gerile i vojnika. No ovdje nisam odmah mogao vidjeti razliku, bilo je teško razumjeti zašto se ubijaju, pitao sam se je li to sukob katolika i pravoslavaca… U Slavoniji su bile lijepe kuće, ljudi su živjeli dobro. Postavljao sam brojna pitanja. No shvatio sam kasnije da je Jugoslavija bila umjetno stvorena država pod vodstvom diktatora Tita i da je svaki narod htio imati svoju državu. Razumio sam da Hrvati žele biti Hrvati, Srbi žele biti Srbi… Cijena je, međutim, bila visoka.

Arhiva Gervasia Sancheza

Fotografija iz Vukovara

Kako je tekao vaš rad, o čemu ste prvo izvještavali?

– Moja prva vijest, iz Zagreba, koji se nalazio pod sporadičnim napadima aviona, objavljena je 17. rujna 1991. u novinama Heraldo de Aragon. Tog istog dana otišao sam u Dalmaciju s mladim ali fantastičnim novinarom lista Avui, Erickom Hauckom(od rujna do studenog 2017. “veleposlanik” Katalonije u Zagrebu, op. a.), njegovim autom. S nama je bio i Javier Carvallo, izvjestitelj za novine Diario 16. Naš je cilj bio doći do Dubrovnika, no Srbi su prepriječili ceste. Vidjeli smo uz obalu prazna mjesta “duhova”, a sjećam se i kako su u Vodicama bile privezane jahte talijanskih i njemačkih turista. Bio sam u Splitu, Šibeniku, Zadru, Petrinji, Karlovcu… Hoteli su bili puni prognanika. Bilo je lako raditi s hrvatske strane i pratiti rat s Hrvatima na prvoj crti. Oni su bili žrtva, slabija strana, pa su nas htjeli ondje. To se zatim promijenilo 1995. Srbi nas pak nisu puštali na svoja područja i bili su ljuti što idemo s Hrvatima.

I tada ste odlučili otići u Vukovar?

– S ekipom španjolske javne televizije TVE i novinarima magazina Tribuna krenuo sam tada u istočnu Slavoniju. Cilj je bio Vukovar. On je bio moja opsesija. Novinarski dragulj.

U Hrvatskoj ste upoznali Artura Péreza Revertea, poznatog španjolskog novinara i publicista.

– Znao sam da TVE ide u Vukovar, a on je bio šef ekipe te sam ga išao pitati da idem s njima. Nismo se poznavali. “Ni govora. Ne želim ići s teretom. Kasnije dolaze samo problemi”, rekao mi je. Objasnio sam mu da sam posljednjih sedam godina pratio sukobe diljem Latinske Amerike nakon čega mi je rekao: “Možeš slijediti naš auto do Osijeka, a dalje ćemo vidjeti.” Krenuli smo rano ujutro te tog mirnog dana došli do točke gdje se nalazio novinarski centar. Ondje smo mogli dobiti sve informacije o položajima hrvatske vojske. Od tog mjesta na putu nam se pridružio strah. On je bio naš novi suputnik koji nas ni sekunde neće napuštati.

Dakle, tek tada ste osjetili pravu opasnost. Kako bi se novinari trebali ponašati kada osjete isto što i vi u tom trenutku?

– Otkad sam se počeo baviti novinarstvom, uvijek sam vjerovao da je strah najbolja protuteža gluposti. Mladim novinarima savjetujem da ne rade s osobama koje se odbijaju bojati. Takve osobe su nerazumne ili lude. No također nije dobro raditi s kolegama koje lako uhvati panika. Ponekad je u nekoliko sekundi potrebno donijeti odluku pa nekontrolirana osoba predstavlja dodatni rizik za grupu.

Arhiva Gervasia Sancheza

Gervasio Sánchez

Što se dogodilo kad ste stigli do Osijeka?

– Ondje je bio pano s informacijama pa sam na bijelom papiru vidio da piše: “Poruke možete napisati Eduardu Floresu.” Sjetio sam se da je bila riječ o novinaru koji je radio za novine La Vanguardia sa sjedištem u Barceloni i koji je nekoliko tjedana kasnije u redakciju poslao kratku poruku: “Od sada se ostavljam novinarstva te uzimam pušku kako bih se borio s Hrvatima.” Eduardo Flores Chico bit će ubijen 2009. u Boliviji.

Nastavili ste prema Vukovaru?

– Jedini slobodan put bio je kroz kukuruzište. Iz dana u dan pojas oko Vukovara se stezao. Jugoslavenska vojska postavila je mine te redovito bombardirala put. Bilo je potrebno dobro poznavati stazu kako ne bismo odletjeli u zrak. Nekoliko sati ranije je vozilo drugih novinara bilo propucano. Kombi TVE-a počeo je ubrzavati, a mi smo u autu iza napravili razmak kako nas ne bi uhvatio oblak prašine. Eksplozije su sve jače odjekivale. Vukovar je bio usred napada. Približili smo se frontu. Hrvati su htjeli da snimimo njihov uspjeh. Zaustavili su nadiruću kolonu oklopnih vozila, uništavajući ih raketama ispaljenima iz blizine. Vidjeli smo mrtva tijela. Kasnije smo prošetali gradom, razgovarali s osobama na koje smo naišli pa se približili bolnici. Gledali smo kako iz kombija iznose desetke mrtvih tijela. Uglavnom su to bile žene, tada posljednje žrtve u tom “hrvatskom Alamu”.

Kako ste se osjećali? Kako su se ponašali vaši kolege?

– Ova je profesija puna onih koji se hvale, puna je novinara opsjednutih pričanjem o sebi umjesto da dobro rade svoj posao. Među nama je pak bila osoba koja nikada nije izražavala osjećaje – José Luis Márquez. Njegov fantastični način rada bio je dostojan svakog divljenja. I dok mi ostali, zbog napetosti i straha, nismo bili usredotočeni, on je podizao kameru, u fokus stavljao određeno mjesto te pravio jedinstvene snimke.

Teško je ostati miran nakon ružnih scena…

– Vozač jednog vozila bio je pogođen u glavu iz snajpera. Njegovo tijelo preko volana… činilo se da spava. Izlazeći metak napravio je veliku štetu. Márquez je fokusirao svoju kameru otvarajući plan poput pravog maestra, šireći ga zatim na obližnje ostatke kuća. Ondje je ugledao desetak mrtvih tijela. I onda se smrznuo. Bilo je to 40 sekundi za televizijsku vječnost. Preuzimali smo veliki rizik da bismo izvještavali. Mislio sam da ću umrijeti ondje.

Arhiva Gervasia Sancheza

Gervasio Sánchez

 

Heraldo de Aragon 22. rujna objavio je na naslovnici naslov “Hrvatski Alamo”, a ispod “naš specijalni izvjestitelj iz Vukovara”.

– Ondje je bio jedini telefon kojim se koristio Hrvatski radio. Uspio sam ih uvjeriti da me puste izdiktirati vijest. Kada su u redakciji u Zaragozi digli slušalicu, tražio sam da je odmah preuzme Luis Ménendez, novinar najbrži u pisanju. S podacima koje sam imao diktirao sam mu rečenice. Hrvatski novinari već su postali nervozni kada je istekla deseta minuta. Još uvijek ne znam kako smo uspjeli dovršiti tekst.

Spavali ste u hotelu “Dunav”, jedinom hotelu u tom trenutku. Čega se sjećate?

– Spavali smo u njegovoj podzemnoj kupaonici, u WC-ima. Smrdjelo je po mokraći. Hrvatski vojnici, koji su tada obožavali strane novinare, donijeli su nam nekoliko boca whiskeyja i jednu rakije. Nikada mi se nije sviđao alkohol u takvim situacijama. Zbog njega izgubiš svijest o opasnosti te gubiš reflekse. No moji kolege su “ispali iz cipela”. Pili su. Bilo je, naime, nemoguće zaspati jer su Srbi s druge strane Dunava granatirali grad. Bilo je to divljačko bombardiranje. Bili su odlučili sravniti grad sa zemljom. Projektili su padali svagdje. Zidovi su podrhtavali. Ponovno sam mislio da ću umrijeti. Rekao sam sam sebi da se, ako se izvučem živ, nikada neću vratiti na područje bivše Jugoslavije. Čuo sam tada Artura kako govori: “Ne mogu izdržati više. Idem gore. Ovdje je nemoguće zaspati.” Nakon što se 15 minuta nije vratio, zabrinut sam ga otišao tražiti. Ležao je na opasnom mjestu. Uspio sam ga uvjeriti da se vrati dolje.

Koliko ste ostali u Vukovaru?

– Izašli smo u ponedjeljak 23. rujna i krenuli prema Osijeku. Mi smo bili jedni od posljednjih stranih novinara u Vukovaru. Nekoliko dana kasnije grupa francuskih novinara pozvala me da idem s njima opet onamo. Loše sam spavao te noći. Ujutro sam im rekao da ne idem, da je preopasno. Jednog od njih ranili su ondje. Mislim da nakon njih više nikada niti jedan strani novinar nije ušao u Vukovar ni izišao iz njega. Film “Harrisonovo cvijeće” dobro je napravljen, dobro dočarava što se događalo, ali stranih novinara nije bilo kad su Srbi ušli u Vukovar. Srbi nisu nikoga puštali onamo, tek kasnije svoje novinare.

Kasnije, u studenom, Vukovar je pao poslije 87 dana opsade. Srbi su ubili ranjenike iz bolnice koje ste gledali i snimali.

– To što sam vidio u Vukovaru nisam vidio niti u jednom ranijem sukobu. Bilo je tako lako umrijeti. Bilo je novinara koji nisu htjeli tamo ići. I to treba poštovati, ne smije im se ništa zamjeriti. Mi koji smo bili ondje mislim da smo odradili dobar posao. Ratno izvještavanje iz Hrvatske, a kasnije i BiH, bilo je dobro pokriveno, bilo je ondje njemačkih, britanskih, američkih novinara… Nastojali smo svijetu pokazati što se događa.

Arhiva Gervasia Sancheza

Sanchez u Sarajevu

 

Gdje ste se nalazili u trenutku pada Vukovara? Kako ste se osjećali kad ste čuli vijest da su Srbi pogubili ranjene i bolesne osobe iz bolnice s kojime ste razgovarali ondje?

– Kada je pao Vukovar, bio sam u Kolumbiji na jednom dugom putovanju koje je trajalo mjesec i pol dana te uključilo Ekvador. Čim sam čuo vijest, odmah sam pomislio na osobe koje sam bio vidio u bolnici. Na njihova upala lica, izmučena eksplozijama i strahom. Ondje sam vidio jako bolesne i ranjene osobe i moguće je da su ubijeni ljudi s kojima sam bio razgovarao i koje sam fotografirao. Te su osobe morale ležati još tjednima ondje u trenutku kada je grad pao u ruke Srba. Kada sam čuo vijest, pomislio sam da su te osobe ubijene. Uhvatila me neizmjerna tuga.

Smatrate li da su vaši izvještaji i fotografije potaknuli međunarodnu zajednicu da reagira?

– Ma kakvi! Mi novinari nismo ni u čemu uspjeli. Europska zajednica nije htjela reagirati. I ako je nekome mjesto u Haagu i drugim sudovima, onda je to Europska zajednica koja je dopustila da se nešto takvo dogodi u Europi. Ona je kriva jer nije zaustavila radikale. Kada sam bio mlad i kada sam ušao u Vukovar, mislio sam da mogu promijeniti svijet. Danas više nisam tako optimističan.

Kasnije ste ipak otišli u BiH, na Kosovo, u Afganistan, Sijera Leone i druge zemlje, no vratili ste se u Vukovar 20-ak godina kasnije.

– Da, 2013. posjetio sam Vukovar sa suprugom i sinom. Prvo što sam učinio – približio sam se hotelu Dunav. Toj ružnoj zgradi s 15 katova i 126 soba. S druge strane je jugoslavenska artiljerija tjednima bombardirala grad sve dok nije srušila i posljednju kuću. Htio sam posjetiti podzemnu kupaonicu gdje smo provodili noći, no hotel je bio zatvoren. Posjetili smo bolnicu gdje sam viđao dramatične slike. Sjećam se kako su samo jedan starac i jedan dječak skrivali lica ispod deka kada bi se čula eksplozija. Ostali su se bili navikli. Vani je bilo petnaest mrtvih tijela prekrivenih plastičnim vrećama. Dvije su žene pregledavale tijela tražeći nekoga. Jedna je bolno jauknula na sav glas kad je pronašla svoju mladu kćer koju je ubio snajperist. Sjetio sam se i priče hrvatskog vojnika na prvoj liniji koji je gledao u 300 metara udaljene Mirkovce. Njegov brat bio je na drugoj strani. Te i ostalih anegdota sjetio sam se dok sam sa suprugom i sinom sjedio u restoranu u Osijeku gledajući Dravu. Konobari se tada nisu bili ni rodili ili su bili djeca.

Vratili ste se i 2015. u Vukovar pokrivajući migrantsku krizu. Čini se da vas je ono što ste doživjeli zauvijek vezalo uz taj grad.

– “Hrvatski Alamo” mi je jedan od najdražih uradaka. Malo je onih koji znaju što je značilo ući na tako opasno mjesto. Taj tekst bio bi ekskluziva za bilo koje novine na svijetu. Grad je neumoljivo branilo oko 2000 Hrvata protiv opsade 36.000 regularnih i paramilitarnih srpskih vojnika naoružanih teškom artiljerijom.

Arhiva Gervasia Sancheza

Gervasio Sánchez

 

Kako birate teme fotografija? Ili tema bira vas?

– Kad sam bio jako mlad, uvijek sam znao što radim i kamo trebam ići. Na početku sam fotografirao ono očito u ratu: mrtve, ranjene, bombardiranja, izbjeglice… Kasnije sam shvatio da su mrtvi najmanji problem u ratu. Umreš, pokopaju te i kraj problema. No što se događa s preživjelima? Što je s onima koji preživljavaju dan za danom, godinu za godinom pod bombama, glađu, iščekujući povratak nestalih… Poslije sam shvatio da ono što je teško u ratu jest preživljavanje, pa sam se fokusirao na dokumentiranje ljudskog dostojanstva ugroženog onime što ostane iza rata.

U vezi s vašom knjigom fotografija “Antologija” i izložbom “Minirani životi”: odlazili ste u Angolu, BiH i Kambodžu tijekom stradavanja pa se vraćali godinama kasnije, pronalazili iste ljude te ih fotografirali.

– “Minirani životi” moj su veliki životni projekt. Kada bih morao izabrati jednu priču koja me dirnula, to bi bila ona Adisa Smajića. Dječak koji je u ožujku 1996. već bio ratni veteran. Proživio je četiri godine bombardiranja Sarajeva s mrtvim ocem u opsadi, nestalim djedom i srušenom kućom. Djetinjstvo mu je bilo uništeno, preživio je opsadu, a onda ga je na kraju rata skoro ubila mina. Nakon 30 operacija bilo je zanimljivo vidjeti kako taj adolescent izrasta u odraslu osobu, ženi se, ima dijete. Godine 2013. miluje po glavi svoje dijete. To nema cijenu. Ta mi je priča pomogla da uspostavim ravnotežu vlastitih osjećaja. Izložba “Nestali” također je puna teških priča. Jedna žena pričala mi je 2000. godine da od 1974. svakog ponedjeljka presvlači plahte na krevetu svog sina jer želi da sin ima čistu postelju kada se vrati. Ta je žena umrla 2012. radeći to isto.

Za “Minirane živote” dobili ste 2009. prestižnu međunarodnu nagradu “Rey de España”, ranije i nagradu Ortega y Gasset te mnoge druge. No nikada se niste školovali za fotografa.

– Istina je da tijekom pet godina studija nisam imao radionice iz fotografiranja niti sam ikada kasnije pohađao tečajeve. Tijekom ljeta u Tarragoni fotografirao sam nasumce turiste. No imao sam sreće što sam na terenu upoznao najbolje fotoreportere na svijetu. A najbolji su gotovo uvijek skromni, oni su svjetionici za mlade. Moj je savjet mladima da pronađu svoj svjetionik jer moje je iskustvo da je među “novinarskim fotografskim guru­ima” puno mediokriteta koji će mladima onemogućiti razvoj samo da se ne vide njihova vlastita ograničenja.

Vaši radovi obilježeni su danas oružjem i pješačkim minama. U kojem trenutku ste to odlučili uzeti kao temu?

– Tijekom boravka na Balkanu. Tijekom četiri godine opsade Sarajeva, novinari iz čitavog svijeta kontinuirano su izvještavali dok su članovi Europske zajednice gledali u stranu dajući cinične, opskurne i lažne izjave. Nešto slično događa se danas s izbjeglicama, gledaju na drugu stranu dok ljudi umiru na Mediteranu. I onda vidiš kako tijekom godina te osobe postaju sve jače, ministri vanjskih poslova, predsjednici vlada…

Arhiva Gervasia Sancheza

Gervasio Sánchez danas

 

Jesmo li danas dobro informirani o velikim i povijesnim događajima?

– Iscrpljeni smo od loših informacija. Internet je stvorio iluziju da smo svi informirani, no ono što cirkulira ondje su složeni prepisani komadići. Društvene mreže također stvaraju iluziju stvarnosti. To nije novinarstvo. Kada bi se zaista radilo o novinarstvu, svaki medij bi trebao imati novinara u Siriji ili Afganistanu. Pravo novinarstvo jest ono koje nastaje na mjestu događaja, bilo da je to mjesto udaljeno tisuću kilometara ili se nalazi pored vaše kuće. Mnogi se mediji busaju u prsa svojim novinarstvom, no ne šalju dobro informirane i dobro plaćene novinara na mjesta konflikta. Puno je prestižnih i nagrađivanih novinara koji svaki mjesec jedva spajaju kraj s krajem dok uprave medija zarađuju veliki novac. Često oglašivači ne žele duboke, bolne i teške priče kraj svojih oglasa. Umjesto da šalju novinare po prave priče na teren, mediji objavljuju izjave političara i kada oni nemaju što reći. Medijski prostor pretrpan je trivijalnostima i površnošću.

U Španjolskoj ste surađivali s brojnim medijima. Postoji li nezavisno novinarstvo danas?

– Ne postoji. Osim malih iznimaka. Većina medija za koje znamo čitav život, poput televizije i radija, ovisni su o interesima koji nemaju veze s novinarstvom. Vezani su za poduzetničke interese i zajedničku strategiju gospodarskih, političkih i medijskih moćnika. Tko kaže da velike medijske grupacije nisu vezane uz političke i gospodarske interese – laže. Posljednjih godina financijska je kriza omogućila bankama i oglašivačkim te PR agencijama da cenzuriraju informacije nepovoljne za njihove kompanije i klijente.

Što bi onda trebali napraviti mediji?

– Mediji bi trebali postići da 70 posto naroda koji ne vjeruje u ono što pročita počne opet vjerovati. Da bi se to postiglo, potrebno je promijeniti puno stvari. Sumnjam da će se to dogoditi. Problem nije u publici, nego u medijima.

Što savjetujete mladima?

– Ratni sukobi bili bi još brutalniji da nema novinara, osoba koje dokumentiraju tragediju. To treba biti glavna inspiracija. Vjerovati u ono što radiš premda često znaš da nećeš postići nikakav rezultat. No mladima govorim da ne moraju biti opsjednuti odlaskom u daleke zemlje, da dobar reporter može naći zanimljive priče oko sebe. Dovoljno je da zakorači u kvart i ondje ima sve: dobro, loše, dramu zbog gubitka posla… Nasilje i drama ne događaju se samo u inozemstvu.

 (Izvor: Globus)

Objava POSLJEDNJI STRANI NOVINAR U VUKOVARU 1991. ‘Sjećam se kako smo snimali Hrvate dok uništavaju tenkove, a onda je kolega ulovio 40 sekundi za vječnost’ pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Obilježavanje 24. obljetnice započelo je 13. rujna 2017. godine okupljanjem Udruge Treća bojna Uzdol i branitelja Uzdola zajedničkim Križnim putom i misom na brdu Gradac. U večernjim satima postavljena je izložba fotografija u školi, a druženje se odvijalo u dvorištu škole uz domjenak.

Središnje obilježavanje ove tužne obljetnice bilo je uz crkve na Uzdolu i Memorijalni centar gdje su pokopane civilne žrtve masakra. Prije polaganja vijenaca bila je kratka meditacija o Križu,  uz dosta emocija Magdalena Zelenika je pročitala  imena svih poginulih te pjesma stradalima. Vijence su u Memorijalnom centru položili predstavnici Koordinacije udruga proisteklih iz rata, rodbina i prijatelji, izaslanstvo općine Prozor-Rama na čelu s načelnikom dr. Jozom Ivančevićem, Udruge Treća bojna i branitelja Uzdola, izaslanstvo Oružanih snaga BiH, izaslanstvo HNS-a, izaslanstvo Predsjednice RH, predstavnici drugih razina vlasti, političkih stranaka i predstavnici iz Republike Hrvatske.

Misu je predvodio dr. Pero Sudar, pomoćni vrhbosanski biskup uz sumisništvo s domaćim svećenicima i drugim svećenicima iz ramskih župa i okolice.

Tijekom propovijedi biskup dr. Pero Sudar je naglasio da danas dok se s pravom s tugom , možda i ljudskim bijesom, sjećamo svega što se dogodilo, ne samo ovdje na Uzdolu, nego i  gdje god je stradao nevin čovjek, dok se danas sjećamo tih nevinih žrtava, moramo se isto tako sjetiti obećanja onog istog Boga što je umro na križu “blago gladnima i žednima pravednosti, oni će se nasititi”. I zato, tu je temelj naše nade, tu je temelj naše snage, ljudski gledano oni su danas žrtve, Božji gledano oni su blaženi i zato je danas važnije moliti za one koji čine nepravdu nego za one koji su trpjeli i trpe nepravdu.

Mi smo zato danas i ponosni i zahvalni i molimo se njima umjesto da molimo za njih. Molimo se njima da u našim srcima, u našim životima, u životima svih ljudi, ne ponestane snage i odvažnosti  borit se na ovom svijetu za Božji svijet, jer ovdje počinje kraljevstvo Božje.

Ne može se vjerovati u Boga, a da se ne poštuje čovjek, ne može se graditi vlastita sreća na tuđoj nesreći i zato danas, ponosni na njih, obećajmo sebi zalagati se i raditi za bolji svijet, za svijet za koji je Isus umro.

Riječi pozdrava i zahvale izrekao je uzdolski župnik don Ivan Tomić.

Fotografije

Objava Na Uzdolu obilježena 24. godišnjica zločina nad civilima pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Na Trgu hrvatskih velikana ispred spomenika hrvatskim braniteljima vijence i svijeće položilo je izaslanstvo Hrvatskog narodnog sabora BiH i izaslanstvo Republike Hrvatske.

Svečanoj akademiji, na kojoj je bilo upriličeno i predstavljanje troknjižja dr. Jadranka Prlića “Prilozi za povijest Hrvatske Republike Herceg-Bosne”, nazočili su, uz ostale, predsjedatelj Predsjedništva BiH Dragan Čović, predsjednik Federacije BiH Marinko Čavara, premijer HNŽ-a Nevenko Herceg te predsjednik Glavnog vijeća Hrvatskog narodnog sabora BiH Božo Ljubić. Govoreći o značaju današnjeg datuma, Čović je kazao kako se ovakve obljetnice trebaju posvetiti ljudima koji su dali svoje živote za BiH.

– Došlo je vrijeme da se ove obljetnice obilježavaju na način da se s ponosom može kazati da smo stvarno uredili BiH po mjeri čovjeka i sva tri konstitutivna naroda i da možemo ovdje živjeti bolje. Duboko vjerujem da je zadatak svih nas koji smo se večeras ovdje okupili sjećati se svih onih dragih ljudi koji su pokrenuli jedan veliki projekt da bi BiH uopće preživjela kao država – naglasio je Čović uoči svečane akademije. Govoreći o knjizi Jadranka Prlića, koja je večeras predstavljena javnosti, Čović je kazao da se radi o djelu koje na više od 2000 stranica govori i dokumentira značaj projekta hrvatskog naroda u BiH – projekta Herceg Bosne. Po riječima predsjednika Glavnog vijeća udruge Hrvatska zajednica Herceg Bosna Vladimira Šoljića, Hrvati imaju pozitivno sjećanje na Hrvatsku zajednicu i Hrvatsku republiku Herceg Bosnu.

– U to vrijeme, u ratnim prilikama, Hrvatska republika Herceg Bosna bila je prilično uređena. Nije bilo gladi, nije bilo masovnih grobnica i neki red u ratnim uvjetima bio je prilično dobar. Dakle, to govori da smo se mi kao narod ipak uspješno organizirali u tom periodu – dodao je Šoljić. Osim u Mostaru, polaganje vijenaca i paljenje svijeća u povodu obilježavanja 24. obljetnice osnutka Hrvatske republike Herceg Bosne, upriličeno je i na groblju Gorica u Grudama.

(Izvor: FENA)

Objava BEZ GENERALA Obilježena godišnjica Herceg-Bosne i predstavljena knjiga Jadranka Prlića pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.