Veličanstvena vojno-redarstvena akcija “Bljesak” započela je 1. svibnja 1995. u 5,30 sati vojnom operacijom hrvatskih snaga na južni i središnji dio zapadnoslavonskog okupiranog teritorija, iz pravca  Novske i Nove Gradiške.

Akcija je trajala 36 sati i završena je 2. svibnja u popodnevnim satima. Oslobođeno je 500 četvornih kilometara, do tada okupiranog, teritorija.

Vojno-redarstvena operacija Hrvatske vojske i specijalne policije izvedena je nakon što su pobunjeni Srbi više godina odugovlačili i odbijali sve ponude za mirnu reintegraciju okupiranog područja u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske.

O borbama tijekom prvog dana akcije srpska je strana u svojim vojnim dokumentima, navodi Nikica Barić u svojoj knjizi Srpska pobuna u Hrvatskoj 1990-1995., zaključila da je riječ o ozbiljnom napadu hrvatskih snaga na zapadnu Slavoniju, istodobno šireći
dezinformacije o rušenju spomenika na Spomen-području Jasenovac:

U agresiji su angažovane snage jačine 12 do 15000 vojnika. U toku prvog dana agresije neprijatelj je pokazivao neviđenu bezobzirnost i okrutnost. Zauzeta naselja pale i ruše, a sva materijalna sredstva uništavaju. Jasenovački spomenik su srušili. Neprijatelj pokušava preseći komunikaciju Stara Gradiška – Okučani – Pakrac i time raseći snage 18. Korpusa na dva dela.
Napadi ustaške vojske podržani su jakom art. vatzrom i avijacijom(…) Snage 18. K agresiju su sačekale mobilisane (mobilizacija je izvršena 30.04.). Napad ustaša dočekan je spremno. U  toku celog dana (1. svibnja 1995., op. N.B.) izrađena je uporna odbrana. Snažna dejstva neprijateljske artiljerije i avijacije nisu narušile organizovanost odbrane nijedne jedinice.

foto: Davorin Visnjic/PIXSELLPobunjeni Srbi optuživali suhrvatsku vojsku da su uništili spomen područje u Jasenovcu, ali fotografije iz tih dana, poput ove, zorno prikazuju kolika je to neistina

Glavni udar hrvatskih snaga izveden je iz smjera Nove Gradiške i Novske prema Okučanima, s ciljem presijecanja 18. korpusa i izbijanja na rijeku Savu. Prvog dana oslobođen je Jasenovac, a  2. svibnja hrvatske snage ovladale su cijelim podrujem autoceste i oslobodile Okučane.

foto: Davorin Visnjic/PIXSELLOslobođeni Okučani

Na glavnim pravcima napada bile su  81. gardijska bojna,  5. gardijska brigada te dijelovi 1. i  3. gardijske brigade, a u potpori pričuvne i domobranske postrojbe potpomognute  protuoklopno topničko-raketnim postrojbama, Hrvatskim ratnim zrakoplovstvom i postrojbama specijalne policije.

foto: Davor Visnjic/PIXSELL

U vrijeme izvođenja akcije život je izgubio i pilot Rudolf Perešin čiji su zrakoplov Srbi uspjeli pogoditi iznad rijeke Save.

foto: Screenshot/hrt

foto: Davor Visnjic/PIXSELL

Nakon akcije, u znak odmazde, Milan Martić, vođa pobunjenih Srba, izdao je suludu zapovijed granatiranja Novske, Siska, Karlovca kao i Zagreba u kojem je poginulo šestero ljudi dok ih  je 176 ranjeno.

Karadžić je htio Zapadnu Slavoniju zamijeniti za – novac

Srpske snage brzo su razbijene i demoralizirani pobunjeni pripadnici srpske vojske stekli su dojam da su ih njihovi sunarodnjaci iz BiH i Srbije izdali. Naime, tijekom akcije ‘Bljesak’ Srbima je izostala opsežna pomoć, a do njih su došle tek manje, uglavnom policijske jedinice, od kojih su neke sudjelovale i u borbama. Ivan Brigović iz Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata opsežno je koristio dokumente Srpske Krajine i detaljno opisao okolnosti zbog kojih su srpski pobunjenici u zapadnoj Slavoniji ostali bez pomoći. U svom radu on piše da je tijekom ‘Bljeska’ u pomoć Srbima došlo tek 40 pripadnika ‘Cigine grupe’ koji su sudjelovali u borbama oko Nove Varoši, kao i pripadnici ‘Minđušara’ iz Knina i jedinice ‘Ljute’. Oni su pokušali izvršiti prodor iz smjera Stare Gradiške, a do tad su bili angažirani u sklopu akcije ‘Pauk’ oko Bihaća.

“Analizom ovih podataka vidimo kako je pomoć vojnih i policijskih snaga iz drugih dijelova RSK bila zanemariva, što je negativno utjecalo na moral pobunjenih Srba u zapadnoj Slavoniji, posebice zato jer je najavljivan dolazak više tisuća ljudi”, piše Brigović i nastavlja: “Vidjevši da se situacija u zapadnoj Slavoniji nepovoljno razvija, Glavni štab pobunjenih Srba pripremao je operacije u istočnoj Slavoniji i Lici, od kojih se odustalo zbog kašnjenja priprema i sklapanja sporazuma o prekidu vatre. Ipak, dokumenti pokazuju da Srpska vojska krajine 2. i 3. svibnja 1995. na području sjeverne Dalmacije zaposjeda kotu 207 u selu Kašić te položaje u Gardijanima, Velikoj Glavi i Prokljanu, koji su se nalazili u tampon-zoni, dok hrvatske snage zaposjedaju objekte Trlo i Repetitor. Veliku nadu i znatnu pomoć zapadnoslavonski Srbi očekivali su od bosanskih Srba.

Čak se, zbog nepovoljnoga strateškog položaja, smatralo kako ne može ni biti uspješne obrane zapadne Slavonije ako se ne angažira Vojska Republike Srpske. Prema navodima generala Čeleketića koji je zapovijedao srpskim snagama tijekom akcije Bljesak i pukovnika Marka Vrcelja, postojao je i vojni savez između pobunjenih hrvatskih i bosanskih Srba, što se očitovalo u njihovu zajedničkom Vrhovnom savjetu obrane, o kojem u dokumentima nije nađena nikakva pismena potvrda. No, iluzija o pomoći bosanskih Srba nestala je 1. svibnja 1995., kada general Momir Talić, komandant 1. krajiškog korpusa, koji neslanje vojne pomoći pravda ozbiljnom ugroženošću srpskog koridora u Bosanskoj Posavini, preko radija Banje Luke izjavljuje da rat u zapadnoj Slavoniji nema nikakve veze s njima, pa će se 1. krajiški korpus držati po strani. Pritom Press centar 1. krajiškog korpusa upućuje “Upozorenje hrvatskoj strani”, potvrđujući još jednom svoje distanciranje od sukoba, ako “HV ne bude granatirao Republiku Srpsku”.

foto: RANKO CUKOVIC/REUTERS/PIXSELL/REUTERS/PIXSELLRatko Mladić i Radovan Karadžić

Upravo zbog tih okolnosti Milan Martić se 2. svibnja 1995. obratio srpskim pobunjenicima u zapadnoj Slavoniji i uvjeravao ih da nije riječ o izdaji nego je, kako je rekao, “neprijatelj trenutačno nadmoćniji”, te da su za odmazdu raketnim sustavom ‘Orkan’ napali Sisak, Karlovac i Zagreb. Brigović dalje piše: “O izostanku pomoći bosanskih Srba, govori i spis nepoznatog autora, datiran 3. lipnja 1995. godine. U njemu se navodi kako su, na inicijativu Radovana Karadžića, tijekom travnja 1995. nekoliko puta u Bosni i Hercegovini održani tajni sastanci na kojima se, u nazočnosti Milana Martića i generala Čeleketića, raspravljalo o budućnosti zapadne Slavonije. Na tim je sastancima vođa bosanskih Srba navodno zastupao tezu o besmislenosti obrane zapadne Slavonije i predlagao njezinu zamjenu za Orašje, Bosansku Posavinu ili novac, smatrajući je dijelom RH. Prema tom dokumentu, događaji na području zapadne Slavonije u travnju i svibnju 1995. bili su dio unaprijed smišljenog scenarija, što, iako o tome nema potvrde u drugim dokumentima, potiče srpske priče o izdaji.” A zapravo, već je i njima tad bilo jasno da rat protiv Hrvatske ne mogu dobiti, ne samo zbog vlastite demoraliziranosti, nego i zbog moralno jače i organiziranije Hrvatske vojske.

Milošević je preusmjerio Legiju i Karadžića da pomognu Abdiću

Osim toga, kako piše Brigović, zapadnoslavonski Srbi ostali su i bez zračne potpore, koju su im prema ratnom planu trebali pružiti zrakoplovi Republike Srpske s aerodroma Mahovljani. Prema riječima komandanta 105. vazduhoplovne brigade SVK iz Udbine, potpukovnika Ratka Dopuđe, koje nitko drugi ne potvrđuje, bosanski su Srbi 7. veljače 1995. na sastanku u Banja Luci obećali pružiti zračnu podršku, bez obzira na zrakoplovstvo NATO saveza i zabranu letenja nad Bosnom i Hercegovinom, što se nije dogodilo.  Uz to, izostala je i prava potpora 105.vazduhoplovne brigade SVK, smještene na aerodromu Udbina, koja je, dobivši ujutro 1. svibnja 1995. od Glavnog štaba SVK naređenje ‘’za podizanje mera b/g’’, bila spremna pomoći. Na kraju su, na zahtjev pukovnika Laze Babića, a prema naredbi generala Čeleketića, od svih pripremljenih zrakoplova i helikoptera, poslana samo dva helikoptera, kojima nitko nije mogao reći što treba gađati.” General Čelektić, koga Milislav Sekulić, ističući da je u tome imao potporu Milana Martića, optužuje za sprječavanje njegove upotrebe, nekorištenje zrakoplovstva pravdao je zaključkom Glavnog štaba, koji je vjerojatno donio sam ili u dogovoru s Martićem, da zrakoplovi, zbog mogućnosti hrvatskog napada i na ostala područja pod srpskom kontrolom i zabrane leta nad Bosnom i Hercegovinom, ne bi mogli uspješno izvršiti akciju u zapadnoj Slavoniji. U srpskim dokumentima se spominje i pogibija našeg heroja Rudolfa Perešina jer navode da su tijekom borbi oštetili dva hrvatska helikoptera i srušili MiG21 koji je oko 13 sati 2. svibnja kraj Stare Gradiške oborilo topništvo smješteno u selu Kozincima u BiH.

Milorad Ulemek Legija

Izostala je i pomoć Beograda što je naročito razočaralo pobunjene Srbe i dalo im osjećaj izdaje. Osim toga od prosinca 1994. godine, sve do ljeta 1995. godine u tzv. Autonomnoj pokrajini Zapadnoj Bosni, Fikret Abdić je uz pomoć brojnih srpskih jedinica i zapovjednika vodio borbe protiv 5. korpusa BiH, kako bi se vratio na vlast i pokazao svijetu da nisu svi Bošnjaci jedinstveni u borbi za BiH. Abdiću je podršku dao Slobodan Milošević, a na terenu to su bili i najzloglasniji srpski zapovjednici, poput Arkanove desne ruke Milorada Ulemeka Legije, Radovana Karadžića, Milana Martića, Ratka Mladića i Mile Novakovića. Uz Fikreta Abdića stali su Srpska Vojska Krajine, Vojska Republike Srpske, Crvene beretke, Srpska dobrovoljačka garda i Škorpioni, no nitko od njih nije uspio spasiti pobunjene Srbe u zapadnoj Slavoniji jer je ‘Bljesak’ bila doista vrhunski organizirana operacija, koja je najavila slavnu akciju ‘Oluja’, koja je uslijedila tri mjeseca kasnije.

Zato su čelnici Krajine bili bijesni jer su od Legije i ostalih gospodara rata očekivali više. Tri mjeseca kasnije, shvatit će da su prepušteni sami sebi.

CIA: Zabrinuti smo zbog vojne akcije Hrvata

Amerikanci su organizirali Bljesak i Oluju. Amerikanci su izravno nadzirali provođenje vojnih operacija. Takve i slične optužbe već su standardni arsenal iz određenih krugova. Međutim, CIA-ini zapisnici sa sastanka održanog 4. svibnja 1995. godine, praktički samo nekoliko sati nakon završetka Bljeska pokazuju koliko ih je iznenadila operacija. Možda i važnije, pokazuju koliko su se protivili oružanom oslobođenju okupiranih područja. “Prisutni su izrazili zabrinutost zbog vojne situacije u Hrvatskoj. Zamjenik šefa CIA-e jasno je savjetovao prisutne da je situacija volatilna i da postoji mogućnost ozbiljne eskalacije sukoba u Hrvatskoj i Bosni, uključujući i srpsku intervenciju, uz minimalno prethodno upozorenje. Prisutni se slažu da hrvatskom predsjedniku Tuđmanu nije bilo jasno da američka vlada ne odobrava hrvatske poteze. Odlučeno je da su potrebni određeni koraci kako bi se jasnije iskomunicirala američka zabrinutost”, stoji u zapisniku, pisao je svojedobno Express.

Važno je napomenuti da je sastanku prisustvovao i Richard Holbrooke, isti onaj koji će se kasnije proslaviti Daytonskim sporazumom i prestankom rata na ovim područjima. Upravo na njega i njegove suradnike iz američkog ministarstva vanjskih poslova pala je zadaća stvaranja pritiska na Franju Tuđmana. Jedan od prijedloga bio je i sastanak sa zamjenikom američkog predsjednika Alom Goreom i to u Londonu.  “Prisutni se slažu da treba izvršiti pritisak na sve razine hrvatske vlasti kako bi prihvatili blaže stavove: demilitarizacija oslobođenih područja, povratak srpskih civila i ponovna uspostava UNCRO-a u Sektoru Zapad. Prihvati li Hrvatska ove prijedloge, SAD bi podržao raspoređivanje hrvatske civilne policije u Sektoru Zapad i uklanjanje vojne sile RSK”, stoji u zapisniku uz napomenu da taj zadatak pripada ministarstvu vanjskih poslova. A to znači Holbrookeu i njegovim suradnicima.

foto: REUTERS/PXLSrpski vođa Slobodan Milošević i Richard Holbrooke

“Prisutni su raspravljali o potrebnim koracima kako bi se osiguralo da Hrvati jasno vide američke stavove o njihovim vojnim operacijama. Prisutni nalažu da se odmah obavijesti hrvatsku stranu o našoj dubokoj zabrinutosti te da predložimo sastanak zamjenika predsjednika s predsjednikom Tuđmanom u Londonu kao jedan od načina prenošenja informacija Hrvatima o brizi zbog Tuđmanove vojne operacije”, piše u CIA-inim dokumentima. Apsolutni uspjeh Bljeska razbjesnio je i vodstvo pobunjenih Srba, pa je Milan Martić naredio granatiranje Zagreba kasetnim bombama. Poginulo je sedmero ljudi, ozlijeđena je 181 osoba, a oštećeno je i 277 automobila. Martić je kasnije u Haagu osuđen na 35 godina zbog ratnog zločina, a jedan od najvažnijih dokaza bila je snimka gdje on otvoreno priznaje da je naredio granatiranje Zagreba kao odmazdu za Bljesak.

/Izvor: 24sata.hr/

Objava Tajni spisi CIA-e i SAO Krajine: Legija je okrenuo leđa Srbima pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Piše: Josip Vričko/Nedjelja.ba

Nekoliko, do danas više-manje anonimnih osoba, gotovo se preko noći probilo do naslovnica hrvatskih i bosanskohercegovačkih dnevnika i portala. Možda je ipak najzanimljiviji slučaj gradonačelnice Supetra Ivane Marković, koja je još lani dobila zamolbu za donaciju Počasnog bleiburškog voda koju je potpisao Vice Vukojević. Gradonačelnica je odgovorila 29. studenog, na Dan Republike koji se slavio u bivšoj državi, i koji se s vremenom afirmirao kao dan svinjokolje. Odgovor je bio negativan, jer da je drugačije ne bi danas bila zvijezda lijevog tiska i društvenih mreža. Osobito u Hrvatskoj i susjednim državama.

Odbijenica s crvenog Supetra je, dakle, stara više od tri mjeseca, ali aktualizirana je nakon što je Biskupija Gurk-Klagenfurt „strogo zabranila“ održavanje mise za žrtve Bleiburga. U obrazloženju svoje odluke, Markovićeva kaže kako „Grad nije u mogućnosti odvojiti sredstva za vaše projekte jer je već predvidio sredstva za proslavu 75 godina oslobođenja našeg otoka Brača od nacističke i fašističke okupacije, gdje su u četiri godine rata u borbi protiv okupatora poginula 492 borca dok je 275 Bračanki i Bračana stradalo od fašističkog terora“, odgovara gradonačelnica.

Smijeh na Supetru

Ironizirajući zapravo zamolbu pošiljatelja. Baš kao i što je cinično kada kaže kako se smijala kada je (tek) ovih dana shvatila da je Vukojeviću otpisala na „Dan Republike“…

Jasno, sve žrtve zaslužuju pijetet, poštovanje. No, one o kojima Počasnom bleiburškom vodu piše novopromovirana bračka heroina nesmetano su komemorirane (i slavljene) svih ovih desetljeća i u onoj SFRJ i u ovoj Hrvatskoj. Bleiburške žrtve su, međutim, desetljećima prešućivane, a preživjele im obitelji anatemirane. (U biti, anatemiran je jedan čitav naro!) Uz to, treba kazati kako su brački slavljenici okrugloga jubileja u prilici veličati i lik i djelo Josipa Broza, koji ponegdje doista „živi vječno“.

Slijedom čega je nužno podsjetiti na njegovu ulogu u danima vjerojatno najveće tragedije hrvatskoga naroda. U ožujku 1945. uputio je zapovijed: „Ovih dana pružit će se prilika da Komunistička partija Jugoslavije preuzme vlast na teritoriji cijele države. Ta prilika trajat će samo nekoliko dana, a možda i samo nekoliko sati, i ako u to vrijeme ne likvidiramo sve naše neprijatelje, ta će se prilika izgubiti zauvijek.“

A 20. svibnja ’45., Broz u Varaždinu izjavljuje kako će svi protivnici njegova režima u novoj državi svjetlost dana gledati samo do najbliže jame. A ta je otvorena najava masovnog pokolja i operacionalizirana. Trostruki(?!) narodni heroj je u svom glasovitom govoru u Ljubljani potkraj svibnja kazao: „Likvidirali smo 200 000 bandita, a još toliko zarobili. Stigla ih je ruka naše pravde.“

Istovremeno, odluku o zabrani održavana mise na Bleiburgu, pozdravila je i liderica Nove ljevice Rada Borić, koje su se, evo, sjetili čak i u Sarajevu. Borićeva „koruški befel“, dakako, pozdravlja i opravdava tako što joj je indikativno i to što se nikad ne komemoriraju „ostale žrtve, četnici, bjelogardejci, ostaci njemačke vojske, koji su zajedno s ustašama bježali kao gubitnici Drugog svjetskog rata“.

Đilas: Ubijte ih kao pse!

Ne odmiče se tako drugarica Rada od partizanske logike i Brozove „ruke pravde“. Nigdje, uz to, ne spominje civilne žrtve, starce, žene, djecu… koje su Britinci predali svojim saveznicima, bešćutnim Titinim egzekutorima, koji su se slijepo držali naputka njegova bliskog suradnika Milovana Đilasa: „Ubijte ih kao pse! Ne trošite vrijeme.“ Egzekucije su vršene tako što su žrtve postrojavane u četiri reda i rafalno ubijene. Da ide brže, da drug Đilas bude zadovoljan.

Na tragu Borićeve je i Zoran Pusić, za ovakve situacije u sarajevskim medijima dežurni ustašolog. Ni on ne može skriti sreću glede koruškog muštuluka, što je i očekivano, budući je znan njegov stari refren: „Hrvatska vlast na Bleiburgu relativizira ustaške zločine“. Ponovio je to Pusić i prošle godine, kada je komemoracija prošla bez ijednog incidenta. Osim što je neki hadezeovac iz Dugopolja – malo „pod gasom“ – mjerio kukuruz. Desnicom, doduše.

Ali, Pusićeva je fiksacija na ustaše, ‘ajde da se malo sjetimo i Freuda, logična. Naime, njegov je otac Eugen Pusić bio natporučnik sudac u vojsci Nezavisne Države Hrvatske. Kada je Večernji list 2011. u Hrvatskom državnom arhivu pronašao Matični listu Oružanih snaga NDH i ratni životopis Pusića starijeg, Zoranova sestra Vesna, pokušala je relativizirati cijeli slučaj tvrdnjom kako joj je otac s ustašama tikve sadio po partijskom zadatku…

A aktualna događanja iskoristili su i esdepeovac Arsen Bauk i predsjednica Glasa Anka Mrak Taritaš, koji su odbili sudjelovati u HRT-ovoj dijaloškoj emisiji Otvoreno prošloga utorka, protestirajući tako što je u studio pozvan i voditelj predstavništva Počasnog bleiburškog voda u Hrvatskoj Bože Vukušić. Tom je dvojcu zasmetalo što je Vukušić 1983. u Njemačkoj pravomoćno osuđen zbog organiziranja ubojstva. Odjedanput sad(!), a Vukušić je bio uposlenik Hrvatskog sabora čak i u vrijeme Račanove koalicijske vlade 2000.

Bez Mraka i Bauka

Tako, eto, gledateljstvo nije bilo u prigodi čuti što o Bleiburg misle Mrak i Bauk. Mada, ova prva ima opravdanje. Usred je nekoliko afera, novčanih ponajviše… pa nije baš prigoda da javno moralizira.

I na kraju, nije nevažno – dapače! – ni to što su u Koruškoj na vlasti socijalisti, čiji tisak bleiburšku komemoraciju uporno naziva „fašističkim orgijanjem“. Ne bi me zato čudilo da ova pokrajina kao drage goste uskoro pozove Bauka, Mrak, Borić, Pusiće… I supetarsku gradonačelnicu, također. A pokroviteljstvo nad tom ekskurzijom mogao bi preuzeti upravitelj Biskupije Gurk-Klagenfurt Engelbert Guggenberger koji je svojim obrazloženjem „stroge zabrane“ održavanja mise dao šlagvort domicilnom tisku da bleiburšku komemoraciju naziva „fašističkim orgijanjem“.

Objava Bleiburg: ubijanje sjećanja pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Pripadnici sve tri grane OSRH nogometašima su poželjeli još jednu pobjedu u nizu uz jedinstvenu poruku: “Jedno srce, jedna duša, jedna Hrvatska!”

Pripadnici Hrvatske ratne mornarice poslali su poruku: “Jedan cilj, jedna plovidba, do luke pobjede!”, dok akrobatska skupina “Krila Oluje” poručuje Vatrenima da na terenu u nedjelju izazovu “pravu Oluju”.

Piloti i zrakoplovni tehničari Hrvatskog ratnog zrakoplovstva složni su kako je Vatrenima samo nebo granica uz poruku: “Vatreni, za let do kraja!”

Objava Video: Hrvatski vojnici poslali poruku podrške Vatrenima pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Kao hrvatski vojnik Martin je već ranije boravio u mirovnoj misiji u Afganistanu. Odlazak u Litvu je njegova druga mirovna misija.

Donosimo priču o ispraćaju Martina i njegovih prijatelja u mirovnu misiju u Litvu koju je objavila stranica www.ps-portal.eu.

Oružane snage Republike Hrvatske sudjelovat će u NATO aktivnostima ojačane prednje prisutnosti u Republici Litvi, u okviru borbene skupine pod vodstvom Savezne Republike Njemačke, u skladu s Odlukom Hrvatskog sabora od 30. lipnja ove godine.
Prvi hrvatski kontingent broji ukupno 182 pripadnika, a glavninu čine pripadnici mehanizirane satnije iz sastava 1. mehanizirane bojne Tigrovi-Gardijske mehanizirane brigade Hrvatske kopnene vojske s pripadajućom opremom i naoružanjem, uključujući i potporne logističke elementa, te s 14 borbenih oklopnih vozila Patria. U njihovoj bazi, Vojarni Pukovnik Predrag Matanović u Petrinji, ovoj najnovijoj mirovno-sigurnosnoj misiji danas je priređen svečani ispraćaj, u nazočnosti najviših vojnih i civilnih dužnosnika, rodbine i prijatelja, a Grad Petrinju je zastupala zamjenica gradonačelnika Viktorija Kaleb.
Gardiskinjama, gardistima, dočasnicima i časnicima obratili su se bojnik Mario Mlinarić, zapovjednik Prve MB Tigrovi, vojni izaslanik Republike Njemačke pukovnik Janus Kaschta, ministar savjetnik, voditelj Ureda Veleposlanstva Republike Litve u RH Donatas Žiugzda, general zbora Mirko Šundov, načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga RH i Damir Krstičević, potpredsjednik Vlade i ministar obrane RH, danas još i izaslanik Predsjednice Hrvatske i vrhovne zapovjednice OS RH Kolinde Grabar-Kitarović.
Svi su oni čestitali pripadnicima Tigrovi na odgovnoj i zahtijevnoj zadaći, uz navođenje važnosti i značaja sudjelovanja u okviru ojačane prednje prisutnosti u mirnodopskim aktivnostima koje su definirane kao NATO aktivnosti za postizanje i održavanje spremnosti te potporu jačanju sigurnosti Saveza i njenih članova, prvenstveno kroz zajednička uvježbavanja i povećanje interoperabilnosti među saveznicima.
Hrvatski kontingent u Litvi angažira se do sedam mjeseci, bit će smješten u vojnom poliginu Rukla, 110 km jugoistočno od glavnog grada Vilniusa, a u borbenoj skupini pod vodstvom SR Njemačke sudjeluju još i vojnici Kraljevine Nizozemske, Kraljevine Norveške, Kraljevine Belgije, Visokog Vojvodstva Luxembourga, Francuske Republike i zemlje domaćina Republike Litve.
Inače, koncept ojačane prednje prisutnosti usmjeren je na podizanje sigurnosti građana Saveza na tome području i jedan je od najvažnijih rezultata NATO summita, održanog u srpnju 2016. u Varšavi, na kojem je doneseno niz odluka o jačanju obrambenih sposobnosti Saveza. Sudjelovanjem u aktivnosti ojačane prednje prisutnosti, članice NATO-a dokazuju jedinstvo, sposobnost i spremnost za obranu integriteta i suvereniteta granica. Ujedno, potvrda su svim članicama kako se mogu pouzdati da će NATO obaviti svoju temeljnu zadaću, a to je kolektivna obrana svih zemalja članica od mogućih prijetni.
Konkretna implementacija koncepta ojačane prednje prisutnosti provodi se kroz razmještanje ukupno četiri skupine savezničkih snaga u zemljama istočnog dijela Saveza- republikama Litvi, Latviji, Estoniji i Poljskoj. Ove četiri borbene skupine sastavljene su od multinacionalnih savezničkih snaga, pod vodstvom četiri vodeće države: Kanade u Latviji, Njemačke u Litvi, Ujedinjene Kraljevine Britanije i Sjeverne Irske u Estoniji i SAD u Poljskoj.
Republika Hrvatska jedna je od rijetkih država koje sudjeluje u dvije borbene skupne aktivnosti ojačane prednje prisutnosti, a pripadnici 1.HRCCON u NATO aktivnosti odlaze u Litvu 30. studenoga. Među 182 člana, s adresom u Petrinji dva su mlada Tigra: Martin Ratkić i Alen Đurić. Uz drugu brojnu rodbinu iz svih krajeva Hrvatske, danas su na svečanost ispraćaja došli njihovi najmiliji. Martinu Ratkiću ovo je druga mirovna misija, već je boravio u Afganistanu, ali sada ostavlja 8-osmomjesečnog sina Roka i suprugu Ivu, uz koje su u vojarnu došli mama Ruža, šogorica Maja i druga rodbina.
– Ponosni smo na našeg Martina. Znademo da će opravdati obveze Hrvatske vojske i zadaću svoje Hrvatske. Sve vrijeme bit ćemo u mislima s njime- kazale su žene iz obitelji Ratkić. Tata i sin rođeni su istog nadnevka, 31. ožujka, ali idućeg proljeća neće moći slaviti zajednički rođendan.
– Roko će već prohodati kada mu se tati vrati – kaže mlada majka i supruga Iva.
Alena Đurića ispratili su zaručnica Ana i mama Mara, a među ostalim skorašnjim NATO vojnicima u Litvi na današnjoj svečanosti u Petrinji sretan put svome Ivanu Juraju Radanoviću iz Zaprešića došli su osobno poželjeti brat Roko, sestra Barbara, djevojka Iris i mama Zdenkica.
– I moj pokojni suprug Zlatko bio je Tigar, sada ovu časnu dužnost nastavlja sin Ivan. Ponosni smo na obojicu- rekla je gđa mama iz Zagreba.

Tekst i fotografije: Antun Petračić

Objava Martin Ratkić odlazi u drugu mirovnu misiju kao hrvatski vojnik pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.