“Ovom prigodom svim pripadnicima HVO-a čestitamo 33. obljetnicu HVO-a”, poručili su ranije iz Koordinacije udruga proisteklih iz Domovinskog rata Prozor-Rama.

Hrvatsko vijeće obrane ili HVO bilo je najviše izvršno i upravno tijelo Hrvatske Republike Herceg-Bosne te glavna oružana snaga Hrvata u Bosni i Hercegovini za vrijeme rata na ovim prostorima.

Osnovano je 8. travnja 1992. godine, što se i obilježava kao Dan utemeljenja HVO.

Nakon Daytonskog sporazuma HVO je definiran kao hrvatska komponenta u vojsci Federacije BiH, a od 2005. godine kao Prva pješačka (gardijska) pukovnija, točnije kao jedna od tri pukovnije u okviru Oružanih snaga Bosne i Hercegovine.

Objava PROZOR-RAMA: Obilježena 34. obljetnica utemeljenja Hrvatskog vijeća obrane pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Zadro, inače iz Dobroše u Rami, prva je žrtva Muslimanskih oružanih snaga, a ubijen je 23. listopada 1992. godine. Tako je prošla 33. godina od početka otvorenog sukoba između Hrvatskog vijeća obrane i MOS-a.

Zajednički sastanak vojnih i civilnih vlasti Hrvata i Muslimana trebao je rezultirati smirivanjem napetosti, ali je zbog tragičnog događaja na lokalitetu Zgonovi završio otvorenim sukobom. U vrijeme samog sastanka Zadro je ubijen iz zasjede Muslimanskih oružanih snaga razvozeći hranu vojnicima na položaje.

Povremena pucnjava na području Prozora prerasla je u otvoreni sukob, muslimanske snage se nakon toga povlače prema Jablanici, a područje Prozora i oko Ramskog jezera se stavljaju pod kontrolu.

U nekoliko dana u listopadu 1992. kada je počeo otvoreni sukob, osim Zadre su poginuli i Josip Glibo iz Ljubunaca te Ante Džolan iz Rumboka. Ranjeno je 18 pripadnika HVO.

Objava DAN OBRANE PROZORA Prije 33 godine tragično je ubijen Franjo Zadro pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Šimun je danonoćno boravio upravo na prvoj crti obrane, gdje je vojnicima prenosio svoje znanje koje je stekao u postrojbi specijalne policije. Bio je pripadnih HVO-a od ožujka 1992. godine i imao je čin brigadira.

Nakon 30 godina, njegova obitelj, prijatelji i suborci se tugom i ponosom sjećaju hrabrog i poštenog Šimuna. Poginuo je na samom početku ratnih sukoba na prostorima Rame, 7. srpnja 1992. godine, na prvoj crti obrane – položaj Rosoje.

Iza velikog junaka uvijek stoji meko ljudsko srce

U Ramskom Vjesniku, tadašnjem ratnom izdanju stoji:

“Poginuo je još jedan hrvatski vitez. Nije dočekao slobodu, a toliko je za njom žudio. Volio je svoju Hrvatsku i svoju Ramu u koju je došao da joj daruje svoju mladost, svoj život. Još se ni naživio nije, a iskusio je mnoga bojišta. Branitelji Rame i Hrvatske rado su ga vidjeli u svom društvu. Nikad nije ni puno glasno pričao, a uvijek je puno radio, branio svoje. Nije imao velikih vojničkih ambicija. Ta momčina je plijenila skromnošću, poštenjem i nenametljivošću. Ništa u njemu nije bilo odbojno. Naoko mrk pogled, sušta je suprotnost blagoj naravi i smirenosti duha. Njegovi izravni kontakti s običnim ljudima, s borcima, svima su ulijevali nadu u pobjedu i bolje sutra. Ne obraćam se Šimi izravno, jer nije želio da ga ljudi u oči hvale, da mu laskaju. Bilo mu je neugodno kada bi ga u susretu tko pohvalio. Iza velikog junaka uvijek stoji meko ljudsko srce i tiha skromna duša. Što će ostati s nama dok nas bude. Darovao je domovini sve što se darovati može. Nije ništa žalio za svoj narod. Cijeli mu je život bio ispunjen brigom, borbom i ljubavi. Svi, koji ga znaju, znaju za što je živio. Za to je i poginuo. Hvala mu.”

Posthumno je odlikovan Spomenicom Domovinskog rata i Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana s pozlaćenim pleterom

Spomenica i Red se dodjeljuju kao časni znak vječnog spomena poginulima za hrvatsku državu u ratu te izravnoj ratnoj opasnosti. Pokojni Šimun je rođen 24. kolovoza 1969. godine, od majke Kate i oca Franje. Jedan je od prvih koji je sudjelovao prilikom stvaranja hrvatske vojske, te je stupio u specijalne postrojbe policije u Lučkom. Čovjek je koji je udario temelje brigade “Rama”.

Objava Šimun Fofić Fofa tragično je poginuo na današnji dan 1992. godine pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Nakon prijema gostiju na Trgu Josipa Stadlera, uslijedila je sveta misa za sve poginule ramske branitelje koju je predslavio prozorski župnik don Marko Tomić u suslavlju župnika iz Rumboka fra Ilije Jurića.

Don Marko je istaknuo kako je se danas na poseban način trebamo spomenuti naših dragih branitelja koji su svoj život položili za ovu domovinu. Kao jedinu nadu za pokojnike župnik je istaknuo Božje milosrđe, a pokojniku ništa ne pomaže koliko molitva, nikakvo cvijeće, svijeće ili pak vijenci.

“Je li teško kad ih se sjetimo izmoliti bilo koju molitvu, pa makar ‘pokoj vječni daruj mu gospodine’, ali sjetimo ih se, jer mi danas hodimo slobodno zbog toga što su oni dali svoj život za to. (…) Vrijedni su spomena, vrijedni su uspomene i vrijedni molitve”, zaključio je don Marko na početku svete mise.

Obilježavanje se nastavilo mimohodom s ratnim stjegovima postrojbi HVO do spomen obilježja u Prozoru, uz pratnju vojnog orkestra Oružanih snaga BiH i ramskih mažoretkinja.

Članovi obitelji, predstavnici Koordinacije udruga, izaslanstvo Općine Prozor-Rama, politički predstavnici stranaka, Udruga “3. bojna”, izaslanstvo ratne bolnice u Rumbocima, izaslanstvo Ministarstva branitelja HNŽ i Oružane snage BiH, Koordinacija udruga iz Uskoplja, Udruga dragovoljaca i veterana Domovinskog rata iz Tomislavgrada i Livna i drugi, položili su vijence i upalili svijeće kod spomen obilježja u Prozoru.

Program je vodila Ana Burić, opijelo kod spomenika za poginule ramske branitelje izmolio župni kapelan don Ivan Mijać. Podsjećamo da je prošle godine otvorena spomen soba poginulim ramskim braniteljima, a koja je smještena u Domu kulture u Prozoru. Spomen soba je otvorena u suradnji Koordinacije udruga proisteklih iz Domovinskog rata i Općine Prozor-Rama.

Općinski stožer HVO-a Prozor osnovan je u proljeće 1992. i do sredine ljeta bio je u sastavu vojnih snaga HVO-a za Srednju Bosnu. Po podjeli HVO-a na operativne zone od 31. kolovoza 1992. godine, Prozor je ušao u sastav Operativne zone Sjeverozapadna Hercegovina (OZ SZH), čije je sjedište bilo u Tomislavgradu.

Manevarska struktura (satnije i bojne) počela se osnivati sredinom svibnja

Zapovijed za osnivanje brigade u Rami Odjel obrane HVO-a izdao je 16. rujna 1992. Do tada je obrana organizirana pod zapovijedanjem Općinskog stožera HVO-a i u tradiciji nekadašnje Teritorijalne obrane. Po zabilješci iz osobnog dnevnika generala HVO-a Željka Šiljega od 8. studenoga 1992., brigada “Rama” imala je oko 1500 ljudi i držala je crtu dužine oko 10 kilometara.

U ratnom razdoblju od 1992. do 1994. brigada “Rama” izgubila je 87 ljudi, a više od 150 ih je bilo ranjeno. Poginula su i dva zapovjednika. Brigada “Rama” kao konačni poraz Armije BiH uzima vojnu operaciju kodnog naziva “Tvigi ’94” i zauzimanje sela Here.

Objava Svečano obilježena 33. obljetnica osnutka brigade “Rama” pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Položeni su vijenci i upaljene svijeće kod spomen obilježja palim braniteljima uoči obilježavanja utemeljena HVO, od čega su prošle 33 godine. Nakon polaganja vijenaca izmoljeno je opijelo.

“Ovom prigodom svim pripadnicima HVO-a čestitamo 33. obljetnicu HVO-a”, poručili su ranije iz Koordinacije udruga proisteklih iz Domovinskog rata Prozor-Rama.

Hrvatsko vijeće obrane ili HVO bilo je najviše izvršno i upravno tijelo Hrvatske Republike Herceg-Bosne te glavna oružana snaga Hrvata u Bosni i Hercegovini za vrijeme rata na ovim prostorima. Osnovano je 8. travnja 1992. godine, što se i obilježava kao Dan utemeljenja HVO.

Nakon Daytonskog sporazuma HVO je definirano kao hrvatska komponenta u vojsci Federacije BiH, a od 2005. godine kao Prva pješačka (gardijska) pukovnija, točnije kao jedno od tri pukovnije u okviru Oružanih snaga Bosne i Hercegovine.

Objava Odana počast poginulim braniteljima uoči obilježavanja utemeljenja Hrvatskog vijeća obrane pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Iz Koordinacije udruga smatraju da je ova vojna operacija pod kodnim nazivom “Tvigi ’94” bila briljantna te da je na prostorima Rame napokon donijela stanje mira. Akcija je provedena 24. siječnja 1994. godine, a brigada “Rama” Hrvatskog vijeća obrane je u sklopu iste porazila snage 4. korpusa Armije BiH.

Brigada “Rama” je tijekom operacije izgubila tri vojnika, Josipa Kudića, Damira Halužana Haša i Dragu Barešića.

Snage “Rame” su tog dana oslobodile selo Here

Brigada je uspješnom akcijom ostvarila strateški i psihološki cilj, a to je da je osim same pobjede i zauzimanja strateškog cilja, istovremeno srušen i mit o nepobjedivoj Armiji BiH koji je zavladao tadašnjim medijima, a koja je nakon te operacije izgubila svoje snažno vojno uporište. Pobjeda HVO je izmijenila odnos snaga na potezu ramsko-uskopaljske bojišnice te bila prekretnica tijeka rata.

Prema izvješću brigadira Vinka Vrbanca poslanom Glavnom stožeru HVO, u operaciji “Tvigi ’94” je poginulo najmanje 30 pripadnika Armije BiH.

Postrojbe brigade “Rama” na desnom su krilu operacije koordrinirano napadale iz četiri pravca

Prvi pravac napada bio je iz rajona Komin prema Konjskom, koji su izveli Postrojba za posebne namjene „Marinko Beljo“ i vod 3. bojne „Uzdol“. Drugi pravac bio je iz rajona sela Jurići u pravcu Herske krivine. Iz ovog pravca napadna djelovanja vršili su pripadnici 3. bojne i vod iz Dobroše. Treći pravac, također iz rajona sela Jurići, bio je desno od Herske krivine, izravno prema selu Here. Napad iz ovog pravca vršili su pripadnici 1. bojne „Fofa“. Četvrti pravac bio je iz smjera Uzdola, preko zaseoka Pale. Iz ovog pravca napadali su Protudiverzantski vod „Bata“, Interventno-diverzantski vod „Ivan Peran – Ino“ i Izviđačka desetina.

Kada je PPN „Marinko Beljo“ osvojila kotu Krstišće neprijatelj je doveden u poluokruženje, vojnici panično napuštaju svoje položaje, ostavljajući naoružanje i opremu te se povlače u selo Here.

Ranjeno je 17 vojnika. Operacijom su zapovijedali general Slobodan Praljak, pukovnik Ante Pavlović, zapovjednik brigade “Rama”, bojnik Josip Vidović, zapovjednik sektora i brigadir Goran Vučić, zapovjednik 3. bojne.

Objava “TVIGI ’94”: Trideset prva godišnjica vojne operacije koja je donijela mir na prostorima Rame pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Žrtvovati život za dobro i obitelj

Nakon svete mise za sve poginule ramske branitelje, koju je predslavio don Marko Tomić u suslavlju župnika iz Rumboka fra Ilije Jurića, upriličen je mimohod s ratnim stjegovima postrojbi HVO-a do spomen obilježja u Prozoru. Mimohod je uz pratnju Prvog vojnog orkestra Oružanih snaga BIH i Mažoretkinja Rama s ratnim stjegovima postrojbi prošao od crkve Presvetog Srca Isusova do spomenika.

Župnik Tomić posebno se tijekom misnog slavlja osvrnuo na branitelje, ljude koji su uvijek odlazili u vatru događaja i žrtvovali svoj život, za dobro i za obitelj, sve kako bi se stasalo i živjelo u jednoj stvarnosti koja je tada vladala, istaknuo je Tomić.

Predstavnici Koordinacije udruga, izaslanstvo Općine Prozor-Rama, politički predstavnici stranaka, Udruga “3. bojna”, izaslanstvo ratne bolnice u Rumbocima, izaslanstvo Ministarstva branitelja HNŽ i Oružane snage BIH, Koordinacija udruga iz Uskoplja, Udruga dragovoljaca i veterana Domovinskog rata iz Tomislavgrada i Livna i drugi, položili su vijence i upalili svijeće kod spomen obilježja u Prozoru.

Program je vodila Ana Burić, molitvu je kod spomenika za poginule ramske branitelje izmolio prozorski kapelan don Josip Marković. Tijekom svete mise i svečanosti polaganja vijenaca i otvaranja spomen sobe pjevala je vokalna skupina “Fortissimo”.

Mjesto trajnog sjećanja

Nakon polaganja vijenaca i paljenja svijeća svečano je otvorena spomen soba poginulim ramskim braniteljima, a koja je smještena u Domu kulture u Prozoru. Spomen soba je otvorena u suradnji Koordinacije udruga proisteklih iz Domovinskog rata i Općine Prozor-Rama. Prisutnima su se obratili načelnik općine Prozor-Rama, dr. Jozo Ivančević i Mijo Šarčević ispred Koordinacije udruga.

“Hvala svima vama koji ste došli kako bismo zajedno otvorili spomen sobu poginulim ramskim braniteljima. Na ovom mjestu moći ćemo se s tugom, ali s ponosom prisjetiti mnogih sretnih trenutaka u našem životu”, kazao je između ostaloga Šarčević te dodao: “Vremena se mijenjaju, nažalost mijenja se i odnos prema braniteljima kao i prema samom Domovinskom ratu. Dok je za neke samo prošlost i prolaznost, za istinske Hrvate poginuli i umrli branitelji su temelj drage nam domovine.”

Načelnik općine Ivančević osvrnuo se na sadašnjost u kojoj žive ramski branitelji. Rama je mjesto koje se kroz Domovinski rat nalazilo uz samu bojišnicu, a njezini stanovnici pretrpjeli su velike gubitke.

“Nažalost, to ni dan danas nije dovoljno prepoznato i uvaženo, iako bi trebali imati neku prednost u projektima koji se financiraju javnim sredstvima, naši sugrađani nemaju nikakvu prednost pri ocjeni svojih projekata. Sličan status neprepoznavanja i neuvažavanja ima i brigada ‘Rama’. Jedna je od rijetkih brigada koja nije dobila posebna priznanja, nema ni viših činova, a znamo da su priznanja dobivale postrojbe koje su bile puno manje izložene ratnim djelovanjima”, kazao je Ivančević između ostaloga.

Nakon prigodnog programa organizirano je druženje uz domjenak.

Općinski stožer HVO-a Prozor osnovan je u proljeće 1992. i do sredine ljeta bio je u sastavu vojnih snaga HVO-a za Srednju Bosnu. Po podjeli HVO-a na operativne zone od 31. kolovoza 1992. godine, Prozor je ušao u sastav Operativne zone Sjeverozapadna Hercegovina (OZ SZH), čije je sjedište bilo u Tomislavgradu.

Manevarska struktura (satnije i bojne) počela se osnivati sredinom svibnja

Zapovijed za osnivanje brigade u Rami Odjel obrane HVO-a izdao je 16. rujna 1992. Do tada je obrana organizirana pod zapovijedanjem Općinskog stožera HVO-a i u tradiciji nekadašnje Teritorijalne obrane. Po zabilješci iz osobnog dnevnika generala HVO-a Željka Šiljega od 8. studenoga 1992., brigada “Rama” imala je oko 1500 ljudi i držala je crtu dužine oko 10 kilometara.

U ratnom razdoblju od 1992. do 1994. brigada “Rama” izgubila je 87 ljudi, a više od 150 ih je bilo ranjeno. Poginula su i dva zapovjednika. Brigada “Rama” kao konačni poraz Armije BiH uzima vojnu operaciju kodnog naziva “Tvigi ’94” i zauzimanje sela Here.

Objava Svečano obilježena 32. obljetnica osnutka brigade “Rama”, ramski branitelji dobili spomen sobu pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Koordinacija braniteljskih udruga ovom je prilikom pozvala sve one kojima utemeljenje HVO-a nešto znači na zajedničko paljenje svijeća i polaganje vijenaca kod spomen obilježja palim braniteljima u Prozoru.

Središnja svečanost će biti upriličena u Mostaru 8. travnja

Nakon služenja svete mise u mostarskoj katedrali, uslijedit će mimohod s ratnim zastavama postrojbi HVO-a od katedrale do platoa Hrvatskog doma hercega Stjepana Kosače, nakon čega će ispred središnjeg spomenika biti položeno cvijeće i svijeće.

“Ovom prigodom svim pripadnicima HVO-a čestitamo 32. obljetnicu HVO-a”, kazali su ranije iz Koordinacije udruga proisteklih iz Domovinskog rata iz općine Prozor-Rama.

Hrvatsko vijeće obrane ili HVO bilo je najviše izvršno i upravno tijelo Hrvatske Republike Herceg-Bosne te glavna oružana snaga Hrvata u Bosni i Hercegovini za vrijeme rata na ovim prostorima. Osnovano je 8. travnja 1992. godine, što se i obilježava kao Dan utemeljenja HVO. Nakon Daytonskog sporazuma HVO je definirano kao hrvatska komponenta u vojski Federacije BIH, a od 2005. godine kao Prva pještačka (gardijska) pukovnija, točnije kao jedno od tri pukovnije u okviru Oružanih snaga Bosne i Hercegovine.

Objava Svečano obilježena 32. obljetnica osnutka Hrvatskog vijeća obrane pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Franjo Zadro iz Dobroše, prva je žrtva Muslimanskih oružanih snaga, a ubijen je 23. listopada 1992. godine. Prošla je 31 godina od početka otvorenog sukoba između Hrvatskog vijeća obrane i MOS-a.

Zajednički sastanak vojnih i civilnih vlasti Hrvata i Muslimana trebao je rezultirati smirivanjem napetosti, ali je zbog tragičnog događaja na lokalitetu Zgonovi završio otvorenim sukobom. U vrijeme samog sastanka Zadro je ubijen iz zasjede Muslimanskih oružanih snaga razvozeći hranu vojnicima na položaje.

Povremena pucnjava na području Prozora prerasla je u otvoreni sukob, muslimanske snage se nakon toga povlače prema Jablanici, a područje Prozora i oko Ramskog jezera se stavljaju pod kontrolu.

U nekoliko dana u listopadu 1992. kada je počeo otvoreni sukob, osim Zadre su poginuli i Josip Glibo iz Ljubunaca te Ante Džolan iz Rumboka. Ranjeno je 18 pripadnika HVO.

Objava Obilježen Dan obrane Prozora pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Na ovu tužnu obljetnicu stigla su brojna politička izaslanstva, no osim vrućine mnogi su imali razloga za preznojavanje tijekom propovijedi fra Stjepana Pavličevića koji nije nimalo štedio one koji su tijekom svih ovih godina mogli učiniti više. Ili učiniti bilo što budući da još nitko nije procesuiran za ovaj monstruozan zločin.

Propovijed mladog fra Stjepana donosimo u cijelosti:

“Braćo i sestro, dragi vjernici, ostanimo kratko u šutnji. Ovo je 30 sekundi tišine za 30 godina tišine i šutnje za učinjeni ratni zločin nad Hrvatima u ovoj tužnoj dolini. Obećanja data na ovom mjestu prethodnih godišnjica ostadoše jedino neispunjena i isprazna riječ. Ispraznost nad ispraznošću, kako veli propovijednik, sve je ispraznost. Ta činjenica je poražavajuća i ne ulijeva nimalo utjehe za obitelji žrtava. U ovih 30 godina rijetko se čuo glas tih ljudi, djece ubijenih očeva, majke, braće, sestara. Kako je tim ljudima koji podnose šutnju i nepravdu svih tih godina? Jesmo mi mogli što poduzeti u rasvjetljenju zločina ili šutima kao da nas nije briga? Nije nas briga jer nije nitko moj nastradao, pomislimo i zaustavimo se na tone. Zaboravimo na rat i na vrijeme kad je branitelj pored tebe bio i brat i sestra, otac i majka. Zaboravismo za što smo se borili i jesmo li ih izdali. Jesu li nas masakrirani branitelji i civili, naša braća i sestre, ičim zadužili osim što su izgubili svoj život? Oni su pokojni, mi živi nekako gledamo kako dalje i kako bolje živjeti. Gledamo moćnike ovog svijeta i vrebamo šansu kako da im se dodvorimo kako bi za sebe ostvarili kakav materijalni dobitak. Zar nije tako? Pa i ovdje dođemo na ovaj dan, možda i s tom mogućnošću. Osim ovoga dana, sjetimo li ih se uopće? Vi se preispitujte, ja samo razmišljam naglas. Na ovaj dan trebali bismo doći skrušeni, puni pijeteta prema našoj zarobljenoj, mučenoj i ubijenoj braći. Trebali bismo stisnuti ruku članu obitelji stradalog brata ili sestre. Možda trebamo tražiti oprost od njih, možda trebamo početi govoriti istinu o ovome danu i što se događalo prije 30 godina. Stojimo na ovoj Stipića Livadi čije će ime uvijek biti sinonim za mržnju, gdje se bezbožnička i đavolska mržnja pokazala u svoj svojoj punini. Stojimo ovdje i vapimo Bogu da nas tuđa mržnja ne pokvari, da u našim srcima mržnja ne zavlada, da ne gajimo osvetu koja je čista đavolska vrlina i pomozi nam da nosimo svoj križ. Trideseta je godina sjećanja na naše žrtve, pogotovo ovdje ovako s mržnjom mučene i ubijene ljude. Kada sretneme majke i očeve tih žrtava, vidimo tugu, ali ne daju mržnji mjesta. Ne daju da ih zločin pokvari, Boga mole da sve prihvate i vjeru ne izgube. Vjerujem da svi prisutni ovdje mole za duše stradalih, da ih Bog nagradi vječnim životom i to možemo samo ako ne damo mržnji blizu. Ovih nedjelja slušamo Matejevo evanđelje ponajprije prisbodobu o rasipnom sijaču koji svoje zrnje dobrote sije svuda i posvuda, usput i po trnju i kamenitu tlu, baš svuda ne bi li negdje palo na dobro tlo i rodilo višestruko. Onda slušamo kako se odjednom pokaza kukolj. Čuli smo u Evanđelju kako sluge pristupu domaćinu i reknu mu ‘Gospodaru, nisi li ti dobro sjeme posijao na svome tlu?’, na to im on odgovori ‘Neprijatelj čovjekov to učini’. Zar đavolsko sjeme može biti jače od dobra? Kako je to moguće, Bože? Mi ti vjerujemo, u te se uzdamo, mi se tebi molimo. Bože, odakle kukolj na ovoj zemlji, odakle zlo?”

“Isus fino objašnjava svima nama kroz prispodobe da prihvatimo realnost života koji imamo i koji prekratko traje. Bog je sve dobro napravio na ovoj zemlji, napravio nas na svoju sliku, imamo dio Boga, sve je dobro napravio, ali dođe đavao i ubaci svoje sjeme. Zašto to, Bože, ne riješiš? Kaže Bog ne može se to tek tako riješiti jer su kukolj i pšenica svezani korijenom u jednom busenu i može se u želji da se uništi kukolj, uništi i pšenica, odnosno dobro. Ako potamaniš sve što ne valja, tko će ostati? Tko je bezgrešan, tko je svet? Kad bi Bog grešnike potamanio, tko bi ostao? Tako Bog ne razmišlja i pušta zlo da se događa do posljednjeg suda, do posljednje žrtve i zna da zlo ne može samo pa iskorištava dobro i inzistira da se bude strpljiv do konačnog suda kada će se kukolj razdijeliti od pšenice i spaliti u ognju. Onda ćemo svi stati pred lice njegovo, i zločinci i žrtve, i vjernici i nevjernici. Zlo i dobro se ne mogu nikada pomiriti. Teško prihvaćamo da među nama kukolja ima i čemu smo tako skloni da se kukolj uopće ne primjećuje, da se zlo prešućuje, zatvaramo uši i oči, pravimo se naivni. Evo 30 godina među nama oni koji se zovu katolicima i Hrvatima, za svoj narod su postali kukolj. Danas i ovdje stojimo na ovoj livadi ne toliko duboko ispod naših cipela je krv njihova, upija se u nas krv naših žrtava i tu stojimo, a sutra i prekosutra kad nas Bog pozove i stanemo pred pravednog Isusa kojem ne možemo slagati ništa – mislite da nas Isus neće pitati zašto smo šutjeli ovih 30 godina i s kukoljem surađivali i koalirali? Prisjetimo se samo kako su Isusa osudili, kakvu je nepravdu i mučenje doživio. Svi suci tog vremena, svi farizeji, svi političari, svi materijalisti su Isusa osudili, a slušali njegove propovijedi i divili se njegovim čudesima. Zar je danas drukčije? Suci i političari ovog vremena, svi oni kojima je važnije njihovo namještenje, njihova pozicija pitam vas je li teži grijeh taj vaš ili onoga tko ih je klao ovdje? Ja tvrdim da je vaš. Mogao si za ljude, žrtve učiniti nešto, donijeti pravdu utjecajem svojim. Jesi li išta učinio, ili si malo pa odustao? Kada staneš gore pred njih, njima odgovori. Lako je doći i pokazati se na mjestu, no jesam li učinio sve da za pravdu ovog svijeta živim? Da se ne dam prodati za neko namještenje ili poziciju, da se ne znam samo slikati danas ovdje na račun žrtava nego da odustanem od pozicije da sam nesposoban ili na njoj ne mogu učiniti što je potrebno i što je istinito? O čemu pričamo, braćo i sestre, evo 30 godina? Bolje da šutimo i onda ovog 28. srpnja, kad šutimo već 30 godina. Zato vi na koncu, braćo i sestre, koji ste iz ljubavi došli na ovo mjesto, koji se niste došli pozdravljati i slikati, nemojte vjeru gubiti. Božja pravda je jedina, ni Isus je nije doživio na ovom svijetu, a i mi je nećemo sigurno doživjeti jer i danas ima farizeja, kukolja, ima pokvarenjaka, dvoličnjaka, licemjera, ima dužnosnika koji će sve učiniti za sebe, a za svoj narod i žrtve ništa. To je realnost i ove naše prelijepe zemlje, zato nije čudno što nam mladi odlaze – slabo i odlaze, zato nam se žrtve višestruko množe, zato nam se sve ovo događa. Bog je sve ovo doživio i pokazao nama da to treba izdržati. Križ svoj prihvatiti i nositi, vjeru sačuvati zajedno s našim žrtvama, a to će i prebrzo doći. Čista srca, čistih očiju, čista obraza s Isusom svojim spasiteljem uživati vječnu nagradu na nebesima”, kazao je u svojoj homiliji Pavličević.

Nakon završetka propovijedi, mogao se čuti veliki pljesak nazočnih koji su došli odati počast žrtvama, ali i pljesak nade da i dogodine neće sve ostati na cvijeću i svijećama kao proteklih 30 godina.

Objava “Šutimo 30 godina, slikamo se na račun žrtava, a koaliramo i surađujemo s kukoljom” pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.