Liturgija večere Gospodnje oblikovana je ponajprije upravo spomenom Isusove Posljednje večere i pritom je izvršena ustanova euharistije, zatim pranje nogu. Na Misi večere Gospodnje treba sudjelovati cijela zajednica.

Već ulazna antifona naviješta cjelokupnu temu čitavog uskrsnog trodnevlja (Gal 6,14). Spominje pashalni misterij u svome punom smislu i po muci razapinjanja već svijetli radost i klicanje uskrsnuća i otkupljenja.

Govori se Slava, a dok se pjeva pjesan zvone zvona koja zatim zašute do Vazmenog bdjenja

Ova šutnja zvona tijekom trodnevlja datira barem u karolinško vrijeme. Za razliku o zvona prikladniji bi bili drveni instrumenti (čegrtaljke, klepetaljke…).

Slično kao sa zvonima, u mnogim mjestima se tijekom ovog razdoblja odriče i orgulja, koje su se do kraja srednjeg vijeka sve više probijale kao bogoslužni glazbeni instrument.

Glede čina pranja nogu, na Zapadu ga već u 4. st. (s iznimkom Rima), susrećemo kod obreda krštenja. Sedamnaesti koncil u Toledu (694.) vrlo odlučno traži da se na Veliki četvrtak u svim crkvama Španjolske i Galije obavlja taj sveti čin. Svaki bi biskup ili svećenik morao po Kristovu primjeru prati noge svojim podanicima. U Rimu je taj obred pak posvjedočiv od 12. stoljeća.

Obred je jednostavan: poslužnici dovode izabrane muškarce k sjedalima pripravljenim na zgodnom mjestu, tada svećenik pristupi svakom pojedinom te mu vodom polije noge i obriše uz pomoć poslužnika.

Poslije popričesne molitve, za bogoslužje Velikog petka u svečanoj procesiji prenose se prethodno konsekrirani darovi u svetohranište sporednog oltara. Glavni se oltar ogoli – denuntio altaris.

Zaključno se klanjanje Presvetom treba održati prema mogućnosti poslije ponoći, dakako bez ikakve svečanosti. Ovaj običaj ima jako staru povijest, koja seže do u 2. stoljeće.

Izvor: Katolički tjednik

Objava VELIKI ČETVRTAK: Isus sakramentalno prihvaća svoju žrtvu smrti na križu pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Dva izvora rijeke Jordana nalaze se na Golanu, najsjevernijem dijelu Izraela, blizu državne granice s Libanonom i Sirijom. U Šestodnevnom ratu (od 5. do 10. lipnja 1967.), Izrael je osvojio ovo područje. Obližnji veći izvor vode i oko njega lokalitet Tel Dan važan je zbog povezanosti koju ima sa židovskim Pismima. Stari zavjet, u Jošuinoj knjizi, spominjući ovaj teritorij, kaže da je dodijeljen izraelskom plemenu Dan. To je područje današnjeg Golana, u podnožju planine Hermon.

Nekoliko kilometara od toga drevnog židovskog naselja Tel Dana, nalazi se Banijas, koji je više povezan s Novim zavjetom. Hodočasnici dolaze u Banijas zato što se tu dogodio jedan od najvažnijih trenutaka Isusovog poslanja, „na području Cezareje Filipove“, kako izvještavaju evanđelja po Mateju i Marku. Lokalitet se danas nalazi u sklopu nacionalnog parka koji se naziva „Banyas Springs Park.“

Pogansko svetište

U središtu helenističkog doba (oko 198. pr. Kr), svetište i grad koji su bili posvećeni bogu Panu, zaštitniku izvora, stada i pastira, bili su smješteni na ovoj lokaciji. Ime grada, Paneas, promijenilo se kasnije u Banyas [nakon što su Arapi osvojili ovo područje, lokalitet su zvali Banijas, jer u arapskom ne postoji glas „p“, tako da je „p“ prešlo u „b“], a križari su ga čak zvali Belinas. Udaljen od Jeruzalema, grad je bio važna strateška točka na putu iz Sirije u Tir.

Car August (27. pr. Kr. do 14. posl. Kr.) dao je grad i cijelu regiju kralju Herodu Velikom. Da bi se još više svidio Caru, Herodov sin tetrarh Filip (njegova uprava obuhvaćala je sjeverne zemlje, Hauran, Golan, Trahonidiju, Bitiniju i Panijas), nakon očeve smrti daje Panijasu novo ime – Caesarea Philippi. Herod, veliki graditelj, napravio je hram u čast cara Augusta i dao ga obložiti bijelim mramorom.

Od toga hrama danas je ostalo pet niša i nekoliko natpisa, mramor je davno odnesen. Ostaci ovoga Herodovog hrama svjedoče o kultu u čast Zeusu, Ateni, Afroditi, Nemezisu i nimfi Echo. Povjesničar Euzebije iz 4. st. spominje neki festival koji se ovdje još održavao. Kršćanska je zajednica u bizantskom periodu imala jaku prisutnost u Panijasu. Biskup iz Panijasa, Filokalos, sudjelovao je 325. na koncilu u Niceji.

Rimski grad

Sami je grad povezan s Isusovim životom kroz događaj kojeg spominju evanđelisti, „na području Cezareje Filipove“. Posjetitelji danas mogu vidjeti malo ili ništa od grčkog grada, ili rimskog koji ga je naslijedio (služio im je uglavnom kao mjesto predaha za carsku vojsku), odnosno križarske utvrde izgrađene 1129.

Arheološka istraživanja počela su tek poslije 1988. Otkriveni su najprije stupovi koji su bili na ulasku u ogromnu špilju u kojoj je izvor i gdje su ostaci rimske civilne bazilike. Godine 2000., otkriven je cardo [glavna gradska ulica], okrenut od sjevera prema jugu kao i grčki grad i palača. Pronađeno je nekoliko kovanica s portretima tetrarha Filipa (oko 25. posl. Kr. do 34.) i Agripe II, njegovoga unuka (27-93). Potonji je želio ime grada, svoje prijestolnice, preimenovati u Nero, da se dodvori tadašnjem caru Neronu, ali je pobožnost prema Panu bili toliko jaka da promjena imena nije bila moguća.

‘Što vi kažete tko sam ja?’

Da bi došli do velike špilje, hodočasnici prolaze nekoliko stepeništa uz žuboreću i svježu vod. Prije posjeta samoj špilji, zastaje se u hladu topola, pistacija ili mirisnog smokvinog drveta, u malom amfiteatru koji je napravljen za posjetitelje. Obično tu vodiči objašnjavaju povijest mjesta i čitaju odlomak iz Matejevog evanđelja (16, 14-20).

Nakon nekoliko mjeseci službe u Galileji, Isus ispituje svoje učenike. Pita ih što ljudi misle tko je on. Izgleda da on ima potrebu osvrnuti se na svoj život. Učenici izvještavaju o različitim nagađanjima koja se o njemu pričaju, da bi mogao biti nedavno umoreni Ivan Krstitelj, koji je ponovno oživio, ili da je prorok Ilija koji se, prema tradiciji, treba vratiti prije Mesije. U ondašnje vrijeme iščekivanja da će doći Mesija su bila velika, zbog strane okupacije i društvenih nemira.

Isus dalje pita svoje sljedbenike: „Što vi kažete tko sam ja?“ Petar je, prema Matejevom evanđelju, kazao duboku vjersku istinu: „Ti si Mesija, sin živoga Boga!“ Ribar će zbog ovog nadahnutog iskaza vjere, biti nagrađen imenom Cephas ili Petros, što znači „stijena“ na kojoj će Isus utemeljiti svoju zajednicu, s vlašću „vezanja i odriješivanja“. Novo ime i Petrovo poslanje znače da će on biti odgovoran za obitelj naroda koju Krist zove „moja Crkva“; Petrova zadaća je da ju popravlja, učvršćuje, štiti od oluja koji će ju sigurno zadesiti.

Razmišljanje ljudske, a ne Božje perspektive

Petrovo ispovijedanje vjere omogućuje Isusu da učenicima počne razjašnjavati što sve uključuje njegovo poslanje: „[On] mora ići u Jeruzalem i pretrpjeti mnogo od starješina, glavara svećeničkih i pismoznanaca, biti ubijen i treći dan uskrsnuti“ (16,21). Petar, koji je malo prije bio nadahnut i poučljiv Božjem nadahnuću, sada se ne slaže s onim što Isus govori, s njegovom patnjom i smrću. Isus potom prekorava Petra zato što razmišlja iz ljudske a ne iz Božje perspektive. Kaže mu: „Stani iza mene, Sotono! Ti si meni prepreka, jer tvoje misli nisu Božje, već ljudske.“ (16,23).

Ovaj odlučujući trenutak u evanđeoskoj pripovijesti ojačan je kasnije ovim događajem iz Matejevog evanđelja: „Poslije šest dana uze Isus sa sobom Petra, Jakova i brata mu Ivana i izvede ih nasamo, na visoku planinu. Tada se on preobrazi pred njima; lice mu zasja kao sunce, a haljine postadoše bijele kao svjetlo. I gle, opaziše Mojsija i Iliju gdje s njim razgovaraju“ (Mt 17,1-3).

Petrova intimna povezanost s Isusom

Dok hodočasnici danas događaj Isusova preobraženja časte na jednom južnijem lokalitetu, na brdu Taboru, u ranijim se stoljećima događaj smještao na planinu Hermon, koja se uzdiže iznad Cezareje Filipove (Banijasa). Vrlo je vjerojatno stoga da je Hermon brdo Isusovog preobraženja. Moguće je da se Isus sa svojim učenicima zadržavao u sjevernim predjelima Izraela, možda zato što je nastojao izbjeći mjesta gdje je pravnu nadležnost imao Herod Antipa koji je vladao Galilejom, koji je Isusa već ranije zabrinjavao (vidi Mt 14,1-3).

Ono što evanđelist Matej želi da shvatimo u izvještaju koji se dogodio u Banijasu, izvještaj kojeg hodočasnici i turisti tu čitaju, je Petrova intimna povezanost s Isusom. Kao što je otkriven Isusov identitet, tako je otkriven i Petrov. Sve dok je Petar vjeran Očevoj Riječi, poslušan Duhu Svetome, radostan u onome što čini, učvršćivat će Crkvu.

Mjesto stvoreno za meditaciju o temeljnim tekstovima Crkve

Ako on priječi Božji plan, zbog neshvaćanja ili osobnih ambicija, bit će nalik sotoni, slijepac koji vodi slijepi narod, narod koji nema pastira. Evanđelja će sačuvati ovaj događaj kao trenutak kada je Petar primio svoj poziv, poslanje od Isusa, koji je kao Sin posve poslušan Ocu u poslanju koje je od njega primio.

Banijas je udaljeno i lijepo mjesto (zbog udaljenosti nije uvijek u ponudi turističkih agencija) koje je nekada bilo pogansko svetište, u kojem možemo meditirati o temeljnim tekstovima o Crkvi i Preobraženju. Ovdje hodočasnici mogu bolje razumjeti svoj kršćanski identitet.

Autorica: Claire Burkel, profesorica na École Cathédrale u Parizu. Tekst je objavljen u časopisu Holy Land, ljeto 2020. Prijevod s engleskog i fotografije u tekstu: Jozo Šarčević, Polis.ba

Objava REPORTAŽA: Banijas na područje Cezareje Filipove pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Objava Pronađeno selo u kojem je Isus hodao po vodi, nahranio 5000 ljudi i slijepcu vratio vid pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Nekako, osjećam da trenutno nema uha i srca koje bi ovo moglo bolje čuti i razumjeti od tebe. Ti znaš, Isuse, u kakvom zemaljskome vrtu živimo i kakvi sve dobri plodovi i kukolj u tom vrtu rastu. Ti imaš strpljenja i ne želiš kao mi ljudi taj kukolj odmah iščupati jer ne bi htio povrijediti one dobre plodove. A mi ljudi žurimo. I ja sam, Isuse, moram Ti to reći, jer si sama Istina, u srcu požurio za osudom osobe koja je tako zlurado, s onim podrugljivim podsmjehom, onim istim podsmijehom koji si Ti slušao na svome križnome putu, slavodobitno objavila svjetini kako je jedna časna sestra zaražena koronavirusom. Uh, kako je taj glas bio bez empatije, bez ljubavi, bez osjećaja, gorak. Taj glas si, Ti, Isuse vjerojatno toliko puta na sličan način čuo. Ču si to kad su Tebe vrijeđali, čuo si kad su Ti, sjećaš se, rekli da Si od Zloga i samo zlo. Da, Isuse, čak su Ti rekli da želiš učiniti samoubojstvo. A Ti si šutio. Šutio si kao ono pred Pilatom. Ti si šutio jer si znao da će Istina u djelima Tvojim progovoriti.

No, Isuse, prije nego nastavim svoju priču, molim Tebe oprosti mi što u ovom trenutku ne mogu šutjeti. Jer nekako osjećam ako zašutimo mi pastiri, ja kao tvoj svećenik, da će kamenje progovoriti. Isuse, usuđujem se, klečeći pred Tobom, dići svoj bijedni glas u znak ljubavi prema časnim sestrama koje je pogodila bolest zaraze. Isuse čuo si Ti kako kažu da su to časne sestre, gotovo namjerno – neodgovorno, raznijele zarazni virus drugima. Nitko ništa nije provjeravao, samo se redala laž na laž, trač na trač. Sjećaš se Isuse ono kad si Ti stajao u dvoru Pilatovu a svjetina, ona svjetina s Cvjetnice, te nije htjela na slobodi. Izabrali su Barabu. O, Isuse, u javnoj osudi koju danima trpe tvoje djevice – časne sestre, baš se to događa. O Barabama se šuti, tu se ne postavljaju pitanja. Opet su oni neznatni, nezaštićeni, nemoćni izloženi ruglu. Znam, Isuse, da Ti ne čitaš novine, znam da nemaš facebook profila, ne koristiš WhatsApp, ali još više znam da sve čuješ i vidiš. Vidio si i čuo, Isuse, kako su se tiskovine raspisale o časnim sestrama. Kad smo očekivali da će novine i internet portali zapisati kako su časne sestre zaražene zato što su nesebično služile napuštenu djeci i mlade u Majčinu Selu, mi smo čuli i pročitali osudu. A te djevice, koje su tebi posvećene, svoj cijeli, baš cijeli život, dadoše tuđoj djeci, a svoje su se biološke djece radi Kraljevstva Božjega i djevičanstva odrekle.

Isuse, ne znam, što ne znam, znam da si čitao komentare na internetu. Ti si te komentare, Isuse, vjerojatno usporedio s onim kad si Ti hodio putem križa i kad su se natjecali tko će Te u tvojoj gorkoj muci i nevolji bolje i jače udariti i pljunuti. Isuse, popljuvali su časne sestre. Sad ih hoće gledati kao neprijateljice koje šire zarazu.

Svi su preko noći zaboravili koliko su lijeka za dušu i okrjepe za tijelo upravo one dale. Komentatori su se skrili iza svoje anonimnosti, a javno druge blate. Ti nas, Isuse, nisi tako učio, ili se meni to samo tako čini!? U usta tih istih časnih sestara, Isuse moj, stavljali su riječi koje nisu izgovarale. O, Isuse, ne znam smijem li Ti reći, čak su kazali da lažu. Sve to trpe tvoje službenice. One nemaju moć zaštite. Izložene su vjetrometini. One nemaju nikog da ih zaštiti doli tebe, Isuse. Želim ti, Isuse, reći i kako su i u ovoj muci časne sestre susrele neke Veronike i Šimune Cirence. Dobri ljudi ne žive od medijskih laži, nego se hrane Tvojom riječju i čuju glas: ‘Što god učiniste jednome od onih najmanjih meni učiniste’. Te najmanje su sada časne sestre. Te sestre su mogle ući u svoj strah, ući u svoj komotluk, ući u svoju oazu samostana i kazati: ‘Mi nećemo služiti ostavljene i zapuštene u vrijeme krize’. Ti to, Isuse, znaš. Riskirale su svoje zdravlje. Pa, Ti si, Isuse, čuo riječi da siđeš s križa. Nisi sišao. Časne sestre nisu sišle s križa. Vise i sada na njemu. Ostale su službenice i u službi do kraja. I dok vise neki im gorku žuč daju.

Isuse, znaš što. Najvažnije je da Ti oprostiš svima koji bolesnike i patnike zlurado prokazuju i ismijavaju. Ti, Isuse, oprosti svjetini bez savjesti. I nemoj se, Isuse, ljutiti na mene što sam Ti iznio muku svoga srca. Nisam ja zavrijedio da Tebi  pričam priču. Moje je pred tobom šutjeti. Ali ja sam progovorio jer me Sveti Pavao na to potaknuo kad je pisao Timoteju: ‘Propovijedaj Riječ, uporan budi – bilo to zgodno ili nezgodno – uvjeravaj, prijeti, zapovijedaj sa svom strpljivošću i poukom’. Zato, Isuse, poslušaj vapaje svojih službenica, zaštiti ih i zakrili. Znam ja, Isuse, da će sad časne sestre, koje uvijek služe, trpe u šutnji i osami, kazati da je i ovo bolje bilo skriti i ne objaviti javnosti. Ali, Isuse, znaš Ti mene, ja ne mogu šutjeti. Smiluj mi se!

Na uočnicu Cvjetnice, fra Mario Knezović (fratar.net)

Objava Priča Isusu o časnim sestrama s “koronavirusom” pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Piše: Marko Zubak

On nam progovara u riječi Pisma. On nam se daruje pod prilikama kruha i vina. Ti sam, Bože, dolaziš k meni da ja, bolesnik, pristupim Liječniku života, nečist Izvoru milosrđa, slijepac Svjetlu vječne jasnoće, siromah Gospodaru neba i zemlje. Podari mi da ne primim samo naizvan sakrament Tijela i Krvi Isusove,
nego da iznutra primim njegovu bit i snagu i tako budem pridružen njegovu otajstvenomu Tijelu. Ljubljeni Oče, daj mi da tvojega ljubljenog Sina, kojega u ovomu životu još skrivena primam, jednom mogu posve otkrito, licem u lice, vječno gledati. Amen.“

Bog ne gleda kao što gleda čovjek

Ako hodamo ovom zemljom srca i očiju otvorenih poput Isusa, ili barem poput pjesnika Gustava Krkleca, mogli smo zapaziti brojne slijepe ljude. On opisa jedan takav susret:

– Prosjaka sretoh. Bio je slijep.

Al’ reče: – Sinko, život je lijep!
Zbunih se malko: – Zar zbilja lijep?
– Vidjet ćeš, sinko, kad budeš slijep!

Zanimljivo je da nam smeta ako nam upadne u oko sićušni trun, a Isus blatom liječi slijepca od rođenja. U Isusovim rukama i blato je zlato. I bolest je blagoslov, a grijeh nestaje pred milošću. Makar se svi uokolo pitali tko li sagriješi. Pitaju se i sami učenici, iako bi trebali znati da bi ispravnije bilo pitanje tko li ne sagriješi. Kako će Isusovi apostoli razumjeti druge i liječiti ih, mogao je netko pomisliti, kada ovako najelementarnije stvari ne razumiju? Doduše, Stari je zakon tumačio da su bolest i patnja posljedica grijeha, ali Isus uprisutnjuje zakon ljubavi koji donosi novost života, a to su oni već trebali znati.

Činjenica je da ne možemo u potpunosti razumjeti druge, pa ni sami sebe, dok ne dođemo u određeni stadij ili vlastitu životnu situaciju; bilo bolest, bilo grijeh, bilo siromaštvo… tada ćemo se sjetiti: pa, kako nisam ovako razmišljao dok sam bio zdrav, dok sam imao svega, a pored mene su prolazili oni koji su bili potrebni moje pomoći.

ISv. Toma kaže da bi bacanja kala u oči prije izazvalo sljepilo, nego ozdravljenje, ali jer je ovaj slijepi čovjek vjerovao, čudo se dogodilo. Zato i jest čudo! Najprije čudo vjere, a onda i odraz ili plod te vjere – ozdravljenje.

„Isus prolazeći onuda ugleda čovjeka, slijepa od rođenja!“ Kako je veličanstvena ta Isusova gesta prodorna pogleda i otvorena srca. Isus nije hodao samo otvorenih očiju, nego otvorena srca. I nije to samo činio da bi ispravljao kriva mišljenja i krive navade tadašnjih ljudi, nego da nama otvori oči srca i dubine duše. Bistrina njegova pogleda i dubina njegove čiste duše slika je blistavoga uskrsnoga jutra. Isus je sišao s neba i ponio ga u sebi nama. Noseći nebo u sebi otvarao nam je oči duše, a dobrota srca kapala je obilato i prelijevala se na sve koji su htjeli zastati i otvoriti se toj spasonosnoj milosti, bez da samo raspravljaju o tomu „tko li sagriješi?“

Dovoditi do bistrine uskrsnoga jutra

Prema nekim statistikama klinički totalna sljepoća pogađa svakog tristotog čovjeka. Milijunske su to brojke slijepih i slabovidnih osoba na ukupno čovječanstvo, a ako bismo ovom pribrojili i duhovnu sljepoću, koliki bi tek postotak slijepih bio među nama? Da Isus s takvom lakoćom ne unosi svjetlo bila bi totalna pomrčina života na zemlji.

Nasuprot Isusovoj božanskoj otvorenosti i zauzetosti za čovjeka, stanje našeg duha dobro je opisao hrvatski književnik August Šenoa u pripovijetci Prosjak Luka. Radnja se odigrava u 19. st., ali vrlo je aktualna i danas. U selu nema škole ni crkve, samo krčme, a ljudi su lijeni i beznadni. Izbori su namješteni i korumpirani. Obiteljski i susjedski odnosi su narušeni. Pošteni i čestiti teško napreduju. Utjecajni Luka dobio je novac da pokrene pobunu. Nije mu to teško palo jer nikada nije doživio ljubav, bio je kao novorođenče ostavljen na ulici i odrastao u socijalnoj ustanovi u kojoj su se nehumano odnosili prema njemu. Uvidjevši da mu i rođena baka više voli alkohol nego njega, shvatio je da nikomu ne može vjerovati. Ljubavne spletke i zloća oko njega, te prokleti novac toliko mu se zgadio da na kraju završava tragično, ne samo on, nego moglo bi se reći cijelo selo, puno intriga i zloće, gdje samo kao blijede zrake sunca izbija svjetlost dobra. Možda sve zato jer u selu nije bilo crkve, niti onih koji bi u nju išli. Tko li sagriješi, pitaju se Isusovi sugovornici, a On umjesto odgovora čini, ozdravlja, spašava, liječi dušu i tijelo. Život je naša korizmena stvarnost, puna zamršenih života koje treba spašavati i dovoditi do bistrine uskrsnoga jutra, a ne samo raspravljati o gladnima i siromašnima, nezaposlenima, o ratovima i teroristima. Vrijeme je za djela, a ne samo prazne riječi.

Posti i budi radostan

U vrijeme priprave za Uskrs pitamo se „čime bismo mogli Bogu omiljeti“? Kada i kako postiti? Koja i kakva dobra djela učiniti? Prisjetimo se da je Bog kojega Isus odražava jednostavan. U svojoj jednostavnosti tako i čini. Čini jer voli. Isus zapaža čovjeka slijepa od rođenja. Da mrzi, brzo bi ga zaobišao i zaboravio. Kao da nam je želio reći, nama koji patimo od veličine: „Ne trebaš biti velik da bi učinio velike stvari, trebaš samo biti nesebičan.“Da je ono Šenoino mjesto i svako naše mjesto imalo više takvih nesebičnih Isusovih učenika, ljudi, pa makar bili i slijepi i slijepci, ne bi završavali tragično. Trebalo bi u korizmi pronaći više vremena za: postiti od buke.To znači povući se u tišinu i u sabranosti čuti Boga koji nam šapuće zbog čega nas je stvorio.

Današnja nedjelja se prema tradiciji Crkve zove Laetare – radujte se! Prema ulaznoj pjesmi na početku mise koja nas poziva na radost zbog ostvarivanja korizmenih plodova.Možda se pitamo imamo li razloga za radost? Ali, ako možemo slobodno otići u crkvu bez bojazni od prijetnje, zatvora, mučenja ili smrti. Bolje nam je nego za tri milijarde stanovnika na zemlji koji to ne mogu. Ako nismo morali sudjelovati u ratu, nismo izgubili slobodu, nismo doživjeli agoniju mučenja ili bol gladi, živimo bolje nego 500 milijuna stanovnika naše zemlje. Ako imamo redovan obrok, odjeću, krov nad glavom, krevet u kojem spavamo, bogatiji smo nego 75% stanovnika našeg svijeta. Ako imamo nešto novca na računu ili u novčaniku, te nešto kovanica u nekoj posudici, spadamo među 8% najbogatijih ljudi na svijetu. Ako možemo čitati ovaj tekst primili smo dvostruki blagoslov: netko je mislio na nas i ne spadamo u dvije milijarde ljudi koji ne znaju čitati. Ako ovom dodamo tužnu činjenicu da u ovom trenutku samo u tri afričke države umire 20 milijuna ljudi od gladi, naše nezadovoljstvo sitnim životnim neugodnostima je bahato, a možda i bogohulno ili prevedeno u današnje Evanđelje, znači da smo slijepi.

Isus te traži

Tri su činjenice neizostavno lijepe u današnjim misnim čitanjima: prva ta što „Bog ne gleda kao što gleda čovjek“ (1Sam 16,7), druga: „Nekoć bijasmo tama, a sada smo svjetlost u Gospodinu“(Ef 5,8) i treća: nakon što je Isus ugledao čovjeka slijepa od rođenja (Iv 9,1) te je bio izbačen kao član židovske zajednice, Isus ga opet traži i nalazi, kako bi u njemu učvrstio vjeru. Ne može biti čvrst Isusov vjernik onaj koji se s Njim često ne susreće.

Prof. Mato Zovkić to pomno apostrofira riječima: „Ivan brižno bilježi kako je Isus čuo što se dogodilo ozdravljenomu. Zato ga je potražio (r. 35) i njegovu početničku vjeru doveo do rascvata: otkrio mu se kao Sin Čovječji koji izvodi djela Božja i zato je svjetlo svijeta. U znak vjere ozdravljeni se baca ničice pred Isusa, a Isus još jednom tumači smisao svoga povijesnog poslanja: videći ono što Isus čini i naučava, slijepi progledavaju, a oni koji misle da je s njima sve u redu, postaju egzistencijalni slijepci.“

Korizma je vrijeme samopropitivanja: mislim li da je sa mnom sve uredu ili bih trebao dopustiti Isusu da me dotakne? Ako bismo se više uživjeli u situaciju slijepog prosjaka, iz nas bi potekla molitva sročena već u dobro poznatoj pjesmi Da Te samo dotaknem:

Sjedim do tvojih nogu glave pognute.
Ne mogu pogled dignuti, gledati u tebe.
Šutim, srce te želi, moje usne ne govore.
Znaš sve moje misli, sve moje molitve.

Da te samo dotaknem i dodirnem ti haljine,
moje srce bilo bi cijelo, sve rane bi nestale.
Da te samo dotaknem i dodirnem ti haljine,
moje sce bilo bi cijelo, da te samo dotaknem.

Sjedim do tvojih nogu, pružam ruke drhtave.
Suze polako klize niz moje obraze.

Da te samo dotaknem …

Pružaš ruke, dižeš mi lice, tvoje oči mi govore:
“Ne gledaj svoje grijehe, pogledaj u mene!”

Amen!

/Izvor: Nedjelja.ba/

Objava ČETVRTA KORIZMENA NEDJELJA pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Vrijeme u kojem živimo lomi svu ispraznu sigurnost, prividne pretpostavke moći, nadu da ćemo moći računati na snagu čovjeka. Ovo je pravo vrijeme za istinsko pouzdanje u Isusa.

Časna sestra uršulinka Rosalina Ravasio, utemeljiteljica terapeutske zajednice Shalom-Kraljica mira iz Palazzola sull’ Oglio u Italiji za portal La nuova bussola razmišlja o tjeskobnom trenutku koga je nametnuo Coronavirus. Preuzimamo ga u cijelosti.

Prijevod: Mario Udina

Započeli smo treće tisućljeće s velikim očekivanjima, vatrometom… i moćnicima ovog svijeta koji su jamčili nadmoć bogatstva za sve, lako blagostanje za sve, nezaustavljiv znanstveni napredak, koji bi svima jamčio dug život! Kao u priči o “čarobnoj fruli”… zabava za sve… i prvenstvo znanosti i ekonomije nad svakom ljudskom potrebom.

Ukratko, osim Milana za uživanje… mogućnost čarobnog razdoblja dostupnog svima bez iznimke! Naravno, sve začinjeno padom vjere i svih povezanih vrjednota koje se smatralo preprekom prestižu zbog trenutnog napretka.

Pad vjere

Koliko riječi! Riječi… riječi izgovorene kako bismo se zavaravali da svi možemo biti bogatiji, sretniji! Jeftine iluzije: oslobodimo se svih tabua… tako ćemo svi doći lakše do tjelesnog užitka!

Ukratko, trijumf čistog narcizma, preokret prirode izveden s ponositom ohološću (dovoljno je vidjeti Zantov prijedlog zakona o homotransfobiji o kojem se trebalo raspravljati u Talijanskom parlamentu 30. ožujka, kojim biti muškarac ili žena više neće biti objektivna činjenica, već proizvod dominantne misli!), u potpunom ludilu svemoći. Sve začinjeno pod simpatičnom maskom današnje civilizacije… visokom dostignuću “naprednih socijalnih prava” … i simboličkom bratskom zagrljaju koji nas čini slobodnijima.

Konačno čovječanstvo ima svog novog “Mesiju”, koji svakome odgovara. A ne kao što je naučavao Isus, prihvatili bol, prihvatiti žrtvu. Zar još uvijek vjeruješ u to? Tako si nazadan da vjeruješ da Bog postoji? Zar ne znaš da je znanost napredovala?

Kardinal Biffi (imala sam sreću osobno ga upoznati u sakristiji svetišta Caravaggio), prigodom korizmenih razmatranja rekao je: “Antikrist će biti mirotvorac, ekolog i ekumenista, tražit će suglasnost sviju (…) mnoštva će ga slijediti.” A onda je mudro, s onim ljubaznim osmijehom evanđeoske jednostavnosti nadodao: “Osim pravih vjernika koji će Antikristu odgovoriti: ‘Istina je, ti si nam dao sve, osim onoga što nas zanima: Isusa’.”

Na svijetu nema moćnika

U ovom nadstvarnom razdoblju, u kojem su starije osobe (mnoge nas zovu) obilježene strahom, patnjom i samoćom, nevjerojatno je, ali nije dopuštena – a mi smo u 2020. – ne samo mogućnost odlaska Isusu, već je i svećeniku zabranjeno da im donese Isusa! Tragično!

Gdje je moć države koja svima daje i jamči zadovoljstvo svakog prava? Kako to da Europa koja poput novog boga na zemlji diktira svoj zakon o svim stvarima, čak i beznačajnim, ne brine za istinsko pravo na glad duše, koja je u osnovi glad za Isusom?

Gdje je nestala moć, a često i bahatost, onih koji nama upravljaju? Dovoljan je jedan virus da ih poništi? Vjerujemo li stvarno da će stvari proći onako kako i kada oni kažu?

Politička zbrka koja nas je ovih dana zadesila s mnogim proturječnim porukama očigledno dovodi u pravo korito: na svijetu nema moćnika. U Božjim očima svi smo mali, ili bolje rečeno jako mali.

Psalam 53 (52) kaže: “Bezumnik reče u srcu: ‘Nema Boga!’ Pokvareni rade gadosti; nitko da čini dobro (…) od straha će drhtati.” No, je li to istina i za kršćane?

Posljednjih tjedana država nas je smatrala emocionalnom djecom, koja moraju samo učiti, i to puno, o odgovornosti i suživotu. I tako … svi proživljavamo ovu društvenu psihodramu.

Krist je Gospodar života

Naravno, zbog Coronavirusa ovo je ružno razdoblje, ali u ovoj kolektivnoj psihozi zaboravljamo da su ljudi glavno bogatstvo naroda. Narod s vlastitom poviješću, životom, vjerom, koja je za mnoge ljude od primarne važnosti u suočavanju sa životnim događajima.

Istina je da je u svakodnevnom životu, sa svojom stranicom dnevne boli, ponekad teško povjerovati u Isusovu spasonosnu snagu ili je, barem, teško vidjeti njegovu prisutnost u ovim često tragičnim okolnostima. Ipak, za one koji vjeruju, on ostaje Gospodar života.

Riječ Božja, koja nadilazi vrijeme i prostor, ostaje za svakoga od nas svjetiljka na našem putu i, kao što nas Psalam 49 poziva, ponizno molimo: “Što da se bojim u danima nesreće…, koji se u blago svoje uzdaju i silnim se hvale bogatstvom? … – Čovjek koji nerazumno živi sličan je stoci koja ugiba.” Stoga pouzdajmo se u Boga, koji s Marijom, brine o svim našim potrebama!

Uistinu je bio je u pravu moj otac (svaki dan zahvaljujem Bogu za njega što mi je u nasljedstvo ostavio vjeru) koji mi je govorio iz svoje ukorijenjene i prokušane vjere: “Bog bi mogao ne doći kada ga zaželiš ili kada ti to hoćeš… No zapamti da uvijek stiže u pravi trenutak.”

Je li ovo pravi trenutak?

/Izvor: Nedjelja.ba/

Objava Slom lažne sigurnosti pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

/Izvor: Nedjelja.ba/

Objava Isus i Sokrat pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Na misi u župnoj crkvi Svetog Ivana Krstitelja na Uzdolu župnik don Ivan Tomić je u propovijedi kazao da je žalosno da  svaka druga osoba u našem kraju psuje Isusa. “Zamislite te ljude, te pogrde, te strašne psovke koje ubijaju Boga. Zar čovjek, kršćanski čovjek može psovati svoga Otkupitelja? Izgleda da može. Ali, ovo su veliki dani. Dani kada se udara u prsa i žarko moli. Dani kada se s Isusom nosi križ bez prigovaranja i dani kada se u tišini Bogu približavamo. Zato pogledajte taj križ, uhvatite Njegov pogled i ostanite u toj tajni ove svete dane.”

Na misi je bio lijep broj vjernika, a očekuju se ovih dana brojni iseljeni Uzdoljani.

Pripremila: Marija Stojanović

Objava Veliki četvrtak: Dan kada je Bog postao najponizniji sluga pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Piše: Pavo Jurišić

Put pobjednika prolazio je pored sjajne građevine Forum Romanum i kroz trijumfalne lukove te bi svetom ulicom vodio prema hramu na Kapitolu.

Na prvi nam se pogled može činiti kao da Isusov ulazak u Jeruzalem ima sličnosti s ovakvim ulascima proslavljenih vojskovođa ili careva u starom Rimu. Isus, sasvim suprotno od svoga dosadašnjeg načina života, vladanja i postupaka, prilikom ulaska u grad jaše na magarcu, te dopušta da ga narod pozdravlja s prastarom kraljevskom titulom „Davidov sine!“, te mu molitvom za spasenje i izbavljenje uzvikuje: „Hosana!“ Takvo je klicanje bilo izraz velike radosti. Ljudi su sterali haljine i stavljali zelene grane pred njim u znak proslave. Nadali su se da će doći do promjene, da je poniženi narod našao svoga izbavitelja i da će uskoro biti oslobođen od svakoga ropstva, posebno od okupatorske rimske vlasti.

Kolebljiva ćud naroda

Isus prihvaća da ga ljudi slave, prihvaća klicanje puka i nade naroda, ali se ovaj njegov nastup ipak odvija u svoj jednostavnosti. On za ulazak u Jeruzalem traži magarca na kojemu će jahati prilikom ulaska u grad, a ne kraljevskoga konja.

Što li je Isus osjećao u tom trenutku kada mu je ovo mnoštvo klicalo i oduševljeno ga pozdravljalo? On je znao da je ovo narodno oduševljenje površno, i da kod ljudi iz mnoštva koje mu je klicalo nema toliko vjere koja će im pomoći da izdrže do kraja, a kamo li da shvate patnju i smrt koja se nalazila pred njim. Koliko ga je god moglo radovati to što ga ljudi prepoznaju kao Mesiju, toliko je duboka morala biti bol koju je osjećao zbog nestalnosti i kolebljivosti onih koji su mu klicali „hosana“, a koji će za koji dan tražiti od Pilata da ga razapne.

Nismo li i sami koji put to iskusili u životu? Dok nam dobro ide, imamo mnoge „prijatelje“ koji s nama dijele sreću. Ali kad nam je teško, okreće se list, pa mnogi „prijatelji“ brzo promijene stranu. Tek se u nevolji poznaju pravi prijatelji koji stoje uza te.

Isus se nije dao smesti ovim iskustvom susreta s ljudima promjenjive i kolebljive ćudi. Njegova je misija jasna, da u potpunosti izvrši volju Očevu. On je ljubio ljude, sve mu je bilo poznato i jasno, pa zato je i došao da za sve nas preuzme na sebe toliku bol, patnju i smrt, unatoč iskustvu nevjernosti i nezahvalnosti koje je doživio s nama. Ljubav je jača od smrti, jača od svake ljudske nevjere i nestalnosti.

Kralj mira

Isus svečanim ulaskom u Jeruzalem želi svima dati do znanja da se on ne prilagođava pravilima igre koju su moćnici izmislili za sebe. Kada je na magarcu ujahao u grad Jeruzalem, svaki se pobožni Židov mogao sjetiti riječi proroka Zaharije: „Klikni iz sveg grla, Kćeri sionska! Viči od radosti, Kćeri jeruzalemska! Tvoj kralj se evo tebi vraća: pravičan je i pobjedonosan, ponizan jaše na magarcu, na magaretu, mladetu magaričinu. On će istrijebit’ kola iz Efrajima i konje iz Jeruzalema; on će istrijebit’ luk ubojni. On će navijestit’ mir narodima; vlast će mu se proširit’ od mora do mora i od Rijeke do rubova zemlje“ (Zah 9,9-10). Isus želi biti kralj mira. On ostaje povezan s narodom i ne uzvisuje, a njegova vlast ne počiva na moći i oružju, nego na unutarnjoj punomoći i ovlasti koje mu je dao Otac nebeski.

No ipak je ovakav Isusov ulazak u Jeruzalem bio uistinu svojevrsna svjesna demonstracija protiv ustaljenih normi koje su nametnuli vjerski i politički moćnici. Zbog toga se za ovaj nastup brižno priprema. Sasvim suprotno od njegova uobičajena načina putujućeg proroka i učitelja, on traži da mu dovedu magare, zna i gdje se nalazi, pa u tu svrhu ističe svoj autoritet: „Recite: ‘Gospodinu treba’“ (Lk 19,31). Njegovi ga učenici pozdravljaju kao kralja i mironosca.

Isusu je moralo biti jasno da će ovim načinom isprovocirati vladajuće strukture, kako Veliko vijeće, tako i okupatorske vlasti, odnosno rimskog upravitelja. Tu su i farizeji. Oni će, promatrajući prizor, početi škrgutati zubima. Kada Božji poslanik ulazi u grad, to se ne smije držati u tajnosti. To neće biti njegova zadnja demonstracija. Malo nakon ulaska u Jeruzalem uzet će bič i početi izgoniti trgovce iz Hrama, jer je taj Hram „dom molitve“, a ne spilja razbojnička.

Isus je spreman platiti punu cijenu. Zna da će mu se moćnici suprotstaviti. U njihovim je rukama sila, pa će mu oni uzvratiti nasiljem i terorom, a on će stajati pred njima kao „janje krotko“ koje vode na klanje (usp. Iz 53,7). Već se na ulazu u Jeruzalem usred svjetine koja kliče nazire križ, a Isus već sluti da će ova svjetina promjenjive ćudi, koja mu sada kliče „hosana“, uskoro vikati: „Raspni ga! Raspni!“

Javna stvar

Blagoslov grančica i ophodi na Cvjetnicu podsjećaju vjernike na njihovu vlastitu odgovornost u vjeri. Vjera ipak nije privatna stvar, koliko je god netko želio zatvoriti u sakristiju i na privatno područje života. Istina, Isus nije težio za vlašću jer je izbjegavao svaku mogućnost bilo kakva oblika političke vladavine, a isto su tako nastupali i prvi kršćani naspram političkim vlastima i društvenim strukturama, ali su se u svakoj prilici suprotstavljali političkim sustavima tamo gdje su se oni pojavljivali u svom najgorem obliku totalitarizma i nečovještva. Nisu bez razloga rimske vlasti, koje su inače u pitanjima vjere bile tolerantne, tako često progonile kršćanstvo.

Imajući sve to na umu, želio bih da i naša Crkva ima više odvažnosti da i u pojedinim političkim pitanjima zauzme jasan stav, a ne samo u stvarima kada se radi o njezinim vlastitim interesima i pravima. Kristovo evanđelje je jasno i traži od nas zauzimanje stava, bilo da je riječ o aktivnoj politici o uspostavi mira u svijetu ili o zaštiti ljudskih prava, posebno onih za koje se nema tko zauzeti; bilo da se radi o političkom moralu ljudi na vlasti ili o načinu kako se mi u svom malom svijetu odnosimo jedni prema drugima. Jer kako ćemo biti Kristovi svjedoci ako u zajednicama u kojima živimo ima braće i sestara koji prolaze pored tebe, a ne udostoje se ni pozdraviti te, a kamo li pokazati spremnost da ti oproste krivnju ili barem jasno izreći zbog čega se ljute na tebe. To se ne događa negdje tamo izvan crkvenih zidina, nego u našim kršćanskim zajednicama, na svim razinama crkvenih struktura. Dovoljno je da jedan bude na krivom mjestu, a da od njega trpi cijeli organizam.

Šutnja nije uvijek zlato

Zadaća Kristovih učenika i članova Crkve trebala bi biti da se na privatnom području zalažu za dobro bližnjega, a da se u javnom životu zauzimaju za potlačene. Zato se ne bismo trebali ustezati javno progovoriti u situaciji kada vidimo da se na društveno-političkom polju gazi čovjek i njegova prava (npr. u našoj državi prava radnika koji su izrabljivani, koji rade bez zdravstvenog i mirovinskog osiguranja, nad kojima poslodavci ili šefovi na javnim službama vrše mobbing i zlostavljanje), ili staviti svoj potpis na peticiju u skladu sa svojom savješću, pa ako je potrebno izići i na ulicu. Jer „šutnja nije uvijek zlato“ (Tanja Popec). A po sebi je razumljivo da nam je dužnost odgovorno pristupiti glasovanju na izborima i dati svoj glas te ne podlijegati manipulacijama.

Kada su Isusu farizeji rekli: „Učitelju, prekori svoje učenike!“, on im je uzvratio: „Kažem vam, ako ovi ušute, kamenje će vikati!“ (Lk 19,39-40). Neki koji s vjerom i nemaju baš neke veze znaju se pozivati na Bibliju i citirati je. Istina, koji put su ti njihovi istupi sumnjivi, a često i komični. Ali nam to ipak ukazuje na činjenicu da smo možda mi sami predugo šutjeli i u privatnoj sferi prakticirali svoju vjeru, pa zbog toga drugi pokušavaju prisvojiti naše ideale. Zato nas mnoge opravdane kritike pogađaju, posebno ako su odraz vlastita neuspjeha ili malog zauzimanja za čovjeka siromaha koji trpi, a kojemu smo mogli iskazati milosrđe, bilo u tjelesnom ili duhovnom pogledu. Suradnja sa zakonitim vlastima potrebna je Crkvi, ali to ne uključuje podilaženje kako bi Crkva mogla ostvarivati svoje vlastite projekte. To bi bila izdaja, pa bi upravo u tom trenutku moglo početi umjesto nas „kamenje vikati“.

/Izvor: Nedjelja.ba/

Objava CVJETNICA: NEDJELJA MUKE GOSPODNJE pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Treći je dan od kada su nepoznate ososbe ukrale figuru Isusa iz Božićnih jaslica u Mostaru, a da do sada nitko nije  reagirao i ispravio više nego očiti nedostatag Božićnih jaslica.

Ipak, Mostar se može pohvaliti da je jedino mjesto na svijetu gdje Božićne jaslice ne moraju podrazumijevati i Novorođenog Isusa.

I to sve se događa u gradu kojeg pojedine “hrvatske perjanice” nazivaju “stolnim hrvatskim gradom”. Na samom Trgu često se odvija politički marketing i samopromocija, kao i defile, odnosno, mimohod doživotnih predsjednic(k)a braniteljskih udruga – dakako, svi u ulozi interesnih, profesionalnih polagača vijenaca i palitelja svijeća, ispred spomenika hrvatskim braniteljima, dok se ovi potonji, u većini, tako ne mogu nazvati.

Umjesto Isusa, u štalici je sada cjepanica. I nema prosvjeda.

Čestit Božić “stolnim Hrvatima”.

(Republikainfo.com/V.S.)

Objava U “STOLNOM HRVATSKOM GRADU” – Nema Isusa ni treći dan, umjesto Njega stavili – cjepanicu!!! pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.