Počast su poginulima odali članovi obitelji ubijenih, Koordinacije udruga proisteklih iz Domovinskog rata iz Jajca i Rame te politički predstavnici općina Jajce i Prozor-Rama. Nakon odavanja počasti ubijenim vojnicima HVO je služena sveta misa zadušnica, koju je predslavio fra Branko Malekinušić.

Rama se svake godine u rujnu prisjeća dvije tragedije i spominje zločina o kojima se, gledajući s odmakom od 32 godinu, mora govoriti bez straha i srama, a prije svega ih se ne smije zaboraviti. Po završetku svete mise kod spomen obilježja za poginule je izmoljeno opijelo.

Sveto misno slavlje je obavljeno u kapeli svetog Petra i Pavla u mjesnom groblju u Hudutskom, a koja je građena od 1975. do 1977. godine, da bi bila porušena u ratu 1993. godine i ponovno obnovljena u 2002. godini.

Ubijeno je 16 vojnika, dok su trojica zarobljena

Na potezu od Kućana do Hudutskog je tijekom ratnih događanja ukupno stradalo 27 ljudi. Na spomen obilježju su upisana imena 16 vojnika koji su ubijeni na području Hudutskog, kao i imena poginulih iz okolice Hudutskog te dvojice poginulih vojnika u mjestu Kućani. Iako mediji spominju i dvoje civila, iz Udruge građana “Hudutsko” kažu kako su te tvrdnje demantirali u Sarajevu. Za jedno ime se ne zna kako se dovelo u kontekst sa stradanjima u Hudutskom, dok je Mato Biloš, rodom iz Hudutskog, poginuo u Doljanima.

Kako se kroz medije od 2010. godine provlače konstantno iste informacije i kopirani tekstovi iz Udruge građana “Hudutsko” godinama pokušavaju razjasniti zbivanja u Hudutskom i što se zapravo dogodilo.

“Na potezu od Kućana do Hudutskog je tijekom ratnih događanja ukupno stradalo 27 ljudi. Na spomen obilježju smo upisali imena tih vojnika, njih 16 koji zaista i jesu ubijeni na području Hudutskog te smo upisali i imena poginulih iz okolice Hudutskog, kao i dvojice poginulih vojnika u mjestu Kućani. Mediji navode da je ubijeno i dvoje civila. Te natpise smo pokušali demantirati i u Sarajevu. To se ovdje nije dogodilo. Za jedno ime ne znamo kako se uopće dovelo u kontekst sa stradanjima u Hudutskom, dok je Mato Biloš koji zaista jest rodom iz ovog mjesta, poginuo u Doljanima”, ispričao je Andrija Biloš, nekadašnji predsjednik spomenute udruge za Ramski Vjesnik.

Tvrdi se da je od zarobljenih vojnika 22 strijeljano, a samo su trojica preživjela. Oni su odvedeni u logor „Muzej“ u Jablanici. U listopadu 1993. godine jedan od njih uspio je pobjeći, a druga dva su razmijenjena 1. ožujka 1994. godine.

Međutim, jedan od dvojice preživjelih za Ramski Vjesnik je kao izravni učesnik tragičnog događaja želio ispričati svoju priču, koja se uvelike razlikuje od medijskih natpisa. Petar Radić, pripadnik brigade “Hrvoje Vukčić Hrvatinić” iz Jajca nam je kazao kako je na ove prostore sam došao 15. rujna kao vojnik, zapovjednik tehničke službe.

“U jutarnje sate oko 06:30h čuli smo pucnjeve nama iza leđa. Znači da je druga strana izvršavala napad. Nakon određenog vremena, možda sat ili dva, do nas dolaze mještani Hudutskog i govore da je sve ispod našeg položaja palo i da se na tu stranu od tada više ne možemo vraćati. Pokušali smo se izvući prema Lizopercima. U povlačenju smo sreli još nekoliko naših vojnika te se formirala grupa od nekih 8-10 ljudi. Došli smo do dalekovoda koji vodi iz Hudutskog ka Lizopercima. Bili smo na toj lokaciji i pokušali se dogovoriti. Jedna bitna stvar, tijekom povlačenja smo pokušali preći na lijevu stranu i u tom prelasku je stradao njihov zapovjednik Džino. Kod dalekovoda je među nas pala granata. Od te granate su na licu mjesta stradale četiri osobe. Ja sam ranjen. Nakon ukazane pomoći smo se krenuli razilaziti. Ja sam ostao ispod jednog puta ranjen, a sa mnom još dvojica preživjelih koji će kasnije isto biti zarobljeni, Karlo Ladan i Kamilo Dumančić. Od trenutka zarobljavanja smo svezani, razoružani, skinuti gotovo do donjeg veša i odvedeni na lokaciju Tošćanica 1. Tu smo zaustavljeni gdje su oni formirali liniju i očekivali protunapad. Tada su poveli Dumančića i vratili se da pokupe materijalno-tehnička sredstva. Jesu li poveli njega da ga koriste kao živi štit, u to neću ulaziti. Obzirom da sam bio ranjen, ostavili su me svezanog, a Karla Ladana natjerali da kopa rov. On je nakon par minuta bacio kramp i počeo bježati. Bježao je goloruk, a oni su ga ubili. Bilo smo svezani 48 sati, nakon čega smo završili u logoru u Jablanici. Nakon 49 dana logora, bio sam u grupi koja je pobjegla”, ispričao nam je Radić.

Udruga i akteri traže sustavan i ozbiljan pristup događaju u Hudutskom

Nakon povratka u Jajce, događaj u Hudutskom je kod Petra ostavio gorak okus uzimajući u obzir da ga kao izravnog učesnika nikada nitko nije upitao za izjave, iako su službene vijesti o tragičnom događaju već bile objavljene.

“Nakon toga vratio sam se u Jajce. Od tog trenutka službene izjave su davane, dok mene osobno nitko nikada nije pitao o događanjima. Informacija je glasila da je 22 ljudi strijeljano, a troje preživjelo. Ono što znam da je ubijen goloruk, bio je Karlo Ladan, a ostali vojnicu su ubijeni u borbi. Iz cijele priče smo živi izašli Kamilo Dumančić i ja. Kasnije je bilo suđenje Ismetu Dedajiću, upravniku logora u Jablanici, a bio je između ostalog osuđen i za strijeljanje Karla Ladana. Nakon 24 godine su me posjetili inspektori da bi uzeli službene zabilješke, jer je ispalo da sam ga ja posljednji vidio. A gdje sam bio svo ovo vrijeme kada sam trebao davati informacije, borim se samo da se dokaže istina. Djeca poginulih vojnika me danas znaju gledati s prezirom, pitajući se kako sam sam ja preživio, a njihov tata nije. U razgovorima sam govorio da ne mogu preuzeti tu odgovornost i reći da je netko strijeljan ili je ubijen u pokušaju bijega. Znam da je ubijen goloruk u pokušaju bijega. Najprije je ubijen, a zatim je ustavljan na stoj. Kroz medije se godinama kopiraju iste informacije, koje me bole. Ispada da u Jajcu nismo imali časne ljude koji su izginuli s oružjem u rukama. Ispada da je 30 ljudi došlo ovdje, diglo ruke u zrak, što ne odgovara istini. Od trenutka kada sam prvi put došao u Hudutsko, sve moje emocije su gore na mjestu gdje sam se izvlačio, gledajući gdje su ležali poginuli, ovaj ovdje, onaj ondje. Iskreno, došao sam ovdje da dam pokoj stradalima. Ne vidim problem da Udruge iz Jajca i Rame konačno okupe nas preživjele i da vidimo što se dogodilo i što je istina. Više se vjeruje pisanim tragovima, koje je unosio tko zna tko, nego akterima događaja. Kada su u pitanju suđenja i osude, o tome ne treba ni raspravljati. Zna se da je to sve svedeno na minimalac. Nemoguće da netko dobije 35-40 godina, a netko 5 godina za, da ne kažem, isto”, zaključio je Radić za Ramski Vjesnik.

Kroz logore u BiH je prošlo gotovo 4000 vojnika HVO

Napad se dogodio na današnji dan prije 31 godinu, točnije 16. rujna 1993. godine, samo dva dana nakon tragedije u Uzdolu. Jedan od preživjelih napada tvrdi da su osim njega još preživjela dvojica vojnika. Jedan od njih je ubijen kasnije dok je kopao rov, a dvojica su premještena u logor “Muzej” u Jablanici.

Logor “Muzej” jedan je od 331 logora koje su muslimani formirali tijekom sukoba s Hrvatima. Vjeruje se da je kroz njega prošlo oko 800 zarobljenika. U Bosni i Hercegovini je ukupno bilo zatvoreno 14.450 Hrvata. Od toga je u logorima završilo oko 4000 pripadnika HVO, dok je ostalo bilo civilno zatvoreništvo.

Ubijeni vojnici HVO

Ilija Bendra Krunoslava (1959.), Anđelko Bilandžija Franjin (1968.), Ljupko Bilandžija Matin (1961.), Stipo Bliznac Pejin (1952.), Marko Brtan Jozin (1953.), Željko Golubović Zvonkin (1958.), Željko Jakašević Pejin (1970.), Ilija Jakovljević Markov (1962.), Dragan Jezerčić Matin (1971.), Jozo Ladan Ivanov (1968.), Karlo Ladan Slavkov (1965.), Zoran Marijanović Antin (1972.), Drago Mijatović Ivin (1971.), Šimo Petrović Ilijin (1966.), Dragan Žunić Antin (1959.), Pejo Jožić, Jure Brajković, Jozo Bogić Mijin (1961.), Ante Beljo, Anton Odak, Josip Soldo i Marin Vidić.

Udruga i akteri i dalje traže sustavan i ozbiljan pristup događaju u Hudutskom

Većina ubijenih pripadnika HVO u Hudutskom bili su vojnici jajačke brigade “Hrvoje Vukčić Hrvatinić” iz Jajca i Pougarja koji su bili smješteni na ramskom području nakon pada Jajca pod srpsku vlast. Trinaest njih je kasnije pokopano na području općina Livno i Tomislavgrad. Hudutsko se tako našlo među mjestima okrutnog pohoda muslimanskih snaga zajedno s mjestima: Uzdol, Grabovica, Križančevo Selo, Buhine Kuće, Lužani, Dusina, Orlište, Sušanj, Trusina, Grm, Miletići, Čukle, Krpeljići, Maljina, Vitez, Kraljeva Sutjeska, Drenovik, Slapnica, Busovačke Staje, Ljubinci, Doljani, Bugojno, Kiseljak, Zabilje, Vrbica, Kopljari, Vareš, Fojnica, Konjic…

Mladen Topić/Ramski Vjesnik

Objava Hudutsko obilježilo 32. godišnjicu stradanja vojnika brigade “Hrvoje Vukčić Hrvatinić” iz Jajca pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Ovo je samo jedan od koraka koji će veslački sport vratiti na Plivsko jezero, a “Pliva” bi uskoro pod vodstvom Brnjaka trebala raditi na sastavljanju stručnog stožera i pokretanju škole veslanja.

“Veslački klub ‘Rama’ već dugo ima inicijativu da pokrene još veslačkih klubova u BiH, tako da proširimo ovaj sport u državi. S veslačkim klubom ‘Ustirama’ smo to već uspjeli, gdje klub djeluje već 5-6 godina i ima redovne natjecatelje. Sad smo stupili u kontakt i prijateljimai  Jajca i već neko vrijeme dogovaramo na koji način da im pomognemo, da i oni naprave neki korak prema okupljanju djece i da imamo žive klubove koji imaju redovne treninge i djecu sposobnu za natjecanje”, pojašnjava za Ramski vjesnik predsjednik VK “Rama”, Filip Šimunović.

Oprema koju je VK “Rama” ustupio VK “Pliva” ovom će klubu pružiti mogućnost organiziranja škole veslanja

Objava Veslački klub “Rama” posjetio prijateljski klub u Jajcu pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Foto: Jajce

Nakon određenih prekida u radu, grupa entuzijasta odlučila je ponovno vratiti veslanje u kraljevski grad i pokrenuti Veslački klub “Pliva” koji će potaknuti mlade i profesionalne sportaše na ovaj sport na vodi.

Uprava kluba u proteklom je periodu aktivno radila na rješavanju prostorija novoosnovanog kluba, a Veslački klub “Rama” ovom je prilikom posjetio novi prijateljski klub, obzirom da su u studenome 2024. godine s Veslačkim klubom “Ustirama” i “Pliva” osnovali Veslački savez Federacije BiH.

Predsjednik novoosnovanog kluba Filip Bilić ističe kako bez prijatelja iz Rame ne bi došlo do inicijative za ponovnim rađanjem veslačkog sprota u Jajcu, pa tako ni saveza na razini Federacije BiH.

“Jučerašnja posjeta je bila još jedna potvrda partnerstva i želje da uprava i članovi veslačkih klubova iz Rame pomognu razvoju ovog sporta u Jajcu. Drago nam je da se i van granica Jajca primjeti potencijal koji mi imamo. Prijatelji iz Rame su imali priliku vidjeti kojim uvjetima mi raspolažemo, o kvaliteti naših jezera ne treba posebno trošiti riječi, ali o ostalim uvjetima poput prostorija i hangara Kajakaškog kluba ‘Jajce’ itekako u buduće treba povesti posebnu brigu”, govori nam Bilić o posjetu iz Rame.

Foto: Ustupljene prostorije Kajakaškog kluba “Jajce” koje očekuje skora obnova

Potrebno je tek nekoliko entuzijasta da pokrenu lijepu priču o sportovima na vodi, posebno jer Jajce od ranije ima povijest ovih sportova, tradicija postoji, iako s pauzama, vjerujemo da je vrijeme za ponovne aktivnosti uz pravo vodstvo.

“Veslanje na našem Plivskom jezeru je trenutno ‘endemska’ pojava koju možemo primjetiti tek kad neka od svjetskih reprezentacija s vremena na vrijeme obavi ciklus priprema. Kajak-kanu sport je trenutno prisutan samo na papiru, s tim da klub posjeduje opremu i prostorije na Plivskom jezeru. Grupa entuzijasta na čelu s Tomislavom Brnjakom, koji je i sportski direktor novoosnovanog Veslačkog kluba ‘Pliva’, je postala svjesna da Jajce više nema vremena za gubljenje i da je krajnje vrijeme da se pokrene neki vid kvalitetnijeg oganiziranja sportova na vodi u Jajcu. Povijest sportova na vodi na Plivskim jezerima je duga, a sportske manifestacije koje su održavane u prošlom stoljeću se još uvijek pamte, a sportašima koji su sudjelovali na njima je Plivsko jezero u lijepom sjećanju”, pojašnjava nam Bilić.

Obišli smo i postojeće prostorije Kajak kanuu kluba “Jajce” na prekrasnoj lokaciji Plivskog jezera, itekako je vidljiv potencijal koji Jajce nudi. Iako će posla na uređenju biti još dosta, ne sumnjamo da će nas već ovoga ljeta očekivati prve aktivnosti na jezeru.

“Ideja razvijanja Veslačkog kluba ‘Pliva’ nerazdvojiva je od suradnje sa Kajak kanu klubom ‘Jajce’. Već su se stvorili kontakti između klubova te su u planu radovi na saniranju i rekonstrukciji prostorija kako bi oba kluba ubuduće imali kvalitetne resurse za razvoj. Nadamo se da će suradnja s veslačkim klubovima iz Rame dovesti do toga da uz njihovu stručnu pomoć i savjete na najbolji način opremimo klub i prostorije, a zajedničko djelovanje kroz federalni savez će sigurno biti garancija da ćemo lakše dolaziti do sredstava od domaćih, ali i europskih institucija”, mišljenja je Bilić te još jednom istaknuo važnost suradnje na svim nivoima.

Iako jedan klub, poput onog u Rami, na svojim leđima može iznijeti vrlo važne i velike projekte, podrška lokalne zajednice je itekako dobrodošla. Predsjednika Bilića potamo kakve su reakcije u njihovoj zajednici, ljudi iz političkog kruga, je li netko iskazao želju da se ovaj iznimno važan projekt, prije svega za mlade i sport, što prije realizira.

“O projektu, odnosno o osnivanju Veslačkog kluba ‘Pliva’ upoznata je i Općina Jajce, drago nam je da je načelnik Edin Hozan prepoznao značaj i na samom početku podržao ideju. Nadamo se da će u periodu koji je ispred nas, Općina znati prepoznati važnost ulaganja u objekte na Plivskom jezeru kroz grantove”, kaže Bilić za Ramski Vjesnik.

Foto: Mlinčići na Plivi

Bilić ne sumnja da jedan klub zasigurno može i potaknuti razvoj sportskog turizma koji privlači sve veći broj gostiju, a to istovremeno znači i potrebu za smještajnim kapacitetom kojeg ne manjka. Sve to odvija se u srcu jedne kulturno-povijesne atrakcije kao što je prijestolnica bosanskih kraljeva Jajce.

Nismo se mogli oteti dojmu da je lokacija koju smo posjetili idealna za regate

“Mislimo da veslački sport može doprinjeti i razvoju turizma u Jajcu, kada se sportaši imaju priliku natjecati u takvom ambijentu kakav imaju Plivska jezera i naš grad u cjelini. Uz razvoj sportskog turizma Jajce već ima, iz godine u godinu, pojačan dolazak domaćih i stranih gostiju. Razvoj smještajnih kapaciteta doprinio je tome da se sve više domaćinstava odlučuje da iznajmljuje svoje apartmane, sobe i kuće u cjelini. Turizam koji će ogledati kroz razvoj sporta, smještajnih kapaciteta te uređenja kulturno-povijesnih i prirodnih atrakcija, može za naš grad prerasti u glavnu granu gospodarstva“, govori nam Bilić.

Foto: Ponuda smještajnog kapaciteta sve bogatija i atraktivnija 

Mladi na prvom mjestu

Kada je riječ o djelovanju jednog veslačkog kluba, onda nije riječ isključivo o sportu. Aktivnosti su razne, a grupe mladih mogu osim u sportove na vodi biti uključene u planinarenje, biciklizam, skijanje, vježbanje na spravama, ekologiju i što sve ne. Pozitivni su i primjeri kada je su u rad jednog ovakvog kluba uključena i djeca s poteškoćama u razvoju, gdje se za njih mogu organizirati razne radionice, od škole plivanja, do prilagođenih natjecanja uz tjelesnu aktivnost.

“Sportski klub treba biti otvoren za sve. Veslački klub ‘Pliva’ će sigurno biti mjesto gdje će se razvijati pravi ljudi. Ideja je da kroz bazni sport koji će biti veslanje, aktivno sa članovima radimo i u prirodi, da učimo mlade o prostoru i o životu u prostoru koji nas okružuje. Bitno je da gradimo tolerantnu zajednicu gdje će svako dijete, bez obzira na sposobnosti biti dobrodošlo. Vjerujem da će pod stručnim vodstvom Tomislava Brnjaka klub ubrzo biti kapacitiran da ostvari i prve rezultate na sportskim natjecanjima, a rezultat koji je najznačajniji je vraćanje sporta i naših mladih na Plivsko jezero”, zaključuje Bilić za Ramski Vjesnik.

Foto: Spomenik kulture crkva svete Marije sa zvonikom svetog Luke, prema papinskim poslanicima mjesto krundibe posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića

Posjet Jajcu, buduće prostorije kluba, ali i plivska jezera komentirao je i predsjednik VK “Rama”, Filip Šimunović.

“Sami uvjeti su na Plivskom jezeru, to već dugo znamo, idealni za veslački sport. Šteta je da klub nije zaživio i prije, bilo je nekih pomaka krajem osamdesetih. Iz VK ‘Rama’ ćemo sa svojim iskustvom i opremom učiniti sve da pomognemo prijateljima u Jajcu, da zaživi klub, da djeca treniraju, da se družimo i ovu veslačku priču širimo dalje”, kazao je Šimunović te dodao: “Sljedeći koraci nakon osnivanja Veslačkog saveza FBiH je promocija veslačkog sporta u Jajcu, pomoć trenerima koliko ćemo biti u mogućnosti i na koji ćemo način to napraviti. Planiramo već ove godine napraviti jedno manje natjecanje naših klubova na Plivskom jezeru u suradnji s VK ‘Pliva’.”

Foto: Medeni zlatnik kralja Stjepana Tomaševića (Granny Kate’s Jajce)

Foto: Povijesni spomenik, katakombe u Jajcu, posljednje prebivalište moćnog vojvode Hrvoje Vukčića Hrvatinića koji je dao naredbu o izgradnji obiteljske katakombe unutar gradskih zidina u Jajcu

Foto: Obilazak graditeljske cjeline tvrđave u Jajcu, za koju se vjeruje da je postojala već u 13. stoljeću 

Objava Veslački klub “Rama” posjetio novoosnovani prijateljski klub u Jajcu pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

“Informacija o otpuštanju 110 radnika je nažalost točna i odnosi se na našu tvornicu silicija u Jajcu. Proizvodnja je obustavljena prije 10 mjeseci. Kroz sav taj period pokušavali smo naći rješenje za visoku cijenu električne energije u usporedbi s onom koju plaćaju europski konkurenti, kako u FBIH, tako i u RS”, kaže Kuridža za Capital.

Tijekom perioda zastoja, tvrdi Kuridža, odnosno za svih 10 mjeseci od kada je obustavljena proizvodnja, kompanija nije otpuštala radnike i izmirivala je sve ugovorne obaveze.

Paralelno smo vodili pregovore s nadležnim elektoprivredama i vladama oba entiteta, s ciljem stvaranja uvjeta za pokretanje proizvodnje. Imajući u vidu da u FBIH nismo naišli ni na minimum razumijevanja od strane nadležnih institucija na višim razinama nismo imali izbora nego da uđemo u proceduru otpuštanja radnika u Jajcu, nakon 19 godina kontinuiranog poslovanja “Metalleghe” grupacije u tom gradu, kaže Kuridža.

Kuridža je dodala da se planira pokretanje proizvodnje u centrali u Mrkonjić Gradu i to do kraja prosinca ove godine.

Pronađeno je prijelazno rješenje, tako da će tvornica u Mrkonjić Gradu pokrenuti proizvodnju krajem prosinca 2023. godine, odnosno nakon što se obave sve potrebne pripreme, rekla je Kuridža.

Kazala je da je ova kompanija tijekom 2022. godine bila na listi 10 najvećih izvoznika iz BIH, da je ostvarila suradnju sa preko 200 gospodarskih subjekata u Republici Srpskoj i isto toliko u FBIH, ali da opredjeljenja vlada da ignoriraju probleme gospodarstva šalju veoma jasnu poruku svim trenutnim i budućim investitorima u BIH.

Objava Industrijski div ugasio proizvodnju u Jajcu i otpustio 110 radnika pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

“Dani srednjovjekovlja” je naziv događaja koji se i ove godine održao na tvrđavi u Jajcu, a u vikend programu uživali su kako stariji, tako i najmlađi građani BiH koji su se zadesili u našem kraljevskom gradu.

Objava “Dani srednjovjekovlja” u Jajcu 2022 pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

U listopadu kada se priroda poigra svojim bojama, ubiru zadnji plodovi za zimu koju najavljuju hladna i maglovita jutra, u Bosni i Hercegovini se na poseban način prisjećamo „posljednje“ bosanske kraljice Katarine.  Bobovac postaje mjesto susreta, molitve i uranjanja u povijest. No, brojna su  mjesta u ovoj napaćenoj ali nikada do kraja pokorenoj zemlji koja čuvaju povijest, spajaju prošlost s novim vremenima, opominju i ponosno prkose svim osvajačima ma tko oni bili, ma odakle stizali, bilo iz susjedstva bilo iz krajeva udaljenih tisuću kilometara… Takvo mjesto je Kraljevski grad Jajce.

Dvije rijeke, dva puta, a jedna povijest

Jajce je smješteno na ušću Plive u Vrbas. Teško je bilo kojem putniku proći pored Jajca magistralnim putovima koji se križaju kao i rijeke, a da ne pogleda u zanimljivost zidina, sačuvane arhitekture, lijepih vodopada. Kad zaviri u sami grad tek onda otkriva tajne koje ga vode u dubine povijesnih pustolovina ispunjenih usponima, osvajanjima, gradnji i strašnim pogibijama. Rijeke Vrbas i Pliva nisu mogle sa sobom u svoja riječna utočišta odnijeti tragove povijesti već ih opjevavaju svojim hučanjem i slapovima, bistrim okom zrcale odsjaj povijesti i neba koji se spajaju baš ovdje u Kraljevskom gradu Jajcu.

Prvi spomen u pisanim dokumentima datira iz 1396. godine kada je u posjedu Hrvoja Vukčića Hrvatinića koji se naziva Conte de Jajce

Tijekom srednjeg vijeka razvio se kao obrtničko i trgovačko središte. Zbog osmanskog pritiska na istočne granice države, postao je polovicom XV. st. prijestolnicom Bosanskoga Kraljevstva. U njemu je kralj Stjepan Tomaš sagradio kraljevski dvor i kapelu, a Stjepan Tomašević bio okrunjen (1461). Osmanlije ga osvajaju  1463., a do kraja te godine preoteo im ga je kralj Matija Korvin i učinio središtem Jajačke banovine.

Zbog nove obrambene uloge, stara kraljevska utvrda i gradski obrambeni zidovi potkraj XV. stoljeću preuredili su se i modernizirali. Pod osmanskom vlašću bio je sjedište kadiluka (1527–1878). Godine 1656. grad je bio teško oštećen u požaru. Od 1878. bio je sjedište kotara. U Jajcu je 29. XI. 1943. održano II. zasjedanje AVNOJ-a.

U ratu u BiH srpske su snage napadale Jajce od ožujka 1992. Jedinice HVO-a povukle su se potkraj listopada 1992 (s oko 30 000 izbjeglica). Tijekom napada i srpske okupacije grad je znatno razoren (uništena je većina kulturnih spomenika i vjerskih objekata). U rujnu 1995. zauzele su ga hrvatske snage.

Pođimo u jedan kratki obilazak grada Jajce kada ćemo posjetiti samo mali dio iz dojmljive povijesti i arhitekture.

Gradnja Jajca po uzoru na europske gradove

Jajce je najprije bilo Hrvojev grad koji ga izgradi upravo po uzoru na neke europske gradove.

Otac Hrvoja Vukčića Hrvatinića  Vukac je bio sin Hrvatina, koji je bio gospodar Soko-grada na Sokočnici kod Šipova.Tu se iskazao u borbi protiv Mađara.Kada je Vukac dobio sina dao mu je ime po svome ocu Hrvoje, što bi značilo  “mali Hrvatin”.

Hrvoje Vukčić Hrvatinić bio je jedan od najmoćnijih bosanskih velikaša. Njegova moć toliko je sezala da je imao posjede sve do Zadra, a nosio je titulu Hercega Splitskog.

Nekoliko je narodnih predaja kako je Jajce dobilo ime. Najčešća je predaja prema kojoj je Hrvoje Vukčić Hrvatinić izgradnju grada povjerio nekom Luculli, koji ga je sagradio po uzoru na napuljski Castello del Uovo (hrv. Dvorac Jajce). Prema toj predaji, Hrvoje Vukčić bio je vazal napuljskog kralja te je stoga spomenuti Castello del Uovo odabran kao model za novi grad.

Hrvoje Vukčić Hrvatinić bio je jedan od najmoćnijih bosanskih velikaša. Njegova moć toliko je sezala da je imao posjede sve do Zadra, a nosio je titulu Hercega Splitskog.

Zanimljivi građevinski poduhvati u Jajcu

U ovom malom hodu Jajcem najprije dolazimo do Medvjed kule koja je građena romaničkim stilom. Ne zna se tko ju je izgradio. Zbog svoje romaničke gradnje pripada u najstarije građevine bosanskog srednjeg vijeka. Postoje dva vjerovanja u vezi etimologije njenog imena. Jedno kaže da je nazvana medvjeđom zbog veličine i debljine zidova koja iznosi i do 6 m. Drugo, popularnije, kaže da su je tako zvali jer je Hrvoje u njoj držao  medvjede kojima bacao zarobljenike, lopove i kriminalce.

Kada čujete te legende i stanete pred Medvjed kulu osjetite neko strahopoštovanje i na trenutak kao da začujete medvjeda i povike zarobljenika. No, to je samo u našim mislima. Medvjed kula je bila jedan od boljih čuvara teško osvojivog Jajca.

U neposrednoj blizini je osobit građevinski poduhvat. Hrvoje je svoju moć volio pokazivati za života, ali i nakon smrti. Stoga se prema predaji odlučio izgraditi Katakombe kao mjesto počivališta za sebe i svoju suprugu Jelenu.

Ovdje se radi  o jedinstvenoj podzemnoj grobnoj kapelici. Stepenice koje vode unutrašnjost izazivaju jezu potaknutu hladnoćom podzemlja. No, unutra je nekakav osobit dojam. Tu je oltar sa apsidom okružen gotičkim lukom. Prema nedovršenom crteža Hrvojevog grba blizu ulaza, utvrđeno je da je kapela sagrađena 1410 godine.

Iako je to Hrvoje gradio za sebe ipak nije tu pokopan jer je preminuo u svom rodnom gradu Kotoru (Kotor Varoš)

Napustivši Katakombe u ovom obilasku Jajca na putu prema vrhu tvrđave obaveza je stati i zamisliti se kod crkve Svete Marije i tornja Svetog Luke. Građevina urušena, s vanjskim zidovima i grobnim mjestima podu. U ovoj crkvi krunjen je  bosanski kralj Stjepan Tomašević 1461. godine.  Kada se kćerka srpskog despota Lazara, Jelena Branković, udala za Stjepana Tomaševića, u miraz je donijela moći sv. Luke Evanđeliste.

Tako je uz samu crkvu izgrađen toranj – Zvonik Svetog Luke, koji su radili domaći majstori. Visok je 23,15 metara i danas je jedini sačuvani srednjovjekovni zvonik u kontinentalnom dijelu Balkana. Nastao je u XV stoljeću i oblikom gradnje upućuje na čak 3 stila: romanički, gotički i renesansni. Datum nastanka crkve nije utvrđen, ali se pretpostavlja da je nastala na mjestu starije romaničke crkve početkom XV stoljeća.

Crkva je za vrijeme osmanske vlasti pretvorena u džamiju i nazvana Sultan-Sulejmanova džamija. Međutim, dok je objekt korišten kao mjesto za molitvu muslimana nekoliko puta je gorio u požarima, što su mještani shvaćali kao znak da se objektu ne smije mijenjati namjena. Nakon požara 1832. godine od zgrade su ostali samo zidovi.

Ako se na ovom mjestu prepustite mašti onda začujete zvuk zvona koji odjekuje dolinom Vrbasa isprekidan ezanom i pozivom na molitvu. Uzburkane misli sigurno će nadvladati put u vrijeme krunjena Stjepana Tomaševića i sagledavanje glamura ondašnjeg vremena. Koja li se tada svita okupila.

Jajce je slovilo kao neosvojiva tvrđava. O tome svjedoče brojne legende. Kada pogledamo cijeli taj građevinsko kompleks i visinu na kojoj je izgrađeno postaje jasno zašto je bilo neosvojivo.

Na samom ulazu u tvrđavu nalazi se portal s grbom kralja Stjepana Tomaševića

Tvrđava je izgrađena na skoro 500 metara nadmorske visine. Građena je u 13. stoljeću i dograđivana za vrijeme osmanske, a zatim austrougarske vlasti. Ostaci prozora ukazuju na to da je tu građena i palača. U sklopu tvrđave se nalaze baruthana i rezervoar za vodu iz kojeg se vodom i danas snabdijevaju neki dijelovi grada jer je Austrougarska izgradila bazeni, a ugrađene su i crpke koje za prebacivanje vode iz izvora u bazen.

S tvrđave puca neodoljiv pogled na okolinu. Masivni zidovi poručuju kako ih neće nitko probiti niti osvojiti grad. Međutim, Osmanlije su ga osvojile na prevaru 1463. godine.

Prema narodnoj predaji kralj Stjepan Tomašević doživio je mučeničku smrt. . Pripovijeda se da je sultan Mehmed Fatih II želio zarobiti kralja koji se povukao u Ključ te je za njim poslao Mahmud-pašu sa 20.000 konjanika. No, sultanovi podanici nisu uspjeli prići dobro utvrđenom gradu već su počeli pregovarati s kraljem. Mahmud-paša je kralju i njegovoj obitelji obećao sigurnost, ali kada se predao obećanje je pogaženo.

Prema predaji, sultan je, da bi umirio svoju savjest, izdao fetvu prema kojoj on kao gospodar nije bio dužan održati riječ svog podanika.

Franjevački samostan i muzej

Doći u Jajce a ne posjetiti Franjevački samostan sv. Luke i muzej kao da ste došli u Rim i niste vidjeli Papu.

Sadašnji franjevački samostan u Jajcu osnovan je 1885. godine. No, franjevci su nazočni u tom kraju već u srednjem vijeku, gdje su imali samostane, osim u Jajcu, također i u Grebenu i Jezeru. Ne može se točno utvrditi kada je osnovan prvotni samostan u Jajcu, ali se pouzdano zna da franjevci početkom 15. stoljeća imaju samostansku crkvu Sv. Marije.

Ona je kao romanička građevina nastala u 12. ili 13. stoljeću, ali je u prvom ili drugom desetljeću 15. stoljeća obnovljena u gotičkom stilu. Njezini su zidovi bili oslikani, a jedna sačuvana kompozicija (“mrtvački ples”) tema je karakteristična za franjevačke srednjovjekovne crkve. /Izvor: Bosna Srebrna/

Uz spomenutu crkvu franjevci su imali i crkvu Sv. Katarine

Nju je vjerojatno dala sagraditi kraljica Katarina u četvrtom ili petom desetljeću 15. stoljeća. Crkva je kasnije, po dolasku Turaka, porušena. Isto se dogodilo s franjevačkim samostan­ima u Jajcu, Grebenu i Jezeru.

Preostale katolike Hrvate, nakon turskog osvajanja Jajca, opsluživali su franjevci iz Fojnice, koji su imali svoje sjedište u mjestu Lučina, na desnoj obali Vrbasa, nedaleko od Jajca. Ta je nastamba franjevaca izgorjela 1620., ali je nekoliko godina kasnije obnovljena. Očigledno je to bila prostrana zgrada, budući da su nekoliko godina u njoj obitavali svi fojnički franjevci, nakon požara samostana 1664. godine.

God. 1741. župno sjedište je u mjestu Kozluk nasuprot Jajcu, s desne strane Vrbasa. Kao župna crkva služila je crkva Sv. Ivana Krstitelja u Podmilačju.

U sklopu samostana je i muzej koji je bogat antičkim, starokršćanskim i srednjovjekovnim arheološkim spomenicima. Od rimskih spomenika valja istaknuti nekoliko najvažnijih: Igra Silvana i Nimfi (rimsko-dalmatski reljef, Šipovo kod Jajca, 1-2. st.), Gorgona Meduza (kameni antefiks s nekog nadgrobnog spomenika, Šipovo, 3. st.).

Od starokršćanskih i srednjovjekovnih nalaza tu je  nekoliko zanimljivih izložaka: Kapitel pilastra starokršćanske bazilike (Mujdžići kod Jajca, 5. ili 6. st.), Ulomak stupa crkve Sv. Marije u Jajcu (14-15. st.), Kapitel (stari grad Jajce, 14-15. st.), Doprozornik (banska rezidencija na starom gradu Jajcu, oko 1500. god.) i dr. U muzeju samostana nalazi se i mala etnografska zbirka.

Kraljeve kosti i Hrvojev misal

Kralj Stjepan Tomašević ubijen je u Jajcu na okrutan način. O tome svjedoče brojne narodne legende, a njegove se kosti čuvaju upravo u muzeju Franjevačkog samostana sv. Luke.

Prema narodnoj predaji nakon dovođenja kralja Stjepan Tomaševića u Jajce iz Ključa odrubljena mu je glava, te je zakopan ispod jednog stećka nasuprot Jajca. Uz njegovu smrt sačuvane su brojne narodne predaje koje govore o okrutnosti i mučeničkoj smrti posljednjeg bosanskog kralja.

Vodeći se tim legendama Ćiro Truhelka je 1889. godine otkopao kraljev grob i u njemu pronašao kosti za koje prenosilo s koljena na koljeno kako pripadaju kralju. Grob je bio na vrhu brijega s druge strane vodopada, a legenda veli kako je sultan prije smaknuća rekao Stjepanu Tomaševiću „Bit ćeš pokopan gore, gdje će te svi vidjeti, a ti nećeš vidjeti nikoga“.

Stjepan Tomašević je jedini bosanski kralj koji je dobio krunu iz Vatikana

U muzeju se čuvaju dvije vrijedne knjige koje je dao uraditi Hrvoje Vukčić Hrvatinić, a to su Hrvojev misal i Hvalov zbornik.

Sve priče i legende o Jajcu, Hrvoju Vukčiću Hrvatiniću, kralju Stjepanu Tomaševiću i svemu onome što je bilo vezano za Jajce, brojne su teško ih je sve na jedno mjesto skupiti. U Jajce treba doći, obići sva mjesta i saslušati ljude koji rado pričaju o svome mjestu, svojoj povijesti.

Vodopad i Plivska jezera

Nakon zanimljive i velikim dijelom sumorne povijesti ovog Kraljevskog grada najbolje je otići na vodopade koji su jedni od najljepših u Europi. Treba sjesti pored njih i prepustiti se šumu vodopada koji pripovijedaju svoju priču o Jajcu.

Osim prekrasnih vodopada treba se uputiti i na Plivska jezera. Oči će se nauživati vodene ljepote i mlinica koje svjedoče o nekom svom vremenu i žrvnju teškog života ovog puka.

Jajce nije samo grad povijesti, velikaša, kraljeva, to je grad pjesnika, umjetnika, književnika, znanstvenika. To je grad nepresušni kao što su nepresušne rijeke Vrbas i Pliva.

U Jajce treba doći i proučiti našu bosansku i kršćansku povijest opečaćene mučeničkom krvlju.

Objava Kraljevski grad Jajce pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Vjerske prilike

Okružena vjerskom raznolikošću

Objava Kraljica koja je obilježila povijest i do posljednjeg trena branila kršćanstvo BiH pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Svijeće su upalili i vijence položili kod spomen obilježja i blagoslovljenog križa, članovi obitelji ubijenih, Koordinacije udruga proisteklih iz Domovinskog rata iz Jajca i Rame te politički predstavnici općina Jajce i Prozor-Rama. Nakon odavanja počasti ubijenim vojnicima HVO je služena sveta misa zadušnica, koju je predvodio fra Marko Bandalo, kapelan župe Gračac. U rujnu se stoga obilježavaju tužne obljetnice u spomen zločina o kojima, gledajući s odmakom od 30 godina, moramo bez straha i srama govoriti, a prije svega ih ne smijemo zaboraviti. Po završetku svete mise kod spomen obilježja za poginule je izmoljeno opijelo.

Ubijeno je 16 vojnika, dok su trojica zarobljena

Kako se kroz medije od 2010. godine provlače konstantno iste informacije i kopirani tekstovi iz Udruge građana “Hudutsko” godinama pokušavaju razjasniti zbivanja u Hudutskom i što se zapravo dogodilo. “Na potezu od Kućana do Hudutskog je tijekom ratnih događanja ukupno stradalo 27 ljudi. Na spomen obilježju smo upisali imena tih vojnika, njih 16 koji zaista i jesu ubijeni na području Hudutskog te smo upisali i imena poginulih iz okolice Hudutskog, kao i dvojice poginulih vojnika u mjestu Kućani. Mediji navode da je ubijeno i dvoje civila. Te natpise smo pokušali demantirati i u Sarajevu. To se ovdje nije dogodilo. Za jedno ime ne znamo kako se uopće dovelo u kontekst sa stradanjima u Hudutskom, dok je Mato Biloš koji zaista jest rodom iz ovog mjesta, poginuo u Doljanima”, rekao je Andrija Biloš, predsjednik Udruge građana “Hudutsko” za Ramski Vjesnik.

Kroz logore u BiH je prošlo gotovo 4000 vojnika HVO

Prema ranijim objavama, na današnji dan prije 28 godina, točnije 16. rujna 1993. godine, samo dva dana nakon tragedije u Uzdolu, postrojbe Armije BiH zarobile su 25 vojnika HVO. Tvrdi se da je od zarobljenih vojnika 22 strijeljano, a samo su trojica preživjela. Oni su odvedeni u logor „Muzej“ u Jablanici. U listopadu 1993. godine jedan od njih uspio je pobjeći, a druga dva su razmijenjena 1. ožujka 1994. godine.

Međutim, jedan od dvojice preživjelih za Ramski Vjesnik je kao izravni učesnik tragičnog događaja želio ispričati svoju priču, koja se uvelike razlikuje od medijskih natpisa. Petar Radić, pripadnik brigade “Hrvoje Vukčić Hrvatinić” iz Jajca nam je kazao: “Na ove prostore sam došao 15. rujna kao vojnik, zapovjednik tehničke službe. U jutarnje sate oko 06:30h čuli smo pucnjeve nama iza leđa. Znači da je druga strana izvršavala napad. Nakon određenog vremena, možda sat ili dva, do nas dolaze mještani Hudutskog i govore da je sve ispod našeg položaja palo i da se na tu stranu od tada više ne možemo vraćati. Pokušali smo se izvući prema Lizopercima. U povlačenju smo sreli još nekoliko naših vojnika te se formirala grupa od nekih 8-10 ljudi. Došli smo do dalekovoda koji vodi iz Hudutskog ka Lizopercima. Bili smo na toj lokaciji i pokušali se dogovoriti. Jedna bitna stvar, tijekom povlačenja smo pokušali preći na lijevu stranu i u tom prelasku je stradao njihov zapovjednik Džino. Kod dalekovoda je među nas pala granata. Od te granate su na licu mjesta stradale četiri osobe. Ja sam ranjen. Nakon ukazane pomoći smo se krenuli razilaziti. Ja sam ostao ispod jednog puta ranjen, a sa mnom još dvojica preživjelih koji će kasnije isto biti zarobljeni, Karlo Ladan i Kamilo Dumančić. Od trenutka zarobljavanja smo svezani, razoružani, skinuti gotovo do donjeg veša i odvedeni na lokaciju Tošćanica 1. Tu smo zaustavljeni gdje su oni formirali liniju i očekivali protunapad. Tada su poveli Dumančića i vratili se da pokupe materijalno-tehnička sredstva. Jesu li poveli njega da ga koriste kao živi štit, u to neću ulaziti. Obzirom da sam bio ranjen, ostavili su me svezanog, a Karla Ladana natjerali da kopa rov. On je nakon par minuta bacio kramp i počeo bježati. Bježao je goloruk, a oni su ga ubili. Bilo smo svezani 48 sati, nakon čega smo završili u logoru u Jablanici. Nakon 49 dana logora, bio sam u grupi koja je pobjegla.”

Logor “Muzej” jedan je od 331 logora koje su muslimani formirali tijekom sukoba s Hrvatima. Vjeruje se da je kroz njega prošlo oko 800 zarobljenika. U Bosni i Hercegovini je ukupno bilo zatvoreno 14.450 Hrvata. Od toga je u logorima završilo oko 4000 pripadnika HVO, dok je ostalo bilo civilno zatvoreništvo.

Udruga i akteri traže sustavan i ozbiljan pristup događaju u Hudutskom

Nakon povratka u Jajce, događaj u Hudutskom je kod Petra ostavio gorak okus uzimajući u obzir da ga kao izravnog učesnika nikada nitko nije upitao za izjave, iako su službene vijesti o tragičnom događaju već bile objavljene. “Nakon toga vratio sam se u Jajce. Od tog trenutka službene izjave su davane, dok mene osobno nitko nikada nije pitao o događanjima. Informacija je glasila da je 22 ljudi strijeljano, a troje preživjelo. Ono što znam da je ubijen goloruk, bio je Karlo Ladan, a ostali vojnicu su ubijeni u borbi. Iz cijele priče smo živi izašli Kamilo Dumančić i ja. Kasnije je bilo suđenje Ismetu Dedajiću, upravniku logora u Jablanici, a bio je između ostalog osuđen i za strijeljanje Karla Ladana. Nakon 24 godine su me posjetili inspektori da bi uzeli službene zabilješke, jer je ispalo da sam ga ja posljednji vidio. A gdje sam bio svo ovo vrijeme kada sam trebao davati informacije, borim se samo da se dokaže istina. Djeca poginulih vojnika me danas znaju gledati s prezirom, pitajući se kako sam sam ja preživio, a njihov tata nije. U razgovorima sam govorio da ne mogu preuzeti tu odgovornost i reći da je netko strijeljan ili je ubijen u pokušaju bijega. Znam da je ubijen goloruk u pokušaju bijega. Najprije je ubijen, a zatim je ustavljan na stoj. Kroz medije se godinama kopiraju iste informacije, koje me bole. Ispada da u Jajcu nismo imali časne ljude koji su izginuli s oružjem u rukama. Ispada da je 30 ljudi došlo ovdje, diglo ruke u zrak, što ne odgovara istini. Od trenutka kada sam prvi put došao u Hudutsko, sve moje emocije su gore na mjestu gdje sam se izvlačio, gledajući gdje su ležali poginuli, ovaj ovdje, onaj ondje. Iskreno, došao sam ovdje da dam pokoj stradalima. Ne vidim problem da Udruge iz Jajca i Rame konačno okupe nas preživjele i da vidimo što se dogodilo i što je istina. Više se vjeruje pisanim tragovima, koje je unosio tko zna tko, nego akterima događaja. Kada su u pitanju suđenja i osude, o tome ne treba ni raspravljati. Zna se da je to sve svedeno na minimalac. Nemoguće da netko dobije 35-40 godina, a netko 5 godina za, da ne kažem, isto”, zaključio je Radić za Ramski Vjesnik.

Većina ubijenih pripadnika HVO u Hudutskom bili su vojnici jajačke brigade “Hrvoje Vukčić Hrvatinić” iz Jajca i Pougarja koji su bili smješteni na ramskom području nakon pada Jajca pod srpsku vlast. Trinaest njih je kasnije pokopano na području općina Livno i Tomislavgrad. Hudutsko se tako našlo među mjestima okrutnog pohoda muslimanskih snaga zajedno s mjestima: Uzdol, Grabovica, Križančevo Selo, Buhine Kuće, Lužani, Dusina, Orlište, Sušanj, Trusina, Grm, Miletići, Čukle, Krpeljići, Maljina, Vitez, Kraljeva Sutjeska, Drenovik, Slapnica, Busovačke Staje, Ljubinci, Doljani, Bugojno, Kiseljak, Zabilje, Vrbica, Kopljari, Vareš, Fojnica, Konjic…

Ubijeni vojnici HVO

Ilija Bendra Krunoslava (1959.), Anđelko Bilandžija Franjin (1968.), Ljupko Bilandžija Matin (1961.), Stipo Bliznac Pejin (1952.), Marko Brtan Jozin (1953.), Željko Golubović Zvonkin (1958.), Željko Jakašević Pejin (1970.), Ilija Jakovljević Markov (1962.), Dragan Jezerčić Matin (1971.), Jozo Ladan Ivanov (1968.), Karlo Ladan Slavkov (1965.), Zoran Marijanović Antin (1972.), Drago Mijatović Ivin (1971.), Šimo Petrović Ilijin (1966.), Dragan Žunić Antin (1959.), Pejo Jožić, Jure Brajković, Jozo Bogić Mijin (1961.), Ante Beljo, Anton Odak, Josip Soldo i Marin Vidić.

Objava HUDUTSKO: Obilježena 28. obljetnica tragičnog stradanja vojnika Hrvatskog vijeća obrane pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Kao dio Prirode, čovjek se oduvijek odnosio sa strahopoštovanjem prema njoj i njezinim moćnim silama. Svjestan svoje nemoći u odnosu na njezinu moć, tražio je načine kako utjecati na prirodne sile, kako ih nadvladati ili barem kako ublažiti njihovo negativno djelovanje.

Piše: prof. dr. Ivan Markešić

www.autograf.hr

A kako službena kršćanska i islamska religija nisu u svojim sakralnim prostorima (crkvama i džamijama) uspijevale uvijek riješiti sve (vjerničke) probleme, njihovi vjernici okretali su se samoj Prirodi i u njoj tražili mjesta u kojima bi moglo boraviti Sveto kojem bi se mogli obratiti za pomoć.

Zbog toga su i jedni i drugi, kad su tijekom povijesti nalazili ta i takva mjesta, pristupali njihovoj sakralizaciji: ogradili bi ih i izdvojili iz područja svakodnevnog i profanog, učinili ih nepristupačnim u svakodnevnoj komunikaciji.

Molitvena i zazivna obraćanja Svetome kojima se tražila izravna pomoć u borbi protiv prirodnih sila, ali i za tjelesno i duhovno ozdravljenje, događala su se u točno određenim vremenskim razdobljima, u vremenima kada je, prema njihovu vjerovanju, Sveto boravilo na tome mjestu.

U Bosni postoje takva dva važna mjesta, međusobno udaljena ni 40 kilometara: Podmilačje kraj Jajca kao katoličko i Ajvatovica kraj Donjega Vakufa kao muslimansko hodočasničko mjesto.

Unatoč slobodi da konačno smije govoriti istinu, kardinal se ni jednom jedinom riječju ne osvrnu na ulogu hrvatskih političara i onih iz BiH i onih iz Hrvatske za sadašnju nimalo ružičastu situaciju Hrvata u BiH, a posebno Hrvata u Bosni

Iako se ne zna točno vrijeme njihove sakralizacije, ipak ta mjesta već stoljećima važe kao sveta mjesta u kojima, prema vjerovanju hodočasnika, u sveta vremena, i to posebno u vremenu ljetnoga suncostaja, u drugoj polovici lipnja, ili točnije 24. lipnja, boravi Sveto i čini čudesa, ozdravlja od nečastivih duhova.

U tome smislu je fascinacija vjernika čudom i čudesnim ozdravljenjima privlačila ljude u Podmilačje.

Osim katolika, dolazili su i muslimani i pravoslavci tražiti pomoć od svetog Ive, što je vidljivo na ovome kratkom, desetominutnom filmu iz davne 1969. godine.

A kako su to doživljavanje boravka Svetog u tome mjestu i tome vremenu doživljavali oni koji nisu katolici, neka posluže riječi iz pisma moga dobrog i dragog prijatelja iz Zagreba, inače podrijetlom iz Skender Vakufa, Harisa Imamovića, koji je te 1969. godine kao mladi učitelj u Dobretićima bio u ne tako udaljenom Podmilačju, a koji mi je nakon gledanja navedenog filma napisao i ovo:

”Tu sam i ja bio. Sve slike i prizore sam zapamtio. Kao da je bilo jučer; koliko me tvoj film podsjetio na sve… svećenika, njegov lik, propovijed, činove iscjeljenja, hod zavjetnika oko crkve na koljenima… Sve, sve, ovo je takva čudna koincidencija, da sam pravo zatečen. Prosto, osjetiš onu uzvišenost, svečanost koja se svukud širi i zarobljava. … Ljudi, odsvakud, svi mole, kult bogoslužja na svakom koraku. Mladih k’o pljeve, korzo na putu cijelu noć… Impresije neopisive, osjećaj irealnosti, čudesno, sav zarobljen nekom milinom i nekim finim iščekivanjem da će se nešto veliko desiti… Vidi ti da je prošlo više od 50 godina, a kao da je bilo jučer…. Hvala ti, profesore moj, na ovom dokumentu koji za mene ima posebnu vrijednost”.

***

Sve ovo gore navodim, kako bih istaknuo sljedeće: ovogodišnja proslava sv. Ive u Podmilačju bila je također posebno svečana i uzvišena.

Posebno svečanom i uzvišenom učinili su je – ne prvi put – i svojim dolaskom i prisustvom ”uveličali” trenutni obnašatelji visokih državnih i entitetskih služba u Bosni i Hercegovini: Dragan Čović, predsjednik HDZ-a BiH i zamjenik predsjedavajućeg Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH i Marinko Čavara, dopredsjednik HDZ-a BiH i predsjednik Federacije BiH te Zvonko Milas, državni tajnik Središnjega državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske.

Nitko, naravno, ne spori da svi ljudi, pa time i gore spomenuti uglednici, imaju pravo pohoditi mjesta u kojima se održavaju religijski obredi njihove, ali i drugih religijskih zajednica, i njima prisustvovati.

No neshvatljivo je da su imali obraza doći u Podmilačje i to upravo o sv. Ivi, na misu uočnicu 23. lipnja, ali ne kao vjernici nego kao političari, i da je toga poslijepodneva njihovo prisustvo na misi nekima bilo važnije od religijskog čina, posebno svete mise posvećene bolesnicima.

I to one mise zbog koje oni obični ljudi iz gore spomenutog filma hodočaste, pješače kilometrima, na koljenima obilaze crkvu. I sve da bi u svetosti i uzvišenosti mjesta i vremena doživjeli susret s Nadnaravnim, sa Svetim.

Te večeri propovijedao je kardinal Vinko Puljić.

Kardinal će u drugome dijelu propovijedi progovoriti i o nevoljama Hrvata u BiH u posljednjih 30-ak godina. Svoj uobičajeni propovjednički galamdžijski bijes iskalit će na velikim svjetskim silama, međunarodnoj zajednici.

U Bosni postoje takva dva važna mjesta, međusobno udaljena ni 40 kilometara: Podmilačje kraj Jajca kao katoličko i Ajvatovica kraj Donjega Vakufa kao muslimansko hodočasničko mjesto

Reći će da su te sile doprinijele da danas imamo mir, ali nisu htjele zaustaviti rat kad je počeo, potom su nam navukle ”luđačku košulju” i sada nam se smiju da ne znamo živjeti. Ponovio je nekoliko puta da sve zna što su nam te velike sile namjeravale učiniti i učinile i da zbog svoje životne dobi više ne želi šutjeti.

Naveo je podatak da je na području njegove Vrhbosanske nadbiskupije od predratnih 520 tisuća vjernika ostalo tek 150 tisuća pa upitao i sebe i druge, ne očekujući ni od koga odgovor: ”Kako su nestali, tko ih je uništio?”.

Potom će zavapiti da se ne smijemo dati iskorijeniti iz svoje zemlje Bosne, da unatoč svemu trebamo ostati u toj zemlji i čuvati svoje korijenje.

Međutim, umjesto da tu, kad je već religijski čin u toj dolini koju i on naziva svetom, postao politička pozornica, prstom upre u one koji su posljednjih godina najvećim dijelom odgovorni za probleme Hrvata u BiH i njihovo polagano nestajanje iz ove zemlje, a to su – između ostalih – i neki gore spomenuti uglednici koji su stajali ispred njega, on, Puljić, kardinal svete Majke Crkve Katoličke, prstom upire isključivo u predstavnike međunarodne zajednice.

No unatoč slobodi da konačno smije govoriti istinu, kardinal se ni jednom jedinom riječju ne osvrnu na ulogu hrvatskih političara i onih iz BiH i onih iz Hrvatske za sadašnju nimalo ružičastu situaciju Hrvata u BiH, a posebno Hrvata u Bosni.

Ne navede čak ni u natuknicama da je opominjao i upozoravao i domaće političare (a znamo da je to činio više puta) i to baš one koji su stajali tu ispred njega, da ga nisu htjeli (po)slušati, da se nisu čak ni potrudili vratiti na područje Republike Srpske barem nekoga od preko 300 tisuća vjernika prognanih, da nisu ništa poduzeli na očuvanju njihove zemlje koju im entitetske vlasti katastarski oduzimaju, da nisu ništa poduzeli u poboljšanju političkog predstavljanja bosanskih Hrvata u entitetskim i državnim službama itd.

Istina, spomenuo je da se u domaćoj bosanskohercegovačkoj situaciji ”mnogi kunu da ovu zemlju vole, da Bosnu i Hercegovinu vole, a ne daju građanima da žive svoje dostojanstvo i svoja prava”.

Na nama je zaključiti na koga bi se ta primjedba mogla odnositi. Na Hrvate i Srbe zasigurno ne.

Temeljem takvoga kardinalovog propovjedničkog nastupa mogao se steći dojam da naše crkvene velikodostojnike obuzme neko veliko i neizlječivo uzbuđenje pomiješano sa strahopoštovanjem kada se nađu u društvu s ”legitimnim” predstavnicima Hrvata, a posebno s najomiljenijim i ”prvim u Hrvata” u BiH, kako Čoviću tepaju u Katoličkome tjedniku, kličući pri tome ”Tako mu Bog pomogao!”.

***

P.S.

I još bih nešto dodao!

Zanimljivo, gore spomenuti uglednici su taj dan, 23. lipnja 2021., a prije dolaska u Podmilačje, posjetili svoju stranačku podružnicu u Jajcu, ali ne, kao nedavno Željko Komšić, i Franjevački samostan i muzej u kojem se čuvaju posljednji ostaci bosanskoga kralja Stjepana Tomaševića Kotromanića, pretka današnjega gradonačelnika Zagreba o kojemu, kao junaku našega doba, piše Miljenko Jergović u svome tekstu ”Tomislav Tomašević, sin posljednjih bosanskih Hrvata”.

Željko Komšić, najomraženiji i zadnji u Hrvata, posjetio je 7. lipnja 2021. u povodu obilježavanja obljetnice pogibije posljednjega bosanskog kralja Stjepana Tomaševića (a što se zbilo 5. lipnja 1463. godine), Franjevački samostan u Jajcu, njegov muzej kao i lokalitet Kraljev grob

Naime, Željko Komšić, najomraženiji i zadnji u Hrvata, posjetio je 7. lipnja 2021. u povodu obilježavanja obljetnice pogibije posljednjega bosanskog kralja Stjepana Tomaševića (a što se zbilo 5. lipnja 1463. godine), Franjevački samostan u Jajcu, njegov muzej kao i lokalitet Kraljev grob te tom prigodom rekao ono što do sada od Čovića, Čavare i Milasa, kao ni njihovih politički nadređenih, još uvijek nismo čuli, a važno je da se čuje:

“Želimo i na ovaj način obilježiti kontinuitet bosanskohercegovačke državnosti, odajući počast posljednjemu bosanskom kralju Stjepanu Tomaševiću. Bosna i Hercegovina preživjela je i nadživjela Otomansko Carstvo, Austro-Ugarsku Monarhiju, Kraljevinu SHS, Kraljevinu Jugoslaviju, Nezavisnu Državu Hrvatsku i nekadašnju SFR Jugoslaviju, što je stavlja u red zemalja u svijetu koje su svojim postojanjem nadživjele druge, mnogo veće i snažnije zemlje koje su nekada postojale” i uputio poziv svim građanima Bosne i Hercegovine da okupljanje na Kraljevom grobu 5. lipnja svake godine bude ”tradicionalna manifestacija čiji bi povod bio obilježavanje kontinuiteta bosanskohercegovačke državnosti”.

Zanimljivo da je to Željku Komšiću palo na pamet tek tijekom trajanja trećega mandata člana Predsjedništva BiH. Bolje ikad, nego nikad – rekli bi naši ljudi.

Nažalost, gore spomenuta gospoda nisu svratili čak ni nakratko kako bi posjetili posljednje počivalište posljednjega bosanskog kralja.

Je li se to zbilo zbog toga što ih fratri u jajačkome samostanu nisu željeli primiti ili oni jednostavno nisu željeli gubiti vrijeme na posjet ostacima čovjeka koji je položio život za zemlju Bosnu kojom oni taj dan hodaše?

Bilo kako bilo, oni ne svratiše. I tako je bolje. Jer time moje pitanje ”Što je tim tipovima BOSNA?” dobi kristalno jasan odgovor: ”Kao i drugima u hrvatskoj politici – NIŠTA!”

Objava Nečastivi u Podmilačju kod svetoga Ive pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Već u ranim jutarnjim satima hodočasnici su imali priliku za ispovijed, a mise su slavljene u 7 sati i u 8 i 30

Središnje misno slavlje s molitvama za bolesnike počelo je u 11 sati i predslavio ga je prof. dr. Tonči Matulić, pročelnik Katedre moralne teologije Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. U koncelebraciji je, uz provincijala Franjevačke provincije Sv. Križa Bosne Srebrene fra Jozu Marinčića, podmilačkog župnika i čuvara svetišta fra Filipa Karadžu i gvardijana jajačkog samostana fra Vinka Markovića, bilo još 15-ak svećenika dok su u asistenciji kod oltara bili su franjevački đakoni i bogoslovi.

Sveti kairos

Okupljenima se najprije obratio župnik Karadža, pozdravivši sve okupljene (među kojima su bili i predstavnici civilnih vlasti), poglavito hodočasnike, bolesnike, patnike, siromašne i sve one na rubu društva, kojima je izrazio posebnu blizinu te za njih posebice zamolio zagovor Sv. Ive. „I ove godine nas je pozva glas vapijućeg u pustinji Sv. Ivana Krstitelja u ovu njegovu i našu podmilačku dolinu u koju se uklesala ili kako kaže sveta legenda preselila s onu stranu drevna zavjetna Ivanova crkva nedaleko grada Jajaca gdje stolovahu naši kraljevi i kruniše se Papinom krunom u crkvi Sv. Marije.

Ova dolina dupkom puna naroda, dolina koja svojom ljepotom prirode obdarena vodom i zelenilom postaje šansa za sve nas – sveti kairos opran krsnom vodom ukoliko poslušamo Ivanov poziv na promjenu da pobijedimo sve naše životne pustinje i kušnje pojačane i drugom godinom zaredom opasnosti koronavirusa i proglašene pandemije“, rekao je čuvar svetišta podsjećajući na život i djelovanje Sv. Ivana Krstitelja i to kako su hodočasnici došli svojom vjerom, zajedništvom i ljubavlju pobijediti sve Herode i Herodijade današnjice kojima smeta Riječ pisana velikim slovom.

Prije svetopisamskih čitanja pristupilo se blagoslovu vode i škropljenju okupljenog naroda

Otajstveno tijelo

Na početku misnog slavlja predslavitelj Matulić podsjetio je na lik Sv. Ive koji jednako pripada i Novom i Starom zavjetu. „Nama je poznata sudbina tog dičnog proroka Ivana Krstitelja. On je poput svih proroka svojom krvlju, svojom životom zapečatio vjernost Bogu. Zapečatio je vjernost onome pred kojim se umanjio da bi On narastao – Bogočovjek Isus Krist utjelovljena vječna riječ Očeva među nama. Osvrni se oko sebe i vidi da ovo tlo na kojemu danas stojimo, i jučer, i s Božjom pomoću sutra, sveto je tlo.

Ova stvarnost koja nas okružuje i ovaj događaj u koji smo uklopljeni pozdravom Boga Trojstvene Ljubavi Oca i Sina i Duha Svetoga, rječito nam govori – ovdje povijest vjere nije šutjela, ovdje povijest vjere i danas rječito govori, a kaže jednu jednostavnu stvar: ‘Mi smo u Bogu po Gospodinu Isusu Kristu i Bog je po istome Kristu u nama“, kazao je.

Crkva u svojoj pojavnosti i vidljivosti, otajstveno tijelo Krista

Nakon naviještenoga evanđeoskog odlomka, propovjednik je u prigodnoj homiliji najprije podsjetio kako je sveti papa Ivan Pavao II. rekao kako je Drugi Vatikanski koncil sigurni kompas Crkvi u 21. stoljeću te da ona postoji iz Krista, da ja ona uvijek Njegova – On je njezina glava, njezino srce, njezin osjećaj, njezin život. „I utemeljivši Crkvu ovdje na zemlji kao svoju zaručnicu, kao svoju ljubljenu zaručnicu, od kojega ona prima sve, od kojega prima sam život, prima duha, prima riječ, prima poruku, prima put, prima istinu, sva je Crkva od Krista i ona jest u svojoj pojavnosti i svojoj vidljivosti, kako nas uči Sv. Pavao, upravo Njegovo otajstveno tijelo, a mi smo udovi.

I koji ud kojemu udu može reći ‘ne trebam te’, a i oni najnečasniji među nama zahtijevaju najviše poštovanja u ophođenju, to smo svi mi grešnici. I nastavlja dalje Koncil da je Crkva na neki način, upravo jer je od Krista, jer je Kristova, znak ili sakrament univerzalnoga spasenja. Ona uprisutnjuje to vječno Božje spasenje koje mi ničim nismo zaslužili. I sa svim našim zbijenim glavama i svim našim raskajanim srcima i svim našim pokorama i zavjetima ni približiti se ne možemo toj milosti koja je besplatna“, pojasnio je Matulić.

Braća i sestre

U nastavku je govorio kako su svi ljudi braća i sestre. „Svi smo braća i sestre i oni ovdje među nama koja u dubini svoga bića osjećaju pripadnost tome u svojim navikama, u svojim tradicijama, u svojim povijestima, u svojim identitetima. Kao da se ne mogu s nama po svemu poistovjetiti, ali tu su sa nama i među nama muslimani, pravoslavci i drugi jer u dubini svoga bića osjećaju ovu istinu koju Crkva samom svojom pojavom uprisutnjuje – Fratelli e sorelle tutti – svi smo braća i sestre.

A vama što u dubini toga bića osjećate još ovdje s ovog mjesta da naviještamo Radosnu vijest da smo u jedinorođenome Sinu Božjemu, u Njegovoj jedinstvenosti i jedincatosti, u Njegovoj izvornosti Sina Božjega svi mi po krsnoj milosti postali kćeri i sinovi Božji, postali smo posinjena Božja djeca u jednom Sinu Božjemu Isusu Kristu. Zašto bismo se onda ustezali sebe nazvati Božjom obitelji?“, naglasio je prof. dr. Tonči Matulić.

U nadahnutoj propovijedi, među ostalim, pojasnio je kako je istina Isus Krist.

Za Krista

Kazao je kako Sv. Ivan Krstitelj nije postao svećenik kao otac nego prorok. Spominjuće neke dijelove njegova života podsjetio je kako mu je njegova majka Elizabeta dala ime, a to nije bio običaj toga vremena – ona je rekla da će se zvati Ivan kako joj je Bog po anđelu poručio. Nadovezujući se na to, propovjednik je istaknuo važnost žene za Crkvu.

„Svi su se divili, svi su se veselili u zajedništvu s njima. Mnoge stvari su im promakle, nisu ih uočili kao što ih mi uočavamo kao živu, živcatu poruku Radosne vijesti evanđelja. I na koncu, što li će biti od toga djeteta? I posljednja misao, sestre i braćo, ono što će biti od Ivana Krstitelja, pretače našega Gospodina Isusa Krista, pokazat će se u onome što (…) u odlomku iz drugoga čitanja što ga čusmo: ‘Onaj koji dolazi nakon mene je zapravo prije mene. Ja Njemu nisam dostojan odriješiti remenje na obući. Ja se trebam smanjivati, a On treba rasti’.

Pa evo, sestre i braćo, kada imamo ovoliku milost da ovdje tvorimo Božju obitelj, da smo ovdje Kristova Crkva, da smo ovdje u ovoj svetoj tajni privedeni samom izvoru i vrhuncu našeg svekolikog života, da smo ovdje dionici samog božanskog života, da se ovdje hranimo za dva stola – stolom Božje riječi i stolom euharistije Kristova otajstvenoga tijela. I kad smo već tu, onda kao proročki narod da postanemo sav prorok, da budemo prodorni znak istine, života svjetla u svijetu jer mi smo od Krista i mi smo za Krista“, zaključio je i istaknuo kako se Sv. Ivan Krstitelj umanjio kako bi Krist izrastao.

Podsjećamo kako Svetište Sv. Ivana Krstitelja u Podmilačju, danas slovi kao najveće nemarijansko svetište katolika u BiH

Mnogi vjernici mole za zagovor moćnom zaštitniku Sv. Ivanu, i pri tome dolaze u Podmilačije i pješice i bosonogi. Mnogi proputuju desetine kilometara kako bi došli u svetište, a drugačije nije bilo i ove godine kada se na svečanom misnom slavlju okupio velik broj vjernika.

Misno slavlje uživo je prenosila Radiotelevizija Herceg-Bosne.

Autor: T.M.I.

Izvor: Katolički tjednik

Objava PODMILAČJE: Sv. Ivan Krstitelj se umanjio kako bi Krist izrastao pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.