Nešto niže se ispred nas u svoj velebnosti ukaza Volujak, što sve krije i što se sve nalazi oko njega mogla bi odgovoriti kakva avanturistička duša. Zatim, niz livade pa sve do kanjona začu se snažno lupanje iz podruma obiteljske kuće. Pomalo nestašno otvaramo kapiju i spuštamo se niz stepenice. Sigurno je Kate ponovno za stanom i stvara kakvo tradicionalno ruho ili umjetninu, nema što drugo biti.

I zaista, provirimo u podrum, a u polumraku Kata vrijedno za stanom stvara nešto posebno. Sve je ispunjeno starim predmetima i materijalom za izradu nošnji, krpa, peškira, torbi i čega sve ne. U polutami podruma neprestano zapitkujemo što je što, a Kate nam odgovara. Na radiju sasvim tiho svira neka duhovna glazba. Kate nas ljubazno dočeka, ali ipak skoncentrirana na sve one niti na stanu i ono što joj je u krilu. “Kate, što to ti nama danas praviš?”, upitamo je radoznalo i jedva čekajući kakvu novu priču od naše poznate i drage sugovornice.

“Unuka Petra mi se udaje u devetom mjesecu i za nju radim peškir. Kupit sam mogla svakako, ali imam volju otkati da bude nešto od mene. Malo sam ubacila žute, što se rijetko stavlja. Meni se dopalo, jer malo otvara sve, pa mi je bilo drago staviti i te boje. Dužina je peškira većinom ista, osim onih ranijih”, odmah nam priča Kate.

Ova stoljetna tradicija tkanja peškira očuvala se sve do danas, a Kate je u Karačama prikupila i sačuvala sve peškire koje je mogla naći. Kasnije će u dvorište obiteljske kuće za nas iznijeti sve peškire.

“Sve ove koje sam ovdje zatekla su zaista stari, od pokojnog strica i svekra, mali šareni peškiri. Tu su i neki peškiri koje bi žene nosile pod koljena ili kad bi se sjedalo, okreni kecelju, ali opet stavi peškir da da se košulja ne zazeleni. Tada se bila sramota zagrniti u selu, na derneku u župi. Onda, danas je puno zgodnije doći do bojenoga materijala. Neki od ovih starih peškira su oni sami bojili, pa bi se oni čuvali i dosta rjeđe prali kako ne bi zabojili ostalo”, pojašnjava nam Kate.

Na peškirima pred nama jasno vidimo različito tkanje koje se s godinama mijenjalo, postajalo sve bogatije i bogatije. Pitamo Katu da nam ispriča o svakom ponešto.

“Razlikovalo se puno peškira. Onaj svatovski je uvijek bio najšareniji. Onda smo imali i krizmani, a on se čuvao za pokopa. Jer, obično bi muški čuvali svatko svoj, a žene su imale drugačije marame za pokop”, kaže Kate te dodaje kako vez u uzdolski kraj sigurno morao doći iz Rame, misleći na područje oko samostana.

“Ove šare na peškirima u Karačama su se vjerojatno donijele iz nekih drugih dijelova Rame. Jer je ovaj kraj bio nešto  skromniji. U moje doba su se tkali skroz slabi i nisu bili ovako šareni. Vjerojatno da je došlo iz ramskog kraja, pošto su oni bili bogatiji. Poznati su bili po tome. U njih su i košulje bile bogatije od naših i sve ostalo. Košulje su djelovale modernije, bile bogate, žene su imale velike šarene krpe, dok smo mi ovdje u uzdolskom kraju imali obične bijele krpe i tek po jednu šaru okolo”, priča nam Kate.

Kate nam zatim detaljno opisuje sve što je na stolu ispred nas

“Peškir je bio svatovski, on se čuvao samo za svatove. Zatim, krizmani. On je bio malo manje šaren i čuvao se sve do pokopa. Treća je vrsta onaj koji su žene nosile pod koljena i za sjediti. Za u polje se nije nosio peškir, jedino se u kući imao peškir što je na primjer donosila mlada. Bio je slabije tkan, da bi se zgodnije brisalo. Jer, mlada ga je morala donijeti prvo jutro i objesiti na čiviluke. Samo su bili malo šareni, imali su samo jednu šaru, a dalje skroz prazni. Pa bi se onda pitalo: ‘Je li donila mlada peškir?’. Onda, svaka je mater o pregaču nosila peškir. Na primjer ide se u crkvu, nosi pregač, a ispod njega peškir da može obrisati dijete”, govori nam.

Šudum, ručnik, peškir…

“Kad kažemo peškir, to se najviše odnosi na ovaj svatovski. Ručnik je bio onaj što je visio o čiviliku. Mali peškirići što su mame nosile zvao se šudum. Ovaj veliki ‘ramski peškir’, kako ga zovemo i mi na Uzdolu, jer je potekao iz Rame, dobro je šaren i ukrašen. Bio je poseban i značajan ako su svatovi iz Rame ili ako se cura udaje u Ramu.”

Pitamo Katu kada se pojavila ta tradicija prebacivanja peškira preko ramena počasnim svatovima ili barem u njeno vrijeme, a ona kaže: “Recimo, moj se brat ženio 60. godine i oni su imali te peškire. Njih je prebacivala curinjska strana. Jer svatovi idu od mladoženje curi i tamo se onda peškir prebaciva. Peškir se tada prebacivao na četiri ili pet najvažnija svata. Svekru, djeverima, starom svatu i kumu. Tek kasnije se peškir prebacivao i barjaktaru.”

“Kad je moja nevjesta došla, njezini su svatovi donijeli uske, skromnije i manje šarene. Ali, glavno da su bili prebačeni peškiri. Tada su imali i grotulje. Prebacivao se peškir, a onda grotulja kontra. Kad se svatovi okite peškirom, to je bilo nešto prekrasno”, dodaje.

Mali i veliki ćenar

“Šare su pretežno iste, svi se držimo one jedne klasične šare. Imamo na početku taj ćenar, on je malo bogatija šara, a gore se obično uzima sve ista šara. Jedino se mogu dodavati različite boje, kao što sam ja na ovaj dodala malo žute. Meni treba više od dva dana da otkam peškir. Žene mi pričaju da mogu za dan otkati, ali ja ne mogu. Kad sve sračunaš od početka, od pranja, sukanja, snovanja i navijanja, uvodiva, tek pet dan dođeš do tkanja. Svi mi u glavi imamo način kako radimo šare. Vidjeli ste sami, šara se radi odozgo, a mi je gledamo odozdo preko špigla. To je toliko uhodano, moraš dobro pogledati kad staviš prvu šaru, a poslije to ide. Veća šala je veliki ćenar, a mala je mali ćenar”, pojašnjava nam Kate.

Cijene peškira kod godine su se mijenjale, neki se sjećaju da se ovaj prekrasni ručni rad mogao dobiti za 50 i 100 maraka, dok se danas spominju i cijene od 100 eura. Nekima je to preskupo, a neki koji su zaista naumili u svome domu imati ovaj vrijedan predmet, za cijenu ne pitaju. Tradicija prebacivanja peškira u svatovima nešto je manja, ali uvijek još jako živa. Na specifičan način obogati svatove i da im jedan prepoznatljiv pečat, bilo da ih sretnete na ulici, ispred crkve ili pak dvorane za svečanu večeru.

Vrijednost peškira

Upitali smo Katu što ona misli o vrijednosti peškira i cijenama, a ona nam kaže: “Da budem iskrena i ja kada bih kupovala možda bih rekla da su skupi 100 eura. Ali, kad uzmem svoj trud i rad od početka, nemam ni marke po satu za taj peškir. Skupo nije uopće tko se razumije u taj ženski posao i razumije se u ove šare i rad. To nije skupo. Onaj koji kupuje, njemu je vazda skupo, a onaj koji prodaje nema računice. Sad nema toliko ni kupiti materijala, slabo je i pravog pamuka. Ja na ovome ne želim zarađivati. Ja imam volju i volim raditi. Recimo, nije mi bila potreba da radim sad ovaj peškir, ali mi je bila želja da napravim i stvarno ne bih prekinula rad na ovom, idem i dalje. Inače su bile dvije osnove, žuta i bijela. Bijelom se tkalo platno za peškire i košulje, a žutom ponjave, struke i slično.”

Približiti tkanje mladima

“Trebalo bi malo poraditi na tome da se ovo približi mladima. Ja sam ponudila da kao volonter naučim nešto djecu ovdje u školi na Uzdolu i žao mi je što nije bilo interesa. Što se tiče tkanja, mislim da je teško da će netko otkati peškir na ovom kraju. Krenuvši od mojih, nitko se nije zainteresirao. Znali bi možda sjesti za gotovo, pratili bi što im govorim i radili. Ali, ne bi znali dotjerati do tkanja. Ni govora. Treba uložiti dosta truda i razmišljanja”, govori nam Kate te dodaje: “Moja je jedina želja da sve ovo ostane u tradiciji kao i do sada. Da ostane tradicija peškira, da se svatovski ili darovni peškir dalje dijele. Ovo je jedan lijep dar i pokon koji treba biti zaštićen. Da netko preuzme ovu ljepotu i kaže imamo ramski peškir, imamo ljepotu. To mi je jedina želja, da to netko nauči praviti, da se prenosi dalje i očuva.”

O trajnosti ovih neizmjerno vrijednih radova govori nam: “Ja imam i sada svojih radova što sam radila još prije 55 godina, ništa im ne fali i sada. Imam košulje koje sam nosila kao cura.”

Nematerijalna kulturna dobra

Ramski vez na peškirima svakako bi bilo dobro zaštititi kao nematerijalno kulturno dobro, a za kratak komentar smo upitali profesoricu Vesnu Halugu koja marljivo radi na zaštitom tradicionalnog tetoviranja katolika u BIH kao nematerijalnog kulturnog dobra.

“Moguće bi bilo eventualno zaštititi određenu vrstu veza, običaj vezenja. To je jako dug, kompliciran proces. Svakako bi trebalo vidjeti s Ministarstvom kulture”, mišljenja je profesorica Haluga.

Praksa u RH

Nematerijalna kulturna baština je definirana UNESCO-vom Konvencijom o zaštiti nematerijalne kulturne baštine te Zakonom o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara u okviru kojeg se za upis u Registar određuju tri kategorije:

1. jezik, dijalekti, govori i toponimika te usmena književnost svih vrsta
2. folklorno stvaralaštvo u području glazbe, plesa, prodaje, igara, obreda, običaja i druge tradicionalne pučke vrednote
3. tradicijska umijeća i obrti

Prijavni obrazac se upućuje na stručno mišljenje nadležnom tijelu, nakon čega slijedi evaluacija i vrednovanje od strane stručnog povjerenstva nadležnog za vrednovanje svojstva nematerijalnih kulturnih dobara.

UNESCO Konvencijom iz 2003. nematerijalnu kulturnu baštinu definirana kao prakse, prijedlozi, izrazi, vještine kao i svi povezani instrumenti, objekti, vještački proizvodi i kulturni prostori koje zajednice, grupe, a u nekim slučajevima i pojedinci priznaju kao dio svog kulturnog naslijeđa. BIH je ovu Konvenciju ratificirala 16. srpnja 2008. godine.

Objava KATE KARAČA: “Jedina mi je želja da netko sve ovo nauči praviti, da se prenosi i očuva” pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Međutim, ovaj nas put povodom uskrsnih blagdana Kate Karača uvodi u svijet svojih rukotvorina. Ona je živopisne pisanice koje nastaju vezenjem i heklanjem naučila raditi u Austriji. Iste je zatim donijela u Ramu i trenutno su unikatne na ovim prostorima.

„Ovakvo ukrašavanje jaja sam naučila od Austrijanaca u svojoj 43oj godini. Prije toga nikada u životu nisam heklala niti izrađivala nešto ovako sitno i precizno. Nisam zapravo za takvo nešto imala vremena. Živjelo se i radilo na selu. Muž je otišao raditi vani, a mi ženskadija smo morale kopati, orati, kositi i kupiti sijeno“, pojašnjava nam Kate.

U šali nam govori o tome koliko je naheklala pisanica, da bi se iskorišteni konac mogao razvući od Donje Vasti do Prozora i dalje.

Tri sata za jednu pisanicu

Izrada samo jedne pisanice ponekad traje od sat i pol kada su u pitanju one heklane, a za vezene pisanice Kati nekada treba i do tri sata, što je svakako vrijedno pažnje. Bezbroj je kombinacija boja, motiva i ukrasa. Sve što trebate je malo strpljenja i dati kreativnosti mjesta. Ukrasi, precizan vez ili heklanje svakako su vrijedni divljenja. „Pratila sam malo po BiH i nisam nigdje vidjela da je netko preuzeo ovako ukrašavanje iz Njemačke ili Austrije. Znam na primjer da u Kreševu potkivaju jaja, što je također unikatno kao i ovo naše“, govori Kate.

Zeke, pilići i razno cvijeće, osnovni su motivi

Jaja koja Kate koristi kao podlogu su izrađena od plastike, bijela su ili pak prozirna. Ona od prozirne plastike, koja su nešto skuplja, mogu se i rastaviti po sredini. Kate je to iskoristila da radi samo jednu polovicu jajeta, gdje na ravnoj strani mustra i ukras zaista dolaze do izražaja. Još jedna vrsta pisanice je ona gdje se unutar jajeta stavi neki nakit ili minijaturna replika nekog komada ramske nošnje i slično. Jaje se zatim zatvara i uređuje ukrasima izvana. Najčešće su to niske ili perlice, ukrasne trake od tkanine, konca ili papira.

Vezena jaja

Za izradu ovih pisanica se koristi platno. Što je ono sitnije tkano, sama mustra će na njemu ispasti detaljnija. Na platnu se najprije nacrtaju elipsasti oblici. Za svaku stranu jajeta ide po jedan komadić platna. Na njega se zatim izveze mustra ili ukras. Nakon vezenja, elipse se odrežu i lijepe na obje strane  jajeta. Oko oblika uvijek odrežemo i malo viška platna, tako da prilikom lijepljenja i zatezanja ne bude manjka.

„Za lijepljenje koristimo posebno ljepilo za platno koje nabavljam u Austriji. Ako nemamo takvo, možemo se poslužiti bilo kojim jačim ljepilom koje imamo pri ruci“, dodaje Kate.

Rubovi na sredini jajeta se zatim prekriju ukrasnim trakama koje su rađene mašinski, dok Kate ističe da su i njih nekada davno žene ručno plele. Sve mustre ili ukrasi koji se vezu na platno su šeme nacrtane u bilježnicama koje Kate čuva još iz Austrije. Kaže da neke njene kolegice vezu uz pomoć tih istih šema, međutim ona samo gledajući šemu, vez prenosi ručno na platno.

Kate ne skriva da je ovaj posao dugotrajan za nju samu pa nam pojašnjava: „Mi žene obično zbog puno posla radimo pisanice u grupi. Jedna veze jednu polovicu, druga drugu, treća reže i lijepi polovice na jaje. Četvrta lijepi ukrasnu traku na spoju i krpom na kraju čisti sve mrvice s pisanice.“

Kada je riječ o motivima koje bira Kate kaže: „Uglavnom radim piliće, razno cvijeće, motive jajeta, uskrsnog zeku i slično. Dolazim do raznih nacrta koje onda prenosim na platno, a nekada nešto smislim iz glave, ali glavni su motivi pile i zeko. Vezemo i leptire, visibabe, IHS, šahovnice itd.“

Bezbrojne mogućnosti i ljepota heklane pisanice

Košuljica za jaje se hekla jednom iglom i jednom žicom. Najbolje je koristiti svilen i vrlo tanak konac na koji se prije heklanja nanižu niske ili perlice. Nakon toga se prati proces heklanja i određuje gdje želimo smjestiti perlice. „Započeti jaje je nešto kompliciranije, koristi se i po deset žica. Počinje se s 12 stupića ili ako je konac nešto tanji, može i s 14. To bi bilo optimalno za daljnje heklanje jajeta, da košuljica ispadne kako treba“, kazala nam je Kate.

Dodaje da košuljicu za jaje heklamo do pola u rukama, praznu. Zatim se stavlja na plastično jaje i zateže tijekom daljnjeg heklanja. Razlog je da bi sve bilo lijepo zategnuto i čvrsto. Hekla se obično u jednoj boji, jer ako bismo mijenjali konac, jasno bi se vidio svaki novi početak između dva konca.

A nakon svega – humanitarni karakter

I baš kad smo pomislili da priča ne može biti ljepša, Kate nam spominje humanitarnu stranu izrade svojih pisnica. Naime, sva sredstva koja zaradi od prodaje pisanica, vrećica za lavandu ili čestitki, Kate preusmjerava za katoličke misije u svijetu.

„Cijeli moj ručni rad posvećen je upravo misijama. Pisanice se tako mogu poručiti i kupiti, a sva zarađena sredstva pošaljem u misije. Radujem se kada mogu učiniti nešto za onu malenu djecu koju vidim u misijama. Drago mi je ta sredstva pokloniti misionarima i što će novac otići onima koji nemaju, a osim toga ovaj novac je zarađen iz čiste ljubavi“, zaključila je Kate.

Razgovor s Katom završavamo u pozitivnoj atmosferi i ona nam otkriva da ima veliku želju prenijeti ove dvije tehnike ukrašavanja pisanica mladima ili svima koji bi to htjeli naučiti. Također, pisanice se mogu poručiti i kupiti i na taj način pomoći misionarima u svijetu. Za bilo kakve informacije Katu možete upitati putem telefona 036 783 116, a mi se nadamo da nas uskoro očekuje neka radionica vezenja i heklanja pisanica.

MUZEJ RAMSKIH STARINA – Putovanje u prošlost u Donjoj Vasti

Objava Unikatne pisanice iz Rame, za izradu jedne potrebno i do tri sata pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.