Na Ustirami su čekali naši vodiči. Sunčali su se na prvom proljetnom suncu. Ivica Džalto Ban i Ivica Antunović ljubitelji prirode ovih Donje ramskih krajeva i  prirode, bit će  vodiči do našeg odredišta, a to je „Biskupov grob“ na Prigrađu nedaleko od Kućana u Donjoj Rami.

Dok se penjemo vijugavom cestom prema Kućanima Ban kao iskusni lovac rado pripovijeda gdje se može lako uočiti i koja divljač.  Najednom je njegovo lovačko oko zamijetilo orla kako sa suhog hrastovog stabla motri na nas, ali i sve ono što se nađe u okolici. Činilo se kao da bdije u stilu pravog stražara nad cestom koja vodi na Kućane.

Stižemo na Kućane i tu ostavljamo našeg prekaljenog Švabu zvanog dvica. Dok se lagano korača prema „Biskupovu grobu“ iza nas ostaju Kućani, a Klečka stijena, nijemi stražar i čuvar Donje ramskog kraja stražari nad ovim krajem. Tiha, nijema, ali zapisuje sva povijesna zbivanja.

Dok polako hodimo Ban i Ivica svojim zanimljivim dosjetkama i životnim pričama učiniše put tako kratkim i jednostavnim. Pred nama se pojavio Rajan, s lijeve strane se ukaza Bokševica, a tamo prema Neretvici provirivali su Grevići. Iza Rajna je stidljivo provirivalo Jablaničko jezero dolje gdje je nekada bila željeznička postaja „Rama“, gdje su Kućanci u stara vremena dogonili svoje voće prodavali ga ili mijenjali za brašno, gaz, sol i šećer.

Ubrzo stigosmo do nekropole stećaka na Prigrađu. Da, ovaj lokalitet ima zaista zanimljivo ime. Odmah nas je asociralo na neku građevinu ili one priče oko naselja i povijesnih gradova. Uzmemo li u obzir da je tu nekropola stećaka to zasigurno nije isključeno.

Njih dvojica odmah priđoše jednom velikom i zanimljivom sljemenjaku. Ukloniše grane koje su tu pale nakon ovih snjegova i kiša. Inače, ovo mjesto je očišćeno i uređeno na primjeren način.

Na jednom prevrnutom stećku itekako su vidljivi zanimljvi ornamenti. Takvi isti nalaze se i na još jednom prevrnutom svega nekoliko metara od njega. To je ornament koji simbolizira kraljevsku obitelj Kotromaniće, srednjovjekovnu državu koja ima svoju povijest još od vremena dok nekih nije ni bilo. Ima povijest koju nitko ne može izbrisati i nitko je ne može oteti njenim ljudima koji su je kroz ove nadgrobne spomenike čuvali, ali i u usmenoj predaji prenoseći je s koljena na koljeno. Kućanci i Ustramljani su jedni od tih čuvara grobova i povijesti.

Među tim stećcima jedan nadgrobni spomenik je drugačiji. Nadgrobna ploča očišćena i ograđena. Čim smo stigli do njega Ban započe molitvu baš onako kako su nas naši stari naučili, pomoliti se za pokojnika bez obzira tko je bio. Ali prema narodnoj predaji i zapamćenjima mještana Kućana i Ustirame ovdje nije bilo koji pokojnik sahranjen, nego „biskup“.

Grob su nedavno ogradili lovci, članovi Lovačkog društva „Vepar“ Prozor-Rama sekcije Ustirama koji inače često borave na ovom prostoru između Kućana, Rajna i Ustirame.

„Prema pričanjima starih ljudi ovdje se nalazi grob svećenika. Jednom su ljudi s Kućana podigli ploču i našli su komad platna. Časna sestra s Kućana je odnijela taj komad platna u Sarajevo gdje je izvršena analiza i utvrđeno je da je riječ o platnu od kakvog se pravila svećeničko ruho. Ljudi su ovdje dolazili najviše mladom nedjeljom i molili se kod ovog groba”, kazao je Ban.

Ivica Antunović se sjeća iz svog djetinjstva da je dolazio ovdje sa sestrom i drugom rodbinom. „Tko je dolazio ovdje imao je svoje nakane. Sad ne znam je li mu se uslišalo. Neki su se zavjetovali i ograđivali ovo mjesto. To je bila drvena ograda koja ne bi dugo trajala. Dolazio sam kao dijete i čak imam fotografiju iz tog vremena. Pričalo se da je na Rajnu bilo 7 guvana. Mi smo tražili i našli smo 6, a sedmo nismo našli. Kao tu je negdje bilo zakopano neko zlato. Tako je legenda govorila, a postoji li ili ne postoji ne znam.“

Malo nas je zatekla ova vjera i predaja ljudi koji su hodočastili na grob nepoznatog, zavjetovali se i molili. Sagledavši sve te činjenica i toponime osim vjere tu je čuvanje predaje o životu na ovogm prostoru. Nedaleko je Bokševica gdje je arheolog Pavao Anđelić otkrio „kraljev stol“. Tu je u blizini Kućana, nešto bliže Kleku i  „kraljev stolac“. Od Prigrađa prema Ustirami dole u dolinu rijeke Rame izuzetno je pogodno za uzgoj vinove loze pa i o tome svjedoče toponimi.

Ugodno je ostati na ovom prostori, a posebno bi bilo zanimljivo popeti se na uzvišenje Rajan. No, dan se primicao kraju i valjalo je poći nazad do Kućana.

Ban nije mogao izostaviti napomenu da se nekada upravo ovdje uz samu nekropolu nalazio teren za nogomet gdje su se redovno Ustramljani i Kućanci okupljali kako bi razigravali tko je bolji, a gostovale su i druge ekipe iz Rame kada se igrala općinska liga. Kasnije je napravljen bolji stadion pored samih Kućana.

Na povratku smo obvezno svratili kod obitelji Vladić. Tamo smo htjeli čuti jednu od najmlađih stanovnica i osobu koja voli svoje mjesto.

Marijana Vladić o onome što je čula o „Biskupovu grobu“ je kazala: „Na „Biskupov grob“ smo išli još dok sam bila. To je bilo svake mlade nedjelje. Strogo je se išlo, roditelji s djecom. Tijekom rata to je prekinuto. Nedavno su članovi Lovačkog društva „Vepar“ Prozor-Rama ogradili grob i ja sam eto nakon 30 godina ponovno prvi put otišla. Jednostavno mi je drago doći tamo i vidjeti to mjesto. Ljudi su tamo išli zbog svojih uvjerenja i problema, molili su se i zavjetovali. Bilo je ljudi koji su pričali o ozdravljenjima, jedan je iz zahvalnosti ogradio grob. Ponovno je prilika da se posjeti ovaj grob jer je to za nas posebno mjesto za molitvu i susret s Bogom.“

Kada čujete ovakvu vjeru mlade osobe onda vam ništa drugo ne preostaje nego doći na Kućane, posjetiti „Biskupov grob“ i osjetiti poseban duh koji zrači ne samo kod groba nego cijeli ovaj prostor. A čini se kao da i sunce ovdje drugačije sija, kao da je veselije.

Objava FOTO/VIDEO: Čuvari „Biskupova groba“ pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Staza je dužine oko 3,5 km i potrebno je oko 1,5 h laganog hoda od sela Klek do vrha Vihar. Početna točka staze se nalazi na ulazu u selo Klek i ide sljedećom relacijom: Klek – Rudno (nekropola stećaka) – Klečko polje – Grab – Izlaze – Zvečka – Vihar.
Na stazi se nalazi jedan izvor vode (izvor Grab) koji nikad ne presušuje.

Kružna staza je u cijelosti prokresana, markirana i na važnijim mjestima su postavljeni putokazi.

Početna točka staze se nalazi na ulazu u selo Klek. Visinska razlika polazne (770 m n/v) i završne točke (1145 m n/v) je oko 385 m.

U početku, markirana staza ide makadamskim putem od Kleka prema Došćici u dužini oko 700 m, prolazeći kroz nekropolu stećaka Rudno. Na križanju puta za Došćicu i Kućane, staza ide putem prema Kućanima pri vrhu Klečkog polja, u dužini oko dodatnih 700 m (ukupno 1,4 km). Nakon 1,4 km i prijeđenog oko pola Klečkog polja (gorni dio) staza se vraća sa makadamskog puta kroz travnatu površinu (pod oštrim kutom) prema izvoru u Grabu. Od tuda dalje ide šumskim dijelom do lokaliteta Izlaze. Kroz šumski pojas staza je dobro prokresana. S Izlaza (vidikovac na selo Klek i kanjon Volujaka) staza do vrha Vihar ide travnatom površinom. U tom potezu je urađeno nekoliko klupa i postavljeno nekoliko štapova koji usmjeravaju prema vrhu…

Sve u svemu, staza je lagana, dobro prokresana s urađenom markacijom od početka do kraja, tako da bi trebala dobro poslužiti onima koji idu prvi put i ne bi trebalo da imaju poteškoća u snalaženju i orijentaciji.

Osim navedene markirane staze, postoji mogućnost dolaska do vrha Vihar od sela Klek putem prema Došćici. Nakon 2,1 km prijeđenog puta potrebno je skrenuti desno prema Viharu prateći tragove motornih vozila do samog vrha. Ova staza je nešto duža i iznosi 4,1 km, ali je i lakša.

U narednim danima slijede radovi na postavljanju putokaza na stazi kao i markiranja i ovog dijela staze. Tako da postoji mogućnost kružne ture do vrha Vihar od sela Klek.

Osim Kleka, na Vihar se može doći i markiranom stazom od Kućana (nema markacije od samog početka staze). Od Kućana je potrebno krenuti makadamskim putem prema selu Klek. Markacija počinje od potoka Vire. Nakon što se pređe potok, 20-ak m naprijed sa desne strane se uočava prva točka i dalje vodi do samog vrha. Od Kućana do vrha Vihar je potrebno isto vremena kao i od Kleka. S time što je od Kućana Klečka stijena stalno u vidiku i izgleda dosta impresivnije.

Bilo kako bilo, koju god stazu izaberete ne bi se trebali pokajati.

Klečka stijena (Vihar – 1154 m n/v) je visoravan u jugoistočnom dijelu opštine Prozor. Vihar je najvisočija i najisturenija tačka na platou Klečke stijene, čija nadmorska visina iznosi 1154 metra. Sa Vihara se pruža pogled na vještačka Jablaničko i Ramsko jezero, te planine Studensku, Čelinsku, Vranicu, Vitreušu, Bokševicu, Bitovnju, Bjelašnicu, Visočicu, Prenj, Čvrsnicu, Baćinu, Vran, Ljubušu, Cincar, Ravašnicu, Malovan i Radušu.

Dobro došli na Vihar!

Foto i tekst: Armin Medin

Objava Skupina planinara i zaljubljenika u prirodu obilježila i uredila stazu do vrha Klečke stijene pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

S tog vrha niz strmu liticu duboku nekoliko stotina metara vidite Kućane i cijelu Donju Ramu. Ispod zapadne litice smjestilo se lijepo i uredno obrađeno polje, gdje stanovnici Kleka marljivo sade i siju povrtlarske kulture,  žitarice, kose sijeno…

S desne strane za nama ostaje selo Klek. Mirno i tiho. Odatle lokanim korakom prolazimo pored nekropole stećaka koju je razdvojio lokalni put. Uskoro stižemo na polje iznad sela Klek, a ispod Klečke stijene. Kad tamo polje… pravo kraljevsko polje. Zašto kraljevsko? Ne samo zato što je tako sve lijepo obrađeno i zasađeno nego zato što je u sred tog polja smještena neobična velika i lijepo obrađena gromada.

Stižemo do tog Kraljevog stoca. Ne možete tu doći, a da svaki detalj ne pogledate i napravite koju fotografiju.  Brojne su legende vezane za ovaj Kraljev stolac koje mještani rado prepričavaju i na taj način svome mjestu daju neku posebnu povijesnu važnost.  Često Kraljeva stolac vezuje s Kraljevim stolom na Bokševici o čemu je istraživao i pisao arheolog Pavao Anđelić iz Konjica.

Na jugozapadnoj strani od Kraljevog stoca nalazi se velika nekropola stećaka. Postoji i legenda da je nekada u blizini te nekropole bila i crkva. No, sve je to samo usmena predaja koju treba dokazati ili opovrgnuti.

I kad pogledate od Kraljevog stoca okolo onda s pravom povjerujete da je tu nekada sigurno neki od naših srednjovjekovnih vladara boravio ovdje, stolovao ili mu je ovaj stolac služio da odmori dušu na nekom proputovanju ili povratku s vojnog pohoda.

Idemo dalje i  tek par stotina metara prizor koji će sigurno mnoge potaknuti na razmišljanje. Na tek uzoranoj i pripremljenoj  zemlji za sadnju nena Kadira   Karađuz marljivo sadi luk. Nena  Kadira rođena 1936. u obitelji Hodžić upravo u Kleku i cijeli svoj život provede u Kleku tako živahno i spretno radi kao da je tek zašla u trideste godine, a ona je već gazi deveto desetljeće.  Osmijeh i ugodan razgovor s njom i njezinim sinom Zijadom ne da naslutiti da je zavladala ova pandemija korone. Tek miris dima požara koji se proširio od Heljdova prema Skrabonosu i Kleku upućuje da nešto nije uredu.

Nena   sadeći luk prozbori: „Moj sinko, ne bojim se ja te korone, ali, eto, opet se čuvamo. Ma bit će to sve dobro. Reda je raditi i mi pomalo radimo.“

Izgleda da je rad pomalo, ali kad smo čuli Zijada da su već ove godine posadili 900 kg luka onda je to zaista velik posao. U daljnjem razgovoru Zijad nas je još više iznenadio kazavši da je upravo radeći ovdje na ovom polju i sadeći luk uspio od te proizvodnje kupiti u Jablanici stan u novogradnji. To isto je ostvario i njegov brat.

Tko sada može reći da se ne isplati baviti poljoprivredom?

Dok smo tako pomalo divanili pristiže skupina muškaraca koji su išli zaustavljati požar koji se polako primicao ovom polju. Korona je i svi su na nekoj distanci iako je otvoreni prostor.

Bit će zanimljivo doći ovdje kada polje ozeleni i kada jesen donese svoje plodove. I to će biti još jedna potvrda zašto je kralj imao svoje posebno mjesto na polju ispod Klečke stijene.

Objava Foto/video: Plodovi zemlje na “kraljevskom polju” ispod Klečke stijene pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

I dok smo se penjali cestom prema Kleku Branko i njegov sin Franjo pripovijedaju o ovim krajevima kao pravi turistički vodiči. Zanimljiva je to njihova priča, puna je neobičnosti i ljubavi spram ovim krajevima.  Kada bi spomenuli Volijak ili Klečku stijenu osjetilo se neko poštovanje prema tim Bogodm danim osobitostima ovog područja Rame i Konjica.

Ulazimo u Došćicu. Kroz selo ide makadamski, ne baš osobit put, a sa strane su se nanizale kamene kuće koje svjedoče da je vrijeme ovdje stalo prije 50 godina. Zaključana vrata, zatvoreni prozori, razbijena stakla, korov i kopriva obrasli oko pojedinih kuća… ipak u sredini sela lijepa i novoizgrađena nadstrešnica. Tada Branko koji živi u Prozoru,  a svako slobodno vrijeme koristi kako bi posjetio svoje selo, reče: „Eh, ovo smo napravili da se imamo gdje skupiti kad je misa na groblju. Mi pripadamo općini Konjic, a cijela ova cesta je na teritoriju općine Prozor-Rama. Crkveno pripadamo župi Solakova Kula. Uvijek smo išli prema Prozoru iako nismo ta općina, jer nam je Konjic bio predaleko i skoro nemoguće nam je bilo putovati u njega.“

Kada biste pomislili da je ovo selo pusto i da tu već odavno više nitko ne stanuje začuje se udaranje čekića i rad motorne pile. Idemo za zvukom, kad tamo dva vremešna umirovljenika na krovu kamene kuće. Bosiljko i Marinko Stojanović vrše popravke krova za zimu.  Bosiljko i njegova supruga Zore jedini su stanovnici na Došćici. Oni jednostavno ne žele otići odavde, a Bosiljko kako je naučio raditi u Njemačkoj tako ne prestaje ni sada kad je u mirovini. U razgovoru dok rade na krovu saznajemo da je ovdje sredinom osamdestih godina živjelo više od dvadesetak obitelji.

Kako su bili teški i surovi uvjeti života bez puta natjerali su ove ljude da bolji život traže u Petrovaradinu i okolici, Slavoniji i Zagrebu, odlaskom na rad u Njemačku. Tu su živjele obitelji prezimena Vukoja, Stojanović, Nikolić i bila je jedna obitelji Hrkač koji su se tu doselili iz Hercegovine. Došćicu je pratila sudbina kao i svako drugo naše brdsko i zapostavljeno selo.

O stradanjima u ratovima ne treba posebno ni govoriti. Svaki rat je imao svoje žrtve i ona dva svjetska, i ovaj Domovinski. Ipak, najviše ih je stradalo u Drugom kada se mnogi nisu vratili s Križnog puta.

Nastavljamo obilazak Došćice i okruženja. U hodu razgovaramo o mukama života na ovom prostoru. Branko s osobitim emocijama pripovijeda kako se nekada ovdje živjelo od stočarstva, voćarstva. Još se vide stabla šljiva, jabuka i osobite kruške Jerbasme. Kada provirite u neku od kuća kroz prozor možete vidjeti gdje još uvijek na zidu vise križ i krunica. Znakovi koji su ove ljude držali u nadi i u najtežim vremenima.  Dok razgovaramo Franjo fotoaparatom  i mobitelom pokušava zabilježiti svaki zanimljivi djelić sela. Dok hodimo prema staroj sačuvanoj Bosiljkovoj vodenici. Nailazimo na njegovo stado ovaca.  Debele i ugojene svjedoče o obilnoj ispaši i dobroj pažnji koju im posvećuje njihov vlasnik.

Doći u ove krajeve, a ne popeti se na Klečku stijenu je kao otići u Rim, a ne vidjeti Papu. Zato se i mi uputismo na tu gromadu koja se nadvija nad Klekom i Kućanima.

Lagana uzbrdica kroz šumu čije lišće zlati šumski put. Natovareni fotografskom opremom i domaćim namirnicama; slanina, suho meso, luk i rakija izbijamo na livade koje su već jednim dijelom zapuštene. Sve te livade nekada su bila pašnjaci i pogodne za kvalitetno sijeno. Kako su bile pašnjaci ljudi su ovdje sijeno čuvali u plastovima koji su bili na bukvama, nekoliko metara iznad zemlje da ih ne bi stoka koja je ovuda hodala pojela prije vremena. I toga više nema. Ali zato ima dobrih tragova koje su ostavili veprovi roveći zemlju u potrazi za hranom.

Znoj je već odavno natopio i tijelo i odjeću, dah postaje sve teži, a onda nešto zbog čega se itekako isplatilo preznojiti kako bi se doživio taj pogled na cijelu Ramu, dio Konjičke općine i nešto Jablanice. Zadivljujuće! Poseban je užitak pogledati s Vihara, tog vrha  Klečke stijene na Kućane, Bokševicu,  Klek… cijelu Donju Ramu, Volijak i sve one dijelove dokle oči mogu dobaciti.

Tjelesno i duhovno okrjepljenje na 1154 metra visine Klečke stijene doživljaj što se ne opisuje. To se samo doživljava ovdje i samo ovdje. Pozdrav suncu na smiraju lijepog i ugodnog jesenskog dana i osvježenje nosimo svojim domovima na počinak. Planinari i svi vi ljubitelji prirode i adrenalina posjetite ove krajeve i uživajte kao nigdje drugdje.

Objava Foto/video: Što se krije iza Klečke stijene? pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Kako i koliko se Priroda voli igrati vidljivo je posvuda u Ramskom i Neretvanskom kraju, no ovaj put ona kao da je poštovala određene pravilne geometrijske oblike (forme) gradeći svojevrsni sivo-plavi hram između neba i zemlje. Donekle slične oblike svaki putnik namjernik može uočiti na putu uz dolinu Neretve, na relaciji između Bijelog Polja i Jablanice, točnije kod mjesta Salakovac, Drežnica, Grabovica i Aleksin Han. Tu su visoke stijene i oštre klisure s prirodnim skulpturama i neobičnim rubnim raslinjem, a koje su prirodne sile leda, pada vode, sunčevog plama, divljeg toka rijeke i rušenja brojnih potoka s područja iznad isklesale kroz desetke tisuća godina svoga toka. To mjesto potrebno je proglasiti zaštićenim područjem jer predstavlja prirodnu galeriju kraškog obličja na velikim visinama. Pristup je tu nemoguć i čovjeku nepotreban. No, koliko god na prvu pomisao postojala određena poveznica između dva navedena područja (Neretve i Rame) ipak je razlika očita i neosporna. Klečka stijena leži osamljena, daleko od rijeke Rame, na suhom i okružena gustom vegetacijom. 

Ponosno i gordo gleda negdje u daljine predstavljajući prijelaz, rampu i plato te krijuć' tko zna koje tajne i zametene stazice?.. Osim općeg nezanimanja ljudi, i rat je učinio svoje te otjerao ljude s ovih sad divljih i poprilično nepristupačnih područja. Putova nema ili su slabi, zarasli i zapušteni. Ljudi se kreću uglavnom od sela do sela, od jedne pitome točke do druge, određenim stazama i puteljcima i to je to. Skretanje i stranjanje se nikad nije savjetovalo. Također pri pomisli na mine mnogi će odustati od kretanja na put ili izlet. Život u Rami nikad nije bio lagan!

No vratimo se na temu… Naime, postoji pučka pripovijest o kamenoj stolici na Klečkoj stijeni. Djed mi je pričao kako je to, ni manje ni više, nego „kraljeva stolica“! Izrađena u stijeni, služila je nepoznatim svrhama. Nitko se nije ni pitao što bi to moglo biti osim stolica koji pripada kralju. – I to je sve, suvišno je bilo dalje pitati i kopati! No kada razgrnemo patinu vremena i okrnjenog znanja, moguće je da je taj objekt imao određenu vjersku, sudsku ili čak i vjersko-ritualnu svrhu u vremenima humsko-bosanskog srednjovjekovlja. Znači bio bi iz vremena narodnih vladara i velmoža. Služio je kao potvrda nečije vlasti ili moći. Da li je Rama ikad imala kralja u pravom smislu riječi ne zna se, kako ne postoje pisani dokazi no otkud onda u narodu ali i pojedinim znanstvenim krugovima pozivanje na pojam – …rex Ramae…, i – kraljeva (stolica)? Stolica od kamena ima određenu vezu s klesarima, zanatlijama i umjetnicima odnosno kovačima tog doba, dakle ima vezu sa stećcima.
 
Stećci ili bilizi (od biljeg – znak, ures…) svjedoče o istančanom, izgrađenom kultu mrtvih i o naročitom štovanju koji se očituje kroz izražaj vjere u zagrobni život, besmrtnost duše i trajnost poslije smrti. Simboli na njima su jako razvijeni, stilizirani, mada u dosta primjera znatno primitivni i grubi. No u tome jest njihova snaga i onozemaljska tajnovitost – valja naglasit. Postoje stećci u kojima susrećemo čitave prikaze života tadašnjeg običnog svijeta pa čak i velikaša kroz; lov, ples ili vitešku borbu i nadmetanje. Ti su prizori dosta plošno i oskudno predstavljeni no ponegdje su vrlo kićeni i dobro opremljeni. Naručitelji takvih komada su bogatiji plemići, mjesni glavari, banovi ili sam kralj. Mada pismo nije toliko zastupljeno, na stećcima se mogu vidjeti prikazi koji govore više od ikakvog natpisa (primjer s pročelja stećka Radivoja Miloradovića iz okolice Stoca – junak sa uzdignutom rukom, luk i strijela te koso raspolovljen grb sa mačem), a postoji i natpis: Sie leži dobri Radoe sin voevode Stipana na svoi baštini Batnogah… Postoje stećci koji govore o bogatom životu na dvoru, trenutcima radosti i životnog obilja, pučkim veseljima praćenih narodnim kolom i plesovima no sve u svemu krajnje su rijetki i vezani za područja onodobne uprave, trgovine i političke moći.

U Rami, kao imenski staroj regiji, stećci se tako mogu naći na nekoliko mjesta. Najveći, najdotjeraniji i najbrojniji su na susjednom Blidinju te Risovačkom području dok su na drugim mjestima u Rami poprilično grubo rađeni te su lokacijski vrlo raštrkani (selo Lug). U Rami tih skupišta stećaka ima na više mjesta ali napomenut valja Ljubunce, Uzdolsko područje, Mašete i Luško područje. Nakon dolaska Turaka na naša područja stećci se više ne izrađuju. Stanovništvo koje je kasnije doseljavalo u Ramu – točnije nakon velikih turskih progona u 17. i 18. stoljeću – uglavnom nije nikad posebno osjećalo povezanost s ovim kamenim nadgrobnim spomenicima pločastih, izduljenih i nepravilno pravokutnih klesarskih oblika s različitim simbolima iz vremena bosansko-humskih banova tj. kasnijih kraljeva.Velik broj njih je zatrpan zemljom, prevrnut, oštećen ili uništen ili su od njih građeni staje i pregrade. Neke čak i jedva možete prepoznati i nisu vrijedni u kulturnom i graditeljskom obliku. Stećci govore o stanovnicima koji su tu živjeli, njihovom bogatstvu odnosno siromaštvu, načinu života i vjerovanjima.

Dakle nešto ima, postoji neka veza, neki ''link'', no kako to često biva u svakodnevnom životu, bit će vrlo teško pronaći i potvrditi. Ono što jest bitno i zanimljivo u ovom slučaju jesu neistražena područja Donje, Srednje i Gornje Rame. Malo područje Srednje Rame bi bilo određena poveznica s gore navedenim područjem Blidinja i Risovca koje kao takvo spada već u granično područje prema Jablanici, Mostaru, Širokom Brijegu, Posušju i Tomislavgradu. Blidinje i Risovac od Srednjeg vijeka i njegovih katoličkih kraljevstava pa unatrag sve do Rimskog doba i Ilirika bilježe koliko-toliko bogat život. Barem u onom prometnom i stočarskom gorsko-naseobinskom obliku. Tuda je išao put iz provincije Dalmacije prema središnjoj Bosni, zemlji bogatoj rudama i šumama. Prirodno je to bogato i svakako vrijedno područje koje treba dodatno zaštititi kako u posljednje vrijeme (od kraja devedesetih godina) dolazi na bezobziran udar polupravnih i bespravnih graditelja vikendica tih nelijepih građevina koje služe zimskom turizmu. Blidinje jest proglašeno parkom prirode ali je postalo i park s izlošcima ljudske sebičnosti, pomame i primitivizma kroz navedenu gradnju objekata koji malo ili nimalo poštuju okoliš i tradicionalnu planinsku gradnju.
Nekropola (grč. nekros – mrtav + polis – grad. veće i bolje urađeno i ukrašeno groblje) na Blidinju vrlo dobro je istražena poslije Drugog svjetskog rata i njeni stećci su zabilježeni i dokumentirani. Lokaliteti Blidinja i Risovca kao kulturno-povijesne cjeline zahtijevaju u budućnosti dodatno pažljiv pristup i analizu. Isto kao što se nemali broj područja u Gornjoj Rami treba istražiti jer sadrže ostatke razvijene kršćanske kulture iz kasnog srednjeg vijeka.

Općenito, u aktivnostima otkrivanja te dokumentiranja društveno-povijesnih činjenica vrijedi napomenuti imena arheologa Ćire Truhelke i Đure Baslera, etnologa Milenka S. Popovića te vrsnog istraživača bh. srednjovjekovne kulture – povjesničara Šefika Bešlagića. Bešlagić je autor sjajne knjige Stećci – kultura i umjetnost u kojoj do u sitne detalje i vrlo predano opisuje navedeno područje i nekropole, od Stolačke do ove Risovačke. Tu su i određeni istraživači novijeg naraštaja poput dr. Rajka Glibe koji pak na sebi svojstven književno-pripovjedački način upućuje na određene činjenice o kraljevini Rami kao teško zanemarivom srednjovjekovnom titularnom elementu te raznim pučkim običajima iz užeg života Rame. On je i dodatno ukazao na postojanje navedene kamene stolice u tom zabačenom dijelu Rame, a koja već danas zvuči kao nešto nevjerojatno, krajnje nedostupno i polu-stvarno.

I doista, samo ime Rame je nadasve zanimljivo i snažno u svojoj jednostavnosti. No što više o njemu i njegovom krojenu razmišljate tim više padate u još veću upitnost i nedoumicu – otkud dolazi to neobično ime na ovim ilirsko-slavenskim područjima? To je gotovo nemoguće odgovoriti niti to danas itko više i može sa sigurnošću znati. Ipak, sada nije mjesto za raspravu o tome, stoga vratimo se Klečkoj stijeni i kamenoj „kraljevoj stolici“ smještenoj na njoj! Zaključak je jedan – ako po pripovijestima i svjedočanstvima postoji, potrebno je onda pronaći, obilježiti i zaštititi tu kamenu stolicu, utvrditi njenu namjenu i točno vrijeme iz kojeg je mogla potjecati. Napraviti dobru kulturnu i turističku promociju u sklopu Općine Prozor-Rama te ohrabrivati mlade ljude da se počnu baviti istraživanjem Ramskog kraja u povijesnom, književno-narodno-ostavštinskom, zemljopisno-geološkom te svakom drugom smjeru. Jedino hrvatsko Sveučilište u BiH ima potrebne i stručne ljude, arheologe i povjesničare koji trebaju ponovno pregledati i analizirati povijest ranog srednjeg vijeka, narodnih vladara i kršćanske kulture na širem području Rame. Do tada, Rama će, kao i svaki drugi sličan naš kraj, ostati i dalje skrivena, zapravo usudio bih se reći, zapuštena.

Blidinje.NET

Objava Matej Škarica: Skrivena Rama – Kraljeva stolica na Klečkoj stijeni pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.