Predsjednik Organizacijskog odbora Mostarske psihijatrijske subote akademik Dragan Babić  kazao je kako je  ovisnost bolest koja postoji kroz čitavu povijest, ali da u 21. stoljeću imamo neke suvremene ovisnosti takozvane ”ovisnosti bez droga”, te da je sve više takvih ovisnosti. Pojasnio je kako su te ”ovisnosti bez droga” ovisnost o kocki, internetu , hrani, radu, kupovini itd.

“Tijekom današnje psihijatrijske subote obradit ćemo teme ovisnosti i razmijeniti iskustva kako bismo naučili što više i kako bismo mogli bolje pomoći našim pacijentima jer to je nažalost sve više prisutno”, istaknuo je Babić.

Govoreći o liječenju ovisnosti Babić je naveo kako je to težak posao jer je karakteristika ovisnosti nekritičnost  i neuviđavnost

“Nikad nitko za sebe nije došao i rekao  ja sam alkoholičar  ili ja sam ovisnik o heroinu, ovisnik o kocki. Liječenje je kompleksno ali uspješno  ako se uključe psihijatri, psiholozi i socijalni radnici, ako imamo potporu obitelji”, kazao je Babić.

Naveo je kako je liječenje ovisnosti dugotrajan proces te da nema brzog liječenja.

Voditelj Kluba liječenih ovisnika o kockanju (KLOK) Mostar dr.sc. Marko Romić govorio je o specifičnosti  online pristupa u radu s patološkim kockarima u KLOK-u Mostar.

“Mi inače imamo problem s manjkom  ljudi koji su educirani i imaju iskustva u radu s ovisnostima općenito, a na drugoj strani imamo ogromne zahtjeve i potrebe. Ljudi su  raspršeni u različitim dijelovima naše zemlje i nemaju svi mogućnost  koristiti individualan pristup uživo i taj online pristup je pokušaj da se da  mali doprinos  toj cijeloj situaciji”, kazao je Romić.

Prema njegovim riječima, BiH kao zemlja, koja ima bezbroj problema u raznim aspektima svoga funkcioniranja, ima i velike probleme s ovisnostima, a ovakav skup zasigurno će doprinijeti da se učini makar mali korak u poboljšanju te situacije.

Redovna profesorica  na Katedri za psihijatriju na Medicinskom fakultetu u Banjoj Luci Marija Burgić-Radmanović govorila je o ovisnosti u razvojnoj dobi kod djece i adolescenata s posebnim osvrtom na  nove ovisnosti o tehnološkim medijima  kao što su tableti, telefoni, Internet i internetske igrice, a koje značajno ometaju daljnji psihosocijalni razvoj djeteta i uopće njegovo funkcioniranje u svim oblastima života.

Istaknula je kako imaju na bolničkom liječenju  djece kod koje su drastično razvijene te ovisnosti

“Djeca koja su ovisna o tabletima, telefonima i internetskim igricama  provode na tome izuzetno mnogo sati, više od 10 sati dnevno ne vodeći računa o školskim i kućnim obvezama i nisu svjesna koliko su vremena proveli za ekranima. Čest je slučaj da ne spavaju zbog toga, zanemaruju komunikaciju s vršnjacima i roditeljima, popuštaju u školi. Nije im važno jesu li napisali zadaću jer se svodi sve na provođenju vremena na internetu”, pojasnila je Burgić-Radmanović.

Istaknula je važnost održavanja psihijatrijskih subota u Mostaru jer svake godine donosi nove teme za koje se procijeni da su bitne za tu godinu da se o njoj raspravlja.

Inače, Mostarska psihijatrijska subota je jednodnevni simpozij koji je u prethodnih 18 godina obradio aktualne teme, a odvija se u organizaciji Sveučilišta u Mostaru u suradnji s Liječničkom komorom Hercegovačko-neretvanske županije, Udrugom psihijatara u BiH i Internacionalnom akademijom nauka i umjetnosti BiH.

Objava “Ovisnosti 21. stoljeća” tema 19. mostarske psihijatrijske subote pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

I jedno i drugo došlo je s one strane nekadašnje željezne zavjese. No, sumnjamo da je tvorac Tetrisa Aleksej Pažitnov ikada zamišljao da će njegova igrica imati takvu globalnu popularnost. Kao što to vjerojatno nije mislio niti Erno Rubik, stvaratelj znamenite Rubikove kocke.

Ili možda nije tako?

Sada imamo mjesto u kojem možemo potražiti odgovor na to pitanje, a to je knjiga koju je samozatajni budimpeštanski profesor arhitekture nedavno izdao. “Cubed: The Puzzle of us all” ili “Na kockice: Zagonetka sve nas”, kako smo naslov knjige slobodno preveli za potrebe ovog teksta, zapravo je prva ozbiljna publikacija Erna Rubika u kojoj nastoji objasniti tajnu uspjeha svojeg izuma koji ga, prema svemu sudeći, nije nimalo promijenio.

U pratećim intervjuima povezanima s izdavanjem knjige kazao je kako ju je napisao kako bi sam shvatio što se zapravo i zašto dogodilo, što je prava priroda kocke koja je munjevito očarala svijet. Učinak je kocke, smatra on, mnogo zanimljiviji od kocke same.

Dosta intrigantan pogled na sve jer od 1974. godine, kada se Magična kocka, kako se tada zvala, pojavila do 2018. godine, u svijetu je prodano ukupno 350 milijuna primjeraka. I mnogo više ako uračunate kopije. Dakle, da, Rubikova kocka doista na svijet ima magični učinak. Procjenjuje se kako je kocku u rukama imao te ju je pokušalo riješiti svaki sedmi stanovnik svijeta.

Sam Rubik, dakako, bio je prva osoba koja je uspješno složila Rubikovu kocku, trebalo mu je za to mjesec dana. A samog Rubika samo je zanimalo bi li bilo interesantno sastaviti niz malih kockica tako da ostanu povezane, ali da se mogu individualno pomicati.

”Nisam imao pojma koliko će kocka biti uspješna, ali sam bio optimističan. Trgovci su mislili da će biti teško prodavati je, no jedan je od misterija kocke to što je toliko ljudi bilo zainteresirano za tako tešku zagonetku”, rekao je za The Guardian Erno Rubik, koji se u proteklih nekoliko tjedana pojavio na stranicama globalnih medija koliko vjerojatno nije u cijelome svojem životu. Očito sve zanimaju memoari tvorca najgenijalnije igračke.

”Osobnost je kocke kontradiktorna, mješavina je jednostavnosti i kompleksnosti. Na japanskoj reklami za nju stoji – “Minuta da naučite, život da je svladate”. Nikada je ne završite, uvijek nudi nove izazove ili otkrića. Dizajn je također bio važan, pravi primjer u kojem imate točno onoliko koliko trebate i ništa više”, opisao je svoj izum mađarski profesor.

Osim toga, zamišlja da njegova kocka nosi i poruku za čovječanstvo.

”U svijetu je jako puno gospodarskih, kulturnih i političkih teškoća. Kocka mi daje nadu da će ljudi na kraju biti dovoljno pametni da riješe te svoje probleme i prežive”, ističe.

Trenutačno je najbrži svjetski rješavač Rubikove kocke Yusheng Du, kojemu treba 3,47 sekundi da je sastavi. Samom Rubiku treba oko minute, čime nije osobito ponosan, no ipak mu se čini kako je riječ o prilično dobrom rezultatu za njegovu dobnu skupinu. Gospodinu je, naime, 76 godina.

”Elegantno rješenje, kvaliteta rješenja puno je bitnija od brzine”, smatra izumitelj najpoznatije kocke, piše Vecernji.ba.

Kada je napravio svoju kocku, nije bio čak ni sasvim siguran može li je se ikada sastaviti na pravi način. Pazite ovo – izračunano je kako postoji 43.252,003.274,489.856,000 načina da se postave njezine kockice, ali samo je jedan od tih načina onaj pravi, kada svaka strana ima istu boju.

Rješenja su Rubikove kocke čak i sistematizirana kroz algoritme, no to ništa nije promijenilo. Kocka je privlačna i mladima za koje smo navikli da teško prihvaćaju bilo što iz ‘starog svijeta’. Ne i Rubikovu kocku.

”Djeca je i dalje sama otkrivaju. U ovom digitalnom dobu volimo reći da mladi gube kontakt s realnošću, ali dok ima toliko aplikacija za kocku, negdje oko tri tisuće, mogu se igrati s njima dok im u ruci stoji moja kocka”, ne zabrinjava se autor kultne igračke za njezinu budućnost.

Teško je sporiti se s tako pozitivnim razmišljanjem. Kao i djecu, ona na podjednak način već desetljećima očarava odrasle bez obzira na njihovu socijalnu, imovinsku ili kakvu drugu pripadnost. Sjetimo se filma “U potrazi za srećom” s Willom Smithom u kojoj se njegova sreća okreće upravo kada menadžeru svoje buduće tvrtke pomogne riješiti Rubikovu kocku.

”Vrlo sam blizak kocki. Rasla je pokraj mene i sada je sredovječna, tako da znam dosta o njoj”, kazao je Rubik u jednom od brojnih intervjua koje je dao velikim medijima proteklih dana.

Ovo objašnjenje smisla njegova život treba stajati odmah uz ono zašto je uopće sada, kada se njegovu izumu bliži 50 godina, nakanio pisati knjigu. Ne radi se, objašnjava, o autobiografiji jer ga njegov život ne zanima, kao što ga ne želi ni dijeliti s drugima.

Glavni razlog zašto je napisao “Cubed” jest kako bi razumio što se uopće dogodilo, koja je stvarna priroda možda i najslavnije igračke na svijetu. Aonda shvatio da ga ipak više zanima priroda ljudi koje je njegova kocka tako privukla, odnos njih i kocke.

No, koliko god njegova razmišljanja bila zbunjujuća, čekajte da vidite kako je knjiga napisana. Rubik je namjerno napisao knjigu koja nema jasne strukture ni povezani narativ, nije čak trebala imati ni poglavlja, pa ni naslov.

A ne morate je čak ni početi čitati od početka, možete početi bilo gdje, tako je to izumitelj igračke za sve naraštaje zamislio. Trebala je to jednostavno biti mješavina ideja ispisanih na papiru od kojih će sam čitatelj izabrati one koje su upotrebljive, vrijedne.

No, u knjizi ipak ima činjenica o samom Ernu Rubiku od kojih su mnoge poznate otprije, no dosta ih javnost, barem ona šira, nije znala, a i teško je mogla. Primjerice, da je najveći utjecaj na njega imala njegova majka. Talent je za stvaranje naslijedio od oca, no majci ipak ide najviše emocija, piše Vecernji.ba.

”Nakon njihova razvoda živjeli smo zajedno, majka, sestra i ja, a onda je sestra otišla studirati medicinu. Majka je bila divna osoba, većinu je obitelji izgubila za Drugoga svjetskog rata, ali ostala je pozitivna osoba. Nije znala dobro odgonetavati zagonetke, ali imala je to umjetničko gledanje na stvari. Voljela je kako je kocka izgledala, vjerovala je u njen potencijal te me smatrala najtalentiranijim djetetom na svijetu”, opisao je svoju majku Erno Rubik.

Otac se doista bavio umno zahtjevnim poslom, dizajnirao je jedrilice, mali Erno je volio crtati, slikati i kipariti. Studirao je arhitekturu na budimpeštanskom Tehnološkom sveučilištu, a onda krenuo i u Fakultet primijenjene umjetnosti. Bio je opsjednut geometrijom, njezinom pravilnošću, šablonama. Na kraju je te stvari i podučavao, između ostalog, i to kako dvodimenzionalnim oblicima prikazati trodimenzionalne kao i tako postavljene probleme.

I to je bila priprema koja mu je poslije omogućila da napravi kocku. Nju je zapravo već bio napravio s 29 godina, ne zna točno više iz kojeg razloga, samo zna da je ona proizašla iz kreativnog nereda njegove sobe gdje se poigravao s različitim oblicima pripremajući nastavu za svoje studente.

”I onda sam, ne znam točno zašto, pokušao pričvrstiti zajedno osam kockica tako da one mogu mijenjati mjesta, pomicati se”, sjeća se.

Napravio ih je od drveta, u kutovima probušio kako bi ih mogao povezati. I sve se raspalo. Nekoliko je varijanti bilo potrebno da dođe do unikatnog dizajna na kojem danas počiva popularna igračka.

A on je pomalo kontradiktoran jer se radi o čvrstom, statičnom obliku koji je istodobno i fluidan. Boje je kockicama dodao tek poslije, ali samo zato kako bi kretanje kockica bilo vidljivo. Primijenio je žutu, plavu, crvenu, narančastu, zelenu i bijelu. I onda je vrtio svoju kocku sve dok nije shvatio da bi se moglo dogoditi da kocku više ne vrati u prvotan položaj.

“Morao sam se nekako osloniti na sjećanje. Nije bilo natrag”, zapisao je.

Zanimljivo je kako Rubik kocku nije razvijao ni približno toliko pasionirano kao što se ona danas slaže. Jednostavno joj je posvećivao onoliko slobodnog vremena koliko mu je ostajalo nakon dnevne rutine. Kada je konačno svladao slaganje vlastitog izuma, patentirao ju je u državnom uredu kao “trodimenzionalnu logičku igračku”.

Tvrtka koja se u to vrijeme bavila proizvodnjom šahovskih kompleta i plastičnih igračaka napravila je odmah pet tisuća primjeraka nove Buvös Kocke, Magične kocke.

U mađarskim se dućanima našla 1977. godine, već dvije godine poslije prodano je 300.000 komada samo u Mađarskoj. Rubik je potpisao ugovor s američkom kompanijom Ideal Toy, čiji ju je marketingaš Tom Kremer primijetio na sajmu igračaka u Nürnbergu 1979. Tvrtka je željela napraviti milijun komada za izvoz.

Tako je 1980. godine kockin izumitelj stigao u New York na sajam igračaka. I to ne zato da bi ljudi vidjeli tko je napravio Magičnu kocku, nego samo zato što je tada bio jedan od rijetkih koji je u kratkom roku mogao pokazati da je ona – rješiva. Vidimo kako je to bitno drukčija priča od one Alekseja Pažitnova i njegova Tetrisa.

Objava Erno Rubik: Kako sam stvorio magičnu kocku pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Počela je sezona lubenica, što je idealan podsjetnik na neobičnu verziju tog povrća koja dolazi iz Japana – kockaste lubenice.

Inače, savršeno oblikovano voće je jako popularno u toj državi, a nerijetko se za najrjeđe i najtraženije primjerke daju tisuće dolara po komadu. Prije četiri godine jedan je Japanac platio 11.000 dolara (74.000 kuna) za najskuplju sortu grožđa na svijetu – Ruby Rose.

Specijalizirane trgovine u Japanu naplaćuju stotine ili pak tisuće dolara za razno voće, što se nama može činiti neobično, ali je usko vezano uz tamošnju kulturu. Rijetko i skupo voće tradicionalno se nudi kao poklon klijentima, poslovnim partnerima ili rodbini, a pritom će ljudi potrošiti sulude iznose kako bi nekome iskazali poštovanje.

Iako većina takvog voća može biti konzumirana, jedno ima isključivo dekorativnu svrhu – kockaste lubenice.

Gozba za oči

Stvorili su ih farmeri prije 50 godine u prefekturi Kagawi, a u međuvremenu su postale simbol Japana i jako vrijedna roba. Naime, nerijetko se takve lubenice prodaju za više od 100 dolara po komadu, što je zaista neobično budući da nisu jestive, a kamoli ukusne.

“Ovo je povrće zamišljeno kao ‘gozba’ za vaše oči, ali nije ukusno. Trebalo bi biti izloženo kao ukras, možda uz neko cvijeće”, objasnio je voditelj trgovine skupocjenim voćem Mototaka Nishimura za Oddity Central.

Kockaste lubenice uzgajaju se u posebnim kutijama, a kako bi održale željeni oblik što je dulje moguće, ne smiju sazrijeti pa zato nisu ukusne. No, ako ste i dalje zainteresirani za kupnju, imajte na umu da mogu ‘trajati’ do godinu dana.

Iako u većini zapadnih zemalja okus voća i povrća ima prednost pred svim drugim faktorima, u Japancima je, izgleda, bitniji njihov geometrijski oblik.

Objava NISU ZA JELO, VEĆ ZA GLEDANJE: Za nejestive kockaste lubenice Japanci su spremni izdvojiti pozamašne iznose, evo i zašto pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

O svemu što nam se događa razgovarali smo s Markom Romićem, psihologom i voditeljom Kluba liječenih ovisnika o kocki u Mostaru.

Sve više građana BiH suočava se s depresijom, a za antidepresive daju se milijuni maraka. Zašto smo depresivni?

„Imamo tendenciju povećanog broja korištenja antidepresiva, imamo tendenciju povećavanja broja ljudi koji imaju problema sa simptomima depresivnosti. Ako pokušamo odgovoriti na pitanje zašto se to događa onda je potrebno malo više vremena i za neki ozbiljniji odgovor trebala bi ozbiljnija studija. Iz perspektive nekoga tko radi u tom sektoru i kome je to struka rekao bih da postoji više grupa i čimbenika koji ljude vode u depresiju. Počevši od toga da socijalna, ekonomska, društvena pitanja u našem podneblju su prilično komplicirana i neriješena i ljudima predstavljaju prilično veliku prepreku počevši od egzistencijalnih do drugih stvari. Stavljaju ljude u poziciju nekoga stalnog napora da uopće ostanu i opstanu i na nogama i u ovom društvu da osiguraju minimum materijalnih uvjete za sebe i svoju obitelj. Ako hoće tragati za nekim kvalitetnijim rješenjima za nadogradnju sebe kao osobe onda tu dolaze i do još više problema. Oni koji su stariji i koji su bili sudionici posljednjeg rata nose u sebi još uvijek sve te ratne traume, bitke, gubitke, svoje osobne ili gubitke u njihovoj okolini. Sve se to reflektira na pojedince i obitelji i na cjelokupnu zajednicu, a oni koji nisu mladi koji su se rodili iza rata oni također osjećaju posljedice tog rata, ali na jedan indirektan način. Ono što su proživjeli njihovi roditelji, bliski rođaci ili susjedi se nekako prenosi i prelijeva na njih i u uvjetima u kojima živimo imamo tendenciju da cjelokupna situacija prije svega ekonomska i socijalna ide u nekakvom stagnirajućem smjeru, a ne u nekom pozitivnom i to dodatno usložnjava probleme ljudima i ne nudi nadu. To mlade ljude dovodi do potištenosti i u krajnjem slučaju do depresivnosti. Ono što se meni čini posebno problematično je to što se čini da su ljudi izgubili nadu da će jednom ovdje biti bolje. Prije pet ili deset godina mi koji smo u to doba bili mlađi vjerovali smo da ćemo uspjeti napraviti jedno bolje i pravednije društvo. Međutim, nismo uopće zaustavili tendenciju propadanja, nismo još dotaknuli dno i neznam kada ćemo i to je nešto što sve nas stavlja u posebne psihološke napore i gura nas u depresivnost.

Očito je da urbane sredine i veća mjesta nešto više troše antidepresive, ali zašto je to tako trebala bi neka ozbiljnija analiza. Ono što se može reći na prvu je kako su tim ljudima ta sredstva dostupnija, mreža zdravstvene zaštite je dostupnija ona u urbanim sredinama. Druga stvar u seoskim sredinama su ljudi uvijek tradicionalno imali onaj minimum egzistencije bilo da su ratovi, ekonomske krize i bilo što. Imali su to nešto od čega su mogli preživjeti, dok u gradu nije tako. Mislim da je to jedan od razloga zašto su ljudi u manjim sredinama i manje izloženi depresivnosti i manje imaju potrebu za antidepresivima. Osim toga oni su u prirodi, a priroda ima nevjerojatnu terapijsku moć. Samim time što žive u manjim sredinama rade više fizički i više se kreću. Oni su manje izloženi tim negativnim utjecajima i negativnim informacijama kojima smo mi izloženi. Mislim da zdravorazumno možemo izdvojiti nekoliko tih vrlo vjerojatnih razloga“, rekao je u razgovoru za hercegovina.info psiholog i voditelj Kluba liječenih ovisnika o kocki u Mostaru Marko Romić.

Koji su temeljni problemi našeg društva, jesmo li izgubili sustav vrijednosti?

„Mi smo sustav vrijednosti potpuno izokrenuli naopako. Što je u normalnim društvima vrijedno i što se cijeni i poštuje kod nas se omalovažava i ismijava. U našem društvu obrazovanje i izgradnja u stručnom smislu sada ispadaju kao aktivnosti za budale, jer mladi ljudi vide da su oni koji danas određuju glavne procese u društvu vrlo upitnih stručnih sprema. Naravno da će to utjecati na njihov odnos prema toj vrijednosti koja je u normalnom svijetu jedna od najvažnijih. Da ne kažem kako su ostale vrijednosti kao što su poštenje, rad, obitelj u našem sustavu aspolutno izokrenute. Pošteni i vrijedni ljudi danas su stavljeni na stub srama, stječe se dojam da ih doživljavamo kao neke budaletine, jer opet mnogi vide da zapravo ovi što se nisu pretrgnuli radeći, niti imaju velike moralne vrijednosti žive puno bolje“, istaknuo je u razgovoru za hercegovina.info Marko Romić.

Kada se treba obratiti psihologu za pomoć?

“Naše podneblje je nekako još uvijek prilično stigmatično. Još uvijek ljudi zaziru od toga da traže stručnu pomoć, mada mogu reći kako sve više ljudi traži stručnu pomoć i hvala Bogu da je tako. Kada se treba javiti se za stručnu pomoć? Ja bih rekao da ne treba oklijevati i u situacijama koje se čovjeku čine kao nedovoljno jasne da nisu sigurni kakvim rješenjima pribjeći kojim putevima poći, a posebno onda kada primjete da se nešto događa na planu njihovog psihičkog funkcioniranja u smislu nesanica, tjeskoba, pojačanjih vrijednosti tlaka, šećera i ostalog. To su razlozi zbog kojih bi se trebalo javiti psihologu ili stručnoj osobi ne treba to biti psiholog. Ono što je važno ne treba okolišati i čekati da se dogodi nešto drastično pa da onda idemo tražiti stručnu pomoć. Psiholozi i ostali stručni ljudi u toj oblasti su tu da daju savjet što se tiče nekog svakodnevnog problema. Ne treba to biti nešto posebno veliko i značajno”.

Kako odgojiti djecu s obzirom na izazove koje donosi moderno doba informacijskog i tehnološkog napretka?

„Odgoj je općenito danas u krizi. Mi koji smo stariji pamtimo vremena koja su bila bitno drukčija i drukčije roditelji, učitelje, nastavnike i drukčije tete u vrtiću. I općenito je sustav vrijednosti bio takav da se puno više pozornosti posvetilo izgradnji temeljnih vrijednosti i vrlina čovjeka. Danas roditelji iz više razloga, a neke smo navodili čisto egzistzencijalnih, nesigurnosti, ugroženosti često ne stignu ili se ne snalaze u tim obvezama. Ne stignu raditi onu svoju temeljnu zadaću, a to je odgoj djece. Mnogi naprave propuste, neki u dobroj namjeri naprave jako velike štete. Budući da radim kao psihoterapeut imao sam puno primjera vidjeti gdje su osobe koje imaju probleme tipa ankcioznosti, depresivnosti, paničnih napada, prisilnih misli i kompulzija. Po mom mišljenju njihove su obitelji, a često roditelji oni koji su napravili prve lomove ili najvažnije lomove u njihovoj psihološkoj strukturi koji su vodili dalje prema problemima. Dakle roditelji danas ne rade iz raznih razloga ono što bi trebalo raditi, a trebalo bi izgraditi osobnost svoga djeteta i kao posljedicu imamo prilično veliki broj problema i kod mladih i kod djece u tim odnosima roditelji – djeca. Nekako čitav taj odgojni sustav je prilično devastiran i razvaljen. Živimo u vremenu modernih tehnologija i mislim da nas to malo sve odvlači od stvarnosti i počeli smo živjeti neke virtualne živote. Ja jako vjerujem da ima puno loših stvari u tome. Tehnologija donosi neke dobre stvari, ali donosi i puno toga lošeg. Ja imam običaj reći kao što nam je vatra prijeko potrebna jer se na njoj grijemo ili kuhamo jela, ali neki se opeku, a neki i izgore u njoj. Ili kao što nam je voda prije potrebna za život jer bez nje život ne bi mogao postojati, ali neki se uguše u vodi. Jednako je i s tim tehnologijama. One imaju dobre strane, ali neke su loše. Ono što je meni problematično jest što mi kao društvo nemamo odgovore na sva ta pitanja. Ja kao čovjek koji se bavi tom strukom sam sebi postavljam neka pitanja na koja neznam odgovor i vi postavljate neka pitanja na koje nemate odgovor“.

Vodite Klub liječenih ovisnika o kocki u Mostaru. Koliko patoloških kockara ima na ovim prostorima i koliko je njihova ovisnost utjecala na sredinu u kojoj žive?

„Vodim Klub liječenih ovisnika o kocki već deset godina i mogu reći da kako vrijeme prolazi na površinu izlaze strašne posljedice patološkog kockanja. Na Klubu liječenih kockara imamo 25 patoloških kockara, međutim samo 5-6 je iz Mostara i svi ostali dolaze iz drugih mjesta. Od Sarajeva preko Konjica i gore Livna, Tomislavgrada, do Metkovića i Imotskog. Problem je u tome što mi imamo veliki broj patoloških kockara u Mostaru, njih oko 1000, a liječi ih se jako mali broj, to je zapravo zanemarivo. Jedan od bitnih razloga je što se patološko kockanje krije. Najprije krije onaj koji kocka i znaju proći godine da ne bude razotkriven, najčešće se do tih spoznaja dođe tako što drugi vide zapravo ono što on ne vidi. Zapravo patološki kockar nije uviđavan i on nije uopće realan. On ima plaću od 500 KM i prokockao je 100 tisuća, dužan je 90, ali on i dalje misli da nije u problemu nego da drugi jesu. Dođe onda do saznanja kada supruga zaprijeti razvodom ili roditelji izbacivanjem iz stana ili kada izgubi posao ili kada ga pritisnu ovi kojima je dužan. Patološko kockanje se krije i to je jedan od glavnih problema i to njihovo površno uvjerenje da se mogu sami izvući. Kao rezultat toga je činjenica da imamo jako veliki broj patoloških kockara i jako veliki broj uništenih obitelji. Ja sam gotovo svakodnevno u kontaktu s obiteljima koje su se raspale ili se raspadaju. Malo je onih koji brinu zbog toga i malo je pojedinaca koji nešto poduzimaju. Svi su usmjereni na materijalizam i ostvarivanje nekih svojih ciljeva. Opće dobro je jako važno, opće dobro malo koga zanima i mi kao pojedinci smo odgovorni za stanje u našem društvu i svatko od nas mora dati svoj doprinos da to stanje bude bolje. Zašto ja radim to što radim već godinama izvan radnog vremena zato ne dobivam nikakvu materijalnu naknadu doduše i ne tražim. Mislim da svi trebamo dati dio svoga doprinosa društvu u zahvalu Bogu za to što imamo. Trebamo dati dio sebe svoga vremena, svojih resursa. Ako bi tako razmišljalo više nas svima bi nam bilo bolje. Međutim, čini se da je toga sve manje“, kazao je u razgovoru za hercegovina.info psiholog Marko Romić.

Objava PSIHOLOG MARKO ROMIĆ U Mostaru ima oko 1000 patoloških kockara, mnoge obitelji se raspadaju pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Prva tribina je bila za učenike Srednje škole Prozor koja je održana u prostorijama škole. Druga je bila u kino-dvorani u Prozoru. Na tribinama su govorili korisnici zajednice iznoseći svoja iskustva s problemima ovisnosti. Njihova svjedočenja su na trenutke bila više nego teška i bolna. Iznoseći svoja iskustva pokušavali učenicima, ali i roditeljima prenijeti sve svoje tegobe naglašavajući da samo molitvom i čvrstom voljom mogu pobjediti ovisnost.

Tijekom tribine u školi učenici su imali priliku anonimno postavljati pitanja u pisanom što jasno govori da su mladi svjesni problema s kojima se mogu suočiti i njihovoj ozbiljnosti u pristupanju problemu ovisnosti.  Naravno, i na tribini u kino-dvorani bilo je veoma poučno.

Vjerujemo da su mladi i roditelji stekli nove spoznaje na temelju tuđih bolnih iskustava.  S problemom ovisnosti o drogama, alkoholu, cigaretama, kocki (kladionici) i internetu moramo se svi suočiti i samo angažmanom cijele zajednice možemo pobjediti to zlo.

Prije tribine u kino-dvorani prikazan je kratki film o sestri Elviri koja je pokrenula prvu zajednicu Cenacolo. Na ovaj način sudionici tribine su se mogli upoznati sa  zajednicom koja je svoje djelovanje proširila na cijeli svijet.

Objava Foto: Održane javne tribine o problemima ovisnosti pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Jedino registrirano profesionalno udruženje koje se bavi liječenjem ovisnosti o kockanju djeluje u Mostaru kojem se za pomoć javljaju ljudi iz cijele Bosne I Hercegovine, javlja N1.

Život mnogih građana sveo se na svakodnevno čekanje nekog dobitka, pritom zanemarujući obitelj, posao i prijatelje. Od poker aparata, igranja nekoliko “tiketa” pa do beskrajnih dugova, kredita, ponora bez dna. Tako svoju priču započinje većina ovisnika o kockanju.

“Svaki dan su postali ulozi na kladionici veći, veći troškovi, gubici i onda je počelo s posuđivanjem novca kod prijatelja, poznanika, kod svakog kod koga si mogao doći do novca da bi mogao svoje hirove zadovoljiti”, kaže za N1 član Kluba liječenih ovisnika.

Put je to s kojeg je, kako kaže povratak u stvarnost težak i dugotrajan proces. Uz pomoć obitelji dugove je uspio vratiti, nakon čega se na njihov nagovor za pomoć obratio Klubu liječenih ovisnika o kocki.

“Prvih par puta sam razmišljao u smislu tu sam, ali ne znam zbog čega sam tu, uopće nisam shvaćao svoj problem, u financijskim si dubiozama i ne možeš da se skoncentriraš na stvari koje se događaju tu na Klubu, ljudi nešto pričaju tebi na jedno uho uđe na drugo izađe”, dodaje član Kluba liječenih ovisnika.

N1/Vecernji.ba

Objava Ispovijest ovisnika o kockanju: Ulozi su postajali sve veći pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Objava Održano predavnje o drogi, alkoholu i kocki u OŠ fra Jeronim Vladić Ripci pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Objava U Domu kulture Prozor-Rama održano predavanje zlouporaba droga i opojnih sredstava pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.