kolumna – Ramski Vjesnik

Muktaši stolnoga grada

Uredništvo — Tue, 26 Jan 2021 19:15:42 +0000

To je posljednji izraz uhodane prakse «daj što daš», sjajna maska za sljepačke oči većine Hrvata da se pitanje dislociranja svega života bosanskih Hrvata, čak praćeno krađom i pljačkama, nepravdom humanog preseljenja i etničkim čišćenjima prenese u Mostar.

Piše fra Ivan Šarčević, Polis.ba

Od vremena do vremena, od izbora do izbora iz svoga oskudnog, ali politički lukavog vokabulara istegne čelnik HDZ BiH D. Čović konstrukciju o Mostaru kao hrvatskom stolnom gradu. I svaki put sa sličnim potezima podsjeća na političko-lingvistički zahvat srednjovjekovnog vojvode Stjepana, rodom od Kosača, nedaleko od Goražda.

Vojvoda je u nezasitnoj volji za vlašću i da se što više osamostali, pa i izdvoji iz bosanskoga kraljevstva, pogotovo u sukobu sa susjednim vojvodstvom Pavlovića, a vjerojatno i zbog prestiža kroz brak s Bavarkom Barbarom sebe prozvao, istoznačnom titulom, ali prevedenom u njemački, Herzog, Herceg Stjepan. Zvuči moćnije, više majestetično. Mnogo kasnije će se njegovu vojvodinu proglasiti Hercegovinom.

Povijest se najviše ponavlja u svojim lošim osobinama. Prije svih, loši političari i tašti akademici najodaniji su đaci takve povijesti. Onodobna politika Sandalja Hranića, Hercega Stjepana i njegovih sinova, kao i drugih bosanskih vojvoda i kraljeva, od Hrvoja i Tvrtkovića do Tomaša i Tomaševića, sva ta njihova međusobna trvenja, preotimanja teritorija i žena, sva ta spletkarenja i podmićivanja (dovoljno je sjetiti se kako su se Herceg Stjepan i sin mu Vladislav, na smrt posvađani, takmičili tko će bolje vazalski se dodvoriti i platiti Turcima da bi ovi jednom pomogli protiv drugoga ili o «karijeri» najmlađega istoimenoga hercegova sina Stjepana, Ahmed-paše Hercegovića), sve je to, dakle, stalno ponavljanje mračno sličnoga.

Kada se, posebno o izborima, potegne pitanje Mostara kao hrvatskoga stolnog grada, nije to izraz brige za Hrvate, nego za osvajanje prije-stolja. A simboli i imena u ovoj zemlji nisu nimalo beznačajni. Nisu to bili nikada i nigdje. I Biblija piše o krvavim promjenama imena. Tko daje ime, tko koga ili što imenuje, taj je i vlasnik imenovanoga. Ništa, dakle, novo. Povijest je prepuna promjena imena, i to nasilnih, najčešće.

Davno je još Anđelko Mijatović, Tuđmanov krilnik za kulturu, izrugao i prezreo Kraljevu Sutjesku, mjesto koje u bh. povijesti jedino nosi ime «naše stolno misto». A koliko je tek recentnih brisanja i zamjena imena, koliko je zločinaca svome zločinu podignulo «lingvističkih» spomenika (B. Sbutega)! Koliko je samo republičkosrpski režim do patologije dosljedan u isključivanju svakog spomena pridjeva bosanski, dok ga, s druge strane, dominantna bošnjačka politika i mitologija nastoji pridjenuti svakom i vodenastom i zračnom entitetu…

Kako god, Mostar kao hrvatski stolni grad, od hadezea je rasprostranjena politička formula kojom se navodno treba boriti za jednakopravnost Hrvata s Bošnjacima u Federaciji, a i sa Srbima u čitavoj BiH: Srbi imaju Banju Luku, Bošnjaci Sarajevo, logično je da i Hrvati imaju glavni grad, samo što ga nazivaju po čistom starom jezikoslovlju, stolnim gradom. U stvarnosti je to zapravo potvrda nedovršenoga rata, mirenje s republičkosrpskom politikom koja, sve što je otela, a najviše je od svih u ovoj zemlji otela, proglasila isključivo srpskim.

Politika za stolni grad ustvari je potvrda politike uzmicanja i odricanje i od onoga što je hrvatsko. I kako god Hrvati nazvali Mostar, Bošnjaci – kojima se nazivom «stolni grad» kao želi odaslati jasna poruka čiji je grad – nikada Mostar neće izručiti Hrvatima. Oni se ionako ničega ne odriču, nego što mogu posvajaju, bošanjakiziraju, od stećaka do piramida.

Pretvaranje Mostara u stolni grad izjavljuje Čović realnost je. Zapravo je to realno definitivna poruka Hrvatima, jedan od čina završnog procesa stoljetne dekatolizacije i dekroatizacije Bosne, koju od 1990-ih, uz velikosrpski i republičkosrpski projekt «RS bez Hrvata», te uz puzajuću politiku bošnjačkoga i bosanskog dvoličnog patriotizma, izvodi Tuđman-Bobanova i kasnije Ljubić-Čovićeva politika patološke mržnje prema svemu što je bosansko, još dakle od onda kada su od Gruda stvarali hrvatske Pale, drugi epicentar hrvatske zle politike: podebljanja hrvatskog pereca, komandnu središnjicu za humano preseljenja Hrvata iz Bosne, dislokaciju nadbiskupije iz Sarajeva, projektni biro za logore, centar stvarne, ratne i mentalne marionete velikosrpske politike – Hrvatske Republike Herceg-Bosne.

Stolni grad je redukcija hrvatske opće politike, dakle, i one iz Hrvatske, na uskogrudni lokalizam. Politika je to koja je desetljećima, čak i kad je postala «evropskom» opsesivno zarobljena i ograničena Herceg-Bosnom. Slično religijskom oboljenju, demonskom opsjednuću ili ovisnosti o nekom opijatu, jer se ni najgori promašaji ne priznaju, nego tumače kao tisućljetno nastojanje, kao povijesna sudbina, kao najuzvišeniji patriotski cilj. Romantičarsko-ustašku mantru: «Hrvatska do Drine!» i zločinačku NDH, Herceg-Bosna, naravno u mnogo manjoj mjeri, ali također s teškim posljedicama za vlastiti narod, obmanjujući je zamijenila.

Nije ta obmana trenutno toliko izražena u utvrđivanju granica, konkretno prevedeno granice trećeg entiteta (granice se kao i uvijek sanjaju!), koliko u izbornom zakonu, kojega bez ikakva odlaganja treba mijenjati, ali je to ipak samo jedan politički korak, koliko nužan toliko i kratkoročan. Tko će, naime, i kako riješiti unutarhrvatske odnose, onu muku moćnih i bogatih Hrvata, među njima i crkvenjaka, koji neke hrvatske regije i čitave skupine hrvatskoga naroda, prije svega mislim na Bosnu i bosanske Hrvate, s i bez promjene izbornoga zakona, žele odstraniti i prilično su odstranili od sebe, ne samo kao grižnju savjesti, takvi nemaju skrupula, nego kao balast njihovu prosperitetu, ili su ih ušutkali i prekrili najpodlijom krilaticom o nužnosti nacionalnog i crkvenog jedinstva? Kad god je bilo govora o nacionalnom, dakle stranačkom jedinstvu, uslijedila je neka veća nesreća, ponajprije iseljavanje.

Stolni grad, ponovimo, nije samo pitanje odnosa Hrvata i Bošnjaka, decentralizacije države i legitimne zapreke njezinoj unitarizaciji, ni čak korak k troentitetskoj federalizaciji. To je posljednji izraz uhodane prakse «daj što daš», sjajna maska za sljepačke oči većine Hrvata da se pitanje dislociranja svega života bosanskih Hrvata, čak praćeno krađom i pljačkama, nepravdom humanog preseljenja i etničkim čišćenjima prenese u Mostar.

A sjeća li se itko još, vjerujem da nisu sva pamćenja posve ishlapjela, koliko je pisano o tome, o toj dislokaciji, o tzv. hercegovinizaciji hrvatske bh. politike, i ne samo politike nego sveopće kulture i duha. Uz nekolicinu, jedan od najmeritornijih u tome je Ivan Lovrenović. Imaju pisana svjedočanstva. Pisano je, dakle, ne samo o sužavanju hrvatske politike i teritorija na uski prostor od Stoca do Livna, nego i o sveopćoj pauperizaciji i duhovnoj devastaciji bh. Hrvata: kulturološkoj, religijskoj, obrazovnoj, medicinskoj, historiografskoj, arheološkoj, teološkoj, hodočasničkoj, medijskoj… a sve pod idejom da se napokon ima «čisto» svoje, na svome jeziku, da se bude svoj na svome i u svome korijenju…

Sve je, dakle, svedeno i velikim doprinosom i žrtvama odgovornih bosanskih Hrvata na mali i nejasni prostor Herceg-Bosne i na nešto manje-više od pola grada Mostara. Grada koji se ne guši samo u smeću, gdje štrajkaju medicinari, gdje se sve duplira osim Neretve i zraka, gdje se sve valja u toplom blatu mafijašenja dviju stranaka, HDZ-a i SDA, koje, kao hinduska mitska dvoglava ptica Bherunda ili dvoglava zmija s hercegovačkih stećaka, sikću jedna na drugu, ali jednog su tijela, jednog su stolnoga grada, i ne mogu se rastaviti.

I više od ovih najodgovornijih stranaka stvar je i u općoj klimi političke nekulture, i nacionalne i građanske, u kulturi podmićivanja, u varanju i spletkarenju kao stilu života, gdje i intelektualci i duhovnici, upravo oni najviše, iako na različite načine i omjere, daju teološku potvrdu besmislu sukobljenih i besperspektivnih politika.

Vladajuća hrvatska politika kao ekspozitura hercegovačke hrvatske politike prema Bosni, a kojoj sekundiraju stožernikovi bosanski adlatusi i ukrasne pratiteljice, tipa Krišto, Ćavara i sl., kao i drugi politički i religijski epigoni, stvorili su od zapadne Hercegovine najpovlašteniju županiju države Hrvatske, herceg-mukteševinu. Muktaštvo je domaći soj parazitstva u kojem se na «velikim» a praznim idejama rodoljublja i domoljublja, kao u poznom socijalizmu na tekovinama revolucije, a uvijek na ratu i nesreći slabih, stječe i vlast i bogatstvo, bez rada i truda – mukte. I to kapilarno: od obrazovanja do liječenja, od mostarskog Sveučilišta i Večernjaka do gange, tržnice i velesajma, od pokretnih do nepokretnih baština, sve se dakle ispomaže izdašnom političkom i materijalnom pomoći iz Hrvatske.

Stolni grad je, dakle, vrhunac politike koja svoj narod od Bihaća i Banje Luke, Kotor Varoša i Dervente, hrvatskih Grahova, Drvara i Glamoča, od Neretvice i Konjica do Bosanskog Novog, Bosanskog Broda, Bosanskog Šamca, Orašja i Brčkog zapostavlja pa i niječe, a većinu i hercegovačkih Hrvata pretvara jedino u PR-lutke loše politike (koliko je samo PR-HB teklića i služinčadi po Hrvatskoj, od općina do ministarstava), koliko god se sada ta politika činila jedinom realnom, nepromjenjivom, ustvari isplativom, a vodeći političari majstori «snalaženja». Politika koja svoj vrhunac ima u pretvaranju Mostara u stolni grad politika je koja od Hrvata pravi lijenčine, i duhom i fizički, ljude lake zarade i varanja, unižava ih na prosjake, s lažnim opravdanjem kako im se mora pomoći iz jedinoga razloga zato što su Hrvati, k tomu «najbolji». To što su i drugi u ovoj zemlji posve okrenuti na humanitarku i merhametluk, pomoć i sadaku, ničim ne ispričava vlastitu mizeriju i «šuganje».

Naposljetku, nije uopće toliki problem hoće li to Mostar i imenom postati hrvatski stolni grad. Nije nikakav problem ni u imenu Hercegovina, nego u samoljublju i parazitstvu, u sljepilu i nesolidarnosti za druge, i one najbliže, koji i u koroni ne prestaju bježati kako iz stolnog tako i iz nestolnih mjesta. Istinu političkog otuđenja i demografske katastrofe Hrvata u BiH, koja je počela ratom, a na koju je već toliko puta upozoravano, Čovićeva hrvatska politika, nažalost, druge ni nema, ne može trezveno prihvatiti da bi na nju planski, i uz pomoć Hrvatske, odgovorila, jer je priječi njezina a i kolektiva daleko gora moralna i religiozna degradacija, izražena u najizopačenijoj formi nacionalno-stranačkog jednoumlja, HDZ-bahatosti i bezidejnosti te beskrupuloznog adresiranja krivnje samo na druge. Mostar kao stolni grad, svemu tome je samo smokvin list, muktaška podvala.

Objava Muktaši stolnoga grada pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

KOLUMNA: Mlakić kao bivši pripadnik HVO-a odgovorio Izetbegoviću

Uredništvo — Tue, 06 Oct 2020 10:49:53 +0000

Kao rezultat političke nemoći u kojoj se već duže vrijeme koprca, Bakir Izetbegović iz dana u dan daje izjave iz kojih progovara duboka psihopatologija, i koji stoga s vremena na vrijeme podsjeća na uškopljene verzije mračnjaka iz Andrićevih proza. Tu ničega u principu nema osim otvorene mržnje i potpune bešćutnosti prema tuđim žrtvama, pa i kad je riječ o djeci. Samo jedan sličan bolesnik može nametati ljude poput Selme seksi Cikotića za visoke državne funkcije, a drugi bolesnici, čitaj “ljevičari” i “antifašisti”, šutke prelaziti preko toga.

Nakaradna logika

Posljednju takvu izjavu dao je novinarima hrvatskog RTL-a prilikom boravka u Zagrebu, gdje je iznio notornu tezu bošnjačkih šovena po kojoj su svi pripadnici HVO-a “uzepeovci”, a kojom se pokušava oktroirati princip kolektivne krivnje, koji bi se potom politički kapitalizirao, što je, naravno, notorna glupost koja ne može više proći ni u Gornjoj Maoči, a kamo li u Zagrebu. Izrekao je to braneći Željka Komšića, rekavši kako on, eto, nije bio “uzepeovac”. Novinarka RTL-a ga je u čudu gledala, vjerojatno ne shvaćajući što to Izetbegović klapa.

Pa, evo, iskoristit ću priliku, kao bivši pripadnik HVO-a, odgovoriti jedinim jezikom koji bolesnici poput Bakira Izetbegovića razumiju: “Babo ti je uzepeovac!”

Malo samorefleksije nije na odmet. Hajdemo, onda, tu nakaradnu Izetbegovićevu logiku primijeniti na njega i na njegovog babu. Florence Hartmann, bivša glasnogovornica Haaškog tribunala, nakon smrti Alije Izetbegovića, izjavila je da je podizanje optužnice protiv njega bilo u završnoj fazi, i da je Izetbegovića starijeg samo biologija sačuvala od haške presude.

Udruženi koljački poduhvat

Ta haška optužnica sadržavala je i najteže zločine, kao što su ritualna odsijecanja glava, koje su počinili pripadnici Armije BiH, islamski radikalisti pristigli u BiH na poziv Alije Izetbegovića, i koji su upravo njega priznavali kao jedini autoritet, dakle onoga koji je formalno-pravno odgovoran za njihove postupke. Netko je, dakle, tim ljudima dao noževe u ruke.

Kako, logikom Bakira Izetbegovića, nazvati ovu formalno-pravnu simbiozu, obrazac koji je presuđen u Haagu kroz presudu generalu Rasimu Deliću, dok se trenutačno u tom smislu na domaćem sudu vodi postupak protiv generala Sakiba Mahmuljina? Pa, recimo, Udruženi koljački pothvat, UKP, na čijem je čelu bio Bakirov babo. Po Bakiru Izetbegoviću, dakle, svi pripadnici Armije BiH su “ukapeovci”, uključujući i nesretnog Željka Komšića.

Kao simbol te SDA-ovske nedosljednosti i psihopatologije može poslužiti činjenica kako su psihopata Mušan Topalović Caco i Alija Izetbegović sahranjeni, i to u režiji SDA, na istom groblju, na sarajevskom Šehidskom mezarju na Kovačima. Je li to paradoks? Pripadaju li Mušan Topalović i Alija Izetbegović u istu kategoriju? Na to pitanje prvenstveno trebaju odgovoriti Bakir Izetbegović i njegova stranka. A svima drugima odgovor se nameće isključivo iz činjeničnog stanja.

Bakirovi vicevi

Bakir Izetbegović voli pričati viceve. Dvadeset godina nakon rata, Bakir hoda Federacijom i Turskom, pričajući viceve. Najpoznatiji od njih ispričao je bezbroj puta, a često je to znao napraviti i pred televizijskim kamerama.

“Armija BiH nije ubijala djecu i civile, silovala i palila kuće”, kaže Bakir, a mnoštvo bulji u njega očekujući poantu.

“Je li to sve?” napokon upita netko.

“Jašta je! Kako ne kontate!?” kaže Bakir namigujući.

“Ubijali su se sami. Armija BiH ih nije ubila, a mrtvi? Zar to nije smiješno!”

Također, Bakir je i lik iz vica. Jedan od najotrovnijih viceva o Bakiru Izetbegoviću imali smo prilike vidjeti u turskoj seriji “Alija” koja je prikazivana prije nekoliko godina. Radi se u suštini o bizarnoj crno-humornoj sapunjari, kakve se ne bi postidjeli ni montipajtonovci. U jednoj epizodi te serije Bakir Izetbegović je ranjen, te govori majci Halidi kako to nije ništa strašno. Tako, da ne bi Turaka, nikada ne bi saznali da je Bakir Izetbegović, samozatajeni bošnjački “čuvar trezora” Centralne banke u Sarajevu, bio tokom sarajevske opsade ranjen. Ovaj filmski vic je bez sumnje uspio, bez obzira što se Bakirova majka Halida u vrijeme njegove radnje nalazila stotinama kilometara dalje od Sarajeva, u izbjeglištvu u Turskoj, a sam Bakir Izetbegović, što se često moglo pročitati u medijima, u trezoru Centralne banke koji, po tvrdnjama upućenih, može bez oštećenja pretrpjeti i manji atomski udar, dok je za to vrijeme bošnjačka sirotinja ginula po obroncima iznad Sarajeva i u samom gradu. Uključujući i sarajevske “uzepeovce”. O tome je prije sedam-osam godina, dok još nije bio na kratkom Bakirovom lancu, žestoko i bez dlake na jeziku progovorio i Željko Komšić.

Ratni put Bakira Izetbegovića

Sam Bakir Izetbegović je u jednom intervjuu progovorio o prvim danima rata u Sarajevu, opravdavajući se zbog čega nije u to vrijeme bio “u rovu”. Naveo je, tako, kako je za vrijeme prvih dana opsade Sarajeva dobio stomačnu infekciju, te stoga nije bio sposoban sudjelovati u borbama. Naveo je, također, kako je jednom sudjelovao u akciji izviđanja negdje na padinama Sarajeva, s borcima jedinice “Fatih”, te da se tom prilikom survao niz neke litice. Bakir Izetbegović je ovim “svjedočenjem” zapravo ispričao novi vic o sebi. Stomačna infekcija, tegoba, naime, u sva tri zvanična jezika u BiH, hrvatskom, srpskom i bosanskom, ima identičan naziv: sraćka.

Ratni put Bakira Izetbegovića, dakle, fatalno je obilježen sraćkom zbog koje je morao požuriti do prvog WC-a koji je, kao u onom vicu, bio predaleko, tako da Bakir sve i da je htio nije mogao na vakat krenut. Stoga je, usranih gaća, proveo rat u trezoru Centralne banke, dok su za to vrijeme među ostalima i sarajevski “uzepeovci” branili grad od agresije, kojom prilikom ih je više od stotinu poginulo. A “stomačna tegoba” zbog koje je ostao u trezoru do kraja rata bila je tek jeftina izlika, jer je dobro poznato kako za tu podmuklu bolest nijedan WC nije dovoljno blizu, pa ni onaj u Centralnoj banci.

Da ne bi ostalo sve na faktima, malo ću se poslužiti i fikcijom, bez obzira što je teško nadmašiti bujnu maštu Ahmeta Tezcana, scenariste TRT-ove serije “Alija”, autora najdužeg vica na svijetu.

Ne okreći se sine

Elem, u jeku najžešćih borbi u Sarajevu, došao Bakir Izetbegović u zgradu Predsjedništva BiH kod oca Alije.

“Babo!” kaže Bakir. “Sjećaš se one knjige štono si mi je čito kad sam bio mali, one što sam je plaho volio?”

“Ne okreći se, sine? Je li ta?” kaže Alija.

“Jest, baš ta! Jučer smo gore na Trebeviću, ja i jaran ubili desetak četnika i ustaša. I to onim tandžarama (puška M-48, op.a.), goloruki štono se kaže. Ko u tom filmu.”

“Otkud, bolan, četnici i ustaše zajedno?” kaže Alija.

“Uvijek si govorio da su svi vlasi isti. Četnik, ustaša, isti šejtan! Idu oni, vako četnici, a vako ustaše”, grana Bakir rukama.

“A ja i jaran se primirili, samo čekamo. Idu oni…”

“I pobiste li ih? Završi, nemam vremena, imam sastanak s Yasushijem Akashijem, skokno je časkom do ćenife”, reče mu otac.

“Slabo mu sjeli ćevapi.”

“Jašta”, kaže Bakir.

“Pobismo bagru. Sve rafalima.”

“Ne seri, sine!” reče mu Alija.

“Pa, babo, znaš da moram, da sam lani dobio stomačnu infekciju i da imam potvrdu od doktora da ne smijem u rov.”

“Nisam na to mislio. To ja, nako, figurativno”, kaže Alija.

“Šta sam, onda, sad zas… pogriješio?”

“Otkad, bolan, tandžare mogu rafalno pucat? Toga nema ni u vicu.”

Dakle, i fiktivni i stvarni lik i djelo Bakira Izetbegovića fatalno je obilježila i odredila jedna banalna sraćka, i to iz davne 1991. godine, koja je, sudeći po njegovim novijim izjavama, poprimila kronični oblik.

Autor: Josip Mlakić

Izvor: bljesak.info

Objava KOLUMNA: Mlakić kao bivši pripadnik HVO-a odgovorio Izetbegoviću pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

KOLUMNA: Nepoznata “Oluja”: Što se sve događalo uoči i nakon akcije s druge strane Dinare

Uredništvo — Tue, 04 Aug 2020 14:00:38 +0000

Hrvati u BiH odluku predsjednika Hrvatske da odlikuje četiri gardijske brigade HVO-a i Specijalnu policiju Herceg Bosne doživjeli su kao ispravljanje nepravde prema njihovim zaslugama u ‘Oluji’. Oni su, zajedno s HV-om, na temelju Splitskog sporazuma, koji su potpisali Tuđman i Izetbegović, oslobađali zaleđe Dinare. Iako se o ‘Oluji’ dosta zna, osobito o ulasku u Knin, ipak su mnoge akcije i događaji prije i poslije još uvijek nedovoljno istraženi i valorizirani. Posebice ono što se događalo na teritoriju BiH.

Zapravo, oslobađanje Hrvatske počelo je akcijom ‘Cincar’ (1994.) kada je oslobođen Kupres. U operaciji ‘Zima ‘94.’ Srbi su poraženi u jednomjesečnoj akciji na Dinari. U potpunosti je osmišljena u HVO-u, Operativnoj skupini Livno, a ne, kako se u jednom dokumentarcu tvrdi, negdje drugdje. U proljeće ‘95. u akcijama ‘Skok 1’, ‘Skok 2’ i ‘Ljeto ‘95.’ znatno je povećan oslobođeni prostor. Srpskim snagama, razvučenim po Livanjskom polju i teškim terenima Dinare, otupljena je mogućnost ofenzive na enklavu Bihać. I tamo su 5. korpus Armije i HVO na dugoj crti uz sebe vezali srpske snage. Zbog toga su Srbi pripremali akciju ‘Mač’. VRS na čelu s generalom Milom Mrkšićem planirao je konačno, poput Srebrenice, završiti priču i s bihaćkom enklavom, a nakon toga srpsku vojsku pregrupirati prema Karlovcu i Sisku.

Taktičko nadmudrivanje, odnosno prava drama uoči i nakon ‘Oluje’, događalo se u zaleđu Knina, na bosanskohercegovačkoj bojišnici. Srbi su 5. kolovoza planirali izvesti veliku akciju ‘Vaganj ‘95.’ s 80.000 vojnika i vratiti golema područja koja su prije toga zaposjeli HV i HVO. No, preduhitrila ih je ‘Oluja’. A o akciji dan prije ‘Oluje’ na području Šipova gotovo se ništa ne zna. Tada je (3. 8. 1995.) strateškom varkom oslabljena srpska obrana Knina: čak tri brigade HVO-a (1., 2. i 3. gardijska) i ostale specijalne postrojbe HVO-a s više od 10.000 vojnika i pričuve izvele su fingirani napad na Šipovo i Vitorog. To je zavaralo srpske snage i natjeralo ih na pregrupiranje vjerujući kako idu u obranu tih područja. Dolaskom na te kote više nisu imali mogućnost pomoći oslabljenim i uzdrmanim prvim crtama srpske vojske iznad Knina. Niti su više znali kamo bi. Dok su postrojbe HVO-a za sebe vezivale goleme srpske trupe oko Šipova i druge kote koje tada nisu bile cilj ‘Oluje’ – ‘Oluja’ je krenula.

No, operacija ‘Vaganj’ imala je svoj krvavi nastavak. Nakon ‘Oluje’ zavladala je euforija, slavilo se, popustio je oprez na nekim prvim crtama, a elitne 4. i 7. gardijska HV-a otišle su na odmor. Čak i Gotovina, koji je od Tuđmana dobio sedam slobodnih dana za ženidbu. U takvom ambijentu, tjedan nakon ‘Oluje’, srpska vojska kreće u odgođeni osvetnički ‘Vaganj ‘95.’. U noći 12. kolovoza specijalne postrojbe VRS uspjele su probiti obranu na strateški važnom predjelu Derala te presjeći komunikaciju Grahovo – Knin. Sva težina ovih srpskih napada sručila se na 141. brigadu HV-a s većinom mladim pripadnicima iz Splita i Kaštela. Tada je poginulo 20, a više od 50 hrvatskih vojnika ranjeno. No, brzim dolaskom 4. i 7. gardijske na bojišnicu, pod Ademijevim zapovijedanjem, uoči Velike Gospe vraćaju izgubljene položaje. I stižu nadomak Drvara. Nekoliko tjedana poslije hrvatske snage akcijama ‘Maestral’ i ‘Južni potez’ stigle su pred Banju Luku.

Još puno toga događalo se na teritoriju BiH. Uostalom, u to vrijeme oba ministra obrane, i RH i Herceg Bosne (Gojko Šušak i Vlado Šoljić), bila su iz Širokog Brijega. Tri tjedna prije ‘Oluje’ oni su u rodnoj Šuškovoj kući s još pet današnjih generala razrađivali pojedinosti akcije kodnog naziva ‘Kozjak ‘95.’, poslije nazvane ‘Oluja’. Šušak im je tu priopćio imena trojice visokopozicioniranih vojnih i civilnih dužnosnika koji ne smiju znati pojedinosti plana oslobađanja. Rekao im je i zašto je Tuđman neke zapovjednike razvlastio. Srpski agresori kao da su znali da je ‘Oluja’ dogovarana i u Širokom Brijegu pa su ga bombardirali u trenutku kada je Hrvatska vojska ulazila u Knin. Jednako kao i Zagreb u osveti za ‘Bljesak’.

Još puno toga ostat će nepoznato o ulozi Hrvata iz BiH u ‘Oluji’ i mnogim drugim ratištima. Tisuće ih je poginulo ili ranjeno. ‘Oluja’ je spasila Bihać od višestruko većeg pokolja od srebreničkog. I donijela Dayton, odnosno barem krhki mir u BiH. Zato i čude reakcije nezahvalnih bošnjačkih političara iz Sarajeva na odlikovanje postrojbi HVO-a. Zaboravili su – da je nije bilo, Bihać bi bio Srebrenica. Hrvatima iz BiH gotovo nitko ni u jednoj državi ne želi odati priznanje za zasluge. Naprotiv! Optužuje ih se. A oni su u BiH branili svoj teritorij, a u RH u rat su odlazili samo s jednim ciljem, izboriti se za neovisnu Hrvatsku. Nije li sramotno što im i danas, umjesto zahvalnosti, šalju uvrede? Unatoč svemu, oni još uvijek vjeruju u mirnodopsku ‘Oluju’, koja će ‘otpuhati’ laži, nezahvalnosti i stereotipe.

Autor: Jozo Pavković

Izvor: Vecernji.ba

Objava KOLUMNA: Nepoznata “Oluja”: Što se sve događalo uoči i nakon akcije s druge strane Dinare pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Josip Mlakić: Korupcija naša svagdašnja, vol.2 (Vratite nam Jerku!)

Uredništvo — Wed, 29 Apr 2020 09:10:58 +0000

Odluka Joze Ivančevića da se ogluši o zapovijed županijskog stožera Civilne zaštite, bez obzira što se radi o “incidentu” koji nije dobio pravi publicitet, po mojemu mišljenju je jedan od najvažnijih političkih događaja u posljednje vrijeme: da je netko od političke elite stao u zaštitu građana koji su ga izabrali.

Postoji onaj stereotip po kojemu u teškim vremenima na površinu uvijek ispliva sve ono najgore u jednom društvu, a aktualnu pandemiju koronavirusa zasigurno možemo bez pretjerivanja svrstati u ovu kategoriju, u andrićevske “nemirne godine”, jer je koronavirus u gotovo cijelom svijetu okrenuo život naglavačke.

U tom smislu, barem na ovim prostorima, daleko se najčešće citira jedna navodna Andrićeva misao o tome kako u teškim vremenima fukara progovori, a pametni ušute. Radi se zapravo o parafrazi jednog odlomka iz Andrićeve priče “Svadba”: “Na to starac (Salihaga Međuselac, op.a.) tumači naširoko kako ima neko predanje da božje proviđenje, koje budno bdi nad ovom zemljom, i ljudskim sudbinama, zaklopi oči svakih sto godina, otprilike, na nekoliko trenutaka koji za nas smrtne znače nekoliko godina. I tada sve na ovom svetu krene naopako. Zli zavladaju a dobri im se pokore, nevaljali i maloumni progovore a čestiti i mudri umuknu.”

U Bosni i Hercegovini, tako, prilikom svakog “izvanrednog stanja” ukaže se kolektivni supermen u vidu nečega što se zove Civilna zaštita. Tako se dogodilo i ovaj put: upitnom zakonskom procedurom osnovan je Krizni stožer na čije čelo je postavljen Fahrudin Solak, poglavica Civilne zaštite, koji upravlja pandemijom na prostoru Federacije BiH, dok je njegov pandan u susjednoj Republici Srpskoj svemoćni Supermen iz Laktaša. Nešto slično se dogodilo i za vrijeme katastrofalnih poplava iz 2014. godine. Tada se “ukazao” tragikomični Jerko Lijanović, odjeven u nekakvu smiješnu, socrealističku uniformu. Podsjećao je na one portire iz bivše države koji su na ta mjesta birani uglavnom prema socijalnim kriterijima.

Iako smo mislili da nakon Jerke gore ne može, stvarnost nas je, kao i svaki put dosad, iznova razuvjerila. Od iritantne pojave Fahrudina Solaka, čovjeku naprosto dođe da instinktivno zavapi: “Vratite nam Jerku!”

O Solaku se posljednjih godina isključivo pisalo u svjetlu kriminalnog raspolaganja novcem predviđenim za prirodne nepogode, jer je navodno od srestava Civilne zaštite, predviđenih za saniranje posljedica poplava, kupovao skupocjenu opremu za ekstremne sportove za stranačku vrhušku. Široj javnosti ovaj je lik postao poznat kad je “urbi et orbi” na jednoj televiziji “stručno” pojasnio kako su po njegovom mišljenju testovi na koronavirus nepotrebni, jer zbog čega bi testovima utvrđivali je li netko pozitivan ako za koronavirus ne postoji adekvatna terapija. Genijalno!

Solak je kadar Izetbegovićeve SDA čiju “kadrovsku politiku” možemo usporediti s onom Kaligulinom. Radi se o jednom od najozloglašenijih rimskih careva, iako pojedini povjesničari tvrde da to nije točno, koji je svog omiljenog konja imenovao senatorom i konzulom. Povijest je čak zapamtila i ime Kaligulinog konja – Incitat. Njegovo ime je postalo opći pojam, sinonim za likove poput Fahrudina Solaka, koji su imenovani na neku dužnost iako je svakome jasno da je nisu sposobni obavljati. Slični su i drugi Bakirovi “kadrovi”, poput Šefika Džaferovića ili Fadila Novalića.

A da ne bi ispali nepravedni prema Izetbegoviću, treba naglasiti da nije nimalo bolja situacija ni s HDZ-om, odnosno sa SNSD-om. Međutim, kadroviranje SDA je opasno i pogubno za Federaciju, a samim tim i za BiH, jer ti ljudi manje-više samostalno odlučuju o našim (ne)životima, dok se istovremeno HDZ-ovi kadrovi svojski trude ne petljati se u vlastiti posao, čime su, uzgred, Hrvate sveli na kombinaciju folklornog društva i kolektivnog fikusa. Kaligula je potez sa svojim konjem napravio s namjerom da ismije Senat. Bakir Izetbegović ipak nije toliko inteligentan i duhovit kao Kaligula, on je naprosto postavio kadrove po vlastitoj mjeri.

Jedna od mjera koje je donio Solakov Krizni stožer bila je i ona o osnivanju karantena koje su potpale pod ingerenciju županijskih stožera Civilne zaštite. Ova mjera je po svojoj stupidnosti jedinstvena i u svjetskim okvirima, i može stati uz bok Trumpovih izjava o liječenju koronavirusa Domestosom. Solak je, ponašajući se tržišno, samo malo “nadogradio” Dodikove šatore s graničnih prijelaza. Solakove karantene nisu “osmišljene” zbog prevencije, već naprotiv: rizične skupine ljudi zatvorene su u mali prostor, jedni preko drugih, pretvarajući na taj način karantene u svojevrsne inkubatore koronavirusa. Osim famoznog koronavirusa, po tim rupama koje su preko noći proglašene karantenom, “korisnici” se mogu zaraziti s kompletnom faunom (ili florom?) iz porodice virusa, uključujući i sve vrste bakterija.

Ova “metoda” po svojoj “domišljatosti” podsjeća na srednjevjekovna rješenja, kada su cijele obitelji zaraženih leprom smještane u provizorne leprozorije. Oni koji nisu bili bolesni, tamo bi to za kratko vrijeme postali. Zatim je donesena uredba da se vrijeme izolacije produži na 28 dana, jedna mjera koja je također jedinstvena u svjetskim okvirima. Ali, kao što to kaže ona reklama, ni to nije sve: ljudi su zadržavani u karanteni i duže od tog perioda, a da za to vrijeme nijedanput nisu testirani, niti oni, a niti drugi “korisnici” karantene, jer to, naravno, loše utječe na biznis. Što ako se pokaže da je koji od nesretnih “stanovnika” Solakovih karantena, ne dao bog negativan? Tada bi ga morali pustiti iz karantene, što je čisti financijski gubitak.

Međutim, nakon štrajka glađu Solakovih zatočenika u Zenici, Maglaju i Sarajevu – a pogotovo nakon geste Joze Ivančevića, gradonačelnika općine Prozor-Rama, koji je odbio poslati četvoricu svojih sugrađana u karantenu Hercegovačko-Neretvanske županije na Ortiješu – “poslovno carstvo” Fahrudina Solaka i njegovih pajdaša s “hrvatske” strane se raspalo, te je ova mjera ukinuta, a ljudi koji su boravili u karantenama poslani su u kućnu samoizolaciju. Ovo je prošlo gotovo bez ikakvog publiciteta, o tome se, koliko sam vidio, nije oglasila niti jedna oporbena stranka, što samo pokazuje ono što svi znamo: svi su oni, bez iznimke, mentalni HDZ-ovci, odnosno SDA-ovci.

Tko je Jozo Ivančević? Ako bismo napravili listu najozloglašenijih političara u BiH, i to po izboru HDZ-ovih internetskih trolova, onda bi gradonačelnik općine Prozor-Rama vjerojatno bio pri vrhu te liste, u društvu Željka Komšića i Šefika Džaferovića. Dva su razloga za to: prvi je taj što je isposlovao da Elektroprivreda HZ HB plaća naknadu na ime potopljenog zemljišta u općini Prozor-Rama, što je civilizacijski standard svugdje, osim možda u Sjevernoj Koreji. Drugi je taj što pripada stranci HDZ1990. Bez ovog drugog, ne bi bilo moguće ni ono prvo, da Ivančević izbije iz džepa milione HDZ-ovoj “sirotinji” koja mijenja audije kao košulje i preusmjeri ih na infrastrukturne objekte u općini Prozor-Rama. Postoji li ijedna općina u cijeloj Bosni i Hercegovini koja je novcem svojih građana financirala umjetničko djelo trajne vrijednosti? Nećete vjerovati – postoji, i to upravo općina Prozor-Rama. Radi se o prelijepoj instalaciji “Tvrtkov biljeg” renomiranog hrvatskog kipara Petra Dolića, rođenog 1975. u Travniku, koja je smještena unutar kružnog toka na ulazu u grad Prozor iz smjera Jablanice.

Kako piše portal Bljesak.info, ovih su dana neki “korisnici” ortiješke karantene najavili tužbe, nakon što se saznalo da je barem jedan od njihovih sustanara bio pozitivan na koronavirus, uz “ljubazno” uvjeravanje pojedinih policijskih službenika da to ne čine. Hoće li vlasti javno objaviti podatke po kojim kriterijima su birani objekti za karantene, i pod kojim uvjetima? Po kojim cijenama? Hoće li reagirati Tužiteljstvo? Da nam odgovore na neka pitanja. Je li nečiji “profit” utjecao na to da određene osobe ostanu mnogo duže u karanteni od predviđenog, riskirajući zarazu? Odnosno, postoje li ljudi u ovoj zemlji koji mogu nekažnjeno, iz pohlepe, neznanja ili nestručnosti, svjesno dovoditi u opasnost povjerene im ljudske živote?

bljesak.info

Objava Josip Mlakić: Korupcija naša svagdašnja, vol.2 (Vratite nam Jerku!) pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

RAMA NAJ….Marko Bošnjak – Ramski slavuj

Uredništvo — Sun, 03 Jul 2016 13:22:40 +0000

U ovoj kolumni nazvanoj Rama naj… pisati ćemo o osobama, događajima, pojavama i sl. koji su se podigli iznad mediokritetstva, kolotečine, promijenile oblik na bolje, utjecali/o na promjenu pa i običaja itd. Naj osobe biti će koji su vezani za Ramu: rođeni i žive i djeluju u Rami, koji su otišli iz Rame i postigli uspjeh, koji su došli u Ramu žive i djeluju, koji su samo rođeni u Rami pod nekim okolnostima itd.

Za prvo pisanje, složiti će te se, odabrali smo glazbu tu „zlatnu paučinu od srca do mozga“, taj „univerzalni jezik“, bez primjesa politike, vjera ili bilo čega osim nota.A nota pripada svakom. I onom tko se razumije u nju i tko se ne razumije. Pripada, u cijelom smislu tog pojma i Marku Bošnjak koji nas godinu dana uveseljava, daje nam raspoloženje za svakodnevnicu, diže nam ponos što smo njegovi sumještani i tjera nas na plakanje.

Marka ovdje ne treba predstavljati, samo mu davati podršku na njegovom, očito već sada jasnom, putu. Namjerno sam ovo uzeo pisati prije proglašenja pobjednika, jer on je već pobjednik bez obzira na formalno pravnu kvalifikaciju jest-nije u sklopu emisije „Pinkove zvezdice“.

Nije on pobjednik samo u interpretaciji melodija nego u ponašanju, skromnosti, pozitivnom energijom koja iz njega zrači. O njegovim sposobnostima ne treba ovdje pisati. Treba ga samo slušati. U ostalom, ima li u Rami kompetentna osoba da bi obrazložila sve njegove sposobnosti na glazbenom polju i sve ono što iz Marka izlazi: skromnost, jednostavnost, dobrota, susretljivost i sve to u skladnoj ljepoti ukomponirano. Njegova se fascinantnost ne očituje samo u kod nas Rami, s velikom dozom navijačke strasti, nego i šire. On fascinira i žiri.

Što još o Marku pisati kada ovo sve ide u pleonazam. Dovoljno je sve jasno. Treba , možda samo malo, poruke. Marko gledaj ostati takav kakav jesi, jer čekaju te mnoga iskušenja. Ili, bar pokušaj ostati takav što duže. Mi ćemo, uvjeren sam, još dugo dugo biti ponosni i uživati u tvom javnom djelovanju.

S.C.

Objava RAMA NAJ….Marko Bošnjak – Ramski slavuj pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

KOLUMNA: Vođa

Uredništvo — Mon, 08 Feb 2016 07:04:56 +0000

Što je pravi vođa? Onaj koji najprije sebe zaposli u elektroprivredi, a ostale stavi na čekanje u narednih nekoliko godina. Pravi vođa ja onaj čija je plaća veća 5 put od prosječne plaće. On koji najprije sebe voli i svi ga vole. On nosi veliki teret, jer mora misliti. A o čemu? Hm, zna se….

Izbori su prošli već više od godinu dana, pa se možemo pitati što smo dobili. Imamo novo predsjedništvo, nove mnogobrojne vlade, zastupnike na svim razinama; županije, Federacija, Parlament BiH…

Kako se svi ono slažu, koliko se međusobno poštuju, kakvi su odnosi među njima, na kojoj su civilizacijskoj razini? Može li netko od njih izrasti u pravog vođu? Treba li Hrvatima BiH uopće vođa? Podsjetimo se na jednu rimsku anegdotu kada su Rimljani došli Klaudiju da ga zamole da bude Cezar. „Kako to možete tražiti od mene kada znate da sam se cijelog života borio za Republiku protiv Cezara?“ Građani mu odgovoriše: „Klaudije, shvati, narod traži Cezara!“

Jesu li Hrvati BiH umorni od vođa ili traže novog vođu. Potreba za vođom osobito je izražena u kriznim vremenima velikih strahova i velikih nada, a BiH je u dubokoj ekonomskoj, moralnoj i društvenoj krizi, a nadu još nije izgubila.

Vođa je netko tko vodi tim, narod, državu. Vođa je mobilizator, animator, karizmatska ličnost koja ima snažan politički eros što privlači ljude. Vođa ima viziju, on personificira projicirane težnje i želje svojih sljedbenika, njemu se slijepo vjeruje i zato se najčešće i pored određenih uspjeha završi tamo gdje ne treba.

Predsjednik zna da nakon isteka mandata može doći netko drugi, a vođa vjeruje u svoju vječitost. Vođu odlikuje osjećaj mesijanstva, sveznalaštva, nepogrešivosti i nezamjenjivosti.

Hrvati BiH već imaju sveznalice, nepogrešive i nezamjenjive vođe.

U predizbornoj kampanji obećali su narodu umjesto vođe pravnu i socijalnu državu, više demokracije i poštenja, više sposobnih, a manje podobnih, nova radna mjesta…izborne jedinice, entiteti, RTV kanali na materinjem jeziku…

Kada političari ne održe obećanje onda im se dogodi nezadovoljni narod s novim vođom ili novi izbori. Što se u BiH dogodi. Dogodi se veliki pomak pa na slijedećim izborima dobije još veću potporu. Kao da je narod bolestan i sve više voli onoga koji mu nanosi bol, onoga koji mu ne daje čak ni mrvice sa stola, onoga koji ga slatko laže…

Što je pravi vođa? Onaj koji najprije sebe zaposli u elektroprivredi, a ostale stavi na čekanje u narednih nekoliko godina. Pravi vođa ja onaj čija je plaća veća 5 put od prosječne plaće. On nosi veliki teret, jer mora misliti. A o čemu? Hm, zna se….

Bilo bi dobro da nam se dogodi novi čovjek o kojem govore teoretičari civilizacije ljubavi, čovjek solidarnosti, časti i poštenja.

Objava KOLUMNA: Vođa pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Oni su političari i BiH je za njih Švicarska!

Uredništvo — Thu, 21 Jan 2016 20:36:57 +0000

Nakon što su relevantna istraživanja pokazala kako je za mjesec dana života u FBiH prosječnoj obitelji potrebno preko 1500 KM, premijer je odlučio da tako više ne može! I umjesto da poradi na ekonomiji, on je odlučio ”poraditi na građanima”, malo ih obrazovati i ukazati im kako su rasipni, kako troše na nepotrebno poput goriva, telefona, piva i kave, piše Jurica Gudelj u kolumni za Dnevnik.ba

Njima je Bosna i Hercegovina Švicarska. Oni žive u svome paralelnom svijetu koji nema puno veze s našim. Oni ne vode računa o tome koliko su ovaj mjesec struje potrošili, koliko vode, koliko telefona. Oni ne vode statistiku neplaćenih računa, niti se brinu hoće li gazdi smetati što se s kirijom kasni 15 dana. Oni ne znaju ni kako je to kad plaća kasni, niti što to znači biti potplaćen ili nikako plaćen za krvavi rad. Oni ne znaju ni kako je to kad ti netko otme tvoju teško zarađenu plaću. Oni ne znaju ni kako je to kad sedam dana nakon plaće para već nema – jer moralo se, recimo, registrirati auto.

Oni su politička kasta i za njih je Bosna i Hercegovina najbolja zemlja na svijetu. Švicarska i Norveška u jednom! Prema njihovu viđenju, to je zemlja glupih i šutljivih ljudi koji na ulice izlaze samo za interese drugih. Prema mišljenju političke kaste, ”obični čovjek” je tu radi političara i njihovih familija, prijatelja, kumova i vojske uhljeba, a ne obratno. Prema mišljenju političara, u BiH se sasvim solidno živi s 450 KM, i još se k tomu i rasipa.

„Građani su jednostavno bezobrazni i tako im i treba kad su lijeni i rasipini. Naša djeca zato studiraju vani, da se ne miješaju s ovdašnjim šljamom“, smatra zamišljeni pripadnik bh. političke kaste.

Sve smo mi to i prije znali i nije nam to morao otkrivati premijer FBiH Fadil Novalić – čovjek koji je bez imalo srama (đon-obraz?) rekao da se građani FBiH rasipaju jer eto svoj novac troše, između ostaloga, na gorivo, telefon, kavu, pivo, vino…

Rekao je to čovjek koji je na čelu vlade entiteta u kojem ne funkcionira ama baš ništa osim korupcije, uhljebljavanja i zaduživanja. Rekao, nije se posramio, i ostao na funkciji. Premijer misli kako građanima FBiH treba novac samo za ulje, brašno, sol i šećer. Sve preko toga je luksuz i rasipanje.

Uvjeren sam da i on svoju plaću od preko 4.000 maraka (plus razne beneficije) troši upravo samo na ulje, brašno i šećer. Vozi ga službeni auto, pa ne troši na gorivo. Isto vrijedi i za telefon. A pošto je pripadnik političke kaste, vjerojatno ima ”popust” gdje god dođe – jer tko se želi zavađati s premijerom?

Nakon što su relevantna istraživanja pokazala kako je za mjesec dana života u FBIH prosječnoj obitelji potrebno preko 1500 KM, premijer je odlučio da tako više ne može! I umjesto da poradi na ekonomiji, on je odlučio ”poraditi na građanima”, malo ih obrazovati i ukazati im kako su rasipni, kako troše na nepotrebno poput goriva, telefona, piva i kave.

Nije premijer pomislio kako stanovnik FBIH ima i duh, a ne samo tijelo koje treba hranu. Nije pomislio kako bi u životu jadnog stanovnika FBiH trebalo da koji dinar i ostane u džepu nakon što se kupi i plati osnovne životne potrebe.

No Fadil Novalić nije izuzetak. Tako o građanima vjerojatno misli većina bh. političara, istina ne svi, ali svakako većina. Njima su građani samo ”izborna baza” koju se zadovolji s kojim metrom tankog asfalta na seoskom putu do groblja. Zavara ih se da smo ”mi naši” te da se borimo protiv ”njih i njhovih”. ”Baza” je dobila seoski puteljak i lažni osjećaj pripadnosti, a političar riješeno životno uhljebljenje.

Nije onda ni čudno što stanovnici ove zemlje dezertiraju od života u njoj. Zašto da netko troši svoje nabolje godine u ovakvoj zemlji s ovakvim vodstvom? Zašto da se više netko bori za bolje sutra ove zemlje? To je Sizifov posao, jer bolje sutra neće doći, jednako kao što nije došlo niti jednog jutra u proteklih 25 godina. Ne treba ga očekivati ni sutra.

Na kraju će ovo ostati zemlja raznoraznih novalića i njima sličnih politički podobnih i podmazanih uhljeba. Oni su već danas sami sebi svrha.

Dnevnik.ba

Objava Oni su političari i BiH je za njih Švicarska! pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.