Na koncertu će nastupiti bariton Marijo Bevanda, orguljašica Katja Krolo-Šarac, korepetitorica i umjetnička voditeljica i Komorni pjevački ansambl “Pro arte”.

Program

Luc Jakobs: Hosanna to the Son of David, Maurice Durufle: Ubi caritas et amor, Antonin Dvorak: Zuflucht, Du bist mir ein Schirm und Schild

(iz ciklusa „Biblijske pjesme“ op. 99, br. 2), Arthur Sullivan: Daughters of Jerusalem, Luke Mayernick: Mandatum novum, Georg Friedrich Händel: My Father, look upon my anguish, Blaženko Juračić: Domine, tu mihi lavas pedes?, Rihards Dubra: O crux ave, Homer N. Bartlett: O Lord, be merciful, trad. iz Baranje: Gorko cvili Marija, Ivan Sučić/arr. Jelena Prša: Cjelivat ću, Gospodine i J. S. Bach: Menschen, glaubt doch dieser Gnade BWV 7.

Prijevodi tekstova iz programa korizmenog koncerta

HOSANNA TO THE SON OF DAVID (Iv 12, 13b)

„Hosana Davidovu sinu: blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje, Kralj Izraelov! Hosana u visini!“

UBI CARITAS ET AMOR

Gdje je ljubav, prijateljstvo, ondje je i Bog. Sve nas sabra sad u jedno ljubav Krista. Zanos naš i naša radost nek je u Njem. Boga svoga mi se bojmo ljubeći ga, a nek srca naša veže ljubav prava.

ZUFLUCHT, DU MEINE SCHIRM UND SCHILD

Gospodine, ti si moja hrid i zaštita! U Tvoju Riječ ja se uzdam! Odstupite od mene lažni proroci jer Njegova Riječ je zakon i ja ga ljubim. Bože, daj mi snage, oslobodi me od Zla da Tvoje zapovijedi mogu vršiti. U strahu pred Tobom drhti moje tijelo jer se bojim sudačke osude.

DAUGHTERS OF JERUSALEM

„Kćeri jeruzalemske, ne plačite nada mnom, nego plačite nad sobom i nad djecom svojom!“ (Lk 23, 28) Jer, evo, dolazi dan nevolje kakvog ne bijaše od postanka svijeta pa sve do danas. A kada stigne taj dan, podignite glave i pogledajte gore jer vaše spasenje je blizu. U svijetu, gle, biti će muka, ali ne klonite duhom jer Ja sam pobijedio svijet!

MANDATUM NOVUM (Iv 13, 34-35)

„Novu vam zapovijed dajem: ljubite jedan drugoga; kao što sam ja ljubio vas, ljubite i vi jedan drugoga. Ako imate ljubavi jedan prema drugome, po tom će svi upoznati da ste moji učenici.“

„Dao sam vam primjer, da i vi činite kako ja učinih vama.“ (Iv 13, 15)

„Tko pozna moje zapovijedi i vrši ih, taj me ljubi. A tko mene ljubi, njega će ljubiti Otac moj, i ja ću ga ljubiti i objaviti mu samog sebe.“ (Iv 14, 21)

„Tko je najveći među vama, neka bude kao najmanji, a starješina kao poslužnik.“ (Lk 22, 26)

„Sin Čovječji nije došao da mu služe, nego da on služi i da dadne život svoj kao otkup mjesto svih!“ (Mk 10, 45)

MY FATHER

Oče moj, pogledaj moju muku i smiluj se mojoj nevolji! Pogledaj: srce mi gine, moj duh klone, na smrt sam osuđen! Težina grijeha pade na me, ubrojiše me u krivce. Želim spasiti izgubljene, a oni skrivaju lice svoje od mene. Odbaciše me i prezreše oni čije grijehe dođoh ponijeti. „Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ovaj kalež! Ali neka ne bude moja, nego tvoja volja!“ (Mt 26, 39)

DOMINE, TU MIHI LAVAS PEDES? (Iv 13, 6-8)

Tako dođe do Šimuna Petra. Ovaj mu reče: „Gospodine, ti da meni pereš noge?“ Isus mu odgovori: „Što ja činim, ne možeš razumjeti sada, ali ćeš razumjeti poslije… Ako te ne operem – reče mu Isus – nećeš imati dijela sa mnom.“

O CRUX AVE

Oj, zdravo križu, nado sva! U dane Muke Gospodnje, umnoži milost dobrima i digni krivnju s grešnika.

Barjaci kreću Kraljevi, otajstvo križa sjaji se na kojem život umrije i smrću ljude oživi.

O LORD, BE MERCIFUL

Slomljena srca, s pokorničkim suzama, ja grešnik dršćem pred tobom, Gospodine. Ti si bogat milosrđem i praštanjem, o smiluj se, Bože, meni! Niti djela milosti koja počinih, ne mogu moje grijehe iskupiti. Ja sam sad hitam na Kalvariju! A kad me otkupiš od grijeha i vječne smrti sa silnim otkupljenim mnoštvom, ja ću zanosno pjevati: „Bog mi je bio milostiv!“

MENSCHEN, GLAUBT DOCH DIESER GNADE

Recitativ: Kad Isus dođe k njima, nakon muke i uskrsnuća, reče im: „Idite po svem svijetu i propovijedajte Radosnu vijest svakom stvorenju! Tko bude vjerovao i pokrstio se, spasit će se!“ (Mk 16, 15-16)

Arija: Narode, vjerujte Božjoj milosti da ne umrete u grijehu te ne budete spaljeni paklenim ognjem. Dobra djela i svetost, Bogu su ugodna žrtva. Sa grijehom smo rođeni, a po svojoj prirodi smo izgubljeni. No, vjera i krštenje nas peru od vječne propasti.

Koral: Oči gledaju vodu koja je teče iz Njegovih prsa, no samo vjera razumije snagu krvi Isusa Krista. Taj izvor, obojan krvlju Kristovom, pere sve grijehe koje smo naslijedili po Adamu i počinili po svojoj grešnosti.

Objava Hrvatsko kulturno društvo “Napredak” organizira korizmeni koncert u mostarskoj katedrali pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Pepelnica ili Čista srijeda je kršćanski spomendan kojim započinje korizma. Slavi se 40 dana prije Uskrsa (ne računajući nedjelje). Pepelnica je početak korizmenog vremena. To je dan pokore, razmišljanja, nemrsa i posta. Na blagdan Pepelnice, svećenik posipa kršćane pepelom uz riječi: “Spomeni se čovječe da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti.” (lat: Memento homo, quia pulvis es, et in pulverem reverteris) ili “Obratite se i vjerujte Evanđelju!”

Korizma (lat. quadragesima) počinje Pepelnicom, a završava pred Misu večere Gospodnje na Veliki četvrtak kojom počinje Vazmeno trodnevlje. Unutar korizme šest je nedjelja i svaka ima svoje ime. Prva korizmena nedjelja zove se Čista, druga Pačista, treća Bezimena, četvrta Sredoposna, peta Gluha (Glušna), a šesta je Nedjelja muke Gospodnje ili Cvjetnica.

Obred pepeljenja – podsjetnik na Kristovu patnju i muku

Pepeo je simbol pokore i poziv je kršćanima da razviju duh poniznosti i žrtve, a također podsjeća da je Bog velikodušan i milosrdan onima koji mu se obraćaju pokorna srca. Dobiva se od blagoslovljenih grančica palme korištenih na Cvjetnicu prethodne godine. Pepeo se blagoslivlja svetom vodom i kadi tamjanom. Pepelnica je pomični spomendan, pa nije svake godine istog datuma.

Posipanje pepelom na Čistu srijedu podsjetnik je na Kristovu bol, patnju i muku, i izraz je vjernikove spremnosti i slobodne odluke da svojim odricanjima i drugim oblicima pobožnosti sudjeluje u Kristovoj žrtvi. Pepeo kojim se vjernici posipaju dobiva se od spaljenih grančica palmi i maslina prošlogodišnje Cvjetnice, a blagoslivlja se svetom vodom i kadi tamjanom.

Svojom simbolikom Čista srijeda poziv je ljudima da sve više i više postaju Božja djeca, odnosno da kroz vrijeme korizme nastoje mijenjati vlastito ponašanje, posebice kroz dva vida – da zauzetije nastoje odbacivati osobne mane za koje osjećaju da ih udaljuju od čovječnosti, te da se nastoje odrediti za dobro, biti pozitivni, pomagati drugima i imati osjećaj za ljude u potrebi.

Pepeo je simbol pokore i poziv je kršćanima da razviju duh poniznosti i žrtve, a također podsjeća da je Bog velikodušan i milosrdan onima koji mu se obraćaju pokorna srca

Korizma koja počinje na Pepelnicu vrijeme je velikih obećanja i nada. Tada bi trebalo napraviti zaokret života. Najprije odreći se grijeha, priznati ih i oprostiti onima koji su te povrijedili. Zatim zamoliti neka Duh Sveti ispuni prostore duše, zamoliti Boga neka osvježi i izliječi dušu, tijelo i duh, a onda početi živjeti pozitivno i vidjeti da je zaista moguće biti sasvim drugačiji čovjek, svet, da je moguće svega se odreći i biti slobodan u srcu, da je moguće prihvatiti život s križevima, mukama, smrću i bolestima, te postati zdrav, vječan i neuništiv.

Tko je dobro iskoristio korizmu, taj postaje iskusni kršćanin, vjernik i čovjek. Tako Uskrs na kraju korizme postaje ne samo slavlje Isusova uskrsa i nade u naš, nego također novi početak, proljeće vlastitog života, proljeće zdravlja, humanosti i plemenitosti.

Post na Pepelnicu i Veliki petak, odnosi se na katolike od navršene 18. do započete 60. godine života, a nemrs za starije od 14 godina

U Anićevu Rječniku stoji: “Post je uzdržavanje vjernika od jela kao dio običaja.” Tu je problem. Post je postao običaj, a običaji ne obvezuju, zar ne? Jakov Jukić piše: “Nastalo je sociološko kršćanstvo u industrijskom društvu, kad stoljetne navike izgube neposrednu vrijednost i smisao, pa je korist od privrženosti tradiciji nestala, rasipa se.” Post postaje pokoravanje propisima, a manje osobni čin. Sve ih je manje koji ga obdržavaju. Što smo od posta učinili?

Crkvena zapovijed: “Obdržavaj propisani post i nemrs! To bi trebalo biti razdoblje odricanja i pokore koja nas pripravlja na liturgijske blagdane.” Kako to kod nas “ide”? Pod postom Crkva traži uzdržavanje od jela da se “na dan posta možemo najesti do sita samo jednom, a ostala dva obroka uzimamo samo nešto od uobičajene količine”. Kad to čuju oni koji nisu vjernici ili pripadaju drugoj vjeri, ostaju zbunjeni. Ovo zvuči smiješno i nije potrebno upozoravati koliko ih ima na svijetu, ali i oko nas, bez obroka do sita jedanput na dan. Konačno i propisane godine onih koji poste začudne su.

Obvezan je nemrs na sve petke, a post i nemrs na Čistu srijedu i Veliki petak

Po propisu nisu dužni postiti zbog navršenih godina a oni tek i poste. Njima je post svjesni izbor a ne “moranje”. Oni koji bi “morali” postiti, mlađi, ne poste redovito. Pravilo: Obvezan je nemrs na sve petke, a post i nemrs na Čistu srijedu i Veliki petak. Tu se mnogi ne snalaze. Citiraju Isusa i Njegovo kako “grijeh ne ide u usta nego iz usta” i slično. Imaju pravo ako misle da je u pitanju jesti ili ne jesti meso.

Neki su shvatili post kao promjenu jelovnika. Neću jesti meso, jest ću ribu. U čemu je bit posta? Pokora nije odricanje radi odricanja, više je od toga, to je odricanje za davanje – duhovno i materijalno. To je promjena odnosa prema svima: prema Bogu u molitvi, nevoljnima u potrebi, to je način solidarnosti, karitasa.

Objava PEPELNICA: Poziv vjernicima da razviju duh poniznosti i žrtve pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Piše: Ivica Božinović

Neki čak i na sam spomen ove neizbježne stvarnosti pribjegavaju kojekakvim vrstama praznovjerja kako bi se „zaštitili“, pa stoga pljuckaju oko sebe, kuckaju u drvo, vrte se na stolici i sl. Svakako da je ovakav način „zaštite“ nedostojan za onoga tko tvrdi da u Boga vjeruje. Nedostojan i grešan, također i potpuno besmislen!

No, strah od smrti prisutan je i kod onih koji se doista pouzdaju u Boga. Jer, smrt znači rastanak i odijeljenost. Sve ono što je činilo čovjekov život, bilo osobe, bilo dobra, mora se napustiti. Svaki čovjek umire vlastitom smrću. Praznih ruku. Ostavlja sve.

Treba li se vjernik sramiti svoga straha pred smrću? Trebamo li se stidjeti suza koje prolijemo na sprovodima dragih nam pokojnika?

Buđenje Lazara

Danas smo čuli evanđeosko izvješće o posljednjem i najvećem Isusovu „znamenju“ u Ivanovu evanđelju – Lazarevo uskrsnuće. Dugi opis događaja koji se zbio u Betaniji gdje je živjelo troje Isusovih prijatelja: Lazar, Marta i Marija, nosi u sebi puno poruka. Isus je čuo za bolest svoga prijatelja Lazara. Sestre su mu poručile da dođe, ali on dolazi tek nakon što je Lazar četiri dana u grobu. Na polasku svojim učenicima kaže: „Lazar, prijatelj naš, spava, no idem probuditi ga.“ Nisu ga razumjeli, ali su pošli za njim.

Vjera je ključ

U susretu s Martom Isus govori ono što ponavlja svakom muškarcu i svakoj ženi koji plaču na grobu svojih najmilijih: „Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada. Vjeruješ li ovo?“ Ključ je, dakle, vjera. Marta tada izgovara ispovijest vjere sličnu Petrovoj: „Da, Gospodine, ja vjerujem da si ti Krist, Sin Božji, Onaj koji dolazi na svijet!“ No, ta njezina smiona ispovijest vjere ustuknula je kada je Isus zatražio da se grob nakon četiri dana otvori. Isus je prekorava: „Nisam li ti rekao: budeš li vjerovala, vidjet ćeš slavu Božju?“ Martina kolebljivost podsjeća sve nas da je nasljedovanje Krista nešto na čemu nam valja raditi cijeli život. Moramo se neprestano boriti da produbimo svoju vjeru u Krista. Sjetimo se kako smo na početku korizme molili Boga „da godišnjom proslavom korizme napredujemo u spoznaji Isusa Krista i nasljedujemo njegov primjer“.

Isus je uskrsnuo Lazara ili bolje reći oživio, jer nije ga uveo u neumrli uskrsli život. Povratio ga je u ovozemno življenje, nakon kojega je uslijedila smrt. No, ovaj događaj je znak i navještaj pravog uskrsnuća, svjedočanstvo da je Isus doista pobjednik nad smrću i da oni koji s njime umiru imaju jamstvo da će s njime i uskrsnuti.

Vjerujemo li doista?

Svaki puta kad molimo Vjerovanje mi ispovijedamo da vjerujemo „u uskrsnuće tijela i život vječni“. No, vjerujemo li to doista? Sv. Augustin kaže: „Ni u jednoj drugoj točki kršćanska vjera ne susreće toliko otpora kao u pogledu uskrsnuća tijela“. Zašto je tako? Katekizam Katoliče Crkve (996) kaže: „Općenito se dosta lako prihvaća da se ljudski život poslije smrti nastavlja na duhovan način. Ali kako vjerovati da ovo tijelo koje je tako očito smrtno može uskrsnuti na vječni život?“ A upravo je to naša vjera – vjera u uskrsnuće tijela.

Što znači „uskrsnuti“? KKC (997) tumači: „Po smrti, dijeljenjem duše i tijela, tijelo se čovjekovo raspada, dok mu duša ide u susret Bogu, čekajući da se ponovno sjedini sa svojim proslavljenim tijelom. Bog će svojom svemoću povratiti konačno nepokvarljiv život našim tijelima sjedinjujući ih s našim dušama, snagom Isusova uskrsnuća.“

Tko, kako i kada će uskrsnuti?

Posegnut ću ponovno za Katekizmom Katoličke Crkve (998 – 1001), koji je uistinu neiscrpan i nezaobilazan izvor hrane za našu vjeru.

„Tko će uskrsnuti? Svi ljudi koji su umrli: ‘koji su činili dobro – na uskrsnuće života, a koji su radili zlo – na uskrsnuće osude“ (Iv 5,29).

„Kako? Krist je uskrsnuo sa svojim vlastitim tijelom: ‘Pogledajte ruke moje i noge! Ta ja sam!’ (Lk 24,39); ali se nije vratio u zemaljski život. Tako će isto, u njemu, ‘svi uskrsnuti sa svojim vlastitim tijelima, koja sada imaju’; samo će to tijelo biti preobraženo u slavno tijelo, ‘u tijelo duhovno“ (1 Kor 15,44).

„To ‘kako’ nadilazi našu maštu i naše shvaćanje; možemo ga dokučiti samo vjerom“.

„Kada? Konačno u ‘posljednji dan’ (Iv 6,39-40.44.54; 11,24), ‘na svršetku svijeta’. Uskrsnuće mrtvih duboko je povezano s Kristovim drugim dolaskom…“

Nema vječnog „zbogom“

Svoju vjeru u uskrsnuće trebamo svjedočiti na svakom mjestu. Lijepo je vidjeti kad se na spomenik pokojniku uklešu ove ili slične riječi: „Ovdje čeka uskrsnuće taj i taj“ To je doista prava ispovijest naše kršćanske vjere. No, potpuno je krivo kad se uklešu riječi poput „vječno zbogom, zbogom zauvijek“ i sl. Kao vjernici morali bismo znati da svojim pokojnima možemo reći tek „doviđenja ili do ponovnog viđenja u vječnosti“. Prelijepo je to izrečeno u III. euharistijskoj molitvi kad molimo za naše pokojne: „I našu pokojnu braću i sestre i sve koji u tvojoj ljubavi prijeđoše s ovoga svijeta dobrostivo primi u svoje kraljevstvo, gdje se i mi nadamo zajedno s njima vječno uživati u tvojoj slavi…“. Dakle, naš rastanak je privremen i mi vjerujemo u ponovni susret sa svima njima. Lijepo to opjeva M. Dizdar:

„Zemlja je smrtnim sjemenom

posijana

ali smrt nije kraj Jer smrti

zapravo i nema

i nema kraja Smrću je samo

obasjana

Staza uspona od gnijezda do

zvijezda.“

Isus je plakao

Predslovlje današnje nedjelje kaže da je „Isus kao pravi čovjek plakao za prijateljem Lazarom, a kao vječni Bog ga iz groba uskrisio…“. Isus je plakao. I mi plačemo kad svoje pokojne ispraćamo s ovog svijeta. Tih suza ne trebamo se stidjeti. No, naš plač nije i ne smije biti plač beznađa, jer mi znamo kamo naši pokojni odlaze. Na našim sprovodima nema mjesta naricanjima, nabrajanjima i kricima koji su izraz nevjere. Rastanak je privremen i vjerujemo u ponovni susret s njima.

Nije važno kada, već kako

Dakle, kršćani su ljudi koji cijeli svoj život ispovijedaju vjeru u uskrsnuće tijela. Vjerujemo u život vječni. Znamo da će nam se jednom „raspasti dom ovozemnog boravka“ i nadamo se da ćemo „steći vječno prebivalište na nebesima“, kako je to lijepo izraženo u misama za pokojne. Znamo da nam valja prijeći prag smrti. Kada? To ne znamo. To Bog zna. No, nije važno kada će to biti, ali jest važno u kakvom će nas stanju taj trenutak zateći. Nekad se redovito molilo za sretnu smrt, tj. smrt u milosti Božjoj. Koliko kršćana danas moli za sretnu smrt?

Kad su svetog papu Ivana XXIII. na njegovoj samrtničkoj postelji liječnici tješili kako se radi samo o nekakvoj upali, on im reče:

„Moje su stvari spremne!“

A kad mu je tajnik Capovilla bojažljivo rekao da je to možda njegov posljednji dan, papa ga je ohrabrio: „Ja sam potpuno miran. Zar da se bojim čuti Gospodinovu riječ: ‘Danas ćeš biti sa mnom u raju!“

Misli na svoj kraj

Vjerojatno je svima poznata zgoda o Diogenu, poznatom grčkom filozofu, koji je na glavnom trgu Atene podigao nadstrešnicu s ovim natpisom: „Ovdje se prodaje mudrost!“ Prolaznici su gledali, ismjehivali ga i izazivali: ali nađe se i neki čovjek koji dade svome sluzi tri novčića da od kupiti te mudrosti i da vidi što će mu Diogen reći. Sluga ga je poslušao. Filozof uzima tri novčića i dade mu mudrost: „Ovo ponovi tri puta svome gospodaru: ‘U svemu onome što činiš, misli na svoj kraj!“

Isus oslobađa

Uskrišenje Lazara ispunjenje je Božjeg obećanja dana po proroku Ezekielu koje smo čuli u prvom čitanju: „Ja ću otvoriti grobove vaše, izvesti vas iz vaših grobova.“ Krist je došao učiniti za nas ono što je učinio za Lazara: „Odriješite ga i pustite ga neka ide!“

Isus oslobađa ne samo od tjelesne smrti, nego i od mnogih drugih smrti kojima smo izloženi, a koje nas čine slijepima. To su naši grijesi, nevolje koje nas tište, pokidane veze i sve ono što nas veže i čini mrtvima. Predslovlje to lijepo kaže: „…tako i sada nastavlja djelo smilovanja prema ljudima te ih svetim otajstvom privodi novom životu.“

Kako se sve više približava Uskrs to je za nas uskrsnuće Lazarevo poziv da se sve više oslobađamo grijeha, da se pouzdajemo u životnu moć Krista koji hoće ljude učiniti dionicima svojega uskrsnuća.

/Izvor: Nedjelja.ba/

Objava Peta korizmena nedjelja pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Piše: Marko Zubak

On nam progovara u riječi Pisma. On nam se daruje pod prilikama kruha i vina. Ti sam, Bože, dolaziš k meni da ja, bolesnik, pristupim Liječniku života, nečist Izvoru milosrđa, slijepac Svjetlu vječne jasnoće, siromah Gospodaru neba i zemlje. Podari mi da ne primim samo naizvan sakrament Tijela i Krvi Isusove,
nego da iznutra primim njegovu bit i snagu i tako budem pridružen njegovu otajstvenomu Tijelu. Ljubljeni Oče, daj mi da tvojega ljubljenog Sina, kojega u ovomu životu još skrivena primam, jednom mogu posve otkrito, licem u lice, vječno gledati. Amen.“

Bog ne gleda kao što gleda čovjek

Ako hodamo ovom zemljom srca i očiju otvorenih poput Isusa, ili barem poput pjesnika Gustava Krkleca, mogli smo zapaziti brojne slijepe ljude. On opisa jedan takav susret:

– Prosjaka sretoh. Bio je slijep.

Al’ reče: – Sinko, život je lijep!
Zbunih se malko: – Zar zbilja lijep?
– Vidjet ćeš, sinko, kad budeš slijep!

Zanimljivo je da nam smeta ako nam upadne u oko sićušni trun, a Isus blatom liječi slijepca od rođenja. U Isusovim rukama i blato je zlato. I bolest je blagoslov, a grijeh nestaje pred milošću. Makar se svi uokolo pitali tko li sagriješi. Pitaju se i sami učenici, iako bi trebali znati da bi ispravnije bilo pitanje tko li ne sagriješi. Kako će Isusovi apostoli razumjeti druge i liječiti ih, mogao je netko pomisliti, kada ovako najelementarnije stvari ne razumiju? Doduše, Stari je zakon tumačio da su bolest i patnja posljedica grijeha, ali Isus uprisutnjuje zakon ljubavi koji donosi novost života, a to su oni već trebali znati.

Činjenica je da ne možemo u potpunosti razumjeti druge, pa ni sami sebe, dok ne dođemo u određeni stadij ili vlastitu životnu situaciju; bilo bolest, bilo grijeh, bilo siromaštvo… tada ćemo se sjetiti: pa, kako nisam ovako razmišljao dok sam bio zdrav, dok sam imao svega, a pored mene su prolazili oni koji su bili potrebni moje pomoći.

ISv. Toma kaže da bi bacanja kala u oči prije izazvalo sljepilo, nego ozdravljenje, ali jer je ovaj slijepi čovjek vjerovao, čudo se dogodilo. Zato i jest čudo! Najprije čudo vjere, a onda i odraz ili plod te vjere – ozdravljenje.

„Isus prolazeći onuda ugleda čovjeka, slijepa od rođenja!“ Kako je veličanstvena ta Isusova gesta prodorna pogleda i otvorena srca. Isus nije hodao samo otvorenih očiju, nego otvorena srca. I nije to samo činio da bi ispravljao kriva mišljenja i krive navade tadašnjih ljudi, nego da nama otvori oči srca i dubine duše. Bistrina njegova pogleda i dubina njegove čiste duše slika je blistavoga uskrsnoga jutra. Isus je sišao s neba i ponio ga u sebi nama. Noseći nebo u sebi otvarao nam je oči duše, a dobrota srca kapala je obilato i prelijevala se na sve koji su htjeli zastati i otvoriti se toj spasonosnoj milosti, bez da samo raspravljaju o tomu „tko li sagriješi?“

Dovoditi do bistrine uskrsnoga jutra

Prema nekim statistikama klinički totalna sljepoća pogađa svakog tristotog čovjeka. Milijunske su to brojke slijepih i slabovidnih osoba na ukupno čovječanstvo, a ako bismo ovom pribrojili i duhovnu sljepoću, koliki bi tek postotak slijepih bio među nama? Da Isus s takvom lakoćom ne unosi svjetlo bila bi totalna pomrčina života na zemlji.

Nasuprot Isusovoj božanskoj otvorenosti i zauzetosti za čovjeka, stanje našeg duha dobro je opisao hrvatski književnik August Šenoa u pripovijetci Prosjak Luka. Radnja se odigrava u 19. st., ali vrlo je aktualna i danas. U selu nema škole ni crkve, samo krčme, a ljudi su lijeni i beznadni. Izbori su namješteni i korumpirani. Obiteljski i susjedski odnosi su narušeni. Pošteni i čestiti teško napreduju. Utjecajni Luka dobio je novac da pokrene pobunu. Nije mu to teško palo jer nikada nije doživio ljubav, bio je kao novorođenče ostavljen na ulici i odrastao u socijalnoj ustanovi u kojoj su se nehumano odnosili prema njemu. Uvidjevši da mu i rođena baka više voli alkohol nego njega, shvatio je da nikomu ne može vjerovati. Ljubavne spletke i zloća oko njega, te prokleti novac toliko mu se zgadio da na kraju završava tragično, ne samo on, nego moglo bi se reći cijelo selo, puno intriga i zloće, gdje samo kao blijede zrake sunca izbija svjetlost dobra. Možda sve zato jer u selu nije bilo crkve, niti onih koji bi u nju išli. Tko li sagriješi, pitaju se Isusovi sugovornici, a On umjesto odgovora čini, ozdravlja, spašava, liječi dušu i tijelo. Život je naša korizmena stvarnost, puna zamršenih života koje treba spašavati i dovoditi do bistrine uskrsnoga jutra, a ne samo raspravljati o gladnima i siromašnima, nezaposlenima, o ratovima i teroristima. Vrijeme je za djela, a ne samo prazne riječi.

Posti i budi radostan

U vrijeme priprave za Uskrs pitamo se „čime bismo mogli Bogu omiljeti“? Kada i kako postiti? Koja i kakva dobra djela učiniti? Prisjetimo se da je Bog kojega Isus odražava jednostavan. U svojoj jednostavnosti tako i čini. Čini jer voli. Isus zapaža čovjeka slijepa od rođenja. Da mrzi, brzo bi ga zaobišao i zaboravio. Kao da nam je želio reći, nama koji patimo od veličine: „Ne trebaš biti velik da bi učinio velike stvari, trebaš samo biti nesebičan.“Da je ono Šenoino mjesto i svako naše mjesto imalo više takvih nesebičnih Isusovih učenika, ljudi, pa makar bili i slijepi i slijepci, ne bi završavali tragično. Trebalo bi u korizmi pronaći više vremena za: postiti od buke.To znači povući se u tišinu i u sabranosti čuti Boga koji nam šapuće zbog čega nas je stvorio.

Današnja nedjelja se prema tradiciji Crkve zove Laetare – radujte se! Prema ulaznoj pjesmi na početku mise koja nas poziva na radost zbog ostvarivanja korizmenih plodova.Možda se pitamo imamo li razloga za radost? Ali, ako možemo slobodno otići u crkvu bez bojazni od prijetnje, zatvora, mučenja ili smrti. Bolje nam je nego za tri milijarde stanovnika na zemlji koji to ne mogu. Ako nismo morali sudjelovati u ratu, nismo izgubili slobodu, nismo doživjeli agoniju mučenja ili bol gladi, živimo bolje nego 500 milijuna stanovnika naše zemlje. Ako imamo redovan obrok, odjeću, krov nad glavom, krevet u kojem spavamo, bogatiji smo nego 75% stanovnika našeg svijeta. Ako imamo nešto novca na računu ili u novčaniku, te nešto kovanica u nekoj posudici, spadamo među 8% najbogatijih ljudi na svijetu. Ako možemo čitati ovaj tekst primili smo dvostruki blagoslov: netko je mislio na nas i ne spadamo u dvije milijarde ljudi koji ne znaju čitati. Ako ovom dodamo tužnu činjenicu da u ovom trenutku samo u tri afričke države umire 20 milijuna ljudi od gladi, naše nezadovoljstvo sitnim životnim neugodnostima je bahato, a možda i bogohulno ili prevedeno u današnje Evanđelje, znači da smo slijepi.

Isus te traži

Tri su činjenice neizostavno lijepe u današnjim misnim čitanjima: prva ta što „Bog ne gleda kao što gleda čovjek“ (1Sam 16,7), druga: „Nekoć bijasmo tama, a sada smo svjetlost u Gospodinu“(Ef 5,8) i treća: nakon što je Isus ugledao čovjeka slijepa od rođenja (Iv 9,1) te je bio izbačen kao član židovske zajednice, Isus ga opet traži i nalazi, kako bi u njemu učvrstio vjeru. Ne može biti čvrst Isusov vjernik onaj koji se s Njim često ne susreće.

Prof. Mato Zovkić to pomno apostrofira riječima: „Ivan brižno bilježi kako je Isus čuo što se dogodilo ozdravljenomu. Zato ga je potražio (r. 35) i njegovu početničku vjeru doveo do rascvata: otkrio mu se kao Sin Čovječji koji izvodi djela Božja i zato je svjetlo svijeta. U znak vjere ozdravljeni se baca ničice pred Isusa, a Isus još jednom tumači smisao svoga povijesnog poslanja: videći ono što Isus čini i naučava, slijepi progledavaju, a oni koji misle da je s njima sve u redu, postaju egzistencijalni slijepci.“

Korizma je vrijeme samopropitivanja: mislim li da je sa mnom sve uredu ili bih trebao dopustiti Isusu da me dotakne? Ako bismo se više uživjeli u situaciju slijepog prosjaka, iz nas bi potekla molitva sročena već u dobro poznatoj pjesmi Da Te samo dotaknem:

Sjedim do tvojih nogu glave pognute.
Ne mogu pogled dignuti, gledati u tebe.
Šutim, srce te želi, moje usne ne govore.
Znaš sve moje misli, sve moje molitve.

Da te samo dotaknem i dodirnem ti haljine,
moje srce bilo bi cijelo, sve rane bi nestale.
Da te samo dotaknem i dodirnem ti haljine,
moje sce bilo bi cijelo, da te samo dotaknem.

Sjedim do tvojih nogu, pružam ruke drhtave.
Suze polako klize niz moje obraze.

Da te samo dotaknem …

Pružaš ruke, dižeš mi lice, tvoje oči mi govore:
“Ne gledaj svoje grijehe, pogledaj u mene!”

Amen!

/Izvor: Nedjelja.ba/

Objava ČETVRTA KORIZMENA NEDJELJA pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Kiša i prohladno vrijeme nije zaustavila vjernike da sudjeluju u pobožnosti Križnog puta na Gracu. Pobožnost je započela u 15 sati iz Kolakušića te su odatle vjernici kroz pobožnost hodili sve do vrha brda Gradac. Na samom vrhu arheološkim iskapanjima otkriveni su temelji ranokršćanske crkve.

Križni put je predvodio uzdolski župnik don Ivan Tomić.  Slijedeće korizmene nedjelje, 8. ožujka pobožnost je također u 15 sati.

Pripremila Marija Stojanović

Objava Foto: Prva pobožnost Križnog puta na Gradac ove korizme pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Pobožnost Križnog puta na brdo Gradac, Ljubunci, župa Uzdol započinje s prvom korizmenom nedjeljom. Ovogodišnja prva korizmena nedjelja je  1.3. kada  s početkom u 15 sati iz Kolakušića započinje pobožnost i odvijat će se sve do Cvjetnice kada je Križni put za cijelu Ramu na brdu Gračac iznad Podbora.

U Katoličkom tjedniku broj 9 čitatjte reportažu o Križnom putu na Gradac.

Dvadeseta  godina pobožnosti 

Na Cvjetnicu 2009. godine biskup dr. Pero Sudar blagoslovio je kapelicu posvećenu svetoj Majci Tereziji iz Kalkute i Križni put.

Don Miljenko o Križnom putu na Gradac reče: „Gradac je brdo iznad Ljubunaca koje ima svoje posebno mjesto u povijesti ovog kraja. U Domovinskom ratu tu je bila prva crta obrane. Tada su pronađeni i neki arheološki nalazi. Inače, za Gradac se pričalo da je tu postojao nekada grad pa je sigurno po tome i dobio ime. Zbog dvostrukog značaja ovom mjestu smo željeli dodati još jedan posebni značaj, a to je spomen na muku Isusovu i na taj način mu dati neku vrstu zaštite od moguće devastacije divljih istraživača. Kao postaje izabrani su odbačeni križevi iz mjesnih groblja župe. Ti križevi koji su nekada stajali kao nadgrobni spomenici zamijenjeni su u grobljima modernim granitnim te su stajali po strani te su bili izvrsno rješenje za postaje. Križeve iz groblja u Donjoj Vasti, Ljubuncima i Krančićima dovezli samo i rasporedili za jedan dan. Dva velika kamena križa za početak križnog puta  postavila je dizalica iz Elektro Rame jer su bili preteški, a sve ostalo su završili župljani župe Uzdol  s kamenim postoljima za jedan dan. Ondašnje vlasti općine Prozor-Rama dovršili su put na Gradac,  darovali građu za kapelu i redovito čistili put na Gradac ako bi pao snijeg u korizmi. Odmah prve korizme ljudi su počeli dolaziti na Put križa u velikom broju, pa čak i preko dvije stotine. Dolazili su vjernici iz župe Uzdol i drugih ramskih župa, pa i šire.  Vjerenici su dolazili  po hladnom, kišovitom i snježnom vremenu.“

Tako je župa Uzdol dobila svoju znakovitu Kalvariju.

Objava Najava: Križni put na Gradac pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Učenici su prikazali i zanimljivo opisali korizmene običaje ramskog kraja, kao i proslavu Uskrsa. Uz pomoć članova svojih obitelji potrudili su se da za ovaj sat donesu što više simbola kojima su dočarali običaje važnih korizmenih dana počevši od Čiste srijede, Cvjetnice, Velikog četvrtka, Velikog petka, Velike subote te samog blagdana Uskrsa.

U ramskom kraju uz Uskrs su vezani različiti običaji, a većina njih se održala i do danas u našim obiteljima.

OŠ ¨Ivan Mažuranić¨Gračac

Objava OŠ Ivana Mažuranića Gračac: Korizmeni običaji ramskoga kraja i proslava Uskrsa na oglednom satu vjeronauka pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Svaki tjedan u korizmi u svim katoličkim župama moli se pobožnost Križnoga puta, a u pojedinim župama se pjeva i Gospin plač. Tako će biti i u župi Presvetoga Srca Isusova u Prozoru.

Pobožnost Križnog puta molit će se svakoga petka u 17 sati u crkvi Presvetoga Srca Isusova u Prozoru, iza čega će se služiti sveta misa.

Svake subote kroz ovo korizmeno vrijeme u istoj crkvi pjevat će se i Gospin plač s početkom u 16 sati, iza čega će se također služiti sveta misa.

Pobožnost Križnoga puta u filijalnoj crkvi sv. Josipa Radnika na Lugu služit će se svakoga petka u 16 i 30 sati, iza koje će se također služiti sveta misa.

Napominjemo kako će nam se u subotu 9. ožujka 2019. , pod svetom misom u župi Prozor predstaviti i ovogodišnji prvopričesnici.

Svim vjernicima katolicima želimo blagoslovljeno korizmeno vrijeme!

Objava Župa Prozor: Raspored korizmenih obreda pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Papa Franjo predvodio je tradicionalnu procesiju između dviju crkava na rimskom brežuljku Aventinu i kasnije služio misu na kojoj mu je kardinal glavu posuo pepelom, ritual koji ljude podsjeća na njihovu smrtnost.

– Mali trag pepela koji ćemo primiti sitan je, ali stvaran podsjetnik da od brojnih stvari koje zaokupljaju naše misli, za kojima trčimo i zbog kojih se svakodnevno brinemo, neće ostati ništa, rekao je Papa u propovijedi.

Bez obzira koliko naporno radili, bogatstvo nećemo ponijeti s ovoga svijeta. Zemaljske stvari nestaju kao prašina na vjetru, istaknuo je.

U korizmi, koja završava na Uskrsnu nedjelju, ove godine 21. travnja, kršćani su pozvani na žrtvu, molitvu i post.

hrt.hr

Objava Papa Franjo: Bogatstvo nećemo ponijeti s ovoga svijeta pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Na pokladni utorak, 5. ožujka 2019. godine  našle su se brojne kreativne i zanimljive maske od kojih je svaka imala svoju poruku.  U ovim mačkarama sudjelovali su posjetitelji i iz drugih dijelova Rame, a ne samo iz župe Gračac i Donje Rame.

Tijekom zabave nagrađene su maske: najmlađa, najstarija, najdeblja, najmršavija, najinteligentnija, najluđa, najtradicionalnija, najorginalnija, najzaljubljeniji par, najstrašnija, najgluplja… najbolja skupina.

Također su nagrađeni  najbolji plesač rockenrolla, orijentalnog plesa, najbolji plesač kola, najbolji par.

Zabavu je svojom pjesmom predvodio PAB Band.

Za sve sudionike i goste organizirana je zakuska. A nakon ove večeri počinje korizma.

Objava Foto/video: I ovogodišnje mačkare na Gračacu pokazale domišljatost i kreativnost pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.