Među svim je indijskim državama Mizoram specifičan po tome što je većim dijelom okružen teritorijima susjednih država Mianmara (Burme) i Bangladeša. Nadalje, Mizoram ima najviši postotak plemenskog stanovništva među svim indijskim saveznim državama. Glavni je grad Mizorama Aizawl, koji je znatno bliži mjanmarskom gradu Mandalayu nego indijskom gradu Kolkati (Calcutti).

^{Položaj u Indiji}

Veći dio površine Mizorama pokrivaju šume, tropskog i suptropskog tipa. Šume čine čak oko 91 % teritorija Mizorama, po čemu je ta država također vodeća u Indiji.

Većinu stanovništva Mizorama čine kršćani – čak 87 %.

/ Izvor: Nedjelja.ba, Ž.I., KT/

Objava Uspostavljen Mizoram – indijska država s kršćanskom većinom (1987.) pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Gornji naslov bio je ideja vodilja kojom je francuski pisac i filozof, jedan od najvećih intelektualaca 20. stoljeća, Jean-Paul Sartre (1905-1980), sastavio svoj prvi dramski komad – Bariona ili sin groma. Složena je to drama, prepuna misaonosti i duhovnosti, dijaloga i zapleta, reminiscencija na Bibliju, pogotovo Joba, Propovjednika i Isusa, drama pisca gostoljubive nevjere koji je, unatoč što su mu djela 1948. stavljena na crkveni indeks, potaknuo mnoge kršćane da budu što vjerodostojniji vjeri u Krista.

Komad se izvodi na sam Badnjak, i to nigdje drugdje nego u srcu nacističkog logora Stalag XII D, u blizini Triera, u kojem je Sartre proveo nekoliko mjeseci kao zarobljeni francuski vojnik. Tada tridesetpetogodišnjak, već ima objavljen roman Mučnina (1938), koji će postati književnim simbolom egzistencijalizma, te Zid (1939), zbirku pripovijetki.

Malo vremena pred Božić 1940, u Hitlerovoj Njemačkoj, u krajnjoj neizvjesnosti, shrvan i ponižen, daje se na sastavljanje Bariona ili sin groma, dramskog komada kojeg je sam autor prešućivao, dugo nije dopuštao objavljivanje, što zbog komplicirane forme, a još više, čini se, zbog poruka koje je ta drama sadržavala.

Te bi se poruke mogle sažeti: I bez vjere u Boga Kristovo rođenje i svako rođenje izraz je neuništivosti ljudske nade u bolji svijet, pobjeda života nad opresijama režima i ropstvima, nad svakim besmislom i očajem.

Najveći čin slobode jest smrt, ali smrt iz velikodušnosti koja nije rezignacija, nikakvo oduzimanje života ni sebi ni drugima, nego prihvat života i vlastite smrti za druge, smrti u rezistenciji neprijatelju i u otporu prema nepravdama da bi dostojanstveno živjela pokoljenja poslije nas.

Drama Bariona nastala je zapravo kao skupno djelo u «baraci pjesnika». Nemiran, komunikativan, željan novih spoznaja i izmjene iskustva, željan prijateljskoga uvjeravanja, Sartre se u logoru sprijateljio s nekim sudrugovima vjernicima, među njima i s par svećenika s kojima je ostao blizak čitava života i koji su tražili od njega da baš on, kao ateist, čiji je ateizam tolerantan i tjera misliti, inscenira neki božićni komad nade u vremenu beznađa.

I upravo u druženju i razgovoru o vjeri i smislu života, u toj jedinstvenoj prilici zajedničke nevolje, nastao je prvi Sartreov dramski komad s nakanom da taj Božić 1940. učini smislenijim nekolicini tisuća zatvorenika, mahom mladih ljudi, da stvori umjetničko djelo rezistencije nacističkom totalitarizmu, u kojem će se naći i kršćani i nevjernici. Sartre je, kasnije će se to još više potvrditi, pobornik ideje o osloboditeljskoj moći knjige i teatra. U ovoj božićnoj priči Sartre je i redatelj i scenarist i glumac, a glumili su i drugovi zarobljenici.

Bariona je poglavar judejskog sela Betsur, upravo u vremenu rimskoga popisa stanovništva kad se u obližnjem Betlehemu rađa Krist. Bariona je u muci što da radi. Naime, Rimljani, okupacijska sila, enormno povisuju ionako nesnošljivi porez, glavarinu. Bariona lomi dilema ili da se slijepo pokori i plati porez ili da zovne narod na revolt. Kao najbolji izlaz iz te «hamletovske» dileme vidi u negaciji svake akcije, ili, točnije kazano, ne ili-ili nego istodobnim plaćanjem poreza i otporom neprijatelju.

Bariona savjetuje Vijeću staraca da je jedini ispravan put da ne muče vlastite žene novim rađanjem, da se, dakle, zabrani prokreacija, da se ne produžava muke ljudima i ne obnavlja nesreća svoga naroda rađanjem novoga čovjeka. Tako se neće više plaćati glavarinu, ići u vojnike; tako bi se okončala poniženje križa i, naposljetku, tako bi se ustalo protiv nepravde povijesti i svijeta.

Ostati sam, izoliran pojedinac, bez obitelji, bez kolektiva, bez ikakva očekivanja i bez nade, to je izlaz. Negacija neprijatelja Rimljana ostvaruje se poricanjem nade, odbacivanjem rađanja i novog početka. Pobjeda nad Rimljanima izbor je za smrt – odumrlo, mrtvo selo.

I dok Bariona planira svoj odgovor Rimljanima, njegova žena Sara iznenađuje ga viješću da je trudna. Savjetuje joj da namah abortira. On koji je toliko želio dijete, sad ga ne želi. Sara, najbliža osoba, prva se protivi Barionu u lice, ne želi abortirati. Govori mu sva radosna o svom blaženom stanju i nadi vezanoj za njihovo dijete, za novoga čovjeka koji će doći na svijet.

ozarena govori mu o svojoj spremnosti da sve trpi za svoje buduće dijete, čak i razapinjanje na križ: «Nema trna na njegovu putu koji će se zabosti u njegovu nogu, a da se ne zabode u moje srce. […] Unaprijed ga volim i ako bude ružan, slijep, gubav […]. Ja ću mu darovati sunce i slobodni zrak i ljubičaste sjene planina i smijeh djece […] još jednu mladu šansu da se zaputi u svijet.»

U međuvremenu su neki magi, mudraci, trojica njih s istoka, slijedeći čudesnu zvijezdu pošli za Betlehem, jer se onamo rodilo mesijansko dijete. I Barionova žena Sara se uputila s mnoštvom da posjeti to dijete. Barionu je cilj da stigne prije svih, ubije dijete i da se tako ne razglasi vijest o rođenju Krista. On se ne osvrće na riječi najmudrijeg među mudracima, Baltazara, kojega glumi sam Sartre.

govori Barioni: «Istina je da smo mi vrlo stari i učeni i poznajemo sve zlo svijeta. Ali kad smo vidjeli ovu zvijezdu na nebu, zalupalo je naše srce kao u djece, i mi smo bili kao djeca i pošli smo na put, jer smo htjeli ispuniti svoju ljudsku dužnost u nadanju. Tko izgubi nadu, Bariona, on će biti protjeran iz svoga sela […] A onomu tko se nada sve je smijeh, i svijet mu biva darovan…»

Bariona stiže prije mudraca k betlehemskoj štali, i nalazi poznati prizor Isusova rođenja, ali on ne gleda ni dijete ni njegovu majku, nego pogled ne može skloniti od sjaja Josipovih očiju, sjaja koji održava nepobjedivu nadu novoga početka, uvjerenje da novi život jest mogućnost svladavanja svih neprijateljstava. I tu nastaje preokret. Josipove su oči bile dovoljne da ga odvrate od ubojstva djeteta. Rođenje Krista je rađanje nade u Barioni.

Bariona uviđa da je Bog od našeg ljudskog mesa, on je onaj koji prihvaća da se rodi u djetetu, koji prihvaća «u ljudskom mesu okus soli s dna naših usta», svu težinu i gorčinu našeg života i kada nas napusti sav svijet, «Bog koji prihvaća da unaprijed pati onako kako ja patim danas», Bog koji spašava humanost čovjeka, a čovjek, majka, žena i Josip, ljudi, spašavaju božanstvo Boga.

Ima u ovoj božićnoj priči još sadržaja, radnji, dijaloga, ispreplitanja likova i stajališta. Sartre nastoji da svojom božićnom pričom sačuva sebe kao ateista, ali i da se ne izgubi božićna vijest nade za sav svijet.

Bariona je u konačnici od čovjeka koji je nadu smatrao najvećom ludošću, da život nije ništa drugo nego patnja i opterećivanje, te da svoje bližnje i buduće generacije treba poštedjeti te muke, od čovjeka koji se slobodno odlučuje za samouništenje i uništenje svoga naroda, od čovjeka koji je umjesto preobrazbe svijeta napuštao svijet, preko razmišljanja, preko kontempliranja svoje nesreće, poslije izravnog pogleda u lice sebi, svome jadu i očaju, i u očima nade svoje žene i Josipa, našao svoje dostojanstvo i angažirao se da organizira pobunu protiv Rimljana, bio spreman žrtvovati svoju slobodu u ime oslobođenja svoga naroda.

Od onoga koji je htio i vlastitu ženu i druge lišiti nade, postao je čovjekom nade i brige, čovjekom velikodušnosti. Od čovjeka koji je preferirao pasivno čekanje smrti postao je čovjekom aktivne brige da se slobodno odlučuje umrijeti za dobru stvar; od uništavatelja nade i humanosti, Sartreov komad završava porukom o obraćenom Barioni, o čovjeku koji pobjeđuje svoj strah, vraća slobodu i daruje je drugima. U Kristovu rođenju u rođenju novog čovjeka rađa se nada nove humanosti. Pobjeđuje život.

Ne znam u potpunosti zašto je Sartre toliko odgurivao od sebe svoga Bariona, ali tog teškog zarobljeničkoga Božića ta je božićna priča bila plod solidarnosti kršćana i nevjernika, svećenika i ateista Sartrea. Bila je nada i otpor zlom režimu, besmislu logora i ubijanju ljudi.

Ivan Šarčević | polis.ba

Objava Božićna priča za kršćane i nevjernike pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Bostonska policija istražuje vandalizam nad kipom Blažene Djevice Marije koji se nalazi izvan župe svetog Petra u američkom gradu Bostonu, javlja Crux Now. Dojavu su primili u subotu, 11. srpnja, u jutarnjim satima. Do sada je poznato kako je jedan, ili nekoliko nepoznatih počinitelja, zapalio plastično cvijeće, koje se nalazilo u rukama kipa, pa je vatra oštetila lice i gornji dio Gospina kipa. Zbog ovog vandalskog čina do sada nitko nije uhićen, a policija moli da im se jave svi koji imaju informacije o požaru.

Inače, ovaj požar dogodio se tijekom istoga vikenda kada je katolička crkva KraljiceMira u Ocali, mjestu na sjeveru Floride, zapaljena dok su se vjernici pripremali za jutarnju svetu misu. Iz ureda lokalnog šerifa su objavili da je napadač bio 24-godišnji Stephen Anthony Shields.

Lokalni mediji su izvijestili, prenosi Bitno.net, kako je Shields rekao policiji da boluje od shizofrenije te da trenutno ne uzima propisane lijekove. Poručio je i kako se probudio u subotu ujutro s “misijom”, kupivši benzin na obližnjoj benzinskoj postaji. Shields je policijskim službenicima također citirao Sveto pismo, osobito Otkrivenje, izrazivši svoje prigovore protiv Katoličke Crkve. Kako prenosi lokalni Ocala-News, navodno je izjavio i kako razumije posljedice svog čina, dodavši unatoč tome da je požar bio “odličan”. Sebe je pritom nazivao “kraljem”. Shields je, inače, već od prije poznat policiji.

CNA javlja kako je krajem prošloga tjedna, odnosno 10. srpnja, vandaliziran i kip Blažene Djevice Marije koji su nalazi pokraj škole u Queensu. Snimke sigurnosnih kamera pokazuju kako je oko tri sata ujutro jedna osoba pristupila kipu i na njemu napisala „idol“. Rektor i ravnatelj katoličke škole, otac James Kuroly, ovaj je incident nazvao „činom mržnje“.

/Izvor: Nedjelja.ba/

Objava Zaredali se napadi na katoličke svetinje u Americi pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Ipak su se neki mještani vratili kao dio pokušaja obnove svog života nakon protjerivanja i genocida koji je spremala Islamska država. Mnogi od njih su poljoprivrednici koji su zasadili usjeve od kojih žive, ali vatra je ponovno uništila svaku nadu…

“Tužan sam zbog zemljoradnika koji je čekao berbu da donese neki prihod za svoju obitelj. Toga sada nema”, rekao je jedan mještanin Karmalesha.

To nije prvi požar koji su irački kršćani doživjeli, a očito ni zadnji. Mnogi smatraju kako gdje god žive u Iraku “neka katastrofa slijedi”.

U slučaju sela Karmalesh vlasti su rekle kako “nema krivca”. Međutim, to je potaknulo sjećanja na još zlobniji “plamen” koji je nastao kao posljedica međureligijske napetosti u prošlosti.

Jedan od mjesnih svećenika je na društvenim mrežama podijelio kako “naša privatna istraga pokazuje da je do požara došlo zato što su se djeca igrala vatrom. Ne optužujemo nikoga za taj požar”.

Mnogi su brzo istaknuli kako jedna vatra koju su prouzročila djeca ne znači da u drugim primjerima nema nedužnih i da za sve treba optužiti lošu upravu u Bagdadu koja ne izdvaja dovoljna sredstva za poljoprivrednike, niti traži korijen problema.

“Savezna vlada u Bagdadu i Kurdska regionalna vlada uvijek izbjegavaju govoriti istinu kako bi se spriječilo moguće paljenje dugog građanskog rata među različitim vjerskim i nacionalnim skupinama na tim spornim područjima. Obje vlade zanemaruju istinu umjesto da progone i traže krivce, posebno jer se paljenje događa na najvažnijim iračkim proizvodima”, rekao je novinarima ICC-a Milad, kršćanski aktivist u Iraku, te dodao da su policajci često pronalazili leće i telefone koji su u kombinaciji sa Suncem i drugim supstancama pokretali požare, međutim nisu ništa učinili.

“Svaki put kad država javi kako je Irak postao samodostatan u proizvodnji određenih kultura, svjedoci smo požara. Mislim da Islamska država ima svoje prste u ovim požarima kako bi stvorili napetosti. Također, iranske milicije unose nesklad među vjerske manjine”, rekla je predstavnicima ICC-a u Iraku jedna kršćanka.

Prošle godine broj požara koji su pogodili kršćanska područja bio je znatno veći. Mnogi sumnjaju kako to kombinirano rade teroristi-spavači Islamske države te iranske milicije koji su u borbi za kontrolu nad tim teritorijima.

/Izvor: Nedjelja.ba/

Objava Kad se dim rasprši, što ostaje iračkim kršćanima? pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Propašću armenske države u 5. st., Crkva postaje glavnim nositeljem identiteta. Biti Armencem je kroz povijest značilo biti kršćaninom, a često i mučenikom. Po tradiciji prvi su u Armeniju donijeli kršćanstvo apostoli Juda Tadej i Bartolomej, no pravi utemeljitelj kršćanske Armenije bio je sv. Grgur Prosvjetitelj (240-332) koji je pokrstio armenskoga kralj 295. Tijekom 4. i 5. st. postupno razvijaju svoj vlastiti identitet, osamostalivši se konačno od matične Crkve u Cezareji Kapadocijskoj. Poglavar Armenske Crkve od najranijih dana nosi naslov katolikos (u značenju sveopći poglavar) sa sjedištem u armenskom gradu Ečmiadzinu. Karizmatska osoba rane Crkve bio je sv. Nerzes Veliki, koji je 365. godine sazvao prvi armenski crkveni sabor. Krajem 4. st monah Mesrop (361-440) je sastavio posebno armensko pismo s 38 slova, čime je potaknut razvoj vlastite armenske kulture, a početkom 5. st. prevedena je i Biblija. U to vrijeme cvate i monaštvo, u čijim redovima se prevode grčki i sirijski otački tekstovi. Veliki armenski monah i teolog sv. Grgur iz Nareka (951.-1003.) proglašenjem pape Franje postao je ove godine naučiteljem i Katoličke Crkve.

Premda armenski biskupi nisu sudjelovali na Kalcedonskom saboru 451. god., zbog loših političkih odnosa s Bizantom (a time i s Carigradskom Crkvom), te uslijed misionarskog djelovanja sirijskih monofizita, Armenci su se priklonili monofizitstvu. Na sinodi u Dvinu, 506. god., Armenska je Crkva i službeno odbacila zaključke Kalcedonskog sabora.

Tako, i danas Armenska apostolska Crkva spada u tzv. staroistočne “predkalcedonske” Crkve, nazvane i “monofizitske”, zajedno sa Sirijskom (jakobitskom), Kotpskom i Etiopskom. Krajem 20. i poč 21. st. Armenska je Crkva potpisala zajedničke deklaracije i s pravoslavnima i s katolicima o jedinstvenoj vjeri u svim bitnim dogmatskim pitanjima.

Uslijed teške povijesti i migracija Armenska Crkva danas ima 2 katolikata i 2 patrijarhata u 4 države. Prvi i vrhovni duhovni poglavar svih Armenaca je katolikos u Ečmiadzinu (Armenija). Osnivanjem armenskog kraljevstva u Ciliciji u 13. st. nastao je i Armenski katolikat Cilicije (danas ima sjedište u Antelijasu, Libanon). Godine 1311. nastaje Armenski patrijarhat Jeruzalema (Armenci su od davnina prisutni u Svetoj zemlji), a 1461. god. i zaseban Armenski patrijarhat Carigrada u Turskoj. Sveukupno Armenska apostolska crkva broji oko 8 milijuna vjernika diljem svijeta (u Armeniji, Turskoj, Libanonu, Siriji, Iranu, Iraku, Grčkoj, Rusiji, Ukrajini, Izraelu, Jordanu, Cipru, Americi i Australiji).

Katolički redovnici su misionarili među Armencima još od 14. st. Papa Benedikt XIV. utemeljio je 1742. god. Armenski katolički patrijarhat Cilicije za sjedinjene Armence na Bliskom istoku, čime je nastala i Armenska katolička Crkva. God. 1883. u Rimu je osnovan i poseban Armenski kolegij za izobrazbu klera. Postoje i armenski katolički redovnici (dominikanci, mehitaristi). Armenska katolička Crkva ima danas oko 600,000 pripadnika, uglavnom na Bliskom Istoku, u Europi i SAD-u. Patrijarh ima sjedište u Beirutu.

Armenski obred je zaseban obred u kršćanskoj liturgijskoj obitelji. Vrlo je sličan starom bizantskom obredu, s naglašenom ceremonijalnošću i izraženom estetikom. Preko Kapadocije su Armencima preneseni elementi siro-antiohijske liturgije, a stvaranje vlastite liturgijske i duhovne baštine traje od 5. do 7. st., kada nastaju mnogi specifično armenski liturgijski tekstovi i običaji. Premda u mnogočemu originalan, armenski je obred bio stalno otvoren i utjecajima drugih kršćanskih tradicija. Na armenski obred je jak utjecaj izvršio Jeruzalem, zatim Sirijci, od 9. do 13. st. carigradski (bizantski) obred, a od 12. do 14. st. (za križarskih ratova) i rimski. Proces oblikovanja armenskog obreda trajao je do 15. st., a u njemu je sudjelovalo mnogo vrsnih teologa i skladatelja.

Liturgijski jezik armenskoga obreda je i danas staro-armenski književni jezik gabar koji se od 8. st. više ne govori. Vrlo je originalan i prilično zamršen armenski liturgijski kalendar,  sklon pomičnim datumima. Nedjelja je uvijek ostavljena za svetkovine Gospodnje i Marijine. Srijedom i petkom je uvijek post i isključuju blagdane. Glavne svetkovine su jednake kao i kod drugih kršćana. Posebno se ističe Teofanija (Bogojavljenje) – stari kršćanski običaj sačuvan jedino u Armenaca da se 6. siječnja skupa slavi Božić i Bogojavljenje. Sve druge svetkovine su pomične i redovito se prebacuju na najbližu nedjelju. Uvijek im prethodi tjedan dana posta, a slijedi više dana “poblagdana”, od kojih je prvi dan uvijek spomen na mrtve. Uz uobičajena liturgijska vremena tu su još i “Došašće Duhova”, “Varvardar” (Vrijeme Preobraženja), Vrijeme Usnuća Bogorodice, Vrijeme Uzvišenja sv. Križa. Kod preklapanja više blagdana ništa se od službi ne dokida, već umnožava i kombinira.

Obredi su dugi i vrlo svečani, s brojnim ophodima. Armenci zovu euharistijsko slavlje badarak (božanska služba). Od svih istočnih kršćana, jedino u Armenaca je euharistijski kruh beskvasan kao kod Latina. Jedinstveno je njih i to što se vino u kaležu ne miješa s vodom. Liturgijsko ruho je vrlo bogato. Svećenici nose bogato vezen plašt s visokim ovratnikom, a na glavi krunu kao bizantski biskupi. Biskupi pak nose rimski tip mitre. Korski pjevači, podjednako muško i žensko, za vrijeme službe nose posebne liturgijske tunike. Liturgijsko pjevanje Armenaca je jedno od najegzotičnijih na Istoku i obiluje melankoličnim i razvijenim  napjevima. U bogoslužju se koriste i orgulje. Armenske crkve su četvrtaste ili križolike s čunjastom ili piramidalnom kupolom u sredini. Ukrašene su vrlo razvijenim figuralnim i ornamentalnim reljefima. Oltar je jako povišen, poput pozornice, a zastire se zastorom u određenim djelovima liturgije.
Armenski časoslov ima 9 molitvenih časova i svakodnevno se služi kao javna molitva u crkvama.Pored psalama i molitava sadrži i preko tisuću himana.

Armenski obred poznaje svih 7 sakramenata. Pored biskupa, prezbitera i đakona, poseban nesakramentalni stalež u crkvi jesu vartabeti (učitelji teologije, duhovnjaci) koji žive u beženstvu i u samostanima, a ima ih 14 stupnjeva. Sačuvane su i đakonise – obično igumanije u manastirima. Laici imaju jako izraženu ulogu, više no u ijednoj neprotestantskoj kršćanskoj Crkvi. Monasi žive po pravilu sv. Bazilija Velikog kao i kod pravoslavnih, a prepoznatljivi su po kukuljicama stožastog oblika.

prema: www.krizevacka-eparhija.com

Foto:

Sanahin Monastery, near Alaverdi, Northern Armenia

From “Wings of Tataev” cable car, view of the road to Tataev from Halidzor.

Objava Armenci – najstarija kršćanska nacija svijeta pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Progonitelji kršćana mačem su joj odrubili glavu nakon dužeg mučenja. Kroz svu kršćansku povijest štuje se među kršćanima kao mnogostruka zaštitnica – slijepih (tjelesno i duhovno), ratara, lađara, staklara, krojača, tkalaca, pisara, vratara i kovača.

Postoji malo pouzdanih podataka o njezinu životu ali kako predaja kaže, dok je još bila djevojčica, otac ju je obećao nekom bogatom mladiću za ženu. Otac je ubrzo umro, a i majka Eutihija joj se teško razboljela. Velik dio imetka potrošile su na liječnike, ali joj nitko nije mogao pomoći. Bolest nije prestajala. Tada su Lucija i njezina majka krenule na grob svete Agate u Kataniju.

Došavši tamo, Luciji se ukazala sveta Agata i rekla joj: ”Zašto tražiš moj zagovor za ozdravljenje svoje majke, kad i sama možeš isprositi zdravlje za svoju majku. Vjera joj je tvoja pomogla. Već je ozdravila, zato što si ti svojom čistoćom u svom srcu pripremila dragi stan za Gospodina. Kao što je Krist po meni proslavio Kataniju, tako će po tebi proslaviti Sirakuzu.” Lucijina majka je zaista ozdravila.

U velikoj radosti zbog majčina ozdravljenja, Lucija je odlučila svoju baštinu razdijeliti siromasima, da zauvijek ostane samo Isusova.

Majka ju je savjetovala da imetak oporučno razdijeli siromasima, ali joj je Lucija odgovorila: ”Tako bih siromasima dala svoje imanje samo zato što ga ne mogu ponijeti sa sobom u vječnost. Uostalom, kad nam na putu treba svjetlost, svjetiljku nosimo pred sobom, a ne za leđima.

Tako i naša dobra djela trebaju svijetliti pred nama dok putujemo u vječnost.” Što je naumila, to je i učinila. Sve je svoje počela dijeliti siromasima.

Zato ju je njezin mladić prijavio da je kršćanka. Luciju su onda prisiljavali da se žrtvuje rimskim idolima. Odbila je ponudu riječima: ”Ja poznam samo jednoga Boga, stvoritelja neba i zemlje. Njemu je najdraža žrtva kad pomažemo siromahe i udovice. Sve sam svoje razdala siromasima. Preostalo mi je još jedino da i samu sebe žrtvujem Gospodinu.”

Kad joj je sudac zabranio dalje govoriti, hrabra je Lucija odgovorila: ”Gospodinova se ne smije gušiti. Ja sam službenica Gospodina koji je rekao da će njegov Duh govoriti iz učenika kad im budu sudili.”

Onda joj se sudac rugao zato što je rekla da iz nje govori Božji Duh. Lucija je dalje svjedočila: ”Dok čisto živim, moje je tijelo hram Duha Svetoga.” Okrutni sudac joj je tada zaprijetio da će je na silu osramotiti u javnoj kući, pa da će je ostaviti Božji Duh. Na to mu je ona odgovorila: “Ako mi budeš na silu oduzeo čistoću, moja duša neće biti oskvrnjena, nego ću imati na nebu dvostruku krunu.

Grijeh je samo ono što čovjek učini slobodnom voljom.” Kad je sudac pokušao odvesti Luciju u kuću bludnica, nisu je mogli maknuti s mjesta.

Predaja kaže da je jaram volova nije mogao pokrenuti. Kada je nije uspio osramotiti na ovaj način, naredio je da je poliju vrelim uljem i smolom pa da je zapale.

No, vatra nije dolazila do nje, već je stajala poput proljetne ruže. No, kako tvrdo ljudsko srce nema smilovanja, dao joj je probosti vrat mačem.

Tako je Lucija dobila odjednom dvije krune: djevičansku i mučeničku. Prije smrti uspjela je primiti euharistiju i predvidjela je skoru smrt Dioklecijana kao i prestanak progona kršćana.

Njeno predviđanje vrlo se brzo ostvarilo. Krajnji čin mučenja bilo je vađenje njenih očiju, ali nekim čudom ona je uspjela vidjeti i bez očiju.

Jedna druga legenda svjedoči da je jedan mladić bio očaran ljepotom Lucijinih očiju. Lucija je tada sama sebi iskopala oči, da ih pošalje nasrtljivom mladiću kako bi ga se riješila. Mladi poganin je bio toliko ganut Lucijinom gestom da je i sam postao kršćaninom i svjedokom vjere koju je Lucija djelom pokazala. Predaja kaže da joj je Bog dao nove oči. Stoga se Lucija prvenstveno smatra zaštitnicom slijepih i slabovidnih.

U tradiciji narodne i crkvene pobožnosti svetu Luciju vrlo često prikazuju s pladnjom i parom očiju na njemu. Narodna tradicija je povezala ugaslu svjetlost njezinih slijepih očiju s najdužom noći zimskog sunčevog ciklusa.

Pripisivali su joj posebnu moć – sveta Lucija bi zimskom suncu povratila snagu – svjetlost, da bi moglo ponovno zagrijati promrzlu zemlju iz koje bi niknuli novi plodovi.

Molitva svetoj Luciji za zdravlje očiju

O sveta Lucijo, čije ime znači svjetlost, pun pouzdanja dolazim preda te tražeći te svetu svjetlost koja će mi vratiti oprez u izbjegavanju putova i grijeha i tame zabluda.

Pomoću tvog milosnog zagovora, molim te za milost ( … ) i očuvanje svjetla u mojim očima, kako bih ga uvijek koristio u skladu s Božjom voljom, a da ne ozlijedim svoju dušu.

Dopusti, o blagoslovljena Lucijo, da poslije iskazanog divljenja i hvale za tvoju moćnu zaštitu na zemlji uzmognemo se na kraju pridružiti k tebi u raju vječne svjetlosti božanskog Janjeta, tvog milostivog zaručnika Isusa.
bitno.net

Objava Sveta Lucija – navjestiteljica božićnog svjetla pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Objava POZIV KARDINALA PULJIĆA NA MOLITVU ZA PROGNANE KRŠĆANE U IRAKU pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.