Očuvanje zavičaja i zajedništva

Ovih dana brojni Kućanci pristigli su iz Zagreba i okolice, nastanjeni u Prozoru i drugim krajevima BiH i Hrvatske kako bi pokazali zajedništvo u radu. Organizirani u svoju udrugu uređivali su put do Kućana, groblje i svoje okućnice.

Udruge građana „Kućani“ služi kao most između iseljenih mještana i onih koji su ostali u rodnom selu. Kroz zajedničke radne akcije i proslave, udruga nastoji očuvati identitet sela i unaprijediti lokalnu infrastrukturu.

„Naša Udruga građana  Kućani okuplja ljude podrijetlom iz ovog kraja bez obzira na njihovu trenutačnu adresu – bilo da žive u Rami, ostatku Bosne i Hercegovine, Hrvatskoj ili Njemačkoj. Glavna svrha udruge je spriječiti otuđenje raseljenih obitelji i održati čvrstu vezu s korijenima,“ kazao je Vlado Križanac predsjednik udruge.

Kućani svečano proslavili Gospu Snježnu

Okupljanja se događaju više puta godišnje od različitih akcija pa sve do proslave patrona filijalne crkve na Kućanima Gospe Snježne.

„Organiziramo akcije po potrebi dva ili tri puta godišnje. Posebno okupljanje je za naš patron Snježnu Gospu. Tada napravimo feštu  za sve Kućance i prijatelje. Bude nas puno selo, pristignu ljudi iz Njemačke i raznih krajeva svijeta. Dan prije patrona organiziramo i igre, a navečer je svečana fešta za sve. A na sam patron poslije mise je obiteljsko druženje“, kazao je Vlado o okupljanjima.

Kućanci se ponose svojom samoinicijativom, što se očituje u brojnim provedenim akcijama poput uređenja groblja, bojanja ograda te čišćenja parkinga i igrališta. Trenutačno je fokus na sanaciji glavnog puta (“žile kucavice”) od Ustirame, gdje se postavljaju betonski blokovi radi sprječavanja odrona. Ovaj projekt realizira se uz značajnu potporu Općine Prozor-Rama, koja je osigurala mehanizaciju i materijal, ali i uz dobrovoljne priloge samih mještana i njihovih prijatelja.

O akcijama koje se odvijaju ovih dana predsjednik udruge „Kućani“ Vlado Križanac je istaknuo: „U ponedjeljak smo imali akciju uređenja groblja, parkinga oko groblja i crkve, igrališta, jer smo mi Kućanci poznati sportaši. Pokosili smo i kod spomenika branitelji te uredili prostor. Sada radimo na uređenju puta od Ustirame do Kućana, košenje, čišćenje, proširivanje i postavljanje betonskih blokova kao zaštitu od odrona. Zahvaljujem svim Kućancima i našim prijateljima koji su dali priloge. Također zahvaljujem Općini Prozor-Rama koja je izašla u susret pa su nam poslali bagere, kamione, beton i željezo.“

Vlado je također istaknuo da Kućanci bez obzira gdje su vole doći u svoj kraj.

„Ima nas raseljenih svugdje, ali nismo zaboravili svoje Kućane. Volimo tu doći, rado se okupljamo, a da nije tog druženje jednostavno bismo pogubili se u svijetu. Rodbina u Njemačkoj, Zagrebu i bez obzira gdje smo sve sve našli, mi smo Kućanci“, zaključio je Vlado.

Akcijama koje se provode ovih dana nije završeno sve što je potrebno ovom mjestu. Još je ostalo rješavanje određenog dijela s vodovodnom infrastrukturom, kvalitetnim putom do nekoliko kuća i uvijek se nađe nešto što treba održavati i dograđivati.

Duh zajedništva i volonterski rad

Stanko Vladić, umirovljeni je profesor povijesti i geografije koji desetljećima  živi u Karlovcu, redovno provodi po nekoliko mjeseci godišnje u Kućanima. Njegov boravak u selu predstavlja svojevrsnu vrstu odmora i priliku za društveni angažman, uprkos tome što mu je obitelj primarno vezana za Karlovac zbog poslovnih obveza.

„Kada dođemo ovdje sve radimo na bazi volonterizma, ali drago mi je da se ovako okupimo i napravimo nešto. Ne očekujemo do Općine sve, a lijepo je kada pomogne. Ovo što mi napravimo pre zadovoljni smo. Nikada ne čekamo da se svi odazovu, jer ako bi čekali, ne bi nikada imali akcije. Ako je netko nešto uradio to je dobro, ali ako i nije opet dobro. Mi nastavljamo. Kada radimo onda je to zdušno, a navečer se družimo“, kazao je Stanko.

Iako mlađe generacije i oni koji su se odselili ne vide selo kao primarnu lokaciju za stalni boravak ili  turizam, primjetan je trend obnove starih kuća i povratka mladih koji žele da održavaju svoja imanja iz čiste ljubavi prema zavičaju.

„Kod mene kada dođu prijatelji svake godine pitaju koliko treba platiti. Uvijek odgovorim da nitko nije patio pa nećete ni vi. Ovo je čista ljubav prema svom selu i nema ekonomske računice. Ja sam četrdeset i više godina u Karlovcu, ali jedva čekam doći. I kada žena ne može idem sam. Moji sinovi vole doći i vidim da susjedi svi vole doći.

Udruga građana „Kućani“ primjer je kako snažna volja i organiziranost mještana mogu transformirati zajednicu.  Unatoč tome što su mnogi stanovnici raseljeni, njihova emotivna i materijalna ulaganja u rodni kraj osiguravaju da Kućani ostanu živo i uređeno mjesto za buduće generacije.

Objava KUĆANI: Snaga zajedništva i očuvanje rodnog kraja pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Obljetnica posvete bazilike svete Marije Velike u Rimu u narodu je slavljena kao Gospa Snježna i katolički je blagdan koji se slavi 5. kolovoza.

Don Petar Markić je za svećenika zaređen 9. lipnja 2024. godine u Dubrovniku. Zaredio ga je dubrovački biskup Roko Glasnović u katedrali Gospe Velike, a mladu je misu slavio 15. lipnja u župi svetog Vlahe na Pelješcu.

Objava Kućani svečano proslavili Gospu Snježnu pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Ramci često sa sjetom gledaju fotografije svojih sela u tuđini, od bliže Hercegovine, do Hrvatske, Njemačke, Austrije i gdje sve ne. Ipak, rodnom se kraju svi rado vraćaju, pa tako i Kućanci. Uz izgradnju infrastrukture, ova mjesta su sve posjećenija, posebno u ljetnom periodu. Kućanci se neslužbeno sastaju iz svih krajeva svijeta još od davne 1993. godine, a posljednjih nekoliko godina službeno obilježavaju svoje susrete.

Ovogodišnji susreti nešto su bolje organizirani, osnovana je Udruga “Kućani”, koja je već realizirala nekoliko akcija, organiziran je turnir u malom nogometu, tradicionalnim igrama kao što je bacanje kamena s ramena, potezanje konopa ili pak skok u dalj.

“Susreti su krenuli 1993., kada je bio naš prvi skup. Tada smo imalo druženje u kojem smo se organizirali, kako ovo obraniti, kako pomagati ljudima i od tada je to krenulo. Ovo danas nam je prvi veći skup, da smo organizirali igre za sve Kućance, naše prijatelje i goste”, kazao je Vlado Križanac, predsjednik Udruge “Kućani” za Ramski Vjesnik.

Udruga je tek pokrenuta, a već je odrađeno nekoliko akcija zajedničkim snagama kaže nam Vlado. Očišćen je put, ofarbana je ograda oko crkve itd. Osim predsjednika Udruge, dužnost obnaša i Branko Antunović kao zamjenik predsjednika, dok je tajnik Dragan Križanac.

Prvo mjesto osvojila je ekipa Antunovića, a pripao im je pobjednički pehar. Najviše je u dalj skočio Mateo Mendeš. Kamen je najdalje dobacio Vlado Križanac. U napetoj završnici potezanja konopa pobjedu je odnijela ekipa Križanci.

“Danas smo pripremili jedne ‘Kućanske igre’, turnir u nogometu, bacanja kamena s ramena i slično. Ovo je ipak jedno veće okupljanje jednom godišnje za Gospu Snježnu, da nije toga, tko zna kad bismo se viđali, rodbina bi nam postali stranci”, kaže Vlado za Ramski Vjesnik.

Zanima nas ima li naznaka o stalnom povratku možda umirovljenika koji će zasluženi odmor provesti u rodnim Kućanima. “Jedan gospodin koji živi na Pelješcu sada ovdje pravi vikendicu. Ima naznaka da bi ljudi pravili nekoliko kuća. Mislimo tražiti nešto ispred Udruge, možda i kod Općine Prozor-Rama da napravimo jednu zaobilaznicu kojom bi se otvorio put do novih placeva, gdje ljudi žele praviti nove kuće”, govori Vlado.

Susret je završio uz zajedničku večeru i glazbu na platou ispred crkve koja sutra slavi svoju zaštitnicu, Gospu Snježnu. Goste su zabavljao Zdravko Čurić uz domaće glazbenike.

“Želio bih zahvaliti svim Kućancima koji su došli u ovolikom broju. Drago mi je, puno nam je srce svima, družimo se i veselimo. Organizirali smo i ovu feštu da bismo se podružili, mi i naši prijatelji koji nam pomažu svojim donacijama ili savjetima, uz nas su”, zaključio je Vlado.

Foto: Mladen Topić/Ramski Vjesnik 

Objava PUNA SRCA: Održan još jedan susret Kućanaca pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Objava NAJAVA: Mlada misa na Kućanima i tradicionalni susret Kućanaca pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Povijest je ljude ovog mjesta tlačila, a životne tegobe su ih prisilile da se pokušavaju izboriti za opstanak. Razišli su se doslovno skoro po cijelome svijetu, ali Kućane svoje nikada nisu zaboravili. To stalno pokazuju oni koji stalno žive u ovom osebujnom mjestu, ali i oni koji su trbuhom za kruhom morali otići.

Okupljaju se najmanje dva puta godišnje i to za Svetoga Antu kada je patron župe Gračac kojoj pripadaju, a drugi put je na početku kolovoza kada slave zaštitnicu Gospu Snježnu kojoj je posvećena crkvica u groblju.

Okupili su se i ove godine za Svetoga Antu. Organizirali su se kroz udrugu „Kućani“ čiji je predsjednik Vlado Križanac. U subotu 15. lipnja 2024. godine organizirana je akcija na Kućanima. Radilo se na uređivanju groblja i crkvenog dvorišta.  Iako u selu stalno živi manji broj ljudi koji su mahom stariji, za ovaj vikend organizirali su se sa svih strana svijeta i stigli u svoje rodno selo. Vikend je ispunjen radom, druženjem i veseljem.

Kućanci su radili na uređivanju, čišćenju i bojanju ograde groblja, sjekli stare borove koji prijete spomenicima, kosili travu i čistili spomenike. Općina Prozor-Rama je osigurala čišćenje glavnog puta koji vodi u selo.  U akciji su sudjelovali mnogi Kućanci koji su davno otišli iz svog sela, imaju karijere i život daleko, kao prof. dr. doc. Anton Vladić, te poduzetnici, menadžeri, biznismeni, ali ljubav prema rodnoj grudi je živa i iznova ih vraća na stara ognjišta. Mnoge stare kuće dobivaju novo ruho te se  u njima boravi sve više vikendima i za vrijeme odmora.

Nakon završetka radnog dijela uslijedilo je organizirano gledanje utakmice Hrvatska – Španjolska, te nastavak druženja uz dobru hranu i piću, a sve uz pjesmu, ples i dobru zabavu. U nedjelju 16. lipnja sudjelovali su na vanjskoj proslavi Svetog Ante u Gračacu.

„Poslije mise smo nastavili druženje u novootvorenom restoranu „Donja Rama“, kod Tome Bilića.  Zahvalili bi se svim Kućancima koji su sudjelovali u organizaciji ovog skupa, kao i našim prijateljima koji rado dolaze na Kućane. Posebna zahvala ide načelniku općine Prozor-Rama dr. Jozi Ivančiću, na razumijevanju za naše potrebe te koji nam uvijek izađe u susret kad nam je potrebno. Toliko radosti i veselja rijetko se viđa. Kao što pjesma kaže: ‘Kad u svoje selo dođem, iz djetinjstva snovi kreću, zaboravit ja Kućane nikad, nikad, nikad neću”, kazao je Vlado Križanac, predsjednik udruge „Kućani“

Objava Da Kućanci nikada svoje Kućane neće zaboraviti pokazuju djelima pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Priča je o hrabroj ženi i vjernici koju donosi Katolički tjednik u 6. broju od 11. veljače 2024.

Zatvorene oče iz vremena dok su prepoznavale samo majku

Poslijeratno vrijeme je u Rami nakon velikog svjetskog zla. Život je bio težak kao i u svim krajevima ove zemlje. Nova vlast uzimala što je htjela i koliko je htjela. Zemljoradnički život bio je obilježen patnjom, znojem, slabim urodom… Mukom koja se često pretvarala u suze.

Kao i drugim mjestima Rame tako je bilo i na Kućanima, selu župe svetog Ante Gračac. U toj maloj voćarskoj oazi ispod Klečke stijene godine 1947. u obitelj Mije i Anđe Vukoja stigla je djevojčica, baš na Uskrs, 31. ožujka. Dadoše joj ime Delfa, grčkog korijena.

U to vrijeme zajednički se živjelo u velikim obiteljima. Ova obitelj Vukoja brojala je i do tridesetak članova. O teškoći života govori i činjenica da su Kućanci kilometrima u sepetima na sebi ili na konjima nosili voće za prodaju na željezničku postaju Rama, danas u blizini brane na Jablaničkom jezeru. Valjalo je zaraditi nešto za čeljad.

U svoj toj tegobi s nepunih godinu dana Delfa je dobila visoku vrućicu. Roditelji su liječili koliko su znali i umjeli. Visoka temperatura je popustila, ali je zauvijek zatvorila bistre oči malene Delfe.

O svom gubitku vida Delfa reče: „S nepunom godinom su mi se oči zatvorile, tamo nekad o Božiću te godine. Kako su se tada zatvorile više nikada se nisu otvorile. Ja bi svojoj materi nekada prigovarala, a ona mi je znala kazati kako je njoj teže nego meni. Majki je teško. Ja nisam majka, ali ona jest. Nije jadnica mogla, bilo puno čeljadi, četiri brata su živjela skupa.“

Živjeti zatvorenih očiju

Delfa danas živi u Prozoru. Na Kućanima nema više nitko njezin. Braća su odselila, sestre također. Dvojica braće su već umrla, Jako i Ante koji su živjeli u Slavoniji, još je živući Mato također u Slavoniji. Sestra Dome koja je živjela Zagrebu preminula je. Koliko je težak i surov život bio govori smrt brata Anđelka koji je se preselio u nebeska prostranstva još kao jako malo dijete. Delfa je imala još jednu sestru Katu koja je preminula u najljepšim godinama mladosti, bile su joj nepune 24 godine.

Prije nego što je mogao započeti bilo kakav razgovor Delfa se dala na pripremu kave. U to vrijeme stiže joj jedna od prijateljica i pomagačica Ljuba Grubeša koja je priskočila pomoći u pripremi kave. Pored Ljube velika su pomoć Delfi svi njezini susjedi i Anđa Kolakušić. Anđa i Ljuba su kao Delfine oči. Osim pomoći pri odlasku u trgovinu, liječniku ili bilo gdje, jedna od njih dvije uvijek je s njom kada ide u crkvu. Tu je Delfa baš redovita. Kada je pogodno vrijeme svaki dan je na večernjoj misi u Prozoru, a u zimsko samo nedjeljom i blagdanima. Kada ne ide na misu svakodnevno Delfa sluša radio „Mir“ Međugorje i moli.

Tko ne zna, ni na koji način ne bi mogao pretpostaviti da u stanu živi slijepa osoba. Sve je uredno, čisto i pod konac. Nije to samo urednost. Delfa sama sebi kuha i pere.

Uz kavu otvorio se razgovor o Delfinu životu sa zatvorenim očima.

„Zvali su me u školu, ali ja nisam mogla ići. Živjela sam na Kućanima i radila sve što se radi osim veziva i pletiva. Čuvala sam tuđu djecu, radila sve po kući, kupila sijeno i žito, nosila naviljke i sve što je trebalo”, kazala je Delfa o svom životu na Kućanima.

Na rukama ima biljeg koji su imale skoro sve žene u Rami iz ranijih i njezina vremena.

„To smo mi sicale dok smo bile mlade. Jedna drugoj smo to radile. Uradila sam to da se zna da sam kršćanka. Nikada s tim nisam imala problema”,  pojasnila je Delfa svoj tetovirani križ na rukama.

Unatoč svim poteškoćama Delfa je ipak otišla u školu u malo kasnijim godinama. Svoje obrazovanje je uspjela završiti u Derventi za telefonistice. Izgradnjom  tvornice UNIS u Prozoru osamdesetih godina dvadesetog stoljeća dobila je posao na telefonskoj centrali. Tu je i zaradila današnju mirovinu.

Pokušaj liječenja i najteže riječi koje je čula

Delfini roditelji Mijo i Anđa su tražili liječničke pomoći ne bi li ipak progledala. Jednom otac Mijo odveo ju je u Sarajevo kod doktora Čavke.

Tom prigodom susrela ih je jedna žena koja se s njima upustila u razgovor. Ona im je tada pojasnila kako je njezin sin završio školu i posavjetovala ih da imaju pravo na socijalnu pomoć. Dala im je papir s uputama kako to mogu ostvariti što su i uspjeli.

„Tada nam je ta žena kazala koko da ostvarimo svoje pravo. Dobivala sam socijalnu pomoć sve dok nisam otišla u školu u Derventu”, kazala je Delfa o potpori ondašnje države.

Odlazak liječniku u Sarajevo je imao i svoju tešku stranu priče.

„Taj doktor Čavka je rekao mom tati misleći da je ne čujem da meni nema lijeka, ali da meni kaže da ćemo ići opet na godinu. Tada sam mislila da ću pasti u nesvijest. Teško meni to palo. Tata mi nije to nikada rekao. Bilo mu teško, roditelj je to”, ispričala je Delfa o teškoj spoznaji da neće nikada moći vratiti vid.

Molitva pomaže nositi križ

Ovoj vedroj i razgovorljivoj ženi ništa u životu nije padalo teško. Prihvatila je svoj križ i strpljivo ga nosi. Ljudi bi joj se uvijek čudili kako je uvijek vesela.

„Znam da nema bolje i uvijek sam se Bogu molila. To je ono što me stalno drži u životu. Ja ne mogu zamisliti što je vid i kako je vidjeti, ali meni to ne pada teško. Ja sam to prihvatila.“

Delfa je redovna u crkvi i praktična vjernica. Molitva joj je velika potpora u prihvaćanju svoga križa i života onakvog kakovog joj je Bog namijenio.

„Ništa ne žalim u životu. Netko kaže da ne bi izlazio pred narod. Kako to može reći? Ja izlazim i znam kad ću i s kime izaći. Imam svoje susjede Blaženku, Vesnu, moju Ljubu i Anđu. Meni je najljepši moj život. Bogu se molim, slušam Međugorje, idem u crkvu.“

Na kraju ovog našeg kratkog zanimljivog razgovora Delfa je naglasila kako su je pazila njezina braća, sestra i njihova djeca. Dolaze kad god mogu, pozivaju je na telefon i mobitel. Ne treba čuditi da koristi oba uređaja, pa Delfa je telefonistica, zanimljiva sugovornica, vedra i vesela, a povrh svega velika vjernica.

Objava Bez vida punih 76 godina i kaže da joj je njezin život najljepši pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Biskup Sudar je istaknuo kako katolička Crkva danas slavi i Preobraženje Gospodinovo. Župniku iz Gračaca je zahvalio na pozivu, a vjernicima poručio da je današnji dolazak u Kućane istovjetan dolasku na Tabor, brdo duhovne preobrazbe. Sveti oltar je tako mjesto na kojem se Isus svake nedjelje preobražava te od vjernika traži da kroz preobraženje postanu bolji kršćani, ali i ljudi.

Današnji blagdan u svome značenju ima nešto veću vrijednost od nedjelje, stoga se danas ne uzima obrazac 18. nedjelje kroz godinu, nego mise, molitve, čitanja od Preobraženja.

Preobraziti se, postati drugačiji

“Isus se preobrazio i zato prva Crkva ovaj blagdan, otkad ga počinje slaviti, označuje Uskrs u ljetu. Dakle, Isus na tom brdu pokazuje svoje božanstvo. Od čovjeka kakvog su ga doživljavali i vidjeli njegovi učenici vide nešto posebno. Vide čovjeka čije lice sija kao sunce, a čija odjeć blista kao svjetlost. To su oznake živoga Boga. Tu se Isus od čovjeka preobražava i pokazuje onu bitnu karakteristiku svoje osobnosti, da nije samo Isus iz Nazareta, da je on sin Božji, pravi Bog”, kazao je tijekom propovijedi biskup Sudar.

O tome koju poruku danas s Kućana treba ponijeti biskup Sudar je kazao: “Da je Bog u utjelovljenju svoga sina i nas zapravo učinio svojim sinovima i kćerima. Prva poruka mi se čini ona što je Otac upućuje apostolima, a preko apostola i nama. Ovo je moj sin ljubljeni, to vjerujte, ali to nije dosta. Njega slušajte. Što to znači slušati Isusa za nas vjernike? Znači upravo ovo što mi sad činimo, okupljati se. Ovo je naš Horeb, svaka crkva je susret sa živim Bogom. U svakoj crkvi boravi taj preobraženi Isus. U svojoj skromnosti, on se preobrazio za nas da nam postane hrana, u kruh i vino, i rekao da će do kraja vremena boraviti s nama.”

Gospa Snježna – patron filijalne kapelice u Kućanima

Kućanci Gospin spomendan slave prve nedjelje u kolovozu, a prilika je to da se svi raseljeni iz ovog malenoga mjesta ponovno okupe. Kraj je ovo koji je bio komunikacijski odsječen izgradnjom elektrane u Jablanici, a potom je u ratu mjesto bilo na prvoj crti, stoga ne čudi da je baš ovo mjesto iznimno raseljeno. Kućani su također poznati po broju visokoobrazovanih žitelja u odnosu na njihov broj, ali također i po brojnosti duhovnih zvanja.

Među Ramcima se znalo kazati da su Kućani „Mali Vatikan“ upravo zbog velikog broja duhovnih zvanja. Teški uvjeti života poticali su odlazak na srednjoškolsko obrazovanje. U svemu tome neki su se odlučili poći u sjemenište i tako su povlačili jedni druge.

Nakon svete mise uslijedilo je druženje i pjesma, a svaka kuća je okupila barem nekoliko gostiju oko obiteljskog stola.

Gospa Snježna

Službeno se jučerašnji Gospin spomendan – Gospa Snježna naziva Obljetnica posvete Svete Marije Velike. To je slavna rimska bazilika, jedna od četiri velike, u Rimu zvana „Santa Maria Maggiore“.

Nju je na jednom od sedam rimskih brežuljaka – Eskvilinu, dao sagraditi papa Liberije (352.–366.), pa se po njemu naziva i liberijanska bazilika. Tu je crkvu, na uspomenu što je Efeški sabor 431. proglasio dogmu o Marijinu bogomaterinstvu, svečano posvetio presvetoj Bogorodici papa Siksto III. Ona je sve do dana današnjega najznačajnija, a i najčasnija Gospina crkva na kršćanskom Zapadu. Građena je u stilu starokršćanskih bazilika s monumentalnim stupovljem te velebnim mozaicima. U njoj su duhovni velikani papa Pio XII. i kardinal Stepinac slavili svoju prvu misu, a davno prije njih Sv. Ignacije Loyolski.

U crkvi je grob Sv. Jeronima, Sv. Pia V. te milosna Gospina slika zvana “Spasenje rimskoga puka”

Raniji pučki naziv Sancta Maria ad nives – Snježna Gospa veže se uz legendu po kojoj je usred ljeta na Eskvilinu pao snijeg i taj događaj bio je povod papi Liberiju da uz materijalna sredstva jednog bogatog rimskog patricija započne gradnjom te bazilike. Crkva se zove i Sancta Maria ad praesepe – Gospa od jaslica, jer je u njoj već krajem IV. stoljeća načinjena špilja, nalik na onu u Betlehemu gdje se rodio Isus.

Gospu Snježnu za svoju zaštitnicu imaju dvije župe u Vrhbosanskoj nadbiskupiji: Deževice i Poljaci.

Pozvani na obraćenje i duhovnu preobrazbu

Isus nas svakodnevno poziva na obraćenje i preobrazbu. Deset Božjih zapovijedi, dvije zapovijedi ljubavi, sedam svetih sakramenata, sedam darova Duha Svetoga, sedam djela duhovnog milosrđa, sedam djela tjelesnog milosrđa, savršeno pokajanje u našem ovozemaljskom životu svakodnevno nam posvješćuju i pozivaju nas na kršćansko ponašanje, opraštanje, ljubav, poštenje, međusobno prihvaćanje, dobra djela, molitvu i milosrđe prema svakom čovjeku.

Objava Gospa Snježna svečano proslavljena u Kućanima pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Na Ustirami su čekali naši vodiči. Sunčali su se na prvom proljetnom suncu. Ivica Džalto Ban i Ivica Antunović ljubitelji prirode ovih Donje ramskih krajeva i  prirode, bit će  vodiči do našeg odredišta, a to je „Biskupov grob“ na Prigrađu nedaleko od Kućana u Donjoj Rami.

Dok se penjemo vijugavom cestom prema Kućanima Ban kao iskusni lovac rado pripovijeda gdje se može lako uočiti i koja divljač.  Najednom je njegovo lovačko oko zamijetilo orla kako sa suhog hrastovog stabla motri na nas, ali i sve ono što se nađe u okolici. Činilo se kao da bdije u stilu pravog stražara nad cestom koja vodi na Kućane.

Stižemo na Kućane i tu ostavljamo našeg prekaljenog Švabu zvanog dvica. Dok se lagano korača prema „Biskupovu grobu“ iza nas ostaju Kućani, a Klečka stijena, nijemi stražar i čuvar Donje ramskog kraja stražari nad ovim krajem. Tiha, nijema, ali zapisuje sva povijesna zbivanja.

Dok polako hodimo Ban i Ivica svojim zanimljivim dosjetkama i životnim pričama učiniše put tako kratkim i jednostavnim. Pred nama se pojavio Rajan, s lijeve strane se ukaza Bokševica, a tamo prema Neretvici provirivali su Grevići. Iza Rajna je stidljivo provirivalo Jablaničko jezero dolje gdje je nekada bila željeznička postaja „Rama“, gdje su Kućanci u stara vremena dogonili svoje voće prodavali ga ili mijenjali za brašno, gaz, sol i šećer.

Ubrzo stigosmo do nekropole stećaka na Prigrađu. Da, ovaj lokalitet ima zaista zanimljivo ime. Odmah nas je asociralo na neku građevinu ili one priče oko naselja i povijesnih gradova. Uzmemo li u obzir da je tu nekropola stećaka to zasigurno nije isključeno.

Njih dvojica odmah priđoše jednom velikom i zanimljivom sljemenjaku. Ukloniše grane koje su tu pale nakon ovih snjegova i kiša. Inače, ovo mjesto je očišćeno i uređeno na primjeren način.

Na jednom prevrnutom stećku itekako su vidljivi zanimljvi ornamenti. Takvi isti nalaze se i na još jednom prevrnutom svega nekoliko metara od njega. To je ornament koji simbolizira kraljevsku obitelj Kotromaniće, srednjovjekovnu državu koja ima svoju povijest još od vremena dok nekih nije ni bilo. Ima povijest koju nitko ne može izbrisati i nitko je ne može oteti njenim ljudima koji su je kroz ove nadgrobne spomenike čuvali, ali i u usmenoj predaji prenoseći je s koljena na koljeno. Kućanci i Ustramljani su jedni od tih čuvara grobova i povijesti.

Među tim stećcima jedan nadgrobni spomenik je drugačiji. Nadgrobna ploča očišćena i ograđena. Čim smo stigli do njega Ban započe molitvu baš onako kako su nas naši stari naučili, pomoliti se za pokojnika bez obzira tko je bio. Ali prema narodnoj predaji i zapamćenjima mještana Kućana i Ustirame ovdje nije bilo koji pokojnik sahranjen, nego „biskup“.

Grob su nedavno ogradili lovci, članovi Lovačkog društva „Vepar“ Prozor-Rama sekcije Ustirama koji inače često borave na ovom prostoru između Kućana, Rajna i Ustirame.

„Prema pričanjima starih ljudi ovdje se nalazi grob svećenika. Jednom su ljudi s Kućana podigli ploču i našli su komad platna. Časna sestra s Kućana je odnijela taj komad platna u Sarajevo gdje je izvršena analiza i utvrđeno je da je riječ o platnu od kakvog se pravila svećeničko ruho. Ljudi su ovdje dolazili najviše mladom nedjeljom i molili se kod ovog groba”, kazao je Ban.

Ivica Antunović se sjeća iz svog djetinjstva da je dolazio ovdje sa sestrom i drugom rodbinom. „Tko je dolazio ovdje imao je svoje nakane. Sad ne znam je li mu se uslišalo. Neki su se zavjetovali i ograđivali ovo mjesto. To je bila drvena ograda koja ne bi dugo trajala. Dolazio sam kao dijete i čak imam fotografiju iz tog vremena. Pričalo se da je na Rajnu bilo 7 guvana. Mi smo tražili i našli smo 6, a sedmo nismo našli. Kao tu je negdje bilo zakopano neko zlato. Tako je legenda govorila, a postoji li ili ne postoji ne znam.“

Malo nas je zatekla ova vjera i predaja ljudi koji su hodočastili na grob nepoznatog, zavjetovali se i molili. Sagledavši sve te činjenica i toponime osim vjere tu je čuvanje predaje o životu na ovogm prostoru. Nedaleko je Bokševica gdje je arheolog Pavao Anđelić otkrio „kraljev stol“. Tu je u blizini Kućana, nešto bliže Kleku i  „kraljev stolac“. Od Prigrađa prema Ustirami dole u dolinu rijeke Rame izuzetno je pogodno za uzgoj vinove loze pa i o tome svjedoče toponimi.

Ugodno je ostati na ovom prostori, a posebno bi bilo zanimljivo popeti se na uzvišenje Rajan. No, dan se primicao kraju i valjalo je poći nazad do Kućana.

Ban nije mogao izostaviti napomenu da se nekada upravo ovdje uz samu nekropolu nalazio teren za nogomet gdje su se redovno Ustramljani i Kućanci okupljali kako bi razigravali tko je bolji, a gostovale su i druge ekipe iz Rame kada se igrala općinska liga. Kasnije je napravljen bolji stadion pored samih Kućana.

Na povratku smo obvezno svratili kod obitelji Vladić. Tamo smo htjeli čuti jednu od najmlađih stanovnica i osobu koja voli svoje mjesto.

Marijana Vladić o onome što je čula o „Biskupovu grobu“ je kazala: „Na „Biskupov grob“ smo išli još dok sam bila. To je bilo svake mlade nedjelje. Strogo je se išlo, roditelji s djecom. Tijekom rata to je prekinuto. Nedavno su članovi Lovačkog društva „Vepar“ Prozor-Rama ogradili grob i ja sam eto nakon 30 godina ponovno prvi put otišla. Jednostavno mi je drago doći tamo i vidjeti to mjesto. Ljudi su tamo išli zbog svojih uvjerenja i problema, molili su se i zavjetovali. Bilo je ljudi koji su pričali o ozdravljenjima, jedan je iz zahvalnosti ogradio grob. Ponovno je prilika da se posjeti ovaj grob jer je to za nas posebno mjesto za molitvu i susret s Bogom.“

Kada čujete ovakvu vjeru mlade osobe onda vam ništa drugo ne preostaje nego doći na Kućane, posjetiti „Biskupov grob“ i osjetiti poseban duh koji zrači ne samo kod groba nego cijeli ovaj prostor. A čini se kao da i sunce ovdje drugačije sija, kao da je veselije.

Objava FOTO/VIDEO: Čuvari „Biskupova groba“ pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Ne bi to bila prava patrola da nije s nama lovac Ban i njegov “jaran” Ivica, oba s Ustirame. Cilj nam je bio pohod do “biskupova groba” na Prigrađu ispod zanimljivog vrha Rajan. I obavili smo to, a  tu priču ostavljamo za drugi put kada donosimo dosta fotografija, zanimljivih priča i video.

U potrazi za izjavama o “biskupovu grobu” sreli smo jednu od najmlađih, a vjerojatno i najmlađu stalnu stanovnicu Kućana Marijanu Vladić. Vedra i naočita cura ispriča o “biskupovu grobu” kao da čita iz školske lektire.

Njezina vedrina i neka neobična radost vjerojatno su joj glavni vodiči u životu.

Nakon priče o temi zbog koje smo i stigli, otvorio se razgovor o tome što kako radi na Kućanima. Ljubav prema majci, obitelji i svome mjestu su vodilje kroz svaki dan zasebno.

Marijana s bratom Tomom bdije nad majkom koja je u poznim godinama sa zdravstvenim tegobama i potrebna joj je pomoć. Zatekli smo i samozatajnog brata Milana koji je stigao iz Makarske gdje radi u MUP-u. Uz brigu o majci, braći, ovcama, kravi… Marijana pravi izuzetno ukusan domaći sir, uzgaja koke… Ona je jednostavno svestrana.

Kako kaže narodna poslovica “Vuk meso ne jede po poruci”, tako i mi vama, dragi čitatelji, poručujemo. Sir i domaća jaja trebate probati. Tu se nađu mnogi drugi proizvodi koje Marijana pripremi od voća i povrća, od sokova i džemova.

Stoga, za ljubitelje pravog domaćeg sira i jaja od koka koje stalno hodaju prava je odluka nazvati ovu vrijednu curu i rezervirati domaći proizvod na broj 063 910 570.

Krenuli smo za pričom o “biskupovu grobu”, a naišli smo na još jednu zanimljivu životnu priču na Kućanima. S Marijanom smo dogovorili napraviti još jednu veliku reportažu kada Kućani budu u beharu. Vjerujemo da ćete i tada pratiti tu reportažu kao i ovu kratku vijest o vrijednoj osobi koja se ne boji života na selu u ovo vrijeme kada svi jure u grad, u zapadni svijet…

Objava FOTO: Na Kućanima je uvijek sve domaće pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Među Ramljacima se znalo kazati da su Kućani „Mali Vatikan“ upravo zbog velikog broja duhovnih zvanja. Teški uvjeti života poticali su odlazak na srednjoškolsko obrazovanje. U svemu tome neki su se odlučili poći u sjemenište i tako su povlačili jedni druge.

Prolazeći kanjonom Rame, magistralnom cestom Prozor – Jablanica, tik uz Jablaničko jezero, teško je odoljeti očaravajućem krajoliku. Sve se čini više nego idilično. Pogled često bježi ka lijevoj obali, na stijenu koja ponosno stoji iznad cijelog kraja. Tu se smjestilo selo Kućani kojega zovu i „Mali Vatikan“.

Skriveno od pogleda s prometnice ovo mjesto živi svoj život. Tu je mir, tu su mirisi drugačiji, tu je voće ukusnije, tu su šumske jagode najslađe, tu je sunce najtoplije.

Od tunela Jasen, na magistralnoj cesti M16.2. Prozor – Jablanica, preko Jablaničkog jezera vodi most u Ustiramu. Prošavši kroz ovo gusto selo uski krivudavi put vodi dalje, gore visoko, negdje pod same oblake, tamo gdje se čini kako se dodiruju nebo i zemlja.

Nakon bezbrojnih krivina stigosmo do kraja puta. Na padinama s jugozapadne strane proviruju crveni krovovi kamenih kuća i onih novih, modernih. Na vrh sela, groblje s crkvicom kao iz bajke. Stigli smo, dakle, na Kućane, mjesto u općini Prozor-Rama, koje je filijala župe svetog Ante u Gračacu. Prvi je dojam kako su Kućanci izabrali mjesto za groblje i crkvu da njihovi preci i crkva bdiju i nadziru selo i cijelu Donju Ramu.

Od Solakove Kule do Gračaca

Nedjelja je. Kućanci se okupljaju na redovnu nedjeljnu misu, a ovaj put je ujedno i proljetni blagoslov polja. Stoga i ne čudi malo više vjernika nego obično. Misu predvodi župnik fra Anto Cvitković. Okupili su se stalni stanovnici, ali i oni koji su potegli čak iz Zagreba i drugih krajeva kako bi ovom prigodom bili na svojoj rodnoj grudi, molili za svoje pokojne i blagoslov. Nakon mise, Kućanci su takvi ljudi da ne možete otići odavde, a da barem ne popijete rakiju. Da ste neki slučajni prolaznik ili pak neka rodbina isto biste prošli. Uvijek će netko potezati za rukav i zvati na užinu. Ovdje se svatko osjeća kao da je kod kuće.

Nekoć je ovo selo pripadalo župi Solakova Kula, no od preseljenja župe iz Trišćana na Gračac godine 1893. Kućani pripadoše Gračacu. Odmah se ukazala potreba imati crkvu u selu. Međutim, zbog gradnje župne crkve, filijalna je podignuta tek 1983. u groblju i 2003. posvećena Gospi Snježnoj. Upravo je to blagdan kada se Kućanci najradije okupljaju. Naravno, svoje godišnje odmore planiraju i za patron župe svetog Antu te nastoje doći za oba blagdana. Prije izgradnje filijalne crkve u selu je bio drveni zvonik s kojega bi zvono označavalo vrijeme Anđeoskog pozdrava, ali i upozoravalo kada bi se spremala neka vremenska nepogoda ili druga opasnost. Poslije ovog rata drevna konstrukcija je zamijenjena željeznom.

O životu na ovom prostoru Kućana i okolici svjedoče nekropole stećaka na lokalitetima Prigrađe, na putu prema Tošćanici, Stogiru, Kleku, Vracam i Došćici. Tu je i legenda koja je još uvijek živa među Kućancima da je na lokalitetu Glavica, iznad sela bila crkva. No, legende kažu da je nekoć ovo selo bilo isključivo muslimansko o čemu svjedoči i fra Pavao Dragičević iz 1741. i 1744. Nema spomena o Kućanima kao katoličkom naselju. Tek krajem 19. stoljeća Kućani se navode kao većinsko katoličko naselje. Prema legendi muslimani su pomrli od kuge.

Selo do rata napučeno djecom i omladinom

O povijesti Kućana i svim drugim naseljima Donje Rame detaljno je zapisao fra Mato Topić u knjizi Župa Gračac u Donjoj Rami, objavljenoj 2012. koja je postala literatura za istraživače ovih prostora. O obiteljima, prezimenima i kratkom poviješću svakog mjesta u Rami fra Mato je pisao u opsežnom djelu Rama i Ramljaci u zavičaju i iseljeništvu u nakladi Franjevačkog samostana Rama Šćit.

Na Kućanima su živjele obitelji prezimena: Antunović, Križanac, Markić, Šunjo, Vladić i Vukoja. Sudeći prema obnovljenim i novim kućama ova prezimena s Kućana neće nikada nestati.

Danas u ovom selu obitelj Šunjo ima dva srednjoškolca koji pohađaju Katolički školski centar u Sarajevu. Do pred sam zadnji rat selo je bilo napučeno djecom i omladinom.

Od muslimanskih obitelji ovdje su živjeli Medini za koje se tvrdi da su doselili iz Medine, zatim Agići i Vila.

Zora Marić

„Sve do rata na Kućanima je bilo više od 40 obitelji. Danas živi svega dvadesetak osoba. U ljetno vrijeme dosta je raseljenih koji po cijelo ljeto provode kod svoje kuće. Ima onih koji i zimi provedu najmanje po jedan mjesec. Posebno je živo kad se približi Gospa Snježna. Tada pristižu naši Kućanci iz svih krajeva. Najmanje tjedan dana prije traju priprave za blagdan“, kazala je Zora Marić koja je rodom s Kućana u obitelji Antunović, a uposlena je u Domu zdravlja „Rama“ u Prozoru.

Žuljave ruke i puno odricanja

Kućanci su stradavali u ratovima, od teškog života i nevremena. Kako reče Josip Vukoja pred Domovinski rat na Kućanima je bilo 60 momaka koji su spremno preuzeli odgovornost braniti svoj narod.

Za sve one koji su poginuli i nestali tijekom Drugog svjetskog i Domovinskog rata Kućanci su, iz zahvalnosti, podigni spomen obilježje. Inače, ratni sukobi potaknuli su veliko iseljavanje uz već ono prethodno zbog teških uvjeta života.

Iako sada u ovo proljetno vrijeme sve izgleda tako idilično, oduvijek se živjelo teško i mukotrpno, s puno odricanja i žuljavih ruku. Puta nije bilo. Daleko od svega. Osnovna djelatnost bila je poljoprivredna proizvodnja. Nakon izgradnje hidroakumulacije Jablaničko jezero, postalo je još teže. Nije bilo mosta preko jezera i nije se moglo preko vode. Bio je neki put s Gračanice preko Kleka ispod Klečke stijene do Kućana, ali je sve to bilo tako teško da je tjeralo ljude da pokušavaju naći i ostvariti bolje uvjete života. Odlaskom u Njemačku standard se poboljšavao, ali je to još uvijek bilo daleko od lagodnoga života i onoga „kako treba biti“.

Najslađe voće

Kućani su osobiti po mnogo čemu. Jedna od osobitosti je voćarstvo. Najslađe trešnje na ovim prostorima su sigurno iz Kućana. Tu su i druge sorte voća: od svakojakih krušaka i jabuka te vinove loze. I danas postoje ostaci trsja. Brojni izvori vode svjedoci su dobre zemlje i Božje brige za svoj narod na Kućanima.

„Sve ovo voće su kalemljene domaće sorte. Ono je nevjerojatno sočno. Rijetko koja godina izda. Ovdje je, nažalost, najviše starijih osoba, ali dolaze i mlađi, obnavljaju svoje kuće pa čak prave i nove“, riječi su Josipa Vukoje koji, kao „okorjeli“ Kućanac, ne želi napustiti svoje mjesto iako ima stan u Prozoru.

Baš to sočno voće s teškom je mukom dopremano ne samo u Prozor, nego i Mostar, čak Dubrovnik i Metković.

U trgovini kod Hansa

Tijekom posjeta Kućanima razgovarali smo i s Katom Vukoja, rođenom Vladić, koja je cijeli svoj život provela baš tu, na Kućanima. Ona je prava riznica povjestica i informacija.

Rado se prisjeća svoje mladosti i odlaska s majkom do nekadašnje željezničke postaje Rama koja se sada nalazi pod vodom Jablaničkog jezera.

Foto: Kata Vukoja

„Kada bismo natovarili konja voćem onda bismo moja mater i ja krenuli na Ramu. Tamo je bila trgovina i radio je neki Hans. Kad bismo rastovarili konja onda bi mene mater stavila na njega i okrenula prema Kućanima i ja bi sama kao mala išla do Kućana. Tu bi opet susjedi pomogli da natovarimo druge sepete s voćem i ponovno na Ramu. A tu u trgovini kod Hansa svidilo mi se neko platno. Nagovarala sam mater da mi kupi. No, prìče je bilo kupiti brašna, soli, gaza za kuću. Ipak, meni je taj Hans odrezo platna i dao. Niko nije bio sretniji od mene. Ja sam mu onda dala našeg voća, onako, kradomice“, prisjetila se baka Kata anegdote koja na najbolji način opisuju kako se i od čega živjelo na Kućanima.

Mjesto grobova i starih kamenih kuća

U ovom je selu moguće danas vidjeti autohtone kamene kuće – ponegdje urušene, neke su obnovljene… One svjedoče o majstorskom umijeću gradnje kamenom. Međutim, nikle su i potpuno nove. Sve to govori da su Kućani bili i ostat će uvijek najdraže mjesto svojim Kućancima.

Na lokalitetu Prigrađe nalazi se grob za koji mještani kažu da je nekog fratra ili biskupa. Na brdu, zapravo neobičnom uzvišenju nazvanom Rajan ima ostataka zidina i vjeruje se kako je tu nekoć bio grad. To potvrđuje lokalitet naziva: Prigrađe. Prema predaji koju i danas čuvaju Kućanci, tu je nekoć postojala tamnica.

Jelin grob

Za grob na Prigrađu Kata pamti staru predaju. „Moj ćaća je imao knjigu u kojoj je pisalo da su Turci potrali fratre iz Fojnice. Jedne su ubili u Deževicama, a druge ovde na Prigrađu i to dvojicu. Jedni su onde kraj Kleka, na onom koseljku koji se zove Crkvica, a jedne su ubili u Ljubuncima u župi Uzdol. Tu bi se išlo na zavit, a iđe i sada na Petrov. Na Prigrađu bi bila misa i jednom jedan fratar reče kako se ne zna šta je u grobu. Onda su ljudi otkopali i našli dvoje kosti. Našlo se čak i malo one pratarske čoe“, kazuje baka Kata.

Kućanci pak osobito časte i zavjetuju se na Jelinom grobu – prema narodnim zapamćenjima na lokalitetu Jelin grob, nazvanom upravo prema legendi da je tu pokopana cura još za turskog vakta. Kako se grob nalazio na mjestu kojem je prijetilo otiskivanje zemljišta kosti su izvađene i premještene u groblje. Zanimljivo je da su u grobu nađena dva kostura. Ovo zasigurno zaslužuje posebno stručno istraživanje.

„Tude je na Jelinu grobu ukopana neka cura. Ukopana je u nekoj strani, a ona se poravna. Nađene su dvoje kosti. Sigurno su to bili muž i žena. Da se ne bi opet urušilo ili zaraslo kosti su prenesene u groblje tu iznad sela“, pojasnila je baka Vukoja koja je rođena 1936. godine i kao dijete sjeća se nekih ratnih zbivanja. Posebno joj je ostalo u pameti kako je poslije ratnih stradanja često nosila hranu pripadnicima hrvatske vojske koji su se sklanjali pred komunističkom vlašću.

Selo s najviše visoko obrazovanih po stanovniku

Životni uvjeti poticali su Kućance da izlaz pronalaze u školovanju i traženju posla u Rami, drugim mjestima Bosne i Hercegovine, Hrvatske i inozemstva. Udaljenost od putova i drugih većih mjesta, pogotovo izgradnjom Jablaničkog jezera, utjecala je na cjelokupni život, pa tako i školovanje. Dugo vremena jedino moguće prijevozno, odnosno, prijenosno sredstvo bili su konji.

Od Hrvatske i Italije, sve do Argentine

U početku su se djeca ovdje obrazovala u privatnoj kući. Kasnije je sagrađena četverogodišnja škola ispod sela koju su pohađali mališani s Kućana, Kleka, Došćice i Homatlija. Pred sam rat na Kućanima je u četverogodišnju školu išlo 12 učenika, a više razrede na Gračacu 23. Obitelji su na sve moguće načina omogućavale daljnje školovanje djece: pješačeći na Gračac; putujući u Jablanicu, Prozor, Konjic, Mostar; odlazeći kod rodbine u Hrvatsku ili sjemenište. Upravo ti uvjeti potakli su da brojni Kućanci završavaju visoko obrazovanje. Danas ih je na desetine koji su pravnici, liječnici, svećenici, sveučilišni profesori… kako u BiH tako Hrvatskoj pa i u Rimu. A Kućanci su se raseljavali tako daleko da ih se može naći i u Argentini. Ali nikada nisu ostavili ili zaboravili svoje Kućane.

Izvor duhovnih zvanja

Među Ramljacima se znalo kazati da su Kućani „Mali Vatikan“ upravo zbog velikog broja duhovnih zvanja. Teški uvjeti života poticali su odlazak na srednjoškolsko obrazovanje. U svemu tome neki su se odlučili poći u sjemenište i tako su povlačili jedni druge. Brojni su Kućanci prošli upravo to obrazovanje.

Zora Marić, čija majka još uvijek živi na Kućanima, a ona koristi svako slobodno vrijeme kako bi bila u svom rodnom mjestu, kazuje o duhovnim zvanjima iz ovog sela. „S Kućana je bilo svećenika već prije Drugog svjetskog rata: pokojni Ivo Antunović. Kasnije ih je bilo još i više. Preminuli svećenici su: Nikola, Jure i Ivan Antunović te Zoran Vukoja. Od živućih su: Vlado Markić, Ivan Antunović koji je dekan Filozofskog fakulteta Družbe Isusove u Zagrebu Domin Vladić s trenutnom službom u Kanadi, a ranije je bio u Australiji.

Ove godine treba biti mlada misa još jednog mladomisnika čiji su roditelji s Kućana iz obitelji Markić. “Nadamo se još jednom mladomisniku iduće godine“, spominje Zora te veli kako iz ovoga mjesta ne potječu samo svećenici nego imaju i pet časnih sestara. „Moje dvije sestre su časne. Imamo časnu u Rimu, sestru Bernardetu. Jedna je već tamo preminula. A sestra Terezija je profesorica u Katoličkom školskom centru u Sarajevu“, ponosito je nabrojila gđa Marić duhovna zvanja.

Prvi od svećenika iz ovog sela, koji je još prošlog stoljeća boravio u Rimu, jest nedavno preminuli fra Nikola Vukoja, a najviše vremena u Vječnom Gradu proveo je isusovac Jure Antunović koji je magistrirao u Rimu, a zatim punih 11 godina bio urednik Hrvatskoga programa Radio Vatikana.

Nakon povratka u Hrvatsku, obavljajući dužnost kapelana u Zametu, u 50. godini život, zatekla ga je bolest, od koje je preminuo.

S kraja 1980-ih i početkom 1990-ih, nekolicina, u većini djevojaka, iz Rame je također došla u Rim. Najviše zaslužne za to su časne iz Družbe sestara milosrdnica Sv. Vinka Paulskoga među kojima je bila redovnica upravo s Kućana.

Prisutnost sestara ove družbe u Rimu počinje 1924. godine, kada su preuzele brigu za kućanstvo u Hrvatskom zavodu Sv. Jeronima, a nakon čega su otvorile školu i starački dom u istočnom dijelu grada – Centocelle.

Danas su najbrojnija hrvatska ženska vjerska ustanova u ovom gradu, s ukupno 15 sestara, a među njima je i s. Elizabeta Antunović s Kućana. Obiteljske ili prijateljske veze potakle su ove redovnice da prime i smjeste nekoliko djevojka iz Rame.

Neće nestati

I da ne dužimo… Ovo je još jedna priča o mjestu koje ima svoju povijest, ima svoje osobitosti, ima svoje zanimljive ljude. Mjesto koje zasigurno neće nestati, nego će se ponovno roditi kao što se rađa novo sunce koje je upravo zašlo iza Klečke stijene koja bdije nad Kućanima i cijelim donjeramskim krajem.

Objava KUĆANI: „Mali Vatikan“ u Rami pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.