Na ove riječi sigurno se pojave asocijacije vezane za zimu i nedjelju u Rami. Zimskim nedjeljama Rama miriše na kuhani kiseli kupus i sarmu.

U drugoj polovici studenog, kada nastupaju hladniji dani, meso je pohranjeno u različite verzije sušionica, odnosno, pušnica. Nešto ranije kupus je bio spreman za kiseljenje u bačvama i plastičnim buradma ili posudama.

Čim bude prvo meso suho nedjeljni obiteljski ručak u Rami je tradicionalno kupus ili sarma. Nije ni čudo što u to vrijeme Rama miriše opojnim mirisima kupusa i suhog mesa.

Ta tradicija je nastala iz potrebne jednostavnosti. Da bi se izbjeglo nedjeljno kuhanje ili neko drugo spremanje objeda kupus ili sarma bi se spremali već u subotu navečer. Često bi to bilo i u rano nedjeljno jutro. Čeljad koja odu na ranu misu dužna su voditi brigu o kupusu koji se polako krčka negdje na kraju peći. Često bi znao i pokipiti, događalo se da i zagori, ako ložači koji su ostali kući nalože previše ili zaborave na kipući kupus. Ti ložači bi bili najčešće starija čeljad ili djeca koja su već bila na misi ili ne mogu pohoditi  crkvu te nedjelje.

Starije generacije sigurno se sjećaju tih zimskih dana dok je snijeg obijelio tle, škripao pod nogama, a u obiteljskoj kući plamti vatra dok se za vrijeme mise moli krunica i izgovaraju brojni zazivi koje predvode starija čeljad.

Objava Zima, nedjelja i Rama pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.