Obiteljska kuća u Grabovici i smokve u rujnu bile su nekada radost porodice Marić, a nakon 9. rujna 1993. godine ostalo je samo sjećanje da su tu nekada živjele Ilka i Ružica Marić, majka i kćerka.

Preko poruka Crvenog križa, 3. rujna 1993. godine Ružica je pisala bratu Anti, koji je kao vojno lice Hrvatskog vijeća obrane (HVO) s petoricom kolega izbjegao u šumu. U pismu je navela da su dobro, da imaju hrane, da beru voće i da su rodile smokve. Šest dana nakon pisma, majke i sestre više nije bilo.

“Niti ja niti oni nismo ni u snu mogli zamisliti da će se to desiti”, prisjeća se Marić.

Bio je na liniji kada je saznao šta se dogodilo u mjestu Grabovica.

Marić kaže da je bilo pljački po selu ranije, ali da civile niko nije dirao do devetog mjeseca.

“Da bi nakon četiri mjeseca, po nečijem nalogu, sigurno nisu tek tako, došli i čitavo selo, koga su zatekli, osim ona dva dečka koja su uspjela pobjeći, pobili su na ovoj našoj lijevoj strani. Oni su jednostavno iz čista mira, i to sve prosjek 65 godina. Nijednog tu vojnika nije bilo, 20 kilometara je linija bila dalje. Baš ono po nečijem nalogu da se ti civili ubiju”, priča Marić.

Posebno je ogorčen na rad pravosuđa. Za ubistva pojedinih članova obitelji koji su bili civili, kaže Marić, ima presuda, a za neke nema.

“Znaju se imena i prezimena koja su bila u toj jedinici”, kaže on.

Sudovi u BiH su zbog zločina protiv civilnog stanovništva u Grabovici osudili petoricu pripadnika Armije BiH na zatvorske kazne. Enes Šakrak, bivši pripadnik Devete motorizovane brigade Armije BiH, pred Županijskim sudom u Sarajevu osuđen je na deset godina zatvora zbog ubistva Ljubice i Mladenke Zadro, dok je Mustafa Hota u istom sudu osuđen na devet godina zbog ubistva Pere i Dragice Marić, a obje presude su izrečene nakon sporazuma o priznanju krivnje.

Na po 13 godina zatvora su osuđeni Nihad Vlahovljak, Haris Rajkić i Sead Karagić pred Županijskim sudom u Mostaru zbog ubojstva tri člana porodice Zadro – Ivana, Matije i Mladena – počinjenog 9. rujna 1993., a Vrhovni sud Federacije BiH je kasnije potvrdio ovu presudu.

Grabovica se, kaže Marić, samo spominje na obilježavanju godišnjice, na kojem obitelji apeliraju da se tijela ubijenih pronađu. Nekada smatra izgovorom opravdanja da su tijela bačena u Neretvu. Nema ni za to potvrde, kaže.

Želio bi da proradi savjest kod onih koji znaju gdje su mještani Grabovice, da progovore. Marić je svjestan da nikoga ne mogu vratiti, ali bi bilo veliko olakšanje obiteljima da se ubijeni konačno sahrane i da znaju gdje će svijeću zapaliti.

“Najteže je kad su godišnjice, kad je kod nas dan mrtvih 1. studenoga, svako ode na grob, upali svijeću, pomoli se, a ti ne znaš gdje ćeš. To su najteži trenuci, ali nisam jedini, ima puno takvih, živjeti s tim moramo, a kako, to samo mi znamo”, rekao je Marić.

Prvi put u Grabovicu dolazi nakon rata, 1995. godine, i zatiče prazan kućni prag, ali i opljačkanu porodičnu kuću. Proradile su, kaže, emocije. Danas je tu ostatak stare kuće, u koju gleda i prisjeća se nekadašnjeg života s majkom i sestrom.

“Možda hodam po tijelima a ne znam da su tu”, kaže.

Za majku i sestru sam je sagradio spomen-ploču u znak sjećanja, jer neka uspomena mora postojati, govori Marić, objašnjavajući da nema njihovih fotografija.

“Ako nema obilježeno, kao da se nije ni desilo”, smatra.

Prema podacima Udruge hrvatskih stradalnika “Grabovica ‘93”, u ovom mjestu su 8. na 9. rujna 1993. ubijena 33 civila, dok je u haškoj presudi bivšem načelniku Štaba Vrhovne komande Armije BiH Seferu Haliloviću konstatirano da su pripadnici Armije BiH ubili mještane koji nisu aktivno učestvovali u neprijateljstvima. Halilovića je Tribunal u Haagu oslobodio optužbi uz obrazloženje da nije imao efektivnu kontrolu nad vojnicima u Grabovici.

Objava Spomen-ploča jedino sjećanje na majku i sestru, Ante im posmrtne ostatke još nije našao pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Danas je u Sarajevu završena dvodnevna sjednica Vijeća za provedbu mira (PIC), a nakon sjednice medijima se obratio visoki predstavnik međunarodne zajednice Valentin Inzko. Inzko je izrazio razočaranje sporim tempom provođenja reformi u BiH. Također, Inzko je dodao kako je PIC osudio najavljeni koncerta Marka Perkovića Thompsona u Mostaru kao podrška osuđenim ratnim zločincima.

PIC sjednice, isti komentari, isti zaključci…

Marić: Zanimljivo je posmatrati zaključke PIC-a. Kad se sjetim kako smo prije nekoliko godina sa strepnjom čekali šta će oni dlučiti…gledam sad niko PIC više ne shvaća ozbiljno. Ljudi se danima šale sa da li je Inzko izrazio veliku ili veoma veliku zabrinutost. OHR je izgubio autoritet. Nepotrebno je postojanje OHR-a. Građani čekaju da li će Inzko smijeniti političare, a nisu nama problem političari nego sistem, koji je korumpiran. Bez obzira ko dođe na vlast prepuštamo se njihovoj savjesti.

Možemo li se osloniti na njihovu savjest?

Marić: Naravno da ne. Zanimljivo, danas su najveći zastupnici nacionalnih interesa upravo oni koji su se busali da su Jugosloveni, bivši šverceri, koji su se krili po trezorima. Nacionalni interes njima nije ni najmanje bitan, nego samo njihov interes. Problem je i u građanima koji se ponašaju kao žrtve. Mi moramo posati saučesnici – mi ih biramo. Nije bitno da Inzko smjeni te ljudi, nego je potrebno da ih mi kažnjavamo. Pojedinci mogu mnogo uradit ako žele, a mi kao birači moramo ih prepoznati i dati im povjerenje, a kazniti one koji nam prodaju maglu.

Dvije su godine prošle od stupanja na snagu Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju BiH i EU. Za dvije godine – možemo li uopšte govoriti i o kakvom uspjehu ili postignućima?

Marić: EU ima određeni sistem i kada želite da uđete u Uniju morate prihvatit njena pravila igre. Prvo što se pita je korupcija i onda se postavlja pitanje da li to našim političarima odgovara. Mi se u BiH ne možemo dogovoriti koliko nas je, a kamoli o nekim bitnijim stvarima. Političari se ovdje vole prikazivati kao da žele Evropu, ali je cijeli evropski put, ustvari, farsa.

Ponavljam, problem je u sistemu. Nisu samo stranke desnice bile na vlasti u proteklih 20 godina. Građani su davali povjerenje i strankama ljevice, ali su ostali razočarani. Građani teže promjenama. Evo, ponajbolji je primjer Željko Komšić kojem su mnogi građani na početku ukazali povjerenje, pa kako mu je opala popularnost.

Objava “Bivši šverceri i Jugosloveni danas najveći nacionalisti” pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.