Bogata zemlja…

– Australija je lijepa i bogata zemlja u svakom pogledu. Međutim, mi Balkanci okrenuti smo na ovu stranu. Nostalgija je bila toliko jaka da me ništa nije moglo pokolebati u namjeri da se vratim. Uzalud bogatstvo, ljepote i zlatne obale. “Izbaždareni” smo za život u ovim predjelima. Naselili smo se ovdje u Rudine, u naselje u kojem živi veliki broj raseljenih s područja Kaknja i Zenice. Potreban nam je tih, miran život. Naravno, razmišljali smo i o tome kako osigurati egzistenciju za normalan život. Imamo trenutačno problema zbog nedostatka zemljišta za obradu. Farmu smo doveli do faze kada se postavlja pitanje opstanka. U posljednjih pet mjeseci prodali smo više od 30 grla krupne stoke.

Trenutačno na farmi imamo pedesetak grla – priča Trifković. Kaže da je imao 90. Zbog nedostatka kabaste hrane morao je smanjivati broj. Trenutačno otkupljivaču dnevno isporučuje 450 do 460 litara mlijeka. – Vlasti nam obećavaju zemljište pod koncesiju, no već 11 godina živimo od obećanja. Mlijeko otkupljuje tvrtka “Mikan” iz Modrana. S njima surađujemo više od četiri godine i sve je izuzetno korektno. Premiju za mlijeko u posljednje vrijeme primamo redovito. Zbog toga želim pohvaliti Vladu Republike Srpske i resorno ministarstvo. Ranije je premija za mlijeko kasnila i po devet mjeseci. Pratile su nas i suše i poplave. Mi, farmeri, proizvođači mlijeka, zadovoljni smo trenutačnim odnosom kada je u pitanju kontinuitet isplate premija za mlijeko – dodaje Trifković.

Potrebno više zemljišta

Trenutačno mu je, kaže, potrebno još 15 do 20 hektara zemljišta da bi mogao osigurati kabastu hranu za stoku, odnosno silažu. – Sada obrađujem 85 duluma zemljišta. Potrebno mi je još dva puta toliko da bi farma normalno funkcionirala. Sinovi Srđan i Bogdan završili su školu, kći Sara završava srednju. Razmišljamo što raditi, hoće li nam sinovi ostati na imanju ili ipak da idu u bijeli svijet. Ako uspijemo riješiti problem s nedostatkom zemljišta, da se sinovi mogu oženiti, da gradimo kuće, onda bih morao smanjiti broj grla na minimum, a oni neka idu svojim putem – kaže farmer Trifković.

/Izvor: Večernji list/

Objava Farmer koji se vratio iz Australije dnevno prodaje i do 450 litara mlijeka pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Hercegovci nastanjeni po Ljubuši pripadaju u prvom redu stočarstvu. Glavna pažnja njihova usmjerena je na stoku. U prvom redu da je održe na velikom broju, jer u koliko je ima više u toliko je ne samo njihov mobilni kapital veći nogo je i obrađivanje ziratne površine uspješnije i rentabilnije. Ako im vlastita stoka ne može da podmiri potrebu torenja njihovih zirata oni se koriste zadružnim držanjem stoke.

Malo ih ima da su na planini bez sumjesničarske i pobravičarske stoke, a to je zadružno planinsko stočarstvo. Samo ovdje glavnu korist od takvog stočarstva vuče onaj koji izlazi na planinu na svoju ziratnu zemlju, jer sa većim brojem stoke može i brže i bolje da potori veće ziratne površine. U koliko se kod nekoga od njih povećava brojno stoka u toliko raste i njegova težnja da prihvati što više slobodne planinske zemlje u ograde i pretvori je u zirate. Prema tome je stoka ishodište njihove zemljoradničke radinosti i ekstenzije. Kolika će biti ta radinost i ekstenzija zavisi osim stoke još od klimatskih i terenskih prilika i od kvaliteta zemalja koje obrađuju, zatim od njihove lične duševne i tjelesne snage i od njihovog kulturnog i privrednog stanja u kome se nalaze.

S obzirom na to da oni u glavnom izlaze sa sitnom stokom, sa ovcama, planinski teren i klima povoljni su za ovce. Velike ljetne vrućine, kakve vladaju u Donjoj Hercegovini, nisu povoljne za ovcu. Ona može ne samo da se bolje ishranjuje na planini nego i da se osjeća bolje u svježem i oštrom planinskom uzduhu. Upravo u koliko je planina svježija u toliko je njezino zdravlje i osjećanje bolje a njezin apetit i produktivnost veća. Ljubuša i teren oko nje, na kome se zadržavaju stočari, nijesu najpovoljniji. Cijela cjelcata Ljubuša je bez šume. Šume su potrebne ne samo za zaštitu stoke od nevremena nego i od velikih vrućina i vjetrova. Na Ljubuši se stoka nema gdje skloniti, od nevremena. A što se tiče vrućina, one su ipak mnogo blaže na planini nego u Hercegovini. Osim toga stoka sama traži za velike dnevne vreline sjenovite i vjetrovite položaje i zadržaje se po njima sve dok pripeka ne oslabi. Noći su na planini uvijek svježe, upravo hladne. U njima je pravo osvježavanje i krijepljenje stoke.

Još veća je nezgoda zbog nestašice žive vode. Ona dva tri živa vrela na Bunarima ne mogu tu nevolju popraviti.

I stoka i ljudi pate se zbog oskudice vode i upućeni su na površinsku vodu sakupljenu pretežno u lokvama a samo djelomično u čatrnjama. Za onoga tko je naučen na čistu i svježu izvorsku vodu neshvatljivo je kako može i staro i mlado da provede po 4 mjeseca na terenu gdje nema druge vode do one iz lokve ili u povoljnijem slučaju iz čatrnje. Tu vodu po lokvama pije stoka, u nju zalazi i zagađuje je, na toj vodi oni peru svoje rublje a na koncu tu istu vodu ljudi upotrebljavaju za piće i u njoj kuhaju jela. Zbog te nestašice vode ne održavaju čistoću ni u njihovim stanovima a ništa više pažnje ne obraćaju čistoći svoga tijela i odijela. Planinke su mi sa smijehom pričale, kako je toga ljeta izlazio do njih sreski liječnik, da kalemi djeci ospice. Kada je, kažu, svršio svoj posao, zaprijetio nam je da ne kupamo djecu dok im ne zamlade ranice nastale od kalemljenja. Kakvo ga je kupanje snašlo, vele, na planini. Pa mi djecu jedva jedanput u nedjelji umijemo. Nije im bolja voda ni u čatrnjama. Većinom je mutna i topla. Izgleda da o nehigijenskom životu ovoga svijeta nitko ne bere brigu. Na Zlopolju se nalazi lokva ispod samoga groblja, gdje i sada ukapaju mrtvace. (Fratri sa Šćita, nažalost, 1995. godine devastirali su kulturnu baštinu tj. uništili su lokvu na Zlopolju i tesani kamen iz lokve ugradili u zidove oko samostana. op. priređivača).

Rekli su mi da se služe vodom za kućnu potrebu i sa te lokve. Kada bi neko vodio računa o zdravlju ovih planinara, bila bi mu prva briga da im pribavi zdravu pitku vodu. Oni sami teško da će išta bolje u tom pravcu stvoriti jer nemaju potrebnih sredstava i ne znaju. Od strane upravnih vlasti ima pokušaja da im naprave bolje i veće lokve. Ali taj posao vršen je do sada bez pravog poznavanja posla, bez savjesti i poslovne ispravnosti. Na Rudopolju nalazi se državna lokva “Ledeno” pod Kedžarom, ogrankom Vran planine. Dno njezino je od cementa a zidovi od tesanog kamena. Dno je davno ispucalo a zidovi se počeli rušiti. U lokvi nema vode. Na Podiću nalazi se lokva “Snižara”. Napravljena još za austrijske uprave a popravljena 1929. godine. Ali popravak je i ovdje izvršen ili bez stručnog znanja ili bez ispravnosti u radu. Ni ta lokva ne drži vodu. Ja mislim, da je uopće pogrešno upotrebljavati cement za pravljenje nepropusnog dna u planinskim lokvama. Kada voda smrzne preko zime, onda cementno dno ispuca i za dvije tri godine njega više nema. Cement bi se mogao održati samo onda, ako bi pred zimu voda iz lokve bila iscrpljena a suho dno pokriveno odnosno zatvoreno daščanim krovom. To se isto radi sa bazenima u našim gradskim parkovima. Samo tako ostane u njima cementni oblog neoštećen od mraza i leda. Velike i dobre prirodne lokve, kao što su Bristovica, Selakuša i Stražbenica, imaju dno nabijeno crvenom glinom. Zašto se stručnjaci ne drže tog prirodnog materijala kod izgradnje tzv. državnih lokava?!

Život planinara u stanovima veoma je primitivan. Same prostorije za stanovanje veoma su jednostavne i ne daju nikakve mogućnosti za udobnost. U ostalom niti ti planinari traže kakvu udobnost niti znaju za nju. Ja mislim da je malo seljaka u Evropi koji imaju tako nizak standard života kao ovi planinari. Oni podnose sve nevolje života samo da održe život. Oni sami među sobom podržavaju uvjerenje, da je njima tako dosuđeno, da trpe i da se muče. Kažu: “Bog je težaka stvorio na zemlji i vezao za zemlju”. Najveći dio napustio bi naravno taj težak životni put, ali kuda i kako. Bez sredstava se ne može ni na škole ni na zanat. Stoga samo pogdjekome uspije da skine sa sebe težački jaram i da uskoči u gospodu. Kako je nizak njihov društveni nivo vidi se i po tome, što smatraju da je ljepše i unosnije biti i služitelj pa i najgori nadničar u nekome gradu nego težak. Čuvar šume, financijski stražar, žandar, to su za njih visoka zvanja. Većina ih živi na krševitom terenu i na višim položajima, gdje može da uspijeva samo ozima raž, jari ječam i zob. Tek u nižim položajima oko Mostara i Ljubuškog dolazi u obzir gajenje duvana i vinove loze. Ali njihove ziratne površine su male, prihodi sa njih neznatni i jeftini. Ukoliko je ranijih godina i postojala kvantitativno mala proizvodnja duvana, loze ili žita, stoke i stočnih proizvoda, u toliko su povoljnije cijene (mislim na godine 1919.-1925.) ipak davale mogućnosti za nešto bolji život. Ali od 1926. godine pa dalje, oni se herojski bore da održe goli život.

Ovdje, na ovim planinama, oni se malo odmore od tereta fizičkoga rada i od kućnih briga i neimaštine. Stoga i dolaze na planinu pretežno stariji ljudi i djeca. Sredovječnih i snažnih je malo. Mlađarija, i to pretežno djevojke, služe kao čobanice. Mladića je malo po planini ili se nalaze samo za vrijeme svršavanja poljskih radova po planinskim ziratima. Taj oporavak bio bi u istinu veoma snažan, kada bi životni uvjeti bili drukčiji. Ali stanovanje je više pod vedrim nebom nego pod krovom. Danju valja čuvati stoku na pašama a noću je valja čuvati kod torova od vukova. Od zvjeradi su uvijek na oprezu. Samo neka jedan noćni čuvar kod tora poklikne odmah se čuju odzivi sa svih strana. Cijela se planina razbudi. Odnosno ona je budna i samo čeka priliku da se javi.

Bez obzira na vrijeme pastiri izgone stada na pašu. Planinska ovca malo je osjetljiva na kišu i ljetne vremenske promjene. Ona upravo teže podnosi vrućinu nego hladnoću. S njome skupa moraju i pastiri da podnose sve planinske nepogode. Ja sam ih često viđao da dođu kolibi i torovima mokri do kože. Cijeli dan ostali su pored stada iako je na njih lijevala kiša. I dok ne spreme ovce u torove, dok ih ne pomuzu i mlijeko predaju planinki ne ulaze u kolibu niti skidaju sa sebe mokru odjeću i obuću.

Objava Život i rad na planini pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Objava Kako napraviti rižu na mlijeku finiju od čokoladnog kolača? pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

“Očekujemo da će poslije 1. veljače, stupanjem na snagu i primjenom adaptiranog Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, biti još teže. Prerađivači i proizvođači ovu situaciju dočekuju nespremni i proizvodnja mlijeka je dovedena u veoma teško stanje te je na ivici propadanja”, stoji u pismu mljekara.

Navode da nadležne institucije nisu ništa poduzele iako je od potpisivanja adaptiranog SSP-a prošlo šest mjeseci te da nije realiziran ni dogovor s njemačkim ministrom poljoprivrede o namirenju dijela dohotka izgubljenog pritiskom uvezenog mlijeka. Podsjećaju da nisu isplaćeni ni dugovi iz 2016. godine, a agrarni budžeti su ostali na prošlogodišnjem nivou. Osim nadležnim institucijama, nezadovoljni su i ponašanjem pojedinih mljekara.

“Pojedine mljekare obaraju cijene ispod cijene koštanja, čime obaramo i ulazne cijene mlijeka ili smo sami sebi konkurencija na tržištu BiH. Očekuje se da EU na tržište stavi u promet veće količine mlijeka u prahu, zbog čega protestiraju i evropski farmeri u Briselu, iako su pored redovnih poticaja dobili i jednokratnu pomoć. U ovakvoj situaciji osjećamo se napuštenim od vlasti, ali očekujemo da mljekare i proizvođači zbiju redove i naprave ozbiljnu strategiju da se spasi mljekarski sektor i da se s tom strategijom pojavimo pred Vijećem ministara i Parlamentarnom skupštinom BiH”, navodi se u pismu.

Ističu da će nestankom mljekarskog sektora nestati i poljoprivreda u BiH jer tamo gdje nema krava nema ni tova bikova, a ni ratarske proizvodnje.

“Nestat će mljekarski sektor, ali će nestati i selo, što bi bila katastrofa za BiH. Želimo vas upozoriti da nemamo mjesta za unutrašnju konkurenciju obaranjem cijena, uništavanjem primarne, ali i prerađivačke industrije, nego da moramo otvoriti oči političarima i kroz mukotrpnu borbu pokušati spasiti primarnu proizvodnju, ali i prerađivačke kapacitete”, navodi se u pismu koje potpisuje predsjednik Udruženja Vladimir Usorac.

Iako situacija ni u Federaciji BiH nije ništa bolja, poljoprivrednici šute i ne poduzimaju ništa za razliku od kolega iz RS-a, tvrdi Adin Sakić iz Udruženja mljekarske industrije BiH. Glavni problem je što bh. proizvođači nisu ravnopravni sa proizvođačima iz EU.

“U EUropskoj uniji je prije dvije godine ukinuta kvota za proizvodnju mlijeka i došlo je do povećanje proizvodnje u EU, a Rusija je istovremeno uvela blokadu na uvoz mliječnih proizvoda iz EU. Tako da je višak mlijeka koji se pojavio morao naći izlaz i pojavilo se izuzetno jeftino mlijeko. Mi smo imali ponudu tog mlijeka iz Mađarske gdje je litar mlijeka za 20 posto jeftiniji od cijene mlijeka koju mi trenutno plaćamo. Kada je riječ o poljoprivredi, u BiH je jedinstvena politika, a u EU postoje povlaštene stope poreza i doprinosa. Oni dobijaju nepovratna sredstva do 70 posto za nove investicije, imaju plavi dizel, kamatna stopa je između 0 i 2 posto, a u BiH od 5 do 8 posto i nećete dobiti kredit jer ga strane banke ne daju poljoprivrednicima”, kazao je Sakić za Klix.ba.

BiH ima 13.000 registriranih poljoprivrednih proizvođača mlijeka koji strahuju za svoju budućnost nakon otvaranja tržišta od 1. februara.

“Moguće je da nas preplavi jeftino mlijeko, kao što se desilo prošle godine u Hrvatskoj. Tamo je prošle godine između 200 i 300 farmi prestalo raditi zbog nemogućnosti da se izbore s konkurencijom iz EU. Idemo u rat bez ikakvog naoružanja i apsolutno smo nekonkurentni. Kako bi se sačuvao domaći sektor neophodan je veći budžet, isplata poticaja na vrijeme, a da ne govorim o propuštenim prilikama za nepovratna sredstva iz EU fondova. Izgubili smo ih jer nemamo zajedničku strategiju na nivou države”, rekao nam je Sakić.
Klix.ba

Objava Bh. mljekari na ivici propadanja: Preplavit će nas jeftino mlijeko iz EU pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Nedavno smo objavili jednu zanimljivu priču o mladićima koji žele ostati i raditi na svojoj zemlji. Ta pozitivna priča je odjeknula. Vidjeli smo koliko nam nedostaje tog pozitivnog duha i da smo mi ljudi koji volimo lijepe i pozitivne stvari. Naravno, ima i nekih neslaganja i onih kojime ne odgovara kada se nešto u općini Prozor-Rama ili BiH događa i promišlja pozitivno. Neka ima i takvih, to utvrđuje naše stavove.

Sada donosimo jednu priču o momku koji je već odavno naučio nositi se sa životom i borbom za koricu kruha koja je puno slađa nego ona u nekoj od zapadno-europskih zemalja.
Josip Skoko iz mjesta Orašac u općini Prozor-Rama sa svojih 23. godine ima vlastitu farmu krava. Kada smo stizali do njegove zimske farme očekivali smo nekog smrknutog, iscrpljenog i turobnog čovjeka. No, naišli smo na nešto sasvim drugo. Na Josipu je radno odijelo, jer smo stigli u ranim popodnevnim satima. Dočekao nas je s blagim osmijehom čovjeka koji zrači vedrinom.

Odmah smo se uputili u objekt gdje su smještene krave, a Josip je započeo svoju priču. „Ovdje su smještene krave tijekom zime, a ljeti su u Trebiševu. Trenutno imam 17 grla. Prije par dana je stigla jedna prinova tako da sada imam 18 grla. Ljeti su krave na ispaši u podnožju Vran planine, u mjestu Trebiševo. Tada im pripremam sijeno i drugu hranu za zimu, a zimi se moram spustiti ovdje u Orašac.“
Pored sijena Josip je do sada sijao na Trebiševu po 30 do 40 duluma žita. Sada je to znatno povećao. Od proljeća pa do kasne jeseni krave su na ispaši tako da imaju zaista kvalitetno mlijeko. Pored svojih krava, Josip čuva i krave drugih ljudi koji žele svoju stoku hraniti pravom planinskom travom. Tijekom dana krave su na slobodnoj ipaši, a nakon povratka sa ispaše dobivaju pojačanu prehranu.
„Pri ovoj ispaši i pojačanoj ishrani krave daju do 20 litara kvalitetnog mlijeka. Mlijeko otkupljuje mljekara, a tu su i drugi proizvodi. Malo je problem što sa Trebiševa moram mlijeko dovoziti do Orašca kako bih predao za mljekaru kada dođe prijevoz. Put je makadamski i dosta loš, duljine je 14 kilometara u jednom pravcu. Sanacija tog puta bi mi puno značila. Tijekom ljeta kada sam na Trebiševu najviše mi u radu pomažu moji roditelji, posebno moj brat Pero, a po potrebi angažiram i druge radnike.“ Nastavlja Josip priču o svom radu.

Nismo mogli odoliti, a da ga ne pitamo kako ga doživljavaju njegovi vršnjaci. „Kao i u svakom poslu, netko odobrava i daje podršku pa čak i radom. Naravno, ima i onih koji u ovome ne vide perspektivu. Znam i ja da je teško, ali se uvijek raditi mora. Ja sam izabrao ovo i ne stidim se i ne obraćam pažnju šta će tko reći. Ovo je moja odluka i moj život. Kod nas se uvijek kaže da nema posla, a ljeti je veoma teško naći radnika za pomoć u radu. „ Objašnjava Josip gladeći nedavno pristiglu prinovu u štali. Dok priča miluje tele kao da je malo dijete. U tome se očitava njegova predanost za ovaj posao.

U razgovoru s Josipom morali smo se dotaknuti trenda odlaska mladih iz BiH i cijele regije u zapadno-europske zemlje. Ovaj mladić ima veoma zanimljivo mišljenje. „U Njemačku ili Austriju bih otišao samo kada ne bih imao kruha, a to sebi nikada neću dozvoliti. Na ovakav način nikada tamo ne bih otišao. Ja sam sebi posao stvorio na kućnom pragu. Puno toga se može samo treba htjeti i treba riskirati.“ Odrješito će Josip o odlasku.
Kako je počeo i otkuda mu početni kapital za rad Josip kaže: „Prvi početni kapital su kreditna sredstva. Evo, ja i sada imam kredit i uredno ga plaćam. Kada mogu plaćati ratu i živjeti jasno govori da se isplati ovaj posao i da se jednostavno isplati raditi na svojoj zemlji i kućnom pragu. Općina Prozor-Rama me prati kroz različite poticaje i subvencije. Ovom prigodom im se zahvaljujem. Moja velika podrška su moj brat Pero i moji roditelji. Volio bih svoje kapacitete proširiti, a time bi se stvorili uvjeti i za neka nova radna mjesta. Vjerujem da će me općina Prozor-Rama u tome i dalje podržavati. Čim bude ponovni natječaj za poticaje u poljoprivredi prijavit ću se. Do sada sam uspio nabaviti traktor, kosilice, kopačice, kupilice, posebne prikolice za traktor. Volio bih svoju farmu proširiti i do 500 grla. Nema nigdje ničega „nako“. Svugdje se mora raditi, a najljepše je kod svoje kuće, ovdje u Rami.“

Mnogi bi pomislili da ovakvi mladići nemaju djevojke. Međutim, Josipovo iskustvo je sasvim drugačije. Uvijek nađe vremena za izlaske od Prozora pa sve do Mostara i Sarajeva. Tako je i upoznao svoju sadašnju djevojku koja rado dolazi na farmu i pomaže mu kada ima vremena, budući da je ona studentica u Mostaru.
Dok smo razgledavali farmu i strojeve Josip nam iznosi zanimljivu činjenicu govoreći: „Ima ovdje još momaka koji žele raditi na sličan način. Treba im malo financijskog poticaja i hrabrosti da riskiraju.“ Upravo u tom trenutku su pristizali Josipovi susjedi i prijatelji. Iz razgovora s njima dobili smo samo riječi pohvale i podrške ovom Josipovu poduhvatu. Tijekom razgovora moglo se jasno vidjeti da imaju veliku želju živjeti u svom mjestu i raditi. Sada je na široj zajednici da ohrabri ove mladiće i da svoj život vide u vlastitu radu.

Ovdje možete pogledati kratki video sa farme tijekom ljeta.
Obiteljska farma Skoko na Trebiševu

Objava U Njemačku bih otišao samo kada bih bio kruha gladan, a to sebi neću dozvoliti pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

„Tko radi ne boji se gladi“,  poslovica je koju u praksu provodi obitelj Zdravka Kneževića iz Rumboka, koji su zasukali rukave i dali se na proizvodnju mlijeka.

U svojoj štali imaju deset grla krava za visoko kvaliteto mlijeko. Svakog dana od svojih krava namuzu oko 100 litara mlijeka. Dobiveno mlijeko dostavljaju svojim kupcima na kućna vrata, a višak prodaju u Zemljoradničku zadrugu „Rama“, koja proizvodi tvrdi masni i  nadasve ukusni sir. Za svoje kupce pripremaju maslo i sir.

O tome kako funkcionira ovo obiteljsko gospodarstvo razgovarali smo sa Zdravkom Kneževićem koji kaže: „U poslovima oko muznih krava sudjeluje cijela obitelj. Naravno, najviše supruga i ja budući su djeca na različitim mjestima; studenti u Sarajevu, u srednjoj školi u Prozoru  i Mostaru, u osnovnoj školi u Ripcima. Međutim, kada dođe slobodno vrijeme, posebno, ljeti svi rade, najviše na prikupljanju sijena. Trenutno imamo desetak krava od kojih je 6 muznih, a ostale su junice.  Imamo tridesetak kupaca kojima dostavljamo mlijeko, sir i maslo, tako da smo u svakodnevnoj dostavi. Imamo ih u našoj općini, u Mostaru i u drugim mjestima. Ostalo mlijeko dadnemo u mljekaru ZZ „Rama“, a to je negdje oko 1500 litara mjesečno. Uvijek se postavlja pitanje isplativosti. Ovo se isplati raditi, na primjer, mljekara nam otkupljuje mlijeko za 60 feniga, Općina dadne 20 feniga, a Federacija 30 feniga po litri mlijeka. U svoj toj računici nama ostaje od mlijeka svaki dan 50 KM. Poticaja nije nikada dovoljno, ovo što dobivamo je sasvim dobro. Posebno ističemo općinu i zahvaljujemo se na podršci.“

Dok je Zdravko pričao supruga Ljubica je strpljivo šutjela, valjda zbog običaja ili… No, čim je progovorila bilo je očito zbog čega je čekala kada će progovoriti:  „Mi bismo željeli proširiti svoj rad  na proizvodnju sira i drugih mliječnih proizvoda pa se nadamo da će nam Općina ili netko drugi pomoći kroz neke projekte. Želimo povećati broj krava zbog mlijeka te da ih sami uzgajamo radi povećanja farme. Naravno, za to će nam trebati i proširenje štale.“

Dodajmo ovome da je štala opremljena svime onim što podrazumijeva jedna mini farma. Za hranu se koristi sijeno koje se skuplja cijelo ljeto i žitarice koje su proizvedene na ekološki način. Nadzor nad grlima vrši veterinarska služba, a mlijeko se redovno analizira preko ZZ „Rama“ koja je otkupljivač mlijeka.

Obitelj Knežević je zasigurno primjer kako se može ostvariti samozapošljavanje, primjer kako se od svog rada u Rami može živjeti.

Uz razgovor koji smo vodili neizostavna je bila ramska šljivovica i domaća „meza“!

Objava Zdravko Knežević: Od proizvodnje mlijeka se može živjeti pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Ministar Šarović potvrdio je kako to znači da će se već od sutra mlijeko i mliječni proizvodi iz Bosne i Hercegovine moći izvoziti u Europsku uniju.

"Ovo je dokaz da smo bili u pravu s obzirom na to da zahtjev Hrvatske nije bio utemeljen i iz razloga što je Bosna i Hercegovina ispunila uvjete za izvoz mlijeka u EU, a podnesen je i izvan roka", rekao je Šarović.
Naime, Republika Hrvatska je dan prije stupanja na snagu odluke o izvozu mlijeka i mliječnih proizvoda u Europsku uniju, 26. kolovoza, uložila prigovor.

Dužnosnici Bosne i Hercegovine su nakon prigovora Hrvatske zatražili reakciju Europske komisije.
pogled.ba
 

Objava Europska komisija odbacila prigovor Hrvatske: Mlijeko iz BiH od sutra može na tržište EU pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Kvote za mlijeko u EU uvedene su 1984., u vrijeme kada je proizvodnja u EU bila daleko iznad potražnje. Kvote su bile jedan od mehanizama kojima se nastojalo prevladati te viškove. 

Kvotama je Europa kontrolirala prozvodnju mlijeka, cijene su bile stabilne, što će se, vjeruje se, za koji dan promijeniti. Mogućnost neograničene proizvodnje ići će na ruke u prvom redu velikim europskim proizvođačima, ali i potrošačima jer će cijene biti niže. 

Međutim, za Hrvatske mljekare ovo je loša vijest. Mali proizvođači teško će se oduprijeti konkurenciji.
vijesti.hrt.hr

Objava Ukidaju se kvote za proizvodnju mlijeka pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.