Majčino selo postoji već dugih 30 godina, a prije svega okuplja djecu i mlade bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Mladi bi u selu obično završili uslijed teških životnih okolnosti koje bi ih omele u njihovom normalnom životnom putu i razvoju. Selo mladima pruža osjećaj sigurnosti i emocionalni razvoj.

Majčino selo je plod događanja u Međugorju, a prvi apostolski vizitator u Međugorju mons. Hoser je istaknuo kako bi svi hodočasnici osim posjeta brdu ukazanja ili pak Križevcu, trebali posjetiti Majčino selo, koje je prema njegovim riječima druga strana medalje. Plod poruka iz Međugorja bio je poticaj fra Slavku Barbariću da osnuje jednu ovakvu ustanovu, a koja bi skrbila o najslabijima, koji su gurnuti na rub.

Dolazak autobusa u Juriće i djecu koja s osmjesima koja su roku od samo nekoliko minuta već bila po cijelom imanju, od hlada vrbe kraj starog mlina, na trampolinu, na igralištu “na male golove”, pa sve do ljuljački, jednostavno treba doživjeti.

Tražimo vođu puta, a u istoj osobi pronalazimo i našeg današnjeg sugovornika, fra Dragana Ružića, franjevca na službi u Međugorju, ravnatelj Majčina sela od 2013. godine.

Ovaj franjevac je na zanimljiv način vezan za Majčino selo, a gostima voli u šali reći kako je najstarije siroče Majčina selu. Naime, ovaj rođeni Konjičanin uslijed ratnih događanja i obiteljske tragedije s majkom odlazi u Međugorje. Njegova majka od tada, pa do svoje smrti, je živjela u Majčinom selu.

Projekt za očuvanje života

Selo djeluje od davne 1993. godine, a osnovao ga je pokojni fra Slavko Barbarić, koji se tada okupljao djecu izbjeglice, obitelji pogođene ratom ili siromaštvom.

Danas ova ustanova nudi predškolski odgoj i socijalnu skrb, a selo je postalo pravo malo naselje s brojnim sadržajem. Selo čine vrtić sa sedam kuća, a tu je i “sigurna kuća” za djevojke i žene majke koje su doživjele nasilje u svojim obiteljima. Ako su bile silovane u ratu, tu su mogle doći i roditi. Ostaviti dijete ako ga ne žele ili ga uzeti sa sobom kada napuste “sigurnu kuću”.

Tu je i Galerija gdje djeca imaju okupacijsku terapiju. Likovne radionice u Galeriji vode akademski obrazovani umjetnici, a radi se na crtanju, u glini i plastelinu. Također, djeca izrađuju suvenire koje izlažu hodočasnicima koji za njih mogu Majčinu selu ostaviti donaciju.

Zatim je tu Humanitarna udruga “Međugorje mir”, kao i zajednica “Milosrdni otac” koja brine o štićenicima koji se odvikavaju od bilo kakve ovisnosti, bilo da je riječ o drogi, kockanju, alkoholu, igricama ili pornografiji. Zajednica je osnovana 1999. godine.

“Majčino selo je ustanova koja ima dvije aktivnosti, jedna je odgoj predškolske djece, vrtić i jaslice, a druga aktivnost je skrb za djecu bez roditeljske skrbi. Tu su djeca koja iz bilo kojih razloga nisu u mogućnosti biti u biološkoj obitelji i onda ih obično Centar za socijalni rad povjerava nama na skrb, čuvanje i odgoj. Naša je uloga da tu djecu odgajamo i pratimo, skrbimo za njihovo školovanje. Sve ono što je potrebno za rast i razvoj”, govori nam fra Dragan.

Selo u pravilu brine o djeci do kraja njihovog srednjoškolskog obrazovanja, ali kako se u njihovim životima ne promijeni mnogo, iz sela ulažu napore da mladima pomognu i u akademskom obrazovanju. Ova ustanova za štićenike organizira duhovne obnove, razne radionice, predavanja, izlete, ali nastoji ih pratiti i nerijetko pomagati i nakon što napuste Selo.

“Danas je Majčino selo jedan projekt za očuvanje života, jedno mjesto gdje se uči kako poštivati ljudski život. Danas, u ratnim vremenima, vidimo kako je život pao na niske grane, u bescjenje. Ubijaju ljude, pa čak i djecu”, govori nam fra Dragan.

Želja da selo bude dom za sve, od začeća do prirodne smrti

Fra Slavko je na mjestu Majčina sela želio napraviti i dom za djecu s poteškoćama u razvoju, ali i starački dom. Na taj bi način Majčino selo zaokružilo cijeli životni ciklus, od začeća, pa do prirodne smrti. Jedno mjesto gdje se uči kako se poštuje život, kako se štiti i čuva život.

“Štićenici žive kao i sva ostala djeca, njihovi vršnjaci. Genijalna fra Slavkova ideja bila je da napravi male obiteljske kuće gdje žive dvije tete odgojiteljice s petero djece, tako da djeca imaju osjećaj pripadnosti jednoj određenoj teti ili određenoj kući, a opet žive u tom selu gdje se mogu socijalizirati s drugom djecom, igrati se i družiti se. Na taj način ne gube onu svoju osobnost ili identitet kao što bi mogli izgubiti u velikom domu za djecu”, pojašnjava nam fra Dragan.

Vesela ekipa mališana štićenika, ali i onih nešto starijih najprije su posjetili Gračac gdje ih je ugostio fra Marko Bandalo. Nakon svete mise, fra Marko je goste upoznao s poviješću župe i crkve.

“Došli smo opustiti se u prirodi i zaboraviti one svakodnevne obveze. Neki dan sam obilazio gore od Sarajeva, pa sve do tu. Prijatelj i ja smo obišli šest mjesta dok nismo naišli na ovo koje nam se svidjelo”, kaže fra Dragan.

“Hvala Bogu što postoji Majčino selo”

Selo danas proizvodi i svoju hranu. Imaju pčele, masline, svinje, proizvode aroniju, marmelade, sok i čaj od aronije, med i propolis, ajvar, pekmez od šljiva i šipka, sok od šipka i što sve ne. Prošle godine Majčino selo je proizvelo 1200 litara soka od šipka. Fra Dragan je Juriće upoznao na sajmu u Stocu, gdje su izlagali veliki broj domaćih proizvoda koje imaju u ponudi.

Fra Dragan razgovor završava s onim što mu je najljepše u cijeloj priči o Majčinom selu. Istaknuo je jednu rečenicu nekadašnjeg štićenika koji je rekao: “Hvala Bogu što postoji Majčino selo.”

“Danas štićenici to ne vide u toj dobi. Ali, mi to vidimo po štićenicima koji završe program u Majčinom selu i napuste ga nakon 18 godina. Mogu ići na studij koji mi financiramo, iako nismo dužni. Ali, to su naša djeca i mi smo odlučili školovati ih ako žele i imaju talenta za školu. Mogu se akademski obrazovati ili ići raditi. Kada odu vidimo kako se rado vraćaju i rado se sjećaju. Vide vrijednost i mogućnosti koje su imali. Naravno, mi nikada ne možemo njima vratiti tu roditeljsku ljubav, ali imaju sve drugo. Da uspiju, da rastu, da se razvijaju koliko god mogu. Trudimo se da im svijet učinimo podnošljivim, da im osiguramo ambijent za kršćanski rast i duhovnost. Da rastu s ljudskim krepostima i odrastu u osobe sposobne za život”, priča nam fra Dragan.

Goste su kao i uvijek na imanju Vodenica Jurić dočekali Ane i Slavko, koji su gostima uputili par prigodnih riječi dobrodošlice. Ane za Ramski Vjesnik kaže: “Potrudili smo se pripremiti im sve, kako smo najbolje znali. Malo smo zabrinuti za kišu, ali na to ne možemo utjecati. Nadam se da ih neće omesti u njihovom odmoru ako je bude. Danas želimo samo to da im bude lijepo.”

Ane nam na odlasku kaže da joj je čast ugostiti Majčino selo, posebno mališane. Kao osoba bliska Crkvi i majka nekoliko svećenika, kaže nam kako je imala puno prilika ugostiti i pripremati doček uvaženim, “velikim”, članovima crkvene i društvene zajednice, ali da joj je neizmjerno drago da na sasvim jednak način, bez razlike, želi i može ugostiti i počastiti one malene “obične” ljude.

Objava Štićenici i djelatnici Majčina sela iz Međugorja posjetili Ramu pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Jedna od takvih bistrih i hladnih rječica je Ljubunačka Rika u istočnom dijelu općine Prozor-Rama. Njezin izvor je u Ljubuncima, u Brajkama, a svoj kratki put završava u Perićima gdje se ulijeva u Krupić koji je dalje nosi u rijeku Ramu. Upravo Rika je bila povod naše nove „foto patrole“.

Ljubunačka Rika je bila izvor života za mnoge obitelji kako u Ljubuncima tako i u Perićima. Na njoj su nekada bile izgrađeni brojni mlinovi koji su meljući pšenicu, kukuruz i sve što je trebalo donosili od „ujma“ (ušura) egzistenciju obitelji koja je posjedovala taj mali pogon na vodu.

Upravo ti mlinovi bili su poticaj obitelji Slavka i Ane Jurić da izgrade zanimljiv mali eko sustav s mlinom

Čim dođete u Ljubunačku zelenu usku dolinu zamijetit ćete Riku kako hitro teče sredinom.  Da biste stigli iz Prozora u Ljubunce morate se voziti oko 7 kilometara putom prema Uzdolu.

Nemoguće je doći u Ljubunce, a ne zamijetiti ovu rječicu. Prateći tok za svega par stotina metara stignete do male oaze koju je obitelj Jurić izgradila upravo na mjestu gdje su nekada bili mlinovi.

Pri samom dolasku odmah se uočava natpis „Mlin Jurić“ uz zanimljive kamene i drvene kuće, a sami mlin stidljivo proviruje tamo uz Riku.

Prvi dojam je kao da ste došli u neko drugo vrijeme, kao da veliki filmski majstori pripremaju scenografiju za film o vilama, patuljcima, vitezovima i njihovim ljepoticama.

Carstvo koje je izgradila obitelj

Srdačni domaćini Ane i Slavko odmah će pozvati na rakiju i kavu uz domaću mezu, ali i sezonsko povrće. Rado će pokazati sve ono što su izgradili sa svojom obitelji.

U ovom njihovom malom carstvu najprije je izgrađen mlin, zatim su izgradili dvije kućice za smještaj i prostor za druženje s kaminom kojeg nazvaše Komin po brdu iznad Uzdola.  Da bi sve to mogli izgraditi morali su najprije cijeli prostor očistiti i kultivirati jer je bio zapušten.

Mlin je izgrađen na mjestu gdje je baš nekada bio. Tu se redovno melje žito, kukuruz i heljda. Sve što se tu samelje namijenjeno je njihovim gostima, ali i za daljnju prodaju.  Samo se zamisliti može dok ne probate kako je slasan kruh od ovog brašna ili kakva je tek pita ispod sača pripremljena od ovdje mljevenog brašna.

Mlin je neko središte pozornosti ovog cijelog okruženja, no, pozornost izrazito privlače i drugi objekti. Kućice su idealne za smještaj lijepog društva, obitelji, prijatelja ili pojedinaca koji su željni i potrebni odmora u suvremenim stresnim vremenima.

U dvije kućice optimalno se može smjestiti desetak osoba. Suvremeno su opremljene s osobitim ambijentalnim ugođajem.

Tijekom našeg posjeta u ovoj „foto patroli“ zatekli smo njihove u Ljubuncima i njihove sinove Branka i Iliju. Kad su na ljetnom odmoru rado im pomažu ili jednostavno borave ovdje. No, jedna od najzaslužnijih osoba za sve ovo je Ana koja marljivo sve ovo održava dok je suprug Slavko u Austriji.

„Jedna čekam kad ću u mirovinu da dođem ovdje i da se odmaram. I kada radim ovdje ovo mi je odmor. Svako slobodno vrijeme koje dobijem u Austriji odmah se zaputim u Ramu u Ljubunce“, kazao je Slavko.

Pored svega, domaći proizvodi

Dok smo prozborili nekoliko rečenica Ana je već pripremila neke svoje domaće proizvode. Uz svu brigu održavanja i proširivanja ove, možemo slobodno kazati, turističke ponude, ona uvijek priprema ili meleme, ili neke džemove, ili pakira tek samljeveno kuruzno i heljdino brašno.

„Sve ovo ovdje su naši domaći proizvodi. Svi koji dođu ovdje u Ljubunce mogu sami vidjeti gdje je povrće raslo i ubrati ga. Vide gdje se melje brašno i od čega će se pripremati kruh, pogača, pita i pura“, ponosno sam govori Ana.

Kada se sagleda ovo malo „eko carstvo“ onda se samo mežete zamisliti kako sjedite i slušate žubor Rike, zvuk mlinskog kamena, večernji i jutarnji cvrkut ptica, osjetite ugođaj koji se teško može naći negdje drugdje.

Da bi se to doživjelo treba doći u Ljubunce, u malo obiteljsko „carstvo“ Mlin Jurić. Naravno, uvijek je se prije toga dobro informirati na broj telefona +387 63 127 002 ili posjetiti web stranicu www.vodenica.ba te zakazati svoj boravak, smještaj ili pak pripravu neke hrane, kupovinu brašna, povrća ili nekog melema. Treba doći u Ramu i Ljubunce i sve to doživjeti svim osjetilima.

Objava MALO OBITELJSKO CARSTVO: Ljubunačko mjesto odmora i svježine pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.