Duga povijest franjevačkog samostana u Rami, a koja seže od 15. stoljeća do danas, te povijest franjevačke prisutnosti u Bosni i Hercegovini od osobitog je značaja za kulturu i povijest Prozora i Rame. Franjevački samostan na Šćitu i danas baštini niz izuzetno vrijednih kulturno-umjetničkih spomenika od kojih se u crkvi izdvaja freska Marije, žaštitnice ramskog puka, autora Josipa Biffela, radove Đure Sedera i Stipe Sikirice izložene u samostanskoj Galeriji “Fra Ljubo Lucić”, poznate radove akademskih kipara Mile Blaževića i Kuzme Kovačića izložene u samostanskom dvorištu i u crkvi.

Mladi su na koncu obilaska posjetili i Etnografski muzej na Šćitu, a posebna gošća na radionici bila je Marina Škobić ispred UNDP-ovog Regionalnog ureda Mostar.

Duhovno središte Rame

Projekt se provodi u sklopu Regional Programme on Local Democracy in the Western Balkans kojeg financira Evropska unija u Bosni i Hercegovini a implementira UNDP Bosnia and Herzegovina uz podršku Općine Prozor-Rama.

Objava Mladi posjetili Franjevački samostan Rama-Šćit u sklopu projekta “MAK” pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Jezero najveće dubine čak 95 metara koje se prostire na 12 kilometara dužine smjestilo se blizu Parka prirode Blidinje, odnosno neposredno do Prozora. Dakle otprilike 70 kilometara sjeverno od Mostara ili 110 kilometara zapadno od Sarajeva.

Kako nam Boris priča zatekao je priličan broj stranih turista u okolici jezera, pretežno u kampovima i na plažama, a kaže kako mu su zbog ambijenta i mirisa raslinja na trenutak činilo kao da se nalazi na moru.

Ovo akumulacijsko jezero često se svrstava među najljepša jezera u Europi. Okolica jezera idealna je za izletnike i kampiranje, a oduševljava i bogata gastronomska ponuda. Ramsko jezero posebno je zbog svojih brojnih otoka i poluotoka, a najpoznatiji je Šćit. Na tom se poluotoku nalazi franjevački samostan Rama-Šćit koji je podignut u 15. stoljeću, a u sklopu kojeg se nalazi i etnografski muzej.

Objava Nevjerojatno Ramsko jezero na kojem bi vam se moglo činiti kao da ste na moru pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

“Muzej je osnovan, odnosno zvanično otvoren 2019. godine. Poslije toga je uslijedila globalna pandemija koronavirusa tako da je razvoj muzeja i posjete su stale nekih godinu i po do dvije. U maju 2021. godine krećemo iznova. Osnivamo Fondaciju kao pravno lice. To je Fondacija Muzej Žitomislić. Zaokružujemo tu priču pravno. Od tada Muzej Žitomislić djeluje tako i prima posjetioce 12 mjeseci i šest dana u sedmici”, rekao je u razgovoru za Anadoliju kustos Marko Bulajić, stručni suradnik Muzeja Žitomislić.

Brojni hodočasnici, ali i posjetioci iz svih dijelova Bosne i Hercegovine i svijeta koji dođu u manastir Žitomislić obiđu i Muzej Žitomislić i iznimno važne i vrijedne predmete postavke

“Što se tiče toga šta bi smo preporučili posjetiteljima to je svakako naša stalna postavka koja prikazuje u stvari tu bogatu manastirsku riznicu, odnosno samo djelić onoga što je sačuvano iz viševijekovne historije manastira, a to su ikone i bogoslužbeni predmeti uključujući i knjige koje datiraju od 14. vijeka do 19. vijeka. Najreprezentativnije svakako jesu Carske dveri zajedno sa dijelovima originalnog ikonostasa sa početka 17. vijeka”, istakao je Bulajić.

U gornjem dijelu Muzeja izložena je vrlo vrijedna ikona Bogorodica sa Hristom – djetetom.

“To je ikona “Umiljenije” koja je jedna od četiri takve na svijetu i djelo je grčkog ili italo-kritskog slikara Andreja Ricosa. Ona datira iz 16. vijeka. Ne znamo pouzdano kako je dospjela u manastir. Također, nemamo još uvijek zvaničnu potvrdu o autentičnosti, ali imamo usmenu potvrdu stručnih lica sa Instituta u Atini koji su rekli da će nam dostaviti i tu zvaničnu potvrdu da to jeste Ricos i jedna od četiri “Umiljenije” na svijetu”, naveo je Bulajić.

U dijelu Muzeja Žitomislić izložena je i postavka veoma vrijednih knjiga

“U našoj stalnoj postavci ima šest knjiga uključujući i najstariji eksponat, a to je knjiga “Minej za septembar” iz 14. vijeka koja je pisana na koži, odnosno pergamentu. Ostale su knjige, njih pet ručno pisane od kojih tri rukama žitomislićkih monaha što je također jedan kuriozitet i što dokazuje ustvari da je manastir imao tu prosvjetiteljsku ulogu i ranije periode. Mi nastojimo da to kroz ovaj muzej i danas održavamo. Šesta knjiga jeste jedina štampana. Ona je štampana početkom 17. vijeka u Moskvi, a manastiru je darovao patrijarh Arsenije IV Šakabenta kada je u toku tog 17. vijeka posjetio manastir”, kazao je Bulajić.

Brojne su aktivnosti kako na promocijama, izložbama, ali i ostalim sadržajima kojim Manastir Žitomislić želi da unaprijedi svoje sadržaje.

“Nastavljamo saradnju i pojačavamo saradnju sa turističkim agencijama da bi smo povećali broj posjetilaca i turista i hodočasnika. Postat ćemo uskoro, pitanje je dana, kada ćemo biti dio turističke ponude Grada Mostara i bit ćemo dio turističke kartice koju grad uvodi. To je jedna novina. Kada kupite tu turističku karticu, koja će biti jedna aplikacija, moći će se posjetiti i Muzej Žitomislić. To će biti mapirano. To je bitno za nas”, pojašnjava Bulajić.

Potrebno je, kaže, raditi i na konzervaciji i restauraciji nacionalnog blaga

“Važno je napomenuti da je svaki eksponat naše stalne postavke pod zaštitom Bosne i Hercegovine i predstavlja nacionalni spomenik. Tako da imamo obavezu i prema tome. I naravno, nastavljamo sa svojim aktivnostima. Jednom mjesečno imamo neki događaj ovdje u Muzeju Žitomislić koji je ili izložba slika ili promocija knjige i nekih publikacija koji nisu striktno vezani ni za religijske teme, odnosno ne mora biti vezan, već prosto predstavlja kulturni događaj i promociju kulturne baštine”, rekao je Bulajić.

Istiće da je veoma značajno to što se na malom prostoru u tom dijelu Hercegovine nalaze Međugorje, manastir Žitomislići, kao i Blagaj koji su neka od veoma važnih središta sve tri religije – krščanstva, hrišćanstva i islama.

“Mislim da je to izuzetno značajno i da mi vrlo često nismo svjesni koliko je to jedinstveno pa skoro i u svijetu, a što mi imamo ovdje na malom prostoru. I svakako da svakome preporučujem da obiđe sva ta tri mjesta i mnoge druge lokalitete, ne samo u Hercegovini nego i šire. Zašto ne i u Sinagogu u Sarajevu ili nešto tako slično. Jer, što kaže ona floskula, a možda i nije: Sloga je u različitosti”, istakao je Bulajić.

Izvor: federalna.ba/AA

Objava Muzej manastira u Žitomislićima postaje dio mostarske turističke ponude pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Prije nekoliko dana medijskim prostorom u HNŽ-u odjeknulo je priopćenje Koordinacije udruga HVO-a HNŽ-a, kojim su iskazali neprihvatljivost projekta „ZAČEPI I TRČI“

Po riječima Koordinacije udruga HVO-a HNŽ-a, riječ je o polumaratonu koji se ima održati na području općine Jablanica,  s polaskom ispred spomenika stradalim Hrvatima u Doljanima pa do platoa logora „Muzej“ u Jablanici.

Na relaciji polumaratona veliki je broj Hrvata doveden u logor „Muzej“ , i to „trkom i šuteći“, baš istim putom kojim je najavljen polumaraton. „Da li je to slučajno“, pitaju se iz Koordinacije udruga HVO-a HNŽ-a, uz pitanje: „Da li se na ovaj, na prvi pogled bezazlen, način sustavno želi pokazati Hrvatima Jablanice i zatočenim hrvatskim braniteljima da „začepe“. Iz Koordinacije  traže promjenu trase polumaratona, kako se njime ne bi vrijeđali sve obitelji poginulih i zatočenih hrvatskih branitelja iz logora „Muzej“.

Koordinacija udruga HVO-a Jablanica, šaljući pismo Koordinacije udruga HVO-a HNŽ-a općinama i gradovima u okruženju,  dodatnim je tekstom razotkrila i organizatore ovog polumaratona

„Začepi i trči“ je udruženje registrirano pri Ministarstvu pravosuđa i uprave Hercegovačko – neretvanske županije. Registrirana je u prvom mjesecu ove godine. Udruženje zastupa i predstavlja Ante Pavličević. Pavličević je vijećnik HDZ u Općinskom vijeću Prozor – Rama sa adresom stanovanja u toj općini. Adresa udruge je Doljani bb, općina Jablanica, tj. Župni ured u Doljanima. Ante Pavličević je brat fra Stjepana Pavličevića, župnika župe Sveti Ilija u Doljanima, općina Jablanica, koji je inicijator i organizator svega. Fra Stjepan se aktivno bavi politikom, upliće se u izbore, prijeti telefonski, naravno ne zvanično, sa oltara priča o politici, koketira sa SDP u Jablanici itd. Zanemario je svoje dužnosti kao župnik. Pitamo se zašto i do kada tako. Zašto ruši sve hrvatsko pa i katoličko u Jablanici. Smetaju mu ovo malo Hrvata što je ostalo, stoji u pismu Koordinacije udruga HVO općine Jablanica.

Sve ovo su vrlo jasni navodi Koordinacije udruga HVO Općine Jablanica upućene na adrese Grado/Načelnicima Mostara, Čitluka, Čapljine, Stoca, Neuma, Prozora – Rame, Širokog Brijega, Posušja, Gruda, Ljubuškog, Tomislavgrada, Livna, Kupresa i Gornjeg Vakufa – Uskoplja.

Objava HDZ-ov vijećnik iz Prozor-Rame organizator polumaratona “Začepi i trči” na trasi kojom su Hrvate vodili u logor u Jablanici pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Međutim, ovaj nas put povodom uskrsnih blagdana Kate Karača uvodi u svijet svojih rukotvorina. Ona je živopisne pisanice koje nastaju vezenjem i heklanjem naučila raditi u Austriji. Iste je zatim donijela u Ramu i trenutno su unikatne na ovim prostorima.

„Ovakvo ukrašavanje jaja sam naučila od Austrijanaca u svojoj 43oj godini. Prije toga nikada u životu nisam heklala niti izrađivala nešto ovako sitno i precizno. Nisam zapravo za takvo nešto imala vremena. Živjelo se i radilo na selu. Muž je otišao raditi vani, a mi ženskadija smo morale kopati, orati, kositi i kupiti sijeno“, pojašnjava nam Kate.

U šali nam govori o tome koliko je naheklala pisanica, da bi se iskorišteni konac mogao razvući od Donje Vasti do Prozora i dalje.

Tri sata za jednu pisanicu

Izrada samo jedne pisanice ponekad traje od sat i pol kada su u pitanju one heklane, a za vezene pisanice Kati nekada treba i do tri sata, što je svakako vrijedno pažnje. Bezbroj je kombinacija boja, motiva i ukrasa. Sve što trebate je malo strpljenja i dati kreativnosti mjesta. Ukrasi, precizan vez ili heklanje svakako su vrijedni divljenja. „Pratila sam malo po BiH i nisam nigdje vidjela da je netko preuzeo ovako ukrašavanje iz Njemačke ili Austrije. Znam na primjer da u Kreševu potkivaju jaja, što je također unikatno kao i ovo naše“, govori Kate.

Zeke, pilići i razno cvijeće, osnovni su motivi

Jaja koja Kate koristi kao podlogu su izrađena od plastike, bijela su ili pak prozirna. Ona od prozirne plastike, koja su nešto skuplja, mogu se i rastaviti po sredini. Kate je to iskoristila da radi samo jednu polovicu jajeta, gdje na ravnoj strani mustra i ukras zaista dolaze do izražaja. Još jedna vrsta pisanice je ona gdje se unutar jajeta stavi neki nakit ili minijaturna replika nekog komada ramske nošnje i slično. Jaje se zatim zatvara i uređuje ukrasima izvana. Najčešće su to niske ili perlice, ukrasne trake od tkanine, konca ili papira.

Vezena jaja

Za izradu ovih pisanica se koristi platno. Što je ono sitnije tkano, sama mustra će na njemu ispasti detaljnija. Na platnu se najprije nacrtaju elipsasti oblici. Za svaku stranu jajeta ide po jedan komadić platna. Na njega se zatim izveze mustra ili ukras. Nakon vezenja, elipse se odrežu i lijepe na obje strane  jajeta. Oko oblika uvijek odrežemo i malo viška platna, tako da prilikom lijepljenja i zatezanja ne bude manjka.

„Za lijepljenje koristimo posebno ljepilo za platno koje nabavljam u Austriji. Ako nemamo takvo, možemo se poslužiti bilo kojim jačim ljepilom koje imamo pri ruci“, dodaje Kate.

Rubovi na sredini jajeta se zatim prekriju ukrasnim trakama koje su rađene mašinski, dok Kate ističe da su i njih nekada davno žene ručno plele. Sve mustre ili ukrasi koji se vezu na platno su šeme nacrtane u bilježnicama koje Kate čuva još iz Austrije. Kaže da neke njene kolegice vezu uz pomoć tih istih šema, međutim ona samo gledajući šemu, vez prenosi ručno na platno.

Kate ne skriva da je ovaj posao dugotrajan za nju samu pa nam pojašnjava: „Mi žene obično zbog puno posla radimo pisanice u grupi. Jedna veze jednu polovicu, druga drugu, treća reže i lijepi polovice na jaje. Četvrta lijepi ukrasnu traku na spoju i krpom na kraju čisti sve mrvice s pisanice.“

Kada je riječ o motivima koje bira Kate kaže: „Uglavnom radim piliće, razno cvijeće, motive jajeta, uskrsnog zeku i slično. Dolazim do raznih nacrta koje onda prenosim na platno, a nekada nešto smislim iz glave, ali glavni su motivi pile i zeko. Vezemo i leptire, visibabe, IHS, šahovnice itd.“

Bezbrojne mogućnosti i ljepota heklane pisanice

Košuljica za jaje se hekla jednom iglom i jednom žicom. Najbolje je koristiti svilen i vrlo tanak konac na koji se prije heklanja nanižu niske ili perlice. Nakon toga se prati proces heklanja i određuje gdje želimo smjestiti perlice. „Započeti jaje je nešto kompliciranije, koristi se i po deset žica. Počinje se s 12 stupića ili ako je konac nešto tanji, može i s 14. To bi bilo optimalno za daljnje heklanje jajeta, da košuljica ispadne kako treba“, kazala nam je Kate.

Dodaje da košuljicu za jaje heklamo do pola u rukama, praznu. Zatim se stavlja na plastično jaje i zateže tijekom daljnjeg heklanja. Razlog je da bi sve bilo lijepo zategnuto i čvrsto. Hekla se obično u jednoj boji, jer ako bismo mijenjali konac, jasno bi se vidio svaki novi početak između dva konca.

A nakon svega – humanitarni karakter

I baš kad smo pomislili da priča ne može biti ljepša, Kate nam spominje humanitarnu stranu izrade svojih pisnica. Naime, sva sredstva koja zaradi od prodaje pisanica, vrećica za lavandu ili čestitki, Kate preusmjerava za katoličke misije u svijetu.

„Cijeli moj ručni rad posvećen je upravo misijama. Pisanice se tako mogu poručiti i kupiti, a sva zarađena sredstva pošaljem u misije. Radujem se kada mogu učiniti nešto za onu malenu djecu koju vidim u misijama. Drago mi je ta sredstva pokloniti misionarima i što će novac otići onima koji nemaju, a osim toga ovaj novac je zarađen iz čiste ljubavi“, zaključila je Kate.

Razgovor s Katom završavamo u pozitivnoj atmosferi i ona nam otkriva da ima veliku želju prenijeti ove dvije tehnike ukrašavanja pisanica mladima ili svima koji bi to htjeli naučiti. Također, pisanice se mogu poručiti i kupiti i na taj način pomoći misionarima u svijetu. Za bilo kakve informacije Katu možete upitati putem telefona 036 783 116, a mi se nadamo da nas uskoro očekuje neka radionica vezenja i heklanja pisanica.

MUZEJ RAMSKIH STARINA – Putovanje u prošlost u Donjoj Vasti

Objava Unikatne pisanice iz Rame, za izradu jedne potrebno i do tri sata pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Da bi uronili mislima i zagolicali maštu treba tu narodnu nošnju, čanjak, drvenu kašiku ili nešto drugo dotaknuti i pomirisati. Tek tada ćemo utonuti u nekadašnje vrijeme.

Kata Karača iz Donje Vasti u općini Prozor-Rama kao prava ljubiteljica starina brižno je godinam čuvala naslijeđe, prikupljala i sama izrađivala narodnu nošnju. Sve ono što je sačuvala i prikupila izložila je u svojoj staroj kući. Sačinila je pravi mali muzej.

Nakon što je uredila svoj muzej Kata je pozvala rođake, prijatelje i susjede kako bi svima pokazala ono što je sačuvala.

Budući da se simbolično otvaranje muzeja dogodilo u vrijeme korizme Kata je s prijateljicama Ružom Marić, rođenom Mendeš, Katom Marić rođenom Rajič, Anđom Kolakušić rođenom Škarica i Anđom Spahić rođenom Kolakušić, otpjevala dio Gospina plača koji se tradicionalno pjeva kroz korizmu u crkvi, u obitelji ili na putu do crkve. Kroz korizmeno vrijeme nije se samo postilo i pjevalo Gospin plač. I odijevanje je bilo drugačije. Nije se nosilo svačane narodne nošnje, nego što jednostavnije.

Zanimljivo je bilo kušati staro posno jelo “ošef” koje se kuhalo u korizmi kada se postilo. Ošef se sastojao od kuhanih suhih šljiva, krušaka i jabuka.  Jelo se s kruhom ili pogačom.

Teško je riječima opisati Katin muzej. Treba doći u Donju Vast, posjetiti muzej i uputiti se u jedno zanimljivo putovanje u prošlost.

Objava MUZEJ RAMSKIH STARINA – Putovanje u prošlost u Donjoj Vasti pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Tu u Dedićima naišli smo na jednu neobičnu priču o čovjeku koji je strastveni ljubitelji i sakupljač različitih starina. O kome i o čemu se tu radi?

Josip Zadro, a u Rami poznatiji po svom nadimku Koke već godinama neumorno skuplja različite stare predmete te je od njih sačinio pravi muzej.

Sve  je počelo prije sedam godina. Josip je radio u Dubrovnik i  svaki vikend je stizao na Gmiće. Jednostavno, nije mogao zamisliti da ne dođe u svoju Ramu. Upravo iz te ljubavi započeo je prikupljati različite alate, predmete za kućnu upotrebu i sve ono što je obilježavalo nekadašnji život Rame.

Pri samom dolasku kod Josipa odmah osjetite onaj izraziti domaćinski duh Ramljaka. Taj osmijeh dobroćudnosti odmah vas potakne da zaboravite se probleme i kada uđete u konobu sa stotinama muzejskih izložaka zaronite u prošlost. Počnete osjećati miris žita, tek pečene pogače ispod sača, začujete zvono vođe stada, začujete zvuk oštrenja kose, dozivanje „stopanjice“ da je pita gotova, zamirišete tek samljevenu kavu, popijete gutljaj mlaćanice tek izlivene iz stapa….

„Volim ovaj svoj kraj te sam jednostavno počeo prikupljati različite stare alate, ratilo i sve ono što su naši stari upotrebljavali u svom životu i radu. Kada su susjedi i prijatelji čuli da prikupljam te stvari počeli su sami donositi ono što imaju. Čuvao sam to u svom podrumu. Kad sam sagledao koliko se toga prikupilo odlučio sam izgraditi posebnu prostoriju gdje ću to sve izložiti.“ – opisuje Koke kako je sve počelo.

Koke nije neki rječiti čovjek, on je takav tip da puno više radi konkretno nego što će bespotrebno izgovoriti bilo koju riječ. Kada uđete u konobu gdje je smjestio stotine i stotine izložaka oči vam ne mogu stati, nego pogled leti s predmeta na predmet. Postajete očarani različitostima i ne vjerujete da je sve to dio prošlosti Rame i života ljudi.

I dok razgovaramo Koke ne miruje. Odmah stiže rakija, meza i druga pića, jer i na taj način želi biti pravi domaćin. Kada sve postavi na stol izađe vani i vrati se s mnoštvom alata u rukama.

„Evo ovo sam danas dobio. Hvala prijateljima koji su mi ovo donijeli. Kada dobijem neki predmet najprije ga očistim i pokušavam zaštititi, a onda mu nađem mjesto na nekoj od polica na zidu. Postaje mi problem što mi je već poodavno nestalo mjesta da to sve izložim, ali se ne bojim tog problema. Sve će se to riješiti.“ – reče Koke dok je pokazivao što je dobio.

U ovom kolekcionarskom poslu Koke ima podršku svoje obitelji; roditelja, braće i sestre, ali i susjeda i svih koji ga poznaju. Stoga je ova njegova konoba postala mjesto brojnih susreta, okupljanja prijatelja, rođaka i susjeda. On je jednostavno sretan kada ljudi dođu i vide ono što je sačuvao od propadanja i zaborava.

Većinu svog slobodnog vremena provodi u konobi pa čak i prespava u njoj. Kako reče, tu se nekako najbolje odmori.

Koke je u ovom svom poduhvati više nego skroman. Za njega je to sitnica kojom je želio oteti iz zaborava mukotrpnu i važnu prošlost.

„Hvala svima koji su mi dali bilo koji predmet i bit će mi drago da dođu i vide kako čuvam te stvari. Pozivam i one koji imaju kakvih starih alata i drugih predmeta koje su koristili naši stari i ne znaju što će s njima da se jave pa ćemo ih sačuvati ovdje s ostalima.“- s blagim osmjehom zaključio je Koke.

Nitko ne bi mogao ni naslutiti da se ovakav mali muzej nalazi na Gmićima. Sreća je da postoje još ovakvi ljudi koji vole i cijene sakupljački duh. Koke ima i čitavu kolekciju različitih znački. Saznali smo da jedan od njegovih susjeda ima kolekciju upaljača od oko dvije tisuće uzoraka.

Što na kraju reći nego dođite na Gmiće i svratite kod Josipa Zadre Koke te pogledajte tu kolekciju starina, osjetite duh nekadašnjeg života i ponesite odatle duh pozitivizma. A svi koji imaju neki stari predmet javite se Josipu, on će se obradovati.

Objava Foto/video: Muzejska kolekcija starina na Gmićima pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Kata Karača iz Donje Vasti u općini Prozor-Rama tu svoju „dangubu“ koristi na jedan osobit način. Ona čuva staru nošnju i različite druge rukotvorine. Nije to samo čuvanje radi pokazivanja, ona stvara nove kako bi prodajom tih svojih radova sredstva donirala za humanitarne potrebe, prije svega za misije.

Kada dođete u Karače u Donju Vast, Kata će najprije pokazati svoj mali muzej koji je uredila u potkrovlju kuće. Taj prostor je sad zasad muzej dok bude spremna njezina „mogaza“ za prigodni mali muzej.

Nekada je „mogaza“ služila kao ostava, mjesto gdje se tkalo i gdje se „ašikovalo“. Teško je zamisliti da i danas postoje te mogaze. Ipak, zahvaljujući ljubavi prema narodnoj nošnji i rukotvorinama Kata Karača iz Donje Vasti u općini Prozor-Rama, svojoj mogazi je vratila pravu namjenu. Ona je postala prava radionica različitih tkanja, veziva i drugih rukotvorina.

Kata je rođena kao jedanaesto dijete u obitelji Marić u Donjoj Vasti, nadomak prelijepog  i ujedno strašnog kanjona Volijak. U ovoj obitelji djeca su umirala često za vrijeme Drugog svjetskog rata, ali i poslije. Dogodilo se da je čak dvoje djece umrlo u jednom tjednu. To sasvim dovoljno govori o težini života u ovim krajevima. Jedan Katin brat je stradao padom sa strašnih stijena nadomak Volijaka.

Svoje dječje i djevojačke dane Kata je provodila kao i ostala djeca u Donjoj Vasti i župi Uzdol. Za sebe voli kazati da je bila živahnija od svoje generacije.

O svojoj mladosti Kata s radošću priča: „Uvijek me zanimalo tkanje i vezivo. Jednostavno sam to voljela, ali nisam imala priliku  puno raditi. Vrlo mlada  zaljubila sam se u jednog dečkića iz sela koji je bio najljepši. Imao je zelene oče, crnu kovrdžavu kosi. Uzeli smo se veoma mladi; sa 18 i 19 godina. Jozo je još poslije morao u vojsku.“

Nakon povrataka iz vojske Katin muž Jozo Karača kao brojni iz ovih krajeva otišao je u svijet trbuhom za kruhom. Život ga je odveo u Austriju gdje je radio po različitim tvornicama i „bauštelama“. U Austriji, odnosno u Kufsteinu  je zaradio i mirovinu. Za to vrijeme supruga Kata je odgajala djecu. Svome mužu pridružila se 1990. godine kada su joj u Mostaru dijagnosticirali zloćudnu bolest, leukemiju. Međutim, u Austriji se pokazalo da su zdravstveni problemi sasvim drugačiji i da su izlječivi. U to vrijeme izbije rat u Hrvatskoj i BiH te Kata ostaje u Austriji i nađe posao u Kufsteinu gdje zarađuje mirovinu.

Nakon ostvarivanja mirovine Kata i njezin suprug Jozo vratili su se u Karače u Donju Vast gdje provode svoje ugodne umiroviljeničke dane. Njihove  kćeri Anđa, Ivka, Marina i Josipa su u Austriji i Zagrebu, ali svaku prigodu koriste kako bi bile kod roditelja u Donjoj Vasti. Dok smo razgovarali pristigla je najmlađa kćer Josipa.

„Nitko  mi nije mogao vjerovati kolika je moja želja za povratkom. Tamo sam radila, a ovdje sam živjela. Nostalgija je uvijek bila jača od svega. Aktivno sam u Kufsteinu sudjelovala u humanitarnoj organizaciji pri župi te je ta suradnja ostala do danas. Sve ovo što uradim šaljem tamo kako bi se prodalo u humanitarne svrhe. Taj novac se daje najpotrebnijima od naših iz župe Uzdol pa sve do misija.“

U svojoj „mogazi“ Kata je sklopila tkalački tradicionalni stan ojačan željeznom konstrukcijom svakodnevno je aktivan. Još jedna zanimljivost je vezana za Katino tkanje. Naime, kod prediva spojila je tradiciju i suvremenu tehnologiju. Staru bušilicu spojila je na preslicu kako bi joj olakšala i više ne mora ručno pokretati preslicu, nego to sada radi bušilica.

„Ovo što radim rado pokazujem i poklanjam za različite potrebe. Rado ću pokazati mlađima kako bi ovo nastavili raditi.“ – kazala je na kraju razgovora Kata.

Objava Foto/video: Čuvanje i izrada rukotvorina Kate Karača iz Donje Vasti pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Organizatori neće tražiti od dječakove obitelji da plate troškove restauracije jer su slike osigurane. Izložba, koja također uključuje i portrete Leonarda, okupila je neke od najvećih kolekcionara svijeta, prenosi Telegram.hr.

Dječak se tako pridružio listi osoba koji će dugo pamtiti posjet muzeju. 2006. godine jedan muškarac spotaknuo se o vezicu svojih cipela u Fitzwilliam muzeju u Cambridgeu u Velikoj Britaniji i razbio tri 300 godina stare kineske vaze. U 2010. godini je žena u New Yorku Metropolitan Museum of Art pala na Picassovu sliku i napravila rez na slici od 15 centimetara. Mogul Steve Wynn gurnuo je Picassovo remek djelo Le Rêve.

Objava Dječak se spotaknuo i napravio rupu na slici vrijednoj 1,2 mil. eura pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.