Tijekom tog vremena, međutim, 45 zastupnika jednog i 15 njihovih kolega iz drugog doma, koje su ljudi izabrali na općim izborima prije 13 mjeseci, uredno su primali plaće i dobivali sve druge pripadajuće pogodnosti.

A te plaće ne samo za bosanskohercegovačke prilike, već i puno šire, uistinu nisu niske. Neke od njih mogu dosegnuti i 7677 konvertibilnih maraka, 22 minimalne mirovine u razvijenijem entitetu ili gotovo 30 tisuća kuna. To su iznosi o kojima čak i hrvatski parlamentarci mogu samo sanjati.

Promjene nisu na vidiku

Iako im je primarno u opisu posla predlaganje i donošenje zakonskih rješenja, skupštinari u ovih gotovo godinu dana nisu donijeli ni jedan zakonski akt. Nisu čak usvojili ni zakon kojim bi definirali troškove institucija i preuzete međunarodne obveze, pa čak ni državni proračun za tekuću 2019. godinu, ali dobivali su plaće i putovali po svijetu, donosi Slobodna.

Nema naznaka da bi se situacija uskoro mogla promijeniti, ali zato su već počele pripreme u Ministarstvu financija BiH na izradi proračuna za 2020., iako nije donesen ni za ovu godinu. Može se lako dogoditi da ni to ne izglasaju.

Hoće li im uskratiti primanja?

Mediji u BiH zbog ove situacije oči su uprli u Valentina Inzka, koji bi ovih dana trebao podnijeti izvješće Vijeću sigurnosti o stanju u državi koja je godinama međunarodni protektorat.

U vrlo sličnoj situaciji, naime, prije 12 godina našao se tadašnji zamjenik visokog predstavnika i supervizor za distrikt Brčko Raffi Gregorian. Kada lokalna Skupština mjesecima nije uspijevala usvojiti proračun, zbog političkih nadmudrivanja najjačih stranaka, on je naložio neisplatu plaća i svih drugih naknada i članovima poglavarstva i vijećnicima. Nakon što je narodni zastupnici udario po džepu, izglasali su proračun, a isto se ponovilo i dvije godine poslije.

Objava NAROD IH JE IZABRAO, A ONI VEĆ GODINU DANA NE RADE NIŠTA: Za to dobivaju 30.000 kuna mjesečno, a usput malo i putuju po svijetu pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Oni su pravi primjer da gotovo idealan način života zaista postoji. Kupaju se u ledenoj vodi, čak i na temperaturi od 15 stupnjeva ispod nule, a i sa 65 godina rađaju djecu.

Ljeti jedu sirovo voće i povrće, a tijekom zime konzumiraju suhe marelice, proklijale žitarice i ovčji sir. Postoji period kada Hunzi ništa ne jedu, a on je poznat kao “gladno proljeće”. Naziv je dobio po tome što je voće tada još uvijek nezrelo, i tada piju isključivo sok od suhih marelica. Period traje od 2 do 4 mjeseca, i smatraju ga krucijalnim za svoje zdravlje i način života.

Proteine unose u najmanjim količinama, a dnevno unesu u prosjeku 1.933 kalorija, od kojih je 50 g proteina, 36 g masti i 365 g ugljikohidrata.

Iz iskustva mnogih stranaca pridošlica, koji su se preselili u dolinu rijeke Hunze, zaključili su da je glavni faktor dugovječnog života zdrava prehrana.

Škotski liječnik Mac Harrison je, po povratku u Englesku, izveo eksperiment na velikom broju životinja. Jedna grupa se hranila normalnom hranom londonske radničke porodice, koja je podrazumijevala bijeli kruh, haringe, prerađeni šećer, konzerviranu hranu i kuhano povrće. Kao rezultat takve prehrane, kod životinja su se pojavile različite ljudske bolesti. Druga grupa životinja se hranila hranom Hunza i ostala je savršeno zdrava.

Knjiga “Hunza – ljudi koji ne znaju za bolest”, autora R. Bircher, ističe osnovne karakteristike njihove ishrane, tvrdeći da su one ključne za zdrav život:

To su vegetarijanski način prehrane; velika količina sirovih namirnica; dominiraju voće i povrće; prirodni proizvodi; bez ikakve kemije; namirnice koje se spremaju tako što se čuvaju svi njeni biološki vrijedni materijali; alkohol i slatkiši se ne konzumiraju; poštuje se redovan period gladovanja.

Na međunarodnom kongresu o kancerogenim oboljenjima u Parizu, na ljeto 1977. godine, stručnjaci su objavili kako se potpuno odsustvo raka javlja samo kod naroda Hunza.

Za njih je prepješačiti 20-ak kilometara dnevno isto što i za nas prošetati oko kuće. Pripadnicima naroda Hunza je penjanje uz planinu kao odlazak u dućan, a spuštaju se sretni i veseli.
ekspress.hr

Objava Najzdraviji na svijetu: Jedini narod bez ijednog slučaja raka pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Prelazak preko tog mosta je osobit. Svaki prolaznik uživat će u ljepoti tog prostora i zeleno-plavoj boji vode. Put nas vodi do naselja Hudutsko. Veoma zanimljiv naziv mjesta. Kako je zapisao fra Mato Topić u knjizi „Župa Gračac u Donjoj Rami“ selo je dobilo ime prema jednom neobičnom događaju. Priča kaže da je na prostoru sela nađen ubijen čovjek. Dvanaest noći je njegov leš prebacivan iz jednog područja u drugo. Na kraju su  zaptije (policajci) zatekli leš na prostoru Hudutskog i njegovi stanovnici iz roda Biloša trebali su platiti 700 groša kazne i komisijskog uviđaja. Budući da nisu mogli toliko platiti, zaptije su ih vezali likom i htjeli odvesti. Uto je naišao beg Repovac, umjesto njih platio je kaznu i tako je polje oko nekadašnje željezničke stanice na Rami postalo njegovo. Tada je postavljena granica (hudut) begovu posjedu i po tome je mjesto, a kasnije naselje, prozvano Hudutsko.

Druga verzija o ovom slučaju kazuje da se za pronađeni leš u selu trebal aplatiti kazna prosom i to tako da je proso trebalo sipati na stožinu na guvnu sve dok se stožina posve ne zatrpa. Kada je poginu neki Hasica, sela Slatina i Lizoperci kupili su proso, ali nisu mogli dovoljno skupiti. Tada su  begovi Repovci  platitil 80 groša i na taj način prisvojili zemljište od Slatinske ćuprije do Tošćanice. Na tom zemljištu je, po pričanju, nastalo selo Hudutsko ili Udutsko.

U samom selu okruženje je kao alpsko uz neko od jezera u Švicarskoj, ali opet nekako mediteransko.

Na vrhu sela je groblje, a u njemu kapelica koja je izgrađena 1977. godine i posvećena je svetom Petru i Pavlu. Hudutsko pripada župi svetog Ante Gračac te ove vjernike pastoriziraju upravo fratri sa Gračaca. Misa u kapelici je svake druge nedjelje..  Na Duhove, 20. svibnja 2018. godine okupilo se 25 vjernika. Lijepo je bilo vidjeti među tim vjernicima i djecu.  Fra Mato Topić, župnik i dekan  Ramskog dekanata predvodi misu.

Ova crkva u groblju je zapaljena u drugoj polovici 1993. godine. Obnovljena je 2002. godine i veoma simaptično uređena. Oltar je lijepo uredila njemica Karmen Šimunović, koja se udala na Hudutsko.  Pored groblja je spomen obilježje za sve stradale u ratovima sa ovog i na ovom području.

Nakon mise fra Mato žuri na misu u Škrobućane gdje je misa na groblju i bit će svake druge nedjelje tijekom ljeta. Među prisutnim vjernicima susreću se i oni koji ne borave stalno na Hudutskom, ali su redovno ovdje, barem vikendom.

Neizostavno je nedjeljno druženje obitelji uz rakiju, kavu, kolače, užinu i sve ono što nude prave domaćinske kuće. U obitelji Ilije i Stanojke Biloš okupili se susjedi, prijatelji i rođaci. Došli su čak iz Sarajeva neke „hudutske sarajlije“. Uz rakijicu započele su brojne priče o povijesti Hudutskog i kako je narod nekada živo, a kako živi danas.

O povijesti Hudutskog fra Mato Topiće je zapisao: Hudutsko se spominje 1711. Godine.muslimani Jusupovići i Jamakovići ili Bajraktarevići iz sela Čeharima, na lijevoj obali Neretve, ostavili su predaju da je njihov predak Klepo izbjegao iz Hudutskog, jer nije htio platiti krvarinu za mrtvaca nađenog na njegovoj njihvi Repovac je doveo kmetove na svoje imanje., najprije Biloša, a zatim Šimuna i Lovrića.

Selo se dijelilo na dvije grupe obitelji: Biloše i Šimunoviće. Tridesetih godina dvadesetog stoljeća na Hudutskom je živjelo 17 katoličkih obitelji nastanjenih u 14 kuća. U sedam kuća  živjelo je deset oibtelji Biloša. Biloši potječu iz Poljica (Dalmacija) odake su se doselioli najprije u Soviće gdje su prozvani Pole, iz Sovića su odselili u Lizoperce, a onda na Hudutsko.

Bilo je šest obitelji Šimunovića, a doselili su iz Trišćana, Bila je jedna obitelj Lovrića koja se doselila u prvoj polovici 19. Stoljeća, a podrijetlom je iz Imotskog.

Od Drugog svjetskog rata od pred rat u BiH broj stavnovnika s eneznatno mijenjao, tao 1948. godine selo ima 109 stanovnika, 1953. godine 129,  1961. godine 135, 1971. 115, 1981. godine 112, a 1991. godine 87 stanovnika…

U zadnjem ratu Hudutsko je iseljeno i bilo bez stanovnika od 1993. Do 1996. Godine. Tada je zapaljena kapela, 41. Obiteljska kuća i 18 štala. Poslije rata su obnovljene 23 kuće.

Slijedi II. dio..

Objava Kako živi narod- Hudutsko (I. dio) pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Jesen je. Pucketaju grančice vinove loze pod uzavrelim kotlovima rakije, kupe se zadnji plodovi s njiva, piju zadnje kave na otvorenom, neumorno listaju vijesti.

Čović u Beogradu rekao Vučiću da će Sarajevo o Kosovu misliti kao Beograd, Dodik ispričao Večernjim novostima da sanja o referendumu, u Lijepoj našoj uhićuju Todoriće dok su u Londonu.

Između Čovića, Dodika i Todorića prostore pune potresi, poplave, džihadisti i ostali teroristi, egoisti, manijaci, crnjaci.

Vijest na vijest, list na list s drveta na ulicu. Gotovo isti smisao.

Čitaš, a ništa ne saznaješ.
Ništa novo.
Jesen kao i prošla. Ima li šta novo.
Mostarci se u naletu energije bore da se njihov grad uveže na nebu, kad već ne može na zemlji, Sarajlije u 2017. maštaju o cjelodnevno raspoloživoj čaši vode, Tuzlaci suču li ga suču. Isukali kilometar i pol jufke i napunili mesom, pa pojeli. Možda u cijeloj priči i najpametniji. Kad ništa ne možeš onda ga suči, suči kilometre daleko.
Jesen.
I narod u svojoj jeseni.

Milijuni maraka piju se apaurina da se umire strahovi od golog života, koji se ovdje nekako ne živi nego pati. Strah na strah, mrak na mrak, dan po dan i dođe jesen. Privukla se kao i uvijek neprimjetno u naše živote, novčanike, duše, prijateljstva, ljubavi. Još jučer sve pupalo, a danas odumire. Tisuće listova lijepi se na neprikladno skliske gradske pločnike, u obliku zgaženih nadanja u državi od mrtve jeseni.
Ništa novoga.
Jesen je.
Školarci se vuku pod preteškim torbama, umirovljenici čekaju red u domovima zdravlja, a davno odrasla obeskriljena unučad u stanovima čeka njihove mirovine, za zadnje šalice kave na otvorenom.

Svugdje se baš podvukla ta jesen.

Nešto mi se ovih dana čini da u ovoj našoj, kako Andrić reče “duhovnoj domovini” i nema drugog godišnjeg doba. Samo i uvijek jedino jesen.

Mrtvo, vlažno i trulo odumiranje dojučerašnjeg života.

Hoće li ikada više biti proljeća Bog samo zna. Jeseni će biti, itekako.
Jesen je. Mnogima najmrže godišnje doba.

Vrijeme je to kada se proljeća više i ne sjećamo, ljeto pamtimo po zadnjim tragovima morske boje na rukama, a zimu čekamo u mukama.
I psiholozi tvrde da smo duboko u jeseni. Budni spavamo.

Tek pokoji “like” na društvenim mrežama govori da smo možda još uvijek relativno živi. Lajkamo skrivećki ispod gomila lišća izgubljenog samopouzdanja i skrivenog identiteta ono zbog čega bismo trebali vrištati, ako želimo ponovno nekada proljeće.

Živimo jesen. Spavamo život. Proljeće nismo ni zaslužili. Ono u pravilu i ne dolazi dok ne odbacimo trule dijelove, pa pod pahuljama snijega smrznemo ispod trulotina nastale rane.
Jesen je. Kunjamo, još uvijek se nadajući boljem životu, za koji se uporno ne mičemo s mjesta. Kao duhovi.
Jesen je u narodu i narod u svojoj jeseni.

(K.S.P/Republikainfo.com)

Objava Jesen u narodu i narod u jeseni pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

foto: (fra Ivo ispred HKC Wollongong – Australija 2008)

Piše: Kristina Spajić-Perić/Republikainfo.com

U susret 26. obljetnici zaustavljanja tenkova u Pologu – 7. svibnja 1991. – 7.svibnja 2017. razgovarali smo s fra Ivom Tadićem, fratrom porijeklom iz Rame na službi u Australiji koji je bio vozač zapovjednika tenkovskog bataljuna zaustavljenog u Pologu. Malo ljudi zna da je vozilom JNA, koje je zaustavljeno u Pologu upravljao 19-godišnji bogoslov, a ročnik JNA.

U lipnju je obukao habit, a u rujnu otišao u vojsku. Tadića smo kontaktirali u dalekoj Australiji. Rado se župnik u Wollongongu odazvao našem pozivu i prisjetio svibnja 1991. u Pologu. Večer prije polaska na Polog u vojarni u Mostaru se oglasila uzbuna.

Oglasila se uzbuna
„Mislili smo isprva da je to neka obična provjera. Oficiri su se okupili. Krenuo sam u hangar po svoje vozilo i ono je izvezeno tada nakon mnogo godina. To vozilo bilo je predviđeno za ratna djelovanja i nije korišteno, tek bi ga s vremena na vrijeme provozali. Bili smo u pripravnosti, a nitko nije znao gdje se ide. Sve je trajalo do sitnih noćnih sati. Kiša je padala, a vojnici bili mokri. Negdje oko tri sata u noći vratili smo se u svoje prostorije“, priča fra Ivo.

Ističe da su se vojarnom munjevito širile dezinformacije oko toga zbog čega je oglašena uzbuna, te se, kako kaže pričalo i da su oko Čitluka neki četnici. Nitko zapravo točno nije znao što se događa.

Rano ujutro, negdje oko 6 sati vozila su se postrojila i izašli su iz vojarne, te prošli kroz grad.

„Bilo je dosta svijeta na ulici. Kada smo došli na raskrsnicu iznad Katedrale i skrenuli prema Širokom Brijegu shvatili smo da idemo u Zapadnu Hercegovinu. Krenuli su mi suze na oči. Pomislio sam da nećemo daleko i tako je i bilo“, ističe Tadić. Kako je upravljao vozilom zapovjednika mogao je putem radio veze slušati razgovore nadređenih, a jasno je čuo da tadašnji zapovjednik vojarne u Mostaru Milojko Pantelić dobiva naredbu generala Veljka Kadijevića da probije barikadu, da nastave voziti.

„Više je puta ponovljeno da se barikade ruše, da se blokada probija. Objašnjavao je Pantelić da je barikada stavljena uzduž, a ne poprijeko, da su u njoj autobusi, kamioni, narod…Premda se činilo da se oglušio o naređenje, on je zapravo postupio razborito“, smatra fra Ivo.

Vrh JNA poslao je i helikoptere da vide je li blokada uistinu dugačka koliko govori Pantelić, a nakon toga su uslijedila tri dana čekanja. Mladi svećenik je bio s pogrešne strane kolone, srce mu je bilo uz njegov narod. Prisjeća se trenutka kada su došle majke koje su imale djecu u koloni, pjevale „Zdravo Djevo, Kraljice Hrvata“, te dijelile hranu.

„Pjevao sam s njima, na što su mi se one smiješile. Nitko zapravo nije bio svjestan što se događa. Falio je samo jedan metak, da bude krvoproliće“, nastavlja dalje fra Ivo. Nakon tri dana vojska je nastavila za Kupres, po informacijama koje su dobila od nadređenih išli su na vojnu vježbu na Kupreško polje. Međutim, fra Ivo je znao da se ne radi o tome, jer uz sebe nose bojevo streljivo.

Kad su prolazili kroz hercegovačke gradove Ivo je blicao i mahao narodu, zbog čega su ga prozvali ustašom. Na Kupresu je te godine bilo jako hladno. Svibanj, a snijeg. Fra Ivo se uspio nekako snalaziti u borbi sa hladnoćom, a vojska se smrzavala. Tu su ostali do rujna, odakle su krenuli prema Kninu, svi osim onih što su se domogli domova.

Skinuo se prije Knina

Ivo je ishodio potvrdu da mora na prijemni, te s „skinuo“ iz vojske. Sjeća se fra Ivo da je jednom kolegi iz Beograda stiglo pismo roditelja – ‘to je naša vojska, ali idi kući’, nakon čega im je sve bilo jasno.

Jedan musliman je pak po želji roditelja ostao i prvi poginuo kad su stigli u Knin. Kaže da je bio dobar momak, i to mu se urezalo u sjećanje… Dvadeset godina nakon zbivanja na Pologu fra Ivo je bio na Pologu, te uz župnika don Jakova Renića govorio i svetu misu.

Susreo je tada i neke vojnike s kojima je zajedno služio, a sudjelovao i u snimanju filma o događanjima na Pologu: „3 dana“. Od toga je prošlo još 6 godina, te se u nedjelju obilježava 26 godina od zaustavljanja tenkova u Pologu.

Republikainfo.com

Objava FRATAR U VOZILU JNA NA POLOGU: Žene su pjevale „Zdravo Djevo…“, a Ivo je pjevao s njima pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Takove pojave dolaze naročito do izražaja u časovima kad žena rađa. Kažu, da pedeset posto žena umire u porodu zbog neispravne njege i ishrane. Ženi se doduše dopušta ležanje poslije poroda (8-10 dana), ali pod okolnostima koje su isto toliko štetne, kao da uopće ne leži.

Odmah čim se žena oslobodila ploda i malo odmorila i smirila od svih porođajnih muka, smještava je se neposredno uz ognjište i to tako, da joj do leđa dopre što više vrućine. Kako se ondje još uvijek nalaze otvorena ognjišta, jaki val hladnoga zraka neprestano struji iz tavana i pretvara se u žestoku promaju, koja nastaje čestim otvaranjem i zatvaranjem vrata na samoj prostoriji, a kojoj je žena potpuno izložena. Teške groznice koje su redoviti pratioci ovoga općenito poznatog „grijanja leđa“ u onim krajevima, po njihovom su shvaćanju neophodno potrebne za samo ozdravljenje porodilje.

Dogodi li se da ne nastupe takove groznice uopće ili ne u onoj mjeri u kojoj se očekivalo; znači da si nije dotična žena dobro „ogrijala leđa“, što će svakako prema naziranju ljudi imati loše posljedice za zdravlje. Žena redovito rađa na slami radi krvarenja. Neki tumače da je to u vezi s uspomenom Isusova rođenja na slami, no izgleda da realan uzrok leži zapravo, u štednji rubenine zbog opće neimaštine. Punih deset dana po porodu ženi je potpuno zabranjena upotreba vode, koliko za ispiranje, toliko isto za piće, a u vezi s time i presvlačenje rublja, pa bilo makar kako prljavo. Za sve to vrijeme, hrani se također ne pridaje nikakova pažnja. Porodilji se daju teška jela, jer ih priječi neznanje, da iz onoga što imaju priugotove laganu i podesnu hranu za takove zgode. Zato dolazi kod porodilje do teških smetnji u probavi.

Navest ćemo jedan slučaj  koji jasno ocrtava one prilike: Porodilja se je stidjela reći, da joj nije stolica u redu i nakon deset dana uslijedila je smrt. Prije smrti priznala je što je na stvari.

Spomenuli smo da se ženama za čitavo vrijeme „grijanja leđa“ ne dopušta piti vode, a kako je samo sobom razumljivo, da redovite jake groznice zahtijevaju neko piće, daje se alkohol (vino, rakija) i to onoliko, koliko je potrebno da se utaži žeđ. Svakako i opet jedan veoma štetan običaj za stanje u kojem se žena nalazi.

Žene koje prežive rađaju poprečno 10-12 djece, koja se zdrava, i za čudo gotovo sva jedra i debela.

Opazit ćete čim dođete u one krajeve, kako žene poprečno doje djecu i do 5 godina. Štoviše, imade slučajeva gdje se djeca i od 7 godina još uvijek hrane majčinim mlijekom. To čine s razloga jer misle da za vrijeme dojenja neće ponovno zanijeti ili kako to one kažu, da „razmaknu porođaje“.

Djevojke se udaju od 17-25 godina, a muškarci, ako treba u kući radna snaga, žene se prije vojske.

Žene su uglavnom i kraj ovako teških prilika, zdrave, osim nešto slučajeva tuberkuloze i opće iznemoglosti, naročito kod mlađih žena uslijed slabe ishrane i napornog rada. Zdrave su one, koje preostanu na životu – jer bolovati ne mogu: od bolesti se umire, a ne liječi se. Zato bi valjalo ispitati postotak smrtnosti kod žena.

Društvena podređenost žene očituje se i u teškom i svestranom radu. Radi na polju, ima na brizi i djecu i čitavu kuću, a kako joj je čitav život prepun zaostalosti, veoma je teško i mučno udovoljiti svim dužnostima.

Položaj muslimanske žene još je gori (jer je još više zaostala). Samo što se tiče rada, ona je više zabavljena kućnim poslovima, jer ne odlazi na polje s razloga, što se mora kriti.

Kad bi opće kulturne tekovine prodrle jednom bar donekle u ove krajeve, život bi se u mnogočemu brzo unaprijedio i poboljšao. Ondje su zastupane skoro sve žitarice (pšenica, ječam, kukuruz, nešto raži, proso, heljda), a osim toga sadi se dosta krumpir, rodi grah, tikve (za pite i hranu svinjama), pa repa (za stoku) i kupus. Usprkos toga je hrana veoma oskudna.  Jedu najviše puru, kuhaju grah, čorbu od krumpira, kiselo zelje i salatu od kiselog zelja s uljem, ali poprečno se najviše uživa mliječnih proizvoda.

Tako je za dobrih godina, dok se redovito u proljeće i ljeto do žetve znade osjećati velika oskudica za živežne namirnice.

Mnogo se uživa crne kave, a starije žene još uvijek puše. Na pitanje zašto puše, odgovaraju: „Radi toga, da utaže bol“ (smrt u kući ili što slično).

Mjesto stola im služi sinija (u Hercegovini) ili sofra (u Bosni). Jedu iz jedne drvene zdjele s drvenim žlicama. Kruh prave od ječma, pa pšenični s kvasom, a jedu i pogaču (umjesto kvasa stavljaju prašak).

Kad odlaze na crkvene godove, umjesto kruha, nose pogaču koja je tečnija od kruha, pa pite, uštipke, sir i suho meso, a za piće rakiju, koja se pije uz jelo (rakije se pije dosta, ali je slaba. Vina se pije manje). Ipak pravih pijanaca nema. Na blagdane i razne svečanosti daju i djeci rakije.

Za odjeću upotrebljavaju isključivo domaće tkanine. Prede se vuna, konoplja i nešto lana. Vunu prerađuju žene same, a također je i same bojadišu. Sve se to izrađuje na vrlo primitivne načine, što ženama zadaje mnogo posla. Često dugo u noć predu kraj slabe petrolejke, lojne svijeće (domaće ili kupovne), ili luči, dok muški igraju „prstena“ (narodna igra), razgovaraju ili pjevaju.

Život se odvija redovito u kućnim zadrugama, gdje je kućni starješina glavni i jedini gospodar čitavog zadružnog imetka. On naređuje što će se raditi, a također i čuva novac. Proda li žena jaja, piliće ili slične manje proizvode gospodarstva, ostavlja si novac u dogovoru s kućnim starješinom i kupuje potrebe za kuću (najviše pamuk za rubeninu, petrolej, sol).

Ako su zadruge velike, pripada im po nekoliko kuća, koje raspodjele tako, da u jednoj spavaju, u drugoj kuhaju i spavaju, a trećoj drže blago i spavaju itd.

Kuće su građene tako, da se u gornjem spratu stanuje, a prizemno stoji blago. Namještaj je oskudan i primitivan (jedan krevet, sanduci za rublje s izrezbarenim pokrovima, nekoliko stolica i sinija). Mlada ne donosi u kuću pokućstva, osim sanduka s rubeninom i biljca (posteljina), već prema imućstvenim prilikama donosi jedan do četiri sanduka rublja. Mladi par spava prve godine obično odijeljeno na sjeniku ili u staji.

Kod imućnijih se nađe obično po jedan krevet za čitavu zadrugu, u kojemu spava muž i žena (starješina kuće sa ženom), inače se većinom spava na podu na slami ili na strunjači, a događa se da spavaju i na golom podu.

Kod siromašnijih zadruga spavaju u jednoj „kući“ tri do četiri obitelji zajedno, dok kod imućnijih spava svaka obitelj posebno. Prilike koje se mogu zapaziti u Šćitu, vrijede poprečno i za sva ostala sela, samo s tom razlikom, što se u selima koja leže još dalje od grada, u planinama, opaža kudikamo veća zaostalost i siromaštvo u svemu.

Ovaj dio našeg naroda je zapravo žrtva prilika koje su utjecale na njegov razvoj u tom pravcu isto toliko, koliko i žrtva najbliže okoline koja je stajala s njime u odnosima potpuno negativnog uzgojnog smjera.

Zlata Perlić

Objava Iz knjige Rudolfa Bičanića: „Kako živi narod: život u pasivnim krajevima“, Zagreb, 1936. (II. dio) pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Zabačeni kraj i zaboravljeni ljudi

U dolini okruženoj vijencem visokih gora, između kojih si krči put krivudasto korito pjenušave gorske bujice Rame, smjestio se mali gradić Prozor. Jedna jedina ulica sačinjava čitavo mjesto, koje nosi u sebi sve značajke istočnjačke sredine. Kafana, kafana i opet kafana, piše gotovo na svakoj drugoj kući, a ljudi to marljivo potvrđuju, sjedeći za stolovima koji nisu gotovo nikad prazni.

Samo od sebe nameće se pitanje: „Kada zapravo ovi ljudi obavljaju svoje dnevne poslove i dužnosti, kad ih se od ranog jutra do kasne večeri može vidjeti gdje se vrzu za kafanskim stolovima“.

No pređimo s toga prvog utiska koji se sam od sebe uvukao u svijet, pa se ogledajmo po onim vrletnim planinama, što se poredaše naokolo u slikovitim zavojima i dostojanstvenoj mirnoći, obavijene modrikasto ljubičastom maglicom. Planine su gole, obrasle tek gdjegdje sitnim, zakržljalim šumarcima, prazne i puste, pa niti ne pomišljam da kriju u sebi sela i ljude.

„Zar se ovdje uopće može živjeti, gdje u vrelo ljetno podne od silne žege kamen puca“, pomišljam gledajući visoko gore, u pravcu gdje se spaja modrina neba sa sivo modrim bojama kamena.

A ipak tamo živi mnogo ljudi, razasuti po bezbroj razbacanih sela. Što više ove planine rađaju možda najbolji dio našeg naroda, očvrsnuo u borbi i životnim tegobama. Ta, otkad ugledaše svijetlo dana, ne poznaju ništa drugo nego težak i mukotrpan život.

Kako se bolno doimlju njihove izmučene spodobe, kad svakog tjedna (ponedjeljak) za sajmenog dana poplave tijesnu prozorsku ulicu i nude na prodaju ono nešto sirotinje, što je mučno sakupiše i još mučnije doniješe, spuštajući se sate i sate niz uske, strme i gotovo neprohodne planinske puteljke.

A onda se događa ono, što redovno biva, da svoje proizvode (mliječni proizvodi, perad, vuna, žito, nešto zelenja) daju gotovo u bescijenu ili budu zakinuti barem za pola cijene. Naročito je to u slučajevima kad zamjenjuju kod trgovca svoje proizvode za dućansku robu.

Ali, ova slika tržišnog dana ne dostaje, da pobliže upoznamo njihov život, kad oni zamišljeni i naborana čela broje na žuljavim dlanovima novac i analfabetskim načinom sračunavaju hoće li dostajati za ono najpotrebnije.

Valja poći bliže k njima, u sredinu u kojoj se odvija teška svakidašnjica njihova života, a to je planina, njihova sela i domovi.

Nedjelja je, rano jutro, sredina ljeta. Iz Prozora vijuga tvrda kamena cesta u planine. Uspinje se i zavija sve više i više.

Putem se susreću svaki čas ljudi, obučeni u blagdansko ruho, koji odlaze rodbini u pohode ili u najbližu crkvu na misu. Redovito se zapaža, kao po nekom stalnom pravilu, kako žena stupa dva koraka iza muža ili opet muž jaši, a žena vodi konjče ili ide iza konja i jahača sa zavežljajem u ruci.

Ovo što se u prvi čas čini tek kao slučaj, imade u stvari svoje dublje značenje, o kojemu ćemo kasnije opširnije govoriti.

Iz daljine se pomaljaju obrisi velikog i prostranog franjevačkog samostana, koji kao da je još više potisnuo u stranu i omalovažio ionako sitne i neugledne seoske kućice, s neobično malenim prozorčićima, sagrađene od drva ili kamena i pokrivene visokim krovom od dasaka po uzoru „turskih“ kuća.

Dolazimo u selo Šćit, udaljeno od Prozora kojih 10 kilometara. Čitave skupine muškaraca, žena i djece nagrnule iz raznih smjerova prema crkvi. Posljednji zvuci zvona naviještaju početak mise. Jedna neobična pojava koja se čudno doima i izaziva upravo teško i žalosno raspoloženje u ovom kraju bijede, glada i potpune zaostalosti. Svećenik franjevac čita u crkvi, sa oltara, prije propovjedi u dugom nizu imena onih koji nešto duguju samostanu.

Zaredaše tražbine: janjci, nadnice, vuna, žito, mliječni proizvodi, dugovine za mise i tako redom sve dalje po dio od onoga što ima i nema ona kuća, koja duguje. Glavno je da se traži, jer se redovito i dobiva, bez obzira je li suša uništila ljetinu ili je opet upropastiše kiše, koje se u jakim bujicama slijevaju s planinskih kosa i poplavljuju jadna njihova polja.

Ne ćemo dalje ulaziti u to pitanje, tek konstatiramo ono, što očigledno izaziva otvoreni protest već na prvi pogled. Čini se kao svetogrđe. Nerazumljivo je samo to, kako je seljaštvo onoga kraja u neposrednoj blizini jednog tako velikog, starog i nadaleko poznatog samostana, ujedno kulturnog žarišta, moglo ostati potpuno zaostalo, koliko u prosvjetnom, toliko isto i u gospodarskom pogledu.

Zar već sama činjenica da je broj nepismenih veoma velik (naročito kod žena, od kojih ne zna gotovo nijedna čitati i pisati), ne djeluje čudno u ovoj sredini? Kotar Prozor ima najveći broj nepismenih u svim hrvatskim krajevima – 86 postotaka. A napokon i samo gospodarsko stanje dalo bi se mnogo popraviti, jer je zemlje ondje još uvijek dosta i poprečno nije loša. Prema tome, uzrok velikoj bijedi nije toliko prirodno siromaštvo, koliko neznanje.

Ali po samoj živopisnoj slici koja nam se ukazala kad je poslije mise nagrnula množina svijeta iz crkve i poplavila slobodni prostor trga u središtu sela, ne bi se moglo nikako zaključiti, da u ovom kraju vlada tolika zaostalost i siromaštvo.

Muškarci posjedali po kafanama i časte se crnom kavom, rakijom i vinom. Žene gledaju iz prikrajka, jer je njima sramota sjediti u kafani.

Podne je prošlo i premda su mnogi došli i iz udaljenijih sela, ne razilaze se. Mirno razgovaraju međusobno, a mladež pjeva i pleše. Istom, kad se na pitanje što su jeli o podne, dobiva gotovo općeniti odgovor – ništa -, iskrsava nam pred očima u pravoj slici njihov život. No ne samo o podne, nego mnogi nisu uopće još ništa okusili tog dana. Ako je i bio koji zalogaj, bila je pura (jedna vrsta kukuruznih žganaca) i to nezačinjena pura. Iako njihova lica očigledno govore o krajnjoj bijedi, ipak prilično bogatstvo nošnje zavarava na prvi pogled. Ali kad temeljitije zagledamo i samu nošnju, pa saznamo još i prilike pod kojima je nastala, dolazimo do zaključka, da se je tako nešto do danas moglo držati samo u jednom potpuno zaostalom kraju.

Radi se zapravo o načinu nošenja marame na glavi.

Velika pletena marama stoji visoko uzdignuta na glavi pomoću drvenog obruča i jedne vrste suknene kape. Krajevi joj vise preko prsiju i sakrivaju dobrim dijelom lice, a za vrućih ljetnih dana prebacuju se preko glave.

Za turskog vladanja u ovim krajevima otimali su age i begovi lijepe djevojke iz uglednih i bogatih kršćanskih kuća i zatvarali ih u svoje hareme. Na sve moguće načine se nastojalo da se djevojke spasi od toga otimanja. Stoga su počele nositi marame na glavi tako da im se vidi što manje lica i ujedno da im oblik povezivanja marame nagrdi lice.

S time u vezi je i tetoviranje u obliku križa, koje se može vidjeti još i danas na rukama skoro svake starije žene. To se obavljalo najviše u proljeće, na dan kojega crkvenog blagdana (o Josipovu), točno prema običaju dotičnog sela. Prema izrađenom nacrtu izbola se koža na ruci od pesti do nadlaktice iglom, koja se natapala u tekućinu pomiješanu mlijekom žene, koja doji muško dijete i tučenim ugljenom.

Kršćansku djevojku koja je imala na ruci križ, ostavljali su „Turci“ na miru, pa bila ma kako lijepa.

Po svemu ovome se vidi, da današnja žena onih krajeva proživljuje svoje dane još uvijek isto onako kako su ih proživljavale njezine prababe, koje su živjele u posve drugačijim prilikama. Od onoga vremena, pa do danas nije se baš ništa pomaklo niti izmijenilo u njenom životu.

Iz toga se dade lako zaključiti da je ženin društveni položaj u odnosu prema muškarcu vrlo loš; žena se smatra potpunim robom. Jedan muškarac priča: „Ako žena neće kako je hoću – degenek (batine)“. Makar muž zlostavljao ženu, ona ne smije tužiti, jer je uvjerena da nema nigdje nikoga tko bi je uzeo u obranu, a sud bi je, štoviše, ismijao. Pa i ono što smo prije spomenuli, da žena stupa u hodu dva koraka iza muškarca, i ide pješice dok on jaši, krije u sebi isti uzrok potpune njene zapostavljenosti. Ona mora tako činiti da ne povrijedi muškarca koji bi joj uzvratio sigurno tjelesnim zlostavljanjima, kad bi se usudila prekoračiti zakone starine i prisvojiti si podjednako pravo s njime, ili što više uživati nešto u čemu bi on bio prikraćen: jašiti na konju, a muž da ide pješice kraj nje.

Objava Iz knjige Rudolfa Bičanića: „Kako živi narod: život u pasivnim krajevima“, Zagreb, 1936. (I. dio) pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Vrijeđanje inteligencije građana, ali i naroda, omiljeni je “sport” balkanskih političara. Po mnogim pitanjima, ali jedno je iznimno važno (pitanje svih pitanja) na koje nikada, niko od njih, neće dati iskren i prihvatljiv odgovor.

Po tom pitanju najteža je situacija u Bosni i Hercegovini. I to traje više od 20 godina – kako projektiraju krivicu i prebacuju odgovornost na nekog protiv koga se ne može pokrenuti postupak, odnosno podići moralna ili kakva druga optužnica.

Zapravo, pitanje je jednostavno: Ko je posvađan u Bosni i Hercegovini – narodi ili političke elite? Pošto mi stalno slušamo u medijima tu ciničnu i licemjernu priču o “pomirenju”.

“Znate kako je, naši narodi su nešto zagužvali i sada mi moramo vaditi kestenje iz vatre”, glasio bi odgovor nekog dugovječnog političara, koji je u svom političkom životu promijenio više uređenja i nekoliko stranaka, ali je uporan u traženju rješenja za problem “posvađanih naroda”.

Priča se stalno i uporna ponavlja iz usta najviših funkcionera državne vlasti i već sama ta činjenica donosi sumnju i nepovjerenje.

Šta bi bio stvarni motiv i mogu li narodi doista biti posvađani? Ili su političke elite te koje su posvađane, a skrivaju se iza naroda, da bi bili amnestirani, odnosno da bi amnestirali svoje prethodnike.

Da temeljito uđe narodu u glavu

Tako je, nedavno, i Mladen Ivanić, trenutno predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine, u jednoj TV emisiji, mirno izgovorio da su “posvađani narodi” i da “treba raditi na pomirenju”.

Problem je utoliko veći što on nije sada neki političar u izbornoj kampanji, već legalni i legitimni predsjednik naroda i građana koji žive u Bosni i Hercegovini, a iz njegove izjave bi neko mogao razumijeti, zaključujući po analogiji, da je predsjednik “posvađanih naroda”.

Možda se u tome krije motiv zašto on to govori?

Isto je ponovio i Bakir Izetbegović, član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, a u vezi pitanja o uticaju Recepa Tayyipa Erdogana, predsjednika Turske, na politiku u Bosni i Hercegovini. Izetbegović je rekao da se njegov, Erdoganov, utjecaj svodi “na pomoć u pomirenju naroda u Bosni i Hercegovini”. Iz čega se može zaključiti da i Izetbegović misli da su u Bosni i Hercegovini “posvađani narodi” (zanimljivo je da on gotovo nikada ne koristi pojam “građani” ili “građansko društvo”).

Naravno, i mnogi drugi političari to uporno ponavljaju. Da temeljito uđe narodu u glavu. Zamislite kada bi tvrdili suprotno. Da su, zapravo, posvađane političke elite i da su one dovele do haosa i rata, logora i ubijanja, pljačke i otimanja, rušenja i devastacije, a da su grupe i pojedinci pošle za njima u rat, da bi nakon njega čitav narod držali “u nacionalnom i mentalnom zarobljeništvu”.

Rat se zavšio tako što su se elite u Daytonu dogovorile da ga završe. Niti su pitali narod da ga počnu, niti su pitali da ga završe…

‘Dok bude ljudi, bit će i para’

Kad putujem po Bosni i Hercegovini (ili po regionu), nešto ne vidim da sam s nekim posvađan, ni da je neko posvađan sa mnom. Niti da su narodi posvađani između sebe. Što govori da su, ipak, posvađane “političke elite”. Ili, možda, samo “fingiraju” da su posvađani, da bi mogli ostvariti svoje političke ili osobne ciljeve.

Istina, do neke mjere su posvađane manje grupe bolesnih ljudi po društvenim mrežama i forumima, koje se, međusobno, čašćavaju raznim pogrdnim imenima, mržnjom, psovkama ili drugim oblicima neurotičnog ponašanja. Vjerovatno one mogu, kod manje upućenih i kod onih koji ne žele da znaju, stvoriti krivu sliku o “stanju nacija”. Ali, u pitanju je “šaka jada”, koja se, lagano, gubi i nestaje.

Većina ljudi su o sebi, pri sebi. Tako da ne znam koga će političari u budućnosti manipulirati. Nažalost, uvijek se nađe pogodan “materijal” među onima koji ne znaju misliti svojom glavom ili se olako prepuštaju prevarantima.

Kao što govore početni stihovi pjesme iz filma Balkan ekspres: “Nemoj da brigaš / Život se stara / Dok bude ljudi / Bit će i para…”

Izvor: Al Jazeera

Piše: Nihad Đozić

Objava Tko je posvađan u BiH – narodi ili političke elite? pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Hunze su stari narodi, smješteni na samoj granici Pakistana i Indije, a poznati su po tome što njihov životni vijek traje 110-120 godina, pa je njihovo mjesto stanovanja poznatije kao oaza mladosti.

Skoro nikada nisu bolesni, a zahvaljujući genima uvijek izgledaju mladoliko. Oni su pravi primjer da način života, približan idealnom, zaista postoji. Hunze se kupaju u ledenoj vodi, čak i na temperaturi od 15 stupnjeva ispod nule, a i sa 65 godina rađaju djecu, prenosi Pogled.ba

Ljeti jedu sirovo voće i povrće, a tijekom zime konzumiraju suhe marelice, proklijale žitarice i ovčji sir. Postoji period kada Hunze ništa ne jedu, a on je poznat kao “gladno proljeće”.

Naziv je dobio po tome što je voće tada još uvijek nezrelo, i tada piju isključivo sok od suhe marelice. Razdoblje traje od 2 do 4 mjeseca, a u njihovoj povijesti se strogo poštuje kao vrlo uzdignut kult.

Proteine ​​unose u najmanjim količinama, a dnevno unesu u prosjeku 1.933 kalorije, od kojih je 50 g bjelančevina, 36 g masti i 365 g ugljikohidrata. Iz iskustva mnogih stranaca pridošlica, koji su se preselili u dolinu rijeke Hunze, zaključili su da je glavni faktor dugovječnog života zdrava prehrana.

Eksperiment kao dokaz

Škotski lječnik Mac Harrison je, po povratku u Englesku, izveo eksperiment na velikom broju životinja. Jedna grupa se hranila normalnom hranom londonske radničke obitelji, koja je podrazumijevala bijeli hljeb, haringe, rafinirani šećer, konzerviranu hranu i kuhano povrće. Kao rezultat takve prehrane, kod životinja su se pojavile različite ljudske bolesti. Druga skupina životinja se hranila hranom Hunza i ostala je savršeno zdrava.

Jedan kineski magazin je 1984. godine opisao vrlo interesantan događaj. Jedan od Hunza, po imenu Said Adbul Mobuda, zbunio je sve radnike emigracijske službe na londonskom aerodromu Heathrow, kada je pokazao svoju putovnicu. On je bio rođen 1832. godine i imao je 160 godina. Smatrao se štićenikom u zemlji Hunza, a pamtio je događaje još iz 1850. godine.

Knjiga Hunza – ljudi koji ne znaju za bolest,  ističe osnovne karakteristike njihove prehrane, tvrdeći da su one ključne za zdrav život:

Vegetarijanski vid prehrane – velika količina sirovih namirnica; u prehrani dominiraju voće i povrće, prirodni proizvodi, bez ikakve dodane kemije, namirnice koje se spremaju tako što se čuvaju svi njeni biološki vrijedni materijali, alkohol i slatkiši su na popisu namirnica koje rijetko kad unose, poštuju redovno razdoblje gladovanja.

Na međunarodnom kongresu o kancerogenim oboljenjima u Parizu, obilježenog u kolovozu 1977. godine, stručnjaci su objavili kako “po podacima geokancerologije (znanost za istraživanje raka u različitim regijama svijeta), potpuno odsustvo raka javlja se samo kod naroda Hunza”.

Za njih je proći 20 kilometara dnevno, isto što i za nas prošetati oko kuće. Hunzama je pentranje uz strmu planinu čas posla, a silaze veseli i energični.

Također, njihova konstantno nasmijana lica i dobro raspoloženje također doprinose njhovom boljem mentalnom i fizičkom zdravlju.

Objava Oni žive 120 godina, izgledaju duplo mlađe, nikad nisu bolesni pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Žive na granici Pakistana i Indije pa je to područje prozvano 'oaza mladosti'. Mnogi se bave tajnom njihovog dugovječnog života. No, tajna je vjerojatno u njihovom sveukupnom načinu življenja. 

Primjerice, kupaju se u ledenoj vodi, čak i na temperaturi od 15 stupnjeva ispod nule, a ženerađaju čak do 65. godine.

Ljeti jedu sirovo voće i povrće, a zimi konzumiraju proklijale žitarice i ovčji sir.

Postoji period kada Hunze ništa ne jedu, a on je poznat kao 'gladno proljeće'. Naziv je dobio po tome što je voće tada još uvijek nezrelo, i tada piju isključivo sok od suhe marelice. Period traje od 2 do 4 mjeseca, a u njihovoj povijesti se strogo poštuje. 

Proteine unose u najmanjim količinama, a dnevno unesu u prosjeku 1.933 kalorija, od kojih je 50 g proteina, 36 g masti i 365 g ugljikohidrata.

Oni koji su živjeli s njima u dolini rijeke Hunze zaključili su da je glavni faktor dugovječnog života zdrava ishrana. Hunze su narod koji ne oblijeva od raka, primjerice.

Hunze unose mnogo vitamina B-17 koji crpe iz sjemenki marelica od čega prave uljea baš se taj vitamin u javnosti često spominje kao odlična zaštita od raka. Osim ishrane, za dugovječnost Hunza zaslužno je i mnogo kretanja, ali i dobro raspoloženje. Često se smiju, piše Magazin.ba. 

Jedan kineski magazin je 1984. godine opisao zanimljiv događaj kada je jedan od Hunza, Said Adbul Mobuda, zbunio je djelatnike na londonskom aerodromu Heathrow kada je pokazao svoju putovnicu. Bio je rođen 1832. godine i imao je 160 godina!

U knjizi 'Hunze – ljudi koji ne znaju za bolesti', R. Bircher je otkrio tajne dugovječnosti Hunza. Prehrana je ključ svega. Uključuje veliku količinu sirovihnamirnica, prirodne proizvode, u prvom redu voće i povrće. Sol koriste minimalno, kao i alkohol i slatkiše, a tijekom godine imaju period gladovanja.

Za svoju tajnu dugovječnosti mještani kažu jednostavno: budi vegetarijanac, stalno radi fizički, uvijek se kreći i ne mijenjaj ritam života, tada ćeš živjeti od 120 do 150 godina.

Objava Narod koji ne zna za bolest: Životni vijek im je 120 godina, rađaju i sa 65! pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.