“Revija tradicijskog ruha je jedinstvena prilika da se upoznamo s dijelovima narodnih nošnji i detaljima na njima, kao i nakitom. Na jednom mjestu ćemo upoznati, pogledati i prisjetiti se jednog skoro zaboravljenog vremena življenja na prostoru BiH”- rekli su organizatori.

 Sve fotografije u GALERIJI

/Izvor: Hercegovina.info/

Objava FOTO: Održana revija tradicijskih nošnji u Mostaru pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Kata Karača iz Donje Vasti u općini Prozor-Rama tu svoju „dangubu“ koristi na jedan osobit način. Ona čuva staru nošnju i različite druge rukotvorine. Nije to samo čuvanje radi pokazivanja, ona stvara nove kako bi prodajom tih svojih radova sredstva donirala za humanitarne potrebe, prije svega za misije.

Kada dođete u Karače u Donju Vast, Kata će najprije pokazati svoj mali muzej koji je uredila u potkrovlju kuće. Taj prostor je sad zasad muzej dok bude spremna njezina „mogaza“ za prigodni mali muzej.

Nekada je „mogaza“ služila kao ostava, mjesto gdje se tkalo i gdje se „ašikovalo“. Teško je zamisliti da i danas postoje te mogaze. Ipak, zahvaljujući ljubavi prema narodnoj nošnji i rukotvorinama Kata Karača iz Donje Vasti u općini Prozor-Rama, svojoj mogazi je vratila pravu namjenu. Ona je postala prava radionica različitih tkanja, veziva i drugih rukotvorina.

Kata je rođena kao jedanaesto dijete u obitelji Marić u Donjoj Vasti, nadomak prelijepog  i ujedno strašnog kanjona Volijak. U ovoj obitelji djeca su umirala često za vrijeme Drugog svjetskog rata, ali i poslije. Dogodilo se da je čak dvoje djece umrlo u jednom tjednu. To sasvim dovoljno govori o težini života u ovim krajevima. Jedan Katin brat je stradao padom sa strašnih stijena nadomak Volijaka.

Svoje dječje i djevojačke dane Kata je provodila kao i ostala djeca u Donjoj Vasti i župi Uzdol. Za sebe voli kazati da je bila živahnija od svoje generacije.

O svojoj mladosti Kata s radošću priča: „Uvijek me zanimalo tkanje i vezivo. Jednostavno sam to voljela, ali nisam imala priliku  puno raditi. Vrlo mlada  zaljubila sam se u jednog dečkića iz sela koji je bio najljepši. Imao je zelene oče, crnu kovrdžavu kosi. Uzeli smo se veoma mladi; sa 18 i 19 godina. Jozo je još poslije morao u vojsku.“

Nakon povrataka iz vojske Katin muž Jozo Karača kao brojni iz ovih krajeva otišao je u svijet trbuhom za kruhom. Život ga je odveo u Austriju gdje je radio po različitim tvornicama i „bauštelama“. U Austriji, odnosno u Kufsteinu  je zaradio i mirovinu. Za to vrijeme supruga Kata je odgajala djecu. Svome mužu pridružila se 1990. godine kada su joj u Mostaru dijagnosticirali zloćudnu bolest, leukemiju. Međutim, u Austriji se pokazalo da su zdravstveni problemi sasvim drugačiji i da su izlječivi. U to vrijeme izbije rat u Hrvatskoj i BiH te Kata ostaje u Austriji i nađe posao u Kufsteinu gdje zarađuje mirovinu.

Nakon ostvarivanja mirovine Kata i njezin suprug Jozo vratili su se u Karače u Donju Vast gdje provode svoje ugodne umiroviljeničke dane. Njihove  kćeri Anđa, Ivka, Marina i Josipa su u Austriji i Zagrebu, ali svaku prigodu koriste kako bi bile kod roditelja u Donjoj Vasti. Dok smo razgovarali pristigla je najmlađa kćer Josipa.

„Nitko  mi nije mogao vjerovati kolika je moja želja za povratkom. Tamo sam radila, a ovdje sam živjela. Nostalgija je uvijek bila jača od svega. Aktivno sam u Kufsteinu sudjelovala u humanitarnoj organizaciji pri župi te je ta suradnja ostala do danas. Sve ovo što uradim šaljem tamo kako bi se prodalo u humanitarne svrhe. Taj novac se daje najpotrebnijima od naših iz župe Uzdol pa sve do misija.“

U svojoj „mogazi“ Kata je sklopila tkalački tradicionalni stan ojačan željeznom konstrukcijom svakodnevno je aktivan. Još jedna zanimljivost je vezana za Katino tkanje. Naime, kod prediva spojila je tradiciju i suvremenu tehnologiju. Staru bušilicu spojila je na preslicu kako bi joj olakšala i više ne mora ručno pokretati preslicu, nego to sada radi bušilica.

„Ovo što radim rado pokazujem i poklanjam za različite potrebe. Rado ću pokazati mlađima kako bi ovo nastavili raditi.“ – kazala je na kraju razgovora Kata.

Objava Foto/video: Čuvanje i izrada rukotvorina Kate Karača iz Donje Vasti pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Hrvatska matica iseljenika i Udruga za očuvanje i promicanje hrvatske tradicijske kulture u Bosni i Hercegovini ”Stećak” organiziraju izložbu ”Ponosno hrvatsku nošnju nosim”, koja će se svečano otvoriti u četvrtak, 7. lipnja, s početkom 14 sati, u Hrvatskoj matici iseljenika u Zagrebu.  Izložba ima za cilj predstaviti program Revije tradicijske odjeće i izbor najljepše Hrvatice u narodnoj nošnji izvan Hrvatske koja se ove godine od 2. do 7. srpnja, i to peti jubilarni put, održava u Tomislavgradu.

Također, ovim se želi pridonijeti osvješćivanju javnosti o značenju hrvatske folklorne baštine u očuvanju hrvatskog identiteta u hrvatskim  iseljeničkim i manjinskim zajednicama te kod Hrvata u BiH.  Prikazom Hrvatica iz cijeloga svijeta koje ponosno dijele bogatstvo zajedničkog kulturnog identiteta, Matica radi na poticanju povezivanja i jačanja odnosa nedjeljivog hrvatskog naroda.

/Izvor: Bljesak.info/

Objava Izložba tradicije i izbor najljepše Hrvatice u nošnji pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Na vratima obiteljske kuće Baketarić čeka nas Anđa. Osmjeh na licu i vedrina u očima izražavaju dobrodošlicu i prije samih riječi.  Domaćinska dobrodošlica Anđe i njezina supruga Ante pokazuje još uvijek ne promijenjenu ramsku dušu domaćinstva.

Anđa Baketarić, djevojački Andričić, rođena je u mjestu Dubro na Orašcu u brojnoj obitelji. Nakon djevojaštva svoj život je našla sa Antom Baketarićom iz Rumboka. U svom skladnom braku rodili su čak osmero djece i to četiri kćeri i četiri sina od kojih su njih dvoje dobili 14 unučadi.

Njihova mladalačka fizionomija odaje zadovoljstvo njihovim životom.

Čim smo sjeli za obiteljski stol odmah kako to i priliči u Rami stiže šljivovica. Dok Ante nazdravlja, Anđa već priprema svoje izrazito vrijedne rukotvorine, odnosno, tkanje koje još uvijek tka na stanu. Dvije prekrasne minijaturne ramske nošnje odjenute na lutke pokazuju draž sitnog i preciznog tkanja. Ramski peškiri su posebnost. Ramski peškir je na neki način postao zaštitni znak svake svadbe u Rami. Anđa to priprema, a potražnja je velika. Uz druge obveze  tka po narudžbi, a uvijek se nađe po neki peškir ili dijelovi nošnje da su spremni ukoliko netko zatraži.

„Naučila sam tkakti i izrađivati nošnju od  svoje mame Kate pa sam počela samostalno tkati od svoje 15. godine. Nikada nisam prestajala tkati, a to rado činim i danas. Uvijek se uz svakodnevne obaveze nađe vremena i za tkanje. Za jednu žensku košulju potrebno je raditi i do dvadesetak dana, a recimo za jedan peškir je potrebno do tri dana. Sve se to može i prije otkati ako bi se stalno tkalo, bez drugih poslova.“ – Priča s ponosom Anđa.

Ramska nošnja je zaista posebna i vrijedna. Sigurno bi svoje mješto našla i u svjetkoj baštini. Kada se danas koristi nošnja i za što se najviše traži odnosno kupuje Anđa kaže: „Danas se sve manje izrađuje nošnja. Oblači se samo u nekim prilikama kao što su veliki vlagdani. Drago mi je da djeca oblače nošnju za krizmu.“ Anđa izrađuje sve dijelove muške i ženske narodne nošnje po narudžbi, a ako slučjano nema narudžbe njezin stan je uvijek u pokretu. Ona uvijek nešto tka.

Zavirili su mo i tu njezinu radnu sobu. Miris tkanine, nošnje i smilja podjsjeća na naše bake i majke koje su imale svoj neki poseban miris čistoće, ljepote i blage duše.

Kćer Antonija i djever Ivan rado su odjenuli nošnju kako bi iz prve ruke pokazali tu ljepotu. Dok su njih dvoje pozirali za ove fotografije Ante i Anđa su sa posebnim žarom promatrali njih dvoje, kćer i brata.

Kada smo stigli Ante je nešto radio oko kuće te je napravio pauzu kako bismo onako podnaški probacili koju uz rakiju, kavu i domaću mezu.  Priče su krenule od tradicije, nošnje i nekadašnjeg života pa sve do naših dana.  Ante je rođen u obitelji sa još 5 braće i 4 sestre. Rođen je u obitelji sa desetero djece. Nažalost, brat Radovan je poginuo u Domovinskom ratu. Na zidu u obiteljskoj kući nalazi se prekrasna fotografija Antinih roditelja u narodnoj nošnji. Sav taj obiteljski ambijent je obilježen tradicijom i vjerom.

O svome životu Ante kaže: „Hvala Bogu zadovoljan sam. Radio sam na području naše općine 35 godina. U zadnje vrijeme sam radio nepune tri godine u Njemačkoj. Bez obzira na sve, nema nigdje života kao što je ovdje. Kćeri su mi se poudale, još je samo Antonija tu. Sinovi imaju svoje živote, jedan je ovdje a drugi su otišli  u Austriju i Njemačku. Ipak, uvjeren sam da se ovdje može živjeti lijepo. Moja Anđa i ja smo ustajali u 4 sata, pripremali radove i kada bih došao poslije podne sa posla onda bismo betonirali ili zidali, a Anđe je sav beton zamiješala i rašalovavala. Radio sam u Prozoru i kao konobar i kao mesar i druge poslove, ali sam uvijek bio spreman raditi. Danas svi hoće sve nešto bez rada. Svi bi da biraju neke poslove, a da ne rade. To ne može i zato je ovakvo stanje. Nama nije kriva politika, mi smo krivi.“ Odrješito je Ante govorio o svom i Anđinom životu te današnjim mladima.

Kako su sve uspijevali; rad i odgoj osmero djece Anđa je to jednostvno komentirala: „Samo uz vjeru, ljubav, uzajamnu potporu sve se može.“ U tome ju je Ante nadopunio: „Sve što smo radili i djeca su nam uvijek pomagala.“

Na kraju razgovora Anđa je ipak dodala kako joj je i danas najveća potpora u izradi nošnji njezin Ante koji je podržava, potiče i zna pomalo zadirkivati. Nadodala je kako bi voljela da se mladi više zainteresiraju za izdradu nošnje. Uvjerena je kako će se to ipak još više i dugo cijeniti. To je vrijednost i posebnost Rame.

Vrijeme je bilo za odlazak. Anđa nas ispraća onako radosno kao što nas je i dočekala, a Ante se vraća poslu koji je jutros započeo raditi. Ne samo što je bio izvrstan konobar i mesar, on je i izvrstan majstor s kamenom. Na ispraćaju s njima je i njihov veoma omiljeni mali susjed Marko Kovačević koji se druži sa njihovim unucima.

Vidjevši ovako vrijedne ruke i radove koje je otkala Anđa ne možemo, a ne preporučiti svima koji žele ili im treba nošnja, dijelovi ramske nošnje da jednostavno nazovu na broj 036 780 679 i poruče ono što im treba.

Više fotografija:

Objava Foto: Ramska duša iskazana u izradi nošnje i domaćinskim ugođajem pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Objava Vran planino ispod tebe Rama pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Takove pojave dolaze naročito do izražaja u časovima kad žena rađa. Kažu, da pedeset posto žena umire u porodu zbog neispravne njege i ishrane. Ženi se doduše dopušta ležanje poslije poroda (8-10 dana), ali pod okolnostima koje su isto toliko štetne, kao da uopće ne leži.

Odmah čim se žena oslobodila ploda i malo odmorila i smirila od svih porođajnih muka, smještava je se neposredno uz ognjište i to tako, da joj do leđa dopre što više vrućine. Kako se ondje još uvijek nalaze otvorena ognjišta, jaki val hladnoga zraka neprestano struji iz tavana i pretvara se u žestoku promaju, koja nastaje čestim otvaranjem i zatvaranjem vrata na samoj prostoriji, a kojoj je žena potpuno izložena. Teške groznice koje su redoviti pratioci ovoga općenito poznatog „grijanja leđa“ u onim krajevima, po njihovom su shvaćanju neophodno potrebne za samo ozdravljenje porodilje.

Dogodi li se da ne nastupe takove groznice uopće ili ne u onoj mjeri u kojoj se očekivalo; znači da si nije dotična žena dobro „ogrijala leđa“, što će svakako prema naziranju ljudi imati loše posljedice za zdravlje. Žena redovito rađa na slami radi krvarenja. Neki tumače da je to u vezi s uspomenom Isusova rođenja na slami, no izgleda da realan uzrok leži zapravo, u štednji rubenine zbog opće neimaštine. Punih deset dana po porodu ženi je potpuno zabranjena upotreba vode, koliko za ispiranje, toliko isto za piće, a u vezi s time i presvlačenje rublja, pa bilo makar kako prljavo. Za sve to vrijeme, hrani se također ne pridaje nikakova pažnja. Porodilji se daju teška jela, jer ih priječi neznanje, da iz onoga što imaju priugotove laganu i podesnu hranu za takove zgode. Zato dolazi kod porodilje do teških smetnji u probavi.

Navest ćemo jedan slučaj  koji jasno ocrtava one prilike: Porodilja se je stidjela reći, da joj nije stolica u redu i nakon deset dana uslijedila je smrt. Prije smrti priznala je što je na stvari.

Spomenuli smo da se ženama za čitavo vrijeme „grijanja leđa“ ne dopušta piti vode, a kako je samo sobom razumljivo, da redovite jake groznice zahtijevaju neko piće, daje se alkohol (vino, rakija) i to onoliko, koliko je potrebno da se utaži žeđ. Svakako i opet jedan veoma štetan običaj za stanje u kojem se žena nalazi.

Žene koje prežive rađaju poprečno 10-12 djece, koja se zdrava, i za čudo gotovo sva jedra i debela.

Opazit ćete čim dođete u one krajeve, kako žene poprečno doje djecu i do 5 godina. Štoviše, imade slučajeva gdje se djeca i od 7 godina još uvijek hrane majčinim mlijekom. To čine s razloga jer misle da za vrijeme dojenja neće ponovno zanijeti ili kako to one kažu, da „razmaknu porođaje“.

Djevojke se udaju od 17-25 godina, a muškarci, ako treba u kući radna snaga, žene se prije vojske.

Žene su uglavnom i kraj ovako teških prilika, zdrave, osim nešto slučajeva tuberkuloze i opće iznemoglosti, naročito kod mlađih žena uslijed slabe ishrane i napornog rada. Zdrave su one, koje preostanu na životu – jer bolovati ne mogu: od bolesti se umire, a ne liječi se. Zato bi valjalo ispitati postotak smrtnosti kod žena.

Društvena podređenost žene očituje se i u teškom i svestranom radu. Radi na polju, ima na brizi i djecu i čitavu kuću, a kako joj je čitav život prepun zaostalosti, veoma je teško i mučno udovoljiti svim dužnostima.

Položaj muslimanske žene još je gori (jer je još više zaostala). Samo što se tiče rada, ona je više zabavljena kućnim poslovima, jer ne odlazi na polje s razloga, što se mora kriti.

Kad bi opće kulturne tekovine prodrle jednom bar donekle u ove krajeve, život bi se u mnogočemu brzo unaprijedio i poboljšao. Ondje su zastupane skoro sve žitarice (pšenica, ječam, kukuruz, nešto raži, proso, heljda), a osim toga sadi se dosta krumpir, rodi grah, tikve (za pite i hranu svinjama), pa repa (za stoku) i kupus. Usprkos toga je hrana veoma oskudna.  Jedu najviše puru, kuhaju grah, čorbu od krumpira, kiselo zelje i salatu od kiselog zelja s uljem, ali poprečno se najviše uživa mliječnih proizvoda.

Tako je za dobrih godina, dok se redovito u proljeće i ljeto do žetve znade osjećati velika oskudica za živežne namirnice.

Mnogo se uživa crne kave, a starije žene još uvijek puše. Na pitanje zašto puše, odgovaraju: „Radi toga, da utaže bol“ (smrt u kući ili što slično).

Mjesto stola im služi sinija (u Hercegovini) ili sofra (u Bosni). Jedu iz jedne drvene zdjele s drvenim žlicama. Kruh prave od ječma, pa pšenični s kvasom, a jedu i pogaču (umjesto kvasa stavljaju prašak).

Kad odlaze na crkvene godove, umjesto kruha, nose pogaču koja je tečnija od kruha, pa pite, uštipke, sir i suho meso, a za piće rakiju, koja se pije uz jelo (rakije se pije dosta, ali je slaba. Vina se pije manje). Ipak pravih pijanaca nema. Na blagdane i razne svečanosti daju i djeci rakije.

Za odjeću upotrebljavaju isključivo domaće tkanine. Prede se vuna, konoplja i nešto lana. Vunu prerađuju žene same, a također je i same bojadišu. Sve se to izrađuje na vrlo primitivne načine, što ženama zadaje mnogo posla. Često dugo u noć predu kraj slabe petrolejke, lojne svijeće (domaće ili kupovne), ili luči, dok muški igraju „prstena“ (narodna igra), razgovaraju ili pjevaju.

Život se odvija redovito u kućnim zadrugama, gdje je kućni starješina glavni i jedini gospodar čitavog zadružnog imetka. On naređuje što će se raditi, a također i čuva novac. Proda li žena jaja, piliće ili slične manje proizvode gospodarstva, ostavlja si novac u dogovoru s kućnim starješinom i kupuje potrebe za kuću (najviše pamuk za rubeninu, petrolej, sol).

Ako su zadruge velike, pripada im po nekoliko kuća, koje raspodjele tako, da u jednoj spavaju, u drugoj kuhaju i spavaju, a trećoj drže blago i spavaju itd.

Kuće su građene tako, da se u gornjem spratu stanuje, a prizemno stoji blago. Namještaj je oskudan i primitivan (jedan krevet, sanduci za rublje s izrezbarenim pokrovima, nekoliko stolica i sinija). Mlada ne donosi u kuću pokućstva, osim sanduka s rubeninom i biljca (posteljina), već prema imućstvenim prilikama donosi jedan do četiri sanduka rublja. Mladi par spava prve godine obično odijeljeno na sjeniku ili u staji.

Kod imućnijih se nađe obično po jedan krevet za čitavu zadrugu, u kojemu spava muž i žena (starješina kuće sa ženom), inače se većinom spava na podu na slami ili na strunjači, a događa se da spavaju i na golom podu.

Kod siromašnijih zadruga spavaju u jednoj „kući“ tri do četiri obitelji zajedno, dok kod imućnijih spava svaka obitelj posebno. Prilike koje se mogu zapaziti u Šćitu, vrijede poprečno i za sva ostala sela, samo s tom razlikom, što se u selima koja leže još dalje od grada, u planinama, opaža kudikamo veća zaostalost i siromaštvo u svemu.

Ovaj dio našeg naroda je zapravo žrtva prilika koje su utjecale na njegov razvoj u tom pravcu isto toliko, koliko i žrtva najbliže okoline koja je stajala s njime u odnosima potpuno negativnog uzgojnog smjera.

Zlata Perlić

Objava Iz knjige Rudolfa Bičanića: „Kako živi narod: život u pasivnim krajevima“, Zagreb, 1936. (II. dio) pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Zabačeni kraj i zaboravljeni ljudi

U dolini okruženoj vijencem visokih gora, između kojih si krči put krivudasto korito pjenušave gorske bujice Rame, smjestio se mali gradić Prozor. Jedna jedina ulica sačinjava čitavo mjesto, koje nosi u sebi sve značajke istočnjačke sredine. Kafana, kafana i opet kafana, piše gotovo na svakoj drugoj kući, a ljudi to marljivo potvrđuju, sjedeći za stolovima koji nisu gotovo nikad prazni.

Samo od sebe nameće se pitanje: „Kada zapravo ovi ljudi obavljaju svoje dnevne poslove i dužnosti, kad ih se od ranog jutra do kasne večeri može vidjeti gdje se vrzu za kafanskim stolovima“.

No pređimo s toga prvog utiska koji se sam od sebe uvukao u svijet, pa se ogledajmo po onim vrletnim planinama, što se poredaše naokolo u slikovitim zavojima i dostojanstvenoj mirnoći, obavijene modrikasto ljubičastom maglicom. Planine su gole, obrasle tek gdjegdje sitnim, zakržljalim šumarcima, prazne i puste, pa niti ne pomišljam da kriju u sebi sela i ljude.

„Zar se ovdje uopće može živjeti, gdje u vrelo ljetno podne od silne žege kamen puca“, pomišljam gledajući visoko gore, u pravcu gdje se spaja modrina neba sa sivo modrim bojama kamena.

A ipak tamo živi mnogo ljudi, razasuti po bezbroj razbacanih sela. Što više ove planine rađaju možda najbolji dio našeg naroda, očvrsnuo u borbi i životnim tegobama. Ta, otkad ugledaše svijetlo dana, ne poznaju ništa drugo nego težak i mukotrpan život.

Kako se bolno doimlju njihove izmučene spodobe, kad svakog tjedna (ponedjeljak) za sajmenog dana poplave tijesnu prozorsku ulicu i nude na prodaju ono nešto sirotinje, što je mučno sakupiše i još mučnije doniješe, spuštajući se sate i sate niz uske, strme i gotovo neprohodne planinske puteljke.

A onda se događa ono, što redovno biva, da svoje proizvode (mliječni proizvodi, perad, vuna, žito, nešto zelenja) daju gotovo u bescijenu ili budu zakinuti barem za pola cijene. Naročito je to u slučajevima kad zamjenjuju kod trgovca svoje proizvode za dućansku robu.

Ali, ova slika tržišnog dana ne dostaje, da pobliže upoznamo njihov život, kad oni zamišljeni i naborana čela broje na žuljavim dlanovima novac i analfabetskim načinom sračunavaju hoće li dostajati za ono najpotrebnije.

Valja poći bliže k njima, u sredinu u kojoj se odvija teška svakidašnjica njihova života, a to je planina, njihova sela i domovi.

Nedjelja je, rano jutro, sredina ljeta. Iz Prozora vijuga tvrda kamena cesta u planine. Uspinje se i zavija sve više i više.

Putem se susreću svaki čas ljudi, obučeni u blagdansko ruho, koji odlaze rodbini u pohode ili u najbližu crkvu na misu. Redovito se zapaža, kao po nekom stalnom pravilu, kako žena stupa dva koraka iza muža ili opet muž jaši, a žena vodi konjče ili ide iza konja i jahača sa zavežljajem u ruci.

Ovo što se u prvi čas čini tek kao slučaj, imade u stvari svoje dublje značenje, o kojemu ćemo kasnije opširnije govoriti.

Iz daljine se pomaljaju obrisi velikog i prostranog franjevačkog samostana, koji kao da je još više potisnuo u stranu i omalovažio ionako sitne i neugledne seoske kućice, s neobično malenim prozorčićima, sagrađene od drva ili kamena i pokrivene visokim krovom od dasaka po uzoru „turskih“ kuća.

Dolazimo u selo Šćit, udaljeno od Prozora kojih 10 kilometara. Čitave skupine muškaraca, žena i djece nagrnule iz raznih smjerova prema crkvi. Posljednji zvuci zvona naviještaju početak mise. Jedna neobična pojava koja se čudno doima i izaziva upravo teško i žalosno raspoloženje u ovom kraju bijede, glada i potpune zaostalosti. Svećenik franjevac čita u crkvi, sa oltara, prije propovjedi u dugom nizu imena onih koji nešto duguju samostanu.

Zaredaše tražbine: janjci, nadnice, vuna, žito, mliječni proizvodi, dugovine za mise i tako redom sve dalje po dio od onoga što ima i nema ona kuća, koja duguje. Glavno je da se traži, jer se redovito i dobiva, bez obzira je li suša uništila ljetinu ili je opet upropastiše kiše, koje se u jakim bujicama slijevaju s planinskih kosa i poplavljuju jadna njihova polja.

Ne ćemo dalje ulaziti u to pitanje, tek konstatiramo ono, što očigledno izaziva otvoreni protest već na prvi pogled. Čini se kao svetogrđe. Nerazumljivo je samo to, kako je seljaštvo onoga kraja u neposrednoj blizini jednog tako velikog, starog i nadaleko poznatog samostana, ujedno kulturnog žarišta, moglo ostati potpuno zaostalo, koliko u prosvjetnom, toliko isto i u gospodarskom pogledu.

Zar već sama činjenica da je broj nepismenih veoma velik (naročito kod žena, od kojih ne zna gotovo nijedna čitati i pisati), ne djeluje čudno u ovoj sredini? Kotar Prozor ima najveći broj nepismenih u svim hrvatskim krajevima – 86 postotaka. A napokon i samo gospodarsko stanje dalo bi se mnogo popraviti, jer je zemlje ondje još uvijek dosta i poprečno nije loša. Prema tome, uzrok velikoj bijedi nije toliko prirodno siromaštvo, koliko neznanje.

Ali po samoj živopisnoj slici koja nam se ukazala kad je poslije mise nagrnula množina svijeta iz crkve i poplavila slobodni prostor trga u središtu sela, ne bi se moglo nikako zaključiti, da u ovom kraju vlada tolika zaostalost i siromaštvo.

Muškarci posjedali po kafanama i časte se crnom kavom, rakijom i vinom. Žene gledaju iz prikrajka, jer je njima sramota sjediti u kafani.

Podne je prošlo i premda su mnogi došli i iz udaljenijih sela, ne razilaze se. Mirno razgovaraju međusobno, a mladež pjeva i pleše. Istom, kad se na pitanje što su jeli o podne, dobiva gotovo općeniti odgovor – ništa -, iskrsava nam pred očima u pravoj slici njihov život. No ne samo o podne, nego mnogi nisu uopće još ništa okusili tog dana. Ako je i bio koji zalogaj, bila je pura (jedna vrsta kukuruznih žganaca) i to nezačinjena pura. Iako njihova lica očigledno govore o krajnjoj bijedi, ipak prilično bogatstvo nošnje zavarava na prvi pogled. Ali kad temeljitije zagledamo i samu nošnju, pa saznamo još i prilike pod kojima je nastala, dolazimo do zaključka, da se je tako nešto do danas moglo držati samo u jednom potpuno zaostalom kraju.

Radi se zapravo o načinu nošenja marame na glavi.

Velika pletena marama stoji visoko uzdignuta na glavi pomoću drvenog obruča i jedne vrste suknene kape. Krajevi joj vise preko prsiju i sakrivaju dobrim dijelom lice, a za vrućih ljetnih dana prebacuju se preko glave.

Za turskog vladanja u ovim krajevima otimali su age i begovi lijepe djevojke iz uglednih i bogatih kršćanskih kuća i zatvarali ih u svoje hareme. Na sve moguće načine se nastojalo da se djevojke spasi od toga otimanja. Stoga su počele nositi marame na glavi tako da im se vidi što manje lica i ujedno da im oblik povezivanja marame nagrdi lice.

S time u vezi je i tetoviranje u obliku križa, koje se može vidjeti još i danas na rukama skoro svake starije žene. To se obavljalo najviše u proljeće, na dan kojega crkvenog blagdana (o Josipovu), točno prema običaju dotičnog sela. Prema izrađenom nacrtu izbola se koža na ruci od pesti do nadlaktice iglom, koja se natapala u tekućinu pomiješanu mlijekom žene, koja doji muško dijete i tučenim ugljenom.

Kršćansku djevojku koja je imala na ruci križ, ostavljali su „Turci“ na miru, pa bila ma kako lijepa.

Po svemu ovome se vidi, da današnja žena onih krajeva proživljuje svoje dane još uvijek isto onako kako su ih proživljavale njezine prababe, koje su živjele u posve drugačijim prilikama. Od onoga vremena, pa do danas nije se baš ništa pomaklo niti izmijenilo u njenom životu.

Iz toga se dade lako zaključiti da je ženin društveni položaj u odnosu prema muškarcu vrlo loš; žena se smatra potpunim robom. Jedan muškarac priča: „Ako žena neće kako je hoću – degenek (batine)“. Makar muž zlostavljao ženu, ona ne smije tužiti, jer je uvjerena da nema nigdje nikoga tko bi je uzeo u obranu, a sud bi je, štoviše, ismijao. Pa i ono što smo prije spomenuli, da žena stupa u hodu dva koraka iza muškarca, i ide pješice dok on jaši, krije u sebi isti uzrok potpune njene zapostavljenosti. Ona mora tako činiti da ne povrijedi muškarca koji bi joj uzvratio sigurno tjelesnim zlostavljanjima, kad bi se usudila prekoračiti zakone starine i prisvojiti si podjednako pravo s njime, ili što više uživati nešto u čemu bi on bio prikraćen: jašiti na konju, a muž da ide pješice kraj nje.

Objava Iz knjige Rudolfa Bičanića: „Kako živi narod: život u pasivnim krajevima“, Zagreb, 1936. (I. dio) pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.