”Treba mi vaše ime da ga dam Srbima”, riječi su koje je Adnan Čakalović, viši stručni suradnik Sektora za izbjeglice i raseljena lica pri Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice jučer 6. siječnja telefonski uputio novinarki Žurnala Zinaidi Đelilović. Ona je u tom momentu uključila diktafon kako bi razgovor sa Čakalovićem snimila, što mu je i rekla. On je na to odgovorio: ”Zaboli me k… šta će biti objavljeno”.

”Bit ćeš moja”

Iako mu se ranije predstavila i dalje je inzistirao na njenom imenu, navodeći da mu treba. Veza je prekinuta, a Čakaloviću nije dugo trebalo da opet pozove novinarku obraćajući joj se riječima: ”Čuj, kriminalac jedan. Je li ono reče Halilović. Ja sam se tebi fino predstavio, da te sutra tražim po Sarajevu, ako si ovdje naći ću te. Vjeruj mi, bit ćeš moja”.

mu je da se sve snima, da će se protiv njega podnijeti prijava, na šta je ovaj službenik Ministarstva odgovorio: ”Slobodno, nabijem na k… i tebe i policiju”.

U međuvremenu je uslijedilo još 20 telefonskih poziva od Čakalovića, na koja mu nije odgovoreno. Novinarka Žurnala još od 31. prosinca radi na priči o dugogodišnjim uposlenicima izbjegličko-prihvatnog centra Salakovac koji su nakon posljednje konkursne procedure obaviješteni da nisu zadovoljili, te su na njihova mjesta uposleni drugi ljudi, za koje navode da nemaju prethodno radnog iskustva za tražene pozicije.

S obzirom da je Adnan Čakalović bio jedan od tri člana Komisije za konkursnu proceduru pozvali smo ga da bismo dobili komentar oko izbora. Na naš poziv nije uzvratio, ali je kasnije sam nazvao. U prvom telefonskom razgovoru (koji je također snimljen) novinarku je uputio da pozove Milorada Dodika i njega pita gdje je ikona.

Poručio je da se ova priča više ne čačka, da je njegov ministar Srbin, da on ne smije davati druge podatke, jer je samo bio član Komisije.

On tvrdi da Komisija nije ničemu kriva i da su sve uradili po zakonu. Na pitanje zašto se svake godine objavljuje konkurs, umjesto da se zadrže ljudi koji tu rade godinama, Čakalović je odgovorio da on te ljude žali i da je on s njima 20 godina. ”Prvo treba da napadnete ministarstvo zašto te ljude nisu stavili u legalan sustav ove države, zašto nisu prijavljeni i zašto im sistematizacijom nije određeno mjesto da budu dole”, tvrdi Čakalović.

Dva Bošnjaka za dva Srbina

”Otpustio sam dva Bošnjaka da bi ušla dva Srbina. Što vam više trebam reći. Tako je kako je u ovoj usranoj državi”, izjavio je Čakalović. Novinarki je potom rekao da zove Dodika, Aliju Izetbegovića i Bakira, da on samo radi svoj posao, da odradi onako kako mu se kaže. Spomenuo je i prethodnu ministricu koja je dovodila svoje ljude, a da isto radi i aktualni ministar, te da će se isto dogoditi i naredne godine.

Nakon ovoga uslijedio je nagli napad bijesa. Tada je ponovo zatražio ime “da bi ga dao Srbima”, a onda je naša novinarka snimila ostale prijetnje.

Žurnal je 31. prosinca prošle godine, podsjećamo, objavio priču sa dvojicom otpuštenih dugogodišnjih radnika Centra Salakovac Alenom Macićem i Zlatkom Rizvanovićem. Iako su na osiguranju Centra radili 20, odnosno devet godina, na njihova mjesta su zaposlene druge osobe. Oni su za sve optužili aktualnog ministra da je na njihova radna mjesta doveo svoje ljude.

Izvor: Bljesak.info

Objava Prijetnje novinarki: Nije samo Milanoviću BiH usr*** država pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

U pismu, poslanom Komšiću u srijedu iz UO BH novinara zahtijevaju poduzimanje zakonskih mjera prema savjetniku Hebiboviću, budući da su se njegovi komentari i postovi na društvenim mrežama pretvorili u “ciljanu, organiziranu i dugotrajnu hajku na pojedine novinare i medije, radi njihove profesionalne diskreditacije, rušenja osobnog dostojanstva i ugrožavanja sigurnosti”.

‘’Sadržaj najvećeg dijela tih komentara suprotan je pravilima profesionalne, pristojne i kulturne javne komunikacije, koju bi morala poštovati osoba na dužnosti savjetnika člana Predsjedništva BiH. I ne samo da koristi nepriličan rječnik, savjetnik Hebibović piše najprizemnije laži i uvrede o novinarima i njihovom radu, koristeći pri tom diskriminacijsku retoriku, verbalno nasilje i govor mržnje”, upozorava UO BH novinara.

Online nasilje ozbiljno kazneno djelo

Iz ovog udruženja podsjećaju kako su ranije reagirali javnim priopćenjem na slične postupke savjetnika Hebibovića, očekujući da će on sam prestati zloupotrebljavati javnu poziciju i kršiti medijske slobode i prava novinara, ili da će Komšić poduzeti zakonske i druge institucionalne mjere koje mu stoje na raspolaganju kao članu Predsjedništva BiH.

Navode također kako online nasilje nad novinarima, koje provodi Komšićev savjetnik, predstavlja ozbiljno kazneno djelo, klevetu i uvredu, te istovremeno ruši ugled najvišeg državnog organa.

Kako nije bilo nikakve reakcije iz Komšićevog ureda, o čemu svjedoči nesmanjena hajka savjetnika Hebibovića na novinare i medije u BiH, UO BH novinara se odlučio zatražiti institucionalnu reakciju i njegovo sankcioniranje.

Hajka putem Twitter-a

BH novinari navode da je njihov zahtjev utemeljen na bh. zakonskom okviru koji štiti profesionalna prava, sigurnost i dostojanstvo novinara te zabranjuje svaku vrstu nasilja pa i onog putem društvenih mreža. Naglašavaju kako Hebibović provodi hajku nad novinarima putem Twittera i drugih društvenih mrežama tijekom radnog vremena, što praktično znači da “iz prostorija Predsjedništva BiH prijeti novinarima, kleveće ih i šalje huškačke i uvredljive poruke”.

„Vaš savjetnik zloupotrebljava javnu poziciju i IT resurse Predsjedništva BiH kao bi provodio online nasilje nad određenim novinarima i medijima”, ističu iz BH novinara, podsjećajući kako bi “slično, javno djelovanje osoba na dužnostima plaćenim novcem građana bilo nezamislivo u normalnim, demokratskim državama, a takva osoba odmah razriješena dužnosti”.

Upravni odbor BH novinara zaključuje kako s pravom očekuje da Komšić najozbiljnije razmotriti neprimjereno i nezakonito postupanje vlastitog savjetnika te poduzme mjere propisane bh. zakonima i internim aktima Predsjedništva BiH.

Izvor: Republikainfo.com

Objava Novinari traže reakciju na hajku i govor mržnje Komšićevog savjetnika prema novinarima pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Na dan kada je predsjedavajući Vrhovnog suda SAD John Roberts pročitao presudu kojom je od krivnje i opoziva oslobođen američki predsjednik, Vrhovni sud SAD-a bio je vijest i u dalekoj Bosni i Hercegovini – ali iz drugog razloga.

Večernji list, u tiskanom izdanju za BiH od 05.02.2020., objavio je članak u kojem se tvrdi da bi Vrhovni sud SAD mogao, zbog kršenja ljudskih prava, umanjiti nadležnosti i poništiti ranije odluke Ureda visokog predstavnika u BiH, uključujući smjenu Zorana Žuže, bivšeg šefa kabineta Predsjednika Skupštine Republike Srpske.

Članak su istog dana prenijeli mediji i javni servisi bliski političkoj Banja Luci ali i više medija iz Sarajeva i Mostara, po svemu sudeći, ne provjeravajući napisano.

Članak je 06.02.2020. demantirao i OHR ali demantij nije objavljen na svim portalima koji su prenijeli vijest.

Nakon provjere činjenica iz članka, u SAD i BiH, novinari Glasa Amerike dokazali su da se radi o lažnoj vijesti. Sudski dokumenti pokazuju da je Vrhovni sud SAD-a odbacio Žužinu tužbu protiv OHR-a još 2018.

Anatomija laži

Članak je 05.02.2020. objavljen u tiskanom izdanju novine Večernji list za BiH, i nema ga na njihovoj internet stranici. Da prodre u online sferu pobrinula se novinska agencija SRNA koja je online objavom lažne vijesti postala “izvor” za kasnije objave drugih medija.

Ubrzo po Srninoj objavi, vijest je raširio i ruski portal Sputnik, koji iz Beograda pokriva područje BiH.

U članku se tvrdi da je američki Vrhovni sud prihvatio da razmatra slučaj Zoran Žuža protiv OHR-a u kojem se Žuža žali da su mu povrijeđena ljudska prava jer ga je Visoki predstavnik Paddy Ahdown 2004. godine smijenio sa mjesta šefa kabineta Predsjednika Skupštine RS-a.

U pismu koje je Žuža u to vrijeme dobio od Ashdowna stoji “… vaš neuspjeh da profesionalno ili politički doprinesete prevazilaženju kulture poricanja, prijevare, kriminala i nekažnjivosti koji preovladavaju u Republici Srpskoj zadnjih devet godina, onemogućavanje hvatanja osumnjičenih ratnih zločinaca, prema mojoj procjeni svrstava vas među elemente opstrukcije”.

Glas Amerike u posjedu je sudskih dokumenata u kojima stoji da je Žuža u svojoj tužbi tvrdio da je njegova smjena usmjerena “na srpsku nacionalnu manjinu u BiH”, uporedio ju je sa “zločinom protiv čovječnosti” te tražio odštetu od 20 milijuna dolara.​

ČINJENICA: Vrhovni sud SAD-a je još prije dvije godine Žužinu tužbu protiv OHR-a odbio kao neosnovanu. Ni jedan od 11 sudaca apelacionog suda nije smatrao da slučaj ima osnove. Od tada je ovaj slučaj, odvjetničkim žargonom rečeno, “mrtav”. O tome svjedoči dokument i potvrda koje je Glas Amerike dobio iz Vrhovnog suda SAD.

Nepostojeći odvjetnik?

Članak se poziva na američkog odvjetnik Johna Winthorpa kojem se pripisuje nekoliko citata. Citati nalikuju već ranijim više puta ponavljanim porukama političke Banja Luke o tome da “OHR nema i nije imao pravo nametati zakone i smjenjuje dužnosnike” te da je Vijeće za implementaciju mira (PIC) – “izmišljena neustavna institucija”.

ČINJENICA: Glas Amerike nije mogao locirati nijednu osobu pod imenom John Winthorp koja se bavi međunarodnim pravom. Zanimljivo je da navodni odvjetnik nosi isto ime kao i jedan od prvih kolonizatora Amerike John Winthorp, britanski puritanac koji je živio prije 500 godina i bio – odvjetnik.

U odgovoru od američkog suda Glas Amerike dobio je informaciju da je Žuža u predmetu započetom 2014. a završenom 2018. – zastupao sam sebe, a ime ne spominje se ni u jednom dokumentu tog procesa.

Ni učesnici u postupku nisu se mogli sjetiti da su sreli ili upoznali odvjetnika Zorana Žuže.

Odvjetnik koji je zastupao OHR, Richard Bainter, kojeg je Glas Amerike pronašao u San Diegu, California, o Žužinom odvjetniku napisao je:

“Jedini John Winthorp za kojeg ja znam je američka povijesna osoba iz 17. stoljeća. Gospodin Žuža je tvrdio da na sudu zastupa sam sebe. Na osnovu komentara navodnog Johna Winthorpa iz medija, sumnjam da je to pseudonim za nekog tko se pretvara da je pravni ekspert. Komentari demonstriraju nedostatak razumijevanja imuniteta i konačne odluke u Žužinom slučaju”.

Glas Amerike kontaktirao je i autora članka, Zorana Krešića, novinara Večernjeg lista.

Pošto u članku stoji da je odvjetnik Winthorp o suđenju govorio izravno za ovu novinu Glas Amerike je želio dobiti njegov kontakt.

Krešić je u razgovoru za Glas Amerike rekao da je stav Žužinog odvjetnika Johna Winthorpa dobio emailom, te da je sve “išlo preko Žuže”.

Na suočavanje sa činjenicom da je potpisan kao autor netočne vijesti, koja se temelji na nepoznatom izvoru, Krešić je optužio Glas Amerike da manipulira, te prekinuo vezu.

Državni službenik za (dez)informiranje

Paddy Ashdown smijenio je Zorana Žužu 2004. godine, zajedno sa 59 drugih visokih dužnosnika RS-a zbog nesuradnje s Haškim tribunalom. Tada je smijenjen i njegov šef, u to vrijeme SDS-ov kadar, Dragan Kalinić, koji se nalazio na mjestu Predsjednika Skupštine Republike Srpske.

Nakon što je uhićeb, optuženi ratni zločinac Ratko Mladić, Žužu i druge dužnosnike pomilovao je Visoki predstavnik Valentin Inzko.

U članku, opet Večernjeg lista, iz 2011., stoji da se Žuža zahvalio Inzku na pomilovanju odbacujući povezanost sa mrežom potpore Haškim bjeguncima.

Zoran Žuža je 2014. godine zaposlen kao državni službenik, na mjesto šefa odjela za informiranje Parlamenta BiH, o čemu svjedoči izdanje Službenog lista iz tog vremena do kojeg je došao Glas Amerike. Žuža je i danas na istoj poziciji. Također Žuža je iste 2014. godine, pred američkim sudom, pokrenuo proces protiv OHR-a.

Njegova tužba odbačena je tri puta. Pred Okružnim sudom 2016. i pred apelacijskim u svibnju 2017. Konačni poraz doživljava pred Vrhovnim sudom travnja 2018. kada sud odbija razmatrati njegov slučaj. Prema sustavu američkog pravosuđa ovaj slučaj nema više opcija u SAD.

Glas Amerike kontaktirao je Zorana Žužu pružajući mu priliku da iznese svoje viđenje o tome kako je lažna vijest o njegovom slučaju završila na brojnim portalima te zašto nije reagirao kako bi zaustavio širenje lažne vijesti.

U prvom razgovoru za Glas Amerike Zoran Žuža tvrdio je da je njegov slučaj pred američkim Vrhovnim sudom i dalje aktivan. Kada je suočen sa činjenicom da Glas Amerike posjeduje potvrđenu informaciju da je slučaj finaliziran još 2018. godine, Žuža je tvrdio da od suda “nije o tome dobio nikakvu obavijest”.

Upitan tko ga u slučaju predstavlja Žuža je odgovorio da ima tim odvjetnika. Kada je suočen sa činjenicom da u sudskim spisima stoji da je zastupao sam sebe, Žuža je odgovorio da iza njega stoji “tim američkih odvjetnika koji rade pro-bono i ne žele se eksponirati”.

U kratkom razgovoru Žuža je više puta ponovio da su mu odvjetnici savjetovali da ne daje izjave o slučaju i prekinuo je vezu.

Nedugo nakon toga Žuža je nazvao novinara Glasa Amerike tvrdeći da je kontaktirao odvjetnike koji su mu potvrdili da je slučaj ipak završen prije dvije godine.

Na traženje Glasa Amerike da kontaktiramo njegovog odvjetnika Johna Winthorpa ili nekog iz tima, Žuža je rekao da odvjetnici to ne žele. Nije se mogao sjetiti u kojoj saveznoj državi u SAD ili u kojem gradu živi njegov odvjetnik.

Motiv za manipulaciju?

Na pitanje Glasa Amerike o motivu plasiranja lažne vijesti od 05.02. Zoran Žuža je rekao da se ne slaže da je vijest lažna te da je njeno objavljivanje bila odluka tima odvjetnika koji su “vjerojatno imali namjeru podsje na slučaj jer je u pripremi novi proces za dokazivanje njegove nevinosti”.

Ako do najavljenog procesa i dođe on se neće moći održati pred američkim sudovima gdje je Zoran Žuža do 2018. iscrpio sve mogućnosti.

Narodna skupština Republike Srpske na zasjedanju u studenom 2019., zadužila je entitetsku Vladu da donese više zakona koji bi derogirali značaj i značenje OHR-a u Bosni i Hercegovini te ranije odluke Visokih predstavnika.

Zoran Žuža u razgovoru za Glas Amerike tvrdi da lažna vijest “nema nikakve veze” s Narodnom Skupštinom RS niti Vladom ali da “pozdravlja sve akcije koje se pokrenu, a imaju za cilj pomoć smijenjenim dužnosnicima.”

(Izvor: VOA)

Objava SKANDAL Glas Amerike raskrinkao lažnu vijest iz BiH o američkom Vrhovnom sudu pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

U usporedbi sa 2018. godinom, rezultati predstavljaju zabrinjavajući porast broja građana, za 14 posto, koji opravdavaju nasilje nad novinarima u BiH, navodi se u rezultatima istraživanja koje su proveli Udruženje/udruge BH novinari i Fondacija Friedrih Ebert povodom 3. svibnja – Svjetskog dana slobode medija.

Istraživanje je provedeno CATI metodom na uzorku od 506 građana iz cijele BiH i u periodu od 27. ožujka do 8. travnja 2019. godine.

Glavna istraživačka pitanja su se odnosila na mišljenje građana o razini medijskih sloboda i poštivanju prava novinara u BiH, prepoznavanje političkih uticaja i pritisaka na medije, glavne zapreke slobodnom novinarstvu, te na povjerenje građana u različite vrste medija, uključujući i to koji su mediji ključni izvori informacija za njih i koliko javni medijski servisi ispunjavaju svoju misiju, informativne potrebe građana i druge obaveze prema bh. javnosti.

Istraživanje je također pokazalo kako građani BiH najviše vjeruju vjerskim institucijama, 74 posto, a zatim medijima 66 posto, te potom institucijama vlasti i međunarodnoj zajednici, dok političke stranke i političari uživaju najmanje povjerenja.

U poređenju sa prethodnim godinama, rezultati pokazuju kako je u BiH opalo povjerenje građana u medije za više od 10 posto, uključujući i značajan pad povjerenja građana u nevladine organizacije i međunarodnu zajednicu, dok je povjerenje prema vjerskim zajednicama i institucijama vlasti u blagom porastu.

Građani BiH su “značajno manje zadovoljni radom medija i novinara u odnosu na prethodne godine”. Najveći dio ispitanika smatra da sloboda medija u FBiH ‘uopće nije ili je djelomično prisutna’, dok u RS gotovo 90 posto ispitnika smatra da ‘sloboda medija uopće nije ili je djelomično prisutna’ u tom entitetu.

I dalje političare i političke stranke građani prepoznaju kao glavne kršitelje novinarskih prava i medijskih sloboda, 55 posto ispitanika.

Istraživanje o temi medijskih sloboda i zaštiti novinara u BiH, Fondacija Friedrih Ebert i BH novinari provode kontinuirano od 2009. godine, a rezultate tradicionalno predstavljaju na Svjetski dan slobode medija, kako bi među medijskim profesionalcima potaknuli interprofesionalnu raspravu o učinkovitosti mehanizma zaštite medijskih sloboda i prava novinara, javnoj odgovornosti medija i zaštiti ključnih vrijednosti slobodnog novinarstva, priopćeno je iz Udruge BH novinari.

Cjelokupni rezultati istraživanja će biti predstavljeni 3.maja na press konferenciji u Sarajevu i Banja Luci.

/Republikainfo.com/

Objava Građani BiH najviše vjeruju religiji, a potom medijima, ali svaki peti udario bi novinara; Političarima ne vjeruju, ali to njima nije ni važno pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Milojević, koji se obratio okupljenima u ime banjalučke novinarske zajednice, rekao je da ”novinari nisu protiv sustava, već za sustav, pravičan i jednak za sve”. Istaknuo je da traže slobodu govora i slobodu kretanja, te da zahtijevaju da se napad na novinara tretira kao napad na službenu osobu u obavljanju službene dužnosti. ”Tražimo da nam se osiguraju sloboda govora i kretanja. Tražimo da se napadi na novinara kvalificiraju kao napad na službenu osobu. Od policije očekujemo izvještaj o tome kako je vođena istraga”, kazao je Milojević.

U međuvremenu, zbog sve češćih i brutalnijih napada na novinare diljem Bosne i Hercegovine brojni novinari su odlučili organizirati mirno okupljanje sutra u 12 sati ispred Narodnog pozorišta u Sarajevu.

Alarmantna situacija

Svega nekoliko dana nakon što su osudili prijetnje i napad na novinarku portala Dnevnik.ba Gloriju Lujanović dogodio se napad i na ekipu BHRT u Konjicu, Ombudsmeni Bosne i Hercegovine Nives Jukić, prof. dr Ljubinko Mitrović i dr Jasminka Džumhur najoštrije osuđuju sinoćnji napad na novinara BN televizije Vladimira Kovačevića, koji se dogodio u banjalučkom naselju Obilićevo.

”Sve učestaliji incidenti ove vrste, ukazuju na alarmantnu situaciju u pogledu uvjeta za rad novinara što bitno ugrožava slobodu medija i pravo građana na objektivno informiranje. Novinari kroz svoj rad doprinose većem stupnju demokratičnosti u društvu, ostvarenju vladavine prava i pravne države, zaštiti i promociji ljudskih prava. Društvo u kojem su novinari na bilo kakav način spriječeni da to čine, suočeno je ne samo sa ograničenjem stepena slobode izražavanja, nego i ograničavanjem svih drugih ljudskih prava i sloboda”, stoji u priopćenju. Cijeneći važnost ovog pitanja za ostvarivanje ljudskih prava i vladavine prava, te imajući u vidu društvenu ulogu novinara, Ombudsmeni su juna 2017. godine predstavili javnosti ”Specijalni izvještaj o položaju i slučajevima prijetnji novinarima u Bosni i Hercegovini” s nizom preporuka upućenih nadležnim institucijama. Ombudsmeni, ovom prilikom, posebno ističu preporuku upućenu Ministarstvu pravde Republike Srpske, Ministarstvu pravde Federacije Bosne i Hercegovine i Pravosudnoj komisiji Brčko distrikta Bosne i Hercegovine da razmotre da se napad na novinare definira u krivičnim zakonima kao posebno krivično djelo, ili kao teži oblik krivičnog djela napada na službenu osobu u vršenju službene dužnosti, kao i da razmotre da se napad na novinare definira u zakonima o javnom redu i miru kao poseban prekršaj javnog reda i mira.

/Izvor: Bljesak.info/

Objava Novinari na ulicama pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

“Hrvatski Alamo”, osvanulo je na naslovnici dnevnih novina Heraldo de Aragon potkraj rujna 1991. Njegov tekst, koji je uspio izdiktirati preko jedinog telefona iz opkoljenog Vukovara, postat će jedan od najpoznatijih novinarskih radova u Španjolskoj iz tog vremena. Iz vremena kada su posljednji strani novinari napuštali razrušeni grad prije nego što će ondje uslijediti tragedija. Bitka za utvrdu Alamo iz 1836. u Teksasu, gdje su izginuli gotovo svi njezini branitelji, poslužila je španjolskom novinaru da dočara situaciju i hrabrost hrvatskih branitelja na udaru daleko brojnije srpske vojske.

Sánchez je prije nego što je pratio rat u Hrvatskoj “pokrivao” ratne sukobe diljem Latinske Amerike, a kasnije je kao fotoreporter bio u opkoljenom Sarajevu, na Kosovu te u afričkim i azijskim zemljama obilježenim ratovima i sukobima. Dvije godine nakon povratka iz Vukovara dobio je nagradu Udruge novinara pokrajine Aragòn za novinara godine. Kasnije su uslijedila nacionalna i međunarodna priznanja za fotografije.

Danas 58-godišnji Sánchez, koji radi kao freelance-fotoreporter, postao je jedan od najprepoznatljivijih ratnih reportera u Španjolskoj. Radi s mladima dajući im savjete, nikad ne zaboravljajući koliko je bio blizu smrti u Vukovaru. S njim smo razgovarali prije nego što je krenuo na put u Kolumbiju, gdje je nedavno završio višedesetljetni sukob između pokreta FARC i Vlade.

Kakav je bio vaš početak? Studirali ste novinarstvo?

– Studirao sam novinarstvo na Sveučilištu Autònoma de Barcelona od 1979. do 1984. i šesnaest ljeta proveo radeći kao konobar u restoranu primorskog grada Tarragone. Tako sam zarađivao novac za putovanja u Latinsku Ameriku i druge zemlje svijeta gdje sam kao slobodni novinar pratio oružane sukobe između gerile i vlada za različite medije. Imao sam 32 godine kada me jednog ljeta 1991. na plaži zatekao rat u Sloveniji i Hrvatskoj. To je bilo moje posljednje ljeto kao konobara.

Početak rata u Hrvatskoj ste vidjeli kao novinarski izazov?

– Na televiziji sam gledao početak sukoba te odlučio da moram biti tamo. Svaki dan sam gledao vijesti. Hrvatsku i zemlje bivše Jugoslavije poznavao sam jer sam 1981. kao student mjesec dana putovao vlakom ondje, Interrailom. Sjećam se kako su Slovenija i Hrvatska bile puno razvijenije od ostalih zemalja. Što sam više odmicao prema istoku, razlika je bila drastičnija. Taj raniji boravak također je utjecao na moju odluku. Čim mi je istekao ugovor u restoranu, krenuo sam u rujnu prema Zagrebu. Aerodromi su bili zatvoreni pa sam sletio u Austriji te cestom otišao onamo.

Kakvi su bili prvi dojmovi?

– Stotine novinara nalazile su se u najboljim hotelima u Zagrebu, no ja sam otišao potražiti neki jeftin smještaj sukladno novcu koji sam imao. Čitavo vrijeme morao sam razmišljati kako da mi troškovi budu manji od zarade na tekstovima i fotografijama koje ću prodati. U početku je bilo teško razumjeti što se događa. U Latinskoj Americi sukob je bio jasan, tijekom Hladnog rata bio je to sukob između gerile i vojnika. No ovdje nisam odmah mogao vidjeti razliku, bilo je teško razumjeti zašto se ubijaju, pitao sam se je li to sukob katolika i pravoslavaca… U Slavoniji su bile lijepe kuće, ljudi su živjeli dobro. Postavljao sam brojna pitanja. No shvatio sam kasnije da je Jugoslavija bila umjetno stvorena država pod vodstvom diktatora Tita i da je svaki narod htio imati svoju državu. Razumio sam da Hrvati žele biti Hrvati, Srbi žele biti Srbi… Cijena je, međutim, bila visoka.

Arhiva Gervasia Sancheza

Fotografija iz Vukovara

Kako je tekao vaš rad, o čemu ste prvo izvještavali?

– Moja prva vijest, iz Zagreba, koji se nalazio pod sporadičnim napadima aviona, objavljena je 17. rujna 1991. u novinama Heraldo de Aragon. Tog istog dana otišao sam u Dalmaciju s mladim ali fantastičnim novinarom lista Avui, Erickom Hauckom(od rujna do studenog 2017. “veleposlanik” Katalonije u Zagrebu, op. a.), njegovim autom. S nama je bio i Javier Carvallo, izvjestitelj za novine Diario 16. Naš je cilj bio doći do Dubrovnika, no Srbi su prepriječili ceste. Vidjeli smo uz obalu prazna mjesta “duhova”, a sjećam se i kako su u Vodicama bile privezane jahte talijanskih i njemačkih turista. Bio sam u Splitu, Šibeniku, Zadru, Petrinji, Karlovcu… Hoteli su bili puni prognanika. Bilo je lako raditi s hrvatske strane i pratiti rat s Hrvatima na prvoj crti. Oni su bili žrtva, slabija strana, pa su nas htjeli ondje. To se zatim promijenilo 1995. Srbi nas pak nisu puštali na svoja područja i bili su ljuti što idemo s Hrvatima.

I tada ste odlučili otići u Vukovar?

– S ekipom španjolske javne televizije TVE i novinarima magazina Tribuna krenuo sam tada u istočnu Slavoniju. Cilj je bio Vukovar. On je bio moja opsesija. Novinarski dragulj.

U Hrvatskoj ste upoznali Artura Péreza Revertea, poznatog španjolskog novinara i publicista.

– Znao sam da TVE ide u Vukovar, a on je bio šef ekipe te sam ga išao pitati da idem s njima. Nismo se poznavali. “Ni govora. Ne želim ići s teretom. Kasnije dolaze samo problemi”, rekao mi je. Objasnio sam mu da sam posljednjih sedam godina pratio sukobe diljem Latinske Amerike nakon čega mi je rekao: “Možeš slijediti naš auto do Osijeka, a dalje ćemo vidjeti.” Krenuli smo rano ujutro te tog mirnog dana došli do točke gdje se nalazio novinarski centar. Ondje smo mogli dobiti sve informacije o položajima hrvatske vojske. Od tog mjesta na putu nam se pridružio strah. On je bio naš novi suputnik koji nas ni sekunde neće napuštati.

Dakle, tek tada ste osjetili pravu opasnost. Kako bi se novinari trebali ponašati kada osjete isto što i vi u tom trenutku?

– Otkad sam se počeo baviti novinarstvom, uvijek sam vjerovao da je strah najbolja protuteža gluposti. Mladim novinarima savjetujem da ne rade s osobama koje se odbijaju bojati. Takve osobe su nerazumne ili lude. No također nije dobro raditi s kolegama koje lako uhvati panika. Ponekad je u nekoliko sekundi potrebno donijeti odluku pa nekontrolirana osoba predstavlja dodatni rizik za grupu.

Arhiva Gervasia Sancheza

Gervasio Sánchez

Što se dogodilo kad ste stigli do Osijeka?

– Ondje je bio pano s informacijama pa sam na bijelom papiru vidio da piše: “Poruke možete napisati Eduardu Floresu.” Sjetio sam se da je bila riječ o novinaru koji je radio za novine La Vanguardia sa sjedištem u Barceloni i koji je nekoliko tjedana kasnije u redakciju poslao kratku poruku: “Od sada se ostavljam novinarstva te uzimam pušku kako bih se borio s Hrvatima.” Eduardo Flores Chico bit će ubijen 2009. u Boliviji.

Nastavili ste prema Vukovaru?

– Jedini slobodan put bio je kroz kukuruzište. Iz dana u dan pojas oko Vukovara se stezao. Jugoslavenska vojska postavila je mine te redovito bombardirala put. Bilo je potrebno dobro poznavati stazu kako ne bismo odletjeli u zrak. Nekoliko sati ranije je vozilo drugih novinara bilo propucano. Kombi TVE-a počeo je ubrzavati, a mi smo u autu iza napravili razmak kako nas ne bi uhvatio oblak prašine. Eksplozije su sve jače odjekivale. Vukovar je bio usred napada. Približili smo se frontu. Hrvati su htjeli da snimimo njihov uspjeh. Zaustavili su nadiruću kolonu oklopnih vozila, uništavajući ih raketama ispaljenima iz blizine. Vidjeli smo mrtva tijela. Kasnije smo prošetali gradom, razgovarali s osobama na koje smo naišli pa se približili bolnici. Gledali smo kako iz kombija iznose desetke mrtvih tijela. Uglavnom su to bile žene, tada posljednje žrtve u tom “hrvatskom Alamu”.

Kako ste se osjećali? Kako su se ponašali vaši kolege?

– Ova je profesija puna onih koji se hvale, puna je novinara opsjednutih pričanjem o sebi umjesto da dobro rade svoj posao. Među nama je pak bila osoba koja nikada nije izražavala osjećaje – José Luis Márquez. Njegov fantastični način rada bio je dostojan svakog divljenja. I dok mi ostali, zbog napetosti i straha, nismo bili usredotočeni, on je podizao kameru, u fokus stavljao određeno mjesto te pravio jedinstvene snimke.

Teško je ostati miran nakon ružnih scena…

– Vozač jednog vozila bio je pogođen u glavu iz snajpera. Njegovo tijelo preko volana… činilo se da spava. Izlazeći metak napravio je veliku štetu. Márquez je fokusirao svoju kameru otvarajući plan poput pravog maestra, šireći ga zatim na obližnje ostatke kuća. Ondje je ugledao desetak mrtvih tijela. I onda se smrznuo. Bilo je to 40 sekundi za televizijsku vječnost. Preuzimali smo veliki rizik da bismo izvještavali. Mislio sam da ću umrijeti ondje.

Arhiva Gervasia Sancheza

Gervasio Sánchez

 

Heraldo de Aragon 22. rujna objavio je na naslovnici naslov “Hrvatski Alamo”, a ispod “naš specijalni izvjestitelj iz Vukovara”.

– Ondje je bio jedini telefon kojim se koristio Hrvatski radio. Uspio sam ih uvjeriti da me puste izdiktirati vijest. Kada su u redakciji u Zaragozi digli slušalicu, tražio sam da je odmah preuzme Luis Ménendez, novinar najbrži u pisanju. S podacima koje sam imao diktirao sam mu rečenice. Hrvatski novinari već su postali nervozni kada je istekla deseta minuta. Još uvijek ne znam kako smo uspjeli dovršiti tekst.

Spavali ste u hotelu “Dunav”, jedinom hotelu u tom trenutku. Čega se sjećate?

– Spavali smo u njegovoj podzemnoj kupaonici, u WC-ima. Smrdjelo je po mokraći. Hrvatski vojnici, koji su tada obožavali strane novinare, donijeli su nam nekoliko boca whiskeyja i jednu rakije. Nikada mi se nije sviđao alkohol u takvim situacijama. Zbog njega izgubiš svijest o opasnosti te gubiš reflekse. No moji kolege su “ispali iz cipela”. Pili su. Bilo je, naime, nemoguće zaspati jer su Srbi s druge strane Dunava granatirali grad. Bilo je to divljačko bombardiranje. Bili su odlučili sravniti grad sa zemljom. Projektili su padali svagdje. Zidovi su podrhtavali. Ponovno sam mislio da ću umrijeti. Rekao sam sam sebi da se, ako se izvučem živ, nikada neću vratiti na područje bivše Jugoslavije. Čuo sam tada Artura kako govori: “Ne mogu izdržati više. Idem gore. Ovdje je nemoguće zaspati.” Nakon što se 15 minuta nije vratio, zabrinut sam ga otišao tražiti. Ležao je na opasnom mjestu. Uspio sam ga uvjeriti da se vrati dolje.

Koliko ste ostali u Vukovaru?

– Izašli smo u ponedjeljak 23. rujna i krenuli prema Osijeku. Mi smo bili jedni od posljednjih stranih novinara u Vukovaru. Nekoliko dana kasnije grupa francuskih novinara pozvala me da idem s njima opet onamo. Loše sam spavao te noći. Ujutro sam im rekao da ne idem, da je preopasno. Jednog od njih ranili su ondje. Mislim da nakon njih više nikada niti jedan strani novinar nije ušao u Vukovar ni izišao iz njega. Film “Harrisonovo cvijeće” dobro je napravljen, dobro dočarava što se događalo, ali stranih novinara nije bilo kad su Srbi ušli u Vukovar. Srbi nisu nikoga puštali onamo, tek kasnije svoje novinare.

Kasnije, u studenom, Vukovar je pao poslije 87 dana opsade. Srbi su ubili ranjenike iz bolnice koje ste gledali i snimali.

– To što sam vidio u Vukovaru nisam vidio niti u jednom ranijem sukobu. Bilo je tako lako umrijeti. Bilo je novinara koji nisu htjeli tamo ići. I to treba poštovati, ne smije im se ništa zamjeriti. Mi koji smo bili ondje mislim da smo odradili dobar posao. Ratno izvještavanje iz Hrvatske, a kasnije i BiH, bilo je dobro pokriveno, bilo je ondje njemačkih, britanskih, američkih novinara… Nastojali smo svijetu pokazati što se događa.

Arhiva Gervasia Sancheza

Sanchez u Sarajevu

 

Gdje ste se nalazili u trenutku pada Vukovara? Kako ste se osjećali kad ste čuli vijest da su Srbi pogubili ranjene i bolesne osobe iz bolnice s kojime ste razgovarali ondje?

– Kada je pao Vukovar, bio sam u Kolumbiji na jednom dugom putovanju koje je trajalo mjesec i pol dana te uključilo Ekvador. Čim sam čuo vijest, odmah sam pomislio na osobe koje sam bio vidio u bolnici. Na njihova upala lica, izmučena eksplozijama i strahom. Ondje sam vidio jako bolesne i ranjene osobe i moguće je da su ubijeni ljudi s kojima sam bio razgovarao i koje sam fotografirao. Te su osobe morale ležati još tjednima ondje u trenutku kada je grad pao u ruke Srba. Kada sam čuo vijest, pomislio sam da su te osobe ubijene. Uhvatila me neizmjerna tuga.

Smatrate li da su vaši izvještaji i fotografije potaknuli međunarodnu zajednicu da reagira?

– Ma kakvi! Mi novinari nismo ni u čemu uspjeli. Europska zajednica nije htjela reagirati. I ako je nekome mjesto u Haagu i drugim sudovima, onda je to Europska zajednica koja je dopustila da se nešto takvo dogodi u Europi. Ona je kriva jer nije zaustavila radikale. Kada sam bio mlad i kada sam ušao u Vukovar, mislio sam da mogu promijeniti svijet. Danas više nisam tako optimističan.

Kasnije ste ipak otišli u BiH, na Kosovo, u Afganistan, Sijera Leone i druge zemlje, no vratili ste se u Vukovar 20-ak godina kasnije.

– Da, 2013. posjetio sam Vukovar sa suprugom i sinom. Prvo što sam učinio – približio sam se hotelu Dunav. Toj ružnoj zgradi s 15 katova i 126 soba. S druge strane je jugoslavenska artiljerija tjednima bombardirala grad sve dok nije srušila i posljednju kuću. Htio sam posjetiti podzemnu kupaonicu gdje smo provodili noći, no hotel je bio zatvoren. Posjetili smo bolnicu gdje sam viđao dramatične slike. Sjećam se kako su samo jedan starac i jedan dječak skrivali lica ispod deka kada bi se čula eksplozija. Ostali su se bili navikli. Vani je bilo petnaest mrtvih tijela prekrivenih plastičnim vrećama. Dvije su žene pregledavale tijela tražeći nekoga. Jedna je bolno jauknula na sav glas kad je pronašla svoju mladu kćer koju je ubio snajperist. Sjetio sam se i priče hrvatskog vojnika na prvoj liniji koji je gledao u 300 metara udaljene Mirkovce. Njegov brat bio je na drugoj strani. Te i ostalih anegdota sjetio sam se dok sam sa suprugom i sinom sjedio u restoranu u Osijeku gledajući Dravu. Konobari se tada nisu bili ni rodili ili su bili djeca.

Vratili ste se i 2015. u Vukovar pokrivajući migrantsku krizu. Čini se da vas je ono što ste doživjeli zauvijek vezalo uz taj grad.

– “Hrvatski Alamo” mi je jedan od najdražih uradaka. Malo je onih koji znaju što je značilo ući na tako opasno mjesto. Taj tekst bio bi ekskluziva za bilo koje novine na svijetu. Grad je neumoljivo branilo oko 2000 Hrvata protiv opsade 36.000 regularnih i paramilitarnih srpskih vojnika naoružanih teškom artiljerijom.

Arhiva Gervasia Sancheza

Gervasio Sánchez

 

Kako birate teme fotografija? Ili tema bira vas?

– Kad sam bio jako mlad, uvijek sam znao što radim i kamo trebam ići. Na početku sam fotografirao ono očito u ratu: mrtve, ranjene, bombardiranja, izbjeglice… Kasnije sam shvatio da su mrtvi najmanji problem u ratu. Umreš, pokopaju te i kraj problema. No što se događa s preživjelima? Što je s onima koji preživljavaju dan za danom, godinu za godinom pod bombama, glađu, iščekujući povratak nestalih… Poslije sam shvatio da ono što je teško u ratu jest preživljavanje, pa sam se fokusirao na dokumentiranje ljudskog dostojanstva ugroženog onime što ostane iza rata.

U vezi s vašom knjigom fotografija “Antologija” i izložbom “Minirani životi”: odlazili ste u Angolu, BiH i Kambodžu tijekom stradavanja pa se vraćali godinama kasnije, pronalazili iste ljude te ih fotografirali.

– “Minirani životi” moj su veliki životni projekt. Kada bih morao izabrati jednu priču koja me dirnula, to bi bila ona Adisa Smajića. Dječak koji je u ožujku 1996. već bio ratni veteran. Proživio je četiri godine bombardiranja Sarajeva s mrtvim ocem u opsadi, nestalim djedom i srušenom kućom. Djetinjstvo mu je bilo uništeno, preživio je opsadu, a onda ga je na kraju rata skoro ubila mina. Nakon 30 operacija bilo je zanimljivo vidjeti kako taj adolescent izrasta u odraslu osobu, ženi se, ima dijete. Godine 2013. miluje po glavi svoje dijete. To nema cijenu. Ta mi je priča pomogla da uspostavim ravnotežu vlastitih osjećaja. Izložba “Nestali” također je puna teških priča. Jedna žena pričala mi je 2000. godine da od 1974. svakog ponedjeljka presvlači plahte na krevetu svog sina jer želi da sin ima čistu postelju kada se vrati. Ta je žena umrla 2012. radeći to isto.

Za “Minirane živote” dobili ste 2009. prestižnu međunarodnu nagradu “Rey de España”, ranije i nagradu Ortega y Gasset te mnoge druge. No nikada se niste školovali za fotografa.

– Istina je da tijekom pet godina studija nisam imao radionice iz fotografiranja niti sam ikada kasnije pohađao tečajeve. Tijekom ljeta u Tarragoni fotografirao sam nasumce turiste. No imao sam sreće što sam na terenu upoznao najbolje fotoreportere na svijetu. A najbolji su gotovo uvijek skromni, oni su svjetionici za mlade. Moj je savjet mladima da pronađu svoj svjetionik jer moje je iskustvo da je među “novinarskim fotografskim guru­ima” puno mediokriteta koji će mladima onemogućiti razvoj samo da se ne vide njihova vlastita ograničenja.

Vaši radovi obilježeni su danas oružjem i pješačkim minama. U kojem trenutku ste to odlučili uzeti kao temu?

– Tijekom boravka na Balkanu. Tijekom četiri godine opsade Sarajeva, novinari iz čitavog svijeta kontinuirano su izvještavali dok su članovi Europske zajednice gledali u stranu dajući cinične, opskurne i lažne izjave. Nešto slično događa se danas s izbjeglicama, gledaju na drugu stranu dok ljudi umiru na Mediteranu. I onda vidiš kako tijekom godina te osobe postaju sve jače, ministri vanjskih poslova, predsjednici vlada…

Arhiva Gervasia Sancheza

Gervasio Sánchez danas

 

Jesmo li danas dobro informirani o velikim i povijesnim događajima?

– Iscrpljeni smo od loših informacija. Internet je stvorio iluziju da smo svi informirani, no ono što cirkulira ondje su složeni prepisani komadići. Društvene mreže također stvaraju iluziju stvarnosti. To nije novinarstvo. Kada bi se zaista radilo o novinarstvu, svaki medij bi trebao imati novinara u Siriji ili Afganistanu. Pravo novinarstvo jest ono koje nastaje na mjestu događaja, bilo da je to mjesto udaljeno tisuću kilometara ili se nalazi pored vaše kuće. Mnogi se mediji busaju u prsa svojim novinarstvom, no ne šalju dobro informirane i dobro plaćene novinara na mjesta konflikta. Puno je prestižnih i nagrađivanih novinara koji svaki mjesec jedva spajaju kraj s krajem dok uprave medija zarađuju veliki novac. Često oglašivači ne žele duboke, bolne i teške priče kraj svojih oglasa. Umjesto da šalju novinare po prave priče na teren, mediji objavljuju izjave političara i kada oni nemaju što reći. Medijski prostor pretrpan je trivijalnostima i površnošću.

U Španjolskoj ste surađivali s brojnim medijima. Postoji li nezavisno novinarstvo danas?

– Ne postoji. Osim malih iznimaka. Većina medija za koje znamo čitav život, poput televizije i radija, ovisni su o interesima koji nemaju veze s novinarstvom. Vezani su za poduzetničke interese i zajedničku strategiju gospodarskih, političkih i medijskih moćnika. Tko kaže da velike medijske grupacije nisu vezane uz političke i gospodarske interese – laže. Posljednjih godina financijska je kriza omogućila bankama i oglašivačkim te PR agencijama da cenzuriraju informacije nepovoljne za njihove kompanije i klijente.

Što bi onda trebali napraviti mediji?

– Mediji bi trebali postići da 70 posto naroda koji ne vjeruje u ono što pročita počne opet vjerovati. Da bi se to postiglo, potrebno je promijeniti puno stvari. Sumnjam da će se to dogoditi. Problem nije u publici, nego u medijima.

Što savjetujete mladima?

– Ratni sukobi bili bi još brutalniji da nema novinara, osoba koje dokumentiraju tragediju. To treba biti glavna inspiracija. Vjerovati u ono što radiš premda često znaš da nećeš postići nikakav rezultat. No mladima govorim da ne moraju biti opsjednuti odlaskom u daleke zemlje, da dobar reporter može naći zanimljive priče oko sebe. Dovoljno je da zakorači u kvart i ondje ima sve: dobro, loše, dramu zbog gubitka posla… Nasilje i drama ne događaju se samo u inozemstvu.

 (Izvor: Globus)

Objava POSLJEDNJI STRANI NOVINAR U VUKOVARU 1991. ‘Sjećam se kako smo snimali Hrvate dok uništavaju tenkove, a onda je kolega ulovio 40 sekundi za vječnost’ pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Donesene su rezolucije Europskog parlamenta donesene ovoga proljeća, ali stajališta Europske komisije u značajnoj mjeri odudaraju od načela navedenih u tom dokumentu. Zašto je to tako i je li moguće mijenjati taj odnos?

Stajališta Europska komisije, rekla bih, predstavljaju stajališta pojedinaca, birokrata koji u okviru Europske unije ne shvaćaju što je to konstitutivnost naroda u BiH ili pak jedan fini balans koji se poštuje i u samoj EU. To nerazumijevanje se onda u slučaju BiH pretače u neke definicije. Tako smo prigodom usvajanja rezolucije imali problem jer su predstavnici Europske komisije smatrali da se pitanje konstitutivnih naroda ne može uklopiti u acquis. Nije prijeporno da su svi ljudi ravnopravni. To je načelo koje nam je ključno, ali treba biti svjestan i činjenice da je Ustav BiH jedan od aneksa Daytonskog mirovnog sporazuma i da on nikada nije prihvaćen u parlamentu. Sam taj Ustav nije moguće jednostavno mijenjati i praviti državu prema pojedinim idejama koje stižu od tih ljudi. Mi očekujemo da se sada stvari ipak vrate u normalnost jer su se tri narod izjasnila da žele živjeti u zajedničkoj državi i da žele graditi europsku državu. U tome procesu jedan je narod bio teško oštećen, a to su Hrvati jer su i svi kasnije odluke bile na njihovu štetu. Kasnije je Ustavni sud poništio dio tih odluka koje su bile na štetu Hrvata i po kojima su postali narod drugoga reda u FBiH i trećeg reda u RS-u. Neke odluke i procesi su unazadili čak i postignuća Daytonskog mirovnog sporazuma, pa su stvari postavljene čak lošije i od vremena samoga rata. Nažalost neki birokrati ne mogu razumjeti te finese koje su dovele do mirovnog sporazuma i zaustavljanja rata. Uz jednaka prava svih građana, ključne su vrijednosti, a zastupaju ih europski pučani, moraju se osigurati jednaka prava i svih naroda, njihova osobnost, da država mora biti decentralizirana, federalizirana. Rekla bih da se u BiH sukobe dva koncepta – socijalistički te koncepta ujedinjene Europe koju su utemeljili pučani.

Sudionici političkoga procesa i međunarodni sponzori drže kako su potrebe izmjena Daytonskog mirovnog sporazuma. U kojem pravcu držite da treba voditi taj proces?

U današnjoj BiH stanje je takvo da od tri naroda, dva imaju komotnu poziciju, Srbi imaju Republiku Srpsku i Bošnjake koji su većinski i dominantni u Federaciji BiH. S te pozicije ne možete utjecati na temeljnu izmjenu Daytonskog sporazuma. S druge strane nemamo američku administraciju koja se spremna u ovome trenutku da pravi veće iskorake, jer svaka veća izmjena Daytonskog sporazuma značila bi i privolu svih jamaca. Srbija trenutačno ide prema članstvu u EU, otvara poglavlja, pozdravljamo njezinu ulogu u prihvaćanju realnosti. U takvom kontekstu nije realno očekivati raspakiranje Daytonskog mirovnog sporazuma. Hrvatska je pak najzainteresiranija da spasi mir i stabilnost spasavajući Hrvate koji su najmanji, te, rekla bih, ključni čimbenik stabilnosti BiH. S druge strane svjedoci smo jačanja utjecaja neeuropskih zemalja na Balkanu, prije svega na granicama Hrvatske. Samo pitanje stabilnosti jugoistoka Europe je otvoreno posljednjih mjeseci i svjesni su svi da su potrebe dorada. Za početak je po meni moguća takva izmjena kako bi sva tri naroda uživala jednaka prava što je bilo postignuće Daytonskog mirovnog sporazuma.

Iz Vaše perspektive kako procjenjujete daljnji tijek događanja u BiH?

Oko BiH imamo dva pristupa problemu. Jedno je da se ekonomskim reformama može promijeniti stanje, bez izmjena zakona i ustava, što u konačnici jedino vodi stabiliziranju zemlje. BiH nije visoko na agendi europskih administracija, a na nama je da upozoravamo kako treba djelovati, ne čekati rasplet. Najbolja je opomena Mostar koji bez Gradskog vijeća i samo zahvaljujući balansiranju gradonačelnika uspijeva opstati kao normalan grad. No, imati cijelu zemlju taocem politika, bojim se što bi mogle biti posljedice. Nadam se da će u tome smislu i predstavnici europskih administracija uvidjeti koliko je ovo pitanje važno.

Koga vidite kao najveću zapreku?

Kazala bih da su nam potrebna solomonska rješenja. Mislim da poruka o stvarnoj majci koja se ‘odrekla’ djeteta da bi spasila njegov život treba i u ovome slučaju doći do izražaja. Oni koji tvrde da je BiH najviše njihova zemlja trebaju poduzeti odgovornost za sudbinu.

Miroslav Landeka

Objava Razgovor sa Željanom Zovko, zastupnicom u Europskom parlamentu pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Fakulteti u BiH uskoro će u novu akademsku godinu primiti tisuće mladih koji bi željeli steći stručno zvanje. Porazna je činjenica da prigodom odabira budućeg zanimanja većina njih nije upoznata s mogućnosti zapošljavanja sa stečenom diplomom, a posebice s plaćenosti pojedinih zanimanja, niti raspolažu podatkom koja su zanimanja deficitarna ili kojih zanimanja ima previše na tržištu. Takva situacija doprinosi neusklađenosti obrazovnog sustava sa stanjem na tržištu, proizvodeći kadrove kojih već ima previše na tržištu, dovodeći tisuće diplomanata u stanje nezaposlenosti po okončanju studija.

Rezultati istraživanja koje je provela “Plata.ba” o temi “Isplati li se studirati u BiH?” pokazali su da najvišu zaradu mogu donijeti elektrotehnički, ekonomski i farmaceutski fakultet, prenosi Vecernji.ba.

Analiza na uzorku više od 7500 osoba različite dobi, obrazovne podloge i profila iz BiH također je pokazala da osobe koje imaju fakultetske diplome primaju najviše prosječne plaće.

Dakle, ako želite studirati na nekom od tehničkih fakulteta, najveću zaradu vam može donijeti diploma elektrotehnike. Softverski inženjeri s magisterijem plaćeni su mjesečno u prosjeku 1800 KM, a IT projektmenadžer 1900 KM.

Osobe koje završe ekonomski fakultet imaju priliku dobre zarade u budućnosti, ali s tim fakultetom je teže pronaći posao jer osobe te struke najčešće registriraju kao nezaposlene. Osobe sa završenom ekonomijom često zauzimaju menadžerske dužnosti koje su najplaćenije u BiH. Primjera radi, financijski menadžer prosječno mjesečno zaradi oko 1800 KM, a direktor prodaje 2300 KM.

Diploma farmaceutskog fakulteta može donijeti mjesečna primanja od 2600 KM, što je zarada menadžera farmaceutskih proizvoda, dok farmaceut prosječno prima oko 1300 KM mjesečno.

Arhitekt u BiH zaradi 1080 KM mjesečno, dok strojarski inženjer prima prosječnu plaću od 1100 KM, šumarski inženjer ima primanja u iznosu od 1090 KM, a kemijski 1040 KM. Od ostalih inženjerskih zanimanja, građevinski inženjer – 980 KM, prometni – 970 KM, a najmanje zarade inženjeri poljoprivrede – 890 KM.

Prevoditelji s diplomom filozofskog fakulteta u BiH mogu zaraditi 1050 KM, učitelji i nastavnici dobivaju u prosjeku 870 KM, a profesori 960 KM, a čini se da u BiH najmanje zarađuju diplomirani novinari s prosječnom plaćom u iznosu od 680 KM.

Kako bi prije došli do posla, najbolje se upoznati s trendom traženih zanimanja na tržištu rada. Prema godišnjoj analizi tržišta rada portala Posao.ba, deficitarne kategorije poslova za koje je ponuda poslova bila veća od potražnje poslova su IT softver, zdravstvo, zanatske usluge i druge. Poslovi za koje je veća potražnja bila od ponude na tržištu (suficitarne kategorije poslova) su policija – zaštitarske usluge, turizam, proizvodnja, arhitektonske usluge i druge.

Objava U BiH najviše plaće imaju inženjeri elektrotehnike, a najmanje diplomirani novinari pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.