Bilo je lijepo zimsko jutro s kristalno vedrim nebom. U 11 sati i 10 minuta tlo je nasilno zadrhtalo – tako glasi skužbeni zapisnik jednog dužnosnika na onom što bi po svemu drugom ostao posve običan dan u 1944. godini. No ono što je izdvojilo taj dan bio je uzrok drhtanja – eksplozija tako snažna ta je iza sebe ostavila krater dubok 25 metara te 400 metara širok. Eksploziju je uzrokovalo procijenjenih 3500 tona jakih eksploziva koji su “izbili” obližnji rezervar pitke vode te progutao farmu s nekim zgradama, sa seizmografima koji su očitali udarne valove sve do Rima i Casablance. Još jedan ratni dan u Dresdenu ili Cologneu?

Ne. Na šok cijelom okrugu britanskog Staffordshirea, Velika Britanija je tada pretrpjela ono što je Ministarstvo obrane nazvalo “najvećom eksplozijom koju je proizveo čovjek prije nukleranog doba” i s gotovo polovicom snage koje je sljedeće godine imala bomba bačena na Hirošimu.

“Bilo je to neopisivo. Bio je to pakao”

Nedaleko od sela Hanbury u Zapadnom Midlandsu, bombe su bile skladištene tijekom ratnog doba od strane Royal Air Forca u nekadašnjem rudniku gipsa, gdje su trebali biti siguri od njemačkih bombardiranja. Ali tisuće tona eksplozivnih materijala koje su selili muškarci u tijesnom prostoru nosio je ogroman rizik, što su na teži način morali naučiti okolni stanovnici 27. studenog 1944.

Sedamdeset ljudi je poginulo, uključujući i one pokopane u rudniku, a prema Karen Evans u “Sumornom zborniku Staffordshirea” razaranje je izazvalo i lokalne poplave.

“Užasno. Potok je nosio vodu, blato je bilo na sve strane, a tijela su plutala” – zapisano je tada.

Među mrtvima je bilo vojnog osoblja, civila i talijanskih ratnih zarobljeniha. Na naslovnicama se broj žrtava stalno mijenjao budući da nitko nije znao koliko je točno bilo ljudi na području u to vrijeme. Kasnije je policia priznala kako 18 tijela nikad nisu pronašli. Svaka kuća su selu bila je oštećena, a na stotine životinja na farmama su stradale.

Zajednica je tugovala, no bila je već iscrpljena zbog muka rata na europskom frontu. Zbog činjenice da nema preživjelih svjedoka prve masivne detonacije, širila se su se nagađanja o sabotaži. Jesu li zarobljeni Talijani našli način da se osvete? Ipak, većina se složila kako je eksplozija rezultat nesreće uslijed nepažljivog rukovanja eksplozivom.

– Ljudi zaduženi za skladište su bili slabo obučeni, bez zaštite i nadzora i s premalo znanja. Sigurnost je bila minimalna – komentira Alan Thomas iz RAF-ovog povijesnog odsjeka.

Što se točno dogodilo tog dana ostat će zauvijek zakopana tajna, kao što je i slučaj s 18 nikad pronađenih tijela.

Materijali bombi naknadno su uklonjeni s onih dijelova koji su dostupni, no velik broj eksploziva i dalje leži duboko ispod zemlje kao opasna mina – koju je britanska vlada proglasila preskupom za uklanjanje. Ekplozija je mogla biti samo frakcija onog s čime se svakodnevno bomardirala Njemačka i blijeda je u usporedbi s nukleranim eksplozijama u Japanu, no i danas je prijetnja okolnom stanovništvu.

express.hr