Promet će biti propuštan u vremenu od 10:30 do 11:15h, stoga se svi koji prolaze tom dionicom mole za razumijevanje i strpljenje

Objava Obavijest za mještane naselja Lug, Papci i Škrobućani pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Kakvo bi to selo bilo kada ne bi imalo svoje priče, legende, dogodovštine, posebnosti? Kakvo bi to selo bilo kada ne bi imalo svoje poučne životne priče? Kakvo bi to selo bilo kada ne bi pamtilo ljude, događaje, svoju mukotrpnu povijest. A Škrobućani pamte sve to, pa i one priče o vilama koje su kolo igrale, konjima splićale grivu u pletenice.

Svako naše malo mjesto ima svoje nešto posebno. Ima mjesto polaska i mjesto dolaska. A u Papcima, zaseoku  Škrobućana u Rami mjesto okupljanja i posebno mjesto je toranj sa zvonom.

Dugo su vremena katolici u Bosni i Hercegovini bili bez sakralnih objekata, bez svećenika. Za to vrijeme, vrijeme turske okupacije Bosne i Hercegovine, Ramu su od 1687. godine, kada se dogodio veliki odlazak u Cetinsku krajinu pastorizirali fratri iz Kreševa i Fojnice.  U nedostatku sakralnih objekata često su se mise, krizme, prve pričesti i vjenčanja događala na otvorenom, negdje na skrovitom mjestu, u zaklonu pod nekim stablom. Tada se razvija i neka osobita pobožnost prema različitim grobnim mjestima.

Zbog svoje geografske konfiguracije tla i prevelike udaljenosti i nakon izgradnje crkava vjernici nisu išli u crkvu nego su se molili i okupljali na posebnim mjestima.  Zbog udaljenosti nisu se čula ni crkvena zvona. Stoga su mještani često gradili tornjeve sa zvonom kako bi to zvono označavalo jutarnje, podnevno i  večernje vrijeme „Pozdrava Gospi“.

Zvono i njegovi ljudi u Papcima

U mjestu Lug skrećemo s magistralnce ceste M 16.2 Jablanica-Prozor.  Prolazimo kroz naselje i uz samu rijeku Ramu izgrađena je filijalna crkva posvećena svetom Josipu Radniku, a pripada župi Prozor.  Nekada je ovoj filijali pripadalo i naselje Papci, odnosno dio sela Škrobućani. Sada je to dio župe Gračac u Ramskom dekanatu.

Škrobućani  su selo u općini Prozor-Rama  smješteno između rječice Gračanice, planine Rogulje i Debele kose. Čine ga zaseoci Škrobućani (Papci), Šerovina, Bare, Osojnica, Munikoze ili Ričica i Stepen. Selo je smješteno na kosi i blagoj strani ispod brda Kerepovine. Ispod sela prema istoku je Špilja iz koje istječe potok Špionjak. Južno je  selo Munikoze ili Ričica. Ispod planine Rogulje južno od Munikoza je selo Osojnica. Zapadno od Ričice nalazi se selo Bare. Na kosi između Velikog i Mračnog potoka nalazi se selo Stepen. Između Mračnog potoka i potoka Crime smješteno je selo Šarovina.

Upravo nas put vodi tamo. Povod našeg odlaska je obnova tornja za zvono.

U Papcima je izgrađen drveni toranj na koji je postavljeno zvono još tridesetih godina prošlog stoljeća posebno lijevano u Austriji.

Dotrajala konstrukcija tornja morala se zamijeniti nekom kvalitetnijom. Na poticaj Alojzija Papak, koji je rođen ovdje, proveo djetinjstvo i mladost, a sada obitava u Prozoru, mještani se odazvaše te izgradiše novi metalni toranj. Preko župe Gračac i općina Prozor-Rama dala je svoj doprinos.

Sada je toranj novi metalni, a zvono je ostalo staro, davno lijevano u Austriji. Alojzije se pobrinuo za elektrifikaciju zvona tako da neće biti više potrebe da netko iz sela zvoni.

Zanimljivo je napomenuti da je prilikom završetka majstor koji je vario križ na vrhu tornja Amir iz Prozora. Iako musliman, nije mu pravilo problem što vari križ na zvoniku.

Selo Škrobućani i zaseok Papci smjestili su se na brijegu koji završava velikim kanjonom prema Zagradačkoj. Prvi dojam je kao da dolazite u mjesto gdje vrijeme ide nekako sporije.

Kada dođete u ovo mjesto svi vas dočekaju kao dragog i posebnog gosta. Odmah, nakon prvih nekoliko riječi pozivaju  na kavu u svoju obiteljsku kuću.

Proroci su glasovi koji nagovještavaju i opominju. Glas koji je obično ne shvaćen u svom vremenu u prostoru.

U Papcima se i  danas  sjećaju i rado prepričavaju o osobama koje su na neki način bile proroci jer su vidjeli i nagovještavali nešto što drugi u tom trenutku nisu mogli ili znali pročitati iz vremena koje dolazi.

Anđa Papak se sjeća dogodovština o Janji Papak koja je sredinom 20. stoljeća slovila za neku posebnu i na neki način naprednu ženu u selu. Kako se prisjeća Anđa, Janja je već u vrijeme iza Drugog svjetskog rata nagovještavala izgradnju Marine Pećine (strojarnice za hidroelektranu Rama) kazavši da će tu Antikristi (kako je zvala komuniste) izgraditi tunel i tko uđe u njega da će lako zalutati. Bit će izgrađena brana koja će donositi Bosni i Hercegovini toliku zaradu da će biti toliko brašna da ga se neće moći pojesti. Naravno, mještani su se tim nekim izjavama podsmjehivali i govorili „Pa gdje će toliko brašno složiti kada se samelje?“ Međutim, Janja je imala svoje vizije i o izgradnji putova pa su se često susjedi pitali odakle ona to sve crpi. Netko je pretpostavljao da ima neke knjige svoga oca i da ih čita. Imala je Janja još nekih svojih vizija, ali je to za neke druge priče i vrijeme…

Ovdje su ljudi često pričali legende o gradovima i pronalasku ćupova sa zlatom. Došli smo i do priča o vilama i vukodlacima. I tu je Anđa imala što ispričati. Na pitanje kako to da više nema tih pojava i priča Anđa je jednostavno odgovorila: „Moj sinko, nema jer sada svi vire u te mobitele i nemaju kada jedni s drugima pričati. Sve im piše u tom mobitelu. Niko niskim ne razgovara ko nekada. Eto, zato nema više tih priča“.

Da, nema više druženja i razgovora, nema više mašte, nema više poučnih legendi.

Obnova kuće iz 1876. godine

Dok smo obilazili novi zvonik u pratnji Alojzija Papka koji do svakog detalja pojasni tijek izgradnje tornja, ali i planovima za izgradnju jedne male kapelice pored tornja koja će biti jedno posebno mjesto za okupljanje ovdašnjih i raseljenih stanovnika.

Alojzije ovdje poznaje svaku kuću, svaki puteljak, svaku stazicu…

U tim razgovorima odvede nas i pokaza kuću koju obnavlja Ante Papak i njegova tetka Anđa. I zamislite, tijekom obijanja starog maltera veoma su se iznenadili. Na ćošama kuće nalaze se kameni blokovi sa zanimljivim ukrasima; čekić, plumjesec i vremenom gradnje kuće. Zasigurno se može reći da je ova kuća jedna od najstarijih sačuvanih u Rami. Izgrađena je u drugoj polovici devetnaestog stoljeća, godine 1876. Kaže Anđa da je izgrađena još za turskog vakta. Vrata, prozori, zasuni, ključanje vrata i drugi elementi  jasno govore da se radi o kući iz tog vremena.  Bit će zanimljivo vidjeti ovu kuću kada završi renoviranje. Austrougarski popis stambenih objekata iz 1880. godine potvrđuje vlasnika Jozu Papka o kojem govori Ante kao svom pretku.

Ante svoje novce koje zaradi u Dubrovniku donosi i ulaže u obnovu ove stare kuće. Kako nam reče, kuću su gradili posebni majstori pozvani čak iz Imotskog kako bi svoje majstorstvom u radu s kamenom pokazali i u Rami.

Odmah pored Anđe njezini susjedi Matanovi pored nove kuće čuvaju svoju staru koja je izgrađena 1907. godine i to rado pokazuju.

Priče i legende vezane za Papke

Ovaj prostor je s više lokaliteta iz starih vremena o kojima svjedoče brojne legende. Tu su nekropole stećaka, groblje na Zagradu, na kosi Solila staro groblje gdje su navodno izginuli neki solari i tu je još nekoliko grobalja i drugih zanimljivih lokaliteta. Za mjesto Ilijin Krsnik kažu da je tu bila crkva koju srušiše Osmanlije.

Najstariji stanovnik Nikola Bože Jakovljević (1931.) sjeća se priča o postavljanju zvonika.

Sjećam se još kao dijete da su pričali kako su zvono vukla četiri vola, toliko je bilo teško. Sinko moj, to ti je zvono stavljeno ima najmanje sto godina. Ono zvoni svako jutro, u podne i navečer. Tada se Gospa pozdravlja. Jedna kuća zvoni mjesec dana i tako redom cilo selo. – pripovjeda Nikola.

Zvono nema samo funkciju označavanja jutra, podneva i večeri, ono je zaštita, mjesto okupljnja i poučnih priča.

Ovo naše zvono je blagoslovljeno i protiv nevrimena. Kad god se spremalo nevrime onda bi zvonili i nevrime bi zaobišlo naše selo. – dodao je Nikola.

Za zvono je vezana i jedna poučna priča koja govori o važnosti zvonjenja i skrušenosti kada se zvoni. Nikola je malo kroz razgovor zavirio u svoja sjećanja te kazao ponešto o poučnoj priči oko zvona: Jednom davno, još puno prije onog rata, trebao je zvoniti Andrija, a on je imao muzike (usnu harmoniku) i umisto da zvoni on je svirao na te muzike.  Odjednom ga je nestalo i cilo selo ga  tražilo. Neki su pričali da ga je cilu noć nosala njegova ovca Sinje. Kada su ga našli bio je vas izgubljen i blid. Kasnije je narastao u jednog stasitog momka. Svi koji su kasnije zvonili uvik su to radili kako treba. A taj Andrija je bio fin momak. Njega su pred kraj rata partizani vezali urganom. Kada su ga uvatili, u ono vrime, kada su bili Geganovci, oni Šumnjaci ovda po Rogulji, njega su držali svezana urganom da visi dva dana. Ja sam čuvao ovce kad su ga proveli. Uspio im je pobići, a kad je za njim tada osula paljba. Nekoliko dana poslije jopet sam čuvo ovce kad odnekud izbi Andrija i zovne me. Ja se poplašio, a on mi reče da odem njegovoj materi kazati da je živ. Ja sam samo uptao kako ću od ovaca, a on mi reče da će i’ on pripaziti. Otišao sam kući i kad sam mu kazao materi da je živ ona je vrisnula u plač, a tu su bili i partizani pa su pitali šta je bilo. Ona im je rekla da sam joj došao kazati da je zmija ujla ovcu. Potlje su ga ufatili i bijo je u zatovru. Kasnije je negdje početkom šezdesetih godina odeslio u Ilok. Eto moj sinko, tako ti je to bilo. Drago mi  se sititi tog stasitog Andrije.- sa nekom dozom posebne sjete izrekao je ovo Nikola.

Ovu priču često su prepirčavali stariji djeci u malo drugačijoj verziji. Prema ovoj drugoj verziji Andriju je majka dozivala da ide zvoniti, a on se zaigrao. Ona ga i dalje dozivala i dozivala. I kad se nije odzvao majka mu je rekla: „Andrija, di si? Dabogda te vrag odnio!“ Priča se prepričavala upravo za to da se ne bi nekome dogodilo kao što se dogodilo Andriji.

Alojzije nam ispriča još jednu zanimljivu dogodovštinu. Priča govori o jednoj ženi koja je često hodala po ovom selu, ali i okolnima te prosila. Za vrijeme takvog jednog hoda zadesi je velik pljuska. Sakrije se u kapelicu groblja pored kojeg je prolazila. Zaspe, a u međuvremenu naiđu muslimanski svatovi. Netko iz svatova počne dozivati: „O Vlasiiii, gdje ste da se ogledamo!?“ Kada je to žena čula odazva se iz groblje pa reče: „Oćemo li svi doći?“ Nakon njezina uzvika svatovi su se razbježali i nikada više nitko nije dozivao i vikao pored groblja u Papcima.

Kada dođete u ovo mjesto ne možete se lako oteti i otići. Srdačnost i gostoprimstvo su u skladu s nekim usporenim vremenom. Ovdje ljudi ne žive nimalo lako, ali su smireni i rade. Nema kuće koja nema ili krave ili ovce. Nije ovo selo ni bez djece koja pohađaju osnovnu i srednju školu. Trenutno je u ovom selu 13 učenika.

Kada pogledate fotografije ili video iz zraka imate osjećaj kao se selo nalazi negdje u nekim alpskim predjelima. Ne, to nije tamo negdje daleko u Alpama, to je ovdje pored nas, ovdje u Rami. Posjetite ovo mjesto, odmorite se. Susrest ćete srdačne ljude, popiti kavu, porazgovarati o starim vremenima, o njihovim lijepim trenucima i teškoćama uz ponajbolju rakiju na ovim prostorima.

Objava Priče koje život piše: Zvono i njegovi ljudi pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Objava Rekonstrukcijom zvonika u Papcima nastavlja se gotovo stoljetna tradicija pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

U mjestu Papci, zaseok Škrobućana, i danas se sjećaju i rado prepričavaju o osobama koje su na neki način bile proroci jer su vidjeli i nagovještavali nešto što drugi u tom trenutku nisu mogli ili znali pročitati iz vremena koje dolazi.

Vožnja cestom od Luga prema Škrobućanima izaziva poseban osjećaj i divljenje. Jesen je posula svoje boje na ovaj prekrasni dio Rame. Zlatne kasnopopodnevne sunčeve zrake daju čarobnost.

Selo Škrobućani i zaseok Papci smjestili su se na brijegu koji završava velikim kanjonom prema Zagradačkoj. Prvi dojam je kao da dolazite u mjesto gdje vrijeme ide nekako sporije.

Kada dođete u ovo mjesto svi vas dočekaju kao dragog i posebnog gosta. To je odmah na početku pokazala Luca Papak koja odmah nakon prvih nekoliko riječi poziva na kavu u svoju staru obiteljsku kuću dok novu uređuje sin sa svojim susjedima i prijateljima.

U kući kao nekada, izvanredan domaćinski ambijent. Tu su i ukućani i susjede. Kroz razgovor počesmo se zajednički prisjećati nekih davnih vremena. A onda kao iz rukava Anđa Papak započe pripovijedati dogodovštine o Janji Papak koja je sredinom 20. stoljeća slovila za neku posebnu i na neki način naprednu ženu u selu. Kako se prisjeća Anđa, Janja je već u vrijeme iza Drugog svjetskog rata nagovještavala izgradnju Marine Pećine kazavši da će tu Antikristi (kako je zvala komuniste) izgraditi tunel i tko uđe u njega da će lako zalutati. Bit će izgrađena brana koja će donositi Bosni i Hercegovini toliku zaradu da će biti toliko brašna da ga se neće moći pojesti. Naravno, mještani su se tim nekim izjavama podsmjehivali i govorili „Pa gdje će toliko brašno složiti kada se samelje?“ Međutim, Janja je imala svoje vizije i o izgradnji putova pa su se često susjedi pitali odakle ona to sve crpi. Netko je pretpostavljao da ima neke knjige svoga oca i da ih čita. Ima la je Janja još nekih svojih vizija, ali je to za neke druge priče i vrijeme…

Dok tako razgovaramo Anđa nastavlja s mnogim pričama i podsjeća na česte legende o gradovima i pronalasku ćupova i zlata. Došli smo i do priča o vilama i vukodlacima. I tu je Anđa imala što ispričati. Na pitanje kako to da više nema tih pojava i priča Anđa je jednostavno odgovorila: „Moj sinko, nema jer sada svi vire u te mobitele i nemaju kada jedni s drugima pričati. Sve im piše u tom mobitelu. Niko niskim ne razgovara ko nekada. Eto, zato nema više tih priča“. Da, nema više druženja i razgovora, nema više mašte, nema više poučnih legendi.

Ovdje podsjećamo na neke zanimljivosti ovog sela o kojima smo ranije pisali:

Foto: Škrobućani – Zvono i njegovi ljudi

Dok hodimo selom zanimljivo je bilo vidjeti da u ovom selu niču nove kuće. Neke su tek završene, neke u pola gradnje, a neke tek započete. Anđa i njezin brat koji radi u Dubrovniku renoviraju svoju staru kuću i zamislite, tijekom obijanja starog maltera veoma su se iznenadili. Na ćošama kuće nalaze se kameni blokovi sa zanimljivim ukrasima; čekić, plumjesec i vremenom gradnje kuće. Zasigurno se može reći da je ova njezina kuća jedna od najstarijih sačuvanih u Rami. Izgrađena je u drugoj polovici devetnaestog stoljeća. Kaže Anđa da je izgrađena još za turskog vakta. Vrata, prozori, zasuni, ključanje vrata i drugi elementi  jasno govore da se radi o kući iz tog vremena.  Bit će zanimljivo vidjeti ovu kuću kada završi renoviranje.

Odmah pored Anđe njezini susjedi Matanovi pored nove kuće čuvaju svoju staru koja je izgrađena 1907. godine i to rado pokazuju.

Kada dođete u ovo mjesto ne možete se lako oteti i otići. Srdačnost i gostoprimstvo su u skladu s nekim usporenim vremenom. Ovdje ljudi ne žive nimalo lako, ali su smireni i rade. Nema kuće koja nema ili krave ili ovce. Nije ovo selo ni bez djece koja pohađaju osnovnu i srednju školu.

Kada pogledate fotografije ili video iz zraka imate osjećaj kao se selo nalazi negdje u nekim alpskim predjelima. Ne, to nije tamo negdje daleko u Alpama, to je ovdje pored nas, ovdje u Rami. Posjetite ovo mjesto, odmorite se. Susrest ćete srdačne ljude, popiti kavu, porazgovarati o starim vremenima, o njihovim lijepim trenucima i teškoćama uz ponajbolju rakiju na ovim prostorima.

default

Objava Foto/video: Mjesto koje izgleda nestvarno pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.