Naime, kada bismo pustili biljku da se slobodno razvija, poprimila bi grmolik izgled čiji se listovi mrse. To uzrokuje slabiju prozračenost, a tada postoji i opasnost od razvoja gljivičnih bolesti.

Mlijekom ojačajte biljke i spriječite razvoj bolesti

Rajčica kojoj dopustite da joj slobodno rastu zaperci, daje manje plodove slabije kvalitete. Do njih sunce teže prodire i zbog toga neravnomjerno dozrijevaju. Također, biljka ne može kvalitetno hraniti toliko malih izdanaka.

Da bi se spriječilo da do toga dođe zaperci se otkidaju dok su još mali, tj. ne veći od 5 do 8 cm i to najmanje jednom tjedno. Svakako ih treba otkinuti prije nego što se na njemu nije razvio cvijet. Ako vam je neki zaperak promaknuo i narastao, više ga nemojte trgati, nego mu samo otkinite vrh.

Tomica Japarić: Važno je pravilno povezati i otkidati zaperke rajčice

Ako želite ostaviti neke od zaperaka, neka to bude ispod prve cvjetne grane. Iza nje se formira druga grana koja ide u dva reda, ali tada računajte na malo sitnije plodove. U tom slučaju pojačajte ishranu rajčice.

Veće zaperke, dužine od 8 do 10 cm ne bacajte. S donjeg dijela uklonite listove i ostavite samo one pri vrhu. Posadite ih u vlažnu zemlju ili stavite u čašu s vodom kako bi pustili korijenje i nakon toga ih posadite. Zbog boljeg ožiljavanja ih možete umočiti u neki od prirodnih biostimulatora.

Kako pripremiti prirodne biostimulatore rasta?

Zanimljivo je da će posađeni zaperci ranije dati rod nego oni izrasli iz sjemena. Možete ih posaditi u vrt ili u lonac.

/Izvor: Agroklub.com/

Objava VIDEO: Uklanjanje zaperaka i vezivanje rajčica pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Zbog ljubavi prema paradajzu i nabave raznih vrsta sjemena tog ploda koje nesebično dijeli, Osječanin Dražen Karačić iz susjedne Hrvatske, postao je svojevrsni guru za paradajz, a dobio je i nadimak ”šaptač paradajzu”. Taj informatičar pokrenuo je inicijativu Volim rajčice i privukao velik broj istomišljenika. Na nedavno održanoj razmjeni sjemena u organizaciji Udruge Ospera, njegov je stol bio najposjećeniji, a ljubitelji paradajza strpljivo su u redu čekali svoje primjerke sjemena tradicionalnih domaćeg ili neobičnog paradajza iz dalekih krajeva.

Podijelio je gotovo dvije hiljade vrećica s po desetak sjemenki. Bila je to prigoda i za razgovor s Draženom koji kaže kako o paradajzu uvijek može pričati, makar i promukao zbog toga, kao što se dogodilo te subote.

Kakvo sjemenje paradajza ljudi najčešće traže?

Oni koji su došli prvi put obično traže klasiku – veliki crveni paradajz, a da je ukusan. Obično kažu da žele “naše stare sorte” ili “crvene starinskog okusa”. Pitaju za volovsko srce, iako je to zapravo oblik i postoji sigurno nekoliko desetaka različitih sorti volovskih srca raznih boja, više ili manje sočnih i slično. Oni koji su bili i na prijašnjim razmjenama uglavnom traže neobične ili zanimljive zelene sorte. Puno ih je tražilo sjeme za sorte koje bi mogli uzgajati na balkonu. I oni su potencijalni veliki vrtlari, samo nemaju vrt. To je jedan prekrasan i zanimljiv svijet jer puno ljudi doista voli paradajz.

I zato je tužno gledati proizvođače koji samo pumpaju gumene crvene loptice i ne vide golem tržišni potencijal u ukusnom paradajzu. Šteta je što je najukusniji paradajz u trgovačkim centrima najčešće onaj iz Španjolske, a naše proizvođače ništa ne sprječava da proizvode jednako ukusan ili čak ukusniji. Dovoljno je da samo primijete veliko zanimanje za dobar paradajz.

Slučajno naletio na ljubičaste, žute, prugaste, indigo… paradajz

I pri podjeli sjemenja često dijelite savjete zainteresiranima. Kako se osjećate zbog titule “šaptač paradajzu” i kako je zapravo počela ta priča s paradajzom?

Zbog riječi “šaptač” osjećam se tiho (smijeh). Nisam se nadao da ću izazvati toliko zanimanje kada sam pokrenuo inicijativu Volim rajčice. Sve je krenulo sasvim slučajno. Jedne sam noći na internetu tražio ranije sorte paradajza koje bih posadio kod punca u malom vrtu od 12 četvornih metara, kako bih im produljio sezonu i jeo ih što dulje. Tada nisam ni znao za sve sorte, niti da postoji zeleni, žuti, prugasti, indigo paradajz… Prvo sam naletio na ljubičasti, a onda ubrzo i na paradajz svih ostalih boja, oblika i okusa. Budući da se vrtlarstvom bavim amaterski, samo za svoje potrebe, višak sjemena sam dijelio.

Je li maleni vrt dovoljan za sve te sorte paradajza i namjeravate li se možda baviti proizvodnjom za prodaju?

Prošle godine mi je prijatelj ustupio parcelu od 100 četvornih metara, no ove godine prodaje kuću pa sam u potrazi za novim vrtom. Bilo bi idealno da je s postavljenim plastenikom ili s tom mogućnošću i obvezno s bunarom jer paradajz treba puno vode na početku. Ne treba mi više od 100 kvadrata jer sam obrađujem vrt. I dalje ću se amaterski baviti vrtlarstvom i dijeliti višak sjemena, ne namjeravam se baviti proizvodnjom, ali vidim da postoji veliko tržište onih koji žele jesti ukusni paradajz te kao dio te grupe znam da potražnja nije zadovoljena. Voljan sam savjetovati, ako tko želi pokušati.

Što paradajz čini dobrim?

Paradajz dobrim čini okus, zatim rodnost i otpornost na bolesti. Nakon više od 350 isprobanih sorti, većinu sam eliminirao iz sakupljanja i čuvanja sjemena jer nisu u dovoljnoj mjeri zadovoljile ta tri kriterija. Sačuvao sam i dijelim sjeme nekih 80-ak sorti. No i proizvođači sjemena prate potražnju i počeli su u zadnje vrijeme praviti sve ukusnije hibride. Volio bih vidjeti i naše proizvođače kako hrabrije eksperimentiraju s takvim sortama.

Džinovski i Hercegovina – nove zvijezde među paradajzima

Koja su obilježja starih sorti?

Pod starim se sortama smatraju sve samooprašive odnosno homozigotne sorte. One koje nisu hibridi, kojima se sjeme može čuvati, a iz sjemena izraste paradajz identičan roditeljskoj. U Hrvatskoj i regiji sigurno ima odličnih starih sorti. Doduše, postoji mala zbrka s imenima gdje se sve velike nazivaju “amerikancima”, srednje velike “jabučarima”, a srcolike “volovskim srcima”. A zapravo postoji puno genetski različitih koje variraju kvalitetom, veličinom, rodnošću i – ono najvažnije – okusom. Stoga svake godine posadim nekoliko takvih za probu pa one bolje dijelim dalje.

Prošle godine su se iskristalizirali primjerice Džinovski i Hercegovina. No proizvođači sjemena zadnjih godina plasiraju i hibride sve boljeg okusa, dok su kod nas većinom popularni oni nastali prije 30 godina.

Koje su sorte paradajza vama omiljene?

Green Tiger je idealna komercijalna sorta. Odlična rodnost, fantastičan okus, dugotrajan rok uporabe i izdržljivost pri transportu. Pripada klasi koktel paradajza, a za svaku klasu bi se sigurno našlo nekoliko sorti koje bi bile komercijalno zanimljive. Omiljene su mi i Black Krim, Cherokee Green, Negro Azteca, Blush, Cherokee Chocolate, Jaune Flamme i mnoge druge. Popis mojih omiljenih vrsta može se vidjeti i na portalu Volim rajčice te pročitati razni savjeti i podaci o paradajzu.

Prerađujete li višak paradajza za zimu?

Uglavnom ono što ne pojedemo podijelim prijateljima, ponesem i na posao. Najmanji je problem podijeliti ono što svi žele. Od prerađevina – sušimo paradajz i stavljamo u maslinovo ulje, supruga kaže da od toga usred zime nema boljeg i ukusnijeg proizvoda od paradajza.

/Izvor: Agroklub.ba/

Objava Dražen Karačić isprobao 350, a čuva sjeme 80-ak sorti rajčice pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

“Tko su ti ljudi?”

Pero Jurković iz Gabele, renomirani proizvođač tog povrća, da si olakša dušu, u pomoć je pozvao i novinare, evo i zašto: ”Nisam zadovoljan. Obično ljudi nisu zadovoljni proizvodnjom od prije, a što više idemo dalje, sve je lošije i lošije jer nas uništavaju uvoznički lobiji. Ja sam započeo s rajčicom 3. lipnja, stigao sam na tržnicu s izvrsnim plodom. Za 90 feninga sam prodao prve rajčice da bi kasnije dosegla cijenu od 70, 60, 50 feninga?! Nisam je dao na 50 feninga, da sam je prodao po pola marke, odlučio bih je negdje istovariti da svi vide što se događa. Prodao sam je tada po 70 feninga. Posljednjih dana još je gore, ima rajčice po 40 feninga. Ovo je strašno loše, da ne kažem bezobrazno to što rade. Tko su ti ljudi? Tko je odobrio da ti ljudi, kako kažu, iz Makedonije, Albanije dovlače po 12 ili 15 šlepera rajčice na koridor i tu rajčicu rasprše po BiH.  Mi ne možemo svoju robu prodati. Sedamdeset feninga – to je neisplativo, ne može se raditi na to”, u dahu izruči rezignirani Pero usput pokazujući uistinu uzorno uređen plastenik s rajčicama, pa nastavlja: ”Znači, pred Novu godinu se posije sjemenka, šest mjeseci je paziš, uzgajaš, kupiš bumbare da je oplođuju, svaki dan je njeguješ i dođeš na tržnicu kako bi je prodao, kad tamo made in Albanija, made in Turska, made in Španjolska, made in… Što je ovo, ljudi? Mogu li ti ljudi izvesti našu robu, da ide za Njemačku, da ide za Švedsku? Imamo mi kvalitetu, imamo sposobne ljude za proizvodnju, ali imamo i nesposobne koji ne znaju izvesti. Znaju samo uvesti da zatrpaju tržište, da nas unište, da prave bijedu od nas, da se iseljavamo, ne radimo zemlju. Neka ti isti ljudi izvezu! Neka prva rajčica bude dvije marke, a ne ovako. Čim mi stignemo na tržište, oni odmah obore cijenu ispod svake ekonomske isplativosti. Vjerojatno namjerno to rade ne bi li nas eliminirali da ostanu sami na tržištu – kivan na totalni nered, bez potpitanja”, kaže Pero. Ističe da ne zna kako pozitivno raditi. ”Evo, da bih svoj plastenik pokrio najlonom, treba mi 3000 maraka. Dobro, može on trajati četiri, može možda i pet godina, a može i samo deset dana ako naleti neki olujni vjetar pa sve skine. U nas je litra goriva 2,3 marke, pa nije ni u Njemačkoj toliko. Hrana – sve nam je skupo. Zašto je gorivo 2,3 marke? Ja bih bio zadovoljan da moja rajčica, od prve do zadnje, bude 1,10 maraka. Ako je prosjek po rajčici četiri kilograma, a kad je cijena 50 feninga, radimo ni za što, ostat ćemo dužni svakome. Pogledajte plastenike, nepokriveni, ljudi ih ne pokrivaju, ne mogu, odlaze. Država mora pripaziti ljude koji žive samo od poljoprivrede, ostali se snađu…”, rezolutan je Pero Jurković.

Obaranje cijena

Priča sličnih navedenoj ovih se dana na jugu Hercegovine može čuti niz, jeftine rajčice, jeftine lubenice…, uz to i prodaja slaba, što su loše najave uoči vrhunca sezone koji je u drugoj polovini srpnja. Jedan od osnovnih problema južnohercegovačkih povrtlara je gubitak predsezone, kada su robu mogli prodavati po višim cijenama. Sada čim domaće povrće stigne, slijedi abnormalan uvoz, cijena pada ispod praga ekonomske isplativosti.  Tu povrtlari sami ne mogu ništa, jednostavno takav slijed određuje vrijeme, jer kada se u Hercegovini beru prve rajčice, u Albaniji, Španjolskoj… to je četvrto, peto branje, oni su već na ulasku u sezonu zaradili, pa ostatak rasprodaju, dok ovdašnjim proizvođačima slijedi krah.

/Izvor: Bljesak.info/

Objava Turska i albanska rajčica oborila domaću pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Na kraju četvrtog mjeseca ove godine, u vrijeme kada su mraz i snijeg poharali poljoprivredne usjeve na većem dijelu općine Prozor-Rama, posjetili smo obitelj Dervišbegović na Dugama.  Dervišbegovići; Emir, Zlatka, Ibrahim i Adis bili su u poslu proljetne sadnje. Tada smo zabilježili njihove nasade u plasteniku i malinjake dok je zemlja tek pripremana za druge povrtlaske kulture. Ovih dana smo posjetili tu radišnu obitelj da vidimo što je sa tim njihovim zasadima.

http://Važno je boriti se…

Uz rječicu Krupić čuje se samo žubor hladne vode. I ptice i cvrčci su se negdje sakrili u debelu hladovinu pred ovom pasjom vrućinom. Jutarnji su sati, a već kao da je podne. Tu i tamo osjeti se rosa koja je nastala zbog blizine Krupića i Duških vodopada.

Ibrahim je već tu. Pregleda kukuruz i otkida sa stabljike one koji su spremni za plasman na tržnicu.

Dok pokazuje kvalitetu kukuruza šećerca za kuhanje i pečenje Ibrahim priča o nasadu: „Posijali smo kukuruza oko 6 duluma sa oko 10.000 sadnica. Sve to prodajemo po pijaci, a ima i narudžbi. Morali smo staviti zaštitu od ptica jer im je ovaj kukuruz dobra hrana.“ Ubra nekoliko komada i krenusmo prema malinjaku.

Iako je toplotni val u svom najjačem izdanju, kod Dervišbegovića je radni val branja malina tek započeo.  Vruće je, još uvijek ima rose po malinjaku, ipak, čuje se veseo razgovor kao da su u nekom kafiću, a ne u branju malina. Dok oni beru zrele plodove, pčele marljivo oprašuju tek procvjetale cvjetove.

O malinjaku Ibrahim iznosi stanje: „Ovdje imamo oko 4,5 duluma malina, vilameta rane dulum, a polke 3,5 duluma te očekujemo prinos od oko 4,5 tone. Otkupna cijena maline je nikakva. Zato što stignemo beremo sami jer je nemoguće plaćati radnike uz cijenu od 1,70 KM. Ponekada pozovemo svoju susjedu koja nam pomaže. Radnike se isplati plaćati kada su cijene zadovoljavajuće. Na taj način imamo koristi i mi proizvođači i radnici. Ovako smo svi na gubitku. Sezona je tek počela i trajat će do prvih mrazeva. Država bi se trebala svakako konačno zauzeti za poljoprivrednike i zaštititi zagarantiranom cijenu otkup njihovih proizvoda.“

Za usporedbu dodat ćemo samo činjenicu da Europska unija za poljoprivredu izdvaja 12 puta više od BiH –  Prisjetimo se i sudskih procesa koji se vode protiv brojnih dužnosnika zbog malverzacija sa poljoprivrednim poticajima. Upravo u takvoj situaciji poticaje od države dobivaju podobnici, a ne oni koji se zaista bave poljoprivredom i od toga žive. Trebala bi država konačno shvatiti da joj je potrebno ministarstvo poljoprivrede na razini države. Naravno da rade, a ne da budu samo na broju za „uhljebljenje kadrova“.

Odatle smo krenuli dalje, do nasada paradajza i drugih kultura. Kada smo stigli do plastenika vidjeli smo već u gajbama složene crvene jedre plodove koji čekaju kupce. I ovdje je sezona tek počela.

„Ovaj paradajz koji imamo u plasteniku tek je krenuo i može se prodati na pijaci. Cijena mu je još solidna. Imamo ga i na otvorenom, no on nije još za branja. Imamo ga oko 1000 sadnica i očekujemo urod od 5 tona. Tu je još i paprika roga za jesensko branje, odnosno, za spremanje zimnice. Nje iamo oko 4000 sadnica te je mogući urod od 3 tone. Također imamo i krastavce za kiseljenje koji je 800 sadnica te očekujemo prinos od 1,5 tona.“ Sa osobitom ponosom iznose ove informacije Ibrahima. I kada se vide ovi plodovi i nasadi zaisita ima pravo biti tako ponosan.

Uputismo se uskim puteljkom kojim hode samo mali traktori kako bismo stigli iznad Duga. Kad tamo? Tamo ugledasmo veliko svjetlo plavo polje kupusa. Odmah na početku stoje pripremljena crijeva i prskalice za natapanje. Pumpa koja je kod kuće pogoni vodu koja stiže tu i natapa ovaj ogromni prostor. O ovom nasadu Ibrahim kaže:“Također i ovdje imamo paradajza koji još nije sazrio. Kupusa je ovdje posađeno oko 60000 sadnica. Imamo rani koji već prodajemo i kasni koji će biti za kiseljenje na jesen. Redovno navodnjavamo kupus i čupamo travu. Poljoprivredom se ne isplati baviti, ako se plaća radnike uz ovakve cijene. Sve morate sami raditi i jedino je tada isplativo. U sustavu poticaja u poljoprivredi treba dobro voditi računa kome se daje. Ne treba davati pare, može se dati poticaje u sjemenima, mašina i tako nešto slično.“

Sve ovo što je pobrojano Dervišbegovići rade sami. Posla imaju puno, ali se isplati sav trud. Njihov rad donosi plodove, a oni će donijeti zaradu. Ne uzdaju se ni u kakve poticaje, nego u vlastiti rad.

Objava Radom do plodova pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Dolinom rijeke Rame prodire pomalo mediteranski dašak na ramsku kotlinu. Taj mediteranski mali dašak, ali veoma značajan, širi se pritokama rijeke Rame. Jedna od tih pritoka je Krupić kojeg pojačava Ljubunačka Rika stapajući se s njim između naselja Perići i Duge. Uprvo je Krupić bio ta poveznica koja je činila da se ljudi neprestano naseljavaju uz njega i žive s njim i od njega. Blagodat daška mediteranske klime i osvježenje Krupićke vode najbolje su osjetili stanovnici sela Duge.

Ovo selo je poznato po poljoprivrednoj proizvodnji, dva lijepa velika vodopada na Krupiću i dugoj povijesti. Naselje je bilo veoma bogati i prije dolaska osmanske vlasti, a nakon toga iz Duga su potekli brojni begovi i uglednici te države.

Poznata su obiteljska prezimena; Dervišbegovići, Dautbegovići, Hasanbegovići, Mustajbegovići, Nuspahići, Trtići, Lepiri, Imamovići, Čorbadžići, Kaltak, Jisići, Sabitovići, Grcići i Subašići. Mnogima si sugurno poznata braća Đelo i Ibrica Jusić čiji su korijeni upravo na Dugama.

Iako su rat i suvremeni stilovi života učinili svoje, ipak, na Dugama su ostale obitelji koje svojim trudom pokušavaju iskoristiti pogodnosti ovog podneblja kako bi uspjeli osigurati pristojnu egzistenciju za sebe i svoje obitelji.

Jadna od takvih obitelji je Emira i Zlatke Dervišbegović koji zajedno sa svojim sinovima Ibrahimom i Adisom neumorno rade na poljoprivrednoj proizdvodnji ponajprije povrtlaskih kultura kao što su: uzgoj rasada, paradajza, paprika, krastavaca, patlidžana,  kupusa,  uzgojem salate, luka, bijelog luka i drugih kultura koje uspijevaju na ovim prstorima. Otac obitelji Emir ljubav i znanje prema povrtlarstvu naslijedio je od svoga oca Alije, koji je, na neki način, dugo vremena bio zaštitni znak zelene tržnice u Prozoru.

Tijekom našeg posjeta Dugama i obitelji Dervišbegović zatekli smo ih u svakodnevnim aktivnostima. Emir još uvijek vodi sve poslove i pomalo prebacuje na sinove, posebno na starijeg sina Ibrahima koji je još kao gimnazijalac vođen prevelikom željom za poljoprivredom htio napustiti školu i baviti se tom djelatnošću.

Stoga smo i mi razgovarali sa dvadesetrogodišnjim Ibrahimom od kojeg smo dobili dosta zanimljivih i pozitivnih informacija o njihovom radu, problemima i planovima.

Ibrahim je završio opću gimnaziju u Prozoru i posevetio se poljoprivredi sa svojom obitelji.  O tome nam kaže: „Imamo oko 800 m² plastenika. Na jesen pripremamo izgradnju još jednog sa oko 400 m². Sami gradimo plastenike.  Nakon rasada tu idu kornišon krastavci, paradajz, paprika. Naravno, mimo plastenika imamo zemlju na kojoj sadimo kupusa godišnje oko 70.000 sadnica, paradajza, sadimo bijeli luk i oko 300 kg sjemenskog krompira te kukuruz šećerac koji je hibridni. Kukuruz je rani i kasni. Kada bude gotov novi plastenik tamo negdje u jedanaestom mjesecu u starom plasteniku posadit ćemo jagodu tako da bude  oko petog mjeseca za branje.“

Kako bi uštedili na izgradnju plastenika Dervišbegovići sami vrše izradu koristeći drvenu građu iz vlastite šume. Gotove konstrukcije su skupe te vlastitom izradom prave sebi veliku uštedu.

Kako plasiraju prozvode Ibrahim kaže: „Sve što proizvedemo uglavnom je maloprodaja koja ide na pijacu. Prodajemo ponedjeljkom u Prozoru, srijedom u Gornjem Vakufu – Uskoplju, a petkom u Jablanici. U jesen, kada se započne sa pripremom zimnice, idemo i u Mostar.“

Pitali smo Ibrahima može li se živjeti od tih svojih poljoprivrenih djelatnosti: „Iako su veliki izdaci uz puno rada kada se sve sabere dobro se živi. Nabavili smo traktor na kredit, uzdržavamo dva automobila, a brat i ja izlazimo svaki vikend i ništa nam ne fali. Nije lako živjeti na selu, ali se s radom, ipak, može lijepo živjeti. Nakon završene gimnazije u Prozoru započeo sam  studij u Mostru na nastavničkom fakultetu, no, odustao sam i posvetio se ovom radu. Ne mora značiti da neću ponovno upisati nešto.“ S osmjehom je rekao Ibrahim.

Budući da Dervišbegovići u svoju poljoprivrednu djelatnost ulažu samo vlastita sredstva pitali smo Ibrahima o poticajima države na što je on odgovorio: „Nakon što je dedo prije više od desetak godina imao neka loša iskustva s državnim poticajima, mi nismo ni pokušavali, nego se uzdamo sami u sebe. Doduše, jesmo prije pet-šest godina dobili na bijeli luk, ali to je bilo nešto sasvim sitno. Nažalost, bilo je i zloupotrebe imena mog Dede, no, to je bilo brzo iza rata i ne bih o tome sada.“

Na pitanje šta reći mladima Ibrahim kaže: „Važno je boriti se, jer neće ništa doći samo od sebe i pijući kafu. Treba se  izlaziti, ali treba se i raditi.“

Nakon obilaska plastenika uputili smo se do malinjaka koji se nalazi uz samu rječicu Krupić. Kada smo došli na lice mjesta činilo nam se da je to mjesto mali raj na zemlji. Čuje se samo žuborenje i šum Krupića popraćen proljetnim pjevom ptica.  Tu su Dervišbegovići zasadili maline na 5 duluma od čega je 4 duluma polka, a jedan je vilamet. Odmah po dolasku Ibrahim je započeo sa pregledom mogućih šteta koje je počinio snijeg i mraz. Budući da se radi o jednom veoma ugodnom mjesto štete nisu velike, no, ipak su već vidljive.

Kada smo sve ovo sagledali i saslušali nametnuo se samo jedan zaključak: Ništa nije lako, no, treba se samo boriti.

Objava Važno je boriti se, jer neće ništa doći samo od sebe pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.