Dok su grah, rajčica i krumpir stigli u ove krajeve iz “Novog svijeta”, patlidžan je uzgojen u Indiji odakle se zatim širio po svijetu. Trgovci su ga donijeli u Iran, arapske zemlje i na Mediteran. U Španjolskoj se spominje prvi put u 10. stoljeću; na Siciliji – u 12. U Italiji se “probio” u 16. stoljeću, a zapadna Europa upoznala je ovo povrće tek nakon razdoblja renesanse. Na balkanskim prostorima jede se od šesnaestog stoljeća, čak strani putopisci hvale ukusna jela koja je pripremaju od patlidžana.

Kako izgleda, rasprostranjeni su i omiljeni bili mali ukiseljeni plodovi (kao što se kisele krastavci) i patlidžan punjen sitno narezanim mesom i začinima pa tako kuhan, a začinjavan češnjakom i kiselim mlijekom. I lišće se kuhalo, kao lišće repe. Ovo povrće na 35 načina bilo je omiljeno jelo na turskom dvoru, navodi dr.sc. Olga Zirojević u knjizi “Istočna sofra, zapadna sofra”, uz podatak da je na jednoj gozbi, 1720. godine, povodom obrezivanja četvorice carskih sinova, posluženo skoro 40.000 njegovih plodova.

Zamjena za meso, dobar u ajvaru

Botaničar Josif Pančić i autorica prvog kuhara u susjednoj Srbiji Katarina Popović – Midžina (1877.) spominju da seljaštvo rijetko jede patlidžan, uzgaja ga uglavnom za prodaju građanima. Od ovog povrća pripremali su poljoprivrednici svega nekoliko jela: punjeni patlidžan, ajvar od pečenih paprika i patlidžana i pečeni začinjeni. Budući da uspješno zamjenjuje meso (zbog čega je kod modernijih nutricionista dobio nadimak “šnicla iz vrta”), odgovara najstrožim propisima posne i vegetarijanske prehrane. Kad se pojavio, sadržavao je snažnu gorčinu i otrovni solanin koji je kasnije, brižljivim uzgojem, uklonjen iz plodova.

Za svaki slučaj, žene narezan ipak prvo ostave da odstoji dobro posoljen, pa tek onda pripremaju od njega musaku, zakusku, ajvar, ili ga pohaju na isti način kao što se pohaju prave šnicle od buta. Za prehranu se koristi samo zreo skuhan ili ispečen patlidžan – za razliku od nekih vrsta povrća, sirov se ne jede. U narodnoj medicini smatra se da izaziva pojačano lučenje žuči, smanjuje masnoće u krvi, liječi išijas, reumu, jetru, bubrege i koristan je za jačanje metabolizma. Suvremena medicina je ovome još dodala podatke da ovo povrće sadrži kalcij, željezo, flavonoide, fosfor, provitamin A i vitamine B1, B2 i C.

Kad se kod nas pojavio, seljaci su bili prilično nepovjerljivi prema njemu, plašeći se da povrće neobičnog izgleda može izazvati bolest. Nepovjerenje je ubrzo nestalo, vjerojatno onog trenutka kad je prvi patlidžan završio u ajvaru. Međutim, boja njegovog zrelog ploda na ženskoj odjeći često je ulazila u modu i žene i djevojke su vjerovale da predstavlja moćnu zaštitu od svake zle sile – posebno ako je odjevni predmet od samta ili baršuna.

/Izvor: Agroklub.com/

Objava “Šnicla” iz vrta, što ne znamo o patlidžanu pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.