Piše: Mateja Topić

Odgovaram: “Nažalost ne mogu imam privatnih obaveza za vikend. LP.“ Ali super ekipa koja je organizirala projekt pitala me koliko dana mogu biti i da se pridružim. Spremim se i 19.7. krenem za Jablanicu do ostale ekipe za planinarenje- Tu su me dočekale moje divne cure iz Zenice, Gradačca i naš vođa Emil. Nedugo nakon pridruži se ekipa iz Bugojna, ali zbog gužve na autoputu ekipa iz Tuzle se pridružila nešto kasnije i bili smo im jako zahvalni na tome što su kasnili.

Krenuli smo s osiguranim prijevozom do planinske staze preko Blidinja i stigli na odredište. Početna točka lokalitet Vitlenica, gdje počinje planinarska staza do Planinskog doma “Vilinac”. U planinskom domu smo imali osiguran smještaj i hranu za cijeli kamp.

Planinarenje pod pratnjom zvijezda

Zašto smo bili zahvalni ekipi iz Tuzle? Razlog je taj što smo imali noćno planinarenje do doma. Čari noćnog planinarenja su nebo i divne zvijezde koje su nas pratile do doma i sama misao što ćemo ujutro vidjeti. U dom smo stigli nakon četiri sata lijepog hoda, okrijepili se juhom i krenuli na spavanje.

Dogovor za buđenje bio je u 9:00 h jer smo kasno stigli. Kad sam se probudila nisam mogla ni zamisliti koji pogled će me dočekati ispred doma kad sam krenula na jutarnje umivanje. Dom se nalazi na 1.961 metara nadmorske visine. Izgrađen je 1939. godine te je nažalost u ratu zapaljen. Ali, ekipa iz Jablanice i svi članovi Planinarsko smučarsko društvo “Vilinac” aktivno su sudjelovali obnovi doma 2010. godine. Dom je dobio u prizemlju blagovaonicu i kuhinju, a na katu spavaonicu s 30 kreveta.

U blizini doma nalaze se dva izvora pitke vode, bunar se nalazi nekih pet minuta od doma, a voda za umiti se nalazi se odmah iza doma. Toalet je nekih tri minute hoda od doma.

Kad sam izašla iz doma to jutro 20.7. zauvijek će pamtiti predivni pogled, mir i rahatluk. Nezaboravni pogled na svaki dio Čvrsnice i najveći vrh planine Pločno 2.228 mnv. Peštibrdo, najatraktivnije alpinističke stijene na Balkanu: Veliki Kuk i kompletan masiv Prenja sa svim vrhovima iznad 2.000 mnv. Hajdučka vrata kao jedna od najvećih prirodnih atrakcija planine Čvrsnica nalaze se u blizini doma, točnije oko 50 minuta hoda.

U svijetu Tritona

Drugi dan kampa nas 10 provelo je markirajući, prokresivajući planinske staze, družeći se na interaktivnim radionicama. Nakon doručka podijelili smo se u grupe. Moja ekipa i ja: Selma koja se ne naginje kroz prozor, Merime koja je taj dan diplomirala i mirnog Mirse. Krenuli smo u markiranje staze do Hajdučkih vrata, divno i nezaboravno. Znam da ću se opet vratiti na Čvrsnicu. Prije samih Hajdučkih vrata nalazi se jedino jezero u BiH na 1970 mnv. Ako niste znali u jezeru živi triton, endemični vodozemac. Tako da, ako se smirite i budete tihi oko jezera, možda ga i vidite. Završili smo markiranje do ručka, stigli smo na zajednički objed te smo nakon ručka imali predavanje Gorske službe spašavanja stanice Jablanica i PSD “Vilinac”. Tema predavanja je bila kako se ponašati i što ponijeti kad krenemo planinariti. Nakon predavanja ima li smo odmor i nastavak druženja s ostatkom ekipe koja nam se taj dan pridružila u kampu.

“Vratit ću se miru Čvrsnice”

Treći dan kampa sam sa ekipom provela u prokresivanju planinske staze za Pločno do pola puta hoda, a ostatak ekipe je markirao stazu za Veliki Vilinac. Nakon povratka u domu smo imali predavanje o životinjskom i biljnom svijetu na Čvrsnici kolegice Selme koja je na 4. godini studija veterinarstva.

Jedna zanimljivost je da na planini Čvrsnici raste cvijet runolist. Jako je rijedak i zabranjeno ga je brati. Ima li smo mali odmor i za ručak su nam spremili planinski grah. Članovi PSD “Vilanac” su nam pripremili predivni grah sa prženim kobasicama. Nakon ručka ekipa iz Tuzle i ja uputili smo se kući. Eh, tu sad kreću predivni pogledi koje ne možete vidjeti kad imate čari noćnog planinarenja. Kada se krenete spuštati niz Čvrsnicu iza sebe ostavljate predivne litice i mir koji ne želite ostaviti i sigurna sam da biste kao i ja ostali gore.

Kad pogledate iza sebe ostavljate Veliki Vilinac koji u vama budi super planinara, jer nije nimalo lako doći na njega. Silaskom do šume ulazite u oazu mira. Park šumu “Muvarnica” krase predivna stabla bora, jele i bukve. Predivni mir koji ćete suosjećati s ptičicama oko vas. I znam da ću se opet družiti s mirom na Čvrsnici i da me ovaj kamp zarazio planinarenjem. Zahvaljujem ekipi PSD “Vilinac” i svim divnim ljudima koji su sudjelovali na kampu. Nadam se da ćemo se vidjeti nekom drugom prilikom.

Objava ČUVARI GORJA: Omladinski kamp za pamćenje pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Zaplovimo Jablaničkim jezerom

Ekspedicija kuju čine Jure Džalto, Ante Antunović, Ivo Antunović, Stjepan Pavlović i Ivan Antunović,  krenula je u pohod na Pisvir. Planinu koja dijeli Doljane s drugim dijelom Donje Rame. Valja napomenuti da su Doljani pripadali općini Prozor sve do formiranja općine Jablanica. Tako je i sa Slatinom.

Sa slatine vijugava makadamska cesta se polako uspinje sjevernom stranom Pisvira.  Što je nadmorska visina postajala veća to je sve više snijega na šumskoj cesti okruženom šumom. Dok se uspinjemo sve više se nazire Jablaničko jezero i naselja oko njega kroz šumske grane.

Par kilometara od lovačke kuće lovačke grupe Ustirama sekcije Gračac kratki odmor, a Ivo Antunović Promatra ima li kretanja divljači. Lovostaj je, no, njega zanima kretanje da zna koliko će hrane ostaviti na hranilištima. Jure se prisjeti koševine livada na ovim prostorima i mukotrpnog prebacivanja sijena do Ustirame.

Anto nas vozi dalje. Cesta je postala sve teža zbog snijega jer nitko još nije prošao nakon zadnjih padavina. Svako malo stanemo kako bismo uživali u pogledu na Donju Ramu, Klečku stijenu… Prolazak šumom činio se nestvaran. Mogli smo samo zamišljati kako bi taj prolazak izgledao kada tek snijeg padne i kitina svije grane ili pak u rano ljeto kada sve ozeleni i načine se tuneli od drveća. Morat ćemo i to probati da doživljaj bude potpun.

Terensko vozilo s lakoćom se probija kroz nanose, uspješno svlada sve oštre zavoje i nađosmo se na samom vrhu Pisvira, na mjestu gdje je nekada bio relej. E to je tek postao doživljaj.  Oči same lete na sve strane i ne znate gdje biste ih zaustavili. Možda na Čvrsnici i Doljanima ispod nje, možda na Prenju i Jablanici između njih dvije, Jablaničkom jezeru koje nadvija Bokševica, ili tamo na Klečkoj stijenu iza koje vire snježnom bjelinom ukrašene Vranica i Zec planina… Tu su i ramska brda i planine; Baćina, Perun, Trišnjik, Skrabonos, Klečka stijena… Ma gdje god pogledate otima se uzdah. Ma teško je to opisati, ovdje treba doći, a Anto i njegova ekipa će sigurno biti pravi domaćini i vodiči.

Sve što je lijepo kratko traje. Tako je i ovo divljenje ljepoti naših krajeva. Mora se poći nazad jer se treba vratiti do lovačke kuće, odmoriti se i okrijepiti. Dio ekspedicije je zadnji dio puta propješačio kroz snijeg.

Sunce se primicalo svom počinku i počelo se skrivati između Čvrsnice i Vrana. A ova naša ekspedicija spuštala se niz Pisvir prema lovačkoj kući grupe Ustirama.

Tu nas je dočekao Ivo Antunović s ekipom koju je prevozio. Vatra je već naložena i hrana za okrjepu je spremna. Na stolu je već pripremljeno suho meso, slanina i luk. Neizostavna je ramska rakija. Izvanredan je to primjer suradnje lovaca i ljubitelja prirode, tražitelja pustolovine u planinama.

Uz okrjepu je bila mala geografska edukacija. Saznali smo nešto o naseljima ispod Peruna; Trišćani, Meopotočje, Vladići, Luke… A Perun je zanimljiva planina jer u njezinu imenu se krije uspomena na staroslavenskog boga Peruna i to je jedan od toponima u Rami koji je staroslavenski.

Lovostaj je, ali to ne znači da ne treba brinuti o divljači i lovnom području. Ivo je sa povezao kukuruza koji je odnio do hranilice nedaleko od lovačke kuće. Dok je sipao kukuruz pojasnio je da ovo lovci sekcije Gračac rade vrlo često. Osim dostavljanja hrane na hranilice često ostavljaju i sol za srne.

Noć se približila i valjalo je se na vrijeme vratiti do Ustirame. Iza sebe ostavljamo zanimljive krajolike koje svakako treba obići. Ovuda se može planinariti, biciklirati, voziti terenskim vozilima.

Anto i njegova družina rado će biti domaćini ne samo ljeti na splavu, nego i u svako doba godine kada netko poželi doživjeti pustolovinu u ramskim krajolicima.

Ramu treba osjetiti i svaki njezin dio. Ako ne znate gdje za vikend i bilo koji drugi dana u tjednu a željni ste doživljaja prirode, dođite u Ramu. A Ramljaci mogu još bolje upoznati svoje krajeve. Uvijek možete pozvati Antu na broj +387 63 986 398  i on će učinit sve da vam bude lijepu u Rami i njezinim osobitostima.

Objava Pustolovina planinama Donje Rame: Od Ustirame do Pisvira pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Cijeli svoj život planinari i živi s planinama

Stoga je upravo on jedan od promotora Rezolucije Z, najveće ekološke akcije u Hrvatskoj posvećenoj našoj Zemlji, zelenilu i okolišu u cijelosti, a koju je pokrenuo Večernji list.

Je li se priroda posljednjih desetljeća promijenila pod utjecajem čovjeka nabolje ili nagore? Ili je, možda, ostala ista?

Nije ostala ista, posebice priroda u visokim planinama, zato što smo u razdoblju kada se ledenjaci povlače, i to je vidljivo. Na prvim usponima u Alpama, prije 40 godina, penjao sam se po sjevernim stijenama i hodao po ledu, sada tog leda više nema. I na Himalaji neki su se ledenjaci povukli, što je posljedica zatopljavanja.

Kakva je situacija u Hrvatskoj?

Kod nas su planine, računamo li posljednjih 50-60 godina, zapravo doživjele renesansu jer malo tko u njih zalazi. Planine su zarasle, nabujale šumama i travom, ali su napuštene. Zapuštena su staništa gdje su ljudi prije bili sa stokom. Primjerice, na Biokovu je bilo gotovo 2000 pastirskih stanova. Sada pomnožite koliko je ljudi ljeti gore boravilo i zamislite kakav je život gore bujao. Danas vikendom dođe pokoji planinar. Sve je oživjelo u ekološkom smislu, ima više zelenila, bilja i stabala, ali nema ljudi. Međutim, i tu imamo problema. Imali smo velike požare kojima pogoduje ta zapuštenost, na nekim mjestima nakon takvih katastrofa promijenjen je izgled planina. Isto tako, nakon rata bili smo suočeni s divljom sječom šuma na Dinari i Kamešnici, što je znatno osiromašilo šumski fond.

Je li to zaustavljeno?

Jest, ali je ostavilo velikog traga, pogotovo na Dinari. To pogranično područje nije dobro kontrolirano. Sada imate prave rane u prirodi. Stablima treba po 30, 40, a nekima čak i 50 godina da dosegnu svoju veličinu.

To je zapravo krađa drva?

I to velikih razmjera. Oni su kupovali nove traktore i izvlačili cijela stabla iz planina. Iza njih su, osim posječenih stabala, u prirodi ostale odbačene stotine istrošenih guma i gomile drugog smeća.

Znači, posljedice tog ekocida još su vidljive?

Posljedice su ostale i još ih saniramo. Organizirali smo nekoliko akcija čišćenja, zadnja je bila nedavno na Dinari. Bilo je čak i olupina automobila. Izvlačili smo ih posebnim terenskim vozilima s dizalicama, neke prebacivali helikopterom. Neki misle da je priroda praznina, bezgranična rupa, ničija, u koju možete bacati bilo što. Nije tako! Moramo imati svijest da priroda mora ostati čista.

Danas imamo jako mnogo ekoloških udruga, što mislite o njihovu angažmanu?

Među njima ima ljudi koji pomalo od toga i žive, a ne razumiju se u to puno. Ne mogu ad hoc povjerovati sve što govore, pogotovo ne, možda će vam biti čudno što to kažem, o ulozi čovjeka u globalnom zatopljavanju. Radio sam dokumentarne filmove Sedam vrhova, Svete planine svijeta, Pustinje svijeta i razgovarao s geolozima. Čini mi se da se prenaglašava uloga čovjeka. Katastrofa i promjena u prirodi bilo je i prije. Primjerice, jedan je vulkan u Srednjoj Americi tisuću osamsto i neke erumpirao, pokrio je cijelu tu hemisferu i natjerao velik broj Iraca da se presele u Ameriku. Da ne govorim o vulkanu Krakatauu koji je izbacio toliku količinu pepela da je čovjek s današnjom tehnologijom u 50 godina ne bi proizveo. Naravno, utjecaj čovjeka postoji. Probijaju se ceste, cijela Zemlja premrežena je cestama, osim Antarktike. Isto tako, s viših planina vidite tu neku sivu prašinu, ali opet nije krivac za sve industrija. Jest da je na djelu globalno zatopljenje, ali po mojem sudu to je više geološka mijena. Ja sam za to da se sve pošteno sagleda i da se ne ide samo s teorijom Boba Dolea koji je najviše propagirao globalno zatopljenje, već da se sagledaju i sve ostale teorije.

U ekologiji su neki trendovi jednostavno moderni?

Jesu. Sada vlada cirkus oko zamjene benzinskih automobila električnima. Pa tko kaže da će to za prirodu biti bolje? Što je s litijem? U svemu tome veliku ulogu ima industrija i njezini interesi. Mi se ne trebamo osjećati krivima za stanje u prirodi, već trebamo sagledati što konkretno možemo napraviti.

Je li ova situacija s koronom, kada svi nastojimo što više boraviti na otvorenom, poboljšala situaciju što se tiče posjećenosti naših planina?

To je točno, no sada nastaje novi problem. Kada urbani ljudi dođu u planine, isprva se ne znaju ponašati. Za sobom ostavljaju smeće, upadaju u neprilike jer nisu educirani. Njih zovemo korona-planinari.

Postoji li bonton u planinama kojeg se treba pridržavati?

Postoji. Planinar će vas uvijek pozdraviti, ako vidi da nešto nije u redu dat će vam savjet, a korona-šetač će proći pokraj vas. Planinar neće za sobom ostaviti smeće. Neće biti obučen po najnovijoj modi, ali bit će svrsishodno odjeven i dobro opremljen. Imat će vodu i sve što mu treba za preživljavanje, i to ne samo za sebe.

Zima je. Što preporučujete ljudima: da idu ili da se u ovo doba godine suzdrže od odlaska u planine?

Mi zagovaramo da ljudi slobodno odlaze u planine u svako doba godine. Treba živjeti s prirodom. U prirodi možete doživjeti slobodu u punom obliku. Ali, upozoravamo sve da se pripreme. Prije odlaska trebaju se educirati. Danas imamo toliko planinarskih škola s izvrsnim kadrovima koji će svima rado pomoći, savjetom i na svaki drugi način. Prije nego što se nekamo uputite, prvo se trebate informirati kamo ćete, kakvi su uvjeti, koliko je zahtjevna staza, koliko je duga, kakva je vremenska prognoza…

Što je važno ponijeti od opreme?

Treba vode, ne toliko kao ljeti, ali u planinu se bez vode ne ide. Odjeća mora biti primjerena, slojevita. Vrlo je bitno da uvijek računate na najgore. Treba imati vjetronepropusnu odjeću, kapu, rukavice, udobnu obuću, zimi najbolje nepropusne gležnjače.

Postoji li još uvijek interes za planinarska društva ili ljudi više vole individualno ići u planine?

Velik je interes za društvene izlete i učlanjenje u društva. Prije su, u prošlom sustavu, planinarski klubovi bili vrlo značajni i jedini preko kojih ste mogli ići. Dolaskom “nove ere” činilo se da će klubovi odumrijeti, ali posljednjih godina im je članstvo znatno poraslo. Oni su najzdraviji dio planinarstva, imaju volontere instruktore, organiziraju planinarske škole, zimske planinarske škole, alpinističke, penjačke, vodičke škole…

Jedan ste od najaktivnijih članova HGSS-a. Imate li više posla otkako je više planinara?

Osim što se povećao broj izletnika, povećao se i broj stranih turista koji odlaze u planine, a time se i naš posao povećava. Ta zapuštenost planine i zaraslost u šikaru dovodi i do sve većeg broja intervencija u kojima tražimo domaće ljude, najčešće starije. S planinarima nemamo problema, a sve je manje i stranaca koji su nepripremljeni.

Događa se i da se ljudi susprežu zvati pomoć, pokušavaju se sami izvući i još više zakompliciraju situaciju. Kada treba zvati pomoć?

Ne treba se libiti nazvati. Zato i postoji broj 112. Kažete što vam se dogodilo, oni će nas spojiti i mi ćemo vam, ako ništa drugo, dati savjet i pomoći vam. Ne moramo uvijek izići na teren. Više puta bi nam se javio čovjek koji je zalutao, a većina ljudi ima pametne telefone. Tada tražimo da nam pošalju lokaciju i odmah znamo gdje je najbliža staza pa mu kažemo kamo da se uputi.

Kada govorimo o ekologiji, može li čovjek, pojedinac, utjecati na promjene?

Može, najviše svojim primjerom. Prvo može utjecati na obitelj, pa na prijatelje, društvo… Sjećam se svojih prvih planinarskih tura u Sloveniji kada su oni imali problem sa smećem. Na vrhu Triglava je gomila smeća bila veća od Aljaževog stupa. Danas, ne možete naći ni papirić u slovenskim planinama. Vjerujte, nije problem utjecati na čovjeka koji se ne zna ponašati. Jednostavno, uzmete tu limenku koju je bacio. Baš to rade članovi planinarskih škola i svi pravi zaljubljenici u prirodu.

Objava Stipe Božić: Lako je prepoznati korona-planinara, on nikada ne pozdravi pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Polako se ugleda potok koji se spasio od cijevi za mini centralu. Tako fino žubori kao da se ne boji ljudi i njihovih pustih želja i potreba. Svakih nekoliko desetaka metara vide se male pritoke koje ga čine jačim.

Don Ivan Tomić, uzdolski župnik vodič je koji rado pripovijeda tijekom cijelog putovanja. Čini nam se kao da poznaje svaki potok, svaku livadu na ovom području. Malo nas zbunjuje tolikim poznavanjem ovih krajeva. Ipak, kada znamo da je upravo rođen i živio u podnožju zapadnog dijela Zec planine u mjestu Požetva, postaje nam jasno otkuda tolika ljubav i poznavanje ovih krajeva.

Najednom staje terenskim vozilom  i čeka. Koga čega? A on reče da čeka pozdrav od jednog orla koji svaki put kada naiđe ovom cestom prema Smrčevicama iskaže svoj pozdrav. I danas je tako bilo. Iznenada se iz borove šume vinu orao u nebeske visine. Nastavismo dalje prema Smrčevicama.

Planinsko selo Smrčevice pripadaju općini Gornji Vakuf-Uskoplje prema državnim granicama, dok prema župnim pripadaju župi Uzdol. U Smrčevicama su živjeli Hrvati katolici i Muslimani.

Selo je već odavno napušteno, još šezdesetih godina prošlog stoljeća Jugoslavija je raselila mještane izgradnjom stočarske zadruge. Tako su se katolici raselili od Ždrimaca, Uskoplja pa sve do Slavonije. Okupljanje nekadašnjih stanovnika je jednom godišnje u mjesecu kolovozu kada uzdolski župnik predvodi misu. I danas smo se pomolili za sve ukopane na ovom groblju.

Ipak, u Smrčevicama je ostao samo jedan stanovnik, Semir Delić, koji se bavi stočarstvom i pripremom drvenog uglja. Dok smo razgovarali o prošlosti ovog mjesta i sadašnjem životu u posjet stiže njegov brat Amir sa suprugom i dvogodišnjom simpatičnom kćerkicom. I kako to biva Bosni, gostoprimstvo na najvišoj razini. Semir donese sir i meso, dok Amir se prihvati „čakije“ i vrlo vješto nareza suho ovčije meso. Sir, meso, kruh i ugodan razgovor je najljepša tradicija. Kušanje sira i mesa je bila posebna čar. Amir i Semir ističu kako su upravo tu vještinu pripremanja ovčjeg sira i mesa naučili od svojih roditelja i da su nekada od toga posla solidno živjeli. Sada su druga vremena te su se morali okrenuti drugim djelatnostima. Semir pored stada ovaca od stotinjak grla pravi i drveni ugalj. Kaže da ga uvijek može vrlo brzo prodati. Ponekada ovuda prođu planinari i motoristi, no, od njih se nema neke velike koristi, ali drago mu je da ljudi prolaze ovim krajevima. Vjeruje da će i od toga biti neke koristi s vremenom.

Odatle putovanje nastavljamo prema Zec planini. Usput susrećemo velike radne kamione koji voze iskpanu rudu sa Zeca. Još od prije rata tu je bio rudnik barita koji i danas pomalo funkcionira. Pod teretom kamiona i vode šumski put je dosta propao. Susrećemo i bager koji popravlja put za potrebe rudnika, ali i druge potrebe.

Zec planina je srednjobosanska planina koja pripada planinskoj skupini Vranice i geomorfloški je jedan od grebenskih ogranaka razvedene mase Vranice. Nalazi se između općina Gornji Vakuf-Uskoplje na zapadu i Fojnice na istoku. U podnožju Zeca, odnosno Dobrog polja susreću se općine Prozor-Rama, Konjic, G. Vakuf-Uskoplje tako da se ova planina može na neki način smatrati i Ramskom.

Za Zec planinu se može kazati da ima dva dijela, jedan je zapadni, a drugi istočni. Upravo na istočnom dijelu koji se vezuje za Fojnicu najviši vrh je Smiljeva kosa sa 1871 metar nadmorske visine, a na zapadnom dijelu odnosno Uskopaljsko-Konjičkom najviši vrh je Vitreuša sa 1919 metara pa je time i najviši vrh ove planine.

Na Zec planini izvire rijeka Vrbas. Dio autora smatra kako je stvarno izvorište Vrbasa malo sjeveroistočnije, pod vrhom Štit, odnosno južnim ograncima Vranice. Na Zec planini raste bosanskohercegovački endem bijelo vraničko zvonce.

Polako stižemo do zaravni između Gunjače i Vitreuše. A tu je pred nama nestvaran prizor. Svježina ublažena jesenskim suncem. Ledničko jezero do kojega je dovedena živa voda mjesto je odmora, okrijepe, osvježenja, mjesto polazišta…

Morate ovdje zastati, udahnuti tu svježinu, napiti se te vode koja daje posebnu snagu svojom hladnoćom i svježinom…

Laganim hodom penjemo se prema vrhu Vitreuša. Don Ivan priča o životu ovih prostora iz svoje rane mladosti. Nekada su ovdje pasle stotine volova, na tisuće ovaca. Ljudi su nekada živjeli od ove planine i živjeli su sa ovom planinom. Ona im je bila svima mati: Smrčevicama i drugim naseljima Privora, Požetvi, Jaseniku, Plavuzima, Crnom Vrhu i drugim mjestima gornjeg dijela Neretvice. U ljetno vrijeme ovdje se ipak nađe ovaca na ispaši i berača borovnice. Zec je zaista bogat borovnicom i brusnicom.

Lagani hod i fotografiranje sastavni su dio uživanja u ovoj Božjoj blagodati. Prof. Miro je našao svoje izvorište novih znanja. Svakih stotinjak metar staje pa uzimanje kamene i biljne uzorke te ih stavlja u vrećicu kako bi to posebno obradio te znanstveni rad dao na raspolaganje svim ljubiteljima prirode i geologije.

Na vrhu Vitreuša, na 1919 metara, susrećemo tri planinara iz Sarajeva. Bio je to ugodan susret sa još jednim ljubiteljima planina. Kako doznajemo od njih oni vrlo često planinare tako reći skoro svim BiH planinama. Ovaj put su se odlučili doći na planinu Brusnicu vozilom, a odatle pješice preko Zeca. Don Ivan rado pokazuje dijelove planine, pripovijeda dogodovštine iz života ljudi iz podnožja planine.

Nakon razgovora i fotografiranja, oni nastaviše svojim putom, a nas Ivan povede drugim stazama.

Polako se spuštamo preko Vranje prema Sedlu. Dok tako hodimo dijelom Zeca koji pripada Konjicu svakih nekoliko stotina metara zamjećujemo izvore vode. Blaga planina sa bujnom travom i brojnim izvorima pitke vode najveće je njezino blago koje su odavno ljudi prepoznali i do toga preživljavali.  Težak je i surov bio nekada život i suživot sa Zecom. Sada ovako izgleda blago, u najmanju ruku, idilično, ali planina zna lako promjeniti svoju ćud. To sigurno dobro znaju današnji planinari i pastiri. Nekada su tu ćud dobro osjećali i putnici koji su kravanama prelazili planinu iz Dalmacije prema Fojnici i Kreševu. Osobito teška sudbina je bila  „duvandžija“  koji su prelazeći planine izbjegavali finance, žandare i miliciju kako bi švercom duhana zaradili nešto za obitelj. Često su prolazili ovim stazama i bogazama Hercegovci, ali i duvandžije iz Uskoplja koji su išli po duhan u Hercegovnu te ga prenosili dalje u Bosnu.

Nakon prolaska sedla izbišmo na jugoistočnu stranu Zeca te ugledasmo Neretvicu. Dole u dubini, u nekoj sumaglici skrivaju se sela Požetva, Jasenik, Plavuzi i Crni Vrh. Danas su ta sela skoro opustjela. U nekim nema više niti jednog stanovnika. Vrijeme i život su učinili svoje. Sve se nekako promjenilo; ljudi otišli, skoro je nestalo pastira, divljač kao da se skrila negdje, ostale su samo uspomene i Zec planina, pitoma, a tako ćudljiva. Tako darežljiva, a tako je uzimala mladost, krv, znoj i suze.

Ipak, Božji je to dar koji moramo čuvati. Ona je prehranila generacije i generacije, a tko zna, možda je i mi budemo trebali.

Krug je zatvoren na odmorištu uz jezero. Dok smo se okrijepili noć se polako spuštala, a studeni je počeo pokazivati svoju planinsku studen.

Objava Foto: Hod Zec planinom pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

I jedno i drugo su izuzetno opuštajuće strane boravka u planinama i donose brojne dobrobiti za zdravlje.

Aeroterapija – liječenje zrakom

Riječ aeroterapija doslovno se prevodi kao liječenje pomoću zraka. Kvalitetan svježi zrak je nužan za dobro zdravlje.

Po mogućnosti, svatko od nas bi se trebao izlagati čistom zraku barem 30 minuta dnevno. To potiče cirkulaciju krvi i čišćenje organizma.

Iskoristite svježi zrak zimskih šuma za šetnje kako biste potakli metabolizam i poboljšali zdravlje i vitalnost.

Izlaganje svježem zraku se posebice preporučuje kod: reumatizma, bolesti živčanog sustava, srčanih tegoba, kožnih bolesti, respiratornih problema, psihičkih bolesti.

Šetnja koja vam može spasiti život

U Engleskoj je provedeno znanstveno istraživanje o utjecaju šetnje na ljudsko  zdravlje.

Ovim istraživanjem autori su željeli ukazati na opasnosti od “pandemije neaktivnosti” u svojoj zemlji.

Rezultati njihove studije su univerzalni i primjenjivi svugdje u svijetu. “Šetnja djeluje. Ljude čini sretnijima i zdravijima, a čak vam može i spasiti život”.

Autori su u zaključili kako neaktivnost ili nedovoljno kretanje povećavaju rizik od kardiovaskularnih bolesti i u prosjeku skraćuju ljudski život za 10% do 20%.

Šetnja i boravak u prirodi su, tako, od izuzetne važnosti za cjelokupno zdravlje. Kretanje i tjelesna aktivnost važni su za razvoj svih dobnih skupina.

Tjelesna neaktivnost povećava rizik od srčanih i malignih bolesti, moždanog udara, visokog tlaka, dijabetesa, a to su vodeći uzroci smrtnosti odraslih ljudi u razvijenim zemljama. Tjelesna neaktivnost izrazito loše djeluje i na psihičko zdravlje.

Za postizanje i očuvanje dobrog zdravlja preporučena je tjelesna aktivnost od najmanje 30 minuta, nekoliko dana u tjednu, piše Alternativa za Vas.

Rekreativno penjanje jača mišiće

Planinsko penjanje koristi brojne grupe mišića. Razvijaju se vaši leđni, trbušni i nožni mišići, a također se razgibavaju i prsti, ramena, ruke.

Takva tjelesna aktivnost povećava izdržljivost i jača organizam. Iskustva pokazuju da penjanje pomaže u suočavanju s depresijom, razvijanju pozitivnih socijalnih vještina i obogaćuje cjelokupni društveni život.

Dijeleći izazove i iskustva s drugim penjačima stvorit ćete nova prijateljstva, te ostvariti bliske veze i krug ljudi na koje se možete osloniti i u privatnom životu.
Planine poboljšavaju vašu krvnu sliku

Planinski zrak povoljno utiče na imunitet, a u gorju su ljekoviti čak i vjetrovi. Planinski zrak je čistiji od onog u gradovima i manje je vlažan. Zato što je suh, lakši je za disanje pa ga brže možete osjetiti u plućima.

Njegovo udisanje pomaže tijelu izbaciti toksine i blagotvorno djeluje na poboljšanje imuniteta. Ako na planinu odlazite kako bi poboljšali krvnu sliku, što je jedna od dokazanih koristi boravka na višim nadmorskim visinama, trebate znati da se takav učinak može očekivati tek nakon 14 dana zimovanja.

Nakon ovog razdoblja, osim što se povećava hemoglobin, u krvi raste i broj eritrocita, što povoljno utiče na zdravlje jer se poboljšava prijenos kisika u krvi.

Boravak na velikim nadmorskim visinama se ne preporučuje djeci mlađoj od jedne godine i starijim osobama.

Zimska radost za cijelu obitelj 

Planine su odličan odabir za obiteljsku rekreaciju ili godišnji odmor. I po zimi možete biti jednako fizički aktivni kao i u ostatku godine.

Hladni zrak i zimski sportovi nagnat će vas na pojačanu fizičku aktivnost i tako djelovati na poboljšanje vaše kondicije, ali i zdravlja.

Skijanje, daskanje ili sanjkanje bi mogla biti vaša nova zimska okupacija, a planine su najbolji izbor za ove aktivnosti.

Ako ste planinar-početnik, potražite korisne informacije u obližnjem planinarskom savezu. Uvijek će dobro doći popis planinskih vrhova i izletišta nadomak vašem domu te savjeti o odjeći, obući i rutama.

/Izvor: totalinfo.hr/

Objava LJEKOVITA STRANA ZIME pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Ovogodišnji domaćin i organizator ove manifestacije je Planinarsko društvo „Paklarske stijene“ – Travnik.

Sve aktivnosti za održavanje manifestacije su završene i domaćini očekuju učešće oko 500 planinara iz Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske.

Posjetitelje u ovih nekoliko dana na Vlašiću očekuju brojni sadržaji i događaji od čega izdvajamo:

– zabavni program uz bend Vertigo,

–  organizirano pješačenje na tri planinarske ture,

–  besplatan ručak (planinarski grah),

–  sportske igre planinara,

–  milenijska fotografija,

–  štandovi sa autohtonim proizvodima (suveniri, Vlašički sir…),

–  kulturni program i druženje planinara…

Planinarski dom na platou Galice-Vlašić smješten je na 1509 m n/v i  do njega možete doći iz dva pravca:

R 413 a – Travnik (Kalibunar) – Ovčarevo – Galica,

R 413    – Turbe – Babanovac – Galica,

Planinarsko društvo „Paklarske stijene“ poziva sve planinare ali i one koji to nisu da nam se u periodu od 18.-20.2017.godine pridruže na platou Galice i uživaju uz vrhunsku zabavu u prelijepom ambijentu planinske ljepotice Vlašić

Objava Dan planinara Herceg-Bosne na Vlašiću pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Jedna ekipa koja uživa u blagodatima krajolika naših prostora Dinarskog i Alpskog lanca planina okupila je Ramljake, Imoćane i Zagrepčane koji redovno planinare u svoje slobodno vrijeme. U toj ekipi je i Stipan Džidžić koji je rođen u Rami, ali ga je život odnio u Zagreb, no, on se redovno vraća u Ramu.

Upravo ta ekipa u zadnjih nekoliko godina svako ljeto odabere jednu od ozbiljnih planina na koju se penju.  Prošlo ljeto jedan dio ekipe bio je čak i u francuskim Alpama Les Deux Alpes na 3600 metara nadmroske visine.

Od planina iz našeg okruženja bili su na Biokovu, Velebitu, Vranu, Čvrsnici, Troglavu, Raduši-Idovcu i vranici.

Također su bili na Durmitoru koji se pokazao ipak najzahtjevnijom od svih prednodnih. Durmitor ima 48 vrhova iznad 2000 metara i 18 jezera.  Ovdje donosimo nekoliko fotografija upravo s tog planinarskog pohoda.

Most na Đurđevića Tari čija je visina 170 metara.

Pogled na Škrtačka jezera ispod Bobotova Kuka.

Šareni pasovi 2248 metara nadmorske visine.

Kanjon Pive i Pivsko jezero.

Spuštanje s Bobotova Kuka.

Uspon na Prutas 2393 metra nadmorske visine. Negdje se mora uključiti pogon 4×4.

Prutas

Ekipa ispod najvišeg vrha Bobotova Kuka.

Objava Ramsko-Imotsko-Zagrebačka ekipa na planinskim visovima pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Sutradan krećemo prema prostorijama Kajak kluba u Belišću gdje je veliko okupljalište planinara i početak pješačke staze. Okupilo se oko 250 planinara iz 25 društava. Uslijedio je  pozdrav  domaćina i polazak na dobro označenu i markiranu stazu. Bilo je ugodno i lijepo u prolistaloj šumi hodati uz pogled na rijeku Dravu, a na dijelu staze u ovo vrijeme moguće je ući u korito rijeke i hodati po pijesku, što je posebna atrakcija. Po povratku su svi izrazili oduševljenje krajolikom koji smo mogli vidjeti prvi put.  Nakon 4 sata hodanja došli smo do sjedišta Kajak kluba gdje je upriličen ručak i dodjela zahvalnica. Druženje je nastavljeno u  veselom tonu uz glazbu.

U večernjim satima zaputili smo se prema Osijeku gdje smo  uživali u noćnom životu ovog prelijepog grada. Ujutro smo popili  kavu na šetalištu uz Dravu, razgledali znamenitosti grada Osijeka i uputili se prema Rami.

Ovim putem zahvaljujemo domaćinima Ruži i Dragi Cveniću na odličnom gostoprimstvu  i članovima HPD“Belišće“ na odličnoj organizaciji susreta. Uzvratni posjet slavonskih planinara Rami i ramskim planinama je za nekoliko dana.

Trodnevni posjet u Osijek, Valpovo i Belišće ostat će nam u trajnom, lijepom i ugodnom sjećanju.

HPD “Rama”

Nikica Beljo

Objava HPD „RAMA“ SUDJELOVAO NA BELIŠĆANSKOM PODRAVSKOM PJEŠAČKOM PUTU pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Objava Osvojena najnepristupačnija stijena na planetu! pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Usporedo s time, na južnom dijelu Gornje Rame, započela je obnova stare planinske kuće koja je dijelom obnovljena i sada može služiti za smještaj planinara i njihov dulji boravak na ovome području. Posljednjih nekoliko godina osjetno se povećava broj planinara koji posjećuju ramske planine, ko top destinacija postala je planina Raduša. Budući da je dio ove planine bio u zoni ratnih djelovanja, mnogi su je izbjegavali zbog minski sumnjivih terena. Kako bi se stanje promijenilo i postigla sigurnost svih koji žele doći na Idovac s južne strane, od Zahuma je markirana staza koju sada koriste brojna planinarska društva i pojedinci.

Budući da Rama, uz prirodne ljepote, potencijalnim posjetiteljima može ponuditi i niz drugih zanimljivosti, posebno istraživačima arheoloških nalazišta kojih je  na ramskom području veliki broj, stvorila se potreba da se i na tome planu pokrenu određenje aktivnosti.

Početkom mjeseca lipnja 2013.  Organizirano je čišćenje povijesnog lokaliteta Kraljev stolac iznad sela Klek za kojeg mnogi tvrde da datira još iz vremena kralja Tomislava. Urađen je prvi dio posla koji će u suradnji sa stručnjacima za zaštitu spomenika kulture, ove godine biti nastavljen. S ciljem ozbiljnog istraživanja i zaštite arheoloških nalazišta, pokrenut je opsežan projekt izrade baze podataka o svim do sada poznatim, kao i potencijalnim nalazištima.

Od pokretanja projekta do sada prikupljena je impresivna količina podataka, ali na tome se neće stati. Završetkom projekta, stvorit će se baza podataka koja će dalje biti nadograđivana. Osim upisa u  GPS mapu, sva nalazišta bit će upisana i na zemljopisnu kartu, tako da će se stvoriti preduvjeti za ozbiljnije bavljenje arheologijom. Ovim projektom bit će obuhvaćene i lokacije na kojima se nalaze stećci kojih je na ramskom području preko 800.

Osim lociranja nalazišta, drugi dio projekta odnosi se na promociju planinarenja u svakom smislu. S ciljem olakšavanja snalaženja u prostoru potencijalnim posjetiteljima, izrađuje se baza podataka o svim planinama koje se nalaze na ramskom području. Od imena pojedine planine i njenih vrhova (Kota), nadmorske visine, koordinata do podataka kako doći do njih, prosjek potrebnog vremena za uspon, njihova međusobna udaljenost, kao i udaljenost od pojedinih naselja.

Korištenjem najmodernije tehnologije i softvera, cijeli projekt će biti potpuniji, a njegova provedba lakša i kvalitetnija. Spoj moderne tehnologije i želje da se napravi iskorak ne samo na području rame, nego i šire, na kraju će donijeti i željene rezultate.
Iz godine u godinu Društvo je bogatije upisom novih članova te se s  pravom se može reći  kako je  jedan od glavnih promotora ramskih prirodnih ljepota i općine Prozor-Rama.

Tekst/foto: Nikica Beljo

Objava Hrvatsko planinarsko društvo "Rama" pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.