Kako dani postaju sve hladniji većina povrtlaskih  vrsta završava svoj razvojni ciklus. Vrijeme je berbe plodova i većina vrtlara i vrtlarica odustaje od uzgoja povrća tijekom zime. Uobičajeno je da je proljeće vrijeme sjetve, ljeto vrijeme sadnje, jesen berbe i zima planiranje sjetve za sljedeću sezonu.

Međutim, prava je istina da i tijekom zime možemo uzgajati razno povrće i uživati u njihovim okusima.

Mnogo je vrsta povrća koje se mogu uzgajati zimi. Te vrste se siju i sade tijekom jeseni i dostupne su nam tijekom zime. U južnim predjelima mogu se uzgajati na otvorenom, dok se na kontinentu mogu uspješno uzgajati u plastenicima, niskim tunelima, prekrivenim gredicama. Zatvoreni prostori će štititi biljke od niskih temperatura, mraza, vjetra, snježnih padalina.

Ako još niste započeli s uzgojem zimskog povrća još uvijek imate vremena posijati i posaditi veliki broj vrsta. Kraj rujna i listopad idealni su za sjetvu i sadnju kupusnjača, crvenog luka i češnjaka, raznih salata, mrkve, korijandra, repe.

Kupusnjače

Kupusnjače podnose hladni period godine. Glavice kasnog kupusa dugo mogu ostati na njivi bez smrzavanja. Kelj i raštika se mogu brati tijekom cijele zime. Na jugu kelj i raštika bez problema mogu prezimiti na otvorenom.

Na kontinentu prezimljavanje i mogućnost berbe ovisi od vremenskih prilika. Zbog toga ih je bolje uzgajati u zatvorenom prostoru. Ove vrste su se prilagodile hladnoći. U njihovim listovima škrob se pretvara u šećer i tako se biljka štiti od smrzavanja. Okus biljaka koje su bile izložene niskim temperaturama je izuzetan i daleko nadmašuje okus biljaka uzgojenih tijekom ljeta.

Crveni luk i češnjak

Obje vrste luka se sade u ovom periodu. U zatvorenom prostoru ih možemo saditi ako ih želimo konzumirati kao mlade biljke tijekom zime. Način sadnje i uvjeti uzgoja su isti kao i kod sadnje na otvorenom prostoru. Budući da ne uzgajamo luk za glavicu, gustoća sadnje može se povećati. Možemo iskoristiti malu površinu za proizvodnju mladog luka tijekom zime.

Glavice crvenog luka mogu se posaditi što bliže, skoro da se dodiruju. Kažem skoro da se dodiruju, jer su glavice koje se dodiruju podložne truljenju.

Razne salate

Teško je zamisliti zimu bez neke salate. Možemo uzgajati: rukolu, zimske sorte zelene salate, radič, matovilac, rudarsku salatu, endiviju, mizunu, cikoriju.

Bez obzira o kojoj salati radi one će biti izvor mnogih vitamina, minerala i ljekovitih tvari koje ne možemo dobiti iz zimnice i sušenih proizvoda.

Blitva

Blitva je još jedna povrtna vrsta koja će nas nagraditi bogatom berbom zelenih listova. Kod sjetve blitve obratiti pažnju na izbor sorte. Ljetne sorte neće dati dobar urod i podložnije su smrzavanju.

Mrkva

Mrkva je odlično zimsko povrće. Uobičajeno je da se mrkva sije tijekom proljeća, jednom u sezoni. Međutim, sjetvom mrkve tijekom cijele godine naša kuhinja će biti opskrbljena mladom mrkvom cijele godine. Ona može uspjeti i na nižim temperaturama.

Pak choi

Pak choi je povrće sve popularnije kod nas. Tijekom listopada u plasteniku je dovoljno toplo da se pak choi može posijati, niknuti i rasti. Za berbu će biti spreman tijekom prosinca i siječnja.

Korijandar, kopar, bob, grašak, razne repe samo su još neke od vrsta koje možemo posijati i u ovo doba godine.

/Izvor:Agroklub.com/

Objava Što i kako sijati i saditi u jesen? pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Sudionici edukacije imali su priliku diskutirati o važnosti proizvodnje i konzumacije hrane uzgojene prirodnim metodama, te razmijeniti svoja iskustva i planove za budućnost.

Muhamed Garib, dipl.ing.agr., upoznao ih je sa vrstama i prednostima zaštićenih prostora, odlikama organske proizvodnje, metodom mješovite sadnje biljaka – kako uzgojiti više na manjim prostorima, ranom i kasnom proizvodnjom, te demonstrirao i kako napraviti plastenik za nekoliko sati i uz mala ulaganja, reciklirajući i koristeći materijale i alate koji se uglavnom mogu pronaći na svakom imanju.

Nakon teoretskog dijela, sudionici su obišli imanje “Nešto Više”, te i uživo vidjeli ono o čemu se govorilo u teoriji.

iz Udruženja su poručili kako se besplatne edukacije nude za sve zainteresirane koji se žele upustitiu u svijet organske proizvodnje hrane, za svoje potrebe ili za tržište.

Planirane su još tri subotnje sesije: Uzgoj organskih presadnica (13. travnja) Prirodna zaštita i prihrana biljaka (27. travnja) te Sušenje organskih proizvoda prirodnim putem i korištenjem sušare (11.svibnja).

Svi zainteresirani se mogu prijaviti putem sms poruke ili Vibera na broj 066 711 277, te poslati ime i prezime, adresu stanovanja i broj telefona. Broj mjesta je ograničen.

Objava Edukacija: Proizvodnja organskog povrća u zaštićenom prostoru pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Kada počnete otkrivati ovaj naš mali svijet uvijek se iznova iznenadite novim spoznajama, novim zanimljivim, radišnim ljudima, novim vrijednostima koje pored nas prolaze tek tako. I da obiđete cijeli ovaj naš planet uvijek ćete se sjećati i vraćati svom malom kutku koji je najlješi dio našeg svijeta. Naša zemlja je ista kao i u drugim državama, ali je, ipak, drugačija, kao da na svoj način traži baš nas koji smo nikli na njoj. Nas koji smo tu obikli i čeka nas da se sastanemo s njom u vječnosti.

Nedavno smo pisali o malom dijelu naše općine Prozor-Rama koje obiluje svojom prirodnom blagodati. Pisali smo o mjestu Duge koje je poznato već stoljećima po svojim uzgajivačima povrtlarskih kultura.

Sada donosimo jednu kratku priču o čovjeku koji je prisiljen ratnim djelovanjem morao sigurnost naći u Danskoj. Tamo je pokupio brojna iskustva, vratio se u svoje Duge te ono svoje prošireno znanje primjenio na svojoj zemlji, u svojoj općini. To svoje znanje pretvorio je u sočne jagode kojima ne mogu odoljeti kupci iz bližeg i šireg okruženja.

Nusret Nuspahić cijeli svoj život nije ništa drugo radio osim bavljenja poljoprivredom. Kroz svoj radni vijek uzgajao je brojne povrtlarske kulture. Rat ga je prisilio da se na neko vrijeme skrasi u Danskoj. Tu su mu se djeca školovala, tri kćeri i jedan sin koji je  čak završio dva magisterija i radi kao kapetan broda. Djeca su ostala u Danskoj, samo jedna kćer se udala u Bugojno pa mu je najbliže i priskoči kada mu je potrebna pomoć.

O svom životu Nusret kaže: „Sedam godina sam proveo u Danskoj. Nostalgija me stalno proganjala. Jednostavno, nisam mogao više i vratio sam se u svoje mjesto. Volim slobodu i da se osjećam slobodno kao ptica. Tamo to nisam imao. Moja sloboda je ovdje.“

Nakon što se vratio u Duge Nusret je započeo ponovno s poljoprivredom. Nabavio je vlastitim sredstvima plastenik te je u njemu uzgajao različite rasade i povrtlarske kulture, a onda se orjentirao na uzgoj jagoda.

„Samo jedan plastenik ima oko 400 m² i još sam posadio oko dva duluma malina, oko  2000  sadnica sorte mikera i vilameta. Uglavnom to radim sam uz potporu obitelji i uzimam ponekad radnike. Teško je naći poštena radnika. Evo iz ovog plastenika ovdje očekujem prinos jagoda od oko tonu i pol. Cijena je zadovoljavajuća i bila je 7 KM za kg, a sada smo je spustili na 6 KM. Jagodu beremo već od početka četvrtog mjeseca i bit će je do kraja petog mjeseca. Sve je maloprodaja i to na pijaci ovdje u Prozoru ponedjeljkom, srijedom u Gornjem Vakufu-Uskoplju, petkom u Bugojnu. Sve se uvijek proda.“ O svom radu i proizvodima rekao je Nusret.

U zadnje vrijeme svjedoci smo kako vremenske prilike nisu nimalo pogodovale poljoprivrednim proizvođačima. Pitali smo Nusreta što on kaže o tome i može li se od poljoprivrede živjeti. „Od poljoprivrede se ipak može živjeti, a može onaj koji to voli i hoće da radi. Čovjek mora biti slobodna ptica i to voljeti.“ Taj svoj rad potvrdio je kvalitetno opremljenim plastenikom gdje je izvršena potpuna zaštita jagoda, a navodnjavanje je urađeno i po zemlji i visinsko kroz male rasprskivače. U toj izradi plastenika pomogao mu je sin koji živi u Danskoj. Sve što je urađeno, stvoreno je vlastitim sredstvima.

„Nisam član nijedne partije i svojoj djeci sam rekao da je najvažnije imati čist obraz i biti čovjek. Svi vidimo da je pogrešna politika države i da se o mladima ne vodi računa. Kada bi se malo bolje o njima povelo računa, ja vjerujem da bi bilo puno njih koji bi se vratili i ne bi odlazili odavde. Ne mora biti potpore, ali neka ga barem niko ne zeza.“ Prokomentirao je Nusret politička zbivanja i odlaske iz BiH.

Sa Nusretom smo se uputili od plastenika prema zasadu malina. Kada smo stigli do malinjaka imali smo što vidjeti. Bistra rječica Krupić teče uz sami nasad malina, jedan mali dio vode prolazi kroz plantažu.  Takav prostor i malinjak se može samo poželjeti.

„Očekivao sam barem četiri do četiri i pol tone malina, ali eto, mraz je učino svoje. Bit će popravke ako bi sada vrijeme bilo dobro i može se očekivati jedno tri i pol tone.“ S posebnim ponosom priča Nusret o malinama.

I tako dok priča hoda oko malina kao da su čeljade, a ne neka biljka.

Objava U svijet pođi, ipak, kući dođi pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Dolinom rijeke Rame prodire pomalo mediteranski dašak na ramsku kotlinu. Taj mediteranski mali dašak, ali veoma značajan, širi se pritokama rijeke Rame. Jedna od tih pritoka je Krupić kojeg pojačava Ljubunačka Rika stapajući se s njim između naselja Perići i Duge. Uprvo je Krupić bio ta poveznica koja je činila da se ljudi neprestano naseljavaju uz njega i žive s njim i od njega. Blagodat daška mediteranske klime i osvježenje Krupićke vode najbolje su osjetili stanovnici sela Duge.

Ovo selo je poznato po poljoprivrednoj proizvodnji, dva lijepa velika vodopada na Krupiću i dugoj povijesti. Naselje je bilo veoma bogati i prije dolaska osmanske vlasti, a nakon toga iz Duga su potekli brojni begovi i uglednici te države.

Poznata su obiteljska prezimena; Dervišbegovići, Dautbegovići, Hasanbegovići, Mustajbegovići, Nuspahići, Trtići, Lepiri, Imamovići, Čorbadžići, Kaltak, Jisići, Sabitovići, Grcići i Subašići. Mnogima si sugurno poznata braća Đelo i Ibrica Jusić čiji su korijeni upravo na Dugama.

Iako su rat i suvremeni stilovi života učinili svoje, ipak, na Dugama su ostale obitelji koje svojim trudom pokušavaju iskoristiti pogodnosti ovog podneblja kako bi uspjeli osigurati pristojnu egzistenciju za sebe i svoje obitelji.

Jadna od takvih obitelji je Emira i Zlatke Dervišbegović koji zajedno sa svojim sinovima Ibrahimom i Adisom neumorno rade na poljoprivrednoj proizdvodnji ponajprije povrtlaskih kultura kao što su: uzgoj rasada, paradajza, paprika, krastavaca, patlidžana,  kupusa,  uzgojem salate, luka, bijelog luka i drugih kultura koje uspijevaju na ovim prstorima. Otac obitelji Emir ljubav i znanje prema povrtlarstvu naslijedio je od svoga oca Alije, koji je, na neki način, dugo vremena bio zaštitni znak zelene tržnice u Prozoru.

Tijekom našeg posjeta Dugama i obitelji Dervišbegović zatekli smo ih u svakodnevnim aktivnostima. Emir još uvijek vodi sve poslove i pomalo prebacuje na sinove, posebno na starijeg sina Ibrahima koji je još kao gimnazijalac vođen prevelikom željom za poljoprivredom htio napustiti školu i baviti se tom djelatnošću.

Stoga smo i mi razgovarali sa dvadesetrogodišnjim Ibrahimom od kojeg smo dobili dosta zanimljivih i pozitivnih informacija o njihovom radu, problemima i planovima.

Ibrahim je završio opću gimnaziju u Prozoru i posevetio se poljoprivredi sa svojom obitelji.  O tome nam kaže: „Imamo oko 800 m² plastenika. Na jesen pripremamo izgradnju još jednog sa oko 400 m². Sami gradimo plastenike.  Nakon rasada tu idu kornišon krastavci, paradajz, paprika. Naravno, mimo plastenika imamo zemlju na kojoj sadimo kupusa godišnje oko 70.000 sadnica, paradajza, sadimo bijeli luk i oko 300 kg sjemenskog krompira te kukuruz šećerac koji je hibridni. Kukuruz je rani i kasni. Kada bude gotov novi plastenik tamo negdje u jedanaestom mjesecu u starom plasteniku posadit ćemo jagodu tako da bude  oko petog mjeseca za branje.“

Kako bi uštedili na izgradnju plastenika Dervišbegovići sami vrše izradu koristeći drvenu građu iz vlastite šume. Gotove konstrukcije su skupe te vlastitom izradom prave sebi veliku uštedu.

Kako plasiraju prozvode Ibrahim kaže: „Sve što proizvedemo uglavnom je maloprodaja koja ide na pijacu. Prodajemo ponedjeljkom u Prozoru, srijedom u Gornjem Vakufu – Uskoplju, a petkom u Jablanici. U jesen, kada se započne sa pripremom zimnice, idemo i u Mostar.“

Pitali smo Ibrahima može li se živjeti od tih svojih poljoprivrenih djelatnosti: „Iako su veliki izdaci uz puno rada kada se sve sabere dobro se živi. Nabavili smo traktor na kredit, uzdržavamo dva automobila, a brat i ja izlazimo svaki vikend i ništa nam ne fali. Nije lako živjeti na selu, ali se s radom, ipak, može lijepo živjeti. Nakon završene gimnazije u Prozoru započeo sam  studij u Mostru na nastavničkom fakultetu, no, odustao sam i posvetio se ovom radu. Ne mora značiti da neću ponovno upisati nešto.“ S osmjehom je rekao Ibrahim.

Budući da Dervišbegovići u svoju poljoprivrednu djelatnost ulažu samo vlastita sredstva pitali smo Ibrahima o poticajima države na što je on odgovorio: „Nakon što je dedo prije više od desetak godina imao neka loša iskustva s državnim poticajima, mi nismo ni pokušavali, nego se uzdamo sami u sebe. Doduše, jesmo prije pet-šest godina dobili na bijeli luk, ali to je bilo nešto sasvim sitno. Nažalost, bilo je i zloupotrebe imena mog Dede, no, to je bilo brzo iza rata i ne bih o tome sada.“

Na pitanje šta reći mladima Ibrahim kaže: „Važno je boriti se, jer neće ništa doći samo od sebe i pijući kafu. Treba se  izlaziti, ali treba se i raditi.“

Nakon obilaska plastenika uputili smo se do malinjaka koji se nalazi uz samu rječicu Krupić. Kada smo došli na lice mjesta činilo nam se da je to mjesto mali raj na zemlji. Čuje se samo žuborenje i šum Krupića popraćen proljetnim pjevom ptica.  Tu su Dervišbegovići zasadili maline na 5 duluma od čega je 4 duluma polka, a jedan je vilamet. Odmah po dolasku Ibrahim je započeo sa pregledom mogućih šteta koje je počinio snijeg i mraz. Budući da se radi o jednom veoma ugodnom mjesto štete nisu velike, no, ipak su već vidljive.

Kada smo sve ovo sagledali i saslušali nametnuo se samo jedan zaključak: Ništa nije lako, no, treba se samo boriti.

Objava Važno je boriti se, jer neće ništa doći samo od sebe pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Svi ga znaju, ne samo kao „uzdolskog prakaratura“, nego kao i „hitnu službu“, „prijevoznika“ , veseljaka, optimističnog „tipa“. On je sve pomalo od toga. A što je najvažnije, on je radnik kao i njegova peteročlana obitelj.

Došle su ratne godine. Zoran Piplica je kao maloljetni mladić, veselog dječačkog izgleda stao  u obranu svoje rodne grude.  Rat je završio, dogodilo se puno toga, dogodilo se stradavanje. No, posla je nestalo. Otišao je u Hrvatsku trbuhom za kruhom.  Kada je sve sagledao, zbrojio sve računice, sjeo, razmislio, vratio se na svoj Uzdol za koji se uvijek žrtvovao.

Danas Zoran Piplica sa svojom suprugom Marinom, djecom Anom, Antoniom i Markom živi život jednostavnosti, rada, znoja, ali i obilatog zadovoljstva.  Nismo mogli odoljeti i posjetili smo Zorana i njegovu obitelj na Uzdolu.

Zatekli smo cijelu obitelj kako postavlja novi plastenik za osobne potrebe i za prodaju svega onoga što uzgoje u njemu. Proljetna sunčana milina najavljivala je uzdolskom dolinom proljeće.

Obitelj Piplica već nekoliko godina uzgaja povrće u plasteniku. Do sada su imali jedan takav s prostorom od 150 kvadrata, a sada izrađuju još jedan od 50. Ali to nije sve. Ova obitelj uzgaja stotinjak domaćih koka i hrane ih na ekološki način. Sva jaja koja proizvedu odmah i prodaju.  Imaju stalne kupce, ali i one koji ih stalno pozivaju i traže domaća jaja posebice u ovo preduskrsno vrijeme.

„U plastenicima ljeti uzgajamo paradajz i krastavac, a u zimsko vrijeme salatu, mladi luk, zelje i špinat. U ovom novom plasteniku planiramo uzgajati papriku, krastavac i paradajz. Svoje proizvode prodajemo u domaćim trgovinama na području naše općine, no tu su i mnogi poznanici,“ započinje svoju priču Zoran Piplica.

Na pitanje o tome isplati li se sve ovo raditi i kakvi su planovi za daljnji rad Zoran reče: „Sve ima svoju računicu i svaki rad se isplati. Jedino se ne isplati kada ništa ne radite. Trenutno imamo stotinjak koka koje uzgajamo na autohtoni način. Sada to želimo proširiti jer je postala potražnja sve veća. Baziramo se na ekološkoj proizvodnji. Najveći kupac nam je „Alf market“ i kućna dostava. Ponekada nam se pojavi problem kada neki proizvođači nude svoje proizvode pod domaće koji nisu i ruše nas cijenom. No, to brzo propadne jer naši kupci prepoznaju što je domaći proizvod. Sada radimo na proširenju koka koje su autohtone i imaju zanimljiv naziv „koka hrvatica“. One imaju veću nosivost.“

U daljnjem razgovoru Zoran nam pripovijeda da dnevno proizvedu domaćih jaja najmanje 50 komada.

„Bio sam otišao u Hrvatsku. Nisam mogao gore. Tamo treba najmanje 50 tisuća eura da bi se stambeno zbrinuo i još ne znaš što ćeš raditi. A ovdje imam sve. Imam neka manja primanja jer sam ranjen tijekom rata, no to nije dovoljno. Mi svi radimo i dobro je.“

Upravo kada smo ga htjeli pitati tko najviše radi i u plasteniku i oko koka pristigla je Zoranova supruga Marina. Tada Zoran s ponosom ističe da je upravo njegova supruga ta koja najviše posla obavlja oko toga, jer se on bavi drugim obvezama, kako oko svog obiteljskog gospodarstva, tako i kada treba susjede negdje odvesti; na liječnički pregled, po mirovinu ili u kakvu kupovinu kućnih potrepština.

U zadnje vrijeme glavni trendovi su odlasci iz Bosne i Hercegovine. Nismo mogli, a ne pitati Pipilicu što on misli o tome.

„Neka ljudi rade ono što su naučili. Selo treba oživjeti. Uzdol i sva sela u Rami imaju perspektivu samo treba htjeti raditi. Ja upravo planiram sada izgradnju jednog malog ribnjaka. Naravno, tu je i pčelarstvo, voćarstvo. U svaki posao na selu treba biti uključena cijela obitelj. Kod mene najviše radi supruga, jer ja sam često odsutan zbog obaveza prijevoza. Djeca idu u školu na Uzdolu i učimo ih da uče raditi. Rad se isplati i mi ih u tome pravcu odgajamo. Danas ljudi stalno pričaju o nekom stresu. Jest, stres je ako se ne radi. Ako se radi, stresa nema. Sada sjedni u Prozoru u nekom kafiću i od njih troje dvoje će pričati negativno o svemu. Ja imam neka primanja koja sam dobio, jer sam ranjen u ratu. Preporučio bih svima da neka svoja sredstva ulažu u obiteljsko gospodarstvo. Ja sam pored svojim nekih malih primanja podigao i vratio četiri kredita.  Pored svega toga općina Prozor-Rama me prati jednom dijelom i ja im se zahvaljujem. S mojim radom i općina će sigurno pratiti još više.“ Zaključio je Zoran Piplica.

Objava Samo pozitivno: Rad je pobjednik svih poteškoća pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.