Vjerojatno postoji nekoliko njih koje tek treba otkriti, ali za sada, pogledajmo neke od onih kojih smo svjesni – tko su, gdje su i zašto ostaju u izolaciji.

Nekontaktno pleme je skupina ljudi koji nisu imali bitan izravan kontakt sa modernom civilizacijom. Najviše su vidjeli tragove helikoptera ili aviona ili su otjerali bilo koje znatiželjne moderne ljude. Oni nisu dopustili civilizaciji da prodre u njihove domove ili da promijene svoj obrazac postojanja, a zadivljujuća je činjenica da je riječ o stotinu plemena i ljudi netaknutih, netaknutih čija kultura, jezik, odijevanje, hrana i sl. ostaju neizmijenjeni od zapadnog ili vanjskog utjecaja.

Pleme Sentinelezi

Sentineli su stanovnici sjevera otoka Sentinel unutar Indijskog oceana. Zemljište sjevernog Sentinela može se naći na otoku Andaman u Indiji. O njihovom načinu života zna se vrlo malo, a pretpostavlja se da su prije oko 60.000 godina došli iz Afrike.

Oni borave u šumama unutar otoka Sentinel, u izgrađenim nastambama i kolibama.

Govore sentinelski jezik koji nije razumljiv. Bave se lovom i skupljanjem plodova. Ne znaju brojiti dalje od tri, ne poznaju vatru ni poljoprivredu. Spadaju u rijetke nekontaktirane domorodačke narode. Po procjenama ih ima oko 250.

Poznati su po svojoj negostoljubivosti. Sve strance koji se približe ili nađu na otoku pobiju strijelama. Veliki potres i cunami 2004. nije ih uništio te se čini da ih je nekoliko preživjelo događaj. Iz helikoptera uočena je nekolicina muškaraca koja je bacala kamenje i ispaljivala strijele u smjeru letjelice kako bi se obranila od nepoznatog predmeta u zraku.

Oni preživljavaju lovom, ribolovom i sakupljanjem jestivih biljaka.

Od 1967. godine indijske su vlasti pokušavale stupiti u kontakt sa Sentinelima. Davne 1880. godine britanske su vlasti planirale oteti člana plemena, dobro se ponašati prema njemu u zatočeništvu, a zatim ih pustiti natrag na otok kako bi pokazao drugima dobrotu. U pitanju su bili planirani posjeti u kojima bi se domorocima ostavljali ‘darove’, primjerice kokosov orah na obali te ih se na taj način pokušavalo privoljeti na komunikaciju i promijeniti njihov neprijateljski stav prema gostima.

Šezdesetih i sedamdesetih godina indijske vlasti, vojnici i antropolozi pokušali su uspostaviti kontakt u nekoliko navrata, ali pleme je često trčalo i skrivalo se unutar džungle.

Nekoliko ekspedicija i susreta završili su tragično. Primjerice, 2006. godine Sentineli su ubili dva ribara koji su nezakonito lovili ribu u blizini otoka, a u studenom 2018. ubili su i američkog turista koji je potkupio lokalne ribare da ga dovedu do otoka.

Oni su i dalje neki od najizoliranijih ljudi na Zemlji.

Nekontaktirana plemena Brazila

Prostrana područja brazilske Amazone, posebno u dubinama zapadne države Acre dom su za čak 100 netaknutih plemena.

Kao što se često svjedočilo kroz noviju povijest, bolesti dišnog sustava uobičajene u suvremenom društvu mogu vrlo brzo izbrisati mnoga plemena. Od 1987. Brazilske vlasti zabranile su bilo kakav kontakt javnosti s izoliranim plemenima zbog straha od raznih zaraza koje bi mogle pogoditi plemena koja nisu razvila imunitet na različite bakterije koje ljudi prenose.

O tim izoliranim skupinama zna se vrlo malo, ali sve su to različita plemena s različitim kulturama. Skloni su izbjegavati kontakt s bilo kim tko pokušava uspostaviti kontakt, prvenstveno zbog prethodnih susreta koji su se pokazali katastrofalnima. Neki se skrivaju unutar šuma, dok se drugi brane kopljima i strijelama.

Tako su pripadnici plemena Awa u Brazilu nomadski lovci bez stalnih naseobina. Oni mogu u samo nekoliko sati sagraditi privremenu nastambu u kojoj borave po nekoliko dana, a potom je napuštaju i kreću dalje u potrazi za lovinom. Najveće prijetnje njihovom opstanku su ilegalna sječa šuma i šumski požari. Od svih plemena, Awa se smatra najugroženijim.

Kawahive su još jedan primjer, a videosnimka plemena iz 2011. godine izazvala je pažnju širom svijeta. Poznatiji pod nadimcima ‘niski ljudi’ ili ‘ljudi crvenih glava’, s ukupno 30 članova, pripadnici ovog plemena naseljavaju prostor u blizini brazilskog grada Colnize. I dok ih vanjske prijetnje tjeraju voditi nomadski način života, postoje dokazi da je ovo pleme nekada živjelo u uređenim naseljima. Poznati su po veoma razrađenom sustavu ljestvi koje su gradili na drveću kako bi lakše prikupljali med. Zemljište koje zauzimaju dobilo je službenu zaštitu.

Čini se da su druga plemena staloženija, a to i prikazuju zračne snimke. Na nekim snimkama vidljiva su plemena koja žive u komunalnim kućama i sade usjeve. Poznato je da države Rondônia, Mato Grosso i Maranhão sadrže mnoštvo sve manjih, netaknutih plemena.

Jedan čovjek živi duboko u prašumi na teritoriju Tanaru u državi Rondônia, a on uvijek napada svakoga tko priđe bliže. Njegov je jezik potpuno neprevodiv, a kultura njegovog bivšeg plemena i dalje ostaje misterija. Osim što posjeduje osnovne vještine uzgoja usjeva, on također voli praviti rupe, bilo da se sakrije ili zarobi životinje koje prolaze. Sve što se sa sigurnošću zna je da će, kada umre, njegovo pleme biti ništa drugo nego uspomena.

Plemena u Južnoj Americi

Postoje još i neka plemena u Peruu, Boliviji, Paragvaju i možda Venezueli. Sve u svemu, o njima se vrlo malo zna u usporedbi s brazilskim.

Smatra se kako imaju slične ali još uvijek različite kulture kao i Masco Piro, nomadska skupina peruanskih naroda koji su preživjeli desetljeća agresivne siječe šuma. Neki su čak i namjerno stupili u kontakt s vlastima nakon bijega od narko-kartela.

Većina se, poput Nantija, sada promatra samo helikopterom.

U prašumama istočnog Ekvadora članovi naroda Huaorani idu okolo s zračnim puškama i love majmune. Pravi su eksperti u penjanju na drveće i vrebanju primata, koje ubijaju otrovnim strelicama ispaljenih iz zračnih puški. Huaorani žive između rijeka Curaray i Napo na istoku zemlje.

Taromenane i Tagaeri ima oko 300, a drvosječe ih ponekad ubiju tražeći dragocjeno drvo od mahagonija.

Slična je situacija i s obližnjim narodima, gdje samo određeni segmenti plemena poput Ayorea iz Bolivije, Carabaya iz Kolumbije i Yanomamija iz Venezuele / Brazila ostaju potpuno izolirani i kontinuirano izbjegavaju kontakt sa suvremenim svijetom.

Nekontaktna plemena zapadne Papue

Na zapadnom dijelu otoka Nove Gvineje živi oko 312 plemena, od kojih su 44 netaknuta. Planinsko područje prekriveno je gustim šumama, što znači da vjerojatno postoji i još više njih, koji nisu uočeni. Najpoznatiji su Korowai, Asmati, Dani i Yali.

Mnoga od ovih plemena izbjegavaju kontakt mirno ili agresivno, prvenstveno zbog ophođenja indonezijske vlade. Zabilježeno je mnoštvo kršenja ljudskih prava otkako su stigla 1963. godine, uključujući ubojstva, silovanja i mučenja.

Plemena su općenito podijeljena u dvije sorte. Oni koji žive uz obalu lutaju močvarama i preživljavaju lovom i ribolovom. U središnjoj regiji, koja je na visokoj nadmorskoj visini, uzgaja se slatki krumpir, a domaće životinje su svinje.

Malo se toga zna o njima. Istraživačima, organizacijama za zaštitu ljudskih prava i novinarima vlasti također zabranjuju istraživanje regije.

Moguće je da se netaknuta plemena još uvijek skrivaju u drugim gusto pošumljenim dijelovima svijeta, uključujući Maleziju i dijelove središnje Afrike, ali to je ne možemo znati. Ako ih ima, možda je najbolje da ih ostavite na miru, piše IFL Science.

/Izvor: 24sata.hr/

Objava Posljednja izolirana plemena pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Sentinelci su jedno od rijetkih domorodačkih plemena koje nema nikakav doticaj sa suvremenom civilizacijom. I svakako bi željeli da tako i ostane. A to znači da znamo jako malo o njihovoj kulturi, jeziku, sustavu vjerovanja, pa čak i o tome koliko ih je uopće.

No ono što znamo je da već 30.000 godina žive sretni i uglavnom zdravi na svojem 32 četvorna kilometra velikom otoku obraslom raskošnim tropskim raslinjem i šumama mangrova.

Hrane se uglavnom svinjama, školjkama, bobicama i medom, organiziraju zajedničke seksualne seanse na plaži i odlučno odbijaju sve posjetitelje pri čemu se uglavnom služe otrovnim strijelama i mačetama.

Stoga nije iznenađenje što su i američkog misionara Johna Allena Chaua (26) zasuli strijelama i potom odvukli u unutrašnjost otoka.

Chau je diplomirao na evangeličkom Oral Roberts sveučilištu i već dugo planirao posjet Sentinelu kako bi upoznao tamošnje domoroce s učenjem Isusa Krista.

Iako je, barem u svojoj glavi, imao najbolje namjere, završio je tragično, a prijatelji su poslije o njemu rekli kako je bio divno ljudsko biće, drag, otvorena srca i zabavan.

No Chau uopće nije smio ići na Sentinel jer je posjet tom otoku, po odluci indijskih vlasti, najstrože zabranjen, a nije dopušteno čak ni snimanje domorodaca na otočju Andaman, u čijem je sastavu i otok Sentinel.

Takva odluka donesena je zbog zaštite posjetitelja poput Chaua, ali i samih domorodaca kako bi im se osiguralo da nastave živjeti na svoj način koji se nije previše mijenjao još od prapovijesnih vremena. Osim toga, s obzirom da nisu imali nikakvih kontakata s vanjskim svijetom, domoroci vjerojatno nisu imuni na mnoge bolesti poput gripe, ospica, pa čak i obične viroze.

‘Ovo je jedno od najranjivijih plemena na Zemlji. Došljaci bi im mogli prenijeti bolesti koje bi za njih mogle biti pogubne’, rekla je Sophie Grig iz organizacije Survival International.

Takvo što bi bila katastrofa za same Sentinelce kao i za antropologiju u cijelosti. Naime, Sentinelci su jedini preživjeli potomci prvih ljudi u Aziji koji su prije 75.000 godina iz Afrike došli na područje Bliskog istoka, Burme i Indije.

S vremenom su stigli i do otočja Andaman gdje su se neki od njih i trajno nastanili, dok su drugi produžili do Sentinela, valjda privučeni bogatim šumama mangrova, bijelim pješčanim plažama i bogatom prirodom gdje zapravo nema potrebe kultivirati zemlju.

Muškarci love divlje svinje, kornjače i ribe pomoću kopalja, lukova i strijela i sličnog oružja načinjenog od kosti i drveta, dok žene sakupljaju gomolje, bobice, školjke i love ribu mrežama.

Tijekom ljeta prikupljaju med pri čemu svoja tijela premazuju posebnom pastom od lišća koja odbija pčele.

Domoroci su uglavnom posve goli, izuzev nekoliko listova, niti i ukrasa i žive u malim obiteljskim zajednicama.

Na taj način žive već 30.000 godina zaštićeni morem i agresijom koju pokazuju prema svim modernim stvarima i došljacima.

Prvi dokumentirani kontakt s ovim plemenom dogodio se prije otprilike tisuću godina kad su na otok stigli kineski i arapski istraživači. Brzo su otjerani strijelama i kopljima, a domoroce su poslije opisali kao tri metra visoka stvorenja s ljudskim tijelima i ptičjim kljunovima. Otada je više-manje svaki posjet otoku završio katastrofom.

Kad je Marco Polo u 13. stoljeću naišao na ovoj otok, napisao je: ‘To je najnasilnije pleme koje sam ikada vidio i čini se da pojedu svakoga koga uspiju uloviti.’

Moreplovac Master Caesar Frederick je 1563. upozorio: ‘Ako bilo koji brod, slučajno ili namjerno, pristane uz otok, nitko se ne vrati živ.’

Tako su dugo vremena Sentinelci ostali potpuno izolirani na svom otoku, čak i onda kad su ostatak Andaman i Nicobar otočja kolonizirali Britanci 1850.

No 1880. je britanska kolonijalna ekspedicija pod vodstvom Mauricea Vidala Portmana pristala na otok i tim do zuba naoružanih vojnika oteo je jednu domorodačku obitelj te ih odveo do luke Port Blair na otočju Andaman. Odrasli su umrli gotovo istoga trenutka, pa je ljutiti Portman vratio njihovu djecu na otok zajedno s nekim poklonima.

Gotovo stotinu godina nakon tog događaja, Sentinelci su ostavljeni na miru.

No 1970. grupa antropologa približila se otoku u namjeri da kamerama zabilježe život domorodaca. I oni su zasuti strijelama, a potom su svjedočili seksualnim orgijama na plaži koje je jedan od očevidaca opisao kao ‘vrstu društvenog parenja, pomahnitali ples želje i žudnje.’

Četiri godine kasnije, dogodio se još jedan pokušaj kontakta s domorocima pri čemu su im došljaci ponudili svinju, nekoliko aluminijskih posuda i mali plastični auto, no odgovor je i tada bio isti: kiša otrovnih strijela i kopalja ispaljenih u njihovom smjeru.

Ponekad, osim oružjem, domoroci mašu svojim penisima, a ponekad, doduše vrlo rijetko, prihvate ponuđeni poklon prije nego napadnu. No osnovna poruka je uvijek ista: ‘Ostavite nas na miru, ne želimo se družiti s vama!’

Njihova želja da se odupru svakom kontaktu s vanjskim svijetom, prilično je inteligentna. Iako ih se često smatra ‘primitivcima iz kamenog doba’, sve što o njima znamo govori upravo suprotno.

Iako su, čini se, na neko vrijeme zaboravili kako upaliti vatru pa su na nekoliko mjesta na otoku konstantno održavali plamen da se ne ugasi te ne znaju brojati do više od dva, njihovo znanje iz botanike, zoologije i medicine je iznenađujuće, premda prilično neuobičajeno.

Po svemu sudeći, vjeruju da jestive biljke štite dobri duhovi, dok one otrovne zaposjedaju zli.

Iznenađujuće, ali čini se da su Sentinelci preživjeli strašan tsunami koji je pogodio to područje 2004. kad je poginulo 250.000 ljudi. Pretpostavlja se da su, kao i mnoge životinje, osjetili potres i znali da dolazi veliki val te se uspeli na visoka stabla noseći sa sobom dragocjeni plamen.

Kad su helikopteri obalne straže nekoliko dana kasnije nadlijetale to područje, domoroci su ubrzo zapucali prema letjelici tako da se pilot okrenuo i otišao uz zaključak da su ljudi na otoku ‘dobro i spremni za borbu’.

Nitko točno ne zna kolika je populacija Sentinelaca, no smatra se da je u opadanju.

Godine 2011. sa sigurne je udaljenosti obavljeno prebrojavanje kad je uočeno 15 domorodaca, dok popis stanovništva iz 2001. govori o 39 osoba.

Svijet je prije bio prepun individualnih kultura, otočnih ili prašumskih plemena s vlastitim jezikom i kulturom, baš poput Sentinelaca.

Danas postoji tek stotinjak plemena raštrkanih diljem svijeta, uključujući Yanomami pleme u sjevernom Brazilu, Ayoreo-Totobiegosode pleme u Boliviji i, sve dok njihov posljednji član nije umro 2011., Bo pleme na Andaman otočju.

No koliko god negostoljubivi bili, posjetitelji i dalje dolaze.

Chau je bio bistar i drag mladi čovjek fasciniran domorocima na Sentinelu te ih je dugo proučavao.

Naravno bio je svjestan opasnosti s kojom je suočen, no ne i opasnosti koju njegove vlastite bakterije predstavljaju za Sentinelce. Također, morao je čuti za panamski teretnjak koji je prošao uz otok 1981. i bio zasut strijelama, kao i za dvojicu indijskih ribara koji su 2006. pijani slučajno pristali na otok i ubrzo skončali pod mačetama domorodaca.

Prije svog tragičnog kraja, Chau je napisao svojim roditeljima: ‘Mislim da je vrijedno prenijeti ovim ljudima učenje Isusa Krista. Milim vas, ne ljutite se na njih i na Boga ako me ubiju.’

Znao je i da domoroci ne žele da dođe pa se čak u pisnu roditeljima zapitao: ‘Bio sam tako dobar prema njima, zašto su tako ljutiti i agresivni?’

Indijska vlada motri otok ali mu se ne približava, što znači da patrolni brodovi prolaze uz otoka na sigurnoj udaljenosti.

Ribari koji su prevezli Chaua do otoka, uhićeni su, no nitko od domorodaca neće odgovarati za ubojstvo mladog Amerikanca.

Nama jedino ostaje nadati se da će mnoge nemirne i istraživanjima sklone duše naučiti nešto iz Chauovog tragičnog slučaja i ostaviti Sentinelce na miru. Jer njihovo preživljavanje ovisi o tome.

(Izvor: Jutarnji list)

Objava O MISTERIOZNOM PLEMENU KOJE JE UBILO MLADOG AMERIKANCA malo se zna, žive na isti način 30 tisuća godina pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Prekrasan vulkanski otok površine 72 kvadratna kilometra nalazi se u izolaciji od glavne skupine Andamanskih otoka u Bengalskom zaljevu i tehnički pripada Indiji, no ima poseban status autonomne regije s neuobičajenom zabranom – naime, nitko ne smije pristupiti otoku na bliže od pet kilometara. Ovaj često nazivani raj na zemlji dokaz je kako su one najljepše stvari često i najopasnije, a oni koji su ga posjetili na njemu su i posljednji put udahnuli.

Ubiju svakog tko im se približi
Stanovnici otoka North Sentinel su domoroci, a suvremene procjene njihove brojnosti kreću se između 50 i 400 ljudi, no točan broj nitko sa sigurnošću ne može utvrditi. Koliko se njih smatra opasnima za sve druge ljude koji su izvan njihovog plemena, svjedoči upravo za zabrana od nepribližavanju otoku, jer su brojni slučajevi kontakta završili smrću onih koji su im pristupili. Primjerice, nekoliko ribara koji su se previše približili otoku 2006. su navodno uhvaćeni i doslovno zaklani, a čak su i približavanja iz humanitarnih razloga loše završila.

Naime, jedna se takva situacija dogodila prilikom pokušaja pružanja pomoći nakon udara tsunamija 2004 godine. Pripadnici plemena su tada helikopter, koji je na otok dopremio hranu i pakete prve pomoći. gađali kopljima i strijelama.

Pleme iz kamenog doba
Prema ono malo poznatih informacija, razvoj plemena je doista na mizernoj razini, oni navodno još uvijek nisu otkrili vatru. Oružje koje potežu na svakog gosta izrađuju ručno, od ostataka metala s olupina brodova, ali i od kostiju, kamena i drveta. Njihovo naoružanje se sastoji koplja i ravnih lukova, a koriste i više vrsta strijela, za lov na kopnu i u vodi. Njihova prehrana svodi se uglavnom na ribu, kokose, svinje, a vjerojatno i ostalu divljač koju ulove u gustim šumama otoka.

Što se tiče izgleda, niskog su rasta (oko 160 cm), tamne kože i iznimno kovrčave kose. O njihovu načinu života zna se vrlo malo – nagađa se da su prije otprilike 6 tisućljeća došli iz Afrike.

Prvi kontakt Prvi ljudski pokušaj kontakta s njima datira iz 1896. godine, kad je potraga za odbjeglim zatvorenikom završila pronalaskom njegovog trupla probodenog strijelama, a sredinom 70-ih godina prošlog stoljeća strijelu je u nogu dobio redatelj jednog dokumentarca.
Pogledajte video:

Express.hr

Objava Otok s plemenom iz kamenog doba pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Duboko u kišnim šumama Srednjoafričke Republike živi jedno od najmisterioznijih plemena, poznatiji kao Baka ljudi ili lokalno Bayaka. Ovo pleme je jedinstveno zbog niskog rasta ljudi, javlja Daily Mail.

Fotografkinja i novinarka Susan Schulman lani je provela nekoliko dana s ovim neobičnim i posebnim ljudima, za koje je saznala preko prijatelja Louisa Sarnoa.

– 50 posto djece u ovom plemenu ne doživi petu godinu. Nije me bilo godinu dana i bilo me strah vratiti se, bojao sam se čuti tko je sve umro – kaže Sarno koji je istovremeno učitelj, odvjetnik, prevoditelj, pisac i majstor u zajednici koju sačinjava 600-tinjak Baka ljudi u mjestu Yandoubé.

foto: Profimedia

Amerikanac, talijanskog porijekla, otišao je u Afriku nakon što je čuo na radiju glazbu ovog plemena, i više se nije vratio kući.

– Nisam bio u potrazi za jednostavnijim načinom života. Došao sam snimiti njihovu glazbu. Uvijek sam volio prašume, a eto, sad sam se zaljubio u Baka narod. Pronašao sam život u kojem uživam – kaže Sarno, koji i dalje redovito putuje u Europu i SAD.

‘Njihova glazba je hipnotizirajuća i magična’

Jedinstvena glazba Baka naroda sastoji se od jodlanja i prirodnih zvukova šume, koji se ponašaju poput pratećih vokala dok muškarci i žene izvode tradicionalne pjesme.

– Bilo je nevjerojatno čuti  takvu polifonu glazbu, napravljenu od samo 40 ženskih glasova i četvorice muškaraca koji udaraju po bubnjevima. Nikad ranije nisam čuo takvo što, bilo je čarobno – kazala je fotografkinja Schulman objašnjavajući kako njihova hipontizirajuća glazba obično služi kao uvod u lov. Svaki uspješan lov završava plesom zahvalnosti poznatim pod nazivom Luma.

foto: Profimedia

Svakodnevna ishrana ovog plemena sastoji se od mesa majmuna i malih antilopa koje žive na tom afričkom području. Međutim, u posljednje vrijeme te su životinje sve češće meta lovokradica.

– Oni love noću. Koriste baklje kako bi uplašili životinje.Nakon što se od straha “smrznu”, ubiju ih. Mreže i koplja Baka naroda ne mogu se s tim natjecati. Krivolovci su opustošili šumu, ostavljajući Baka narod da se bore za goli život – kaže Schulman.

Mnoge lovokradice dolaze iz susjedne Bantu etničke grupe, koji čine većinu u toj regiji.

foto: Profimedia

Povijesno gledajući, zbog svog niskog rasta, Baka narod su pripadnici Bantua smatrali manje vrijednim bićima i često su  ih prisiljavali na ropstvo. Iako se tijekom desetljeća odnos dvaju naroda popravio, a učestalost Baka-Bantu brakova je u porastu, Baka narod je i dalje često diskriminiran.

Bake još uvijek dosta neupoznati i nenaviknuti na trgovanje pomoću novca. Druge skupine često zapošljavaju pripadnike Baka naroda kao radnike, ali im mizerno plaćaju taj rad.

foto: Profimedia

Također, svjesni turističkog potencijala, neki ugovaraju turističke posjete i boravak u selima Baka naroda ili angažiraju Baka-vodiče za turiste koji žele obilaziti prašumu, a često im vrlo malo plate za takve usluge.

Bake su među najstarijim stanovnicima Kameruna i susjednih država. Danas kamerunska vlada pokušava njihova polunomadska naselja pretvoriti u stalna, a to čini tako da raznim odredbama potiče obavezno školovanje za svu djecu. Unatoč odredbama, Bake se većinom tome opiru.

Izvor: 24sata.hr

Objava ‘Ovdje više od polovice djece neće doživjeti peti rođendan…’ pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.