Sveto misno slavlje, uz koncelebraciju 6 svećenika, predvodio je fra Mijo Džolan. Nakon mise svećenici su zajedno s okupljenima zapalili svijeće i izmolili molitve za pokojne.

Zločini na području Rame

Pokolj nad više od 1000 ljudi, većinom Hrvata, a manjim dijelom i muslimana, počinili su četnici početkom listopada. Bio je to najveći četnički pokolj u II. svjetskom ratu nad Hrvatima. Ubijani su i klani isključivo muškarci, a kriterij za ubijanje je bio talijanska mala puška. Ako je dječak bio veći od puške bio je ubijen, a ako je bio manji, ostao bi živ.
Klanje je nastupilo u četvrtak i petak, 8. i 9. listopada 1942. Četnici su u Ramu došli iz dva pravca. Rijetko je koje ramsko naselje ostalo pošteđeno stradanja; od Doljana preko Orašca, Proslapa, Kopčića do Varvare, Rumboka i Jaklića i s druge strane od Solakove Kule, Uzdola i svih naselja u okolici Prozora.

U periodu komunističke vladavine, ovaj četnički zločin bilo je zabranjeno i spomenuti, a o obilježavanju stradanja nije bilo ni govora. Prva komemoracija ramskih mučenika održana je 14. listopada 1990 godine, a 2001. godine, u sjeni Ramskog križa u bronci je upisano 1366 žrtava 2. svjetskog rata, Križnog puta i poraća, te 163 žrtve rata od 1991-1995.

Izvor: Radio Rama

Objava ŠĆIT: Dan sjećanja na sve ramske žrtve pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Četnički pohod u Ramu kompleksan je događaj s povijesnog, političkog, strategijskog, moralnog i općecivilizacijskog gledišta. Stoga i jest paradoksalno da se o ovoj tragediji sve do naših vremena nije smjelo niti govoriti, a kamoli pisati i objektivno je valorizirati.

O pokolju u Rami o Četnicima, Ustašama, Talijanima, NDH, o vremenu poslije Drugog svjetskog rata Radio postaja Rama napravila je razgovor s fra Ivanom Šarčevićem  profesorom  na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu.

Razgovor sa fra Ivanom poslušajte ovdje

Objava Fra Ivan Šarčević o četničkom pokolju u Rami pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Ovogodišnje obilježavanje Sjećanja i komemoracija na sve ramske žrtve bit će 13. listopada 2019. godine  u dvorištu Franjevačkog samostana Rama Šćit. U 11 sati je sveta misa, a nakon mise molitva Opijela ispred ploče s imenima ubijenih.

Četnički pokolj u Rami listopada 1942.

Kad se iz ramskih sela u polju vidjelo kako na Orašcu gore kuće, nastala je panika jer se nije znalo što se događa. Neki su ljudi u Jaklićima predlagali da se na vrijeme bježi u planinu i šume prema Gornjem Vakufu, ali većina je bila zato da se nikamo ne ide, jer glavno je da nema partizana. Uto su došle četničke prethodnice i lukavo uvjerile seljane da su četnici došli potjerati partizane i njihove suradnike, te su zahtijevali od svih poštenih mještana da ostanu kod svojih kuća. Ako netko bude bježao od kuće, znači da se boji što je pristajao uz partizane pa će mu četnici zapaliti kuću.

/Izvor: Prometej.ba/

Objava Sjećanje na Ramske žrtve pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Dok su na svakom koraku po Bosni i Hercegovini, a i cijeloj Jugoslaviji nicali spomenici “žrtvama ustaškog pokolja”, dok su se stavljali natpisi na svakoj jami koliko su Srba ustaše bacili u nju, o Rami je vladala šutnja. U neke jame u Hercegovini bacani su Hrvati, posebno oni koji su kao vojnici vraćeni od Dravograda, a nad nekima u koje su bacane uginule životinje, postavljen je natpis kako su ondje ustaše bacile Srbe.^[1] O stradanju Hrvata u Rami od četnika, a pogotovo od partizana, ostalo je samo sjećanje u dušama potlačenog svijeta. Tek je sedamdesetih godina probijen zid šutnje, nakon što je o tome jednom prigodom javno govorio Branko Mikulić. Tada se mislilo i na podizanje spomenika stradalnicima, razgovarano je s akademskim kiparom Zdenkom Grgićem iz Sarajeva da napravi projekt spomenika, ali je i to zataškano. Tek je 14. listopada 1990. održana prva javna komemoracija četničkim i ostalim ratnim žrtvama na Šćitu. Pod koncelebriranom misom koju je predvodio tadašnji provincijal fra Luka Markešić, pročitana su imena svih poginulih za vrijeme rata do kojih se uspjelo doći.^[2] Ramski puk je mirno stojeći saslušao dugi niz imena. Čuli su se uzdasi, brisane su suze, a starice su šaputale unucima na uho:

– Sad su spomenuli tvoga dida!

Tada je osnovan i odbor za podizanje spomenika žrtvama rata u Rami, usvojen je bio i projekt spomenika. Međutim, žrtvama onoga rata trebalo je pribrojiti žrtve i ovoga rata. Tako je nastao novi projekt, koji je izveden za vrijeme i nakon novih stradanja – ramski križ. Napravljen je i popis svih stradalnika, prošlog i ovog rata, ugraviranih u željezne spomen ploče poginulima.

Fra Ljubo Lucić: Rama kroz stoljeća

^[1]  Usp. Donja Kukauša, u: Oslobođenje od 25. prosinca 1990., str. 5.

^[2]  Usp. Svjetlo riječi, br. 10., Sarajevo 1990., str. 15.

Objava Drugi svjetski rat: O pokolju se nije smjelo govoriti pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Zima je stajala pred vratima, a hrane nije bilo. U jednoj kući stanovalo bi više obitelji. U nekim kućama nalazili su se zajedno muslimani i katolici. Zbog tjeskobe i zime koja je ubrzo došla mnogi su se razboljeli i pomrli. Očekivalo se ipak da će stariji nekako preživjeti, no problem su bila djeca. Ta su djeca bila traumatizirana. Najprije upadi raznih naoružanih skupina, partizansko osvajanje i progoni i konačno četnički pokolji. Mnoga djeca su gledala kako im četnici ubijaju ili kolju roditelje i braću. Javila se ideja da se djeca pošalju nekamo na sigurno mjesto i tako se prehrane. Tako su djeca slana “na prehranu” u Zagreb, u neke hrvatske gradove i mjesta koja su spremno prihvaćala ramsku djecu. Neka su se od njih već na proljeće vratila, neka su ostala duže, a neka se nikad nisu ni vratila. Bila je to još jedna seoba iz Rame, i to seoba onih najmlađih. Ova se seoba neće više zaustaviti.

Oni koji su ostali živi, dobivali su nešto pomoći u hrani i drugim potrepštinama. Ipak, Rama je u biti ostavljena sama sebi i svojim nevo­ljama. Uvidjela je koliko ju je oslobodila “narodno­‑oslobodilačka” parti­zan­ska vojska. Rama nikada nije ni vjerovala partizanima, a ni partizani­ma nije bilo ni na kraj pameti da zapucaju na četnike. Sami četnici priz­naju kako “oko Prozora nije zabilježen nijedan ozbiljniji sukob sa partizan­skim jedinicama” iako su se tu uz Prozorski nalazili i Mostarski bataljun i dio I. bataljuna X. hercegovačke brigade.^[1] Ni hrvatska vojska nije pokazala neko posebno zanimanje za Ramu, prepustila ju je Talijanima i njihovim štićenicima – četnicima da kolju Ramljake. Vele da je R. Boban doviknuo Ramljacima koji su mu se tužili da ih kolju četnici:

– Neka vas kolju, vi niste nikakvi Hrvati!^[2]

Fra Ljubo Lucić, Rama kroz stoljeća

^[i]  Usp. N. Čehić, nav. dj., str. 311.

^[ii] M. Lucić, navedeni rukopis.

Objava Drugi svjetski rat: Ramska djeca raspršena po svijetu pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Kad se iz ramskih sela u polju vidjelo kako na Orašcu gore kuće, nastala je panika jer se nije znalo što se događa. Neki su ljudi u Jaklićima predlagali da se na vrijeme bježi u planinu i šume prema Gornjem Vakufu, ali većina je bila zato da se nikamo ne ide, jer glavno je da nema partizana. Uto su došle četničke prethodnice i lukavo uvjerile seljane da su četnici došli potjerati partizane i njihove suradnike, te su zahtijevali od svih poštenih mještana da ostanu kod svojih kuća. Ako netko bude bježao od kuće, znači da se boji što je pristajao uz partizane pa će mu četnici zapaliti kuću. Ljudi su naivno povjerovali u ovu četničku priču ne samo u ovom nego i u svim ostalim selima, iako je bilo četnika koji su u prethodnici pokazivali ljudima krvave noževe govoreći:

– Mislite li vi da mi s ovim janjce koljemo?!

Ni to nije pokrenulo ljude da bježe. Konačno su došli oni “pravi” četnici, opkolili selo, pucali nasumce po njemu preko pola sata, a onda ušli i pretresali kuće tražeći novac, zlato i dragocjenosti. Nakon svega su u Jaklićima pokupili 26 muškaraca sposobnih za oružje, odveli ih u jaklićku planinu i zajednički strijeljali u jednom docu. Dvojica su bila samo ranjena, ali su ostali živi. Slično su četnici postupali i u svim ostalim selima ramske kotline, najprije umirivali naivne ljude, a onda ih nesmetano ubijali i klali.

Kad su partizani tek ušli u Ramu i kad su pokušali pridobiti svijet, govorili su kako su oni dobra vojska i kako nikomu neće ništa učiniti. Govorili su u šali:

– Kad mi odemo, vi ćete plakati za nama, jer smo vam mi tako dobri!

Ramljaci su gorko zaplakali nakon odlaska partizana, koji nisu imali snage suprotstaviti se četnicima.

Najteže su stradali Orašac i Proslapska planina. Proslap je izgubio 109 osoba, među njima dvije žene. Bili su zatečeni, nijemi i izbezumljeni. Bespomoćno su čekali da ih četnici ubijaju, da im pale kuće, odnose sve što su imali. Nakon odlaska četnika dugo se pripovijedalo kako su neki ljudi mirno slušali kad su im četnici naređivali:

– Lezi da te koljem!

To se može shvatiti samo kao rezultat opće pometnje i naivnosti, jer ovim ljudima nije išlo u glavu da netko može zaklati čovjeka.

U Varvari su od 104 kuće izgorjele 94, a stradalo je i mnogo ljudi. Neka su sela gotovo potpuno spaljena kao Orašac ili Šćit. Na Šćitu je ostao samostan, škola, Prskalova, Vladićeva i Juričićeva kuća. U Kopčićima su ostale uzgor samo džamija i škola. U Rumbocima je za jedan dan zakopano 88 mrtvaca. Neke su žene nosile odsječene glave u torbama pa su ih spajale s tijelom na groblju.

Ugledni seljak iz Rumboka Franjo Džolan dočekao je četnike s ploskom rakije. Zaklali su ga dok je držao plosku u ruci. U samim Rumbocima spaljene su, kako piše fra Kazimir Ivić 254 zgrade, a neka su sela još teže stradala.^[1]

Talijanska mala puška bila je mjerilo za određivanje muškaraca za likvidacviju: oni koji su bili viši od te puške, ako su ih uhvatili četnici, bili su pobijeni.

U šćitskoj općini nalazio se samo jedan pravoslavni Srbin, lugar Živko Ivezić. Njega su susjedi čuvali i nikomu nije palo na pamet da mu učini neko zlo nakon propasti stare Jugoslavije i dolaska hrvatske vlasti. Kad su u njegovo selo Ripce došli četnici, on je u prostranu kuću primao sve suseljane koji su mogli stati od podruma do tavana. Stao je pred kuću i rekao:

– Braćo Srbi, mene su ovi ljudi dosad sačuvali živa. Samo preko mene mrtva možete ući i učiniti im nešto nažao!

“U Ripcima je zaklan Ilko Franjušić, ali mu je, srećom, presječen samo grkljan, dok su mu arterije ostale neoštećene. Bez ikakve medicinske pomoći zavio je prerezano grlo komadom lanenog platna pa bi se iz te rane, čim bi pomakao glavu, čulo neugodno šištanje. To mi je šištanje ostalo dugo u sjećanju, jer sam se s njim skrivao u jednoj rupi u Osojnici, između Ripaca i Jaklića, dan nakon njegove tragedije, kad se svijet već dozvao pameti i počeo bježati od četnika. Kasnije su Ilku vodili u Beograd kao svjedoka na suđenju Draži Mihajloviću. U Ripcima su stradala i četiri muslimana. Oni su inače razmjerno više stradali od katolika, osim ondje gdje su bili obaviješteni pa se na vrijeme sklonili.”

Fra Ljubo Lucić, Rama kroz stojeća

^[1]  Usp. K. Ivić, Bilješke, str. 372.

Objava Zločini četnika u Rami 8.-9. 10. 1942. pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Spomenuto je kako su četnici došli u Ramu iz dva pravca. Rijetko je koje ramsko naselje ostalo pošteđeno stradanja; od Doljana preko Orašca, Proslapa, Kopčića do Varvare, Rumboka i Jaklića i s druge strane od Solakove Kule, Uzdola i svih naselja u okolici Prozora.

Mnoštvo je bremenitih pitanja vezanih za ovu tragediju. Jedno od prvih svakako je pitanje odredišta ove četničke ekspedicije. Je li možda bilo presudno to što je Rama bila uz crtu razdvajanja njemačke i italijanske okupacijske zone, teško je decidirano odgovoriti. U razgovorima s preživjelim svjedocima gotovo uvijek se apostrofira uloga Srba iz kupreškog sela Vukovskog, s kojima su Ramljaci prije rata imali određenih razmirica oko pašnjaka, ali i od kojih su se ideloški razlikovali s obzirom na režim Kraljevine Jugoslavije i aktualnu politiku Radićeve Seljačke stranke. Neke su od njih Ramljaci tih dana prepoznavali među četničkim jedinicama. Prije listopadske tragedije Talijani su upadali u srpska sela Ravno i Vukovsko i njihova su nedjela kasnije pripisivana Ramljacima. A opće je poznata činjenica o talijansko-četničkoj kolaboraciji, koja se u ramskom slučaju pokazala posve očitom i krajnje tragičnom za ovaj kraj. Jedna od pretpostavki koja također može osvjetliti ovakvu suradnju i akciju jest i talijanska namjera da se na ovakav način napakosti partizanima koji su u srpnju iste godine osvojili Prozor i Šćit. Ne može se nikako u ovom kontekstu zanemariti niti uloga ustaša, čije su određene formacije u to vrijeme bile stacionirane u Bugojnu i ni na koji način nisu reagirale na četnička zlodjela, jer, navodno, Ramljaci nisu bili dovoljno dobri Hrvati. Stradanje velikog broja nevinih ljudi začuđuje tim više što su oni bili politički neupućeni u tadašnje prilike i u malom broju angažirani u vojničkim formacijama.

Kad god se spominje ova tragedija, neizostavno se nameće pitanje jesu li se ljudi mogli sami zaštititi kakvimtakvim organiziranim otporom ili bijegom kad je opasnost postala očita? Iz Rumboka i Jaklića vidjelo se jasno kako gore kuće na Orašcu. Prije samog zločina pojedini su pripadnici četničkih formacija otvoreno i posve uvjerljivot prijetili ljudima što će ih snaći. Za neke koji su se bili sklonili presudna je bila četnička propaganda. Naime, pronosio se glas kako će svi koji ne budu u vlastitim kućama biti pobijeni. A dogodilo se sasvim suprotno; preživjeli su tek rijetki koji se nisu zatekli u svojim naseljima. Ovdje, međutim, dolazimo do ključnog uzroka tragedije nedužnih ljudi, a njega nalazimo u njihovom karakteru i kršćanskom svjetonazoru. Ondašnji Ramljaci nisu mogli pojmiti da nedužan čovjek može biti kažnjen na ovakav način. Bili su to ljudi koji su se u svojim razmišljanjima i postupcima rukovodili vjerom u Boga i iskonskim poštenjem i stoga nisu bježali ni kad su vlastitoj smrti gledali ravno u oči.

Ovu tragičnu epizodu, prema iskazima živih svjedoka, pratile su i pojedinačne izdvojene situacije, koje su redovito prisutne u sličnim scenarijima, kad se bar na trenutak pojavi tračak svjetla i ljudskosti i koje isplivaju na površinu kad se postavlja pitanje kolektivne ili pojedinačne odgovornosti. Zna se pouzdano kako su neki pripadnici četničkih postrojbi, u sveopćem metežu klanja i ubijanja, poštedjeli živote pojedinih ljudi, puštajući ih ili otvoreno nagovarajući da bježe kako bi se spasili. U drugim slučajevima zapovjednici su prepoznavali domaće ljude s kojima su nekada zajedno bili u vojsci, pa su poštedjeli i njih i njihovu imovinu. Nažalost, logika zla bila je jača i okrutnija.

Mi se danas ovdje prisjećamo ramske listopadske tragedije. Kult pokojnika jedna je od najstarijih stečevina ljudske civilizacije i uljuđenog ponašanja. Dugo vremena ova nam je obveza prema precima bila represivno onemogućavana, no u ovo vrijeme preuzimamo na sebe odgovornost i polažemo vlastiti ispit zrelosti. Jer, ljudske tragedije ponajprije govore o mrtvima, ali ništa manje i o onima koji takve događaje komemoriraju. Naše vrijeme koje, nažalost, nije pošteđeno sličnih tragičnih i besmislenih ljudskih stradanja, postavlja nam ozbiljan upit o pijetetu prema žrtvama i smislu i dostojanstvu komemorativnih skupova i obljetnica. Prva pomisao koja se i danas ovdje javlja jest svakako ona o broju stradalih, a odmah iza nje slijede i pitanja o žrtvi i počiniteljima. Promatrati ljude kroz brojeve i baviti se prebrojavanjem mrtvih, s ciljem ostvarivanja problematičnih i parcijalnih interesa, ozbiljan je atak na ljudsko dostojanstvo. Iz ovih razloga ovaj skup se i ne bavi prevenstveno ovom preoblematikom, već nastojanjem da se ova tragedija ispravno kontekstualizira i koliko je moguće sine ira et studio elaborira na temelju vjerodostojnih izvora. Najgore bi bilo ovakva prisjećanja pretvarati u poligon za nove nesporazume i krivotvorenja koja dodatno iskrivljuju ionako kompleksnu prošlost i traumatiziraju sadašnjost. Da bi se izbjeglo ovakavo iskušenje ramski su franjevci prije nekoliko godina inicirali pravljenje popisa četničkih žrtava i došlo se do podataka od oko devet stotina stradalih Hrvata i Bošnjaka. Do približno istih rezultata došao je i istraživač ove problematike Namik Čehić u svojoj knjiziProzorski kraj u oslobodilačkom ratu i revoluciji. Eventualna odstupanja od ovih rezultata mogu biti posljedica kasnijih administrativnih promjena i nejasnoća oko pripadnosti pojedinih naselja Rami.

Kad je pak riječ o žrtvama i očekivanoj satisfakciji, Ramljaci su kroz čitavo poslijeratno vrijeme bili dodatno kažnjavani. Morali su šutjeti o ovim događajima, a k tomu im je prišivana i etiketa ustaškog kraja, uključujući različite posljedice koje su redovito išle uz ovakve kvalifikacije. Nije se moglo ni pomišljati na obilježavanje ovakvih obljetnica, niti na podizanje spomenika stradalima. Nije stoga neumjesno ustvrditi kako je tragična ramska priča postala paradigmom za brojna stradanja i u našem širem okruženju tijekom zadnjeg rata.

Ramski su franjevci, kao i više puta kroz povijest, bili svjedoci i ove tragedije. Iz osobnih iskustava fra Mladena Lucića i njegova doživljaja Rame neposredno nakon listopadske tragedije, iščitavamo kako su logika rata i ničim izazvani postupci četničkih postrojbi bili, nažalost, moćniji od poslovične fratarske mudrosti i konkretne brige za svoj narod. Nešto se ipak nije moglo uništiti. Nikada se, naime, od preživjelih nije mogla čuti nikakva kletva niti vapaj za osvetom. Vjera u providnost bila je jedini jamac života u trenucima kad je i fizički to izgledalo posve nemoguće.

Slijedom ovakvog viđenja života, iz koga se očito ne mogu isključiti ljudske tragedije i besmislena prekidanja života, dugo se razmišljalo o podizanju spomenika žrtvama četničkog pohoda. Koncem osamdesetih godina prošlog stoljeća fratri su, zajedno s nekoliko angažiranih Ramljaka, postigli suglasnost oko ovog pitanja, a neposredno nakon rata podignut je brončani križ u preuređenom samostanskom dvorištu. Nešto kasnije, u neposrednoj blizini križa, ispisana su imena svih ramskih stradalnika tijekom i nakon Drugog svjetskog rata, do čijih se podataka moglo doći, kao i poginulih u nedavnom ratu. Ramski je križ vremenom postao prepoznatljiv simbol prošlosti i tragičnih usuda ovoga kraja, ali i ozračje i mogućnost traženja odgovora na temeljna životna pitanja.

Kad se iz ramskih sela u polju vidjelo kako na Orašcu gore kuće, nastala je panika jer se nije znalo što se događa. Neki su ljudi u Jaklićima predlagali da se na vrijeme bježi u planinu i šume prema Gornjem Vakufu, ali većina je bila zato da se nikamo ne ide, jer glavno je da nema partizana. Uto su došle četničke prethodnice i lukavo uvjerile seljane da su četnici došli potjerati partizane i njihove suradnike, te su zahtijevali od svih poštenih mještana da ostanu kod svojih kuća. Ako netko bude bježao od kuće, znači da se boji što je pristajao uz partizane pa će mu četnici zapaliti kuću. Ljudi su naivno povjerovali u ovu četničku priču ne samo u ovom nego i u svim ostalim selima, iako je bilo četnika koji su u prethodnici pokazivali ljudima krvave noževe govoreći:

– Mislite li vi da mi s ovim janjce koljemo?!

Ni to nije pokrenulo ljude da bježe. Konačno su došli oni “pravi” četnici, opkolili selo, pucali nasumce po njemu preko pola sata, a onda ušli i pretresali kuće tražeći novac, zlato i dragocjenosti. Nakon svega su u Jaklićima pokupili 26 muškaraca sposobnih za oružje, odveli ih u jaklićku planinu i zajednički strijeljali u jednom docu. Dvojica su bila samo ranjena, ali su ostali živi. Slično su četnici postupali i u svim ostalim selima ramske kotline, najprije umirivali naivne ljude, a onda ih nesmetano ubijali i klali.
Kad su partizani tek ušli u Ramu i kad su pokušali pridobiti svijet, govorili su kako su oni dobra vojska i kako nikomu neće ništa učiniti. Govorili su u šali:

– Kad mi odemo, vi ćete plakati za nama, jer smo vam mi tako dobri!

Ramljaci su gorko zaplakali nakon odlaska partizana, koji se nisu  suprotstavili  četnicima.
Najteže su stradali Orašac i Proslapska planina. Proslap je izgubio 109 osoba, među njima dvije žene. Bili su zatečeni, nijemi i izbezumljeni. Bespomoćno su čekali da ih četnici ubijaju, da im pale kuće, odnose sve što su imali. Nakon odlaska četnika dugo se pripovijedalo kako su neki ljudi mirno slušali kad su im četnici naređivali:
– Lezi da te koljem!

To se može shvatiti samo kao rezultat opće pometnje i naivnosti, jer ovim ljudima nije išlo u glavu da netko može zaklati čovjeka.
U Varvari su od 104 kuće izgorjele 94, a stradalo je i mnogo ljudi. Neka su sela gotovo potpuno spaljena kao Orašac ili Šćit. Na Šćitu je ostao samostan, škola, Prskalova, Vladićeva i Juričićeva kuća. U Kopčićima su ostale uzgor samo džamija i škola. U Rumbocima je za jedan dan zakopano 88 mrtvaca. Neke su žene nosile odsječene glave u torbama pa su ih spajale s tijelom na groblju.

Ugledni seljak iz Rumboka Franjo Džolan dočekao je četnike s ploskom rakije. Zaklali su ga dok je držao plosku u ruci. U samim Rumbocima spaljene su, kako piše fra Kazimir Ivić 254 zgrade, a neka su sela još teže stradala.
Talijanska mala puška bila je mjerilo za određivanje muškaraca za likvidaciju: oni koji su bili viši od te puške, ako su ih uhvatili četnici, bili su pobijeni.

U šćitskoj općini nalazio se samo jedan pravoslavni Srbin, lugar Živko Ivezić. Njega su susjedi čuvali i nikomu nije palo na pamet da mu učini neko zlo nakon propasti stare Jugoslavije i dolaska hrvatske vlasti. Kad su u njegovo selo Ripce došli četnici, on je u prostranu kuću primao sve suseljane koji su mogli stati od podruma do tavana. Stao je pred kuću i rekao:

– Braćo Srbi, mene su ovi ljudi dosad sačuvali živa. Samo preko mene mrtva možete ući i učiniti im nešto nažao!

U Ripcima je zaklan Ilko Franjušić, ali mu je, srećom, presječen samo grkljan, dok su mu arterije ostale neoštećene. Bez ikakve medicinske pomoći zavio je prerezano grlo komadom lanenog platna pa bi se iz te rane, čim bi pomakao glavu, čulo neugodno šištanje. To mi je šištanje ostalo dugo u sjećanju, jer sam se s njim skrivao u jednoj rupi u Osojnici, između Ripaca i Jaklića, dan nakon njegove tragedije, kad se svijet već dozvao pameti i počeo bježati od četnika. Kasnije su Ilku vodili u Beograd kao svjedoka na suđenju Draži Mihajloviću. U Ripcima su stradala i četiri muslimana. Oni su inače razmjerno više stradali od katolika, osim ondje gdje su bili obaviješteni pa se na vrijeme sklonili.

Strahote ljudske zlobe

Prema službenom popisu žrtava rata u prozorskom kotaru broj stradalih iznosi 916 osoba, od toga ih je 855 stradalo od četnika.  Sumnjam da su ikad registrirane sve četničke žrtve u Rami, jer se neposredno nakon tragedije nije ni moglo misliti o nekom zapisivanju pokojnika. Šćitske matice napravljene su naknadno kad su franjevački bogoslovi u Sarajevu prepisali duplikate matica iz Nadbiskupskog ordinarijata. U novim maticama naknadno je zapisano da je u župi od 8. do 10. listopada 1942. bilo 360 mrtvih. Fra Franjo Žilić smatra da ih je bilo “oko 500, samo rimokatoličke vjere na području ramske župe”.  Fra Franjo bilježi:
“Samo u jednom danu znale su tužne majke udovice, tužne majke tužne ramske siročadi, od kojih mnogo još i danas luta po svijetu, bez roditeljske brige i ljubavi, bez vlastitog doma i ognjišta, za koji možda nikad neće ni znati, pokopati po 70 mrtvaca na jednom groblju – Rumboci. Nisu svi ni pokopani u grobljima, nije ih imao tko pokopati. Ukopani su ondje gdje su mrtvi pali i ostali. Odmah, takorekuć, uz kućni prag.”
Ramski svijet nije nikom skrivio. Bili su to miroljubivi ljudi. Ako je i bilo nekih čarki Zahumljana sa seljanima Vukovska i Ravnoga, to su ovi drugi mnogostruko naplatili. Četnici su ipak klali i ubijali koga su stigli, pljačkali su i otimali gdje god su što stigli. I danas mi odzvanjaju u ušima riječi prvoga četnika koji je uletio u našu kuću:
– Pare, zlato, prstenje…! Pa je posegnuo za satom pokojnog oca što je visio obješen na zidu.
Četnici su nosili sve do čega su došli: i brusove od kosa, narodnu nošnju, te tjerali stoku. Vraćajući se u Trebinje, odvezli su mnogo stoke, odjeće i hrane. Talijani su skidali brave s vrata, tarabe od ograde krcali na kamione i vozili do Metkovića.
Bilo je među njima i plemenitih ljudi koji su pokušali pomoći i upozoriti svijet na zlo koje ga čeka. Četnik koji se našao sam u našoj kući, rekao je mojoj maćehi:
– Budalo moja, vidiš kakva je ovo banda! Sakrij to žita što imaš negdje u obrvu, naši će ti zapaliti kuću, čim ćeš hraniti djecu. Nagaraj to lice, netko će te silovati!

Drugi su znali baciti čovjeku kapu niza stranu da je ide donijeti, želeći mu tako pružiti priliku da uteče; ili su nekoga slali da nešto donese, da se ne mora vratiti, ali su se ljudi vraćali, ne želeći ostaviti jedni druge. Tako su zajednički odlazili u smrt.
Ostali su živi neki koji su klani ili strijeljani. Tako je Ivan Bulaja koji je tada imao 17 godina izveden pred streljački stroj i kad mu je jedan četnik rekao da bježi, za njim se osula paljba. Pogođen je samo u nogu, te ostao živ iako je na njega ispaljen niz rafala. Šima Radić izjavila je dopisniku Slobodnog tjednika kako je nakon rođenja djeteta dočekala četnike na gumnu i prepoznala nekog Mitra koji je prije dolazio kao partizan iz Vukovskog. Rekao joj je da je zarobljen i da on ne ubija. Kad su joj pred kućom zaklali djevera, Šima je šokirana utekla od kuće i od djeteta glavom bez obzira. Našle su je žene i dovele kući.

Nakon četničkog pokolja i paljenja Rame narod se našao u teškoj, bezizlaznoj situaciji: gdje stanovati, kako prehraniti čeljad, gdje smjestiti stoku i kako je prehraniti kad su izgorjele ne samo staje nego i hrana za stoku, jer su četnici palili ne samo plastove sijena nego i “hrašćinu”, zeleno granje koje se suši i slaže na hrpu da bi se zimi njime hranila stoka. (…)

| Iz knjige fra Ljube Lucića, Rama kroz stoljeća, Franjevački samostan Rama-Šćit i Svjetlo riječi – Sarajevo, Rama-Šćit 2002.|

Još jedna informacija u vezi događanja u Rami 1942.

Nakon pokolja u ramskom kraju, četnički zapovjednik P. Baćović s oduševljenjem izvještava Dražu Mihailovića 23. listopada 1942.:

“U operacijama Prozor zaklano je preko 2.000 Šokaca i muslimana. Vojnici se vratili oduševljeni.”

Objava Četnički pokolj u Rami listopada 1942. (opis događaja & fotografije iz tog vremena) pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Ubijani su i klani isključivo muškarci, a kriterij za ubijanje je bio talijanska mala puška. Ako je dječak bio veći od puške bio ubijen, a ako je bio manji, ostao bi živ.

Danas je zločinački četnički pokret u Srbiji rehabilitiran.

Klanje je nastupilo u četvrtak i petak, 8. i 9. listopada 1942. Dok su četnici radili svoj posao, pljačkajući i paleći sve na što naiđu, talijanske jedinice bile su stacionirane u Prozoru.

Četnici su klali, ubijali i silovali. Ali su, prije svega drugog, pljačkali. Sljedećih dana viđat će ih po željezničkim stanicama pijane od rakije i krvi, zakićene ramskim svadbenim tkaninama. Čovjeku bi zarezali vrat, ne bi ga doklali, dok im ne kaže gdje je sakrio novac i zlato.

U prazni prostor, nakon partizanskog odlaska iz Prozora (tamo su prije toga Srbijanci iz Kragujevca 3. bataljun 1. proleterske brigade već ubili fra Jurkovića i fra Sliškovića, te zapalili crkvu), pod pokroviteljstvom talijanskog generala Negrija ulaze nevesinjski četnici i započinje krvavi pir nad Hrvatima. U svega par dana poklano je oko 2000 tisuće Hrvata, većinom katolika. Ubijani su i klani isključivo muškarci, a kriterij za ubijanje je bio talijanska mala puška. Ako je dječak bio veći od puške bio ubijen a ako je bio manji, ostao bi živ. Pomalo bizarno, kako je to već četničke pokolje pratila pljačka, četnička kolona u povratku iz Prozora bila je zakrčena opljačkanim plugovima, dječjim kolijevkama i kacama za sireve.

Svjedok Aleksa Pranjušić je svjedočio:

“Metnu dijete pored puške pa ako je za dlaku veće od puške oni ga strijeljaju…Zapale kuću, i ako koja žena dođe moliti, da joj ne pale, onda je oni bace u vatru da živa izgori”

Vojvoda Petar Baćović nakon Prozora šalje 23. listopada brzojav Draži Mihailoviću, u kojemu stoji: “U operacijama Prozor zaklano preko 2000 Šokaca i Muslimana. Vojnici se vratili oduševljeni.”

Odakle su stigle ubojice? Uglavnom s lijeve strane Neretve, iz istočne Hercegovine, te iz dva granična srpska sela prema Kupresu.

Tko su bile vojvode koje su ih povele u pljačku i klanje? Petar Baćović bio je predratni advokat, a od ljeta 1941. do proljeća 1942. šef kabineta ministra unutarnjih poslova u nacističkoj Srbiji. Iz Srbije je poslan u NDH radi uništenja hrvatske države, o kojem su kompromis nakon pada Užičke Republike napravili četnici i partizani iz Srbije i Crne Gore masovno se prebacivši u NDH radi njenog rušenja od prosinca 1941. pa nadalje. Pred kraj rata napušta Dražu Mihailovića i stavlja se pod komandu vođe crnogorskih četnika Pavla Đurišića, s kojim se povlači prema Austriji.

Dobroslav Jevđević je još mračnija figura. I on je bio instruiran od vlade u Beogradu da ruši NDH i organizira vojne postrojbe četnika, osobito u Dalmaciji. Nakon njegova huškačkoga govora četnici su upravo na području prozorskog kotara ubili 2000 Hrvata i muslimana. Bio je čelnik vojvođanskog dijela ORJUNE, a poslije je bio član i Jugoslavenske nacionalne stranke. Nakon sloma kraljevine Jugoslavije 1941. bježi u Budvu, a odatle u rujnu u okupirani Split gdje pod talijanskim patronatom djeluje četnička skupina, s ciljem stvaranja posebne srpske autonomije pod Italijom koja bi obuhvatila Dalmaciju, Liku, Bosnu i Hercegovinu. S Ilijom Trifunovićem Birčaninom organizira suradnju četničkih postrojbi Dalmacije s talijanskim okupacijskim vlastima.

O četničkom pokolju u Prozoru i drugim pokoljima četnika u NDH se u Jugoslaviji šutjelo, pa su zločini četnika i partizana u NDH u kojima su ubijene tisuće ljudi jednostavno prešućivani kao da ih nije niti bilo.

Izvor: narod.hr

Objava 8. listopada 1942. pokolj u Rami – četnici ubili svakog dječaka koji je bio veći od talijanske kratke puške pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Svjedok je također  kazao da je čuo kako je cijelom akcijom zapovjedao Sefer Halilović a da je kasnije čuo i da je tu bio i Enver Buza.

Na današnjem Glavnom pretresu u suđenju Enveru Buzi za počinjene zločine na Uzdolu 14. rujna 1993. godine kada su pripadnici Armije BiH ubili 29 civila hrvatske nacionalnosti,  svjedočila su dva svjedoka te je pročitana jedna izjava svjedoka koji je u međuvremenu preminuo.

Tužiteljstvo je izvelo najprije svjedoka Katu Marić koja je rođena 1946. godine u Uzdolu, a sa obitelji živi u Donjoj Vasti. U rujanskom zločinu u  Uzdolu su stradali Katini roditelji Ivka i Mijo Rajič. Ivka je bila nepokretna 9 godina.

Kata Marić je tijekom svjedočenja kazala: „Svaki dan sam išla na Uzdol i nosila hranu roditeljima. Mater je bila nepokretna 9 godina, a otac joj je bio uvijek tu da joj nešto pomogne, doda čašu vode.“ O događajima 14. Rujna 1993. Kata je kazala: „Ujutro oko 6 sati probudila me pucnjava i činilo mi se da dolazi sa svih strana. Meni se činilo da najviše dolazi sa strane škole na Ceru. Govorila sam sebi „Bože šta je ono?.“

U daljnjem svjedočenju Kata je kazala kako je pristigla susjeda i pitala za Matu. Ona joj je odgovorila da je on na Kominu. Tu je bila linija. Vidjela je sina kada je došao s Komina i pitala je šta je s njezinim roditeljima. Sin joj je odgovorio da je sve pobijeno.  Također je kazala da su roditelji Ivka i Mijo Rajič najprije sahranjeni u Prozoru, a kasnije su preneseni na Uzdol.

Na svjedočenje Kate Marić obrana Envera Buze nije imala pitanja.

Drugi svjedok Tužiteljstva bio je Fabijan Ratkić, rođen 1955. godine u Uzdolu i stalno je nastanjen na Uzdolu u zaseoku Križ. Fabijanovi roditelji Kata i Martin Ratkić su ubijeni  tijekom tog napada na Uzdol.

Tijekom svjedočenja svjedok Fabijan Ratkić je o napadu A BiH na Uzdol  rekao: „Probudila me detonacija i izašao sam iz kuće. Odmah je na mene bačena ručna bomba. Vidio sam trojicu sa zelenim beretkama i viču Alahu ekber. Stajali su 50 metara od mene. Kako sam ranjen uspio sam pobjeći niz selo, a odatle na Krančiće gdje su mi bili žena i djeca odakle su me prebacili u bolnicu u Rumboke gdje sam smješten.“

O tome  što se dogodilo na Uzdolu i njegovu zaseoku Križ Fabijan je saznao od žene Dragice koja mu je došla u posjet u bolnicu u Rumboke.

„Kate i Martin nađeni su tek drugi dan u stričevu podrumu. Pronađeni su jedno pored drugoga pokriveni  vrećama i  da je ocu uho odsječeno.“ Kazao je Fabijan o tome kako mu je žena opisala što se dogodilo na Uzdolu.

Na pitanje o tome tko je napdao Uzdol Fabijan je kazao da je bilo riječ o Prozorskom samostalnom bataljonu kojim je zapovjedao Enver Buza. Također je kazao da je čuo kako je cijelom akcijom zapovjedao Sefer Halilović a da je kasnije čuo i da je tu bio i Enver Buza.

U daljnjem izvođenju dokaza pročitana je Izjava svjedoka Blaža Ratkića koji je preminuo 2009. godine.  Blaško (Blaž) je dao  izjavu Ministarstvu sigurnosti BiH 2006. godine. U toj izjavi Blaško je naveo kako je sa suprugom Sofijom i sinovima Matom i Kazom živio u selu Križ. Tog kobnog 14. rujna 1993. godine uspio je sa suprugom Sofijom pobjeći iz kuće u kukuruze, a odatle na Krančiće pa u Prozor. Na putu do Prozora susreo je pripadnike HVO-a koji su išli u pomoć na Uzdol. Sve o pokolju na Uzdolu  saznao je taj dan te  i  za brata Martina i njegovu suprugu Katu. Blaško je tek 2-3 dana nakon masakra na Uzdolu uspio ponovno doći do svoje kuće.

Slijedeća rasprava zakazana je za 20.06.2017. godine.

Objava Pronađeni su jedno pored drugoga pokriveni vrećama i ocu je uho odsječeno pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Dogodila su se tri bombaška napada na stadionu gdje su igrale Njemačka i Francuska, a pet ostalih napada dogodilo se u drugim dijelovima Pariza gdje su napadači pucali iz kalašnjikova i automatskog oružja. Za sada je poznato da je bilo osam napadača u Parizu, od toga ih se sedam raznijelo bombom, dok su jednog ubili francuski specijalci. Također, nitko ne može potvrditi točan broj napadača, što i dalje izaziva strah i paniku u gradu. Grad je potpuno prazan, takvo stanje sablasnosti i tišine, straha, paranoje, osjeća se još od sinoć, kada je policija izdala uputu da se ne smije izlaziti ni pod koju cijenu. Razlog tomu još se ne zna – ima li još napadača, hoće li se dogoditi novi napadi ili neće. S druge strane, pokrenut je ‘bijeli plan’, svi dežurni liječnici i medicinsko osoblje moraju biti na raspolaganju svojim matičnim bolnicama kako bi mogli primiti što veći broj žrtava. Neke aviokompanije najavile su da neće letjeti prema Francuskoj. Francois Hollande je također tijekom noći zatvorio i autoput između Francuske i Italije,  tako da je Francuska u neku ruku trenutačno potpuno izolirana i zatvorena, kazao je Sotošek.

U nekoliko gotovo istodobnih terorističkih napada sinoć je u Parizu poginulo oko 120 ljudi, posljednji su podaci francuskog tužiteljstva.
Hollande je sazvao Vijeće obrane u 9 sati. Pariz je  tih, sumoran, “napušteni” grad. Ulice su prazne i puste. Ne zna se koliko je napadača u bijegu, što je jedan od razloga panike.

Policija je noćas oko jedan sat upala u dvoranu i ubila najmanje trojicu terorista. Ranjeno je nekoliko specijalaca, a taoci su ubijeni vjerojatno prije nego što je policija došla. Oko 1500 ljudi došlo je na koncert skupine “Eagles of Death Metal”, u dvoranu Bataclan koja je blizu ureda lista Charlie Hebdo, poprišta terorističkog napada islamista u siječnju ove godine. Eksplozije su se čule i blizu stadiona Stade de France, gdje se igrala nogometna utakmica Francuske i Njemačke, na kojoj je bio i francuski predsjednik Francois Hollande.

Zapadni sigurnosni izvori sumnjaju da iza ovog pokolja stoji islamistička militantna skupina. Francuska je proglasila izvanredno stanje i zatvorila granice.

Odlučio sam mobilizirati sve raspoložive snage kako bi se neutralizirali teroristi. Zatražio sam i vojnu preraspodjelu, sve su snage trenutačno na pariškom području kako bi se spriječili mogući daljnji napadi. Sazvao sam, također, sjednicu Vijeća nacionalne sigurnosti koja upravo treba početi. Bit će donesene dvije odluke – proglasit će se izvanredno stanje, što znači da će se zatvoriti određena područja i promet. Takvo stanje proglasit će se na području cijele Francuske. Druga se odluka tiče zatvaranja granica. Moramo osigurati da nitko ne može ući u zemlju, ali i da teroristi ne mogu izaći, poručio je francuski predsjednik.

Odmah nakon pariških napada naciji se iz Bijele kuće obratio i američki predsjednik Barack Obama.Spremni smo osigurati svaku vrstu pomoći koju francuska vlada i narod zatrebaju. Francuska je naš najstariji saveznik, francuski narod uvijek je s nama stajao rame uz rame, sada smo mi uz njih u borbi protiv terorizma i ekstremizma, kazao je.

Obama bi poslijepodne trebao krenuti u Tursku na sastanak skupine G 20. U Washingtonu, Bostonu, New Yorku i ostalim većim američkim gradovima povećane su mjere sigurnosti nakon napada na Pariz. Ministarstvo domovinske sigurnosti priopćilo je kako nema saznanja o mogućim sličnim prijetnjama Sjedinjenim Državama. Pripadnici protuterorističke postrojbe čuvaju francusko veleposlanstvo i konzulat u Wasgingtonu.

Oglasio se i britanski premijer David Cameron koji je također izrazio šokiranost pariškim događajima. Poručio je da su misli njegova naroda s Francuskom te kako će učiniti sve da joj pomognu.

Njemačka kancelarka Angela Merkel izjavila je da je potresena napadima u Parizu te izrazila sućut obiteljima žrtava i solidarnost s Francuskom. Duboko sam pogođena vijestima i fotografijama iz Pariza. Moje su misli u ovim trenucima sa žrtvama očito terorističkog napada, članovima njihovih obitelji, kao i svim ljudima u Parizu, rekla je Merkel i dodala da je Berlin u kontaktu s francuskom vladom.

I predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker večeras je poručio kako je u mislima s Francuskom i njezinim narodom.

Glavni tajnik  NATO-a Jens Stoltenberg rekao je da će stati na stranu Francuske i da će se snažno i ujedinjeno boriti protiv terorizma.

Duboko sam šokiran jezivim terorističkim napadima u Parizu. Moje misli su s obiteljima žrtava, sa svima onima koji su na neki način pogođeni i s francuskim narodom. Ostat ćemo jaki i ujedinjeni u borbi protiv terorizma, rekao je Stoltenberg.

hrt.hr

Objava Pokolj u Parizu – 120 mrtvih, Francuska zatvorena i izolirana pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.