Sastanak je održan u uredu načelnika u zgradi Općine Prozor-Rama danas, 28. studenoga 2022. godine.

Na sastanku se  najviše razgovaralo o aktualnoj problematici Doma za stare i nemoćne Rama-Šćit. Načelnik Ivančević je goste informirao o svim dosadašnjim aktivnostima koje je općina učinila po pitanju izgradnje i dovršetka Doma te i problemima s kojima se Općina kao suosnivač susrela.

Tijekom razgovora razmatrane su mogućnosti za  konačno otvaranje Doma. Načelnik Ivančević je kazao: “Započeli smo razgovore o mogućnostima kako bi se ova problematika riješila. Općina Prozor-Rama će kao i do sada  nastaviti svoj angažman u skladu s važećim zakonskim propisima kako bi Dom bio otvoren.”

Objava Načelnik općine Prozor-Rama primio izaslanstvo Franjevačke provincije Bosne Srebrene pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Treći po redu prioritet koji je fra Luki posebno bio na srcu bili su naukovni zavodi. U njima je gledao svjetliju budućnost Provincije. Fra Luka je cijelo vrijeme svoje službe provincijala bio i profesor na Teologiji u Nedžarićima. Brojni su bili kandidati u Sjemeništu, Novicijatu i Teologiji. Za potrebe naukovnih zavoda uvijek se moralo naći dovoljno vremena i sredstava. I cijela je Provincija sudjelovala u uzdržavanju odgojnih zavoda. Svake godine, svaka župa skupljala je priloge u novcu i naravi.

Piše: fra Anđelko Barun, Bosna Franciscana, godina XXIX, broj 54, 2021.

O kolektama se vodila evidencija. Nastavljena je i proslijeđena praksa da svaka župa prema broju župljana treba davati određenu sumu za sjemeništa. Iznos je određivao provincijski kapitul. Ekonomska komisija pri Provincijalatu, koju su sačinjavali svi gvardijani, sastajala se barem četiri puta godišnje, raspravljala i donosila odluke o ekonomskom poslovanju u Provinciji, vodeći posebnu brigu o naukovnim zavodima. Gvardijani koji su donosili odluke i sami su se brinuli da se one na terenu i provedu. Uvedene su i tiskane jednoobrazne knjige računa za cijelu Provinciju i knjige kućnog i crkvenog inventara.

Fra Luka je posebnu brigu vodio da se naukovni zavodi osposobe kvalificiranim profesorima na raznim fakultetima. Dovoljno o tome govori činjenica da je, dok je on bio provincijal, promovirano devet doktora znanosti: fra Andrija Zirdum, fra Ivan Bubalo, fra Marko Karamatić, fra Slavko Topić, fra Mirko Jozić, fra Božo Lujić, fra Marko Semren, fra Mile Babić i fra Stjepan Duvnjak, i šest magistara znanosti: fra Ivo Marković, fra Ivo Orlovac, fra Petar Andrijanić, fra Tomislav Jurić, fra Vine Mihaljević i fra Mirko Bobaš. Za izvanredne predavače na Teologiji fra Luka je postavljao i one koji ne stanuju u kući Teologije. Tako je na prijedlog Dekanata Franjevačke teologije Sarajevo za izvanrednog predavača Povijesti Reda i Provincije u Novicijatu i Teologiji, svojim dekretom od 20. listopada 1983. god., postavio fra Anđelka Baruna koji taj posao obavlja sve do danas.

Jedan od težih i nikad dovoljno riješen problem u formaciji naših kandidata jest ferijanje bogoslova. Fra Luka je i taj problem barem pokušao riješiti. Starješinstvo je donijelo odluku da bogoslovi preko ljeta trebaju imati mjesec dana odmora, koji mogu provesti i kod svojih roditelja, ali sve drugo vrijeme trebaju biti u franjevačkim kućama: u samostanu, po župama, na kursevima stranih jezika ili na zajedničkom boravku pod vodstvom meštara u provincijskoj kući za odmor na moru ili negdje na drugom mjestu.

Kuće na moru i u Zagrebu

Jedan od razloga traženja kuće na moru bio je i taj da bogoslovi organizirano mogu u njoj preko ljeta neko vrijeme boraviti. Razumije se da bi ta kuća bila i za sve druge članove Provincije da mogu svoj godišnji odmor u njoj provesti tijekom cijele godine kada kome odgovara. Za traženje lokacije i kupovinu kuće na moru posebno su bili angažirani provincijal i provincijski ekonom. Provincije, koje imaju kuće na priobalju, nisu bile voljne bosanskim fratrima ustupiti ili prodati koju svoju kuću.

Dapače, s nepovjerenjem su gledali na dolazak bosanskih fratara u mjesto gdje oni imaju barem filijalu. Nismo željeli sukobe. Zbog toga su i neki pokušaji za kupovinu kuće na obali bili uzaludni. Tražili smo mogućnost da negdje preuzmemo i župu i tu napravimo kuću za odmor. Takvu je mogućnost bilo lakše naći na otocima.

Provincija Presvetog Otkupitelja preuzela je župu od hvarske biskupije u Sućuraju na Hvaru koju je bila voljna ustupiti bosanskim franjevcima. Župna je kuća s popratnim objektima bila u dosta lošem stanju. Hvarski se biskup pokazao spremnim župu Sućuraj povjeriti na služenje bosanskim franjevcima na 50 godina, dozvoliti da župnu kuću preurede za svoje potrebe, a i 700 m² zemljišta daje u trajno vlasništvo Bosni Srebrenoj da može napraviti svoj samostan.

Ta nam se ponuda učinila prikladnom i prihvatljivom. Pregovori su započeli 20. listopada 1989. Sporazum, koji je u pisanoj formi priredio fra Velimir Blažević, provincijal i hvarski biskup potpisali su 20 listopada 1990, a župu smo preuzeli odmah sutra dan. Župnik fra Bogdan Jolić u vremenu od 1990. do 1994. preuredio je, prema projektu arhitekta Vinka Grabovca, župnu kuću, takva je uglavnom i danas. Sve je izdatke gradnje podmirivao Provincijalat Bosne Srebrene. S radovima oko izgradnje samostana u bašči pokraj župne kuće, koji bi bio vlasništvo Bosne Srebrene, nije se nikad ni pokušavalo.

Radi raznoraznih potreba, stalni san bosanskih franjevaca bio je imati kuću u Zagrebu. Fra Luka ga je pokušao ostvariti. Dva dana s provincijskim ekonomom obilazio je Zagreb s namjerom da se pronađe odgovarajuća kuća ili plac gdje bi mogli sagraditi samostan. Bilo je više varijanti i mogućnosti, ali jedina realna opcija bila je Sesvetska Sopnica.

Župnik u Sesvetama jedini je bio voljan jedan dio svoje župe staviti na raspolaganje za osnivanje nove župe koja bi se povjerila bosanskim franjevcima. Sesvetska Sopnica prigradsko je naselje, tu je velik broj doseljenika iz Bosne, mještani su pozdravili ideju o dolasku bosanskih fratara, dom ustupaju za privremenu crkvu. Još tada su nam govorili da će uskoro stizati tramvaj do Sopnice i da je to područje predviđeno za širenje Zagreba.

Zagrebački nadbiskup pokazao se voljnim odmah osnovati novu župu i povjeriti je bosanskim franjevcima te dati dopuštenje da franjevci tu podignu i svoj samostan. Sve su te okolnosti govorile da je upravo Sopnica pravi odabir. Stoga se pristupilo pregovorima sa zagrebačkim nadbiskupom koji je sve što je obećao i u pisanoj formi potvrdio. Župa je osnovana 6. lipnja 1991. i povjerena bosanskim franjevcima.

Građevinski radovi

U vrijeme fra Lukine službe provincijala u Provinciji se svugdje gradilo: pravile se nove ili su se obnavljale postojeće crkve i župni stanovi, sakralni se objekti ukrašavali umjetničkim slikama, kipovima, vitrajima i drugim umjetninama. Definitorij je donio odluku 8. listopada 1983. da se nijedan važniji objekt u Provinciji ne smije započeti graditi bez dozvole Provincijalata. Provincijalat nije davao odobrenje za gradnju bez projekta uvaženog projektanta i suglasnosti Građevinske komisije. Fra Luka je svojom poznatom upornošću činio sve da se ta odluka i provede.

Posvećujući posebnu pozornost naukovnim zavodima, fra Luka je želio da se obnove i njihove zgrade koje su već bile oronule. Započelo se s obnovom samostana Sv. Ante na Bistriku, gdje je godinama bila smještena Teologija, a tad se namjeravao smjestiti novicijat. U vremenu od 1983. do 1885. zgrada je popuno renovirana od suterena do krova. U klaustru je izrađena nova dvorana po projektu Zage Dobrović. Radove je vodio gvardijan fra Franjo Križanac, a financirao Provincijalat. Nakon obnove, u samostan je smješten i novicijat i redakcija Svjetla riječi.

U zgradi Teologije u Nedžarićima trebalo je obnoviti crkvicu i napraviti amfiteatar te cijeli kompleks ograditi. Radovi na crkvici obavljeni su 1984. po projektu Zlatka Ugljena. Crkvica je potpuno preuređena od poda, kora do stropa, opremljena je novim namještajem i osvjetljenjem. Cijeli samostanski posjed u Nedžarićima ograđen je 1984. mrežastom betonskom ogradom po nacrtu Zlatka Ugljena. Amfiteatar je urađen po projektu Goge Jovanovića 1989. God. l990. postavljen je Put križa u mozaiku od Zlatka Price.

Najopsežniji radovi koje je vodio Provincijalat za vrijeme kad je fra Luka upravljao Provincijom rađeni su na kompleksu sjemenišnih zgrada u Visokom. Radovi su izvođeni u vremenu od 1985. do 1989. godine. Detaljno su obnovljeni: prizemlje i katovi cijelog profesorskog i đačkog dijela zgrade, kuhinja, kuća časnih sestara i Dom sv. Ante. Napravljene su nove zgrade: kotlovnica, apartmani za goste, vjeronaučna dvorana, prostorije za pranje, sušenje, peglanje i dijeljenje veša, garaže i štala.

Provincijalat je obnovio i interijer crkve Gospe Olovske 1983. god. po projektu Zdenka Grgića. Obnovljeno je sve od poda do stropa, crkva je namještena novim oltarom, klupama i odgovarajućim svjetlima, a 1986. postavljeni su vitraji po nacrtima Slavka Šohaja. Sve izdatke za radove snosio je Provincijalat.

Provincijalat je novčano pomagao izgradnju novog samostan u Đakovici i renoviranje samostana Sv. Ante u Beogradu.

Pripreme i proslava 700. obljetnice dolaska franjevaca u Bosnu

Fra Lukino uspješno vođenje Provincije očitovalo se i u organizaciji proslave 700. obljetnice dolaska franjevaca u Bosnu (1291–1991). O tome se dugo razmišljalo i nekoliko godina pripremalo. U kući Provincijalata fra Luka je 18. prosinca 1986. osnovao Inicijativno vijeće za proslavu koje se sastojalo od stručnih osoba, fratara i civila. Proslava je zamišljena tako da bude vjerski, duhovni i kulturni događaj ne samo za Provinciju nego i za cijelu BiH i šire. Osim franjevaca Prvog reda, za proslavu je trebalo ojačati Treći red i nastaniti Drugi franjevački red tako da u Bosnu dođu za stalno sestre klarise. Tako bi Bosna bila zemlja u kojoj žive i djeluju sva tri franjevačka reda.

Dovođenje Drugog franjevačkog reda u Bosnu i gradnja samostana u Brestovskom

Inicijator osnivanja samostana klarisa u Bosni bila je s. Hijacinta Batinić, rodom iz Gornje Ričice kraj Gornjeg Vakufa. Ona je 10 godina živjela u samostanu klarisa u Italiji, vratila se 1978. i priključila samostanu u Splitu s namjerom da se priključi sestrama koje idu u Bosnu osnovati novi samostan. Kad je propao pokušaj osnivanja samostana klarisa u Sarajevu pod jurisdikcijom nadbiskupa Jozinovića, s. Hijacinta se obratila provincijalu fra Luki. On je 16. listopada 1986. došao u samostan klarisa u Splitu k njoj na razgovor.

Sestra mu je izrazila ozbiljnu nakanu osnivati novi samostan u Bosni pod jurisdikcijom franjevaca. Upravo je to bila i fra Lukina želja da se za proslavu 700. obljetnice dolaska franjevaca u Bosnu kompletira franjevačku karizmu u Bosni sa samostanom Drugog franjevačkog reda koji je nedostajao. Zato je ponudu rado prihvatio. Prijavile su se tri, a potrebno je bilo četiri sestre. Nakon dugog razmišljanja i sama opatica samostan u Splitu, Časna Majka Ivana Šuljić odlučuje se u lipnju 1987. poći u Bosnu s drugim prijavljenim sestrama.

Fra Luka je 20. lipnja 1987. uputio pisanu molbu samostanu klarisa u Splitu da osnuju novi samostan u Bosni. Sestre su to s većinom glasova prihvatile. U listopadu iste godine provincijal im javlja da je našao dvije kuće u Docu, udaljene od župne crkve dvadesetak metara, i moli ih da dođu vidjeti. Došle su, s jednim je vlasnikom dogovorena kupovina, ali se kasnije vlasnik predomislio, prodaju odgodio za kasnije. Provincijal nije htio čekati, tragao je za novim rješenjem.

Našao ga je u Brestovskom i ponovno zamolio sestre da dođu vidjeti. Sestrama se teren svidio. Njivu za gradnju samostana klarisa pokraj župne crkve u Brestovskom poklonio je samostan u Fojnici, to je bilo njegovo vlasništvo. Krenulo se u realizaciju. Sestre su u Splitu dobile sve potrebne dozvole od splitskog nadbiskupa i Kongregacije za redovnike iz Rima za osnivanje novog samostana u Bosni. U dekretu Kongregacija stoji da će samostan biti pod upravom bosanskog provincijala.

Provincijal s ekonomom i arhitektom Vinkom Grabovcem išao je detaljno razgledati samostan u Splitu i upoznati se sa svim potrebnim što jedan samostan zatvorenih redovnica treba imati. S davanjem građevinske dozvole od općinskih vlasti u Kiseljaku išlo je dosta glatko. Temelji samostana klarisa u Brestovskom blagoslovljeni su 14. lipnja 1988. Na blagoslov su došle iz Splita i s. Ivana i s. Hijacinta.

Dana 23. lipnja 1988. provincijski je ekonom iz Splita automobilom dovezao četiri sestre u Visoko, a njihove su stvari upućene kamionom. Bile su to: s. Ivana Šuljić, s. Hijacinta Batinić, s. Terezija Purtić i novakinja Rozalija Meštrović. U Visokom su sestre, prema Provincijalovoj odredbi, smještene u franjevačku kuću u kojoj stanuju Školske sestre franjevke. Franjevke su im ustupile cijeli kat kuće i kapelicu. Mogle su tu održavati molitveni život kao u klauzuralnom samostanu.

Klarise su pratile gradnju svog samostana i dolazile u Brestovsko nadgledati i ponešto sugerirati

Izgradnju samostana vodio je Provincijalat koji je i snosio i sve troškove. Sestre su dug vraćale donacijama koje su dobivale od samostana klarisa iz Europe i svijeta te drugih imućnih darovatelja. Jedan dio duga Provincijalt je poklonio sestrama kao svoj doprinos. U svoj samostan u Brestovskom sestre su uselile 16. svibnja 1989., a blagoslov samostana svečano je obavio provincijal fra Luka 11. lipnja 1989.

Važan je još jedan datum za sestre klarise u Brestovskom. One su 23. rujna 1989. pod misom koju je predvodio Provincijal napustile opsluživanje Pravila odobrena od pape Urbana IV. po kojoj su živjele u Splitu pod jurisdikcijom biskupa i obvezale se živjeti po Pravilu sv. Klare pod jurisdikcijom Franjevačkog reda, kako je to sv. Klara propisala.

Objava Godine službe provincijala fra Luke Markešića (1982–1991) – Drugi dio pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Slobodna Bosna

Piše: IVAN FILIPOVIĆ

Gospodine Provincijalu.

Obraćam Vam se ka vjernik, katolik, Hrvat koji živi gdje Vaši redovnici obnašaju pastoralnu službu, a koji nije zadovoljen stanjem u Redu na čijem ste čelu.

S obzirom da živim u mjestu gdje Vaš Red i redovnici obnašaju dužnost misnika i onih koji brinu o duhovnom zdravlju hrvatskog, katoličkog, vjerničkog puka, a po mome sudu, kao i po sudu mnogih vjernika koji nisu zadovoljni ali šute i trpe, to ne rade kako treba, neki.

Naime, poznato Vam je da Vašem Redu, između većine istinskih fratara, postoji i manjina onih koji to nisu.

U tu skupinu spadaju sve te vrste, od pedofila do onih koje zanima samo novac i moć, u nekim slučajevima se poklapaju i pedofili i lovatori!

Istina, oni nisu brojni, ali su dobro raspoređeni i glasni u nastupima!!!

Na našu žalost, među tima ima i jedan broj Ramljaka!

Među njima su fratri s djecom, pedofili, bogataši, protjerani kriminalci, i svi oni koji su proizvodi i zarobljenici moći i novca!!!

Siguran sam da je vrijeme da odvojite žito od kukolja!!!

Jedni su sigurni kako im nitko ništa ne može jer fali fratara?

Pa bolje nemati fratara nego ih imati onakvi kao oni!!!

Oni se prodaju i podaju svakome tko im ponudi novac i moć!

Provincijalu, uvjeren sa da ste čovjek koji voli svoj narod i svoje vjernike, te Vas stoga molim, učinite nešto, dok nije kasno!!!

Ovakvi “fratri” će otjerati i ono malo Hrvata, katolika, vjernika, što je ostalo!

Nadam se da ćete uraditi nešto na zaustavljanju te njihove samovolje i nemorala!!!

U tom duhu Vam iskreno zahvaljujem i kao vjernik – grešnik se nadam boljitku!

Objava Do koje se razine može ići? – „MEĐU NJIMA SU FRATRI S DJECOM, PEDOFILI, BOGATAŠI, PROTJERANI KRIMINALCI…“: Otvoreno pismo “uglednog” Ramljaka upućeno provincijalu Bosne Srebrene otkriva sve… pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Piše, fra Mirko Filipović, Svjetlo riječi, 2000.

Onoga trenutka kad su prekoračili prag dvorane u Novom Travniku u kojoj je HDZ sa svojim satelitima organizirao „Hrvatski narodni sabor“ nadbiskup vrhbosanski kardinal Vinko Puljić i provincijal Bosne Srebrene fra Mijo Džolan Katoličkoj su crkvi u Bosni dali autogol. Ne jedan, nego dva! Usprkos moći, novcu, sili, medijima i prevarama koje je kontrolirala i kojima se obilato služila najmoćnija hrvatska stranka u BiH, dosadašnji odnos između nje i najodgovornijeg dijela Katoličke crkve u Bosni mogao bi se označiti barem neriješenim rezultatom. Sada je 2:0 za HDZ. Bivši poručnik s Pala, a sada general-predsjednik dobio je ovu utakmicu na izvrstan način: namamio je prve igrače Crkve da sami sebi dadnu gol, a odsada će ih još slati i po lopte.

Nikakav razlog nije bio opravdan i nikakva potreba nije postojala da dvojica vodećih ljudi Crkve u Bosni odu na miting  koji je za svoje predizborne potrebe u Novom Travniku organizirala Hrvatska demokratska zajednica BiH i njoj pridružene stranke blizankinje, koje su samo filijale jednog te istog političkog programa i mentalnog sklopa bitno obilježenog neprijateljskim raspoloženjem prema vlastitoj domovini i bezočnom sebičnošću koja, ne gledajući potrebe naroda u cjelini i nogama i rukama dobije pašaluk ispod Makljena. Na tome skupu nije bilo službenih predstavnika ni jedne hrvatske  oporbene stranke pa nije trebalo biti ni predstavnika Crkve, pogotovo ne na tako vjerskoj razini.

Kako razlog ovog dolaska kardinal je u govoru naveo činjenice da se taj skup održava na teritoriji njegove jurisdikcije. I mada mu se u čestoj prisutnosti ne terenu i pribiva nju ponekad i  manjim skupovima ne može ništa prigovoriti, ipak to nije opravdanje za dolazak na ovaj predizborni miting koji nema nikakvih pastoralnih obilježja  a da bi se natpastir mogao pozvati samo na svoju crkvenu službu. Ovo je bio poltičko-manipulatorski skup, a Njegova Uzoritost je trebala imati dovoljno mudrih savjetnika koji su to mogli unaprijed otkriti i signalizirati mu da se uzdrži od odlaska jer će se ondje njime samo poslužiti. Uzmimo da je doista imao jednu nakanu da na licu mjesta proročki hrabro kaže ono što treba i što misli kazati. I tu se prevario! Gospodi za predsjedničkim stolom nisu trebale njegove riječi (mogao je tom prilikom, kao što nije, izravno očitovati skandale i propuste glavne stranke – svejedno!) njima je trebalo samo njegovo ime i njegova crkvena odora. O tome svjedoči stalno kuckanje po stolu odgovornog službenog kojim ga se upozorava da skrati priču jer ga radi toga nisu ni pozvali.

U tom je smislu mnogo jednostavnije i jasnije postupio provincijal. On nije ni izlazio za govornicu. Samo je dao svoje ima, svoju službu, svoj habit i stoljeća svoje Zajednice  na raspolaganje manipulatorima narodom i time instituciju kojoj stoji na čelu šutke preveo u treću ligu. Ali,  i za to treba imati hrabrosti.

Nije prošlo ni dva dana a general Jelavić je ovom dvojicom crkvenih dostojanstvenika obrisao pod svog slavodobitnog puta do uspostave hrvatskog carstva s one strane Makljena, u kojem će, poput Napoleona, iz kardinalovih ruku oteti krunu da bi je sam stavio na svoju generalskocarsku glavu. Na predizbornom skupu u Širokom Brijegu navijestio je, naime, smrt ovakvoj Federaciji, jer iza njega sada stoji „Hrvatski sabor“ koji ima legalitet i legitimitet jer ga je podržala Katolička crkva. Mašala!

Ovome treba dodati da je poručnik JNA pa general HVO-a i predsjednik HDZ-a BiH Ante Jelavić u bjekstvu zbog presude za otuđenje novca koji je pripadao pripadnicima HVO-a, odnosno, hrvatskoj vojnoj komponenti oružanih snaga BiH. Već 19 godina od raspuštanja hrvatske vojne komponente u BiH, ništa se nije promijenila osim stalnog slabljenja političkog položaja Hrvata u BiH.

Objava Autogol u Novom Travniku na mitingu HDZ-a koji je predvodio poručnik JNA pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Piše: prof. dr. Ivan Markešić

IrfanHozo,Fra Luka Markešić (Sarajevo, 1996)

Fra Luka je rođen u Rami, u Proslapu kraj Prozora, 23. prosinca 1937. Umro je u bolnici u Sarajevu 7. kolovoza 2014. Od njega smo se oprostili 12. kolovoza 2014. na gradskome višekonfesionalnom groblju ‘Bare’ u podnožju brda Hum, gdje je pokopan u grobnicu „Bosanski franjevci“ zajedno s drugom subraćom: fra Karlom Karinom, fra Vitomirom Jeličićem (također Ramljakom) i fra Bonifacom Badrovom. Sjećamo se, bio je to ispraćaj čovjeka koji je dao veliki osobni doprinos izgradnji bosanskohercegovačkoga društva, ali i Crkve u BiH i Provincije Bosne Srebrene, te posebno podizanju njezina podmlatka, traženju i iznalaženju modaliteta življenja i djelovanja kako same Crkve kao cjeline tako i Provincije i njezinih odgojnih i obrazovnih institucija, svejedno o sustavu u kojem se živjelo:onome ranijem – samoupravnom socijalističkom, ili ovome današnjem –kvazidemokratskomi sve više nacionalističkom.

Fra Luka je prvi koji je imao toliko vjersko-nacionalno-rodoljubno-zavičajne hrabrosti da je kao provincijal još u onome bivšem sustavu započeo u Rami s obilježavanjem spomena preko 1000 ramskih žrtava u četničkome pohodu na Ramu u listopadu 1992. godine. Tu činjenicu i spomen na čovjeka koji je to započeo ne smije se zaboraviti.

Zajednički iskaz svih onih koji su ga poznavali i koji su o njemu govorili i pisali, govore i pišu, može se sažeti u riječi bivšega ramskog gvardijana, fra Tomislava Brkovića: „Otišao je još jedan čuvar Bosne. Otišao je čuvar njezine povijesti, kulture i državnosti. Franjevac i Hrvat u njoj.“

Potrebno je ovdje reći da fra Luka nikada nije govorio ‘u prazno’, ‘u ništa’. Sve što je izgovorio i što je zastupao,on je i napisao i objavio. I sve je bilo ‘u sridu’! A napisao je više teoloških, ali i drugih knjiga, članaka, dao veliki broj intervjua i osobnih analiza o društvenim, religijskim, političkim i crkvenim prilikama u Bosni i Hercegovini kao istinskoj domovini njezinih građana i naroda, a time – naravno – i domovini hrvatskoga naroda. Svoje najnovije članke u kojima iznosio vlastite stavove o domovini i državi Bosni i Hercegovini objavio je u knjizi pod naslovom „Izlaz iz bespuća hrvatske politike u BiH?“ (HNVBiH, Sarajevo 2012). Ti tekstovi su, prema njegovom osobnom priznanju, istodobno i svjedočanstvo rada Hrvatskoga narodnog vijeća Bosne i Hercegovine (HNVBiH) – vremenski i prostorno – „ali uvijek vjerno, dosljedno i ustrajno u svojem opredjeljenju za izgradnju države BiH i ravnopravnosti građana i naroda u njoj, prema suvremenim civilizacijskim načelima demokracije i općeg dobra.“

I ne na kraju – još samo jedna SITNICA. Međutim, neprestano je isticao da se ‘slučaj’ Bosne i Hercegovine ne može riješiti samo ekonomskim ili drugim humanitarnim mjerama, kao što po svojoj deklaraciji misli Europska Unija, nego da se to može učiniti prije svega „novim političkim uređenjem, uz druge pomoćne mjere, kojima se BiH priznaje i izgrađuje kao suverena, demokratska i pravedna država u okviru Evropske Unije“, jer će samo tako biti moguće, kako je napisao, „postići ravnopravnost, pojedinačno i kolektivno, svih ljudi, nacionalnih manjina i konstitutivnih naroda u BiH. Sve drugo je velika varka, kojom se pogrešno postupa, gubi vrijeme i duhovno-materijalna dobra, u postizanju toga cilja i ne rješava problem BiH kao više-nacionalno-kulturno-vjerske države.“

Po naslovnici i impressumu knjige Izlaz iz bespuća hrvatske politike u BiH zaključujemo da ju nije pisao redovnik franjevac i svećenik fra Luka Markešić, nego samo građanin BiH, civil, Luka Markešić. Tim imenom i prezimenom potpisuje se kao autor i kao urednik knjige, ali i u ime nakladnika HNV BiH. Međutim, kao lektora i korektora navodi ‘izvjesnoga’ Mirka Kuraju. A riječ je zapravo o njemu samome. Riječ je o nečemu njegovu osobnom, intimnom, mnogima potpuno nepoznatom.

Zapravo, fra Luka je ovim ‘novim’ imenom i prezimenom želio sačuvati od zaborava svoje ‘sekularno’, civilno krsno ime MIRKO i svoje starinsko ramsko prezime KURAJA. Oboje je spojio u osobi lektora i korektora Mirka Kuraje i tako na nenametljiv način želio čitateljima dati do znanja da mu je draga i tzv. ‘sekularna’ strana vlastitoga redovničkog identiteta. Naime, mi Markešići imali smo dvojno prezime „Kuraja Markešić“. Fra Luka se, kao i moj pokojni otac Joško, morao u jednome vremenu opredijeliti koji dio prezimena će zadržati. Opredijelili su se za drugi dio prezimena, za „Markešić“, ali još uvijek s ponosom spominjemo i prvi dio prezimena „Kuraja“.

Dragi naš fra Luka, makar i posthumno, nek’ ti je sretan imendan. I pokoj vječni tvojoj dobroj i plemenitoj duši.

Naravno, ovom prigodom čestitam imendan svima onima koji nose ovo lijepo ime.

Objava FRA LUKI U SPOMEN: U POVODU BLAGDANA SV. LUKE EVANĐELISTE pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Pedesetak pristnih na početku je pozdravila Marija Beljo, direktorica Udruge za civlne inicijative „Glas“.

Osim članova Udruge „Glas“ događaju su prisustvovale članice Udruge „Tradicija“ iz Dobrošina, organizacije NUR iz Gornjeg Vakufa-Uskoplja te članovi Udruge „Duga“ iz Istočnog Sarajeva, kao i osoblje PRO-BUDUĆNOSTI iz Sarajeva.

Središnji događaj bilo je predavanje fra Mije Džolana, ravnatelja Instituta za kulturu mira sa sjedištem u Splitu. Nakon predstavljanja Instituta, fra Mijo je započeo s iznimno zanimljivim i ugodnim izlaganjem s naglaskom na mir i pomirenje, gdje je između ostaloga istaknuo:

Uvijek moramo crpiti snagu za dobrotu i u tomu ne smijemo biti pasivni. Mnogi su oblici koji se nameću kao riješenje problema pomirenja koji ne urađaju plodom. Jedan od takvih oblika je pomirenje kao prenagljeni, umjetni mir, gdje se često puta ne uzima u obzir što je bilo sa žrtvama. Takav oblik pomirenja forsiraju počinitelji.  Za kvalitetno pomirenje je bitno ne propustiti sjećanje na patnju i ne omalovažavati patnju.

Nakon  predavanja koje je fra Mijo završio prigodnom molitvom, za sve prisutne upriličen je obilazak muzeja, a ugodno druženje nastavljeno je na ručku u konobi „Gaj“ na Šćitu.

Ovom prigodom iz udruge „Glas“ zahvaljuju se u prvom redu fondaciji Mozaik, predavaču fra Miji Džolanu, gvardijanu franjevačkog samostana na Šćitu fra Tomislavu Brkoviću, kao osoblju konobe „Gaj“ i svim prisutnima.

Udruga za civilne inicijative “Glas”

Objava Predavanjem fra Mije Džolana, projekt “Tradicijom do povjerenja” ulazi u završnu fazu pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.