Piše: Anto Ivić

Sljedeća dva dana vrlo malo je vjernika dolazilo na sv. misu jer su bili spriječeni ljetnim radovima, tj. sakupljanjem sijena. Zato se 20. srpnja na blagdan sv. Ilije zaputio ka ruševinama crkve sv. Bogorodice Marije, uništenog prije osam desetljeća. U blizini ruševine, gdje se puk okupljao, podigli su oltar. Tu se okupila cijela župa na slavlju sv. mise i podjelu sakramenta.

Dan prije, tijekom boravka u Podboru, biskup je podijelio oprost od ženidbene zapreke između udovca i udovice Ivana, sina Vida Ramljakovića iz Podbora i Ane, kćeri Mate Mihačevića iz Jaklića. Drugog dana, nakon mise i povratka svome gostoprimcu, zaputio se s pratnjom ka Uzdolu, gdje je stigao nakon dva i pol sata putovanja. Na noćenje je primljen u kolibu Šimuna Ćubelića. Sutradan, nakon sv. mise i podjele sakramenata, sa zebnjom zbog razbuktavanja rata, zaputili su se preko planine Zec ka Dusini.[1]

Dijagrami 1 i 2: Broj katoličkih obitelji i osoba koje su popisane u Rami 1672.-1856.

[1] Marijan BOGDANOVIĆ, Ljetopis kreševskog samostana (1765-1917), Ignacije GAVRAN (prir.) izvještaj o pohodu apostolskog vikarijata 1768., Sarajevo 1984., 244-246. Pavao KNEZOVIĆ, nav. dj., 58.-59.

Objava Vizitacija Rami apostolskog vikara Marijana Bogdanovića 1768. godine pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Piše: Anto Ivić

Premda Rama nije bila prostor Makarske biskupije, dragocjena su izvješća makarskih biskupa o ovom kraju. Tijekom biskupstva fra Bartola (Bariše) Kačića (1615-1645), do Kandijskog rata (1645-1669), cijela je Makarska biskupija bila pod turskom vlašću.

U izvješću papi Kačić 1626. spominje ramski samostan u duvanjskoj biskupiji, koja nema svog biskupa, a on se brine za ove župe jer mu ih je preporučio administrator bosanske biskupije. Za ramsku župu te godine navodi da je imala 60 kuća. U Rami je 10. travnja 1634. krizmao 640 osoba, a ispovijeđene su 1554 osobe. Zapisao je: „U župi, koja je oko ramskog samostana, i koja nije tako prostrana ali je onom samostanu vrlo potrebna, vjera katolika je savršena.

“ U župi nije bilo pravoslavaca.[2] Premda je vjerojatno na krizmi bilo i vjernika iz okolnih krajeva, nesrazmjer broja krizmanih, odnosno ispovjeđenih osoba, i broja navedenih kućanstava ukazuje da se moglo raditi ipak o kućama u užem području Rame.

Bosanski biskup fra Marijan Maravić u opisu iz 1655. navodi da grad Prozor u Rami ima 80 turskih kuća, a da samostan sv. Petra u Rami skrbi za ono malo, tj. 600 kršćana, koji žive u 60 kuća.[3] Izvješće je nastalo usred ratnog razdoblja. Trajao je Kandijski rat (1645.-1699.), razdoblje u kojem od upada s mletačke strane nisu stradavali samo muslimani, već kao zarobljenici i robovi na mletačkim galijama završavaju i kršćani. U odnosu na ove, vjerojatno otprilike zaokružene brojeve, izvješće nastalo sedamnaest godina poslije, daje preciznije podatke.

Pred Veliki ili Bečki rat, u sukobu Osmanlija s Mlečanima poznatim i kao Morejski rat (1684.-1699.), biskupske kanonske vizitacije obavio je fra Nikola Ogramić-Olovčić. U veljači 1672. biskup je pohodio Ramu. Zatekao je samostan i crkvu sv. Petra.

Od 860 vjernika krizmao je 709 osoba.[4] Ako prema podacima iz 18. stoljeću, pretpostavimo da je obitelj u prosjeku imala 8 članova, onda je Rama najvjerojatnije imala oko 105 katoličkih kućanstava.

Ovo navodi na zaključak da je tijekom 16. i 17. stoljeća prirodni porast katolika onemogućivan islamizacijom i iseljavanjem, kao posljedicama različitih oblika pritiska, a i posljedicama vojnih upada tijekom rata. Na stanje su svakako utjecale i epidemije koje su zahvaćale i ova područja, ali ipak nešto manje nego urbanija središta.

Svi koji su se osvjedočili što donosi rat, mogu si predstaviti stanje u Rami koncem 1687. Poslije Morejskog rata, kako pišu povjesničari, nastala je prava abominatio desolationis – strah, smrt i praznina.[5]

Posljedice upada s mletačkog područja, te odlazak naroda, bili su težak udarac brojčanom stanju katolika u Rami, turski progoni, glad i bolest otežali su nevolju preostalim katolicima Rame. Početkom 18. stoljeća počinje lagana demografska obnova, i to prvenstveno u župama bližim granici, livanjskoj i duvanjskoj, a zatim i na području Rame.

Nakon što je Kasum-begu iz Šenkovića kod Travnika, fojnički samostan zbog jamstva vratio ranije dugove ramskog, u Rami je oko 1708. malo raštrkanih katolika opsluživao fra Bariša Ivanović,[6] vjerojatno iz Rame. Makarski biskup Nikola Bijanković, poslije pohoda Duvnu, tijekom više dana u srpnju 1710. bio nadomak Rame, među siromašnim pastirskim kolibama na Ljubuši, a potom u mjestu Slani Doci i u Svinjači, krizmavši ukupno oko 390 osoba.

Pri tomu ih je odvraćao od praznovjerja koje se javljalo zbog nedostatka svećenika.[7] Na prostranom području s raspršenim vjernicima i malim brojem franjevaca, pastorizacija je bila zahtjevna.

Osim o brojnosti obitelji i vjernika, izvješća koje su biskupi, odn. apostolski vikari, davali sačiniti nakon završenih vizitacija pružaju informacije i o nekim osobama, često gostoprimcima biskupa i njegove pratnje na pohodima. Stoga, osim statističkog prikaza brojčanih promjena, kratko ćemo se osvrnuti na neke izvještaje.

[1] Karlo HORVAT, Novi historijski spomenici za povijest Bosne i susjednih zemalja, Glasnik Zemaljskog muzeja, 1909., 72.

[2] Slavko, KOVAČIĆ, Najstariji izvještaji o stanju Makarske biskupije u Tajnom Vatikanskom arhivu (1626.-1658.), Izvori za povijest Splitsko-makarske nadbiskupije, Nadbiskupski arhiv Split, Split 1975., 33, 42. Fra Ljubo LUCIĆ, nav. dj., 25-26.

[3] Euzebije FERMENDŽIN, nav. dj., 477.-478.

[4] Julijan JELENIĆ, Spomenici kulturnog rada Franjevaca (1437.-1878.), Starine, knjiga XXXVI, Zagreb 1918., 142.-143.

[5] Leo PETROVIĆ, Katoličko stanovništvo u Mostaru, Napretkov kalendar 1937, 126.

[6] Jeronim VLADIĆ, Uspomene, 148.

[7] Mile VIDOVIĆ, Nikola Bijanković splitski kanonik i makarski biskup 1645-1730, Split 1981., 103.-104.

Objava Brojno stanje u Rami prema podacima biskupa tijekom 17. stoljeća pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.