Na temelju članka 41. Statuta Općine Prozor-Rama – Prečišćeni teksta („Službeni glasnik općine Prozor/Rama“, broj: 3/01),  Načelnik općine Prozor-Rama o b j a v l j u j e

JAVNI POZIV

za odrađivanje volonterskog rada u Općini Prozor-Rama za 2021.godinu

Pozivaju se sve  neuposlene osobne visoke i više školske spreme koje nemaju radnog iskustava u struci, a nalaze se na evidenciji Zavoda za zapošljavanje, da iskažu svoj interes za volontiranje, radi stjecajna radnog iskustva u struci.

Volonterski rad bi se obavljao u gospodarskim subjektima, javnim poduzećima i ustanovama i nevladinim organizacijama koje iskažu namjeru i mogućnost angažiranja volontera, te u tijelima usprave Općine Prozor-Rama.

Odabir kandidata izvršit će se sukladno proračunskim sredstvima i potrebama subjekata u kojima bi se obavljao volonterski rad. Prava i obveze volontera i Općine Prozor-Rama s kojom volonteri sklapaju ugovor bit će uređene istim.

Prijavni obrazac i obrazac za mjesečno izvještavanje o radu volontera može se preuzeti u šalter sali Općine Prozor-Rama ili na općinskoj web stranici.

Uz popunjen obrazac za prijavu potrebno je dostaviti i ovjerenu kopiju diplome o stečenoj stručnoj spremi, uvjerenje o neuposlenosti izdato do strane Zavoda za zapošljavanje i uvjerenje o prebivalištu na adresu:

OPĆINA PROZOR/RAMA

Ured Načelnika

Kralja Tomislava bb

88440 Prozor-Rama

S naznakom: „Prijava na Javni poziv za odrađivanje volonterskog rada u Općini Prozor-Rama za 2021. godinu“

Rok za prijavu na natječaj vezan je uz proračunska sredstva koja je Općina Prozor-Rama predvidjela za volontiranje i potrebama subjekata u kojima bi se obavljao volonterski rad.

Poziv će obiti objavljen na oglasnoj ploči i web stranici Općine Prozor-Rama.

Osobe koje su podnijele prijavni obrazac tijekom 2020. godine smatrat će se prijavljenima.

Napomena: Volonteri koji ostvare pravo na volontiranje dužni su da obrazac o mjesečnom izvještavanju dostavljaju do desetog u mjesecu za protekli mjesec ili će im u protivnom biti obustavljena isplata. Isti treba dostaviti u Službu za opću upravu i društvene djelatnosti Općine Prozor-Rama.

NAČELNIK

Jozo Ivančević

Prijavni obrazac za pripravnike

Objava Javni poziv za odrađivanje volonterskog pripravničkog rada u Općini Prozor-Rama za 2021. godinu pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Objava Ugostiteljski objekti u FBiH će moći primati goste i u zatvorenom prostoru pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Težak posao stočara najteži je kada se tek počinje. “Morao sam čekati godinu dana, da se napatim, da uzmem sa stoke i da kupim kosilicu. Nisam smio kredita, ne znam ja hoću li to moći raditi”, priča Ramović za Anadolu Agency. Krenuo je od ničega, radio i sebi i narodu u okolini kako bi uspio proširiti svoju farmu u brdovitom selu Smolj, dvadesetak kilometara od Goražda. ”Hvala i narodu. I narodu sam radio s motokultivatorom, da zaradim. Vjerujte da mi je bivalo, tek kad sam ovo radio, 20 ili 30 maraka samo da zaradim, da mogu struju platiti. Isključit će ti struju i šta onda”, prisjeća se Muharem svojih početaka.

Mukotrpan put

Stotine litara prolivenog znoja, napornim radom ispunjenih dana i neprospavanih noći bilo je potrebno da postane jedan od najvećih uzgajivača ovaca u ovom dijelu države. Njegovo stado trenutno broji oko 400 grla, a posao, usprkos mehanizaciji i boljim uvjetima, jednako težak.

“To je mukotrpan put do toga doći. Tu trebaš danonoćno da radiš. U mene se ne zna ni dan ni noć. Evo, sad, ovaj februar, kad su se ovce jagnjile, u pola pet ujutro sam znao da legnem. Čitav mjesec, sad sam možda 5-6 kila ‘sletio’. Kaže šta si pomrš’o. Od sna. Ne možeš ti pustiti. Ojagnji se pet, dok se vratiš još jedna, dvije, pet… po 10-15 za noć. Haj’ to pusti, ili kad je mraz, da ugine”, objašnjava Muharem Ramović.

Nekada je do Smolja dolazio i autobus kako bi djeca stigla u školu u Beriču, koja je tada imala oko 600 učenika. Danas u Beriču nastavu pohađa tridesetak đaka, a Muharemov sin Nedim jedini dolazi iz Smolja. Kćerka Nejra studira u Sarajevu. Sela, koja su i tijekom rata bila slobodna i ostala nespaljena, postupno ostaju prazna, jer stariji umiru, a mlađi odlaze u gradove. “Ovo je težak pos’o. Ja sve djetetu apeliral. Sve sam mu sad mašine postig’o, nabavio sam dva traktora velika po 45 konja, balirke, sve sam nabavio, ali vjeruješ li da više gubiš volju. Da sam bio ove volje, radije bih se ubio nego ovo radio. Sad djetetu sve govorim da ovo ne bi”, iskren je ovaj vrijedni čovjek. Od posla poljoprivrednika i stočara teži je samo ambijent u državi u kojoj se nerad nagrađuje. Muharem je zahvalan na poticajima, iako kasne, dobro dođu, ali je nezadovoljan zbog procedura, jer bi za praćenje javnih oglasa i dostavljanje tražene dokumentacije morao ostaviti svoje stado i vrijeme provoditi u gradu.

Rad danas nije na cijeni

”Danas je bolje biti kraj škole u Beriču, primjera radi. Čekati samo kad će šta biti i samo lovi. Kad kod mene vuk polomi 20 ovaca, meni se odobri 500 ili 200 maraka, a ovaj dobije 500, izravnj’o ga sa mnom, što leži. Odmah ti gubiš volju. Ja kažem da je danas boli nerad nego rad. Nekad sam bio za rad, ali nerad je bolji, bolje prolazi. Pravih leđa, a više dobije neg’ ja”, dodaje Ramović. Brojne nelogičnosti u sustavu povremeno mu izazivaju huju, ali u suštini je zadovoljan rezultatima koje je postigao. Sve što proizvede, bez problema proda, izgradio je kuću i u Sarajevu, djeci stvorio uslove koje on nije imao.

“Zabogatio i jesam čim sam mog’o od svojih sredstava. Nisam nikad kredita marke dig’o. Od svojih sredstava uz’o dva velika traktora, balirku, preko 100.000 sam u mehanizaciju uložio. Možete snimiti da vidite, što kažu – ako laže koza, ne laže rog. Objekte, da i ne pričam. U globalu je to možda oko 200.000 maraka da sam ovdje uložio. Kuću sam u Sarajevu pravio, paralelno. Napravio sam sve, uveo i grijanje djeci. Babo mi je bio u Njemačkoj, a ja nisam im’o ni grijanje, ni ovo, ni ono, a sve sam odradio. Im’o sam i ja, kad su djeca željela krišku, ja sam im’o kantu ‘eurokrema’, zahvaljujem ja i ocu, ali u Njemačkoj je bio, a ja nisam im’o uslove k’o što moji sad imaju”, rekao nam je Muharem Ramović.

Na farmi Ramovića puno je poslova u koje moraju biti uključeni svi, pa su supruga Džemila i djeca Nejra i Nedim najveća Muharemova podrška. Planove je ispunio, pa bi danas mogao živjeti i sa mnogo manjim stadom ovaca, ali navike se teško mijenjaju. O odustajanju ne razmišlja, jer život u gradu nije mu previše zanimljiv, a sve i kada bi odlučio tako, stoku, mašine i ostalu imovinu ni za godinu dana ne bi mogao prodati.

Objava U inat sustavu: Bez marke kredita i sa pet maraka u džepu danas je jedan od najvećih farmera u svome kraju pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Proljeće kasni, a Ramsko jezero poprima  boju neba, svaki tren drugačiju u prekrasnim modrozelenim nijansama. Mirno je i smiruje sve one koji ga vide. Prolazimo uz njega i to plavetnilo otima pogled mameći nas k sebi. Prolazimo  Podbor, Ploču, Mlušu gdje radnici pripremaju vodovod za one kuće koje još nemaju vodu iz gradskog vodovoda, prelazimo preko brane dok djelatnici HE „Rama“ uređuju okoliš. Nakon brane skromno i lijepo Odmaralište „Veselica“, koje je nastalo na nekadašnjem divljem odlagalištu, čeka svoje prve ovogodišnje posjetitelje. Dok ulazimo u Kovačevo Polje s desne strane zamjećujemo ovce kako mirno pasu na obali Ramskog jezera.

Dolazimo do obitelji Kmetaš. Dobrodošlica  kakva se može naći samo u našim krajevima. Ugodan dan u  ugodnom ambijentu. Ispred kuće se sjedi uz neizbježnu kavu koju s pravom možemo nazvati „razgovoruša“. Uz tu kavu i slastice razgovaramo s Dervom Kmetašom i njegovim ocem Hamidom o povodu našeg dolaska, a to je njihova farma koka nosilica.

Razgovori teku o zajedničkim poznanstvima, životu i svemu onom što život nosi. Ova obitelj je prije rata živjela u Prozoru, a obiteljsko imanje imali su u Kovačevu Polju. Rat je donio svoje nedaće koje su ih odvele u druge krajeve. Nakon rata u Prozoru prodaju stan, kupuju drugi u Konjicu, ali je njihovo srce nemirno. Osjećala se stalna čežnja za svojim krajem. Stoga uz neke donacije, ali ponajviše ulažući vlastita sredstva, obnavljaju kuću u Kovačevu Polju, prodaju stan u Konjicu te se 2001. godine vraćaju u svoj dom.

Godine 2002. izgrađuju farmu za koke nosilice. Valja ovdje odmah napomenuti da je ova obitelj uredno registrirala svoju djelatnost kao poljoprivredni proizvođači te su se, pored farme koka, dali i u sadnju novih nasada šljiva i svega onoga što se da uraditi na njihovj zemlji.

Njihova farma koka  trenutno broji jato od 1000 nosilica,  koje treba hraniti, održavati, klasirati jaja i plasirati ih na tržište. Kako izgleda jedan radni dan oko koka Dervo započinje priču redom: „Dan počinje ujutro u 6 sati i završava navečer u 10. U to vrijeme koke rade, odnosno nose jaja. Oko 9 sati se hrane na poluatomatski način.  Mi sami pripremamo hranu svaki peti dan, ponajviše kukuruz i onda ide soja, imamo i suncokreta te čepića lucerke. Poslije podne kupimo jaja. Svaka 3 do 4 dana imamo generalno čišćenje. Trenutno imamo dva turnusa koka, mlade i stare, koje se izdvajaju iz farme. Koke traju oko godinu dana i nakon toga idu na klanje, a prodajemo i na malo.“ O tome kako raditi s kokama, Dervo je najviše saznao preko literature i interneta, a kako reče u svemu tome najvažnija je volja.

Na farmi je 1000 koka i uglavnom su trenutno sve nosilice. Kada dođe do 50 % nosilica onda se mijenjaju. Trenutna dnevna  količina jaja je oko 700 komada. Sve što koke snesu uglavnom prodaju na području općine Prozor-Rama.  Hamida se može vidjeti svakog ponedjeljka na tržnici u Prozoru.

„Upravo ovih dana pripremamo prostor za nove koke. Surađujemo s „Posavskom kokom“ iz Posavine te ćemo nabaviti od njih piliće stare jedan”, priča Dervo dok pokazuje pripremljene prostorije.

Za svoju farmu nisu nikada ni od koga dobili poticaje, budući da je zakonom određeno kako poticaje mogu dobiti samo farme preko 5000 koka. Ne bi to bio problem njima uzgajati, ali gdje će osigurati toliku prodaju za jaja? U sve su su investirali vlastita sredstva.

U razgovoru smo se dotakli i odlaska iz Bosne i Hercegovine, a tako i općine Prozr-Rama. Dervo o tome kaže: „Od kada smo se vratili imamo stalne pozive da idemo negdje. Zove nas rodbina u Ameriku, ali mi ne želimo nigdje odavde. Ovo što radimo, nekada smo u minusu, a nekada u plusu, nije previše, ali se može živjeti. Nama ne treba bolje. Evo ovih dana par mladića odavde odlazi u Sloviniju, ali mi nećemo još nigdje.“

U radu oko farme i drugih poljoprivrednih djelatnosti rade ponajviše Dervo i njegov otac Hamid. Dervina supruga  Samira i majka Ajka uglavnom se brinu o kućanstvu. Djeca su na školovanju u osnovnoj školi i Srednjoj školi Prozor.

Dok smo obilazili farmu i njezino okruženje zamjetili smo brižno održavane livade, voćnjake i besprijekornu urednost i čistoću. Hamid s posebnim oduševljenjem pokazuje voćnjak  ispod kojega je prekrasno Ramsko jezero.

„Nezamislivo je živjeti na selu bez krave.“ – zaključio je Hamid dok je pokazivao kravu u štali.

Supruga Samira je dok smo završavali razgovor i obilazak farme ubrala izvrsnog zelja iz plastenika za koji Dervo šaljvo kaže da je njezin „miraz“. Upravo ta smirenost, otvorenost, vjera  i iskrenost te šala daju posebnu snagu ovoj obitelji da prebrodi sve životne nedaće koje su ih snalazile. Volja, optimizam i rad su njihov najveći poticaj ovakvom radu. Stoga ovu priču možemo zaključiti  služeći se nekim sihovima Stavrosove pjesme: Dao bih sto Amerika da sjednem na livadu iznad Ramskog jezera i odmaram dušu.

Objava Foto-reportaža iz Kovačeva Polja: Dao bih sto Amerika za ovaj mali dio moga svemira pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Ovim istraživanjem ispitali smo utječe li doba dana na odluke koje donosimo. Pretpostavili smo da mozak u određeno doba dana više ‘očekuje’ nagrade od drugog doba jer funkcionira na temelju jednodnevnog biološkog ritma, poručuju s australskog Sveučilišta Swinburne.

Znanstvenici tvrde da je dio mozga koji se zove lijevi putamen ključan za funkcioniranje sustava za nagrade pa su odlučili testirati aktivaciju tog dijela mozga ujutro u 10 sati, popodne u 14 i u 19 sati navečer.

Voditeljica studije Jamie Byrne i njezini kolege su od 16 muškaraca zatražili da ispune jedan kockarski zadatak.

Jutro je pametnije od večeri

Istodobno su ih podvrgnuli magnetskoj rezonanci. Rezultati istraživanja pokazuju da se lijevi putamen najslabije aktivirao u 14 sati. I psiholog Eric Barker slaže se da ujutro treba obaviti zadatke koji zahtijevaju puno razmišljanja, dok poslove koji ne traže previše mentalnog napora treba obaviti popodne.

foto: Dreamstime

– Uobičajeno shvaćanje sustava za nagrade kaže da čovjek na određenu situaciju reagira temeljem privlačnosti nagrade, ali i faktora, kao što je opća psihološka dispozicija – pojašnjava autorica istraživanja Jamie Byrne, doktorandica iz kliničke psihologije.

Ključan je kvalitetan san

Drugo istraživanje provedeno u Americi pokazuje da svaki šesti radnik barem jednom tjednom zaspe na poslu zbog premorenosti ili nedostatka sna. Studija je provedena na 1500 radnika, a njih 76 posto osjećalo se umorno gotovo svaki dan te su priznali da loše obavljaju zadatke jer se nisu kvalitetno naspavali.

– Zaposlenici koji ne spavaju kako treba imaju lošu koncentraciju, znatno su manje sposobni nositi se sa stresom i teško donose odluke – izjavila je autorica istraživanja Jennifer Turgiss.

/Izvor: 24sata.hr/

Objava Mentalni zamor je najizraženiji u 14 sati pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Na kraju četvrtog mjeseca ove godine, u vrijeme kada su mraz i snijeg poharali poljoprivredne usjeve na većem dijelu općine Prozor-Rama, posjetili smo obitelj Dervišbegović na Dugama.  Dervišbegovići; Emir, Zlatka, Ibrahim i Adis bili su u poslu proljetne sadnje. Tada smo zabilježili njihove nasade u plasteniku i malinjake dok je zemlja tek pripremana za druge povrtlaske kulture. Ovih dana smo posjetili tu radišnu obitelj da vidimo što je sa tim njihovim zasadima.

http://Važno je boriti se…

Uz rječicu Krupić čuje se samo žubor hladne vode. I ptice i cvrčci su se negdje sakrili u debelu hladovinu pred ovom pasjom vrućinom. Jutarnji su sati, a već kao da je podne. Tu i tamo osjeti se rosa koja je nastala zbog blizine Krupića i Duških vodopada.

Ibrahim je već tu. Pregleda kukuruz i otkida sa stabljike one koji su spremni za plasman na tržnicu.

Dok pokazuje kvalitetu kukuruza šećerca za kuhanje i pečenje Ibrahim priča o nasadu: „Posijali smo kukuruza oko 6 duluma sa oko 10.000 sadnica. Sve to prodajemo po pijaci, a ima i narudžbi. Morali smo staviti zaštitu od ptica jer im je ovaj kukuruz dobra hrana.“ Ubra nekoliko komada i krenusmo prema malinjaku.

Iako je toplotni val u svom najjačem izdanju, kod Dervišbegovića je radni val branja malina tek započeo.  Vruće je, još uvijek ima rose po malinjaku, ipak, čuje se veseo razgovor kao da su u nekom kafiću, a ne u branju malina. Dok oni beru zrele plodove, pčele marljivo oprašuju tek procvjetale cvjetove.

O malinjaku Ibrahim iznosi stanje: „Ovdje imamo oko 4,5 duluma malina, vilameta rane dulum, a polke 3,5 duluma te očekujemo prinos od oko 4,5 tone. Otkupna cijena maline je nikakva. Zato što stignemo beremo sami jer je nemoguće plaćati radnike uz cijenu od 1,70 KM. Ponekada pozovemo svoju susjedu koja nam pomaže. Radnike se isplati plaćati kada su cijene zadovoljavajuće. Na taj način imamo koristi i mi proizvođači i radnici. Ovako smo svi na gubitku. Sezona je tek počela i trajat će do prvih mrazeva. Država bi se trebala svakako konačno zauzeti za poljoprivrednike i zaštititi zagarantiranom cijenu otkup njihovih proizvoda.“

Za usporedbu dodat ćemo samo činjenicu da Europska unija za poljoprivredu izdvaja 12 puta više od BiH –  Prisjetimo se i sudskih procesa koji se vode protiv brojnih dužnosnika zbog malverzacija sa poljoprivrednim poticajima. Upravo u takvoj situaciji poticaje od države dobivaju podobnici, a ne oni koji se zaista bave poljoprivredom i od toga žive. Trebala bi država konačno shvatiti da joj je potrebno ministarstvo poljoprivrede na razini države. Naravno da rade, a ne da budu samo na broju za „uhljebljenje kadrova“.

Odatle smo krenuli dalje, do nasada paradajza i drugih kultura. Kada smo stigli do plastenika vidjeli smo već u gajbama složene crvene jedre plodove koji čekaju kupce. I ovdje je sezona tek počela.

„Ovaj paradajz koji imamo u plasteniku tek je krenuo i može se prodati na pijaci. Cijena mu je još solidna. Imamo ga i na otvorenom, no on nije još za branja. Imamo ga oko 1000 sadnica i očekujemo urod od 5 tona. Tu je još i paprika roga za jesensko branje, odnosno, za spremanje zimnice. Nje iamo oko 4000 sadnica te je mogući urod od 3 tone. Također imamo i krastavce za kiseljenje koji je 800 sadnica te očekujemo prinos od 1,5 tona.“ Sa osobitom ponosom iznose ove informacije Ibrahima. I kada se vide ovi plodovi i nasadi zaisita ima pravo biti tako ponosan.

Uputismo se uskim puteljkom kojim hode samo mali traktori kako bismo stigli iznad Duga. Kad tamo? Tamo ugledasmo veliko svjetlo plavo polje kupusa. Odmah na početku stoje pripremljena crijeva i prskalice za natapanje. Pumpa koja je kod kuće pogoni vodu koja stiže tu i natapa ovaj ogromni prostor. O ovom nasadu Ibrahim kaže:“Također i ovdje imamo paradajza koji još nije sazrio. Kupusa je ovdje posađeno oko 60000 sadnica. Imamo rani koji već prodajemo i kasni koji će biti za kiseljenje na jesen. Redovno navodnjavamo kupus i čupamo travu. Poljoprivredom se ne isplati baviti, ako se plaća radnike uz ovakve cijene. Sve morate sami raditi i jedino je tada isplativo. U sustavu poticaja u poljoprivredi treba dobro voditi računa kome se daje. Ne treba davati pare, može se dati poticaje u sjemenima, mašina i tako nešto slično.“

Sve ovo što je pobrojano Dervišbegovići rade sami. Posla imaju puno, ali se isplati sav trud. Njihov rad donosi plodove, a oni će donijeti zaradu. Ne uzdaju se ni u kakve poticaje, nego u vlastiti rad.

Objava Radom do plodova pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

– U inozemstvu ovisi koji posao radite, jeste li sami ili imate obitelj. Sve to utječe hoćete li s poslom vani biti zadovoljni ili će vam on biti razočaranje, kao što je meni, rekao je Banić.

Virovitičanin je četiri mjeseca kao dostavljač paketa radio u njemačkim gradovima Hannoveru i Karlsruheu. Do posla je došao putem jedne agencije koja služi kao hrvatski posrednik između domaće radne snage i njemačkih tvrtki.

– U prosjeku sam imao oko 200 do 250 paketa i radio oko 16 sati dnevno, rekao je Banić.

Kombi za dostavu je vozio sam, komunicirao je s klijentima na njemačkom, a mobitel mu je bio uključen 24 sata na dan. Zajedno s kolegama radnicima živio je u trosobnom stanu. Svaki od šestorice plaćao je po 200 eura mjesečno za smještaj. Samome, dostajalo je za životne potrebe.

Međutim, kada je poželio da s njim dođu živjeti supruga i dvoje male djece izračunao je da mu plaća koju zarađuje kao dostavljač paketa neće biti dovoljna za život.

– Stanarina je u Njemačkoj jako skupa, za nas četvero trebalo bi nam oko tisuću eura samo za stanarinu s režijama, a moja se plaća u najboljem slučaju kreće do 1400 eura. Supruga, koja u (Hrvatskoj) ima stalan posao, budući da je majka dvoje djece koja još ne idu u školu, u Njemačkoj može raditi samo na pola radnog vremena, odnosno najviše četiri sata. Živjeti samo od moje plaće, ne bi nam bilo dovoljno, objašnjava Banić.

Obitelj Banić je stoga odlučila svoj život nastaviti u Hrvatskoj. I nisu bili jedini. S Vidom se u Hrvatsku vratilo i dvadesetak drugih kolega, mahom obiteljskih poznanika.

Po povratku zaposlio se u tvrtki Brana d.o.o. gdje je nekoliko mjeseci radio kao sezonski radnik u plastenicima. Nedavno je ondje dobio i stalan posao.

– Ovo mi je dobar posao i ne mogu opisati koje mi je olakšanje sad kad znam da je stalan. Ako moram birati između obitelji i posla, uvijek ću odabrati samo onu varijantu koja nam omogućuje da ostanemo zajedno, zaključuje Banić.

(Izvor: Jutarnji list)

Objava HRVAT TRBUHOM ZA KRUHOM OTIŠAO U NJEMAČKU PA SE RAZOČARAO ‘Radio sam 16 sati dnevno kao dostavljač, zarađivao 1400 eura, evo zašto sam odustao’ pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Objava Došao sam u Stuttgart i shvatio da život u Njemačkoj nije onakav kakvog sam zamišljao pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Kada počnete otkrivati ovaj naš mali svijet uvijek se iznova iznenadite novim spoznajama, novim zanimljivim, radišnim ljudima, novim vrijednostima koje pored nas prolaze tek tako. I da obiđete cijeli ovaj naš planet uvijek ćete se sjećati i vraćati svom malom kutku koji je najlješi dio našeg svijeta. Naša zemlja je ista kao i u drugim državama, ali je, ipak, drugačija, kao da na svoj način traži baš nas koji smo nikli na njoj. Nas koji smo tu obikli i čeka nas da se sastanemo s njom u vječnosti.

Nedavno smo pisali o malom dijelu naše općine Prozor-Rama koje obiluje svojom prirodnom blagodati. Pisali smo o mjestu Duge koje je poznato već stoljećima po svojim uzgajivačima povrtlarskih kultura.

Sada donosimo jednu kratku priču o čovjeku koji je prisiljen ratnim djelovanjem morao sigurnost naći u Danskoj. Tamo je pokupio brojna iskustva, vratio se u svoje Duge te ono svoje prošireno znanje primjenio na svojoj zemlji, u svojoj općini. To svoje znanje pretvorio je u sočne jagode kojima ne mogu odoljeti kupci iz bližeg i šireg okruženja.

Nusret Nuspahić cijeli svoj život nije ništa drugo radio osim bavljenja poljoprivredom. Kroz svoj radni vijek uzgajao je brojne povrtlarske kulture. Rat ga je prisilio da se na neko vrijeme skrasi u Danskoj. Tu su mu se djeca školovala, tri kćeri i jedan sin koji je  čak završio dva magisterija i radi kao kapetan broda. Djeca su ostala u Danskoj, samo jedna kćer se udala u Bugojno pa mu je najbliže i priskoči kada mu je potrebna pomoć.

O svom životu Nusret kaže: „Sedam godina sam proveo u Danskoj. Nostalgija me stalno proganjala. Jednostavno, nisam mogao više i vratio sam se u svoje mjesto. Volim slobodu i da se osjećam slobodno kao ptica. Tamo to nisam imao. Moja sloboda je ovdje.“

Nakon što se vratio u Duge Nusret je započeo ponovno s poljoprivredom. Nabavio je vlastitim sredstvima plastenik te je u njemu uzgajao različite rasade i povrtlarske kulture, a onda se orjentirao na uzgoj jagoda.

„Samo jedan plastenik ima oko 400 m² i još sam posadio oko dva duluma malina, oko  2000  sadnica sorte mikera i vilameta. Uglavnom to radim sam uz potporu obitelji i uzimam ponekad radnike. Teško je naći poštena radnika. Evo iz ovog plastenika ovdje očekujem prinos jagoda od oko tonu i pol. Cijena je zadovoljavajuća i bila je 7 KM za kg, a sada smo je spustili na 6 KM. Jagodu beremo već od početka četvrtog mjeseca i bit će je do kraja petog mjeseca. Sve je maloprodaja i to na pijaci ovdje u Prozoru ponedjeljkom, srijedom u Gornjem Vakufu-Uskoplju, petkom u Bugojnu. Sve se uvijek proda.“ O svom radu i proizvodima rekao je Nusret.

U zadnje vrijeme svjedoci smo kako vremenske prilike nisu nimalo pogodovale poljoprivrednim proizvođačima. Pitali smo Nusreta što on kaže o tome i može li se od poljoprivrede živjeti. „Od poljoprivrede se ipak može živjeti, a može onaj koji to voli i hoće da radi. Čovjek mora biti slobodna ptica i to voljeti.“ Taj svoj rad potvrdio je kvalitetno opremljenim plastenikom gdje je izvršena potpuna zaštita jagoda, a navodnjavanje je urađeno i po zemlji i visinsko kroz male rasprskivače. U toj izradi plastenika pomogao mu je sin koji živi u Danskoj. Sve što je urađeno, stvoreno je vlastitim sredstvima.

„Nisam član nijedne partije i svojoj djeci sam rekao da je najvažnije imati čist obraz i biti čovjek. Svi vidimo da je pogrešna politika države i da se o mladima ne vodi računa. Kada bi se malo bolje o njima povelo računa, ja vjerujem da bi bilo puno njih koji bi se vratili i ne bi odlazili odavde. Ne mora biti potpore, ali neka ga barem niko ne zeza.“ Prokomentirao je Nusret politička zbivanja i odlaske iz BiH.

Sa Nusretom smo se uputili od plastenika prema zasadu malina. Kada smo stigli do malinjaka imali smo što vidjeti. Bistra rječica Krupić teče uz sami nasad malina, jedan mali dio vode prolazi kroz plantažu.  Takav prostor i malinjak se može samo poželjeti.

„Očekivao sam barem četiri do četiri i pol tone malina, ali eto, mraz je učino svoje. Bit će popravke ako bi sada vrijeme bilo dobro i može se očekivati jedno tri i pol tone.“ S posebnim ponosom priča Nusret o malinama.

I tako dok priča hoda oko malina kao da su čeljade, a ne neka biljka.

Objava U svijet pođi, ipak, kući dođi pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Prolazeći  koritom Rame od Gračanice prema Prozoru ne bismo mogli ni zamisliti što se sve krije iznad  tih uskih klanaca i tjesnaca gdje još uvijek huče ostaci rijeke prkoseći ljudima.

Kada skrenete sa Crnog mosta prema Gorici verući se uskom i uzbrditom lokalnom cetom ni zamislit ne biste mogli koja ljepota je skrivena na goričkim proplancima.

A kada gore dođete ugledate tek ozelenile proplanke, osjetite tišinu, doživite istinski dodir prirode.

Upravo u takvom okruženju svoje mjesto je našao Dalibor Ćurdo. Za njega to nije novo mjesto, to je njegova djedovina, mjesto gdje je pružao svoje prve korake, gdje je naučio živjeti, raditi i od rada stvarati korisna dobra.

Dalibor je jedan od rijetkih mlađih naraštaja koji sebe pronalazi ovdje u svom kraju i na svojoj zemlji, a nikako negdje u inozemstvu. Rođen je u mnogobrojnoj obitelji Marka i Ane ćurdo koji su na svijet podigli osmero djece. Ljubav spram obitelji, rodnoj grudi i radu podarili su Marko i Ane svojoj djeci, a Dalibor je to konkretno pokazao stvarajući  farmu ovaca. Rođen je 1987. godine te je po završetku srednjoškolskog obrazovanja kroz zanimanje bravar svoj kruh potražio radeći u Republici Hrvatskoj. Nakon nekoliko godina provedenih na hrvatskim gradilištima i uzaludnog pokušaja naplate svog rada od najmanje tridesetak tisuća kuna, odlučio je biti sam svoj poslodavac vrativši se kući te započinje stvaranjem vlastite obitelji i vlastitog posla kroz malu farmu ovaca.

Zatekli smo ga upravo na goričkim proplancima kako pazi na svoje stado tijekom ispaše.

O počecima bavljenja stočarstvom i planovima Dalibor nam je kazao: „Nakon rada po Hrvatskoj i neplaćenog rada odlučio sam se vratiti i započeti baviti se stočarstvom. Najprije sam nabavio desetak ovaca i kroz četiri godine stvorio sam stado od 290 grla. Ovdje na Gorici imamo svoje zemlje i druge zemlje koja se ne koristi što je idealno za bavljenje ovakvim poslom. Sve je to započelo iz ljubavi ali i potrebe.“

Započeo je Dalibor svoju priču. I dok  govori polako priprema roštilj za goste, a to jasno poručuje kako se odnosi spram posjetitelja i svih putnika namjernika koji dođu na ovo područje Gorice. I dok slasni mirisi roštilja mame nepce Dalibor nam nastavlja priču o svom radu: „Uzgajam pasminu Pramenku. Smatram da je najbolja pasmina za naše prostore, otporana je na sve i ima veoma ukusno meso, a to mi je najlakše plasirati. Sve što uzgojim prodam svojim redovim kupcima pripremajući najviše janjce na mesarski način, a često svojim kupcima i pečem meso za različite prigode; bilo da se radi o žalosti, bilo da se radi o nekim svečanim ručkovima i drugim različitim feštama. O svom stadu vodim računa te su pod stalnim veterinarskim nadzorom, jer ako mislite raditi neki posao onda morate o njemu voditi računa do svake sitnice i  vaši kupci moraju biti zadovoljni. Meni dobro, a oni zadovoljni“. S ugodnim smješkom naglašava Dalibor.

I tako dok razgovaramo uz roštilj, a ovce pasu po proplanku dok ih paze Daliborovi psi pomagači, između šljiva se pojavi njegog otac Marko sa harmonikom svirajući popularne melodije. Tada nam je bilo jasno zašto je ta obitelj brojna i zašto je uvijek vesela, druželjubiva i nadasve optimistična. Taj duh vedrine se mogao samo naslijediti i naučiti u takvoj jednoj obitelji.

„Nedavno sam napravio štalu za ovce. To me poprilično koštalo, no, bez  ulaganja ne može se dalje napredovati. Predao sam zahtjev za federalni poticaj, pa vidjet ćemo hoće li šta od toga biti. Sve što sam do sada uložio su moja vlastita sredstva. Obično kod nas kažu da se nešto ne isplati raditi. Sve se isplati raditi samo je važan rad, snalažljivost i korektan odnos prema kupcima.“

Daliborova supruga Nada radi u trgovini u Prozoru i imaju sad zasad  jedno žensko dijete, a vjerujemo da će to biti brojnija obitelj iako su ova moderna vremena donijela drugačije standarde.  Prema njegovim riječima, toj je jedna mala prednost, no njegov posao na farmi ne ovisi o njezinoj plaći.

Kada je u pitanju prehrana ovaca onda je dovoljno kazati samo da su ovce na stalnoj domaćoj ispaši i da se sijeno za zimsku prehranu kosi upravo sa livada po Gorici. Upravo ta čistoća je njegova prednost što se vidi po ugojenim čistim ovcama i vuni koja se bijeli kao snijeg.

„Svaka potpora poticaja države bi dobro došla, a ja se ipak najviše uzdam u svoj rad“. Zaključio je Dalibor.

Objava Nakon neplaćenog rada odlučio stvoriti vlastitu farmu pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.