Centralni događaj je u svakom slučaju predavanje planinara Ante Romca i njegovog putopisnog putovanja „ Via Dinarica ”

Objava NAJAVA: “Dani Vranice – Ljubo Barnjak” pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Zaplovili smo Ramskim jezerom, posjetili Franjevački samostan Rama Šćit i Etnografski muzej Rama, okrijepili se domaćom hranom u nekom od ugostiteljskih objekata, odmorili se u jednom od pansiona ili apartmana. Stoga nastavljamo dalje na ramske planine.

Gdje za vikend? Na Ramsko jezero! Eto gdje – ČETVRTI DIO

Klečku stijenu, Zec planinu i Makljen dotakli smo u prvih nekoliko nastavaka ovog našeg putovanja Ramom.  Sada smo se zaputili na planine i njihove obronke oko Ramskog jezera.

Na Draševu i Jaklićkoj planini

S koje god strane da krenemo nećemo pogriješiti. Mi smo odlučili krenuti onako kako se kosi, s desna na lijevo. Krećemo na Draševo i Jaklićku planinu, a od tuda na Radušu.

Na Draševo se može stići iz dva smjera. Jedan je s Makljena, a drugi je iz Jaklića na Ramskom jezeru. Terenskim vozilom i pješice može se stići s obje strane, ali ako želimo koristiti bicikl onda je najbolje krenuti s Makljena.

Iz Jaklića na Draševo vodi vijugava makadamska cesta koju izgradiše mještani uz najveći angažman obitelji pokojnog Šimuna Tadića. Ovih dana započinju radovi na uređenju ovog puta i asfaltiranju.

Stižemo na Draševo. Pogled na Ramsko jezero je očaravajući, a prostranstvo gdje su nekada pasla krda goveda i stada ovaca, stoji u tišini. I Draševo ima svoj vidikovac, Rāt. Neizostavno je fotografiranje s Ramskim jezerom u pozadini.

Foto: Za još sadržaja posjetite i pretplatite se na YouTube kanal Ramskog Vjesnika

Doći na Draševo, a ne posjetiti samo selo Jaklićka planina bio bi veliki promašaj. I mi to rado činimo. Promatrajući stare ramske kuće osjetimo dašak prošlosti, ostvarimo taj spoj s prošlim vremenima..

Nekadašnji stanovnici ili korisnici Jaklićke planine nisu zaboravili svoje mjesto. U zadnjih nekoliko godina izgrađene su vikendice, a neki razmišljaju i o obnovi starih kuća iako to iziskuje znatna sredstva.

Foto: Novi projekti na Draševu, koje je i više nego pogodno za ruralni i seoski turizam

Draševo i Jaklićka planina nisu samo mjesto gdje se nekada živjelo, a sada samo posjećuje zbog uspomena. Ovdje se odmara. Baš dok mi odmaramo, pčele marljivo rade i pripremaju najslađi med.

Foto: U pčelinjaku Marija Petričevića

Kakav bi to bio pohod u planinu, a ne prezalogajiti. Bio bi to pravi grijeh. Suho meso, slanina, luk, rakija ili neka druga hrana i piće, ovdje su posebnog okusa. Često se okupe ekipe prijatelja, susjeda, rodbine, planinara i putnika namjernika te se uz mirisni roštilj druže guštajući u hrani i svježini. Poznavatelji ovih prostora lako će pronaći gljive te ih pripraviti na roštilju uz meso.

Foto: Obavezni pribor za prvu pomoć u planini

Uspnimo se na Radušu

Zaljubljenici u planine i planinarske pohode odavde se mogu uputiti na Idovac, najviši vrh Raduše s 1956 metara nadmorske visine. Na Idovac se može pješice, biciklom ili terenskim vozilom. Doduše, nakon intervencije šumarije na putu, terencem se na Idovac može jedino preko uskopaljske, odnosno sjeverne strane Raduše.

Foto: Pogled na vrh Idovac (1956 m.n.v.)

Foto: Vrhovi Raduše zimi (T. Z.)

Krenemo li pješice s Draševa neizostavno bi bilo posjetiti jedan fenomen usred šume na pola puta između Jaklićke planine i vrha Raduše. Riječ je o Ledenici, velikoj udubini u zemlji u kojoj se usred ljeta može naći led. Neki tvrde da je ova pojava nastala padom meteorita dok drugi govore o prirodnom fenomenu. Kako god bilo, Ledenicu treba posjetiti.

Foto: Bunarasta urušna ponikva Ledenica ili Samograd

Samograd (narodni naziv) ili Ledenica je krško udubljenje, tj. bunarasta urušna ponikva, asimetričnih strana, najveće dubine oko 54 m, a širine oko 74 m, smještena istok-jugoistočno, oko 2 km, od najvišeg vrha Idovca. Okružena je crnogoricom i drugim raslinjem, koje je stanište ili povremeno boravište mnogim životinjskim vrstama. Na dnu Ledenice, ispod stijena, nalazi se istoimeno minijaturno udubljenje, ispunjeno ledenjačkim ledom i sočnicom, po kome je i sama ponikva dobila ime. Sočnica ima gotovo istu temperaturu tijekom godine – od koje trnu zubi. Sjeveroistočna strana ponikve, preko koje smo jedino sigurno sišli na dno vrtače, zasuta je siparišnim i urušenim gromadama vapnenca. Oko Ledenice susrećemo  planinare koji nas pitaju u kojem pravcu trebaju ići da bi došli do vrha Idovca.

Idovačko, Rumbočko ili Veliko jezero

U Ledenici je najbolje osvježenje u vrućim ljetnim danima. A onda od tuda put pod noge pa na Idovac.  Prije samog vrha nalazi se jezero. Pravo gorsko oko u kojem je svoje obitavalište pronašao vodozemac triton.  Ovdje su nekada stanovnici podno Raduše napajali stoku u ljetno vrijeme kada je intenzivna ispaša.

Foto: Rumbočko jezero u zimskim mjesecima (T.Z.)

Ovo je još jedna prirodna rijetkost Rame, smještena prije samog vrha Idovca, točnije na 1860 metara nadmorske visine. Ovo je poligenetsko  i drugo najviše planinsko jezero u Bosni i Hercegovini – Rumbočko jezero.

U Rumbočkom jezeru vidjeli smo mnoštvo primjeraka, postglacijalnog raritetnog i reliktnog „stanovnika“ jezera, Triturus alpestrisa ili Mesotriton alpestrisa – „vodenog guštera“ ili planinskog vodenjaka.

Od jezera na Raduši za vrlo kratko vrijeme stižemo na sam vrh Idovac. A od tuda puca pogled na pola Bosne i Hercegovine.  Pogledamo li oko sebe poželjet ćemo ne otići odavde.

Foto: Na vrhu Raduše

Nakon odmora i neizostavnog fotografiranja vrijeme je za povratak. S Idovca se možemo spustiti istim putom na Draševo i Jaklićku planinu, a možemo i na Zahum. To svatko izabere za sebe.

Foto:  Hrvatsko planinarsko društvo “Rama” s gostima

Kako god, sigurno moramo potražiti neki smještaj. Može se unajmiti i neka vikendica na Jaklićkoj planini ili se spustiti do Ramskog jezera.

Foto/video: Štef i njegova odgajivačnica Tornjaka

U koje god godišnje doba dođemo na Draševo i Jaklićku planinu izazovno je. U proljeće se osjeća miris prirode, ljeti svježina koja razgaljuje, jesen obuzme bojama, a zimi zavijanje bure pomiješane sa snježnom mećavom, izazvat će strahopoštovanje i požuriti nas u toplinu vikendice, uz vatru, rakiju i suho meso.

Foto: Draševo je savršeno i za malo off-road vožnje

Foto: Pogled prema franjevačkom samostanu u Šćitu

Ovo je bio samo jedan od pohoda na planine koje okružuju Ramu. Sljedeći put idemo na Zahum. Budite s nama ponovno u novom nastavku „Gdje za vikend ili zašto posjetiti Ramu?“

DAVNO JE TO BILO

Ramsko „srce“ s Draševa

Biciklistička avantura

Foto: Draševo – Odredište za pustolovinu u svako godišnje doba

Ramski Vjesnik će rado odgovoriti na upite o detaljima pojedinih lokacija i drugih zanimljivosti ovog dijela Rame. Svoje upite možete poslati na e-mail: [email protected] ili nas pratiti na Facebook stranici te porukama poslati upit za sve dodatne informacije.

Objava Gdje za vikend? Na ramske planine, jer tamo ima svježine: Ovaj put idemo na Draševo i Radušu – PETI DIO pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Program obilježavanja:
11h – sv. misa na groblju Lužani u župi Skopaljska Gračanica kod Bugojna
13h – Komemoracija kod spomenika na Raduši
Poslije komemoracije predviđena je okrjepa u Ramskoj kući na Makljenu.

Podsjetimo, 19 pripadnika skupine Feniks 72 pokušalo je u ljeto 1972., nakon što je jugoslavenska vrhuška na čelu s Titom krajem 1971., proglašavajući vojno-redarstveni puč u Karađorđevu, slomila Hrvatsko proljeće, podići ustanak u cilju stvaranja suverene i demokratske hrvatske države. Iako nisu uspjeli, njihova imena upisana su zlatnim slovima u knjigu hrvatske nacionalne povijesti. Bili su preteče hrvatskih dragovoljaca i branitelja iz 1991., koji su uspjeli ostvariti te povijesne težnje hrvatskog naroda.

Bugojansku skupinu činilo je 19 članova HRB-a:
1. Adolf Andrić
2. Ambroz Andrić
3. Nikola Antonac
4. Petar Bakula
5. Filip Bešlić
6. Vidak Buntić
7. Vili Eršeg
8. Ilija Glavaš
9. Đuro Horvat
10. Vejsil Keškić
11. Vinko Knez
12. Viktor Kancijanić
13. Ilija Lovrić
14. Stipo Ljubas
15. Vlatko Miletić
16. Ludvig Pavlović
17. Ivan Prlić
18. Pavo Vegar
19. Mirko Vlasnović

Objava Obilježavanje 48. obljetnice „Akcije Feniks 72“ pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Veslači su prije par dana  sa  trenerom Filipom Šimunovićem i uz suradnju s HPD Rama osvojili Idovac-najviši planinski vrh na Raduši (1956 m nadmorske visine).

Iz VK Rama pozivaju zainteresiranu djecu da se učlane u klub i započnu s treninzima veslanja i sudjeluju na regatama u okviru Veslačkog saveza Dalmacija.

Novost je da će veslači  iz Rame  iduće godine predstavljati BH reprezentaciju na juniorskim međunarodnim natjecanjima.

Objava Veslački klub Rama na kondicijskom treningu do najvišeg vrha Raduše pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Uspon je započeo od Zahuma kod spomen obilježja Divi Grabovčevoj po sunačanom i ugodnom vremenu. Oko 50-ak planinara su uživali tijekom uspona u pogledu na okolne planine. Planinari koji su prvi put u posjetu Raduši nisu mogli skriti oduševljenje i dobro raspoloženje ljepotama prirode.

Uspon na Idovac je trajao oko tri sata po veoma lijepom i ugodnom vremenu. Dolaskom na sam vrh pred planinarima se otvorio pogled na okolne planine (Vran, Čvrsnicu, Ljubušu, Vranicu,Cincar, Stožer pa čak do Biokova). Uz kratku okrijepu i zajedničko fotografiranje uslijedio je povratak do polazne točke (Zahum).

Po povratku na Zahum jedna grupa planinara uputila se prema vidikovcu Humna glava. Svatko tko  dođe na vidikovac ostane bez riječi. Pogled koji „puca“ prema Ramskom jezeru  i Ramskoj  kotlini nikoga ne može ostaviti ravnodušnim. Planinari su ostali zatečeni nestavarnom ljepotom koja  se rijetko viđa.

Po povratku u Ramu posjetili su Franjevački samostan na Šćtitu i Etnografski muzej gdje ih je dočekao gvradijan fra Andrija Jozić.

Dolazak planinara iz Dalmacije  i njihovi dojmovi i utisci viđenim po Raduši i na Šćitu najbolja je promocija Rame i ramskih planina kao poželjnog turističkog i planinrskog odredišta.

Najbolji dojam se može dobiiti pregledom fotografija.

Objava Foto: Ramske planine privlače planinare – Ovog vikenda planinari iz Trilja, Livna i Busovače penjali se na Radušu pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Samo dvadeset kilometara vožnje od grada do „radosne duše“, kako još nazivaju njeno veličanstvo, Radušu, kao šećer na samom kraju Bosne priuštit će vam već dovoljno razloga zašto baš za odmor izabrati Ski centar „Radušu“.

Prolazak kroz borovu šumu presvučenu u najljepše svečano bijelo odijelo, vrhunski je odmor za dušu i tijelo, ali ako ste mislili da ste već poslikali i snimili one najljepše zimske fotografije, prevarili ste, jer tek iza ugla, zapravo započinje ona prava zimska bajka, i to ona baš kao iz priča.

Ski centar „Raduša“ je kvalitetno opremljen skijaškom infrastrukturom, te je odličan izbor za početnike, rekreativce, ali i profesionalce, a jedna ski karta otključava „vrata“ svih ski liftova. Ukoliko volite daskanje na snijegu i freestyle, morate obavezno svratiti do ovog ski resorta u srednjoj Bosni, a djecu možete razveseliti baby ski liftom i stazom za početnike koji su potpuno besplatni za posjetitelje.

Skijaška karta, koja je poprilično povoljna (dnevna :25 KM, poludnevna: 20 KM) je vaša ulaznica u svijet zimskih sportova i zabave Ski centra „Raduša“, gdje vas očekuje desetak kilometara uređenih staza, ali će vas prvo ski lift dvosjed „Jezero“, koji je sa svojih 1800 metara dužine žičare najduži u BiH, odvesti do vučnica ski liftova Kiki i Katuni, gdje možete dalje uploviti u brojne snježne avanture.

Ono što je najvažnije istaknuti za sve ljubitelje zimskih sportova jeste to da će se sasvim sigurno kupljena karta potpuno isplatiti, obzirom da ćete imati priliku iskoristiti sve ono što ovaj ski centar nudi, i to bez velke gužve i dosadnih čekanja u redovima. Na nekim dionicama skijališta ćete imati osjećaj da je staza uređena samo za vas i da imate sasvim dovoljno prostora za različita manevrisanja na skijama ili snowboardovima, a onda će vas nekoliko skijaša ili snowboardera „u prolazu” prijateljski pozdraviti.

Parking je, ne baš tako velik, ali je besplatan i često popunjen, s tim da se uvijek nađe još jedno mjesto viška. I odmah, na samo nekoliko koraka od skijaške staze je i Motel „Pegasus“, glavno okupljalište svih posjtitelja, koji nudi 11 predivnih soba, te u ugodnom ambijentu restorana sa 200 mjesta, i ukusne tradicionalne slatke i slane delicije sa osvježavajućim napicima. Također, ukoliko ne posjedujete ski opremu, ni to vas ne treba brinuti, jer na ovom skijalištu imate sve što vam treba za savršen aktivan ili rekreativan zimski odmor.

David Herceg upravitelj Ski centra „Raduša“ je naglasio de je ova zimska turistička sezona po broju posjeta, ali i po količini sniježnih padavina najuspješnija otkako postoji ovo skijalište, te da ove godine, pored posjetitelja iz okolnih općina, imaju sve više gostiju i iz Banjaluke, ali i iz Hrvatske. Također, Herceg je istaknuo i to da od ove sedmice uz saradnju općinskih vlasti ponovo pokreću i školu skijanja za najmlađe.

Svi posjetitelji imaju priliku na turističko-informativnom pultu Motela “Pegasus” dobiti sve potrebne servisne informacije, a za sigurnost i bezbjedno uživanje u zimskim sportskim aktivnostima brinu se i dežurne ekipe Gorske službe spašavanja i Hitne pomoći.

Osim po najdebljem sniježnom pokrivaču, koji se na ovoj planini dugo zadržava, Ski centar „Raduša“ je prepoznatljiv i po vrhunskoj zabavi i après-ski ponudi u restoranu Vidikovac, koji se nalazi na 1707 m n/v, sa kojeg se pruža očaravajući pogled na cijelu Uskopaljsku dolinu. Svake nedjelje, tokom zimske sezone posjetitelji imaju priliku uživati i u odličnoj zabavi uz lokalne DJ-eve.

Također, predivni Radušini predjeli u ovo doba godine, idealni su i za šetače, koji mogu uživati u bajkovitim pejzažima i prekrasnim umjetničkim djelima prirode, ali i u tišini i miru, daleko od gradske vreve i galame.

U nesvakidašnjoj zimskoj idili ovog srednjobosanskog ski centra, ove zimske turističke sezone, posjetitelji imaju priliku uživati samo vikendom, ali Herceg je nagovijestio i to da će ovaj ski centar od iduće godine, raditi i radnim danima, te da pripremaju različite novitete kako bi obogatili i unaprjedili turističku ponudu na ovom području.

Dakle, ukoliko želite iskusiti pravu zimsku idilu i doživjeti svoju sniježnu bajku, ne morate odlaziti na daleka putovanja, jer upravo jedan takav, savršen zimski resort vam je na dohvat ruke. Sve što trebate još znati, jeste to da je put očišćen i prohodan i da trenutno ima preko 100 cm snijega, što je sasvim dovoljno za pokretanje prave čarolije.

novum.ba

Objava FOTO: Kao šećer na kraju Bosne – njeno veličanstvo Raduša pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Za završni četverodnevni izlet izabrana je Rama. Pedesetak planinara iz Zagreba krenuli su u jutarnjim satima na Tijelovo prema Rami. Tijekom putovanja posjetili su Jajce, razgledali Plivski vodopad i Franjevački samostan u Jajcu.

U poslijepodnevnim satima stigli su  na Šćit gdje su ih dočekali domaćini HPD „Rama“ (predsjednik i tajnik)  i  gvardijan fra Andrija Jozić. Smješteni su u prostorije Kuće Mira.

Prvi  dan po planu planinarske škole bio je uspon na Radušu (Idovac 1956mnm) Nakon doručka, autobusom su krenuli do Zahuma. Pješačenje je započelo od doma Dive Grabovčeve, makadamskim putem skoro do samog vrha. Cijelim putem planinari su uživali u pogledima na Ljubušu, Vran i u daljini na Čvrsnicu. Svakim novim korakom  otvarao se sve bolji i ljepši pogled na Ramsko jezero. Iako je vrijeme na početku uspona bilo veoma lijepo, na samom vrhu planinare je dočekala ledena kiša,vjetar i grmljavina, ali to nije poremetilo planove, svi su bili presretni i oduševljeni. U podnožju samog vrha napravljen je zajednička fotografija. Nakon povratka s Idovca uputili su se prema Vidikovcu (Umnoj glavi) gdje ih je dočekao očaravajući pogled na Ramsko jezero. Planinari nisu mogli sakriti oduševljenje viđenim. Po povratku na Šćit navratili su  Caffe restoran Mediteran gdje su se osvježili uz hladno pivo.

Drugi dan izleta bio je rezerviran za uspon na Veliki Vran. Nakon doručka, na današnju turu su krenuli od Šćita, preko Tomislavgrada do Blidinja gdje  je polazna točka staze prema Velikom Vranu. Staza je dosta strma, ali ugodna i markirana, staza pruža mnogo zanimljivosti poput  kraških jama. Nakon tri sata hodanja planinari su se uspeli na Veliki Vran (2074mnm) gdje su uživali u fantastičnom pogledu na tri okolna jezera: Ramsko, Buško i Blidinjsko. Velikom broju planinara ovo je bio prvi uspon iznad 2000 metara. Nakon uspona, slijedilo je osvježenje u hotelu „Hajdučke vrleti“. Po povratku u Ramu posjetili su Blidinjsko jezero, gdje su se čak neki i kupali.

Zadnji dan izleta planinari su uživali u ljepotama Ramskog jezera, na kojem su plovili splavom, kupali se i  razgledavali  Muzej Franjevačkog samostana i Galeriju

Većina gostiju je bila prvi put u Rami, iako su obišli mnoge planine u Hrvatskoj i Europi bili su oduševljeni prelijepim ramskim krajolikom, jezerom i planinama.

Ovim posjetom  započela je suradnja HPD „Rama“ i HPD „Zagreb-Matica“ (najmasovnije i najveće planinarsko društvo u Hrvatskoj) koja će budućnosti rezultirati  jačanju zajedničkih aktivnosti, organiziranih planinarskih izleta i susreta.

HPD „Rama“ još jedanput je pokazalo primjer kako biti najveći promotor Rame i ramskih planina.

Nikica Beljo

Objava Foto: ZAGREBAČKI PLANINARI ODUŠEVLJENI RAMSKIM PLANINAMA pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Udruženje Avantur je Klub izviđača iz Sarajeva. Jedan dio članova je iskoristio  proteklu prelijepu sunčanu nedjelju, 25.03.2018. te  su posjeti planinu Radušu i njen najviši vrh Idovac. Obilne snježne padavine koje su pogodile Bosnu i Hercegovinu nisu ih  spriječile u tim avanturističkim namjerama.

Nevjerovatne ljepote, Ramsko jezero nas je iznova dočekalo svojom prelijepom plavom bojom potvrđujući da smo rado viđen gost u ovim predjelima.

Ostavivši legendu o Divi Grabovčevoj iza nas uspon na Idovac je započeo i naših 6 članova ekipe se uspješno popeo na vrh od 1956 mnv. Snijeg je na nekim mjestima bio i do pojasa, ali smo tu situaciju iskoristili za kratku praktičnu edukaciju kretanja i u takvim uslovima.

Nevjerovatan dan sa puno smijeha i pozitivne atmosfere nas je pratio do kraja našeg pohoda i sigurno ćemo se ubrzo ponovo vratiti u ovaj dio naše zemlje.

Do naredne AVANTURe – VEDRO!

Team Avantur

Video:

Ramsko jezero

Objava Foto: Avantur-a na Radušu pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Na vrhu je prohladno s laganim vjetrom sjeverozapadnog smjera. Vidljivost odlična. Na koju god stranu da usmjerimo pogled možemo se diviti prirodnim ljepotama, predivnim planinama.

R – Raduša; V – Vran; Č – Čvrsnica; P – Prenj; K – Kamešnica; B – Biokovo; C – Cincar; VR – Vranica; K.P. – Kupreško polje

Pogledom usmjerenim prema sjeveru vidimo planinu Vlašić koja se nalazi u centralnom dijelu BiH, s najvišim vrhom Paljenikom (1943 m n.v.). U njegovom podnožju smješten je Travnik.

S pogledom usmjerenim prema istoku ističe se planina Vranica s najvišim vrhom Nadkrstacom (2112 m). Vranica je nadaleko poznata kao pitoma planina sa mnogo pašnjaka, a ujedno je i razdjelnica Vrbasa i Bosne. Na samoj planini nalazi se i Prokoško jezero. Za razliku od Raduše na kojoj se ne nalaze izvori, Vranica je prepuna izvora pitke vode.

Prema jugoistoku pogled doseže do Prenja, planinskog masiva kojeg okružuju jezera i rijeke. Smiešten je u sjevernom dijelu istočne Hercegovine a najviši vrh je Zelena glava (2155 m). Prenj je poznat po svojoj surovosti, planinari ga smatraju najsurovitijom planinom u BiH i predstavlja pravi izazov za osvajanje najvišeg vrha.

Pogledom usmjerenim prema jugu obzorje nam zatvara jedna od najvećih planina u BiH, Čvrsnica, s najvišim vrhom Pločno (2228 m), sastavni dio parka prirode Blidinje.

Sjevernije od Čvrsnice je Vran, kojeg od Čvrsnice dijeli samo Dugo polje. Najviši vrh Vrana je Veliki Vran (2074 m n.v.). Vran je prepun udolina i vrtača.

Jugozapadno od Vrana pogled završava s krajnjom točkom prema Jadranskom moru, a to je planina Biokovo (RH) s najvišim vrhom Sv. Jurom (1762 m). Na samom vrhu je i odašiljač HRT-a visok 90 m i tako vrh s odašiljačem je najviša točka u RH s visinom od 1850 m. Na planini se nalaze mnogobrojne jame, a poznata je i po tzv. mrežastom kršu.

Kamešnica je prirodna granica Hrvatske i BiH, jugozapadno od Livna, s najvišim vrhom Konj (1856 m). Planina je pogodna za planinarenje u proljetnim i ljetnim mjesecima.

Sjeveroistočno od Livna, a zapadno od Raduše, između Kupreškog i Glamočkog polja, nalazi se Cincar s najvišim vrhom 2006 metara.

U podnožju Raduše nalazi se Vukovsko polje, koje je dio Kupreškog polja.

Pripremio: Ilija Šarčević, Prometej.ba

Objava Pogled na Radušu i pogled sa Raduše pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Svuda po ovim visokim poljima kao i po samoj planini nalaze se mnoge ziratne površine. Te površine iskorištavaju planinari poljoprivredno na taj način da na njima siju pretežno ozimicu (ozimu raž) ili jari ječam. Manje površine i to one koje se nalaze u neposrednoj blizini koliba ili pojata, upotrebljavaju za gajenje krumpira ili kupusa, pogdjegdje ima crvenog luka i graha. Zemlju obrađuju sami sa drvenim plugovima, kod kojih su lemeš i crtalo od gvožđa a svi ostali sastavni dijelovi od drveta. Pored ovakvoga pluga služe se i ralom. Ziratne površine imaju tanku oranicu a usto još i kamenitu stoga su prihodi sa njih vrlo nesigurni i mali. Samo na potorenim površinama i u vlažnim godinama mogu po ha obrađene površine da dobiju 6-8 mtc zrna i 12-16 mtc slame. Inače prosječan godišnji prihod po ha iznosi oko 5 mtc. Ne zna se šta je zapravo od veće važnosti po njih dali zrno ili slama. Zrno, raž kao i ječam, upotrebljavaju za hljeb. Raževu slamu potroše najviše na krov pojata i koliba a ječmovu kao stočnu hranu. Kod njih uspi­jeva samo stočni ječam. Za gajenje pivarskog ječma ne znaju, niti je njegovo sijanje potrebno uvoditi s obzirom da ječam troše samo za ljudsku i stočnu ishranu. Njihovi planinski ječmovi mogu biti veoma krupna i jedra zrna. Izgleda da znatne razlike u dnevnoj i noćnoj temperaturi ovih visinskih položaja veoma povoljno utječu na razvoj i sastav zrna. Rijetko su kada ječmovi gajeni u nizinama tako jedri kao njihovi. To isto vrijedi i za kupus. Planinari govore, da po noći čuju kako kupus raste i puckara, kada mu je ugodba u toplini i vlazi. I krumpir im je veoma dobar. Ja sam vidio pojedine gomolje krupne kao dječija glava i teške preko 1 kg.

Ivo Jelièiæ-Plemiæ. Na Periæa njivo ralo se se dobro i debelim voma na Veliku subotu, 10. 4. 1971.

Sva njihova proizvodnja služi samo za vlastitu potrebu. Jedva ako štogod krumpira mogu da odvoje za prodaju. Mostarski i ljubuški srez spadaju u one srezove Hercegovine koji znatan dio žita za hljeb nabavljaju iz drugih predjela.

Ja računam da je ukupna proizvodnja hljebnih žita u oba sreza oko 1000 vagona. Ukupna potreba za oba sreza iznosi oko 1800 vagona. Dakle oko 800 vagona treba uvesti.

Svakako je njihovo iskustvo u pravcu iskorištavanja ovih površina veoma veliko, jer se temelji na 100-ljetnom življenju i radu, ali je posve jednostrano. Onako kako su im radili pradjedovi tako rade i oni. Došli su ovdje u prvom redu kao stočari pa su u starijim vremenima i postojale samo ljetne kolibe a boravak sa stokom trajao samo preko ljeta. Množenje naroda i oskudica ziratne zemlje u stalnim naseljima nagnali su ih da počnu obrađivati zemlju i po ovim visinskim poljima. Ima još starih ljudi, koji pamte kada su u Dugom Polju, Trebiševu, Svinjači i ostalim današnjim naseljima bile samo po nekolike pojate. Danas ih ima svuda, u svakom naselju na desetine. Negdje su potiskivali starince – obrađivače tih zemalja, koji su bili pretežnim dijelom bosanski muslimani (na primjer na Brčnju, Sovićkom Polju, Rumbočkoj planini, Konjdocu, Mrkodolu, Proslapskoj planini) a negdje su dolazili na još nezauzete prostore i postepeno ih okupirali, lako visinska razlika između njihovih stalnih naselja i ovih povremenih iznosi od 500-700 m oni su počeli i ovdje gajiti one iste pitome biljke koje su gajili dolje izuzev one, koje nisu mogle podnijeti visinsku klimu i kojima nije bio pogodan kratak ljetni period razvoja (kukuruz, grah, luk, krastavice i drugo povrće).

Svakako je u izboru usjeva odlučivao i vlasnik ovih visinskih polja, jer se zna da su od turskih vremena pa sve do skorih dana obje planine Raduša i Ljubuša i sva visinska polja po njima i ispod njih pripadali velikoj begovskoj porodici Kopčića. O tim Kopčićima među planinarima postoji predanje po kome je u davno doba neki od Kopčića odlikovao se u turskoj vojsci. Kao nagradu za te ratne uspjehe sultan mu je dao velike posjede koji se protežu između Vran planine, Ljubuše i Raduše. Upravo dao mu je sve što je mogao od svoga dvora u Kopčićima da prejaše u jednom danu na svom konju. Taj Kopčić pošao je od svog stana u Kopčićima i od ranog jutra do mrklog mraka prejahao je na svom hatu cijeli prostor između Raduše, Ljubuše i Vran planine koji se i danas naziva Kopčevina. Kudgod je prolazio on je ostavljao iza sebe trag, prosipljući slamu, da označi granice svoje begovine. Kad je došao do Lib planine, koja se diže jugozapadno od Duvanjskog Polja onda, vele, da mu je ponestalo slame pa je počeo bacati komade hljeba i jela što ga je imao u svojim bisagama. Odatle je, ta planina dobila naziv Lib (hljeb). Izišavši kroz Grlo Do preko Svinjače pod Jelinjak zaustavio se tu kod vrela Grkuša. Ugledavši kod tog izvora neku babu zapita je: Čime se mogu umoran konj i junak najbolje osvježiti. Mudra baba reče mu, da napoji konja ledenom vodom sa Grkuša a on neka se napije hladne kiseline pa neka se oba sklonu u hlad – na počinak. On je poslušao babu. Napoji konja na Grkušu hladnom vodom a on iz obližnjeg stana zatraži hladne kiseline pa se napije do mile volje. Ali čim su malo počinuli u hladu, konj padne i u grčevima ugine a on sam razboli se i ne diže se više živ sa postelje. Sličnu priču o tom begu Kopčiću pričaju i Ramljani. Oni kažu da nije na Grkušu pio vodu nego je umoran i iznemogao dojahao do izvora Dragnja. Tu se zaustavio i, po savjetu neke babe, napojio je konja hladnom vodom a on se napije hladna mlijeka. Konj mu je odmah crkao a on teško bolestan bude prenesen u svoju kuću i tu umre. Njegovo turbe nalazi se i danas kod toga vrela Dragnja. Tu izlaze svake godine svi rodovi koji su nastali od te begovske porodice Kopčića i tu čine dovu za njegovu dušu.

Ja sam već ranije spomenuo da su ih sami njihovi begovi počeli nagovarati na obrađivanje zemlje, jer ih nije zadovoljavao samo hak od stočnih proizvoda. Današnji njihov rad oko obrađivanja zemlje mogao bi se zaista uputiti drugim pravcem. U prvom redu bilo bi potrebno povećati im proizvodnju stočne hrane. To bi se moglo postići uvođenjem novih krmnih biljaka na osnovu stručno i savjesno provedenih ogleda na terenu. Čim bi tim putem povećali zalihe zimske stočne hrane, mogli bi povećati i broj vlastite stoke. To bi opet imalo svoj efekat na zemljoradnju odnosno na prihode sa zemlje. S obzirom na njihovo današnje prosvjetno i materijalno stanje teško da će se u skorom vremenu moći u ovom pravcu postići neki uspjeh.

Objava Život u planini; usjevi i povrće pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.